Uliks

Roman Uliks je podijeljen na tri dijela i ima osamnaest poglavlja. Radnja obuhvaa svakodnevne
djelatnosti glavnih likova te kao takva slui kao podloga za narativnu kompoziciju. U romanu se
koristi nekoliko pripovjednih tehnika od kojih se najvie izdvaja struja svijesti koja se istie u zadnjem
poglavlju. Autor je poglavlje zamislio kao drugaiju stilsku i narativnu izvedbu. Roman predstavlja
lutanje ljudi u gradu, a u kojem se Dublin u puno toga razlikuje od pravog Dublina u vremenu kakav je
bio prije ili u vrijeme kada je roman objavljen. Zbog toga neki Ulikssvrstavaju u povijesni roman,
dok ostali zbog prikaza ljudi u gradu smatraju kako spomenuto djelo ima vie poveznica s
modernistikim romanom. Joyce unutar djela kombinira brojne anrove poput filozofskih teza,
novinskih lanaka do struktura preuzetih iz ljubavnih romana. Jedna od osnovnih znaajki romana je
premjetanje dogaaja iz jedne svijesti u drugu. Prisutan je izostanak zapleta kao i napetosti

Uliks se u razvoju moderne proze esto povezuje s upotrebom nove knjievne tehnike, tzv. unutranjeg
monologa, u kojem pisac kao da doslovno slijedi struju neposrednih zapaanja i sjeanja svog lika, ne
potujui pri tome ak ni gramatika pravila oblikovanja reenice. Ova tehnika je postala bitno
obiljeje jednog tipa romana koji je nazvan romanom struje svijesti.

Kada je u pitanju sama forma uvijek nalazimo u knjievnoj kritici posljednjih 60-ak stranica gdje
imam monolog. Imamo ironiziranje samog postupka kojim pisac pie (pisac doslovno ironizira nain
na koji pripovijeda.) - ogoljavanje postupka.
Objektivno, Joyce je napravio jednu parodiju na tradiciju. Unitio je temelje modernog romana.
Uliks je subverzivno ostvarenje modernizma i upravo na tome se temelje i naziru tragovi
postmodernizma.
Lodge govori o est postupaka u kojima pokuava napraviti klasifikaciju postupaka koji se pojavljuju
u poetici postmodernizma. Prvo i osnovno pravilo u postmodernizmu je da nema pravila. Prolaskom
vremena vidimo da se radi samo o nekoj igri pripovijedaa.
1. Kratki spoj, 2. Permutacija, 3. Protuslovlje, 4. Sluajnost, 5. Prekinuti slijed, 6. Prekomjernost. Svi
ovi postupci otvaraju taj slijed koji nam je Joyce predoio.
U Uliksu imamo stalne upade kratkog spoja.
itajui Uliksa , traimo tragove kako je uruio tradiciju modernog romana (po tome je Uliks
subverzija modernizma)

