Analiza likova

Most
Most je centralni motiv i glavni simbol ne samo u romanu „Na Drini ćuprija“, već i u cijelom
opusu Iva Andrića. On se sastoji od jedanaest lukova i toliko prirodno izgleda na svom mjestu jer se može
reći da iz njega ne ističe samo zelena i zahuktala Drina, već i cijeli predio sa pitomom okolinom. Stiče se
utisak da je on potpuno suprotan mostu na Žepi u istoimenoj Andrićevoj pripovijetki jer onoliko koliko je
ćuprija na Drini u skladu sa svim što je okružuje, toliko se građevina na Žepi odvaja ljepotom od kraja u
kom se nalazi. U višegradskoj kasabi postoje dvije ćuprije (druga na rijeci Rzav), ali kad se kaže „ćuprija“
svi Višegrađani dobro znaju da se misli na zadužbinu velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića, a ne na
oronuli i drveni most na Rzavu. Kako je jedan turski putnik napisao: „kapija je srce mosta koji je srce ove
kasabe koja svakom mora da ostane u srcu.“ Za ovo velelepno zdanje vezuju se brojne legende, ono sa
sobom nosi mitotvornu snagu i čudotvornu moć jer je to mjesto poprište istorije i znamenje tradicije.
Svaki most u ljudima izaziva posebne emocije jer je tu čovjek savladao prepreku, a nije pred njom zastao.
Tu su se plele, pričaju se i zboriće se brojne priče o ljudskoj sudbini, narodnoj tradiciji, nacionalnoj
istoriji. Radisavljevu humku pored mosta obasipa svjetlost, u puškarnici mosta vječito spava Arapin, u
most su uzidani blizanci – Stoja i Ostoja, pored njega su udubine Šarca Marka Kraljevića ili konja Đerzelez
Alije... I prije samog mosta je ostao upamćen Jamak koji je na neki način bio njegova imitacija, ali i nakon
mosta zabilježena najrazličitija mišljenja svih ljudi drugačijih vjera. Stoga nije čudo što most zauzima
primarno mjesto i igra centralnu ulogu u Andrićevom romanu, ali i cjelokupnoj veličanstvenoj galeriji
njegovih ostvarenja.

Sami početak gradnje nije izgledao obećavajuće jer se sticao utisak da je most ličio na sve drugo,
osim na samog sebe. Bio je neobičan do te mjere da se u kasabalijama javljala misao da ga ruše, a da to
predstave kao djelo vile brodarice. Smatrali su da će se na taj način riješiti pošasti kakva je bila most,
barem u tim trenucima. Međutim, nijesu bili svjesni da će ta neobično lijepa građevina da obilježi ne
samo njhove živote, već i živote svih narednih generacija i naraštaja koje će odrastati na pričama, ali i na
mostu samom. On ne poznaje i ne može da razlikuje vjere i nacije, već je mjesto koje će zabilježiti
sudbine svih ljudi koji su se bar jednom našli na kapiji. To je mjesto koje spaja, a ne razdvaja, spona
među ljudima, sredinama, vremenima, nit koja ne može da se raskine, sva ljubav svijeta otjelotvorena u
kamenu. Na samom mostu dešavaju se odsudni događaji za svakog čovjeka i za cijelu kasabu. Zbog svega
navedenog, ovo je roman koji je hronika mosta i u kom se smjenjuju mnogi likovi sa istorijske pozornice
Balkana. Ipak, upravo je njegov glavni lik – ćuprija. Ona je za sve kasabalije, bilo u šesnaestom ili
dvadesetom vijeku, neprikosnovena svetinja kojoj se klanjaju, ispovjedaonica, mjesto za molitvu,
svojevrstan oltar i mjesto gdje se dešavaju čuda. Na mostu se ljudi rađaju i već od tada znaju istoriju
njegovog nastanka, ali odatle ljudi odlaze i u smrt i na vječni počinak. Stoga je on spoj nespojivog,
poprište kontrasta života i smrti, dobra i zla, svjetlosti i tame. Na njegovoj kapiji se ljudi okrjepljuju od
napornih putovanja, ona „pruža brižan odmor i nežnosti svet“, na njoj se rađaju najveće ljubavi i
dešavaju posebni događaji.

Most ne blijedi uprkos protoku vremena i njega nijedna nesreća i nevolja ne može da poremeti i
uništi. Dokaz za tu tvrdnju nalazi se na kraju gotovo svakog poglavlja kada se iznose univerzalne istine o
njegovoj nepromjenljivosti. Djeluje da njega čuva moćna i nevidljiva sila koja nikada neće izgubiti borbu,
već će vječno ispunjavati svoju svetu misiju – čuvanje ove graciozne građevine.
„Na površini, uz ogradu se zadržale naslage mulja, koje su se sada sušile, ispucale na suncu, a na kapiji
zaustavila i naslagala čitava gomila sitnog granja i rečnog taloga, ali sve to nije niukoliko menjalo izgled
mosta koji je jedini preturio poplavu bez kvara i izronio iz nje nepromenjen.“

„Život je neshvatljivo čudo, jer se neprestano troši i osipa, a ipak traje i stoji čvrsto kao na Drini ćuprija.“

„Tako su se obnavljali naraštaji pored mosta, a on je kao prašinu stresao sa sebe sve tragove koje su na
njemu ostavljale prolazne ljudske ćudi ili potrebe, i ostajao posle svega nepromenjen i nepromenljiv.“

„Ali nevolje ne traju večno (i to im je zajedničko sa radostima), nego prolaze ili se bar smenjuju i gube u
zaboravu. A život na kapiji se obnavlja uvek i uprkos svemu, i most se ne menja ni sa godinama ni sa
stolećima, ni sa najbolnijim promenama ljudskih odnosa. Sve to prelazi preko njega isto kao što nemirna
voda protiče ispod njegovih glatkih i savršenih svodova.“

„E zato je, poslije česme, najveći sevap sagraditi ćupriju i najveća grjehota dirati u nju, jer svaka ćuprija,
od onog brvna preko planinskog potoka pa do ove Mehmed-pašine građevine, ima svoga meleća koji je
čuva i drži dok joj je od Boga suđeno da stoji.“

Mehmed-paša Sokolović
1. Koji znameniti turski vezir je podigao most? Mehmed-paša Sokolović!
2. Koji naziv su Turci koristili za danak u krvi? Adžami-oglan!
3. Koliko je taj čin bio potresan za cijelu kasabu i za sve porodice u njoj? Svekoliko!
4. Na koje sve načine su se roditelji borili protiv toga da njihova djeca budu „pokupljena“? Na
najrazličitije i najpotresnije, gonili su rođenu djecu u šumu, čak im kidali prste na ruci, učili ih
da se prave bolesna...
5. Za koga je danak u krvi bio posebno bolan i težak? Za majke, ali i svu rodbinu i, naravno,
roditelje odvedenih dječaka!
6. Zašto ova pitanja stoje na početku priče o Mehmed-paši? Zato što je on, kao žrtva danka u krvi,
odveden 1516. godine iz svog visokog sela Sokolovići da bude prekršten i u tuđoj zemlji, za
interese tuđe vjere i pod tuđom zastavom živi i napreduje!
7. Zašto je baš taj događaj i ta godina bitna za kasabu? Zato što se tada prvi put u glavi Mehmed-
-paše Sokolovića pojavila slika ove velelepne građevine koja će obilježiti mnoge živote i postati
inspiracija za ovaj roman Iva Andrića!
8. Kako se u tim trenucima osjećao tada dječak, a kasnije veliki vezir Mehmed-paša iz sela
Sokolovići? Iako desetogodišnjak, bio je zreliji i pametniji od svojih vršnjaka, on je znao šta se
dešava i već od tog trenutka je počeo da osjeća moralni dug prema kraju u kom se podigao!
Zato je imao i veliku želju da u novoj zemlji napravi veliko ime i dođe do dovoljne moći kako bi
se odužio i izrazio zahvalnost višegradskoj kasabi i kasabalijama!
9. Šta je kao fizička nelagodnost počelo da se javlja u njegovim grudima? Crna pruga koja ga do
kraja života nije napustila, čak ni nakon završene gradnje mosta!
10. Koju njegovu osobinu s tim u vezi prepoznaješ? Patritotski zanos i rodoljubivi manir!
11. Šta je, zahvaljujući svojoj snazi, postao taj dječak? Veliki vezir, a to je u očima svih varošana bilo
nešto veliko, nepoznato i strano! On je služio čak kod tri sultana što je malo kome pošlo za
rukom!
12. Da li je on do te mjere postigao uspjeh u životu da samo istorija kao najbolja učiteljica o njemu
može da zbori? Apsolutno! On je postao uzor mnogim narednim generacijama i najbolji
predstavnik grada u kom je odrastao!
13. Koliko je on zaboravio kraj koji ga je podigao, a koliko ga je cijelog svog života nosio duboko u
sebi? Nosio ga je duboko u sebi sve dok nije postradao!
14. Zbog čega on nije slavljen samo u rodnoj zemlji, već i u Turskoj, odnosno nekadašnjem
Osmanskom carstvu? Zato što nije samo osjećao dug prema rodnoj grudi, već i prema državi u
kojoj je postao ono što jeste! Iako je bio na izuzetno visokom položaju, zauvijek je bio
skroman i zahvalan!
15. Šta biste zamjerili Mehmed-paši, a da li je on ispravio svoju grešku? Izbor svog izaslanika
Abidage, ali se iskupio kada je Abidagu otpustio, a na njegovo mjesto doveo poštenog i časnog
Arifbega!
16. Na koji način je stradao Mehmed-paša Sokolović? Ubijen je prevarom, od strane lažnog derviša,
a u stvari političkog protivnika! Doživio je tragično finale kad je samo htio još jednom da
pokaže svoju plemenitost i humanost!
17. Kako je prošao njegov dželat? Isto kao Mehmed-paša, izdahnuli su u istom trenutku!
18. Koliko je Mehmed-paša zaslužio takav kraj? Nikoliko, naravno!
19. U čemu su njih dvojica drugačiji, a gdje su jednaki? U životu, tj. u smrti!
20. Koje osobine posjeduje Mehmed-paša Sokolović? Humanost, plemenitost, patriotizam,
zahvalnost, ljudskost, skromnost, časnost, poštenje, moralnost...
21. Da li je, na kraju krajeva, Mehmed-paša savladao sve vremenske prepreke i ostao vječno da živi?
Naravno da jeste i rekao bih da se konačno oslobodio svoje crne pruge koja ga je cijelog života
morila jer nikada nikome nije ostao dužan, već je prema svima i svemu imao častan odnos!
„Kao fizičku nelagodnost negde u sebi, crnu prugu koja s vremena na vreme, za sekundu-dve preseče
grudi nadvoje i zaboli silno – dečak je poneo sećanje na to mesto, gde se prelama drum, gde se
beznađe i čamotinja bede zgušnjavaju i talože na kamenitim obalama reke preko koje je prelaz
težak, skup i nesiguran.“

