Izbor iz poljske poezije
CZESLAW MILOSZ (1911.- 2004.)
(prevod: Marina Trumić)
SARAJEVO
Neka ovo i ne bude pjesma,ali barem
govorim ono što osjećam.
Sada bi bila potrebna revolucija, ali hladni su oni koji
nekoć bijahu vreli.
Kad ubijana i silovana zemlja zove u pomoć Europu,
u koju je povjerovala, oni zijevaju.
Kad njihovi državnici biraju podlost, ne čuje se
glas da to nazove pravim imenom.
Lažna je bila pobuna mladosti što se zanosila obnovom
Zemlje, i to pokoljenje samo sebi sad izriče presudu.
Primajući ravnodušno vapaj onih što ginu jer to su mračni
barbari što se međusobno ubijaju.
I život sitih više vrijedi od života gladnih.
Sada je vidljivo da je njihova Europa od početka bila
opsjena, jer njena su vjera i temelj ništavilo.
Ništavilo, kao što ponavljahu proroci, rađa samo ništavilo
i opet oni će biti kao stoka koju vode na klanje.
Kad bi samo zadrhtali i u posljednjem trenu
shvatili da će od tada riječ Sarajevo značiti
istrebljenje njihovih sinova i obeščašćenje njihovih kćeri.
Pripremaju to uvjeravajući sebe: „Mi smo barem zaštićeni“,
dok ono što će se srušiti dozrijeva
u njima samima.
Berkeley, august 1993.
DRUGI PROSTOR
Kako su prostrane nebeske odaje!
Do njih se stiže stubama iz zraka.
Iznad oblaka rajski vise vrtovi.
Duša se otkida od tijela i leti,
Zna da postoji visina
I postoji niskost.
Jesmo li uistinu izgubili vjeru u drugi prostor?
I nestali jesu li, propali, i Nebo i Pakao?
Izbor iz poljske poezije
Bez livada izvanzemaljskih kako naći Izbavljenje?
Kako pronaći mjesto za savez prokletih?
Plačimo, žalujmo nakon velikog gubitka.
Išarajmo garom lica, raspletimo kose.
Preklinjimo da nam se vrati
Drugi prostor.
AKO NEMA
Ako nema Boga,
onda nije čovjeku sve dopušteno.
Čuvar je on brata svojega
i nije mu dopušteno brata svoga ražalostiti
pričajući kako Boga nema.
TEOLOŠKI TRAKTAT (odlomci)
2. PJESNIK KOJEGA SU KRSTILI
Pjesnik, kojega su krstili
u seoskoj crkvi katoličke župe,
naletio je na poteškoće
što su ih uzrokovali njegovi suvjernici.
Zalud se trudio odgonetnuti šta se događa u njihovim glavama
Sumnjao je na prastari ožiljak poniženja
i zamjenske plemenske mitove.
Dakako, svako od njih, djece, nosilo je vlastitu sudbinu.
Suprotstavljanje ja-oni bilo je nemoralno,
Budući da sebe smatra boljim od njih.
Lakše je bilo sa drugima ponavljati molitvu na engleskom
u crkvi Svete Magdalene u Berkeleyju.
Jednoć je, našavši se na zaobilaznici koje jedna traka
vodi u San Francisco a druga u Sacramento,
Pomisio da jednom mora napisati teološki
traktat, kako bi iskupio svoj grijeh
samoljubive oholosti.
Izbor iz poljske poezije Izbor iz poljske poezije
3. NISAM TADEUSZ ROZEWICZ ove riječi
Nisam i ne želim biti posjednikom istine. ne upućujem potomcima
(1921.-2014.)