Sonja: Subverzivnost se pripisuje svim strategijama kojih je djelovanje u suprotnosti s oitom ili
skrivenom tendencijom teksta i s horizontom oekivanja itatelja. Subverzija potjee od oskudnosti
postupaka, od pieva hotiminog i zbunjujueg zadravanja informacija. Dalje, proizilazi iz ironinog
i parodinog isticanja niza konvencija i postupaka, samo zato da bi s jedne strane naglasili njihovu
literarnost, a s druge obezvrijedili njihovu sposobnost izgraivanja znaenja i smisla. Subverzivnost je
uperena mahom protiv konvencionalnih oekivanja knjievne publike; protib pravila realizma
zasnovih na iluziji da je zbilja neto to pisac moe odraziti i posvojiti, da likove valja prezentirati
uvjerljivo i motivirano... Dalje, subverzivnost je usmjerena i protiv empatije i identificiranja itatelja,
te stvara prepreke u "uivljavanju" u unutranji ivot likova. Joyceov Portret umjetnika u mladosti;
Dublinci i na kraju Uliks su idealni primjer za pokazivanje gotovo cijele problematike slobodnog
neupravnog stila u novijoj knjievnosti - u rasponu od klasinih realistikih obrazaca do vrhinca
modernistike subjektivnosti/izraajnosti u sferi "romana svijesti", modernistike sloenosti i
ambigviteta, te na kraju subverzivne narativne hipertekstualne igre. Joyceovi romani problematiziraju
gotovo cijeli repertoar prenoenja govora/misli u pripovijedakoj knjievnosti posljednjih stotinjak
godina: to ni u kojem sluaju ne moe biti puka sluajnost. Unutarnji monolog je u Uliksu prvi put
zabljesnuo u svom punom sjaju. U tom romanu unutarnji monolog prevladava samo do epizode
Lutajuih stijena, da bio opet izronio u Bloomovu odjeljku Nausikaje i zakljuio roman u moda
najslavnojem unutarnjem monologu koji je ikad napisan - a otkriva nam struju svijesti nevjerne
Bloomove ene Molly u epizodi koja je ironina nazvana Penelopa. Uliks je savren primjer stapanja i
prekoraenja, primjer romana udesno isprepletenog i razigranog. Njegovi kodovi nas podsjeaju da je
intertekstualnost glavna znaajka ne samo svekolike knjievnosti nego u ukupnost jezika kao
fenomena. U Uliksu se likovi uope ne razvujaju, ne mijenjaju se. Ono to se mijenja i podlijee
metamorfozi nisu likovi i situacije nego oblici jezika i strategije pripovijedanja. Jezik metatekstualne
igre subverzivan je na dva naina. On zamagljuje na pogled na izvor govorenja i misli i to je jo
vanije, on zamagljuje nau koncepciju tradicionalnog autora - osobu s osjeajem i sudovima. Umjesto
starog personalnog autora/pripovijedaa u prvi plan dolazi autor koji ima implicitne stavove o
stilovima i tekstovima, i izraava ih putem svojih jezinih, stilistikih, i knjievnih izbora. Unutarnji
monolog itatelja svojom eksrpresivnou navodi na identifikaciju sa likovima i priom, ali u sebi
nose i mnoge povode za distanciranje. Uliks je potaknuo, pa time i pomogao stvoriti modernu kritiku
teoriju, ali je ona zauzvrat "stvorila" njega onakvim kako ga vidimo danas, svjesni svih sloenosti koje
su jo bile skrivene njegovim prvim itateljima, pa moda i samom autoru. Isticanje stilskih razliitosti
je uvijek oblik subverzije nad "iluzijom" i usmjereno uvijek prema implicitnoj metatekstualnosti. Istoj
takvoj subverziji podvrgnut je i unuttanji monolog. U Uliksu je unutranji monolog upotrijebljen u
vrlo irokom rasponu. Uliks je nevjerovatno arena kombinacija pripovijedanja u treem licu,
slobodnog neupravnog stila, fokaliziranog pripovijedanja i unutranjeg monologa u bezbroj varijacija i
kombinacija - te samim mnotvom svojih esto nespojivih stilova kao da nas vodi zakljuku da taj
roman ima cijelu gomilu pripovijedaa, odnosno da nema nijednog. Psiholoka, moralna, osobna,
individualna, ideoloka, vjerska, simbolika znaenja Uliksa rasprena su,sukobljena, neprestano se
meusobno potirui.
Uprkos subverzivnosti Uliks je i u mnogim svojim aspektima nesumnjivo cjelovit. Postoji jeidnstvo u
njegovoj prii, idejama, temama, mitskim uzorima, struktuiranju motiva i simbola, kao i
komino/ironinom tonu koji u njemu ipak preovladava. Paradoksalno, Uliks je u mnogoemu
najvre konstruiran roman svih vremena. S druge strane, cijeli je roman tek golema verbalna igra,
koja razbija svako pojedino jedinstvo to smo ga naveli. U prvom dijelu (oko treine romana)
preovladava unutarnji monolog,modus koji je ovdje najreprezentativnije ustolien kao velika inovacija
modernizma. Kraj Uliksa nije obiljeen utnjom, nego lavinom rijei. Penelopa kao primjeran
unutarnji monolog, vrhunac modernistike subjektivnosti, ali i svojvrsno utoite zemaljske i karnalne
zbolje. Ali ovo poglavlje se moe s jednakim pravom drati i parodijom unutarnjeg monologa. ak je i
krajnja Mollyna prizemljenost svojevrsna subverzija svih onih sofisticiranih elaboracija knjiga
unutranjeg pogleda. Na samom kraju Uliksa Joyce nas smuuje, podgrijava nau napetost i
neizvjesnost,spreava nas u donoenju konanog suda, ne doputa nam da svoje knjievno hodoae
okrunimo nekim neprijepornin otkrivenjem.

On je postao uzorak modernog romana ba zbog upotrebe tih razliitih tehnika i zbog isprepletanja
doslovnih i prenesenih znaenja. Takoer u njemu je prisutna stilska izraajnost pojedinih dijelova,
ritmikih i zvunih efekata ali i specifina vrsta humora.

Uliks je djelo u kojem su egzemplarno suprotstavljene obje modernistike krajnosti, iako su one u
velikoj mjeri prisutne u svim modernistikim djelima. Uliks je realistian u antiromantinosti i ironiji
svog pristupa likovima i dokumentarnosti svojih detalja.

Subverzivnost (realizma i kojeega drugog) moe se naravno postii i redukcijom, ukidanjem detalja.