Radisav sa Uništa
1. Na čiji grob jednom u godini pada svjetlost sa nebesa? Radisavljev!
2. Kako Turci to mjesto zovu? Grob Šeh Turhanije!
3. Zbog čega se u kasabalijama javila misao i ideja da ruše ono što se sagradi? Zbog toga što su
most više sagledavali kao prepreku i teškoću, a ne kao i korisnu i lijepu građevinu!
4. Koji čovjek je pokrenuo tu ideju? Radisav sa Uništa!
5. Na koji način su želelji da objasne rušenje mosta? Time da vila brodarica ne dozvoljava da se
sagradi na Drini!
6. Zašto su došli do spoznaje da će im glasi o vili brodarici pomoći u sprovođenju ideje do krajnjeg
cilja, a to je bilo rušenje mosta? Zato što su se nadali da će Osmanlije obustaviti sve radove ako
znaju da su se više sile umiješale u gradnju ćuprije!
7. Kako se pojavila priča o Stoji i Ostoji? Upravo sa Radisavom i njegovom idejom!
8. U duhu kog stilskog pravca su prikazane Radisavljeve muke? Naturalizma!
9. Na koji način su sve željeli da ga natjeraju da kaže sve što zna? Upotrebom vrelih veriga i
najstrašnijim fizičkim bolovima!
10. Zašto je Radisav samog Šejtana optužio i tako pokušao da opravda svoje nepočinstvo? Zato što
je čvrsto vjerovao da će to biti dovoljan razlog da njegove muke završe, ali i ispuni cilj koji je
prije svega zadao sebi i kasabalijama!
11. Na kolac od kog drveta je nabijen Radisav? Hrastovog!
 12. Zašto je njegova smrt bila posebno bolna? Zato što je dugo bio živ i dok je bio na kocu, a samim
tim je trpio žestoke muke i nesnosne bolove!
13. Čime je Radisav ponajviše iznenadio? Stoičkim podnošenjem muka, ali prije svega svojim
držanjem u najtežim trenucima, prije nego je nabijen na kolac!
14. Kako je on izgledao, a kako se ponašao? Izgledao je oronulo, gotovo jezivo, nemoćno, ali se
ponašao kao heroj, izuzetno uzdignut i ponosan do te mjere da ga je hrišćanska raja
posmatrala kao svetitelja koji se uzdigao iznad svih nedaća!
15. Kojom stilskom figurom je predstavljen odnos između njegovih fizičkih i duhovnih karakteristika?
Kontrastom!
16. Na kojeg te, s tim u vezi, junaka podsjeća ovaj čovjek? Na Kanjoša Macedonovića!
17. Koliko su, uprkos neispunjenom cilju, hrišćani osjećali moralnu obavezu prema čovjeku kog su
gledali kao svetitelja? Svekoliko!
18. Da li su mu se i na koji način, nakon smrti, odužili? Jesu, time što su ga po običajima i kako
dolikuje sahranili, a ne ostavili psima kako je to Abidaga naložio!
19. Čega je Radisav sa Uništa simbol? Hrišćanskih muka pod petvjekovnom vladavinom
Osmanskog carstva!
20. Na kojeg te junaka iz „Seoba“ podsjeća? Jeromonaha Pantelejmona!
21. Koja dva nebeska znaka pokazuju da je Radisav zaslužio ogromno poštovanje? Svjetlost sa
nebesa koja je padala na njegov grob, ali i plač neba nakon njegove smrti!

„Seljaku se zgrčiše usta, nabreknuše vratne žile, rebra na slabinama iskočiše i trbušni mišići počeše
da se stežu i kreću kao kad čovek povraća. Stenjao je od bola, zatezao konopce kojima je vezan i
uzalud se otimao i nastojao da smanji dodir tela sa vrelim gvožđem. Oči su mu treptale i suzile.“

„Svet je istezao vratove i propinjao se na prste da vidi čoveka koji je ostvario zaveru i otpor i rušio
građevinu. Svi su bili iznenađeni bednim i nikakvim izgledom toga čoveka koga su oni posve
drugačije zamišljali.“

„- Turci, Turci... – grcao je čovek sa koca – Turci na ćupriji... da paski skapavate... paski pomrete...!“

Abidaga i Arifbeg – mogućnost paralele

Abidaga je prvi izaslanik velikog vezira i čovjek koji je nadgledao radove na mostu. On je svoje
liderstvo zasnivao na strahopoštovanju. Bio je poslovično strog jer je već pri prvom susretu to otvoreno
priznao kasabalijama i na taj način im maltene zaledio krv u žilama. Ipak, uprkos Abidaginoj grubosti i
obaveznoj poslušnosti kasabalija, radovi nijesu išli kako je on planirao i želio. Tada mu je svako drugi bio
kriv osim njega samoga, pa je čak i za prirodne nepogode krivio druge ljude. Rekao bih da je on sam
vinovnik toga što se u kasabalijama javila misao da ruše most, pa on nema nikakvo moralno pravo da
optužuje bilo koga drugog. Njemu je izuzetno teško palo rušenje mosta, odnosno teškoće koje nijesu bile
predviđene, a sa kojima se ipak susreo. Tada je pokazao svoje pravo lice i svima prijetio oduzimanjem
života! Međutim, iako je on sijao strah, to je samo zato što se i on i te kako plašio, i to ne bilo koga, već
velikog vezira. Poslao je Plevljaka da spriječi rušenje prijeteći mu smrću, ali isto tako se i sam nje bojao.
Njegov najveći strah bio je da ne padne u nemilost velikog vezira, a prava je životna ironija što mu se to
zaista dogodilo. Informacija da ne daje plate radnicima bila je dovoljna za pravičnog Mehmed-pašu
Sokolovića da ga pošalje u Anadoliju i samim tim je Abidaga doživio ono što je najmanje želio. Njegove
grdnje koje su upućene svima takođe su motivisane strahom. On nije ispunio povjerenje koje mu je dato
i to je bio samo krunski dokaz koliko je on negativan junak i loš čovjek. Autoritet gradi na nezdravim
osnovama, a time što svoje oko uvijek ostavlja u kasabi ne znači da će kasabalije bolje raditi, već im samo
stvara dodatni pritisak i pravi problem. Iako djeluje da je Abidaga dobio preblagu kaznu, ja bih kazao da
je on kažnjen taman onako kako zaslužuje jer je njemu ovakva kazna, progonstvo i gubljenje uticaja, gora
i od same smrti. Sa druge strane, Arifbeg, čovjek koji je zamijenio Abidagu, bio je potpuno drugačiji. O
tome živo svjedoči već i njegov nadimak Misirbaba. Po tome lako Arifbega možemo prepoznati kao
čovjeka koji duboko u sebi nosi djetinje poštenje. Čak je i luda Ilinka kao, na neki način, simbol tragike,
nestala dolaskom Arifbega. Dok za Abidaginog vremena gotovo ništa nije išlo kako treba, u Arifbegovom
mandatu je sve išlo kao po loju. Na kraju krajeva, Arifbega više kasabalije pamte od samog velikog vezira,
a on je sa završetkom gradnje napravio pravu ceremoniju i opštenarodno veselje. Zato kažem da su ova
dva čovjeka pravi antipodi, odnosno da su tipičan dokaz poznate rečenice koja kaže: „kada rušiš, možeš
zvati bilo koga, ali kada gradiš, moraš zvati majstore“. Zato je Abidaga zaista loš, a Arifbeg isuviše dobar
čovjek.

„-Slušaj, šuplja glavo, ti si vešt ovim krmkovićima, znaš njihov jezik i njihove marifetluke, pa i pored svega
toga nisi u stanju da pronađeš koja je to rđa koja se digla da vezirski posao kvari. A to je zato što si rđa
kao i oni što su, samo se našla još gora rđa od tebe koja te je postavila za starešinu i zabita a nije se
našao niko da te nagradi kako zaslužuješ.“

„Slušaj ti, ako ne bude sve kako treba i ako me obrukaš pred svetom, ne izlaz'te mi pred oči ni ti ni ovaj
ciganjski brabonjak; potopiću vas u Drinu, kao slepu štenad.“

„- Baciti psa psima!“

„I tada bi se moglo desiti da padne u nemilost kod vezira. A to, to je ono od čega on ne može da spava, a
kad zaspi i u snu drhti. Jelo mu je otrovano, ljudi su mu crni, život mu je mrzak samo kad pomisli na to.
Nemilost, to znači da si udaljen od vezira, da ti se neprijatelji podsmevaju (ah, samo ne to), da nisi niko i
ništa, da si dronjak i fukara ne samo u tuđim nego i u svojim sopstvenim očima. Znači izgubiti teško
stečeni imetak ili, ako ga i zadržiš, grickati ga kradimice, daleko od Stambola, negde u progonstvu, u
mračnoj provinciji, zaboravljen, izlišan, smešan, bedan. Ne, samo to ne! Bolje ne gledati sunce i ne disati
vazduh! Sto puta je onda bolje bilo i ne biti niko i ne imati ništa! – Eto, to je ta misao koja mu se uvek
vraća i po nekoliko put u danu nagoni krv bolno da udara u teme i slepoočnice, ali ni inače nikad
potpuno ne iščezava, nego leži kao crn talog u njemu. To bi za njega značilo nemilost, a nemilost je
mogućna svakoga dana i časa, jer sve radi da ona dođe, samo on jedini radi protivno i brani se; dakle on
jedan protiv svih i svega. I to traje već petnaestak godina, otkako je došao do ugleda i uticaja, otkako mu
vezir i poverava velike i važne poslove. Pa ko to može da izdrži? Ko da spava i miruje?“