(prevod: Marina Trumić i Slavko Šantić)
Sasvim mi je dovoljno lutanje po rubovima hereze. Govorim političarima
koji me ne čitaju
VEĆ NEKO VRIJEME
Kako bih izbjegao ono što zovu spokojstvom vjere, govorim biskupima
a što je tek puko samozadovoljstvo. koji me ne čitaju
Već nekoliko godina
govorim generalima
proces umiranja poezije
Moji su poljski suvjernici voljeli riječi crkvenoga obreda, koji me ne čitaju
ubrzan je
ali nisu voljeli teologiju. govorim tzv. „prostim ljudima“
koji me ne čitaju
primjetio sam
Možda sam bio poput redovnika u šumskom samostanu, govoriću svima
da novi stihovi
koji je promatrajući kroz prozor razlivenu rijeku koji me ne čitaju
objavljeni u listovima
pisao svoj traktat na latinskome, jeziku nerazumljivu ne slušaju ne poznaju
podliježu raspadanju
seljacima u ovčijim kožusima. kojima nisam potreban
za samo dva-tri sata
Ja njima nisam potreban
I kako je komično kraj naherenih varoških plotova, ali su oni meni potrebni
umrli pjesnici
gdje kokoši čeprkaju nasred prašnjave ulice,
odlaze brže
raspravljati o Baudelaireovoj estetici!
živi
SKIDANJE TERETA
izbacuju iz sebe
Naviknut da za pomoć obraćam se Majci Božijoj,
u žurbi
s mukom sam je samo prepoznavao prišao je k vama
nove knjige
U Božanstvu podignutom na zlato oltara. i kaže
kao da bi htjeli da zatvore rupu
papirom
niste odgovorni
EMIGRIRATI ni za svijet ni za kraj svijeta
skinut vam je teret s ramena
PATETIČNA ŠALA
U snovima vraćaju mi se godine stranstvovanja. sad ste kao ptice i djeca
I samo tada znam koliko sam patio. igrajte se
Ne
Naš minuli život je zakriven,
ne potomcima
Ili zazidan onako kako to čine pčele, i igraju se
to zaista nema smisla
Lijepeći voskom oštećena mjesta.
možda će to biti čudovišta
zaboravljaju
visoka komisija
Tko bi mogao živjeti čuvajući sjećanje da je savremena poezija
ozbiljno upozorava
Na sva poniženja naše uznosite ambicije, borba za disanje
države
I blagonaklone poglede na jadnika (1959.)
prijestolja i štabove
Koji misli da, kao kod kuće, nešto vrijedi.
da dolaze čudovišta
bez mozga
Kad bih za mladež sastavljao svjedočenje,
Ni riječju spomenuo ne bih uspjeh.
dakle ne potomcima
Koji se sigurno dogodi, ali je gorak.
nego onima koji se
baš u ovom času
razmnožavaju
zatvorenih očiju
Izbor iz poljske poezije
KO JE PJESNIK
pjesnik je onaj koji piše stihove
i onaj koji stihove ne piše
pjesnik je onaj koji kida okove
i onaj koji okove sebi stavlja
pjesnik je onaj koji vjeruje
i onaj koji povjerovati ne može
pjesnik je onaj koji je lagao
i onaj kojeg su slagali
onaj koji je pao
i onaj koji se podiže
pjesnik je onaj koji odlazi
i onaj koji otići ne može
Izbor iz poljske poezije
SPASEN KIKICA POSMRTNA REHABILITACIJA
Imam dvadesetčetiri godine Kada su već sve žene Umrli se sjećaju
spasao sam se iz transporta bile ošišane naše ravnodušnosti
vođen na pokolj četiri radnika sa lipovim Umrli se sjećaju
metlama smeli su naših riječi
To su nazivi prazni i jednoznačni: na gomilu kose
čovjek i zvjer Umrli vide naše maske
ljubav i mržnja Ispod čistih stakala razvaljene smijehom od uha do uha
neprijatelj i prijatelj leže krute kose ugušenih Umrli vide naša
tama i svjetlost u gasnim komorama drhtuća tijela
u tim kosama su igle Umrli vide naše ruke
Čovjeka ubijaju kao zvijer i češljevi od kosti spremne za aplauze
vidio sam:
furgoni zaklanih ljudi Ne obasjava ih svjetlo Umrli čitaju naše knjige
koji neće biti izbavljeni ne razbarušuje vjetar slušaju naše govore
ne dodiruje dlan davno održane
Pojmovi su samo izrazi: niti kiša niti usta Umrli studiraju referate
vrlina i prijestup učestvuju u diskusijama
istina i laž U velikim kovčezima već završenim
ljepota i rugoba klupčaju se suhe kose
hrabrost i kukavičluk ugušenih i siva kikica Umrli vide stadione
mišiji repić s mašnicom horove ansamble koji aplaudiraju
Jednako teže vrlina i prijestup koji u školi vuku zločesti dječaci.
