Uvod

Uliks je roman jednog od najvećih irskih, a i svjetskih pisaca svih vremena, Jamesa Joycea.
Među svim njegovim djelima koja uključuju „Portret umjetnika u mladosti“, roman čija se radnja
i lik vežu za radnju u Uliksu, zbirku pripovjedaka „Dublinci“ i romana „Fineganovo bdijenje“
koji doseže granice igrama jezikom, “Uliks” se ističe kao Jeoyceov magnum opus i tom nadimku
i dorasta.

Uliks je roman o ničemu objektivno gledano interesantnom, devetnaest sati jednog dana,
četvrtka, 16. juna 1904. Ali za to vrijeme, kroz priču, bilo koji površni čitalac će primijetiti, je
dubinski iskorijenjeno nezadovoljstvo životom što je svaki čovjek osjetio na svom jeziku bar
jednom u svom životu, od tuge jer od nečega pati ili od dosade koju jednom frazom pokušava
izreći.

U Romanu nalazimo tri glavna lika, svaki predstavlja lika iz odiseje: Stiven Dedalus predstavlja
Telemaha, Leopold Blum predstavlja Odiseja i Moli predstavlja Penelopu. To su likovi čije mane
daju svrhu priči, Stiven pati jer mu je majka umrla, on je ateista i nije izvršio svoju vjersku
dužnost prema njoj i to ga grize iznutra, traži svoju očinsku figuru, nekoga ko bi popunio
novonastalo mjesto roditelja i vodiča. Leopold traži figuru sina i to mjesto popunjava Stiven,
njegova žena ga vara, on to zna, donekle uživa u tome ali nije mu svejedno. Moli vara Leopolda,
ona je antiteza Penelope iz Odiseje ali i njeno utjelovljenje; kako se Odisej vraća iz životnog
putovanja Penelopi koja mu je ostala vjerna, Leopold se vraća Moli iz jednodnevne avanture
koja mu nije ostala vjerna.

To su osnovne mane likova koje ih pate, među brojnim dobrim osobinama, Leopoldovom
empatijom i Stivenovom dubokoumnosti, između ostalih koje nas podsjećaju da su ljudi i da
prave greške. Tehnikom struje svijesti Joyce nas uvodi u njihove misli i istražujemo sve što može
biti uzrok ljudskog u njima, u trenucima pronalazimo sebe i osobe oko nas u likovima a u drugim
se u potpunosti izgubimo jer nam misli drugog napune glavu tako da ne razlikujemo našu od
njihove, preuzmemo je kao dijete i ostane s nama da uzrasta.

Knjiga također posjeduje ogromno bogatstvo ideja, simbola i filozofija koje nisu izravno
povezane sa sveobuhvatnim motivom priče, paralelom Homerove Odiseje ali skladane u nama
bliži, razumljiviji, ljudski refren. Svako poglavlje nosi naziv pjevanja u Odiseji i satirično ga
predstavlja.

Uliks je pisan u mnogo stilova, dio je napisan kao drama, dio imitira stil staroengleske
književnosti itd. Bez obzira na njenu enciklopedičnost i ingenioznost, čak i prije nego što je u
potpunosti objavljena, zabranjena je za čitanje u Americi.

U ovom radu ću se prvenstveno baviti sa nekoliko teza: govoriću općenito o romanu struje
svijesti i pokušati ću da razumijem ljepotu i čar te tehnike kroz perspektivu psihonalize i rada
francuskog psihoanalitičara Žaka Lakana. Nakon toga, baviti ću se glavnom tezom svoga rada, a
to je parodija Homerskog mita u romanu “Uliks.”

Nadam se da će to biti dovoljno da istaknem bar neku činjenicu koja nije bila obuhvaćena prije
mene u sličnim analizama. Ono što ne tvrdim da ću uraditi i što, iskreno, smatram nemogućim, je
uraditi veoma detaljnu analizu koja bi bila u potpunosti dovoljna za razumijevanje bilo čega o
čemu govorim. Nastojim ove teme iz određenog, značajnog ugla, osvijetliti i razraditi u
određenoj mjeri, a ne uraditi maksimalno detaljnu aalizu.
 Roman struje svijesti

Tok svijesti je narativno sredstvo koje pokušava dati pisani ekvivalent misaonim procesima lika,
bilo u labavom unutrašnjem monologu, ili u vezi s njihovim postupcima. Pisanje u toku svijesti
se obično smatra posebnim oblikom unutrašnjeg monologa i karakteriziraju ga asocijativni
skokovi u razmišljanju i nedostatak nekih ili svih interpunkcijskih znakova. Tok svijesti i
unutrašnji monolog razlikuju se od dramskog monologa i monologa, gdje se govornik obraća
publici ili trećem licu, koji se uglavnom koriste u poeziji ili drami. U toku svijesti, govornikovi
misaoni procesi se češće prikazuju kao preslušani u umu (ili upućeni samom sebi); prvenstveno
se radi o izmišljenom uređaju.

Rana upotreba termina nalazi se u principima psihologije filozofa i psihologa Williama Jamesa
(1890): „svijest se, dakle, sama sebi ne čini isjeckanom na komadiće... ona nije ništa spojeno;
ona teče. A ' struja' ili 'tok' su metafore kojima se najprirodnije opisuje. Govoreći o njoj u
nastavku, nazovimo je tok misli, svijesti ili subjektivnog života".1

Dok je korištenje tehnike struje svijesti po pravilu vezano za pionirske pisce u periodu od
početka dvadesetog stoljeća, nekoliko preteča je primijećeno.John Neal je u svom romanu
“Sedamdeset šest” (1823.) koristio rani okvir ovog načina komponovanja, karakteriziran dugim
rečenicama nelagode od strane naratora. Takođe je predloženo da kratka priča Edgara Allana
Poea "The Tell-Tale Heart" (1843) nagovještava ovu tehniku u devetnaestom vijeku. Poeova
priča može biti za početak individualnom pričom, koju ispriča anonimni pripovjedač koji
pokušava uvjeriti čitaoca u njegovu racionalnost dok prikazuje ubistvo koje je počinio, a često se
peruzira kao emocionalni monolog. Džordž R. Klej2 primećuje da Lav Tolstoj, "kada događaj to
zahteva... primenjuje metod pionirskog toka svesti" i u “Ratu i miru” (1869) i “Ani Karenjini”
(1878.). Édouard Dujardin-ov “Les Lauriers sont coupés” (1887) dodatno je kritična preteča.

1
Modernistička fikcija: Uvod. (Lexington, Kentucky: Univerzitet Kentuckyja, 1992), str. 39.
2
George R. Clay
James Joyce je „pokupio duplikat Dužardinovog romana... u Parizu 1903.“ i „prepoznao izvesnu
pozajmicu iz njega“.

Nekoliko ukazuje na kratke priče i drame Antona Čehova (1881–1904), “Glad” Knuta Hamsuna
(1890) i “Misterije”(1892) kao reklamne impresije upotrebe toka svesti kao metode priče na
kraju knjige. Dok se “Glad”općenito smatra klasikom svjetskog pisanja i revolucionarnim
modernističkim romanom, “Misterije” se također smatra pionirskim djelom. Tvrdilo se da je
Hamsun bio daleko ispred svog vremena korišćenjem toka svesti u dva poglavlja koja su
specifična za ovaj roman. Britanski kreator Robert Ferguson3 je rekao: "Postoji niz perspektiva iz
snova o”Misterijama”. U toj knjizi... to su... dva poglavlja, u kojima on osmišljava tok
komponovanja svijesti, u ranim 1890-im. To je bilo mnogo prije Dorothy Richardson, Virginie
Woolf i James Joycea". Henri Džejms je takođe predložen kao kritički preteča, u djelu
Predstavljanje žene (1881).

