Ivana Brlić Mažuranić - Regoč

Regoč je priča jedne od naših najpoznatijih književnica za djecu, Ivane Brlić-

Mažuranić. Priča se nalazi u njenoj najpoznatijoj zbirci bajki Priče iz davnine,
prvi put objavljene 1916. godine. Priča Regoč, poput većine bajki iz ove
zbirke, inspirirana je slavenskom mitologijom. Mitološko biće, div Regoč staro
je vjerovanje Hrvata još iz pretkršćanskih vremena, te se u našoj kulturi dugo
vremena kroz povijest prenosila usmenom predajom.

Regoč je div koji ima dobro srce i blagu narav, ali nije jako pametan. On živi
jednostavnim životom, sve dok u njegov život ne uđe vila Kosjenka i nagovori
ga da napusti svoj jednoličan život kako bi upoznao ljepote svijeta. Na svom
putu, Regoč čini mnogo dobrih djela, u čemu mu uvelike pomaže njegova veličina. Ali na kraju se ipak
zaželi svog doma, koji mu je, kakav god da je, ipak najdraži.

Kosjenka je lik posve suprotan Regoču, a jedina zajednička vrlina njima dvoje je dobrota i spremnost na
pomoć. Kosjenka je bistra i vrckava, voli zabavu i pustolovine, pa se ona i Regoč jako dobro nadopunjuju,
tvoreći savršeni tim za pomoć drugima.

Kada su konjari koji su čuvali konje na livadi zaspali, s oblaka su se spustile vile kako bi se poigrale s
konjima, jer to je bio njihov običaj. Svaka vila sjela je na jednog konja i tjerala ga naokolo. Među vilama
je bila i mala Kosjenka kojoj je ovo bilo prvi put da je s oblaka sišla na zemlju. Kosjenki se jako svidjelo
jahati konja. Uhvatila je baš najživljeg, koji je s njom trčao brže od svih, ali Kosjenki ni to nije bilo
dovoljno, pa ga je potjerala još jače, na što vranac zarže, propne se i odjaše s Kosjenkom daleko u svijet.

Trčali su preko polja, rijeka, brda i dolina. Kosjenka se čudila i divila prirodnim ljepotama pored kojih su
prolazili, a vranac nije stao sve dok nisu došli do daleke ravnice, na kojoj je zemlja bila žuta i prazna, bez
drveća ili grmlja. Što su više jurili tom ravnicom, to je bilo hladnije, a tek nakon sedam dana i noći, došli
su do središta ravnice, gdje su se nalazile ruševne zidine grada Legena.

Među hladnim zidinama ovog grada spavao je Regoč. Regoč je bio veliki čovjek, gotovo pa div, koji je
vrijeme kratio brojeći kamenje po zidinama. Kosjenka se iznenadila kad je vidjela tako velikog čovjeka,
pa mu je stala na uho, koje je bilo veličine Kosjenke, i pitala ga je li mu zima. Regoč je svojim dubokim i
jakim glasom rekao da mu jest zima, ali da će doći sunce i zagrijati ga. Kosjenka je mislila da je Regoč lud
što sam živi u tako dalekom i hladnom gradu, pa ga je nagovorila da ode s njom u svijet. Regoču nikada
nije palo na pamet živjeti igdje drugdje, jer nije ni znao da postoji nešto bolje ili drugačije od grada
Legena. Kosjenka svidjela, pa je ipak krenuo s njom na put.

Kosjenka je sa sobom nosila vreću s biserima koju joj je dala majka. Svaki biser mogao se pretvoriti u što
god da je Kosjenka željela. Zato je sad bacila jedan biser i stvorila košaru u kojoj ju je Regoč nosio,
zakačivši je na uho kao naušnicu.

Nakon što su neko vrijeme hodali, Kosjenka je zamolila Regoča da odu pod zemlju, da vide čega tamo
ima. Regoč je probio zemlju i sišao, pa su on i Kosjenka nastavili put pod zemljom. Kad je nastupio veliki
mrak, Kosjenka je od jednog bisera napravila svjetiljku. Regoč je hodao sve dok nisu zašli duboko pod
zemlju i došli u jednu veliku prostoriju ispunjenu svakakvim blagom. Bilo je tu starina, mačeva, nakita i
kruna. Kosjenka se razveselila, pa ju je Regoč morao spustiti da sve može sama istražiti. Došla je tako do
jednog štapića naslonjenog na veliku gredu. Kosjenka se zapitala čemu služi taj štapić, pa ga je uzela. U
tom trenutku greda je izgubila potporanj, pa se urušila. S njom se srušio i strop, pa odvojio Regoča od
Kosjenke, a Kosjenku zatrpao pod zemljom.

