21.

Savremena svjetska književnost – proza

U međuratnom vremenu iskazivana je velika pažnja pripovjednoj prozi. Čitateljske želje su uticale na
povećano pisanje proznih djela. Novela i roman (u nastavcima) objavljivani su i u časopisima i
listovima. Roman je postao najčitanija književna vrsta. Porasli ugled roman ne duguje samo promjeni
tematike, nego i promjeni tehnike pripovijedanja. Moderni se roman suprotstavlja tradiciji i područje
je neobičnih eksperimentiranja. Govori se o romanu toka svijesti, romanu-eseju, fabularnom romanu
bez motivacije postupaka likova i uzrokovanosti zbivanja itd. Roman se približava eseju. Služe se
romanopisci iskustvima u pisanju pjesničkih i dramskih djela te se u romanu susreću tipični elementi
poezije i proze. Nalaze se i elementi novinskih vrsta, posebno reportaže.
Avangardni romanopisci odbacuju razvijanje fabule, a pažnja se posvećuje subjektivnoj svijesti.
Psihološka stanja ili podsvijest ogleda se u unutarnjim monolozima. Pripovjedač je nerijetko u ulozi
izvještača i komentatora. Izlaže se određena filozofija, lirski iskaz te izravne sugestije, savjeti i sl.
Nedostatak motivacije utiče na neodređenost likova. Pojavljuju se «neknjiževni» tekstovi u romanu.
Zastupljena je i filmska tehnika. Teoretičari književnosti došli su do zaključka da naziv pripovijedanje
nije dovoljno prikladan izraz za imenovanje književnih pojava u modernom romanu i noveli.
Ukidanjem fabule ukida se i pripovijedanje.
Marsel Prust (Marcel Proust) (1871.-1922.) imao je velik broj oponašatelja, ali i onih kojima
je dao istinski poticaj u razvoju njihovih spisateljskih mogućnosti. Virdžinija Vulf (Virginia Woolf)
(1882.- 1941.) koja je pisala o načelima pisanja modernog romana, nakon nekoliko romana «toka
svijesti» objavila je i roman Valovi, 1931., s lirskim monologom nekoliko braće i sestara, i Izmedu
činova, 1941. Džems Džojs (James Joyce) (1882.-1941.), najučinkovitiji izumitelj nove tehnike
književne proze u romanu Uliks (1922.), posljednji je svoj roman naslovio Finneganovo bdjenje
(1939.). Zanimljiva je knjiga s višeznačnim jezikom, bez pravopisnih i gramatičkih pravila, uz
mnoštvo povijesnih asocijacija. Nije postigla uspjeh kao roman Uliks.
Tri su još engleska književnika izazivala pažnju u ovom razdoblju: Džordž Bernard Šo (George
Bernard Shaw) (1856.-1950.), Aldous Huxley (1884.-1963.), pisac satirično-filozofskih romana, te
Graham Greene (1904.-1991.), romanopisac zabavljen podjelom dobra i zla.
Američka proza je u ovom razdoblju izvanredno plodonosna. Ernest Hemingway (1898.-1961.),
romanopisac «propalog naraštaja», objavio je romane Zbogom, oružje (1929.), Kome zvono zvoni
(1940.) i Starac i more (1952.). Najviše je svjetske slave pripalo Williamu Faulkneru (1897.-1962.)
za romane Krik i bijes (1929.) i Svjetlo u kolovozu (1932.). Promicatelj je romana struje svijesti, ali
unosi i nove elemente u tehniku. Moderne lutalačke romane pisao je američki nobelovac Sol Belou
(Saul Bellow) (1915.). Većina kritičara smatra da mu je najbolji roman Doživljaji Augiea Marcha
(1953.).
Najčitaniji francuski pisac u desetljeću prije Drugoga svjetskog rata Fransoa Mauris
(Francois Maurias) (1885.-1970). Isti duh koji proveo kroz roman Tereza Desquroux (1927) proveo je
i kroz romane Zmijski splet (1932.) i Tajna Frontencovih (1933.) imaju autobiografskih odrednica.
Andre Marlo (Andre Malraux) (1901.-1976.), romanopisac i političar u romanu Život ljudski vraća se
pomalo tradicionalnoj karakterizaciji likova. Georges Bernanos ( 1888.-1948.), sličan Mauriacu po
nadahnuću, napisao je izvanredno dojmljiv roman Dnevnik seoskog župnika. Žan Pol Sartr (Jean-Paul
Sartre) (1905.-1980.) objavio je roman Mučnina (1938.) u skladu s filozofijom egzistencije. Zanimanje
za ljudsko postojanje Sartre je redovito iznosio u književnim djelima. Slično je postupao i nesumnjivo
bolji romanopisac Albert Camus (1913-1960.). Njegov roman Stranac (1942.), roman «apsurda»,
uveo je lik nemotivirane osobe. Roman Kuga suprotno donosi posebnu motiviranost čovjeka u odbrani
od kuge.