U početku 20.-og stoljeća, ova tehnika je u potpunosti procvjetala. Marcel Proust se često
prikazuje kao jedan od prvih koji koristi metodu toka svijesti u svom romanu aranžmanu “À la
recherche du temps perdu”4 (1913–1927), Neki kritičari smatraju da Proust uopšte koristio
tehniku struje svijesti. Robert Humphrey5 komentira da je Prust „zabrinut samo reminiscencijom
svijesti". Pisac John Cowper Powys, također tvrdi da Proust nije koristio tehniku struje svijesti:
"dok nam je rečeno šta junak misli ili šta Swann misli, to nam govori više autor nego 'ja' priče ili
Charles Swann."

James Joyce bio je jedan od najvećih ikad koji je koristio struju svijesti, na najbolji način. Neki
nagovještaji ove tehnike već se pojavljuju u “Portretu umjetnika u mladosti”(1916.), popraćeni
unutarnjim monologom i referencama na psihološku stvarnost lika, a ne na njegovo vanjsko
okruženje. Dok Uliks predstavlja najbolji primjer upotrebe struje svijesti, Joyce također koristi
"autorski opis" i slobodni indirektni stil da registruje Bloomove unutrašnje misli. Nadalje, roman
se ne fokusira samo na unutrašnja iskustva: "Bloom se stalno prikazuje iz svih strana, iznutra i
izvana; sa različitih gledišta koje se kreću od objektivnog do subjektivnog"6.

3
Robert Ferguson -
4
“U traganju za izgubljenim vremenom”
5
Robert Hmphrey
6
Randell Stevenson. „Vodič za čitatelje kroz roman dvadesetog vijeka u Britaniji“ University of Kentucky Press,
1993.
U njegovom završnom djelu Finnegans Wake (1939), Joyceova metoda struje svijesti, književnih
aluzija i slobodnih asocijacija na snove dovedena je do krajnjih granica, napuštajući sve
konvencije zapleta i konstrukcije likova, a knjiga je napisana na neobičnom i nejasnom
engleskom, baziranom uglavnom na složenim igrama riječi.

Istaknute upotrebe u godinama koje su uslijedile nakon objavljivanja Uliksa Jamesa Joycea
uključuju Italo Svevo – “La coscienza di Zeno”7 (1923), Virginia Woolf – “Gospođa Dalloway”
(1925) i William Faulkner – “Krik i bijes” (1929).

7
Zenova savjest
 Odnos “Odiseje i “Uliksa”

“Uliks” je podijeljen na tri knjige (označene I, II i III). Joyce dijeli “Uliks” na 18 epizoda koje
"otprilike odgovaraju epizodama u Homerovoj Odiseji". Homerova Odiseja podijeljena je u 24
knjige.
Dok se radnja Džojsovog romana odvija tokom jednog običnog dana u Dablinu ranog 20. veka, u
Homerovom epu Odiseju, „grčkom heroju Trojanskog rata... trebalo je deset godina da pronađe
put od Troje do svog doma na ostrvu Itaki ". Nadalje, Homerova pjesma uključuje nasilne oluje i
brodolome, divove i čudovišta, bogove i boginje, potpuno drugačiji svijet od Joyceovog. Leopold
Bloom, "židovski pisač reklama", odgovara Odiseju u Homerovom epu; Stephen Dedalus, junak
Joyceovog ranijeg, uglavnom autobiografskog “Portreta umjetnika u mladosti”, odgovara
Odisejevom sinu Telemahu; a Bloomova žena Molly odgovara Penelopi, Odisejevoj ženi, koja je
čekala 20 godina da se Odisej vrati.
Bit imitacije Homerskog mita nalazi se na nekoliko mjesta u “Uliksu”, prvobitno je roman bio
zamišljen kao kao upotpunjena paralela “Odiseji”, no misleći da će to obezvrijediti originalnost i
značaj “Uliksa” kao samostalnog djela, Joyce je odustao od ideje da napiše 24 poglavlja koja
odgovaraju onima u “Odiseji” kao što je odustao od imenovanja poglavlja identično onima u
“Odiseji.” Tekst romana ne uključuje niti prepiske, koje potiču iz obrisa objašnjenja koje je
Joyce slao prijateljima, poznatih kao Linati i Gilbert shema.
Učenjaci su sugerirali da svaka epizoda “Uliksa” ima temu, tehniku i korespondenciju između
svojih likova i likova Odiseje. Joyce je u svojim pismima spominjao epizode po homerskim
naslovima. Preuzeo je idiosinkratični prikaz nekih naslova (npr. "Nausikaa" i "Telemah") iz
dvotomne knjige "Les Phéniciens et l'Odyssée" Viktora Berarda, koju je konzultirao 1918. u
Zentralbibliothek Zürich.
Gilbert šema u kojoj imamo kategorije za nazive epizoda (poglavlja), vrijeme, mjesto, simbol, i
poveznicu sa “Odisejom.”
 Parodija Homerskog mita u romanu
“Uliks”

Ta odluka da se ovo djelo učini manje odnosnim sa “Odisejom” je zapravo poslužilo u stvaranju
cjelokupne poruke djela, dalo joj je značenje na ironički višem nivou s obzirom da se mit spušta
itekako u sfere trivijalnog i neuzvišenog. Upravo ta odluka je dodala “Uliksu” određenu
parodičnu vrijednost koja na način ismijava motive Homera, mada ne zaboravlja na važnost i
genijalnost “Odiseje” kao ni sve paralelizme kojim se vješto koristi.

Leopold Bloom je lik koji je u suštini anti-Odisej, on je osoba koja nema ničeg herojnog u sebi,
ali “Uliks” prihvata poziciju da je to upravo što Blooma čini tako herojnim u svijetu koji je
zahvaćen svojstvenim trivijalnostima i beznačajnostima. Svaki mit antičke grčke uzima sebi za
pravo da stvara svjetove ideala koji se odražavaju na stvarnost kao njene antiteze ili bar dio
stvarnosti, dok Joyce snižava standarde svih tih mitova tako nisko, pogotovo u slučaju Blooma,
ali ipak zadržava glavnu temu cijele priče.

