Džana Mehmedović

O priči ''Kako počinje, kako završava''

Postoji izvjestan broj ljudi koji će otići u prodavnicu knjiga ili biblioteku i zatražiti
pomoć osoblja pri odabiru. Pitat će da im se preporuči nešto, s obzirom na to da oni uglavnom
čitaju, recimo, fantasy romane - ali naročite, sa sadržajem takvim i takvim. Oni će se time željeti
osigurati da posjeta biblioteci ili prodavnici (u kojoj će ostaviti i novac) ne bude jalova, da ono
što traže od knjige i dobiju. Molim vas, recite mi o čemu se ovdje radi – to je sredstvo koje bi
trebalo jamčiti zadovoljstvo u čitanju. Postoji, s druge strane, onaj koji će pokušati izbjeći
osoblje na svaki mogući način, koji želi ostati sam s knjigama i isprobati svoje metode provjere
na miru. On će posegnuti za autorom kojeg je već ranije uživao čitati ili će, omamljen naslovom,
otvoriti korice i učiniti najgore – pročitati kakav nasumičan ulomak, prvu i posljednju rečenicu.
Ovo su dva sasvim krajnja primjera koja uopće ne pretenduju da obuhvate različite tipove
čitatelja ili ponude sliku o čitateljskim navikama, služe tek da ilustriraju neke probleme pristupa
umjetničkom djelu.

Pokazuje se da je pitanje odluke o tome što čitati između nekog broja književnih djela
uvijek problematično i da su ova dva čitatelja u istoj zabludi i pred istom vjerovatnoćom
razočarenja svojim odabirom. Jedan hoće svesti umjetničko djelo na njegovu fabulu i misli da će
njegovo zadovoljstvo doći iz onoga što se, pogrešno, naziva sadržajem. Drugi će se osloniti na
iskustvo čitanja djela određenog pisca, ali pitanje je koliko je autor jednog djela uopće jednak
autoru drugog svog djela. Ipak, to nije loš način da se priđe ovom problemu odluke. To je
oslanjanje na jedno cjelovito iskustvo umjetničkog oblikovanja koje se želi ponovo doživjeti.
Pogledati prvu i posljednju rečenicu nekog djela, pročitati nasumičan ulomak – postupci su
problematični zato što cjelinu umjetničkog djela hoće svesti na ono što jedan isječak može
ponuditi, a to su nekakvi bljeskovi dojmova o stilu i ništa više. Ukratko, svaki pokušaj da se o
umjetničkom tekstu procjenjuje bez da se pročita cijeli taj tekst je osuđen na propast.

Umjetničko djelo se ne može svesti na bilo koji od svojih elemenata, makar kako
značajnih i izvanrednih. Ono je struktura nepomjerljiva iz svoje cjelovitosti. Kao što ne postoji
srž lukovice, tako ni umjetničko djelo nema slojeve koji kriju njegovu suštinu, nego se suština
krije u specifičnom sklopu tih slojeva. Dok u toj strukturi nije prisutan neki promatrač,
umjetničko djelo ne postoji kao umjetničko djelo. Ono postoji kao takvo onda kad je promatrano
i kad se biva prisutnim u njemu. Kad se o njemu govori, ono što ga sačinjava, fragmenti koji su
jednom činili umjetničku kompoziciju, postaju prisutni kao sjećanje, kao intertekst, ali dejstvo
njegove cjelovitosti nemoguće je pronaći izvan vremenskog trajanja prisutnosti u njemu.
Materijal koji postaje dijelom umjetničkog teksta, u njemu, odnosno za njega, biva preobražen u
cjelovitost umjetničkog oblika specifičnim postupkom.

Lyotard kaže da jezik uvijek biva zaboravljen, a jedan od načina zaboravljanja jezika je
lingvistički. Riječ u govoru postaje transparentna, prazna oznaka iza koje se jasno iscrtava
značenje. Kako je to neko živo sročio – automatizacija proždire haljine, fotelju, ženu i strah od
rata. Kad riječ postaje predmetom umjetničke obrade, ona se prije svega ponovno ispisuje kao
prisutnost u prostoru – vizualno i kao prisutnost u vremenu – zvučno. Ona mora postati stvar
sama po sebi, kakvim neobičnim postupkom ponovo učinjena vidljivom. Sve dok se neka riječ
posmatra kao sloj kojeg je potrebno nadići, nazrijeti značenje ili suštinu iza njega, radi se o
neumjetničkom posmatranju riječi. Umjetnost stvari izbavlja od zaborava.

Tako je svaki govor o umjetničkom djelu prije svega neumjetnički doživljaj. On može
postati intertekstualan element unutar nove umjetničke cjeline, ali ne radi se ovdje o tome.
Pokušati doživjeti umjetničko djelo govoreći o njemu naknadno je isto tako prazno kao pokušaj
da se neko djelo unaprijed osjeti kao umjetničko. Oba ona čitatelja propuštaju shvatiti da je
jedino ispravno uzeti knjigu povezanih očiju, nasumično, oljuštiti sve slojeve tako da se bude
prisutan u datom trenutku procesa, ne anticipirajući nikakvu izbavljujuću, sjajnu esenciju u
središtu. Tako se biva prisutan u umjetničkom djelu i tako se ono ostvaruje kao umjetničko, u
svojoj cjelovitosti.

Zato su nesrećni Paolo Fabri i njegov prijatelj iz priče ostali, pored tolikih časova
provedenih u teatru, nepovratno lišeni onih propuštenih početaka i nedogledanih krajeva. Oni su
sve vrijeme zapravo gledali neke druge predstave, nekog ''Edipa bez kraja'' i ''Otela bez početka''.
Svaka izvedba drame je jedinstveno umjetničko djelo, a njegov umjetnički oblik zapečaćen u
jednom trajanju koje je neponovljivo. Ti počeci i krajevi ne samo što im nikad neće biti
nadoknađeni pokušajem da ih jedan drugome ispričaju (oni neće tada biti srećniji), nego će tako
zatrti jedinstvene doživljaje prisutnosti u umjetničkom djelu i pristajanja na njegovo sada, a u
tom pristajanju otkrivanja svake stvari same po sebi gdje uskrsavaju riječ, krčag, ludilo i Sfinga.