vidio sam: Svi živi su krivi
čovjeka koji je bio jedan (Muzej Oswiecim/Auschwitz 1948.)
prijestupnik i čestit Kriva su mala djeca
koja su prodavala bukete cvijeća
Čekam učitelja i maestra krivi su ljubavnici
neka mi vrati sluh i govor krivi su
neka još jednom imenuje stvari i pojmove oni što su pobjegli krivi su
neka razdvoji svjetlost od tame i oni što su ostali
oni koji su govorili da
Imam dvadesetčetiri godine i oni koji su govorili ne
spasao sam se i oni koji nisu ništa govorili
vođen na pokolj
Umrli broje žive
Umrli nas neće rehabilitovati
(1956./1957.)
Izbor iz poljske poezije Izbor iz poljske poezije
ANNA SWIR (1909.-1984.) ČEKALA SAM OVIH TRIDESET GODINA
(Prijevod: Tomica Bajsić, sa engleskog prijevoda
Czeslawa Milosza) Taj je mladi vinov kolac možda bio metar-osamdeset,
taj vedrog srca radnik iz Powisla
GRADEĆI BARIKADE borio se
u paklu ulice Zielna, u telefonskoj zgradi.
Bilo nas je strah dok smo pod vatrom Dok sam mijenjala zavoje na
gradili barikade. njegovoj nozi koja je bila otvorena rana
trepnuo je, nasmijao se.
Čuvar taverne, draguljareva ljubavnica, brijač,
svi mi kukavice. „Kada rat bude gotov
Sluškinja je pala na zemlju ići ćemo na ples, gospođice
Izvlačeći kamen iz pločnika, bili smo strašno uplašeni ja plaćam.“
svi mi kukavice –
kućepazitelj, trgovkinja, umirovljenik. Čekala sam na njega
ovih trideset godina.
Ljekarnik je pao na zemlju
dok je dovlačio vrata od zahoda,
bili smo još više uplašeni, krijumčarka, ŽENA KAŽE SVOM SUSJEDU
krojačica, vozač tramvaja,
svi mi kukavice. Žena kaže svom susjedu:
„Otkad je moj muž poginuo ne mogu spavati,
Dječak iz popravilišta pao je dok je vani paljba ronim pod poplun,
dodajući vreću s pijeskom, drhtim cijelu noć pod poplunom.
vidite, bili smo stvarno Izludjet ću ako moram danas biti sama,
uplašeni. imam nešto cigareta koje je moj muž ostavio, molim
daj svrati večeras.“
Iako nas niko nije silio,
mi jesmo gradili barikade
pod vatrom.

ON KRADE KRZNA

Granata rasipa vrata

trgovine s krznima,

Čovjek uskače unutra

grabi naramak krzna,
izvlači ih prema izlazu i trči.

Na izlaznim vratima druga granata

raznese tog čovjeka.
 Izbor iz poljske poezije Izbor iz poljske poezije
WISLAWA SZYMBORSKA Ne znam šta se govori takvom kao što je on. “ne znam, sigurno rođaci”
Izbjegavali smo poglede kao u fotomontaži. “pop je isti Belmondo” U sve ormare se zavirilo.
(1923.-2012) “još nisam bila na ovom dijelu groblja” Policama pretrčalo.
Nije molio ni ostani, ni idi. “sanjao sam ga prošle sedmice, dirnulo me” Pod tepih se zavuklo i provjerilo.