Uzmimo ovaj dio iz 13. poglavlja, djelimično zasnovanog na Homerovskoj epizodi,

Uliks/Blum ,napola skriven iza kamena i diveći se namjerno izloženim gaćama Gerty McDowell
izvod čin ritualnog dodvoravanja definisanog kao masturbacija: “A Džeki Kafri viknu joj da
pogleda, eno još jedne i ona se naže unazad a podvezice su bile plave da bi se slagale s prozirnim
čarapama i svi videše raketu i povikaše gledaj, gledaj eno je i ona se sasvim naže unatrag da vidi
vatromet i nešto čudno je letelo kroz vazduh tamo-amo, nešto mekano, tamno. I ona vide
dugačku svetleću raketu kako se podiže nad drvećem, visoko, i u napetoj tišini svi su bez daha od
uzbuđenja gledali kako se diže sve više i više, a ona je morala da se sve više naginje unatrag da
bi je pratila, visoko, visoko, već gotovo nevidlјivu, i u obraze joj navre božansko, omamlјujuće
rumenilo, jer se toliko naginjala unatrag da je on mogao da vidi i sve drugo, gaćice od batista,
tkanine koja čuva kožu, mnogo bolјe od onih jevtinih, zelenih, za četiri šilinga i jedanaest penija,
a ove su bile bele i ona mu je dopustila i videla je da je on video i onda raketa ode toliko visoko
da na časak sasvim nestade, a ona je drhtala čitavim telom zbog toga što se toliko nagnula
unatrag da je on mogao sasvim lepo da vidi iznad njenih kolena što niko nikada nije ni na
lјulјašci ni pri gacanju kroz vodu i nije se stidela niti se on stideo što tako drsko gleda jer nije
mogao da odoli prizoru čudesnog razodevanja koje mu se napola nudilo, kao one plesačice koje
se tako bestidno ponašaju pred očima gospode i on nastavi da gleda, gleda. Poželela je da ga
prigušenim glasom pozove, da ispruži prema njemu tanane snežnobele ruke, da oseti njegove
usne na svom belom čelu, i krik devojačke lјubavi, lak prigušen krik, oteo se iz nje, krik koji
odzvanja vekovima. A tada se jedna raketa vinu u nebo i bam bam pom pom i O! raketa se
rasprsnu i to je zavučalo kao uzdah O! i svi ushićeno povikaše O! O! i iz nje se kao plјusak
rasuše vlasi zlatne kose i razliše se i ah! kao da su zelene vlažne zvezde padale zajedno sa
zlatnima, o kako divno! O, da, da, tako! A onda se sve kao rosa rasplinu u sivoj tami: sve utihnu.
Ah! Ispravivši se, ona ga pogleda, kratak patetični pogled stidlјivog prekora pred kojim je on
pocrveneo kao devojčica. Naginjao se unatrag, naslonjen na stenu iza sebe. Leopold Blum (jer to
beše on) stajao je ćutke, pognute glave pred tim mladim bezazlenim očima. Kakva je samo
životinja ispao! Zar opet! Pozvala ga je jedna lepa i čista duša, a on, pokvarenjak, kako se
odazvao? Zaista se bedno poneo. Baš on, od svih muškaraca! Ali u tim očima ogledala se
beskrajna samilost, reči praštanja čak i za njega koji je posrtao i grešio i lutao. Hoće li devojka
ispričati nekom? Ne, hilјadu puta ne. Bila je to njihova tajna, samo njihova, u sutonu koji ih je
sakrio, i nije bilo nikog ko bi to saznao ili ispričao osim malog slepog miša koji je nečujno leteo
tamo-amo kroz prvi mrak, a mali slepi miševi ne govore.”8

Skretanjem pažnje na stvarni svijet Joycea za razliku od mitskog svijeta Homera ovdje vidimo
savršen prikaz veze između dva djela. U stvarnom svijetu imamo odbijanje mitskog
prihvatanjem sitnih dijelova beznačajnosti koji na hermeneutički način daju puni smisao i
značenje svega što radimo, u ovom slučaju je to obscenost neprikladna heroju ali ona koja ga u
8
„Uliks“ – str. 382.-383.
stvarnom svijetu sa tako niskim standardima upravo time čini. Upravo ovdje leži smisao. Bloom
ovdje dokazuje da je zakržljan i izgubljen, mada se i na na ostalim mjestima knjige može
protumačiti da je Leopold neuspijeh i to ga u najvećoj mjeri čini anti-Odisejom. Druga strana
ovog tumačenja koje je naizgled pogrdno je ta koja odaje pouku “Uliksa.”

Zašto je protagonist antiteza heroja i zašto sam rekao da ga baš to čini herojem? Albert Camus bi
sigurno rekao da je Bloom nešto nalik na apsurdnog junaka na osnovu nekoliko zapažanja koje
smatra bitnim u svojoj filozofiji. Bloom je neko ko se ne nada, on je osoba koja vidi apsurdnost
pokušavanja da bude neko ko nije gubitnik. On svjedoči i uživa u tome što ga supruga vara.
Cijeli dan provodi lutajući i živeći u potpunosti, ne dopuštajući da mu promakne bilo šta vezano
za življenje, ovaj gore citat dokazuje to. To je ono bitno za njegovu apsurdnost. Iako se on u
potpunosti ne izražava kao utjelovljenje apsurda, ove dodirne tačke su bitne u shvatanju njega
kao osobe koja duhovno odbija zamisao uzora, Odiseja i slike jednog iscrpnog heroja.

“On je niko i ništa, nevažni I katkad neprprijatno snishodljivi akviziter oglasa, ali je, ma kako
paradoksalno to zvučalo u prvi mah. Istovremeno i bog. Blum je bog i tvorac vlastitog svijeta
koji, pokretan podsticajima iz onog spoljašnjeg, pulsira i živi kroz njegove beskrajne, mahom
neizgovorene monologe.

.........

Tako, oslanjanjem na Homera, Joyce zaista sprovodi svojevrsno “razaranje mita”. Jer Joyceov
Odisej Leopold Blum, daleko je od Homerovskog junaka isto onoliko koliko su dablinske
zaguljive krčme i javne kuće daleko od uzvišenog helenskog svijeta. Svaka od Blumovih sasvim
trivijalnih dogodovština ima svoj pandan u nekoj od veličanstvenih Odisejevih avantura, i time
Joyce na na vandredno upečatljiv način pokazuje u šta je pretvoren mit u savremenom svijetu.”9

Bloom je samo jedan dio priče, ono u čemu se on nalazi je također bitan. Za razliku od Odiseja,
Bloom ne putuje svijetom, niti mu treba deset godina da pronađe svoj dom. Bloom je uvijek u
svom domu, sa ljudima koje poznaje i ulicama kojima se kreće, u Dablinu. Joyce je uzeo Dablin
kao predstavu jednog svijeta što je opet momenat kada pravi parodiju Homera. Homerov svijet
po kojem je Odisej putovao je sav poznati svijet iz tog doba. Čudovišta koje sreće Odisej su za
Blooma čudovišni dijelovi Dablina bilo u ljudskoj ili materijalnoj formi. Ovo ukazuje na misao

9
Zoran Paunović – „Uliks Džejmsa Džojsa: Mitska uzvišenost trivijalnog“
da putovanje svijetom nije toliko uzvišenije od avanture kroz grad. Bloom istaživanjem Dablina,
razmišljanjem i interakcijom sa ostalim likovima pravi od sebe jednog avanturistu koji je, kada
bi se to računalo na ovaj način, iskusio za jedan dan koliko Odisej za deset godina. “Joyce
uklazuje i na to koliko je svaki dan, svaki trenutak ljudskog života zapravo čitav jedan život u
malom, koliko sudbonosnih trenutaka neopaženo njime mine mimo nas i koliko je svaki, i
naizgled najbeznačajniji ljudski život jedinstven i neponovljiv”10

10
Zoran Paunović – „Uliks Džejmsa Džojsa: Mitska uzvišenost trivijalnog“
 Zaključak

“Svi smo mi moderni izašli ne iz Džojsovskog šinjela već iz Džojsovskog košmara, iz

Džojsovskog veličanstvenog poraza! Moderni evropski roman zapravo i ne čini ništa drugo nego
pokušava da Džojsov jedinstveni poraz pretvori u male pojedinačne pobede. Svi mi zastajemo
pred Džojsovskim ambisom ambiguiteta i jezičkih košmara, oprezno se naginjući nad ponorom
vrtoglavih mogućnosti u koji se strmoglavio naš veliki Učitelj.”11

Uliks predstavlja jedan eksperiment ljudskosti na nevjerovatno pretjeranom nivou. To je djelo

koje sebi uzima za pravo da govori o čovjeku i njegovim nedaćama, noseći hiljade tereta koji
trebaju biti pretraženi. Um, misao, svijet, putovanje, zadovoljstvo, mit, samo su od nekih.
Joyceov stav da će se ovom knjigom baviti profesori i svađati oko njenih značenj, sasvim je
opravdana. Ali bez obzira na širinu ovog djela, ono što je Danilo Kiš rekao stoji također. Joyce je
u narjučju doveo literaturu na liticu da provjeri koliko i može li uopšte ona letjeti.