„Taj čovek gospodskih navika, neosetne strogosti i retkog poštenja, koji je trošio sav povereni mu novac
na ono što je bio namenjen, ne zadržavajući ništa za sebe, bio je za narod glavna ličnost u ovom poslu. O
njemu se govorilo više nego o veziru samom. Tako je i njegova svečanost ispala bogata i sjajna.“
 Plevljak
Plevljak je vođa sejmena, turske konjice, i Abidagin saradnik. On po mnogo čemu podsjeća na svog
gospodara što mu nipošto ne ide u prilog i ne služi na obraz. Prije svega, i Plevljak i Abidaga svoju
vladavinu zasnivaju na strahopoštovanju, autoritet grade na nezdravim osnovama, ali se i sami i te kako
plaše. To je pravi hijerarhijski sistem na kom počiva Osmansko carstvo. Iako je prema podređenima
izuzetno strog, on dozvoljava da ga drugi gaze, ponižavaju, ne uspijeva da upravlja svojim životom. Što je
najgore od svega, on ne zaustavlja uvrede i prijetnje, već produbljuje lanac najplićih i najprimitivnijih
gestova. Na neki način on pokušava da podijeli svoj strah i da mu tako bude lakše. Međutim, na kraju
doživljava najveći moralni pad i potpuno nervno rastrojstvo. On se ruga i vrijeđa čovjeka koji ni na koji
način ne može da se suprotstavi, veseli se tuđoj nesreći samo zato što nije njegova, dozvoljava drugima
da kažu da nikada nije ni bio stvoren za bilo kakav posao... Odveden je daleko od svega, a zatim kao da je
doživio ponovni nervni šok jer se više ne smije, već nekontrolisano plače, halucinira, trza svoje tijelo. U
tim trenucima on više ne ostaje ni samo lik za osudu, već postaje i za žaljenje jer svi čitaoci bivaju svjesni
da nije čovjek koji može racionalno da postupa. Samim tim, ne bih ga sagledao samo kao lošeg, već i kao
nesrećnog antijunaka koji u svom životu nije pronašao apsolutno nikakav smisao.

„I bez zakletve Plevljak bi verovao Abidaginoj pretnji, jer je i u snu drhao od njegova glasa i pogleda. Sad
je izišao u jednom od onih svojih grčevitih, paničnih nastupa straha i odmah se očajnički dao na posao.
Sakupio je sve svoje ljude i prešavši naglo iz samrtne ukočenosti u ludačku jarost stao je da ih grdi. –
Slijepci! Badavadžije! – derao se Plevljak kao da ga živa nabijaju na kolac, unoseći se svakom od sejmena
u lice. – Zar se tako straža straži i carsko dobro čuva? Kad je na kazan ići, brzi ste i okretni svi, a kad je u
službi potrčati, vežu vam se noge i stane pamet. A meni obraz zbog vas gori. Ali nećete više kod mene
plandovati! Znajte da ću od ovih skela kasapnicu sejmensku napraviti! Ni na jednom od vas neće biti
glave ako za dva dana ovo čudo ne prestane i ako ne pohvatate i pobijete razbojnike. Dva dana imate još
života, kunem vam se vjerom i ćitabom.“

„- Ha, ha, ha! Radisave, vilo gorska, što si se ukrutio tako? Što ne potkopavaš ćupriju? Što režiš i grcaš?
Zapjevaj, vilo! Poigraj, vilo! – Iznenađeni i zbunjeni sejmeni su gledali kako njihov starešina igra, raširenih
ruku i kako se zapevajući i grcajući guši od smeha, od čudnih reči i bele pene koja mu sve više izbija na
krajevima usana. I njegov konj, dorat, dobacivao mu je uplašene poglede iskosa.“

„- Evo, evo... i ovo mogu, evo, i ovo... evo! (...) Evo, vidi, evo... i ovo, evo!“

„- Ne mene, ne mene! Vilu hvatajte! Ne, Abidaga!“

Priča o Fati Avdaginoj

1. Koja dva toponima su povezana sa pričom o Fati Avdaginoj? Nezuke i Velji Lug!
2. Ko je živio u Veljem Lugu, a ko u Nezukama? U Veljem Lugu porodica Osmanagić, u Nezukama
Hamzići!
3. Opiši jedinicu kćerku Avdage Osmanagića Fatu! Ona je bila po svemu izuzetno biće, djevojka za
ponos porodice i cijele kasabe, ljepotica suncem okupanog uma, „cela lepa“, stvorenje koje
mami uzdahe i ostavlja bez teksta, nedosanjani san svih mladih kasabalija, žena ispred svog
vremena, kćerka koja poštuje porodicu, čvrst karakter koji brani svoju riječ!
4. Kakva je bila Fatina ljepota? Vanzemaljska, čudesna, neviđena, ali i opasna!
5. Ko se sve bavio njenom udajom? Cijela kasaba!
6. Na koju junakinju južnoslovenske moderne te ona neodoljivo podsjeća? Navedi barem tri
argumenta! Na Sofku Bore Stankovića po burnim premišljanjima i introspekciji, po porivu za
samoubistvom, po polaritetu dana i noći, po savršenoj ljepoti i fizičkom izgledu!
7. Ako nije teško objasniti zašto je Nail htio Fatu, zašto je onda Avdaga prihvatio Nailovu ponudu?
Zato što je morao da spasi svoju porodicu od ekonomskog kraha u koji je on sam uvukao!
8. Da li su oni sve učinili u skladu sa tradicijom? Očigledno da jesu jer patrijarhalni zakoni nalažu
takav dogovor, bez prisustva djevojke koja se udaje, ne uključujući njenu odluku!
9. Koliko je Fata osjećala moralnu obavezu prema ocu? Svekoliko, jer zna da njen otac mora
ispoštovati datu riječ! U suprotnom, to bi bila sramota za njega, porodicu, ali i cijeli Velji Lug!
10. Kojim riječima je stvorila preveliki jaz između ispunjenja očeve želje i odričnog odgovora Nailu?
„Kad Velji Lug u Nezuke sađe!“
11. Šta je Fati riječ predstavljala? Neprikosnovenu svetinju, moralno uzdarje, kovčeg sa blagom!
12. Čega je posljedica Fatino samoubistvo? Sredine, vremena, odnosa ljudi prema njoj, njene
snage, odlučnosti, poštovanja, požrtvovanosti!
13. Da li smatraš da je to izraz sebičnosti ili gest dostojan divljenja i vrijedan poštovanja? Gest
dostojan divljenja i vrijedan poštovanja!
14. Šta je jedino iza Fate ostalo? Pjesma kao što ostane iza svih velikih ljudi kao jedini način da se
sačuvaju od zaborava! „Mudra li si, lijepa li si, lijepa Fato Avdagina!“
15. Ko ju je izvukao iz zelene Drine? Salko Ćorkan!
16. Koliko je Fatino potresno samoubistvo predstavljalo nesreću za cijelu kasabu? Svekoliko!
17. Kako potkrjepljuješ to na primjeru Salka Ćorkana? Time što je i on, čovjek vječito žedan
razgovora, zaćutao i dugo ni riječi nije progovorio jer ga je Fatina smrt potresla!
18. Sa kim se, na kraju, vjenčao Nailbeg Hamzić? Sa djevojkom iz Brankovića!
19. Koliko dugo je trajao i kakav je bio život Avdage Osmanagića nakon ovog nemilog događaja?
Nepuna tri mjeseca jer je već prve zime izdahnuo, a u kasabu nikada više nije išao, niti je sa
kime poveo razgovor o nesreći koja ga je snašla i jadu koji ga je zadesio!
20. Sa smrću koje junakinje iz „Gorskog vijenca“ možeš uporediti Fatinu smrt? Navedi barem tri
argumenta! Sa smrću sestre Batrićeve jer su obje djevojke izvršile samoubistvo pred svima,
bile su izuzetno odlučne u svojim namjerama, izazvale su tragediju, bile su žrtve sudbine,
potresle sve ljude oko sebe, ali ih i opomenule i naučile mnogo toga, pozvale na odgovornost!
21. Koliko je Fata bilo duhovno jaka? Svekoliko jer se nijednog trenutka nije pokolebala, niti je
imala dilemu, jer je znala da mora da čuva svoju i porodičnu riječ kao svetinju iznad koje se
ništa ne nalazi!
22. Kakav život ona živi? Po sopstvenom scenariju, donosi svoje odluke, pokazuje pravu slobodu!
23. Kakvu smrt je ona izabrala? Slobodarsku!
24. Da li Fata kao junakinja gubi ili dobija? Dobija!
25. Da li, ipak, smatrate da je ona krivac za očevu smrt? Donekle!
26. Na šta je njen let sa mosta podsjećao? Na let dostojanstvene i slobodne ptice!
27. Koliko je njeno svadbeno ruho bilo teret za nju samu? Svekoliko!
28. Gdje je ona pronašla lijek za dušu? U pjesmi koja je kao freska u kamenu ostala iza nje!
29. Da li se Fata više pamti zbog života ili smrti? Podjednako – zbog ljepote života i herojske smrti!
30. Da li vas je, na kraju krajeva, Fata oduševila ili neprijatno iznenadila? Oduševila, mnogo više!
 Ko je krivac za Fatinu smrt i tragično finale?