MUZEJ
Ni za koga od nas nije pitao. “lijepa je ta ćerkica” Čak i zabranu prekršilo
Ni za tebe, Bolek. Ni za tebe, Tolek. Ni za tebe, “sve nas to čeka” i razbacalo papire.
Tu su tanjiri, al nema apetita.
Lolek. “prenesite udovici od mene, moram stići na” Što još napraviti.
Tu je prstenje, al nema uzajamnosti
“ipak je poslije latinskog zvučalo svečanije” Spavati i čekati.
već najmanje trista godina.
Zaboljela me glava. Ko kome umire? “bilo prošlo”
Hvalila sam medicinu i tri ljubičice u čaši. “do viđenja, gospodo” Neka se samo on vrati,
Tu je lepeza - gdje je rumenilo?
Pričala sam o suncu i gasila se. “mogli bismo jednom na pivo” neka se pojavi.
Tu su mačevi - gdje je gnjev?
“nazovi, popričaćemo” Već će on vidjeti
I lutnja ni da se oglasi u pozni čas.
Kako je dobro što postoje stepenice niz koje se “četvorka ili dvanaestica” da se tako s mačkom ne može.
silazi. “ja ću ovamo” Ići će se prema njemu
Iz nedostatka vječnosti skupljeno
Kako je dobro što postoje vrata koja se “mi tamo” kao da se uopće ne želi,
deset hiljada starih stvari.
otvaraju. pomalo,
Prastari poslužitelj slatko drijema
Kako je dobro što čekate na mene za stolom. na vrlo uvrijeđenim šapama.
objesivši brke nad vitrinom.
MAČKA U I nikakvog skakanja, piske na početku.
Bolnički zadah tjera me na povraćanje. PRAZNOM STANU
Metali, glina, ptičje perce
tiho trijumfuju u vremenu.
Umrijeti - to se ne radi mački.
Kikoće samo čioda žene iz Egipta.
POGREB Jer što da počne mačka
u praznom stanu.
Kruna je nadživjela glavu.
“tako naglo, ko bi se tome nadao” Pentrati se uz zidove.
Rukavica je izgubila dlan.
“živci i cigarete, opominjao sam ga” Otirati o pokućstvo.
Desna cipela pobijedila je nogu.
“dobro sam, hvala” Kao da ništa promijenjeno nije,
“odmotaj to cvijeće” a ipak ispremiještano.
Što se mene tiče, vjerujte mi, živim.
“i brat je od srca, sigurno je porodično” Kao da nije pomaknuto,
Moja trka s haljinom i dalje traje.
“s tom bradom, nikad vas ne bih prepoznala” a ipak odmaknuto.
Kakav samo otpor ona daje!
“sam je kriv, uvijek se petljao” I uvečer lampa više ne svijetli.
Kako bi ona htjela da preživi!
“treba da govori taj novi, ali ga ne vidim”
“Kazek je u Varšavi, Tadek u inostranstvu” Čuju se koraci na stubištu,
“ti si jedina pametna što si ponijela kišobran” ali nisu oni.
IZVJEŠTAJ IZ BOLNICE
“šta vrijedi što je bio najsposobniji” Ruka, što stavlja ribu na tanjurić,
“prolazna soba, Baška se ne slaže” također nije ona od prije.
Izvlačili smo šibice ko će poći k njemu.
“naravno, imao je pravo, ali to nije razlog”
Palo je na mene. Ustala sam od stola.
“s bojenjem vratašca, pogodi koliko” Nešto ovdje ne počinje
Približavalo se vrijeme posjete u bolnici.
“dva žumanca, kašičica šećera” u svoje uobičajeno vrijeme.
“nije njegova stvar, šta mu je to trebalo” Nešto se ne događa
Ništa nije odgovorio na pozdrav.
“samo plave i samo mali brojevi” onako kako treba.
Htjedoh ga uzeti za ruku - trgnuo je
“pet puta, bez ikakvog odgovora” Neko je ovdje bio i bio
kao gladan pas koji ne da kost.
