20.7.30XX.

20.7.20XX. uspješnom premijerom očarao je plesačku, a i dramsku publiku. U toj,

prošlogodišnjoj, predstavi tijelo izvođača izvodilo je vrijeme samo, uz poeziju TS Eliota i
atmosferu Vivaldijevih Godišnjih doba. U toj predstavi vrijeme nije moglo biti ništa drugo
nego kružno, uvijek ponavljajuće, utemeljeno u ničeanskoj ideje vječnog povratka u kojem je
nemoguće proživjeti nešto što već, nekada prije, nije proživljeno.
U novoj predstavi, 20.7.30XX. našu izvođačicu i izvođača gledamo tisuću godina nakon
njihove borbe s cikličnim konceptom vremena. Oni su uspjeli izaći iz tog začaranog kruga i
oslobodili se – prošli su kroz opnu između jednog i drugog vremena i ušli u ono drugo
vrijeme: linearno. Oslobodili, tek možda na trenutak, jer brzo shvaćaju da ono gdje se njihova
tijela nalaze nije prostor slobode, već samo drugog režima. Ovdje vrijeme teče linearno a ne
kružno, što svakako mijenja perspektivu ali ne mijenja činjenicu da naši izvođači još jednom
postaju robovi vremena, samo što je gospodar u ovom slučaju linearnost.
Time predstava 20.7.30XX, za razliku od prethodne u kojoj je kružnost vremena visoko
artificijelna, ulazi u simboličko igranje realne, odnosno općeprihvaćene linearnosti. To znači
da vrijeme uvijek ide dalje, kao i naša tijela, i naše akcije, uspomene koje radimo putem
pokušavamo zadržati ali one se gube pred neumoljivom budućnosti i što više idemo u
budućnost naše uspomene postaju čudnije. U vremenu koje nema toliko milosti da bude
predvidljivo, a tu milost svakako posjeduje kružno poimanje vremena, naši će izvođači trebati
pronaći esenciju linearnosti putem svojih tijela. Nećemo izostaviti niti glas, koji isto kao i
tijelo nema izbora nego trajati u vremenu, umirati i ponovno oživjeti kao znak da vrijeme
postoji, glas koji ostaje u nama kao uspomena a uspomena svakim korakom sve više isparava,
kao sjećanje na neko prošlo, milostivije vrijeme.

Patrik Gregurec