Njemački ekspresionist Gottfried Benn pisao je «esejističke» romane o umjetnosti: Roman fenotipa i
Ptolemejac (1949.). Jedan od najuspješnijih, najprevođenijih romana s ratnom tematikom. Na zapadu
ništa novo napisaoje Erih Maria Remark (Erich Maria Remarque) (1898.-1970.). Hermann Hesse
(1877.-1962.), nobelovac, pisao je svojevrsne psihološke romane, s uticajem istočnih filozofija. Nakon
najboljeg romana Stepski vuk (1927.) posljednji mu je važniji roman Igra staklenim biserima (1943.).
Nobelovu nagradu dobit će i njemački romanopisac Hajnrih Bel (Heinrich Boll) (1917.-1985.) koji je
prve romane I ne reče ni riječi i Kuća bez čuvara objavio 1953., odnosno 1954. Među najpoznatijim
piscima ruskoga socijalističkog realizma su Aleksandar Fadejev (190l.-1956.) i Mihail Šolohov
(1905.-1994.). Najslavniji su odbacivači socijalističkog realizma Boris Pasternak (1890.-1960.) i
Mihail Bulgakov (1891.-1940.). Roman Doktor Živago donio je Pasternaku Nobelovu nagradu.
Bulgakovljev veliki roman Majstor i Margarita napisan je u godinama prije Drugoga svjetskog rata,
ali je objavljen tek 1966. U ovom razdoblju istaknuli su se i sljedeći romanopisci: Čeh Karel Čapek
(1890.-1938.), Talijan Alberto Moravia (1907.-1990.), Austrijanac Hermann Broch (1886.-1951.),
Nijemac Thomas Mann (1875.-1955.), Amerikanac John Steinbeck (1902.-1968.) i dr.

Jednako kao i poezija, savremena prozna književnost potvrđuje da je preplitanje različitih

modernističkih postupaka s postupcima nasljeđenim iz svekolike književne tradicije (od antike do
naših dana) dominantna poetička karakteristika kasnog modernizma. Razvojni luk romana, kao
preminantne prozne vrste u posljednjih pedesetak godina, obilježava postepena promjena svijesti o
smislu i svrsi romanopisanja i rim promjenama primjerena transformacija pripovjedačke tehnike.
Sredinom prošlog stoljeća još preovladava uvjerenje kako roman može i treba manje ili više
obuhvatno uključiti sudbinska pitanja ljudskog postojanja, dok kasnije takva problematika postaje
predmet svojevrsnog ironiziranja.Reprezentativni primjeri romana kao rafiniranih intelektualnih
struktura koje nastoje kritički obuhvatiti široki spektar pitanja iz područja filozofije, historije, kulture,
književnosti, muzike, politike, psihoanalize su djela Hermana Hesea (Stepski uuk, Narcis i zlatousti,
Igra staklenirn perlarna ...) i Nedžiba Mahfuza (Razgovori na Nilu).
Drugi svjetski rat je, dakako, nezaobilazna tema mnogih romana. Većina njih, primjerice Doktor
Faustus Tomasa Mana, o ratu govori posredno, više tretirajući unutarnje dileme pojedinaca nego
prikaz ratnih zbivanja. Na sličnim postulatima nastaju i neohistorijski romani (Vergilijeva smrt
Hermana Broha npr.) u kojima se, nasuprot tradicionalnom historijskom romanu zaokupljenom
determinizmima i razlika.ma između epoha, traga za jedinstvenim smislom povijesti. Tipičan lik ovog
tipa romana je senzibilan pojedinac koji razumijeva i nadilazi okvire svoga vremena ili je, u romanima
koji inkliniraju egzistencijalističkoj filozofiji (Hadrijanovi memoari Margarit Jursenar), izgubljen u
nekom besmislenom toku povijesti koji ga nosi. Egzistencijalizam je po prilici posljednji trend u
svjetskoj književnosti koji se javija kao jedinstvena i jasno određena književno-filozofska orijentacija
na širem internacionalnom prostoru. Glavni njegovi protagonisti, kako u filozofiji tako i u
književnosti, pedesetih su godina Žan Pol Sartr i Alber Kami. Egzistencijalistička proza (tipičan je u
tom pogledu Sartrov roman Mučnina) predstavija u stvari rnanje-više izravno izlaganje filozofskih
stavova i tema kao što su problem osamljenog pojedinca koji ne može uspostaviti komunikaciju sa
drugima, suočavanje sa smrću,osporavanje malograđanskog konfora i lainog humaniznia sl.
