LISICA I RODA

Mudra i lukava teta lija sprijateljila se nekako s rodom, pa ju je pozvala u goste. Kada je roda
došla lisici, stavi ova preda nju u plosnati tanjur slatke kaše što ju je razmazala po tanjIru.
Roda vidjevši da ne može jesti iz tako plitkog tanjIra, napravi se kao da nije ni opazila te lisičine
šale, pa je zamoli da i ona njoj dođe što prije na gozbu, gdje će je gospodski podvoriti. Lisica je
mislila, da će se roda osvetiti, pa nije htjela. No kako roda nije odustajala, lisica napokon
pristane.
Jednog dana lija stvarno dođe kod rode. Roda postavi pred nju u jednoj vazi lijepo i fino meso.
“Ugledaj se u mene,” poviče roda, “pa jedi kao kod svoje kuće,” i posrče također sve sama
svojim dugim kljunom. Lisica nije mogla iz tako uske posude baš ništa izvući, već je samo
zlovoljno gledala kako roda izvlači komadić po komadić.
Roda je, smijući se, gledala liju kako se zlovoljno vrpolji na svojoj stolici, pa joj reče: “Nemoj se,
prijateljice, ljutiti! Ja se po tebi ravnam i ponašam, pa te tako častim kako si i ti mene počastila.”