ONA SAMA AVDAGA

Zato što je samoubistvo bila njena odluka; Zato što je obećao drugima ono što njegova
kćerka nije htjela;
Zato što je prevarila sve oko sebe; Zato što je donio odluku u njeno ime;
Zato što je učinila šokantan gest i iznenađujuć Zato što nije spoznao da ona ne želi da bude
čin; puka marioneta u rukama drugih;
Zato što je htjela da bude heroina, a u stvari je Zato što je kriv i za svoje tragično finale;
izgubila život;
Zato što nije ubila samo sebe, već i dotukla oca Zato što je porodicu doveo na rub egzistencije;
koji je svakako bio bolešljiv;
Zato što nije razumjela koliko je važna njena Zato što je preko kćerke pokušao da ispravlja
udaja jer je bila jedinica kćerka; svoje greške;
Zato što je prkosila radi prkosa, a ne radi Zato što nije osjećao kakva je ona osoba i kakvi
uzvišene misije; su njeni stavovi;
Zato što nije izabrala momka koji ju je Zato što je dozvolio kćerki da zbog očevih
zasluživao i koji je bio dobar izbor u svakom poteza izvrši samoubistvo;
smislu te riječi;
Zato što je u sebi nosila i određenu dozu Zato što nije cijenio njenu riječ, kao što je ona
egocentrizma; cijenila njegovu;
Zato što je izabrala pogrešan put u propast! Zato što je i on sam pao pod uticaj drugih!
„Za tu njegovu kćer Fatu zna se da je neobično lepa, u svemu na oca. Pitanjem njene udaje bavi se
kasaba i pomalo cela okolina. Oduvek je kod nas tako da po jedna devojka u svakom naraštaju uđe u
priču i u pesmu svojom lepotom, vrednoćom i gospodstvom. Ona je onda za tih nekoliko godina cilj svih
želja i nedostižni uzor; na njenom imenu se pale mašte, oko njega se rasipa oduševljenje muškaraca i
plete zavist žena. To su ta izuzetna bića koja priroda izdvoji i izdigne do opasnih visina.“

„Zato se u pesmi o Avdaginoj Fati (o takvim izuzetnim stvorenjima pesme niknu odnekud same!) pevalo:
Mudra li si, lijepa li si, lijepa Fato Avdagina!“

„Takve ličnosti o kojima se peva i govori odnese brzo ta njihova naročita sudbina, a iza njih umesto
ostvarenih života ostane da živi pesma ili priča.“

„Svet je u kasabi još neko vreme prepričavao događaj pa zatim počeo da i zaboravlja. Ostala je samo
pesma o devojci koja lepotom i mudrošću sja iznad svega, kao da je neprolazna.“

„Čak ni Ćorkan nije ništa govorio. Pušio je bez prestanka, i jedinim sjanim okom gledao za dimom koji je
snažnim dahom odbijao što dalje od sebe. Samo bi se njih dvojica, Ćorkan i ribar, s vremena na vreme
pogledali, podigli bi svoje čokanje ćutke, obojica u isti mah kao da se nevidljivo kucaju, i nadušak ispili.“

Gregor Fedun
1. Ko je Gregor Fedun? Rus iz Galicije koji je radio za Austrougarsku!
2. Da li je on bio uspješan u svom životu prije događaja koji ga je zauvijek obilježio? Najbolje bi se
reklo da je bio zadovoljan samim sobom!
3. Šta je bila njegova posebna dužnost na mostu? Da ne dozvoli hajduku Jakovu Čekrliji da pređe
na drugu obalu zelene i zahuktale Drine!
4. Koliko se na njega odnosi iskaz: „Nesreća nesrećnih ljudi i jeste u tome što za njih stvari koje su
inače nemoguće i zabranjene postanu, za trenutak, dostižne i lake, ili bar tako izgledaju, a kad
se jednom trajno usele u njihove želje, one se opet pokažu kao ono što jesu: nedostupne i
zabranjene, sa svim posledicama koje to ima po one koji za njima ipak posegnu“? Svekoliko!
5. Zašto je on imao osjećaj da vječito nekog čeka? Čega je to bilo predskazanje? Tragike koja će ga
dočekati, greške koja će ga koštati života!
6. Zbog čega su za njega svi novi susreti sa lijepom turskom djevojkom bili neobični? Zato što je
svakog puta njihov pogled bio sve bliži i prisniji, čekao se trenutak kada će se između njih
dvoje nešto više desiti!
7. Da li je i Gregorov kolega bio isto onoliko neoprezan koliko i sam Gregor? Ja bih rekao da je
Gregor bio mnogo neoprezniji jer je bio slijep pored učiju!
8. Da li su oni bili svjesni svoje krivice? Ne!
9. U čemu se ogleda njihova tragika? U tome što su uradili ono što nijesu smjeli da urade!
10. Zašto Gregor nije dozvolio sebi da razduži poslovnu odoru? Zato što se osramotio!
11. Da li je on osjećao ogromnu odgovornost zbog svog nepočinstva? Jeste!
12. Po čemu on podsjeća na Jozefa K? Po tome što je na samrti osjećao stid!
13. Čega je posljedica Fedunova smrt, tj. zašto je digao ruku na sebe i izvršio samoubistvo? Zato što
je počinio ono što nije smio, zato što je osjećao ogromnu odgovornost, zato što se stidio
samog sebe!
14. Zašto je pop Nikola ipak odlučio da po vjerskim ritualima sahrani Feduna, iako je on počinio
najveći mogući grijeh, odnosno oduzeo sebi život? Zato što je Feduna posmatrao kao
bezazleno čeljade koje nikome ne bi zlo učinilo!
15. U kakvom su odnosu njegov fizički izgled i duhovne karakteristike? U kontrastu!
16. Potkrijepi dokazom iz romana! Za Feduna se kaže da je „jak kao medved, a stidljiv kao
devojka“!
17. Šta je napisao u posljednjem pismu? Tražio je oprost od svih, a sve stvari poslao ocu!
18. Šta biste mu posebno zamjerili? To što ni na koji način sebe nije umio da opravda, već se činio
krivcem i u onim stvarima za koje nije bio kriv! Kao da je, uprkos nepočinstvu, sam sebi
nametao još veću odgovornost, breme koje nije mogao da podnese!
19. Da li je, na kraju krajeva, on lik za osudu ili razumijevanje? Ipak za razumijevanje i, rekao bih,
žaljenje!
20. Magija čega je njega osvojila? Magija ljubavi!
„Dok je mladić skidao stvari sa police iznad svoje postelje, ono nekoliko drugova koji su još bili u
spavaonici izgubiše se na prstima, zatvarajući oprezno i bez šuma vrata za sobom. Oko njega je
rastao onaj krug samoće i teške tišine koji se uvek stvara oko čoveka koga udari nesreća, kao
oko bolesne životinje. On najpre skide sa klinca crnu tablicu na kojoj je masnom bojom i
nemačkim jezikom bilo ispisano njegovo ime. čin, broj njegovog odreda i jedinice u kojoj služi, i
položi je na koleno, okrenuvši ispisanu stranu nadole. Na crnoj poleđini tablice mladić napisa
parčetom krede brzo i sitno: Sve što iza mene ostane da se pošalje mome ocu u Kolomeju.
Pozdravljam sve drugove i molim starešine da mi oproste. G. Fedun. Zatim pogleda još jednom
kroz prozor i sagleda onoliko od sveta koliko se u jednoj sekundi može da vidi sa tog skučenog
vidika. Onda skide svoju pušku, napuni je teškim jedinim metkom koji je bio sav lepljiv od
puščane masti. Pošto se izuo i nožićem rasparao čarapu na palcu desne noge, leže na postelju,
 obgrli pušku rukama i kolenima da mu se vrh od cevi upi duboko u podbradak, namesti nogu
tako da je ona upa na čarapi zapela za obaarač, i okinu. Sva kasarna odjeknu od pucnja“.

Milan Glasinčanin
Milan Glasinčanin i priča o njemu prava je opomena i nauka za sve kasabalije. On nije izvorni
Višegrađanin jer mu se otac doselio iz Srbije, pa zato nije čudo što se prepustio poroku koji na njih
nipošto nije ličio. O njegovom novcu se govorilo već od samog početka jer je kružila priča da ga je
naslijedio od oca koji ga je zaradio na nelegalnim i nezdravim osnovama. To je vjerovatno glavni razlog
što je taj novac nemilice trošio i ne razmišljajući kako. Nikada nije saznao kako je to kada se čovjek mora
mučiti da bi zaradio nešto teškom borbom i zbog toga se nije ni trudio da sačuva sve što mu je već
servirano. Našao se u kandžama kockanja kao ogromnog poroka i od tog momenta se postavlja pitanje
da li je to čak djelo samoga đavola. Na taj način može se uspostaviti paralela između njega i oca Mitra iz
psihološke pripovijetke „Prvi put s ocem na jutrenje“. Međutim, koliko je Mitar uspio da sačuva život i
porodicu, Milan je sve uništio i upropastio, a ponajviše samog sebe. Sobičak ili, kako Bora Stanković kaže,
sopče u Ustamujića hanu za njega je bilo istovremeno i područje raja i područje pakla. On je glavni junak
novele o čovjekovoj nemoći i slabosti da izađe iz začaranog kruga kockanja. Ipak, Milan ne uspijeva da
pobijedi sebe, ne ostaje dosljedan, već povodljiv i dopušta da drugi njime upravljaju. Njegova iskušenja
su gradacijski prikazana, a činjenica da je i stranac siguran da Milan od igre neće odustati dovoljno govori
o tome kolika je dubina njegove nesreće. Tako je stranac, kao đavo koji vlada Milanom, ušao u sve pore
njegovog bića i stoprocentno je uvjeren da će se Glasinčanin vratiti. Uveliko postaje jasno da Milan igra
jer mora, a ne jer mu se igra i ulaže i sam život u zloglasni otuzbir. To je činjenica koja je dovoljna da
potvrdi da je on već izgubio zdrav razum i već tada više njijesmo sigurni u istinitost ove priče.
Nesumnjivo je da je ona za Milana predstavljala pravu noćnu moru i da je zbog nje i stradao u duševnoj
bolnici. On za svoje grijehe nije platio životom, već dušom, a za tu bolest ne postoji lijek. Milan
Glasinčanin nije bio ni porodičan čovjek jer sinu jedincu nije ostavio ništa, pa je i on sam ostao bez života
još kao mlad. To znači da je on svoju tragiku prenio na cijelu porodicu, a imao je puku sreću da mu je
unuk Nikola sačuvao zrno razuma i postao ozbiljan i dobrostojeći mladić.