Sartr je više sklon upotrebi modernističkih postupaka esejizaciji, unutarnjem monologu, montaži
fragmenata, dok. Kami, u svome čuvenom romanu Stranac, teži maksimalnoj redukciji izraza s ciljem
da naprosto opiše ljudski žlvot bez ikakvih stilizacija naknadnog osmišljavanja. Junaku Stranca
Mersou događaji se jednostavno dešavaju kao takvi i izostaje svaka etička ili filozofska racionalizacija
koja bi ih objasnila i uvela u sistem uzročno-posljedičnih odnosa. Radikalniji korak u pravcu stvaranja
proznog teksta kao "precizne i objektivne vizije života“ predstavlja francuski novi roman. Objektivno
opisani ljudi u romanima Alana Rob-Grijea i Natali Saro nisu karakteri već objekti viđeni iz
perspektive u kojoj postoji tek na određen način organiziran niz stvari. U tom ne uvijek uspjelorn
eksperimentu osobe su dokraja reificirane, pojavljuju se u istoj ravni s predmetima, samo kao jednako
vrijedni elementi slike, što je možda najdrastičnija realizacija teorije otuđenja u savremenoj
književnosti.
Jedan ogranak moderne romanske produkcije nije radikalan u eksperimentiranju s tačkama gledišta i
tehnikama pripovijedanja već modernost stječe na drugi način, primjerice tematizacijom futurističkih
vizija i morbidnih posljedica kojima može ishoditi etičko-socijaini sunovrat savremene civilizacije. To
su romani negativnih utopija Vrli novi svijet Oldusa Hakslija, te Životinjska farma i 1984. Džordža
Orvela. U hispanoameričkoj prozi najizrazitija razvojna linija kasnog modernizma je tzv, magijski
realizam. Glavni su predstavnici Gabriel Garsia Markes, Karlos Fuentes i Mario Vargas Ljosa.
Njihovi romani povezuju postupke avangardne proze s tradicijom vlastitih naroda, vjerovanjima
običajima mitologijom pretkolumbovske Amerike. Pripovijedna fikcija najpoznatijeg Markesovog
romana Sto godina samoće ne priznaje razlike izmedu stvarnog i nestvarnog, mogućeg i nemogućeg,
sna i jave.
Sedamdesetih godina u proznoj književnosti se počinju dešavati krupne i po prilici dalekosežne
promjene. Kao reakcija na elitizam, zatvaranje u hermetičan i teško razumijiv način izražavanja,
uporedo s rastom nepovjerenja u ideologije, velike uglavnom promašene emancipatorske projekte i
svekoliki civilizacijski progres, književnost se vrača lakšim razumijivijim načinima pisanja, obnavija
neke tradicionaine tehnike postupke i pokazuje sve veću sklonost ka ironiji, igri, kondicionalnim
varijacijarna u pripovijedanju (Italo Kalvino, Ako jedne zirnske noći neki putnik; Tomas Pinčon,
Objava broja 49; Vladimir Nabokov, Blijeda vatra; Milan Kundera, Nepodnošijiva lakoća postojanja;
Maks Friš, Recimo da je irne Gatenbajn; Džon Foulz, Ženska francuskog poručnika, Andrej Bitov,
Puškinski dom) pa trivijainim obrascirna temama (Umberto Eko, Ime ruže).Pripovjedna izvedba ovih
romana znatno je sofisticiranija od pokušaja dosljedne obnove koja su pisana objektivističkom
tehnikom na tragu realističke tradicije npr. u djelima Ernesta Hemingveja, i piščeva novinarskog
iskustva, pak od modela tinejdžerske stvarnosne proze (proze u trapericama) kakav njeguje Džerom
Dejvid Selindžer (roman Lovac u žitu). Slične su pojave uočljive na širern, općekulturnom planu, tako
da teoretičari sve više govore o novoj postmodernoj epohi.
Ove su promjene izrazitije u proznom nego u pjesničkom i dramskom stvaralaštvu. Najveći dio
postmoderne proze je svojevrsna književnost o književnosti (metaknjiževnost), budući da literarne
svjetove tj. dijahroniju tekstualnog univerzurna pretpostavilja empirijskoj zbilji. Preteča takve
estetičke orijentacije je Horhe Luis Borhes sa svojom idejom sveopće biblioteke u kojoj je sačuvano
ukupno iskustvo čovječanstva (novela Alef), pa je traganje za smislom uvijek okrenuto prema nečemu
što je već zapisano. Stoga je omiljena figura novog književnog svjetonazora metafora muzeja, pred
kojim čovječanstvo stoji ne samo kao pred vlastitom prošlosti nego i sadašnjosti i budućnosti.
Književnu situaciju posljednjih tridesetak godina profesor Aleksandar Flaker opisuje na sljeded način:
"Vjera u povijesne istine presahla je i umjesto dijalektičke spirale napretka pojavio se labirint. Pojavili
su se palimpsesti kao otkrića, a zadovoljstvo disperzivnog fabuliranja koje je ponovo pridobivalo
čitalačku publiku lagano se vezivalo s obnovom istrošenih i trivijaliziranih oblika, tema i motiva iz
svih epoha. Nisu nedostajali ni citati: iz autentičnih dokumenata, 'pronađenih' ili izmišljenih tekstova.
Načelo je izvornosti ukinuto. Sve je već jednom rečeno, pa ostaje da se kazano na nov način
kombinira kao u Rubikovoj mađarskoj kocki.“