U Joyca (i Faulknera) udaljavanje/distanciranje itatelja esto je proizvod pieve ironike kritike

svijesti o knjievnim prethodnicima o tekstovima iz prolosti, vlastitom pisanju u prolosti i ire, iz
njegove svijesti o nizu jezinih i knjievnih postupaka koje on otvoreno ponavlja, njima se igra,
ironino ih izvre, ali im esto tako iskazuje i divljenje. Ti jezini i knjievni postupci ukljuuju
imitacije i transposizicije zapleta i stilova, ali i ''tehnike''. Jedna od konstitutivnih sstrategija, vrlo
izrazita u Uliksu, jeste strukturalno suprotstavljanje isjeaka teksta, od jedne reenice do veeg
fragmenta, ili ak cijele epizode ili odjeljka romana, a pisani su razliitim nainima i stilovima.
Hipertekstualnost i metatekstualnost pokrivaju gotovo sve subverzivne strategije Joycea (i Faulknera),
te da su ujedno i glavna dva instrumenta narativno/stilskog sklopa koji itatelja udaljuje od teksta.
Genette definira metatekstualnost kao odnos koji jedan tekst povezuje s drugim tekstom o kojem prvi
tekst govori,a da ga pritom nuno ne citira.

Hipertekstualnost vri dvije glavne funkcije: preobrazbu teksta i oponaanje stila. Hipertekstualnost
ima svoju ludiku varijantu parodiju (veliki primjer Uliks).

Genette parodiju vidi kao sveukupno naelo organizacije Uliksa, a posebno sainjavanja kasnijih
poglavlja u tom romanu. Epizoda Nausikaje kao cjelina ludika je transformacija, dakle parodija,
istoimene epizode iz Odiseje.

Potraga za korijenima uvijek e nas dovesti do nekih ranijih djela, obojenih snanom, implicitnom
svijeu o literarnosti, o konstitutivnoj funkciji knjievnih konvencija, strategija i postupaka kao
elemenata knjievne strukture. Manifestacija te svijesti zapravo su implicitno metatkestualne i one su
prisutne u Uliksu.

Metatekstualni komentar u uem smislu moe vrlo lako prei u isti kritiki diskurs i izai iz
fikcionalne sfere.

Joyce se smatra velikim utemlejiteljem modernog merafikcionalnog romana.

Uliks je odlian primjer stapanja parodije, alegorije, satire i prekoraenja, primjer romana udesno
isprepletenog i razgrananog. Njegovi nas kodovi podsjeaju da je intertekstualnost glavna znaajka ne
samo cjelokupne knjievnosti nego i ukupnosti jezika kao fenomena.Njegove su parodike strune
nerazdvojno isprepletene s alegorijskim i satirikim tendencijama. Parodije Uliksa esto idu pod ruku
sa realistikim, impresionistikim i poetsko/simbolikim efektima, kao i sa odreenim pripovjedakim
strategijama.Npr.u Portretu umjetnika u mladosti, neki su ulomci realistiki ili poetski odraz
Stephenovih percepcija, misli i stanja; neki su parodija drugih pisaca koji su itali izmiljeni junak
Stephen i stvaran autor Joyce, a u isto su vrijeme satiriki prikazi njegovih mladenakih arogancija,
moda i alegorije njegova umjetnikog razvoja. U Nausikaji imamo pastie nekih tipova enske
trivijalne knjievnosti. Eumej moe biti pasti svih moguih klieja, kao to je Nausikaja pasti stilova
sentimentalnih urnala i romana.

U Joyceu uprkos stanovitoj identifikaciji s likovima nailazimo na mnogo snaniji kritiko/literarni

odmak. Npr. u Eumeju na primjer igre klieja i subverzije slobodnog neupravnog govora vana je
jednako kao i tema oeva i sinova, umornih mitskih putnika. Ne samo u metaforikom nego i u
doslovnom smislu rijei, oblici jezika i knjievnosti postaju junaci Joyceove prie. Upravo nas ta
hipertekstualnost i metatekstualnost uvijek iznova vuku da se suoimo s enigmom pripovjedaa i da
povremeno zaboravimo govorenje i pripovijedanje. Tekst Uliksa je pun zvukova, ali je njegov
pripovjeda nijem, pretoen u in pisanja.

Gotovo da nema stila i strategije koje Joyce nije upotrijebio u Uliksu. On ih neprestano minia, vri
subverziju njihove tradicionalne funkcije, upotrebom pastia i parodija, dakle hipertekstualnou, koa i
mijeanjem i suprotstavljanjem razliitih formalnih elemenata, iz ega proizilazi i tvrdnja o njegovog
implicitnoj metatekstualnosti.

Uliks je jedan od ekstremnih iznimaka u svijetu pripovijedanja. Uliks je tekst koji nas upozorava na
relativnost i krhkost svih oekivanja i pravila, kao i na pogubnost svih predrasuda monolitnog i
jednoznanog itanja. Uliks nas prisiljava na otvoreno itanje kao avanturu i eksperiment.

Likovi se uope ne razvijaju, ne mijenjaju, nego kao da osciliraju izmeu nekih vrstih permisa i
jednako tako brojnih nepoznanica. Ono to se mijenja i podlijee metamorfozi su oblici jezika i
strategije pripovijedanja.