Uliks je, ironično, priča o svakom ljudskom životu. Šta je svijest i ko je svjesno biće? Šta znači
biti čovjek i putovati kroz život? Ko je heroj i može li čovjek uopšte biti heroj? To su pitanja
“Uliksa” kojima mi ne nalazimo izvan njega odgovore – izvan života.

“Vidiš li onog čovjeka koji je upravo odskočio u stranu da ga ne bi pregazio tramvaj? Zamisli, da
ga je pregazio, koliko bi odjednom sve što je taj čovjek učinio postalo značajno. Ne za
policijskog inspektora, već za svakog ko ga je poznavao. A tek njegove misli, za svakog ko bi
mogao da ih sazna. To je ta moja ideja o značenju trivijalnih stvari koju bih želio da prenesem
dvjema ili trima ubogim dušama koje će na kraju možda i pročitati ono što napišem.”12 – James
Joyce.

11
Danilo Kiš
12
Iz dnevnika Stanislausa Džojsa; navedeno prema: Richard Ellman, James Joyce, Oxford Universiy Press, New
York, str. 169.
 Psihoanalitička razmatranja Joycea i
struje svijesti

Razmotrivši suptilnosti romana struje svijesti, neke se očiglednosti ukazuju. Tehnika

struje svijesti i unutarnji monolog otvaraju vrata za razumijevaje psihe čovjeka. Treba istaknuti
da ta mogućnost u najvećoj mjeri zavisi od autora koji stvara likove i njihove psihe ali bez
obzira, treba imati na umu, površan lik opisan u romanu struje svijesti je neizmjerno dublji od
onog opisanog u romanu nekog drugog tipa.

Zamislimo jednog lika u dva romana koji u potpunosti prate iste likove i iste događaje. Oba su
napisana u er-formi, prvi je napisan tehnikom struje svijesti, drugi je napisan kao tipični post-
moderni roman koji se ne koristi tom tehnikom13. Analizom ta dva romana, mogli biste zaključiti
jednu sveobuhvatnu činjenicu koja je implikacija za razdvajanje svih postojećih literarnih
tekstova od tekstova struje svijesti. Roman struje svijesti uopće ne podsjeća na priču, već kao
cirkus misli i opažanja i na neki način kohezija tih dvaju pojmova. Za razliku od docnijeg koji je
svima poznat i koji se može interpretirati i ocjenjivati na osnov fabule i stila, u romanu struje
svijesti te se karakteristike gube. Sve što može biti znano u romanu struje svijesti je koliku širinu
čovjeka on pretpostavlja. On stavlja svu koncentraciju postojanja u čovjeka, onamo gdje joj je
mjesto i time više nije bitna fabula, niti stil, niti opća interpretacija priče, već čovjeka kao
fenomenološkog subjekta i njegovih unutarnjih zamršenosti. Pravim ovdje malu digresiju time
što ću reći da se ovom tehnikom napušta i definicija romana u određenoj mjeri, za čitanje romana
čitač mora biti manipulisan tokom događaja, razvijanjem likova i ostalim njegovim elementima
dok u struji svijesti to uopće ne mora biti slučaj i često nije, možete početi čitati roman struje
svijesti od bilo kojeg oglavlja ili crte, vi niste manipulisani ni na koji način, vi istražujete i

13
Uzeo sam ovu vrstu kao primjer jer je trenutno najbliža našem poimanju romana
razumijevate priču a to vas nigdje dalje ne vodi, jer fabula ne postoji, postoji samo čovjek i to je
jedino definitvno istinito u romanima struje svijesti, u životu također prema nekim mišljenjima.

“Da, priznajem da osjećam da sam napravljen budalom. Knjiga me nije dočekala ni na pola puta,
ništa u njoj nije ni najmanje pokušalo biti prijatno, a to kod čitaoca uvek izaziva iritirajući osećaj
inferiornosti. Očigledno, imam takvog filistinca u krvi da sam dovoljno naivan da pretpostavim
da knjiga želi nešto da mi kaže, da bude shvaćena – tužan slučaj mitološkog antropomorfizma
koji se projektuje na knjigu!...Nikada ne treba nabijati na nos čitaocu to što je glup, ali to je
upravo ono što “Uliks” radi... Sve te neobuzdane sile koje su se pojavile u Ničeovoj dionizijskoj
bujnosti i preplavile njegov intelekt, izbile su u nerazvodnjenom obliku u savremenom čoveku.
Čak i najmračniji odlomci u drugom dijelu “Fausta”, “Zaratustre” i “Ecce Homo”, pokušavaju se
na ovaj ili onaj način preporučiti javnosti. Ali samo je moderni čovjek uspio da stvori umjetnost
na obrnut način, poleđinu umjetnosti koja ne pokušava da se umili, koja nam govori odakle
bježimo, govoreći s istom buntovnom suprotnošću koja se uznemirujuće osjetila prije modernih
stvaralaca (ne zaboravljajući Holderlina) koji su već počeli da ruše stare ideale...”

Ovo je rekao Carl Jung, sa punim pravom, čitavši “Uliks” i ima istine u tome što je rekao, čovjek
se osjeća najviše glup čitajući tu knjigu. Ali Carl Jung je napravio veliku grešku, čitao je “Uliks”,
roman struje svijesti, kao običan roman i tako ga je interpretirao. Poslao je pismo Joyceu nakon
što ga je pročitao gdje iskazuje svoje frustracije i dosadu sa čitanjem tog romana ali ipak priznaje
uzvišenost “Uliksa” i kaže: “Uliks se pokazao kao izuzetno tvrd orah i to me je natjeralo ne samo
na najneobičnije napore, već i na prilično ekstravagantne peregrinacije (govoreći sa stanovišta
naučnika). Vaša knjiga u cjelini mi nije zadala kraj nevoljama i razmišljao sam o njoj oko tri
godine dok nisam uspio da se upustim u nju. Ali moram vam reći da sam duboko zahvalan sebi
kao i vašem gigantskom opusu, jer sam iz njega mnogo naučio. Vjerovatno nikad neću biti
sasvim siguran da li sam uživao, jer je to značilo previše grickanja živaca i mučenja sive tvari.
Takođe ne znam da li ćete uživati u onome što sam napisao o Uliksu, jer nisam mogao a da ne
kažem svetu koliko mi je bilo dosadno, kako sam gunđao, kako sam psovao i kako sam se divio.”

On je otkrio čar “Uliksa“, time i čar romana struje svijesti eventualno, rekao je još i jednu
zadivljujuću stvar koja ukazuje na ispravnu interpretaciju romana struje svijesti: “Uliks može biti
čitan i razumijevan otpozadi.”

Ovo je veoma značajno jer opisuje pravu svrhu struje svijesti – istraživanje čovjeka.
Nakon ovog blagog „uvoda“ sada počinjem pravu priču o psihoanalizi, doduše, drugačijoj od
Jungijanske.

Literatura je u potpunosti jezična umjetnost, to se čini kao obično zapažanje ali je veoma bitno
reći jer sada nastojim da povežem jedno od važnijih zapažanja u Lakanijanskoj psihoanalizi sa
romanima struje svijesti.