Koji argumenti dokazuju da je Milan sanjao sve što mu se desilo i da je to bilo djelo samog đavola? To
što stranac nikada nijednu grimasu nije napravio, to što je Milan igrao jer mora, a ne jer mu se igra, to
što je stranac najčešće izvlačio samo one karte koje su mu baš tog trenutka potrebne, to što niko ne
zna ko je, niti ga je ko kad vidio, to što je pogledom tjerao Milana da igra još, to što su se Milanova
iskušenja bez prestanka ređala...

„Očekivao je da će ugledati satansko lice sa iskeženim zubima i sa očima kao žeravica, ali naprotiv, pred
njim je stalno stajao strančev obični lik, sa napregnutim izrazom čovek koji radi svoj svakidašnji posao,
koji žuri da svrši što je započeto i kome i samom nije lako ni prijatno.“

„Kad je opet ostao bez novca, stranac mu je naredio da ide kući i donese, a on je ostao na kapiji pušeći.
Nije smatrao za potrebno da ga prati, jer više nije moglo biti ni pomisli da bi Milan mogao ne poslušati, ili
prevariti i ostati kod kuće. I Milan je poslušao, bez pogovora otišao i pokorno se vratio.“

„I tada, odjednom, zakukurika petao negde na obali, tanko i glasovito, jednom, pa odmah i drugi put. Bio
je tako blizu da se čulo kako lupa krilima. U isti mah poleteše rasturene karte, kao na vetru, prosu se i
rasturi novac, zaljulja se cela kapija iz temelja. Milan zatvori oči od straha i pomisli da je došao posljednji
čas. Kad je ponovo otvorio oči, video je da je sam. Njegov protivnik u igri prsnuo je kao mehur od
sapunice i sa njim je nestalo i karata i novca sa kamene ploče.“

Bukus Gaon
1. Čija priča se nadovezuje na Milanovu? Priča Bukusa Gaona!
2. Zašto je ona posebna? Zato što je on otkrio ono što mu je izgledalo toliko daleko – kockanje!
3. Kakav je bio dukat koji je pronašao Bukus Gaon? Đavolji!
4. Zašto? Iz više razloga: zato što je to bio dukat Milana Glasinčanina koji je zbog njega i život
izgubio, zato što ga je iščačkao u sveti dan, zato što je to dukat čije se porijeklo ne zna!
5. Šta ga je navuklo na to da ga izvuče iz mosta, a zašto to nije smio da uradi? Iako je bila subota,
on ga je izvukao jer je pred očima imao priviđenja velikog bogatstva, uspjeha u životu!
6. Zašto je imao toliku glad za novcem? Zato što je njegova porodica bila siromašna, a on je ovim
gestom još više unesrećio!
7. Magiji čega su se prepustili Milan i Bukus? Kockanja, poroka!
8. Kojom bojom biste je predstavili? Crnom!
9. Po čemu se razlikuju sudbine Bukusa Gaona i Milana Glasinčanina? Po tome što je Bukusova
budućnost nepoznata, dok je Milanova tragična, ali svima znana!
10. Kojim epitetom biste opisali njegovu sudbinu? Prokleta, zla, đavolja!
11. Koliko je to bila nesreća za njegovu porodicu? Svekoliko!
12. Zašto? Jer se svojima nikada više nije javio!
13. Šta je suština ove dvije priče? Opomena svim ljudima da je kocka najgori porok koji uništava
porodice i živote!
„U ušima mu je šumelo i pred očima bleštalo. Pred njim su se otvarali dani neslućene raskoši o
kojoj je uvek maštao. Činilo mu se da u džepu nosi sunce.“
„Još iste jeseni Bukus je, iako mlad i zelen, postao skitnica i kockar od zanata i napustio
roditeljsku kuću. Stari Gaon je kopneo od sramote i žalosti za prvencem sinom, a sva jevrejska
opština je osećala tu nesreću kao svoju. Posle je napustio kasabu i otišao u svet za svojom zlom
kockarskom sudbinom. I nikad se više, evo ima četrnaest godina, nije čulo o njemu. To je od
njega učinio, kaže se, đavolji dukat koji je našao na kapiji i iščačkao ga u subotnji dan.“
Alihodža Mutevelić
1. Koliko su Turci u kasabi bili spremni na rat za viši interes? Vrlo malo, preciznije rečeno – vrlo
malo Turaka je bilo spremno da gine u ratu!
2. Ko je bio glavni pobornik rata? Osman-efendija Karamanlija!
3. Ko je bio njegov istaknuti i nezahvalni protivnik? Alihodža Mutevelić!
4. Na čiju biste stranu stali – Osman-efendije ili Alihodže? Obrazložite odgovor! Alihodže,
naravno, zato što je on bio čovjek koji se vodio zdravim razumom, koji nije želio da gine bez
smisla, koji nije htio u rat ne zato što se plašio smrti, već zato što taj rat ne bi imao nikakvog
smisla, zato što nije htio da daje cijelog sebe, iako je u tu stvar i sam sultan vjeru izgubio i od
nje digao ruke!
5. Koliko je Alihodža bio vjerujuć čovjek? Svekoliko! On je bio pravi i čvrst musliman, poštovan od
svih drugih, baš kao i njegovo mišljenje!
6. Šta je Osman-efendija najviše zamjerao Alihodži, a šta Alihodža njemu? Osman-efendija je
Alihodži zamjerao to što on nije želio da ide u rat, dok su sa druge strane stizale optužbe da
muslimanske mladiće šalje u ludu, bespotrebnu i besmislenu smrt!
7. Da li je Alihodža bio svjestan koliko je ratni vihor zapravo surov i paklen? Nažalost, jeste! Oba
brata su mu stradala u ratu!
8. Kojim se principima u toj debati on vodio? Da je bezmalo svaki rat besmislen, ali naročito rat u
kom ne postoji izlaz niti mogućnost dugoročne pobjede!
9. Koje argumente je zastupao njegov vatreni rival? Da se u rat mora ići, da se ne smije neprijatelj
pustiti bez boja u kasabu!
10. Zašto je Alihodža bio jedini koji se uvijek i svuda glasno suprotstavljao Karamanliji? Zato što mu
je u prirodi bilo da uvijek bez pogovora snažno zastupa i brani svoje mišljenje, da iznosi
argumente, nezgodna pitanja i oštroumne primjedbe, a drugi muslimani koji su imali iste
stavove, nijesu imali potrebu da upadaju u riječ čovjeku kog su smatrali za svog pravog i
najboljeg predstavnika!
11. Zašto Osman-efendija Karamanlija nije imao nikakvo moralno pravo da zamjera Alihodži to što
ne želi da ide u rat? Zato što je cijela porodica Mutevelić, počevši od začetnika njihove loze
Dauthodže, pokazivala viševjekovni napor i enormnu želju da sačuvaju svoj rodni kraj i
kasabu od svih zala koja su se nesumnjivo često javljala! Na kraju krajeva, samo prezime oni
nose dostojanstveno, pošteno i časno i ono dovoljno govori o njihovom zalaganju za Višegrad
kojem su, stiče se utisak, dali dušu i sve što su imali!
12. Da li biste, nakon svega navedenog, Alihodžinu neaktivnost u ratnim operacijama predstavili
kao izraz straha ili razuman gest? Razuman gest!
13. Koju kaznu je morao da pretpri Alihodža zbog toga što su ga smatrali izdajnikom? Ostao je
vezan desnim uhom za posljednje ostatke čardaka!
14. Naslovom kog djela Fjodora Mihajloviča Dostojevskog biste predstavili Alihodžino kažnjavanje?
„Poniženi i uvređeni“!
15. Koliko to nije bilo samo fizičko maltretiranje, već i pravo poniženje za ovog nadasve neobičnog
čovjeka koji, slobodno možemo kazati, uvijek zna šta hoće? Svekoliko! Nastradao je ni kriv ni
dužan!
16. Šta mu je, ipak, pored svih muka, najteže palo? Zbog čega je prolio gorke suze niz lice? Najteže
mu je palo to što je, nakon svega što je preživio, na vojnikovoj mišici ugledao bijelu traku i na
njoj krst kao simbol nove vjere!
17. Šta je to njemu značilo? Preko čega nije mogao da pređe? To ga je u potpunosti duhovno ubilo,
dotuklo, egzistencijalno ugrozilo jer je krst nagovještaj nove vjere, odnosno oznaka prve
promjene u kasabi nakon pet stotina godina! To je bio trenutak u kom je doživio pravi poraz i
koji ga je zauvijek obilježio! Iako se često sjećao ovog nemilog događaja na kapiji, razlog za to
nije bilo njegovo vezivanje za most, već krst koji mu se javljao kao najgori košmar!
18. Da li je na prvo mjesto na listi prioriteta postavio sebe, nekog drugog ili nešto drugo? Postavio
je vjeru, a to je ono što ga je okarakterisalo kao duhovno bogatog čovjeka koji nikad neće
posustati u svojim naumima! Tim činom se pokazalo da su sve efendijine tvrdnje o izdaji bile
neutemeljene, neadekvatne i zlonamjerne!
19. Koja religijska legenda Alihodže Mutevelića se vezuje za sami most? Legenda po kojoj je
čovjeku bilo namijenjeno da zemlja bude ravna kao tepsija, ali je šejtan, ljubomoran na božja
djela namijenjena čovjeku, zagrebao noktima i načinio neprolazne praznine, nakon čega su
anđeli svojim krilima napravili mostove!
20. Zašto se može reći da se u njegovom slučaju istorija ponavlja? Zato što je na razumijevanje
jedino nailazio u kući Brankovića iz Crnče – prvo kod Šemsibega, najprincipijelnijeg čovjeka, a
zatim i kod Muhamedbega, njegovog unuka!
21. Koliko je on odobravao drastične promjene na samom mostu? Nikoliko! Imao je osjećaj kao da
je svaki novi ekser ukucan u most ponovo ukucan u njegovo uho!
22. Šta mu je bio najveći strah? Da će mosta nestati usljed ratnog vihora koji se neminovno
približavao, a na koji Alihodža nije mogao da utiče!
23. Zašto se cinično smijao narodu kada je pohrlio da iskoristi prvu besplatnu vožnju vozom? Zato
što je uočio njihovu neprosvijećenost, a jedini shvatao suštinu ušteđenog vremena i novca!
Iako je on intrigantan junak koji uvijek i svemu oponira, stiče se utisak da je za svaki svoj stav
imao utemeljenje u argumentima do kojih je sam dolazio! Zato je, barem meni, mnogo više
prirastao srcu jer nikome nije bio podređen, naprotiv, bio je potpuno slobodan čovjek čiju
suštinu života čini vjera!
24. Koliko djece je imao Alihodža? Četrnaest!
25. Zašto je on bio i komičan junak? Zato što nije, barem po kasabalijskim pričama, nerijetko
raspoznavao svoje dijete!
26. Koliko je gazda Pavle Ranković nesrećan junak, a koliko Alihodža? Svekoliko, obojica!
27. Da li obojica stradaju, reklo bi se, ni krivi ni dužni? Nažalost, da!
28. Kada je Alihodža posljednji put bio ponižen? Kada je, bez ikakvog razloga, dobio žestok šamar
od Danila Repca! Rekao bih da je taj šamar bio univerzalni udarac života koji Alihodža više
nije mogao podnese! O tome govori i činjenica da se povukao u zabačenu prostoriju u svojoj
zatvorenoj magazi!
29. Gdje Alihodža idziše? Na uzvišici!
30. Šta nam to o njemu govori? Da je, iako su u smrti svi jednaki, Alihodža pokazao da je za života
iznad svih ostalih, i po mudrosti i po čovječnosti!
31. Kojim stihovima iz „Gorskog vijenca“ biste predstavili Alihodžinu smrt? „Ko na brdo ak' imalo
stoji, više vidi no onaj pod brdom!“
32. Zašto je Alihodži teško bilo da gleda svaku granatu koja je pala na most? Zato što je duboko u
sebi osjećao da svaka granata više poruši njegov mir, nego što poremeti most!
33. U kom trenutku je doživio potpuno rastrojstvo? Kada mu je kamen sa razrušenog mosta
razrušio dućan! Tada je imao utisak da mu se ruši cijeli svijet i sve što mu je u njemu značilo!
34. Od koje bolesti je bolovao Alihodža? Angine pectoris!
35. Kako se zove doktor koji ga je liječio? Marovski!
„A tako – upadao mu je hodža u reč – a ja sam mislio da vi hoćete da istjerate Švabu iz Bosne i da nas
za to skupljate. A ako je do toga da se gine, umijemo i mi da izginemo, efendija, i bez tebe. Ništa
lakše nego izginuti.“
„Kroz suze je hodža, kao u neobičnom snu, gledao na vojnikovoj levoj mišici belu, široku traku i na
njoj velik i pravilan krst od crvenog platna. Samo u groznici mogu da se vide takva gadna i strašna
snoviđenja. Taj krst mu je plivao i poigravao u suzama i, kao ogromno priviđenje, zaklanjao ceo
vidik.“
„Još su dugo razgovarali o tim neprijatnim merama vlasti, ali uglavnom je ostalo na onome što je
Alihodža rekao: na pasivnom otporu. Ljudi su krili godine ili davali pogrešne podatke, izvinjavajući se
svojom nepismenošću.“
„Izuzetak je činio Alihodža, nepoverljiv, svojeglav, uočljiv i „mimo svijet“ u tome kao uvek i u svemu
ostalom. Onima koji su se hvalili brzinom kojom sada svršavaju poslove i računali koliko se uštedi
vremena, napora i novca, Alihodža je zlovoljno odgovarao da nije važno koliko čovek vremena
uštedi, nego šta s tim ušteđenim vremenom radi; ako ga na zlo upotrebi, onda bi bolje bilo da ga
nema. Dokazivao je da nije glavno pitanje da li čovek brzo ide, nego kud ide i po kakvom poslu, i da,
prema tome, brzina ne znači uvek i preimućstvo.“
„Na uzbrdici koja vodi na Mejdan ležao je Alihodža i izdisao u kratkim trzajima.“

