Lik po izboru iz romana „Na Drini ćuprija“ I.

Andrića

Likovi u Andrićevim djelima živi su simboli bosanskog kulturološkog življenja.

Realistički Andrić u živote pojedinaca uvodi scene iz života bosanskog puka, opisujući detaljno
navike motanja duhana, okupljanja uz kave, druženja na kapiji mosta koja su bila predviđena
samo za mušku populaciju, širenje legendi i priča po kasabi i sl.
Iako su voljeli provoditi vrijeme u šali i opušteno pretresajući događaje u kasabi, posebno
na kapiji mosta uz kavu i rakiju, kasabalije nisu voljele kockanja. Ipak, rijetki su potajno slijedili
ovaj porok. Jedan od njih bio je Milan Glasinčanin. Poznat kao veseljak u kasabi, kockao je cijeli
svoj život, ponekad više, ponekad manje uspješno, ali nikad s takvim gubicima koji bi ga uspjeli
odvratiti od kocke, sve dok jedne večeri nije upoznao stranca koji se baš na njega namjerio.
Jedne večeri kockali su na kapiji mosta. Milan je redovno gubio, a kad bi potrošio sav novac,
čovjek ga je slao kući po još, sve dok novca nije nestalo. Tada je na kocku stavio i svoje imanje
koje ubrzo gubi. U posljednjoj igri na kocku stavlja i vlastiti život. U trenutku kad je, prema
dogovoru, trebao skočiti s mosta zatvara oči, osjećajući jezivu hladnoću. Kad je otvorio oči,
čovjeka više nije bilo. Nakon ovog događaja, veseljak i društven čovjek postaje osamljenik koji
malo govori i ne ulazi u društvena zbivanja kasabe. Fizički aspekt takođe se izmijenio. Priča i
misteriozna nit koja se provlači ovom slikom ne prestaje ovdje. Nakon mučne noći, starac gubi
jedan zlatni dukat kojeg sutra pronalazi Bukus Gaon. S tim dukatom odlazi kockati te postaje
skitnica i kockar koji napušta roditeljski dom i predaje se ovom poroku. Iako su u kasabi
postojale sumnje kako je ova Milanova priča tek mit, jer stranca nikad nitko nije vidio, ovaj
dukat svjedoči kako se ipak dogodilo nešto tajanstveno, zle prirode te je odvelo dvoje ljudi u
propast. Strast u poroku kojem se Milan prepustio učinila je da zaboravi na cijeli svijet oko sebe,
ali i na sebe samoga. Nijema dosljednost u služenju toj strasti dovela je ovaj lik do krajnjih
granica, jer nije postojala niti jedna veća potreba do one da se čovjek prepusti vlastitoj
destrukciji. Krajnosti u čovjekovom životu često su simbolički obiželjene kao đavolje stvari.
Milanov suigrač bio je sam đavo koji ga je gurao u krajnost, a ona je bilo toliko iracionalna da za
nju nije bio sposoban ni jedan od kasabalija s kojima je igrao. Međutim, Milan prihvata igru za
život, jer biti nesposoban žrtvovati život za strast značilo bi ne moći spoznati pravu dubinu te
strasti te se čini kao da je čovjekov zadatak pokušati dotaknuti tu dubinu te vidjeti je li vrijedno
zbog strasti žrtvovati racionalni život i njegov duh.
Kockanjem ljudi žele preko noći promijeniti svoju sudbinu, ali su često u tome
bezuspješni. Moć kocke dovodi ljude do pogrešnog rasuđivanja o tome što je istina, a što privid.
Jedino realno mjerilo stvarnosti te noći bio je most na kojem se ta zla igra odigrala. Ta ista moć
umalo ga je navela, da usprkos svojoj volji oduzme sebi život.