Jadna Kosjenka ostala je zarobljena pod zemljom. Najprije je počela plakati jer je znala da će umrijeti. Od
Regoča joj nije bilo spasa jer on je bio luda glava koja ni sebi nije znala pomoći, a pogotovo ne drugome.
Regoč doista nije ni trepnuo kad se zemlja urušavala. Vidjevši kamenje kako je popadalo pred njim,
zaključio je da u tom smjeru više ne može ići, pa se okrenuo i počeo vraćati odakle je došao. Hodao je
tako, hodao neko vrijeme, ali onda je osjetio da mu nešto nije po volji. Nije to bio ni remen ni zaspala
ruka, već košara koja mu se njihala na uhu. Regoč osjeti kako je malo previše lagana, pa se sjeti Kosjenke
i stane se vraćati da je spasi. Kad ju je otrpao iz zemlje, oboje su zaplakali od sreće.

Kosjenka više nije htjela biti pod zemljom, pa je Regoč probio put do šume iznad njih. Ta šuma našla se
na granici između dva sela i dva kotara. U šumu nitko nije dolazio osim čobana i čobanica iz oba sela. Ta
dva susjedna sela bila su u velikoj svađi. Svađali su se zbog pašnjaka, mlinova, sječe drva i ostalih
nevažnih stvari. Stalno su se inatili jedni drugima i nikako nisu mogli uspostaviti mir. Jedini koji se nisu
svađali bila su djeca. Oni bi se svaki dan sastajali na granici između dva sela, pa se zajedno igrala dok bi
im ovce i krave pasle. Odrasli su se u selu često ljutili na djecu jer bi zakasnila na večeru zbog igre s
djecom iz suparničkog sela. Ali u jednom selu živjeli su stari šukunbaba i šukundjed, koji su starijima
uvijek govorili da puste djecu, jer će dječja igra izroditi boljim plodom od žita na poljima koje oni sade.

Kada su Regoč i Kosjenka izbili u šumu na međi između dva sela, djeca su popadala od straha. Svi su se
bojali osim malog Lilje, najpametnijeg djeteta u oba sela. On je pozvao svoje prijatelje da se ne boje, jer
Bog nije mogao stvoriti tolikog čovjeka, a da nije s dobrom namjerom. Da je div loš, već bi odavno
poubijao pola svijeta. Liljo je došao do Regoča, pa tamo vidio i lijepu Kosjenku. Čim su vidjeli Kosjenku
djeca su se prestala bojati. Počela su se igrati s vilom i diviti se njenim haljinama. Od sreće su svi zaigrali
kolo, a Kosjenka je bila toliko sretna da je počela bacati svoje biserje kako bi stvorila lijepo perje, paune,
njihalice i sve ostalo što bi djecu moglo veseliti. Nije brojala koliko biserja troši, niti marila hoće li joj
kasnije biti potrebniji i od veće koristi.

Igrali su se tako svi, osim malog Lilje. On je još od jutra bio neveseo. Došao je do Regoča koji se divio
svom tom zelenilu i ljepoti, pa se i sam pitao zašto je tisuću godina boravio u onako hladnom Legenu,
kad na svijetu ima tolike ljepote. Liljo je rekao Regoču da se sakrije malo da ga selo ne vidi, a onda mu je
ispričao zašto je toliko nesretan. Liljo je znao da će se večeras dogoditi veliko zlo. Čuo je starješino svog
sela kako planiraju izbušiti rupu u brani, kako bi more prodrlo i potopilo selo s kojim su bili u svađi. Mislili
su da voda neće doći u njihovo selo jer je na uzvisini, ali Liljo je znao da selo nije toliko visoko da u njega
voda ne može doći. Zato je bio silno nesretan, jer će do jutra oba sela biti pod morem.

I doista, Liljo nije ni dovršio priču, kad čuju strašnu halabuku iz sela – voda je počela rušiti branu i
prodirati u selo. Kosjenka se odmah dosjetila da bi Regoč mogao zaustaviti vodu, pa su svi pohitali prema
brani. Kada su došli do brane, Regoč je djecu i Kosjenku stavio na jedno brdašce, a on zagazio u vodu, pa
legao da prsima zatvori rupu. Ali voda je bila tako silovita da je stalno nanovo provaljivala i stala potapati
ravnicu. Voda se dizala i prema brdašcu na kojem je bila Kosjenka s djecom. Onda je vila od svoje haljine
napravila dugačku vrpcu kojom su se sva djeca svezala, ako nikoga voda ne odnese.