Lotika Apfelmajer
1. Ko je bila Lotika? Lotika je bila jevrejska domaćica, žena izuzetnih osobina i prava heroina svoje
porodice, društva i vremena!
2. Zašto je ona posebna junakinja? Zato što je u patrijarhalnom vremenu svu odgovornost
preuzela na sebe i uzdigla ne samo svoj lik, već i sve žene i poboljšala njihov položaj! Njoj su se
svi divili, a ona je pokazala da je ispred i iznad svog vremena koje pati od okova partrijarhalih
normi u kojima žena ne može i ne smije biti ono što Lotika jeste!
3. Kako se ona preziva? Apfelmajer!
4. Kako joj se zvala sestra, a kako muž njene sestre? Debora, tj. Caler!
5. Kako se zovu dvije djevojke kojima je Lotika bila tetka? Mina i Irena!
6. Kakav je bio Lotikin hotel? Baš kao i ona – uredan, poznat, neobičan, izuzetan, popularan, za
svakog otvoren, ali i poslovično strog i pravedan!
7. Iako u stvari nije bio njen, zašto su ga svi znali po njoj? Zato što je ona sve u njemu radila, bila je
alfa i omega, kao stvarni, a ne prividni vlasnik! Ona je tom hotelu dala sve i pružila svu svoju
veliku snagu koju je nesumnjivo posjedovala!
8. Ko su bili radnici u hotelu? Kelnerica Malčika, calkelner Gustav i Milan! Svako od njih je,
svojstveno Lotiki, imao tačno određenu ulogu koju je svakog trenutka morao da zna i
ispunjava!
9. Ko su, pak, bili najčešći gosti? Gazda Pavle Ranković, Alibeg Pašić, preduzetnik Aleksandar
Ranković, Ejub-beg iz Crnče!
10. Koje su posebne osobine ove po svemu izuzetne žene? Marljivost, vrjednoća, upornost,
izdržljivost, neumornost, snaga, intelektualnost, visprenost, sposobnost!
11. Zašto je djelovalo da nikada ne odmara? Zato što je uvijek nalazila vremena za sve goste koji su
uživali u njenom društvu!
12. Da li je ona bila samo žena radnih navika ili i gospođa visprenog uma koja je dostojanstveno
nosila svoju ljepotu? I gospođa visprenog uma koja je dostojanstveno nosila svoju ljepotu!
13. Koji trenuci su joj, ipak, predstavljali pravi odmor? Momenti kada je nakon napornog radnog
dana ostajala sama u svojoj sobi i do duboko u noć vodila brojne finansijske proračune i
rješavala ekonomske jednačine i nedoumice!
14. Da li je ona bila glavna uloga u svakoj predstavi u kojoj je igrala? Apsolutno!
15. Kako je glasilo njeno geslo i životni moto? „Nur kein Skandal!“ – „Samo bez skandala!“
16. Po čemu je Lotika bila komična junakinja? Po tome što nikada nije kako treba savladala jezik, pa
je često njen govor bivao smiješan, iako su njene riječi bile ozbiljne!
17. Koliko je ona znala da se ponaša prema svim gostima, čak i onim koji su bivali izbačeni zbog svog
prestupničkog ponašanja? Svekoliko!
18. Gdje su išli gosti nakon što su bili primorani da napuste Lotikin hotel? U Zarijevu mehanu!
19. Kojom stilskom figurom je predstavljen Lotikin hotel spram Zarijeve mehane? Kontrastom
(antitezom)!
 20. Šta je bio razlog Lotikinog živčanog sloma? Premorenost, finansijki slom, ekonomski krah, loš
rad hotela, rat, izgubljenost, porodica koja nije opravdala povjerenje!
21. Kojem se poroku ona prepustila? Klađenju – igrala je lozove kada god i gdje god je stigla!
22. Šta je bilo ironično u njenom životu? To što je sve dala porodici, a što ju je upravo porodica
uništila!
23. Zašto je Lotikin hotel nakon dvadesetak godina superiornosti izgubio prevlast nad
konkurencijom? Zato što su gosti odjednom počeli u drugima da nalaze sve ono što su kod
Lotike vječito tražili, a nikada nijesu našli – priliku da zadovolje svoje sitne strasti i čulna
zadovoljstva! Lotika takva nije bila!
24. Ko je posebno iznevjerio Lotiku? Zašto? Calkelner Gustav i to zato što je i on sam otvorio svoj
hotel i napravio konkurenciju doskorašnjoj svojoj gazdarici!
25. Ko je Lotiku posebno razočarao na poslovnom planu? Zet Caler jer ju je nagovarao da ulaže
ogromne svote novca za kompanije njega i njegovih prijatelja, a sve je to propalo usljed
aneksione krize!
26. U kakvim se sve nezahvalnim ulogama ona nalazila? Da li joj je bilo teško da ih odigra? Morala je
da daje savjete svim članovima uže i šire porodice, da o njima vodi računa, a čak je morala da
pazi i Alberta, Deborino dijete koje je, nažalost, rođeno sakato! Iako bi svima bilo gotovo
nemoguće, njoj nije bilo teško i na tome joj se mora skinuti kapa!
27. Ipak, ko joj je donosio najveće zlo i predosjećao najveću tragiku? Upravo porodica!
28. Zašto je ona izgubila sve što je imala? Zato što je uložila novac u pogrešne investicije i, poznajući
nju, nije čudo što je izgubila i pamet i skrenula ka pogrešnom putu!
29. Da li možemo kazati da je ona jednostavno pregorjela od prevelikog rada? Da!
30. Kakav je kraj doživjela? Da li ga je zaslužila? Nije mogla da se suzdržava od onoga što je izgledalo
nemoguće – da zaplače! Ne samo da ga nije zaslužila, već je svojim ponašanjem zaslužila
najveći uspjeh u životu, ali očigledno da je od njega samo dobile snažne udarce i žestoke
šamare! Nažalost, razlog njenog posrnuća jeste taj što nije mogla da se pomiri sa
poražavajućom sudbinom!
„Za dve generacije kasabalijskih gazdinskih i begovskih raspikuća Lotika je bila bleštava, skupa i
hladna fatamorgana koja se igrala igrom njihovih čula. U priči se pominju oni retki pojedinci koji
su tobože nešto imali od nje, a i ti nisu umeli da kažu šta ni koliko.“
„U to vreme, ona je pretrpela težak živčani slom koji je trajao pune dve godine. Bila je kao luda od
bola. Razgovara s ljudima, a ne sluša šta kažu niti misli na ono što sama govori.“
„Tako su prešli na drugu obalu i stigli u prostranu tursku kuću na konak. I tu je Lotika sve smestila
i rasporedila izbeglički prtljag i svoju čeljad. Ali kad je trebalo da i sama legne, u polupraznoj tuđoj
sobi, bez svojih stvari i hartija sa kojima je vek provela, pretrgla se duša u njoj i prvi put otkako
zna za sebe izdala je snaga, i to sva odjednom. Pustom turskom kućom prolomio se njen jauk;
nešto što nikad niko nije video ni čuo ni slutio da može da postoji; Lotikin plač, težak, grozan i
prigušen kao muški, a nezadržavan i nezadržljiv. U porodici je na to nastalo zaprepašćeno, gotovo
pobožno ćutanje, pa zatim opšti lelek i ridanje. Za njih je slom tetka Lotikine snage bio teži udarac
nego i rat i bežanija i gubitak kuće i kućišta, jer sa njom se dalo sve prebroditi i savladati, a bez nje
se nije ništa moglo uraditi ni zamisliti.“

