You are on page 1of 2

Simbolika mosta u romanu „Na Drini ćuprija“

Na početku svakog eseja u kome se usudimo da komentarišemo djelo našeg velikog pisca i
nobelovca Iva Andrića, moramo da odvojimo trenutak da pokažemo poštovanje i zahvalnost, ne
samo na romanima i poeziji, već i na otvaranju novog puta i vidika u našoj književnosti, koji nas
podstiče na gledamo, tražimo i idemo naprijed preko običnog i vidljivog u simbolično i
apstraktno, međutim realno, posebno i obogaćeno kulturom balkanskog naroda. Kao neoborivi
stub ove izjave, izdvaja se roman „Na Drini ćuprija“ u kom Andrić uzima jasan i svakodnevno
uobičajen pojam i pretvara ga u potpuno novu filozofiju življenja, tjerajući nas da cijenimo život i
njegove, do sad, skrivene čari.
Naravno, riječ je o mostu. Riječ ćuprija ne znači mnogo do turcizam koji je narod Balkana morao
da poprimi kroz burne godine pod turskom okupacijom. U meni je ova riječ čak izazivala i
odbojnost i gnijev, prisjećajući me na teška vremena kroz koja su naši preci morali da prolaze, pa
i strah budući da roman ne nosi naslov „Na Drini most“. Međutim, ukoliko se usmjerimo na cilj i
poruku romana, uočićemo da cijela pouka i značenje leži u samom naslovu, na toj ćupriji nad
Drinom. Zapanjujuće je što Andrić, kao cijenjeni istoričar, nije niti u jednom trenutku iskazao
gorčinu prema istorijskim prilkama koje su ugodile da je svoj roman nazvao po ćupriji, a ne po
mostu. Kao običnom čitaocu, nameće mi se pitanje zašto je ovaj most toliko bitan da mu je
obezbjeđeno mjesto u naslovu? Odgovor je kompleksan, ali kristalno čist i jasan.
Andrić ne samo da nije ogorčen, već slavi ljudske različitosti i povezanost između kultura, da u tu
čast prihvata ćupriju i slavi je kao jedno među najvećim ljudskim dostignućima. Već prve riječi
romana objašnjavaju zašto je most toliko značajan, zašto je poseban. Predstavljeni su nam
arhitektualni detalji, ta veličanstvenost isklesana od kamena sa svojim lukovima, popločanom,
prohodnom i širokom putu koji se otvara u terase koje opkoljuju kapiju, centralni dio mosta.
Međutim, iako izuzetno lijep i veličanstven, ono nije zašto je ovaj most toliko poseban i važan.
Ne radi se o tome što je i od čega je napravljen, već gdje se nalazi. Ovaj most povezuje Turke i
Hrišćane. Povezuje dva naroda, dvije religije, dvije istorije.
Kroz ovu simboliku, zaključujemo još jedan detalj, možda najvažniji i najposebniji od svih. Ljudski
život je prolazan i nevažan. Nije važno ako je tamo sa turske strane bio mladić koji je imao lijepo
djetinstvo, slušao neke priče, odrstao, zaljubio se u djevojku, postao otac, ostario i otišao. Koliko
god voljen, bitan ili koristan, on je prolazan, kratkog vijeka. Takođe, nije važno ukoliko se sa
druge, hriščanske, strane rodila jedna djevojčica koja je imala lijepo djetinstvo, slušala zanimljive
priče, odrasla u djevojku, zaljubila se u mladića, postala majka ostarila i otišla. Ista priča važi i za
nju, ali šta ako bi se jednog lijepog popodneva, na jednom veličanstvenom mostu sreli turski
dječak i hrišćanska djevojčica, pa bi možda mogli da imaju lijepo zajedničko djetinstvo prelazeći
sa jedne strane mosta na drugu, slušaju priče o blizancima ugrađenim u most, ili čovjeku u
jednom od lukova? Šta ako bi se u tom dovikivanju, trčkaranju i došaptavanju zaljubili i postali
roditelji? Onda više ne bi bili kratkog vijeka. Onda bi svaki dio života koji bi inače proveli kao
neispunjen i nevažan, sad postao lijep i snažan. Postao bi znažan zato što to više nijesu ono
dvoje nebitnih ljudi sa početka priče. Oni su zajedno. Oni vežu dvije strane mosta i ono što je
najbitnije, kada odu, za njima će zauvijek ostati trag igre, veselja, priča i zaljubljivanja baš na tom
mostu, koji će pokupiti sljedeći par, pa zatim onaj nakon toga.
Most je značajan jer nas čini vječnima. Daje nam način, ali i razog da ostavljamo trag i da
umijesto da budemo nevažni ljudi, budemo vječni zajedno. Zbog ovoga nije važno kako je most
izgrađen. Siguran sam da je i drveni most na Rzavu jako lijep, ali roman ne nosi naslov po njemu,
ne zato što je drven a ovaj od kamena, već zato što nad Drinom hode ljudi, hode kulture, nad
njim se ocrtava prošlost, ali i ogleda budućnost. Most predstavlja nešto vječno, nešto što svima
nama daje svrhu, što nas veže i što nam čuva istoriju i dozvojava nam da nastavljamo da je
gradimo.

David Vuković III-1

You might also like