Krenuti ću sa nekoliko pitanja koja moraju biti odgovorena da bi bilo smisleno onošto želim reći.
Šta je podsvijest, šta svijest i kako utiču jedno na drugo? Freud je svoju teoriju o podsvijesti
odbacio, rekavši da je previše neodređena, te je preferirao “nesvijest”14 kao alternativni pojam,
mada može se reći da je taj pojam samo ispravno posmatranje pojma podsvjesti generalno, jer
umjesto da je podsvijest u potpunosti represivno i koje se ne može očitovati u svijesti15, sada,
pojmom “nesvjesti” ono postaje jednostavno rečeno – ono čiji je razlog ili volja represivna a koje
se može očitovati u svijesti.

Ovdje se vraćam na Lacana koji kaže da podsvijest funkcioniše kao jezik. Šta ovo znači? Ovdje
Lacan misli više na to da podsvijest funkcioniše kao semiotički sistem i jezik je pojam koji je u
potpunosti prikladan. Gdje se Joyce i Lacan sastaju je upravo između ovog postulata i “Uliksa”
odnosno tehnike struje svijesti. Čovjekova svijest se već uspostavlja kao jezična, imenovanjem i
sagledavajem stvarnosti mi razotkrivamo vezu između svijeta i nas tako što dajemo imena
pojavama i predmetima, dalje, oslanjamo se na apstrakcije imena koja smo dali i njima
pripisujemo značenja koja počinju da transcendiraju same objekte imenovanja.

Pogledajmo ovaj citat iz trećeg poglavlja “Uliksa”: “...Stiven zatvori oči i ču kako mu pod
čizmama pršte suva trava i školjke. Hodaš kroz to kako znaš i umeš. Evo ja, korak po korak. Vrlo
kratak prostor vremena kroz vrlo kratka vremena prostora. Pet, šest: Nacheinander. Tačno tako: i
to je ta nemonovna uslovnost čujnog. Otvori oči. Ne. Isuse! Ako padnem s ove litice koja se
naginje nad svojom osnovom, ako neminovno padnem kroz Nebeneinander! Lepo se snalazim u
tami. Jasenov mi mač visi o boku. Kuckaj njime: oni to čine. Moje dve noge u njiihovim
cipelama na krajevima su njegovih nogu, nebeneinander. Zvuči snažno: izrađeno maljem Losa
Demijurga. Idem li ja to ka večnosti žalom Sendimount? Krc, škrlj, škrc, škrc. Divlji novac iz
mora....”

14
“Unbewusstsein”
15
Ovo je bila Freudova prvobitna teorija podsvjesti
Referenca na Aristotela, Vilijama Blejka i sanjarenje o veličanstvenom šetanju. Ovdje se prati
Stivenova svijest ali ona itekako ima svoje korijene u njegovim podsvjesnim ili nesvjesnim
dijelovima uma, to pokazuje određen odnos svijesti i nesvijesti prema Lacanu, ako mi kao
svjesna bića primjećujemo ono što se dešava oko nas na osnov pravila semiotičkih sistema na
svjesnom i nesvjesnom nivou, mi postajemo ograničeni na svijest na logičkom nivou tako što se
granice naše svijesti ispoljavaju kada i ona i to joj daje priliku da bude i svjesno razmatrana
prilikom očitovanja svijesti tj. jezički razmatrana putem jezika. Čovjekov um je vječno zarobljen
u super-poziciji16 između svijesti i nesvijesti čija međuigra nalaže budućnost svih shvatanja.
Ovakav tok misli mogao bi se zamisliti bez jezičke podloge ali jedini način da se on izrazi
mogao bi biti samo jezikom. To može samo potvrditi Lacanov postulat, ali ova misao se može
odvesti i dalje. Jedini način da se izrazi čovjekova misao jeste u jezičkoj formi, reduciranje
tehnike struje svijesti na navođenje opažaja je nepravilno. Također svijest, iako funkcioniše kao
semiotički sistem, nije ograničena kao i standardni jezik, to opet Joyce pokazuje na brojnim
mjestima u “Uliksu”, Mollyin solilokvij u zadnjem poglavlju je najbolji primjer, više od
četrdeset strana unutarnjeg monologa bez ikakve interpunkcije. To je još jedna istina otkrivena
tehnikom struje svijesti koja je veoma bitna.

“Procesi nesvjesnog nisu određeni temporalno, oni nisu štimani prolaskom vremena; oni nemaju
osjećanje vremena uopće.”17 Još jedna istina tehnike struje svijesti koju Joyce primjenjuje.
Primjeri ovoga su česti, opet se može navesti dio Mollyinog solilokvija: “Da jer on nikad nije
učinio tako nešto nikada nije zatražio doručak u krevetu s dva jajeta još odonda u hotelu Siti
arms kada se pravio da je onoj bolestan i govorio kao bolesnik prenemagao se ne bi li postao
zanimljiv onoj matoroj vještici gospođi Riordan i vjerovao da je uspio da je obrlati a ona nam
nije ostavila ni cvonjka sve je dala za mise za pokoj nje i njene duše cicija jedna nad cicijama pa
njoj je bilo žao i da da 4 penija za špiritus pričala mi je o svojim boljkama umela je ta bez kraja i
konca da naklapa o politici i zemljotresima i kraju sveta daj bar da se pre toga lepo provedemo
sačuvaj me bože kad bi sve žene bile takve da gunđaju protiv kupaćih kostima i dekoltiranih
haljina sve se bojim da bi neko od nje zatražio da to obuče mislim da je bila pobožna zbog toga
što je nijedan muškarac ne bi dva puta pogledao nadam se da nikad neću postati takva čudo
jedno da nije tražila od nas i da pokrijemo lica ali bila je školovana žena nema šta stalno je

16
U fizici: svojstvo kvantnih čestica da budu na dva mjesta odjednom
17
Freud – „Nesvjesno“ 1915.
trtljala gospodin Riordan ovo pa gospodin Riordan ono sigurno je jedva dočekao da je se
oslobodi i onaj njen pas stalno je njuškao moje krzno i pokušavao da da mi se podvuče pod
suknju...” Ovdje se naglašava ta netemporalnost time što Molly skače sa jedne misli na drugu
koje nisu na istom nivou vremenskog promatranja, govori prvo o svom mužu, ta priča zahtijeva
svoju hronologiju, onda skače na gospođu Riordan, pa njenog muža i njenog psa, prateći isti
šablon netemporalnosti.

O psihoanalizi i tehnici struje svijesti može biti govoreno mnogo više, pa čak i o cjelokupnom
sadržaju “Uliksa”, kad bi se napravilo psihoanalitički osvrt na likove recimo, a pogotovo iz
Lakanijanske perspektive s obzirom na to da je on već svojom teorijom dobro zagazio u
metafiziku. Bilo bo suvislo ali nimalo neistinito reći da je Joyce također bio u svoju ruku
psihoanalitičar ali više slučajni i nikako metodološki.