Salko Ćorkan
Salko Ćorkan bio je kasabalijsko siroče, kako se kaže u romanu, „nikome nije pripadao, a bio je
svačiji“. Kao dijete je ostao bez ikoga, a nadimak je „zaradio“ jer je ostao i bez oka. Bio je čovjek koji je
volio da priča, a i koga su voljeli da slušaju, neobična i poznata varoška pojava. Iako je često i mnogo
pričao, znao je kad treba da zaćuti. Nije imao ni svoj dom, već je „živio“ u Zarijevoj mehani i bio njen
najčešći gost. Tako nedužni i nevini ljudi često su predmet izrugivanja svih ostalih, pa je tako i Salko bio
izložen duhovitim opaskama, ali i pregrubim kritikama i neslanim šalama. Ipak, svi ljudi su dobro znali da
samo Salko umije da zagrije atmosferu, pa su nerijetko, poput Santa Papa, uzvikivali: „Rum za Ćorkana“!
On je toliko inspirativan i zanimljiv junak da je Ivo Andrić o njegovoj ljubavnoj avanturi napisao
pripovijetku „Ćorkan i Švabica“. Postojala su dva razloga zbog kojih je Ćorkan bio ponižavan od strane
gostiju Zarijeve mehane – nasljedstva koje mu je otac ostavio i Paše iz Dušča. Salko je bio vječiti sanjar
koji je uvijek maštao, pa su to zlonamjerno koristili. On je ostao siroče gotovo od rođenja, ali je nerijetko
vjerovao lažnim pričama da mu je od oca ostalo čitavo bogatsvo u Anadoliji. Što se tiče njegove romanse
sa lijepom Pašom, govorio je „prošlo je to“. Ipak, svaka misao na nju duboko ga je kopkala i žestoko
remetila. Tri godine nakon što se bio zagledao u cirkusku djevojku koja igra na žici, desio mu se jedan od
trenutaka koji su mu obilježili život. Tada je Paša ispred njega bacila struk kalopera, a to je bio znak da,
kako su kasabalije govorile, ona „čezne za njim“. Od tada je Salko bio sve nesrećniji i nesrećniji jer je
lijepa Paša udata za Hadži Omera u ugovorenom braku, a on ostao ponovo sam, sirak tužni bez igdje
ikoga, samac usred svemira. Ono što bih zamjerio Salku jeste činjenica da najčešće nije mogao da
pobijedi sebe, tj. da je sebi obećavao da nikoga neće slušati i neće se odazivati na tuđe priče, ali ipak nije
mogao da odoli. Dok je bio trijezan je čak i uspijevao, međutim, čim bi se prepustio alkoholu, nije mogao
da se izbori i počinjao je da se pravda, iako za to nije imao pretjeranog razloga. Na kraju je ipak ućutkao
sve kritičare i pokazao da je tvrd orah. Njegov epski podvig ledenog februarskog dana je ostao vječno
upamćen, a njegov hod po ivici mosta iznad nabujale Drine se i danas prepričava. Od tog trenutka, i
najgrublje riječi koje su dolazile od malograđana i zlonamjernih ljudi poput Mehage Sarača („ubij se“) su
prestale, a Salko postao i ostao lik koji se cijeni i poštuje. On je posebno zadivio djecu svojim
poduhvatom jer nikom nije bilo jasno kako je čovjek u takvom stanju i takvom hrabrošću uspio nemušto
da prevaziđe svaku prepreku koja mu se na putu našla.
„Najživlje i najglasnije šale pletu se oko jednog oniskog i snažnog mladog čoveka čudnog izgleda. To je
Salkko Ćorkan. (...) Hranila ga je cela kasaba; pripadao je svima i nije bio ničiji.“
„Čak ni Ćorkan nije ništa govorio. Pušio je bez prestanka, i jedinim sjanim okom gledao za dimom koji je
snažnim dahom odbijao što dalje od sebe. Samo bi se njih dvojica, Ćorkan i ribar, s vremena na vreme
pogledali, podigli bi svoje čokanje ćutke, obojica u isti mah kao da se nevidljivo kucaju, i nadušak ispili.“
„Pijani Ćorkan je poigravao i lebdeo nad provalijom kao krilat. Osećao je kako iz njegovog tela, zajedno
sa muzikom po kojoj igra, teče vesela snaga koja daje sigurnost i ravnotežu. Igra ga je nosila kud ga hod
ne bi nikad proneo. I ne pomišljajući više na opasnost i mogućnost pada, cupkao je s noge na nogu i
pevao, raširenih ruku kao da se sam prati uz šarkiju. – Tiridam, tiridam, tiridiridiridiridiridiridiridam,
tiridam... haj, haj, hajhaj! – Peva Ćorkan i sam sebi daje takt po kome sigurno i poigravajući prellazi ovaj
opasni put.“
„- Aferim, Ćorkane, pile od sokola! – Aferim, gazijo! – Rum za Ćorkana! – derao se Santo Papo promuklim
glasom, sa španskim izgovorom, misleći da je u mehani i šireći ruke kao da ga razapinju.“
„Deca, koja su tada bila u osmoj ili devetoj godini i toga jutra hitala preko zamrzlog mosta ka svojoj
udaljenoj školi, zastajala su i gledala neobičan prizor. Od čuđenja su im bila otvorena mala usta iz kojih
se vila bela para. Onako sitni, umotani, sa tablicama i knjigama pod pazuhom, oni nisu mogli da shvate
ovu igru odraslih ljudi, ali im je za ceo život, zajedno sa linijom njihovog rodnog mosta, ostala u očima
slika dobro poznatog Ćorkana, koji preobražen i lak, poigravajući smelo i radosno, kao mađijom nošen,
hoda onuda kuda je zabranjeno i kuda niko ne ide.“

