“Tjeme”

Postmodernizam nam otkriva sam proces nastanka nekog književnog djela, za razliku
od moderne gdje nismo mogli to da uvidimo, nego je nekako bilo sakriveno.
Postmodernizam i postmodernistički književnici kroz svoje poigravanje sa čitateljima
nam zapravo žele približiti svoje djelo, ali i uvesti nas u taj cjelokupni svijet
književnog stvaranja. To mas se prikazivalo u romanima, drama, prozi ali i u poeziji.
Što se i oslikava u pjesmi Tjeme gdje imamo prebiranje odnosno nedoumice kako
jedna pjesma nastaje, gdje se lirski subjekat pita i govori sljedeće razmišljao sam
kakvu poeziju treba da pišem, sličan motiv se provlači kroz veliki broj
postzmodernističkih djela. Naprimjer, mogli smo to da prepoznamo i u romanu
Zdenka Lešića Knjiga o Tari, gdje također imamo to poigravanje autora koji kreira
lika koji se također pita kako da napiše jedan roman, kako da uvede glavnog junaka ili
pak kako da ga nađe. Postmodernizam nam u ovom slučaju pokazuje, da bez obzira na
formu, bilo da je u pitanju poezija ili proza, donosi nam nove poglede i dopušta da
uronimo u poetički svijet i uvidimo kako i u pjesmi kaže kakva poezija mora biti;
jasna kao dah od borovine.

“Svakog dana”

Postmodernizam nam donosi, osim jedne velike istine, bezbroj malih istina, ali kroz to
male priče običnih malih, javnsoti nevidljivih ljudi, koji žive obične živote. I u pjesmi
Svakoga dana imamo upravo takvu jedne perspektivu, lirskog subjekta i prikaza
njegovog promišljanja, kroz koje nam se zapravo prikazuje spoznaja da svijet zapravo
se vrti jednim krugom, tačnije da se se priče i životi ponavljaju, naravno ne doslovno,
ali u poetičkom smislu gdje zapravo mali istine i male priče kreiraju jednu veliku.
Postmodernistički književnici kroz svoja djela dobijaju određenu slobodu i ruše te
okove tradicije i tradicionalnog stvaranja, stoga se poigravaju. Kako sa motivima,
tako i sa simbolima, stoga i u ovoj pjesmi imamo neke od sljedećih simbola, iskazanih
poigravanjem dan se sjaji kao štafeta mladosti; njihovi ljubavni krikovi, chavez tri
dana zbog grla mora šutjeti i to je neizmjeran gubitak u razvoju socijalizma.
U ovoj pjesmi autor se znatno poigrava sa čitateljima uvodeći različite slike, koristeći
se tehnikom fragmentiranja i stvarajući na taj način neuhvatljivu nit, koja čitateljima
otežava poimanje jednog ukupnog dojma o samoj pjesmi. Što je svakako i
postmodernistički cilj, jer nams se kroz ovu pjesmu želi ispričati više priča i više
istina, a uspjeh u tome leži kidanjem od tradicije.