Kosjenka je vidjela da Regoč nikako ne uspijeva zaustaviti vodu, pa mu je rekla neka sjedne pred rupu u
nasipu i leđima je zatvori. Regoč to i učinio, pa je tako doista uspio zaustaviti vodu. Rukama je grabio
zemlju i njome zatrpavao rupu u nasipu.
Ali nevolja još nije bila završila. Čobani i čobanice stajali su na brdašcu, a voda oko njih poplavila je sve –
sve livade i oba sela. Seljani su se još mogli i spasiti, da su pohitali na krovove svojih kuća kad su vidjeli
da voda dolazi, ali oni su se umjesto toga uhvatili svirale, pa pjevali, skakali i veselili što se ono drugo
selo davi. Nisu ni vidjeli su se i sami počeli utapati dok nije bilo prekasno.

Djeca se nisu imala kamo vratiti, jer je voda bila visoka u oba sela. Ali Liljo se dosjetio da bi Regoč mogao
napraviti veliku rupu, pa bi se sva voda slila u zemlju. Kad je to učinjeno, djeca su se mogla vratiti u selo,
ali nisu znala kako će preživjeti jer nisu znali ni sijati ni orati. Odjednom, djeca su vidjela da iz jedne kuće
dolaze ljudi. Bili su to šukunbaba i šukundjed koji su jedini imali dovoljno pameti da se sklone od vode na
tavan, umjesto da se vesele tuđoj nesreći. Oni su znali sve o sjetvi, pa su obećali djeci da će ih podučiti
svemu što znaju.

Tako se sve dobro završilo. Regoču je počeo silno nedostajati njegov grad Legen, pa se vratio kući.
Kosjenka je izgradila veliku kulu gdje je živjela i gdje su je djeca posjećivala i igrala se s njom nakon
dnevnog posla. Svi su živjeli sretni i složni i više nije bilo zavade među selima.
________________________________________

Književnica koja je čvrsto vjerovala da se put prema dobru nalazi u ljudskoj duši, zauvijek
je osvojila srca generacija djece koja su odrastala uz njezine pripovijesti. Pišući svoju
autobiografiju, Ivana Brlić Mažuranićnaglasila je da su njezina djela sadržajem i opsegom
skromna. Također je naglasila da je njezin izvanjski život protekao smireno i polako te da
nikada nije izašao iz kruga obitelji Mažuranićevih, u kojoj se rodila, i Brlićevih, kojoj je
pripala udajom. Zato je i svoj životopis preporučila više kao ispovijest jednog misaonog i
osjetljivog bića nego kao životnu povijest istaknute književnice.

Iako se o njezinim djelima pisalo mnogo, bez ijednog negativnog suda, te iako se čitav život
kretala među uglednim književnim i kulturnim djelatnicima, doživjela svjetska priznanja,
brojne prijevode, čak i dvije nominacije na Nobelovu nagradu, ona je rijetko javno
nastupala pa se gotovo sama i nije držala pravom književnicom. Poziv majke i odgojiteljice,
čuvarice doma i duha, za nju je čini se bio važniji od književničkog samoisticanja, a pisanje
je držala samozatajnim, gotovo uzgrednim poslom, dopunom obiteljskog sklada.

Ivana Brlić Mažuranić rodila se u Ogulinu 18. travnja 1874. kao kći
pravnika i pisca Vladimira Mažuranića te unuka pjesnika i bana Ivana
Mažuranića, autora najvećeg spjeva u hrvatskoj književnosti 19. stoljeća.

Nakon dva razreda javne škole daljnju je naobrazbu stjecala privatno te je

već u najranijoj dobi naučila francuski, potom njemački, engleski i ruski. Iz
Ogulina se 1878. s roditeljima preselila u Karlovac, a 1882. u Zagreb. U
osamnaestoj se godini udala za Vatroslava Brlića, odvjetnika i političara iz
Slavonskog Broda. Bila je majka petero djece, aktivno je pratila politička i
duhovna zbivanja svojega doba, a bogata knjižnica u obitelji Brlić omogućila joj je
samoobrazovanje te sadržajan unutarnji život.