Ljubavni trougao Nikole Glasinčanina, Janka Stikovića i učiteljice Zorke

 1. Kada se u višegradskoj mladosti pojavila nova snaga? Početkom dvadesetih godina dvadesetog
vijeka!
2. Ko su bili njeni vodeći predstavnici? Mladi intelektualci!
3. Šta je bila tačka razdora i kamen spoticanja između varoške učiteljice Zorke i dva mladića – Janka
Stikovića i Nikole Glasinčanina? Ljubav!
4. Ko je bio Janko Stiković? Student prirodnih nauka u Gracu, pjesnik, kolumnista, neobičan
mladić!
5. Da li je on imao zdravu ili previsoku ambiciju? Imao je potpuno nezdravu ambiciju jer mu nije
bio važan sopstveni uspjeh, već tuđi neuspjeh! Želio je da bude bolji od svih da bi nešto
dokazao drugima, a ne sebi!
6. Koga ili šta je stavljao u prvi plan? Uvijek i isključivo sebe!
7. Kako je on manipulisao Zorkom? Na najrazličitije moguće načine, a čak i kada je imao blizak
odnos sa njom, nije želio da ga ima! On je čovjek „koji nikog ne može da voli“!
8. Kojim se poslovima bavio, a šta je u stvari bila njegova preokupacija? Bavio se ponajviše
književnošću, a u stvari je sam sebi bio preokupacija!
9. Da li je njegov bijeg bio izraz kukavičluka ili želja za uspjehom? I jedno i drugo! Pobjegao je u
kritičnom trenutku iz zemlje, sve sa željom da negdje drugo bude najbolji jer je u Višegradu
tada izbijao rat!
10. Da li aminujete ili osporavate njegovu ljubav prema Zorki? Osporavamo jer je i on sam priznao
da je ne osjeća, već da ima samo požudu za čulnim senzacijama!
11. Da li su njegova kratka ljubavna pisma njoj namijenjena iskaz snažnih osjećanja ili svojevrsna
želja za revanšizmom? Želja za revanšizmom jer se ljubav dokazuje djelima, a ne riječima!
Stiković je tu priliku nesumnjivo imao, ali je nije iskoristio!
12. Ko je Nikola Glasinčanin? Mladi pisar firme za izvoz drveta, unuk Milana Glasinčanina!
13. Šta zaključuješ na osnovu njegovog imena? Da mu porodica poštuje tradiciju jer je dobio ime
po pradjedu Nikoli, Milanovom ocu!
14. Kakva tragedija je obilježila njegovu porodicu? I djed i otac su mu mladi umrli!
15. Iako je jedan od rijetkih koji nije završio višu školu, iz opravdanih i razumljivih razloga, da li to
znači da on ne posjeduje vispren i suncem okupan um? Naravno da ne!
16. Čime on kupuje čitaoce? Svojim ponašanjem, zdravim razmišljanjem, ljubavlju, snagom duha!
17. Da li je čovjek koji uvijek zna šta hoće? Apsolutno!
18. Kolika je bila njegova ljubav prema Zorki? Ogromna, neuporedivo veća nego Janka Stikovića!
19. Šta nam govori o njemu to što je sve u lice iznio Stikoviću? Da je otvoren, iskren, direktan, da se
nikoga ne plaši, da ne trpi nepravdu prema ljudima koje voli poput Zorke!
20. Da li smatrate da bi on prema bilo kome bio direktan kao prema Stikoviću ili je to određena želja
za osvetom? Smatram da bi bio direktan prema bilo kome!
21. Gdje je želio Glasinčanin da povede Zorku? U Sjedinjene Američke Države!
22. Šta je bio njegov osnovni cilj? Da obezbijedi sebi materijalnu situiranost, a zahvaljujući tome da
formira porodicu!
23. Kakve odgovore je Zorka u sebi nosila? Nosila je čak i samoubilačke misli, a iako je izuzetno
cijenila ljubav Nikolinu, nije mogla bez Stikovića!
24. Čega se ona najviše plašila, a šta je najviše željela? Najviše se plašila tragičnog finala, a najviše
željela samo da još jednom vidi Stikovića!
 25. Da li je ipak sama kriva zbog toga što je ostala sama? Jeste jer nije bila dovoljno kadra da
spozna važnost svoje odluke, pa je zato i odbila Nikolu Glasinčanina, odnosno odugovlačila i
zakasnila da uopšte odgovori!
„Jeste. I ta nacionalistička ideja koju sada tako vatreni propovijedaš, i to je samo jedan naročiti
oblik tvoje sujete. Jer ti ne možeš da voliš ni svoju majku ni svoje sestre ni rođenog brata, a
kamoli jednu ideju. I ti bi jedino iz sujete mogao da postaneš dobar, darežljiv, požrtvovan. Jer
tvoja sujeta to je glavna snaga koja te pokreće, tvoja jedina svetinja, jedina stvar koju voliš više
nego sebe samoga. Onaj ko te ne zna mogao bi lako da se prevari gledajući tvoju radinost i
borbenost, tvoju predanost nacionalističkom idealu, nauci, poeziji, ili ma kakvom višem cilju koji
je iznad ličnost. Ali ti ne možeš ničem dugo služiti i ni uz koga trajno ostati, jer ti to tvoja sujeta
ne da. I onog trenutka kad ne bude u pitanju tvoja sujeta, sve će to za tebe postati tuđe i daleke
stvari za koje ti nećeš htjeti, nećeš moći ni prstom maknuti. I samog sebe ti ćeš iznevjeriti zbog
nje, jer si ti i sam samo rob svoje sujete. Ti sam ne znaš koliko si sujetan. Ja te poznajem u dušu i
samo ja znam kakvo si ti čudovište od sujetna čoveka.“
„Na visini od dve hiljade metara, okružen svetom raznih jezika i narodnosti, gledam beskrajnost
vidika i mislim na tebe i minulo leto.“
„Plakala je najpre tiho, pa sve jače, sa osećanjem teške, opšte bezizlaznosti. I što je više plakala,
sve je više nalazila razloga za plač i sve joj je beznadnije izgledalo sve oko nje. Nikad izlaza ni
rešenja: nikad neće moći ona pravo i po zasluzi zavoleti ovog dobrog i čestitog Nikolu koji odlazi;
nikad neće doživeti da onaj drugi, koji ne može da voli nikog, zavoli nju; nikad se više neće vratiti
lepi i veseli dani kakvi su još lane osvitali nad kasabom; nikad niko od naših neće uspeti da se
spase iz ovog kruga mrkih bregova, ni da vidi tu Ameriku, ni da ovde ostvari zemlju u kojoj se,
kako kažu, mnogo radi, ali se dobro i slobodno živi. Nikada!

Višegradske kasabalije u romanu „Na Drini ćuprija“

Most se ne nalazi samo u srcu romana, već i srcu kasabe „koja svakome mora da ostane u srcu“,
a to ne bi bilo moguće da u njoj ne živi posebna sorta ljudi koja oduševljava časnošću, poštenjem i visoko
podignutim moralnim standardima. Niko od nasilnika ne želi da pokrade kasabalije jer su to ljudi koji
nikada nikome nijesu nešto loše uradili, a i od njih se nema šta ukrasti. Iako materijalno siromašni, oni su
duhovno najbogatiji jer dobro znaju da sačuvaju i imaju dar da ispričaju sve priče koje govore o njima i
kasaballijskim herojima. Oni su vječito slobodni ljudi koji, uprkos tuđoj tirjaniji, dostojanstveno i stoički
podnose muke, koji žive po moralnim i duhovnim zakonima, koji nikad ne čine presedane. Nemaju
poroke, ali imaju strast prema lijepim ženama, prijatnoj muzici i kojoj čašici. Sve su to osobine koje sve
autohtone i izvorne kasabalije bez izuzetka imaju, ne stide se da pokažu svoje emocije i zaplaču, da daju
sve od sebe za spas kuće, porodice, zemlje, ali i za čuvanje časti i obraza koji im predstavljaju
neprikosnovenu svetinju. Zato nije čudo što su ti ljudi bili prava inspiracija i uzor Andriću za njegov
najbolji roman, ali i ljudi koji su zaslužili tako lijepu, velelepnu i korisnu građevinu kakva je ćuprija velikog
vezira Mehmed-paše Sokolovića. Oni nijesu ljudi koji su se prepustili sudbini, već su željeli da žive po
diktatima vlastitih srca. Iako je sve njih povezivao strah, ljubav je bila neprekidna nit koja se nalazila
duboko u dušama svih kasabalija.

„Pravi kasabalija nije po prirodi kockar. Kao što smo videli, njihove strasti su druge i drugačije:
neumerena ljubav prema ženama, sklonost ka piću, pesmi, skitnji ili dokonom maštanju pored rodne
reke.“
 Majke u romanu „Na Drini ćuprija“
Majke kao najveći simboli ljubavi, humanosti, plemenitosti i požrtvovanosti nijesu drugačije
predstavljene ni u Andrićevom romanu. One su u svakom trenutku davale sve od sebe da svoju djecu
izvedu na pravi put. Posebno su upečatljive situacije adžami-oglana i regrutovanja u vojsku koje, iako ih
razdvaja više vjekova, tj. stotina godina, izgledaju isto, barem sudeći po ponašanju majki. One djeluju
razapeto između želje da vječno budu uz svog sina i da ga puste na put gdje će se provesti mnogo bolje i
gdje će biti finansijski sigurniji. Ipak, one čine da onaj posljednji zavežljaj i mali kolut pite koje djeca
odnose iz roditeljskog doma bude ljepši i duže ostane u sjećanju, nego sva materijalna blaga koja će im
pružiti Austrougarsko ili Osmansko carstvo. Stoga su majke prave heroine koje stoički podnose svoju
sudbinu, koje se bore do krajnjih granica i koje ne odustaju do kraja života. Iako žive u patrijarhalnom
društvu, one su pokazale da su kadre da pobijede sve prepreke i savladaju sve nevolje koje im se nađu
na putu. Te žene su bile nezadržive i nezaustavljive u svim namjerama jer ih je vodila ona nepobjediva
sila - ljubav. Čak i neke ljubavi mogu da se pobijede ako nijesu dovoljno snažne, ali majčinska je
najsnažnija i to je jedna od brojnih poruka koju djelo propagira. Zbog svega navedenog, smatram da je
Andrić romanom „Na Drini ćuprija“ napisao pravu apoteozu ženi, ali posebno majkama čiji se duh javlja u
svim kritičnim trenucima i čiji sam pomen izaziva suze na oči.

„Naročito su uporne i nezadržljive bile majke. One su jurile, gazeći žustro i ne gledajući gde staju,
razdrijenih grudi, raščupane, zaboravljajući sve oko sebe, zapevale su i naricale kao za pokojnikom,
druge su raspamećene jaukale, urlale kao da im se u porođajnim bolovima cepa materica, obnevidele od
plača naletale pravo na suharijske bičeve i na svaki udarac biča odgovarale bezumnim pitanjem: Kud ga
vodite? Kud’ mi ga vodite? Neke su pokušavale da razgovetno dozovu svoga dečaka i da mu daju još
nešto od sebe koliko može da stane u dve reči, neku poslednju preporuku ili opomenu na put. — Rade,
sine, nemoj majke zaboravit'... — Ilija! Ilija! Ilija! — vikala je druga žena, tražeći očajno pogledom
poznatu, dragu glavu, i ponavljala je to neprestano kao da bi htela da detetu useče u pamet to ime koje
će mu već kroz koji dan zauvek biti oduzeto. Ali put je dug, zemlja tvrda, telo slabo, a Osmanlije moćne i
nemilosrdne. Malo-pomalo te žene su zaostajale i, zamorene pešačenjem, gonjene udarcima, jedna pre
druga posle, napuštale bezizgledan napor. Ovde, na višegradskoj skeli, morale su da zastanu i
najupornije, jer ih na skelu nisu primali a preko vode se nije moglo. Tu su mogle mirno da sede na obali i
plaču, jer ih niko više nije gonio. Tu su čekale kao okamenjene i neosetljive za glad, žeđ i studen, sve dok
ne bi na drugoj obali reke još jednom ugledale otegnutu povorku konja i konjanika kako zamiče ka
Dobrunu, i u njoj još jednom naslutile rođeno dete koje im gine iz očiju.“