Biografija
 Džejms Džojs je rođen 2. Februara 1882. u Dablinu, Irskoj.
5. Februara, tri dana nakon rođenja, kršten je kao James
Augustine Joyce u crkvi Svetog Josefa u Dablinu, rođen je
roditeljima Džonu Stanislausu Džojsu (John Stanislaus
Joyce) i majci Meri Džejn (Mary Jane Murray). Bio je
najstariji od desetero djece

1887. preselio se sa svojom porodicom u gradić Bray u

blizini Dublina gdje mu je otac radio kao „sakupljač stope.“
Godinu dana kasnije sa šest godina upisuje se u jezuitsku
školu “Clongowes Wood College“ blizu grada Klejna
(Clane), udaljenog nešto više od 35 kilometara od Dablina
koju napušta 1892. jer mu otac nije više mogao plaćati
školarinu. Dalje školovanje nastavlja kod kuće i djelimično u Kršćanskoj školi braće O’Connell.
Nakon toga pohađa jezuitsku školu „Belvedere College“ od 1893. bez plaćanja školarine. Proveo
je pet godina u toj školi i jezuitsko obrazovanje je imalo veoma jak uticaj na njegov intelektualni
razvoj i daljni život. Talenat za pisanje pokazao je još u ranim godinama svog života. Sa devet
godina napisao je pjesmu „Et tu, Healy“ koju je njegov otac dao na štampanje i podijelio svojim
prijateljima. Dvije godine prije nego će završiti sa školovanjem piše englesku kompoziciju koja
osvaja prvo mjesto na takmičenju.

1898. Joyce počinje sa školovanjem na „University College“ univerzitetu u Dublinu i studira

engleski, francuski i italijanski jezik. Počinje čitati djela Tome Akvinskog koja ostavljaju na
njega jak uticaj do kraja njegovog života. Na univerzitetu upoznaje svoje prijatelje i buduće
poznate ličnosti: Džordža Klensija (George Clancy), Toma Ketla (Tom Kettle) i Francisa Šihi-
Skefingtona (Francis Sheehy-Skeffington). Također i mnoge druge koji su poslužili kao
inspiracija za brojne likove u Joyceovim djelima. 1900. objavljuje komentar na dramu Henrika
Ibsena – „Kada se mrtvi probudimo“ i piše dramu „Brilijantna karijera“ koju je kasnije uništio.
1902. godine završava studij na univerzitetu i razmišlja o studiranju medicine i upisuje “Catholic
University Medical School” u Dablinu koju napušta kad su odbili da mu daju poziciju predavača
koja mu je trebala iz finansijskih razloga i odlazi u Pariz da pohađa drugu školu medicine koja
mu je omogućila prisustvo na kursevima hemije, fizike i biologije. Tri mjeseca kasnije se
predomislio te napušta školu medicine ali ostaje u Parizu i provodi vrijeme u biblioteci u kojoj je
često ostajao do kasno, čitajući i pišući porodici u Dablinu. U aprilu iste godine saznaje da mu se
majka razboljela i odmah se vraća u Dablin. Brine se o njoj i čita dijelove svog nezavršenog
romana koji je objavljen posthumno, a čiji su mnogi koncepti završili u romanu “Portret
umjetinika u mladosti.” U augustu mu majka umire i pogođen njenom smrću, Joyceov otac
počinje razvija nasilno ponašanje uzrokovano opijanjem, što je imalo veoma negativan uticaj na
cijelu porodicu. Za to vrijeme James provodi vrijeme sa prijateljem Gogartijem (Oliver St. John
Gogarty) koji je poslužio kao inspiracija za Baka Maligena u Joyceovom najpoznatijem romanu.
Zarađuje dovoljno novaca pišući recenzije na romane i nastavlja živjeti u Dablinu. Život mu se
mijenja desetog juna 1904. kada upoznaje svoju buduću suprugu Noru Barnakl (Nora Baracle) i
zaljubljuje se u nju, nešto vremena je proveo živeći u Martello tornju u kojem živi i Stephen
Dedalus u “Uliksu” . U oktobru 1904. godine odlazi iz Dablina sa Norom u Cirih gdje je
očekivao poziciju učitelja u školi jezika koju nije dobio, nakon toga je upućen u Trst od strane
direktor gdje također nije našao slobodno mjesto. Direktor škole u Trstu mu osigurava mjesto
učitelja jezika u Puli. Joyce se seli u tadašnju Austro-ugarsku monarhiju i ostaje na poziciji
učitelja, uglavnom pomorskih oficira, kratko, dok se nije oslobodilo mjesto u Trstu gdje se
eventualno vraća. U Puli je živio sa porodicom prijatelja, pisao je kratke priče i roman “Stiven
Junak”, Pulu nije baš volio, jednom prilikom je nazvao “pomorskim Sibirom.” U Trstu predaje
jezik, rađa mu se sin Giorgio 1905. godine i kćerka Lucia 1907. godine i razrađuje likove Molly i
Leopolda Blooma. U periodu od 1905 – 1920. Mijenja smještaj često između Ciriha, Trsta,
Rima i nekoliko posjeta Dablinu. Završava zbirku priča “Dublinci” i roman “Stiven junak”
formuliše u “Portret umjetnika u mladosti.” Nakon objavljivanja tih romana, zvanično počinje
pisati svoj magnum opus “Uliks.” Tokom Prvog svjetskog rata živi u Trstu dok se Italija nije
priključila ratu, nakon toga seli se u Cirih gdje je uglavnom bio finansijski stabilan. Doživio je
nekoliko nervnih slomova i morao obaviti nekoliko operacija očiju za ovo vrijeme. 1920. seli u
Pariz. Uliks je završen krajem 1921, ali Džojs je imala problema da ga objavi. Margaret
Anderson i njena kourednica Jane Heap počele su serijski objavljivati u The Little Review u
martu 1918. godine, uz finansijsku pomoć advokata Johna Quinna. Međutim, dva broja su
cenzurisana u januaru i maju 1919. jer su bila nepristojna i potencijalno subverzivna. Neželjena
epizoda "Nausicaa" data je kćeri njujorškog advokata povezanog s njujorškim društvom za
suzbijanje poroka u septembru 1920., što je izazvalo zvaničnu žalbu. Suđenje je trajalo do
februara 1921., kada su Anderson i Healy kažnjeni po 50 dolara zbog objavljivanja opscenosti i
naređeno im je da prestanu objavljivati Ulysses, što je branio Quinn. Nakon suđenja, Huebsch,
koji je izrazio interes za objavljivanje djela u Sjedinjenim Državama, odlučio se protiv toga.
Weaver nije uspio pronaći englesku štampariju, a djelo je zabranjeno u Ujedinjenom Kraljevstvu
zbog opscenosti 1922. i ostalo je na crnoj listi do 1936. godine. Beach je pristala da objavi Uliks
u svojoj knjižari skoro ubrzo nakon što su Anderson i Hili bili primorani da prestanu da ga
štampaju. Poslala je knjige poštom osobama koje su se pretplatile na primanje primjerka u Parizu
i Sjedinjenim Državama; Weaver je slao sveske iz Beachovih tablica pretplatnicima u Engleskoj.
Knjige su ubrzo zaplijenili poštanski službenici oba naroda. Nakon toga su prokrijumčareni u
obje zemlje. Budući da djelo nije imalo autorska prava u Sjedinjenim Državama u to vrijeme,
pojavile su se "bootleg" verzije, uključujući piratska izdanja izdavača Samuela Rotha, koji je
prestao objavljivati tek 1928. nakon što mu je sud naredio da prestane. Uliks nije legalno
objavljen u Sjedinjenim Državama sve do 1934. godine, nakon presude sudije Johna M.
Woolseya.

Joyce je pokrenuo svoj sljedeći projekat, eksperimentalni roman pod nazivom Finnegans Wake,
1923. Bilo bi potrebno šesnaest godina da se završi. U početku, Joyce ju je nazvao Work in
Progress, istim imenom koje mu je dao Ford Madox Ford kada je objavio epizodu "Mamalujo" u
svom časopisu, The Transatlantic Review, u aprilu 1924. Eugene i Maria Jolas objavili su roman
u serijskom obliku u svom časopisu tranzicija 1926. Neki od Joyceovih sljedbenika, poput brata
Stanislausa i prijatelja Pounda i Weavera, su loše komentarisali djelo kada je prvi put izašlo.