Kao izdanak pjesničke loze Mažuranića, Ivana Brlić Mažuranić već se u djetinjstvu
okušala u pjesništvu, istodobno na francuskom i hrvatskom jeziku. No nekoliko je osoba iz
njezinog najbližeg okružja znatnije utjecalo na njezin duhovni razvitak. Djeda, Ivana
Mažuranića, koji je umro kad joj je bilo šesnaest godina, doživjela je kao osobu idealno
uravnotežena pjesničkoga dara s visokim etičkim načelima i pragmatična političara
pronicljiva uma. Na nagovor rođaka Frana Mažuranića, autora lirskih crtica naslovljenih
Lišće, započela je pisati mladenački dnevnik pun djevojačkih sanjarija, domoljubno -
političkih ushita i osjećajnih razmišljanja.

Pjesnik i estetičar Franjo Marković nadahnuo ju je posebnim estetskim osjećajima, a biskup

J. J. Strossmayer dojmio je se suptilnim poznavanjem književnosti, govorništvom i
dubokom religioznošću. Na tim je temeljima, težeći posebnom mažuranićevskom "miru u
duši", Ivana Brlić Mažuranić izgradila svoju građansku svijest o dobru, čestitosti, milosrđu,
pokazala težnju k estetskom skladu i etičnoj dužnosti, i sve to ugradila u svoja djela.

Unatoč ranim književnim počecima Ivana Brlić-Mažuranić ozbiljnije je zakoračila u

književnost tek 1902. kad je u vlastitoj nevelikoj nakladi objavila knjigu pripovjedaka i
pjesama za djecu Valjani i nevaljani. U autobiografiji je navela motive zbog kojih je počela
ozbiljnije pisati: - Kad je počela dorašćivati četica moje djece i kad se je u njih pojavila
običajna u to doba želja za čitanjem - učinilo mi se ujedanput da sam našla točku gdje se
moja želja za pisanjem izmiruje s mojim shvaćanjem dužnosti. Moja djeca žele čitati - koja
radost za mene da i na tom polju budem njihovim provodičem, da im otvorim vrata k onom
bajnom šarolikom svijetu u koji svako dijete stupa prvim čitanjem - da njihove bistre i
ljubopitne očice svrnem na one strane života koje želim da najprije uoče i da ih nikada s
vida ne izgube. Kako da se takav posao ne slaže s mojim dužnostima?

No u doba sazrijevanja njezinih književnih odluka, u književnosti su središtima već bili

zabilježeni značajni događaji: u Zagrebu je protestno bila spaljena mađarska zastava
(1895.); mladi su se hrvatski intelektualci prisilno uputili prema odredištima svojih
modernističkih inspiracija, u Beč i Prag, jer su bili protjerani sa zagrebačkog sveučilišta. Sa
smjenom stoljeća počela je književna borba "starih" i "mladih", tradicionalista i modernih
pisaca, tj. očeva naklonjenih realističkim konvencijama i prognanih sinova koji su težili
novim temama i modernim stilskim postupcima. Iako Ivana Brlić - Mažuranić u tim borbama
naoko ne sudjeluje, neki je odjeci nisu mimoišli. Sedam godina nakon druge knjige proza i
pjesama za djecu Škola i praznici, 1905. ona opet u vlastitoj nakladi i samo za obiteljski
krug objavljuje knjigu pjesama znakovita naslova Slike.

Nacrt impresionističkog programa koji slijedi modernistička nastojanja onoga doba sažela je
u predgovoru toj zbirci iz 1912..Predmeti ovih mojih pjesama prikazuju mi se kao prave
slike u boji i gibanju. Ne posjedujući umieća, koji bi ih jedini mogao živo predočiti, bilo mi je
nastojanje na riečima i oblicima izvedem po mogućnosti učinke kista i boja, te da tako od
nekih pjesama ipak učinim vrst slikarskih radnja.

U skladu s takvim programom njezini su stihovi slikovno organizirani, primjećuje se obilje

vizualnih podataka i prostornih predstava, jake boje i kontrasti. Smisao za detalj, za
pojedinačno koje je zapravo zamjena za neke mitske i antropološke simbole također je u
temelju poetike romana za djecu Čudnovate zgodne šegrta Hlapića (1913.), Kako je
Potjeh tražio istinu te u bajkovitoj prozi koja ju je proslavila - Pričama iz
davnine, Regoč, Šuma Striborova, Jagor, Sunce djever i Neva
Nevičica (1916.), Basne.