Kao odgovor, Joyce and the Jolas objavili su “Our Examination Round His Factification for
Incamination of Work in Progress””, kompilaciju povoljnih članaka koji su sadržavali radove
Samuela Becketta i Williama Carlosa Williamsa. Djela su također objavljeni kako bi se Work in
Progress promovirala široj publici. Finnegans Wake je bio objavljen 1939. godine, iste godine
kada ga je završio. Objavili su ga Faber i Faber u Londonu uz pomoć T. S. Eliota.

Joyceovi zdravstveni problemi su ga mučili tokom boravka u Parizu. Bio je podvrgnut više
desetina operacija oka, ali mu se vid značajno pogoršao. Do 1930. godine bio je skoro slijep na
lijevo oko i imao je ograničen vid na desno. Čak mu je i izbio sve zube zbog poteškoća s vidom.
Kada je Joyce postao zabrinut da neće moći završiti Finnegans Wake, zatražio je pomoć irskog
romanopisca Jamesa Stephensa da ga završi. Njegovi finansijski problemi su i dalje trajali.
Unatoč činjenici da je sada solidno zarađivao od svojih ulaganja i tantijema, njegove navike
potrošnje često su mu ostavljale nedostatak novca. Bez obzira na svoje probleme, 1927. je
objavio Pomes Penyeach, zbirku od trinaest pjesama koje je napisao u Trstu, Cirihu i Parizu.

Joyce je nakon toga živjela u Parizu, ali je često putovala u Švicarsku na operaciju oka ili
liječenje svoje kćeri Lucije, kojoj je dijagnosticirana šizofrenija. Jedno vrijeme je Carl Jung
liječio Luciju, nakon što je ranije izjavio da je Uliks uporediv sa psihotičnim pisanjem. Jung je
uporedio nju i njenog oca sa dve osobe na putu ka dnu reke, ali Joyce je ronio, a Lucija tonula.
Uprkos Joyceovim naporima da spasi Luciju, ona je trajno institucionalizirana nakon njegove
smrti. Joyce je postao više zabrinut zbog rasta fašizma i antisemitizma u kasnim 1930-im. Joyce
je bio uključen u pomaganje brojnim Jevrejima koji su bježali od nacističkog progona još 1938.
Nakon gubitka Francuske u Drugom svjetskom ratu, Joyce i njegova porodica su pobjegli od
nacističke vladavine, na kraju se vrativši u Cirih posljednji put. Joyce je operisan u Cirihu 11.
januara 1941. zbog rupture duodenalnog čira. Sutradan je pao u komu. 13. januara 1941.
probudio se u 2 sata ujutro i zamolio medicinsku sestru da kontaktira njegovu ženu i sina. Umro
je 15 minuta kasnije, samo mjesec dana prije svog 59. rođendana, dok su bili na putu.

Njegovo tijelo položeno je na groblje Fluntern u Cirihu. Na sahrani je švajcarski tenor Maks
Meili otpevao "Addio terra, addio cielo" iz Monteverdijevog L'Orfea. Joyce je cijeli svoj život
živio kao britanski državljanin, a na njegovoj sahrani bio je prisutan samo britanski konzul.
Uprkos činjenici da su dva visoka irska ambasadora bila u Švicarskoj u vrijeme Joyceove smrti,
nijedan od njih nije prisustvovao njegovoj sahrani. Kada je Frank Cremins, otpravnik poslova u
Bernu, rekao Joseph Walsheu, sekretaru u Ministarstvu vanjskih poslova u Dablinu, Walshe je
odgovorio: "Molim vas, pošaljite informacije o Joyceovoj smrti. Saznajte da li je umro kao
katolik ako je ikako moguće. Iskažite saučešće gospođi Džojs i objasni zašto nećete moći da
prisustvujete sahrani." Joyce je 1966. premješten sa običnog groblja na istaknutiji "grob časti",
uz sjedeću portretnu statuu američkog kipara Miltona Hebalda. Nora, njegova supruga od 1931.
godine, nadživjela ga je za deset godina. Pored njega su sahranjeni i ona i njihov sin Giorgio,
koji je umro 1976. godine. Uprkos dugotrajnom lobiranju američkog diplomate Johna J.
Slocuma, irska vlada je odbila Norinu molbu da dozvoli repatrijaciju Joyceovih posmrtnih
ostataka nakon njegove smrti. U oktobru 2019. Gradskom vijeću Dablina predstavljen je
prijedlog za pripremu i budžet za troškove ekshumacija i ponovnih pokopa Joycea i njegove
porodice u Dablinu, u skladu sa željama njegove porodice. "Nemoguće je ne pretpostaviti da
postoji proračunata, čak i merkantilna strana odnosa savremene Irske prema njenim velikim
piscima, čije smo često spremniji 'slaviti', i ako je moguće unovčiti, nego čitati", Irish Times je
rekao o planu. Joyceov rad i dalje ima značajan utjecaj na sadašnju kulturu. Uliks je model za
pisce fantastike, posebno u smislu istraživanja moći jezika. Njegova koncentracija na sitnice
svakodnevnog života dala je autorima, slikarima i filmskim stvaraocima nove puteve za
izražavanje. Održava svoju popularnost među čitaocima, često se pojavljuje na listama 'Velike
knjige'. Joyceov doprinos književnosti prevazilazi engleski jezik: njegov rad je uticao na
latinoameričke pisce, a Finnegans Wake je postao temeljni tekst za francuski poststrukturalizam.

Otvorena struktura Joyceovih djela omogućava stalnu reinterpretaciju. Oni inspirišu rastuću
međunarodnu mrežu književnih kritičara. Studije Džojsa su rezultirale sa oko 15.000 radova,
monografija, teza, prevoda i izdanja zasnovanih na relativno ograničenom kanonu od tri romana,
male zbirke kratkih priča, jedne drame i dve male knjige pesama.

U popularnoj kulturi, Joyceov rad i život obilježavaju se na Bloomsday, 16. juna, u Dablinu i na
sve većem broju drugih mjesta širom svijeta.
 Literatura
https://books.openedition.org/puc/238;
https://culturedarm.com/homeric-parallel-
ulysses-joyce-nabokov-homer-maps/;
https://en.wikipedia.org/wiki/James_Joyce;
"Ulysses", The Oxford Companion to
English Literature (1995), uređivala
Margaret Drabble. Oxford UP, 1996, str.
1023;
Bernard Knox, "Uvod" u Odiseju, preveo
Robert Fagles. Penguin Books, 1995, str. 3.;
The Oxford Companion to English
Literature (1995), str. 1023.;
Mando Aravandinou, "Grci Džejmsa
Džojsa", (grčki tekst, ISBN 9780003200010,
izdanja Hermisa, 1977).;
Bowker 2012, str. 19; Ellmann 1982, str. 23.
Jackson & Costello 1998, str. 20.
Jackson & Costello 1998, str. 6–7.
Plaža 1959, str. 37; Joyce 1958, str. 4.
Spielberg 1964, str. 42–44.
Plaža 1959, str. 43; Gorman 1939, str. 328;
Joyce 1958, str. 18.
Bowker 2012, str. 25; Costello 1992, str.
63–64.
Ellmann 1982, str. 513–514: Vinjeta
citirana prema Power, Arthur (n.d.). Iz stare
kuće u Waterfordu. London. str. 71.
Bowker 2012, str. 38; Ellmann 1982, str.
33; Joyce 1958, str. 44–45.
Ellmann 1982, str. 33; Jackson & Costello
1998, str. 170.
McCaffrey 2006, str. 198–199.
McCaffrey 2006, str. 200.
Ellmann 1982, str. 34–35; Jackson &
Costello 1998, str. 172–173.
Bowker 2012, str. 38; Jackson & Costello
1998, str. 173.
Ellmann 1982, str. 34; Jackson & Costello
1998, str. 176.
Ellmann 1982, str. 35.
Costello 1992, str. 132; McCourt 1999a, str.
22.
Sullivan 1958, str. 9–10.
Sullivan 1958, str. 105.
Manglaviti 2000, str. 215.
NIAH n.d.
Fogarty 2014, str. xv.
Cope 1981, str. 34.
Jordan 2012; Kenny 2020, str. 84, 149.
Davies 1982, str. 91.
Bowker 2012, str. 90; Ellmann 1982, str.
104; Hutchins 1957, str. 53.

White 2001, str. 5.
Coolahan 2010, str. 757–758.
Ellmann 1982, str. 58–60.
Podne 1957, str. 6; Sullivan 1958, str. 170.
Ellmann 1982, str. 61.
Davies 1982, str. 86.
Bowker 2012, str. 92–93; Davies 1982, str.
91; Ellmann 1982, str. 104–106.
Ellmann 1982, str. 112–113.
Bowker 2012, str. 100; Davies 1982, str. 98;
Ellmann 1982, str. 100.
Bowker 2012, str. 100; Costello 1992, str.
204; Gorman 1939, str. 94.

Davies 1982, str. 72–73; Ellmann 1982, str. Ellmann 1982, str. 113.
86–87.
Ellmann 1982, str. 122; O'Brien 2000, str.
Bowker 2012, str. 79. 18.

Joyce 1959, str. 47: "Ibzenova nova drama" Bowker 2012, str. 108; Ellmann 1982, str.

Costello 1992, str. 158; Joyce 1950, str. 129.

115. Ellmann 1982, str. 129.

Beja 1992, str. 27. Costello 1992, str. 210.

Ellmann 1982, str. 78. Nadel 1991, str. 90–93; Witemeyer 1995,

NAI n.d. str. 530.

Bowker 2012, str. 77; Ellmann 1982, str. Gorman 1939, str. 110.

77; O'Connor 1970, str. 76. Ellmann 1982, str. 760, bilješka 26; Bowker

Joyce 1901, str. 7–8. 2012, str. 111; Costello 1992, str. 210.
Bowker 2012, str. 106; Costello 1992, str. Bowker 2012, str. 124; Costello 1992, str.
210. 230–231.

Gabler 2018, str. 11–13; Joyce 1966a, str. Bowker 2012, str. 124; Davies 1982, str.
383: Pismo May Joyce, 1. septembra 1916 191, 238; Ellmann 1982, str. 161–162.

Bowker 2012, str. 108. Witen 2018, str. 2.

Gorman 1939, str. 100. Martin & Bauerle 1990, str. 43–44.

Ellmann 1982, str. 136; Gorman 1939, str. Ruff 1969, str. 225.
110; Joyce 1958, str. 234.
Feis Ceoil n.d.; Joyce 1950, str. 15.
Joyce 1958, str. 234; O'Brien 2000, str. 19.
Hodgart & Bauerle 1997, str. 46.
Costello 1992, str. 212; Ellmann 1982, str.
Joyce 1905b, str. 29.
143–144; O'Brien 2000, str. 26.
Dowling 2016, str. 218; O'Callaghan 2020,
Bowker 2012, str. 112; Davies 1982, str.
str. 86.
112; O'Brien 2000.
Witen 2018, str. 10–11.
Bowker 2012, str. 113; Ellmann 1982, str.
138–139. Gogarty 1948, str. 26.

Maddox 1989, str. 23–24; O'Brien 2000, str. Ellmann 1982, str. 152; Hutchins 1950, str.

36. 88.

Sultan 2000, str. 28–29. Parsons 2014.

Froula 1990, str. 857–859; Maddox 1989, Ellmann 1982, str. 152.

str. 27. Joyce 1905b, str. 37.

Bowker 2012, str. 122–123; Davies 1982, Hodgart & Bauerle 1997, str. 46; Ruff
str. 122; Ellmann 1982, str. 156. 1969, str. 225.

O'Brien 2000, str. 37–38. Hodgart & Bauerle 1997, str. 48; Maddox

Maddox 1989, str. xix. 1989, str. 39.

Joyce 1904a.
Mamigonian & Turner 2003, str. 348.
Joyce 1904b.
Ellmann 1950, str. 631: (vidi Yeats 1892)
Prescott 1954, str. 216.
Ellmann 1967, str. 448–450.
Ellmann 1982, str. 166.
Bowker 2012, str. 127.
Costello 1992, str. 220; Ellmann 1982.
Bowker 2012, str. 115; Davies 1982, str.
118.
Ellmann 1982, str. 154; Džojs 1958.
Bowker 2012, str. 113; Davies 1982, str.
118.
Costello 1992, str. 228.
Bowker 2012, str. 126.
Joyce 1941, str. 493.
Carver 1978, str. 201; Platt 2008, str. 281–
282.
Costello 1992, str. 127; Davies 1982, str.
118.
Bowker 2012, str. 126; Costello 1992, str.
229–230.
Bowker 2012, str. 130; Davies 1982, str.
131; Ellmann 1982, str. 175.
Bowker 2012, str. 130–132; Costello 1992,
str. 232; Ellmann 1982, str. 178–179.
Davies 1982, str. 135; O'Brien 2000, str.
42–43.
Ellmann 1982, str. 183–184.
Ellmann 1982, str. 184.
ZJJF n.d.; Fischer 2021, str. 9.
Fischer 2021, str. 9.
Bowker 2011, str. 670; Stanzel 2001, str.
361.
Bowker 2012, str. 138; Ellmann 1982, str.
186.
Maddox 1989, str. 57.
Francini Bruni 1922, str. 4; Ellmann 1982,
str. 186–187.
Bowker 2012, str. 139, 142; Maddox 1989,
str. 56.
Ellmann 1982, str. 189; Jackson &
McGinley 1993, str. 94.
Joyce 1957, str. 57: Pismo gospođi William
Murray [tetka Josephine], novogodišnja noć
1904.
Laplanche, Jean; Pontalis, Jean-Bertrand
(1988) [1973]. "Podsvijest (str. 430-1)".
Jezik psihoanalize (reprint, revidirano izd.).
London: Karnac Books. ISBN 978-0-946-
43949-2. {{citirajte knjigu}}: Vanjski link u
|orig-year= (pomoć)
Freud, Sigmund (1966). Kompletna
psihološka djela Sigmunda Freuda, tom I
(1886-1899) Pre-psihoanalitičke publikacije
i neobjavljeni nacrti. Hogarth Press Limited.
Freud, Sigmund (Beč 1926; engleski
prijevod 1927). Pitanje laičke analize.
Freud, Sigmund (1955). Kompletna
psihološka djela Sigmunda Frojda, tom II
(1893 - 1895). Hogarth Press.
Charles Rycroft, Kritički rječnik
psihoanalize (London, 2. izdanje, 1995.), str.
175
Peter Gay, Freud: Život za naše vrijeme
(London 2006), str. 453
Peter Gay (ur.), A Freud Reader (London,
1995), str. 576
Hendrix, J.S. (2015). Nesvjesna misao u
Lacanu. U: Nesvjesna misao u filozofiji i
psihoanalizi. Palgrave Macmillan, London.