“u redu, mogla sam, ali i ti si” a onda naglo nestao
“dobro je da je bar ona radila” i uporno ga nema.
Izgledalo je kao da se stidi da umre.
Izbor iz poljske poezije
GOVOR O POEZIJI
WISLAWA SZYMBORSKA
Vjerovatno je u govoru prva rečenica uvijek najteža. Nju sam , dakle,
već izrekla. Ali osjećam da će i naredne rečenice biti teške, treća, šesta,
deseta, sve do posljednje, zato što treba da govorim o poeziji. O toj temi
rijetko se ispovijedam, gotovo nikada. I uvijek me pratilo uvjerenje da
to ne činim najbolje. Zato moje izlaganje neće biti suviše dugo. Svako
nesavršenstvo lakše se podnosi, ako se daje u malim dozama. Današnji
pjesnik je skeptičan i podozriv čak - a možda prije svega- prema samome
sebi. Nerado javno priznaje da je pjesnik - kao da se toga pomalo sti-
di. Ali u našoj bučnoj epohi mnogo lakše je priznati vlastite nedostat-
ke, samo ako se predstave efektno, a mnogo teže vrline, jer su dublje
skrivene i sam čovjek u njih ne vjeruje potpuno... U raznim anketama
ili u razgovorima sa slučajnim ljudima, kada pjesnik konačno ipak mora
da saopći svoje zanimanje, on uopšteno kaže “literat” ili nabraja do-
datna zanimanja kojima se bavi. Saznanje da imaju posla sa pjesnikom
urednici ili saputnici u autobusu primaju s nedoumicom i uznemiren-
jem. Pretpostavljam da i filozof pobuduje sličnu zabrinutost. On je ipak
u boljem položaju, jer najčešće ima mogućnost ukrašavanja svoje pro-
fesije nekom naučnom titulom. Profesor filozofije - to već zvuči mnogo
ozbiljnije. Ipak, nema profesora poezije. To b i , štaviše, značilo da je to
posao koji zahtijeva specijalističke studije, regularno polaganje ispita, te-
oretske rasprave obogaćene bibliografijom i napomenama, te napokon
i svečanosti dobijanja diploma. A to bi nadalje značilo da, ako se želi biti
pjesnik, nisu dovoljni listovi papira makar ispisani najdivnijim stihovima
- neophodan je, i to prije svega, nakakav papir sa pečatom. Sjetimo se
da je upravo na takvoj osnovi osuđen na izgnanstvo ponos ruske poezije,
kasniji Nobelovac Josif Brodski. Smatrali su ga “parazitom”, zato što nije
imao službenu potvrdu da mu je slobodno da bude pjesnik... Prije neko-
liko godina imala sam čast i radost da ga lično upoznam. Primijetila sam
da je on jedini među svim pjesnicima koje sam poznavala volio za sebe
reći da je “pjesnik”. Izgovarao je tu riječ bez unutrašnjih otpora, čak sa
nekom izazivačkom slobodom. Mislim da je to zbog sjećanja na brutalna
poniženja kakva je doživio u mladosti. U srećnim zemljama, gdje se ljud-
ski ponos ne narušava tako lako, pjesnici doista žele da budu objavljivani,
Izbor iz poljske poezije
čitani i shvaćeni, ali ne čine ništa ili vrlo malo da se svakodnevno razli-
kuju od ostalih ljudi. A još nedavno, u prvim desetljećima našega vijeka,
pjesnici su voljeli da šokiraju odabranom odjećom i ekscentričnim
ponašanjem. Ipak je to uvijek bio prizor za javnu upotrebu. Dolazio je
trenutak kada je pjesnik zatvarao vrata za sobom, skidao sa sebe sve te
pelerine, nakite i druge poetične dodatke i ostajao u tišini, u očekivanju
samoga sebe, nad još neispisanim listom papira. Jer, zaista samo to se
računa.
Karakteristična stvar. Neprekidno se proizvodi veoma mnogo biograf-
skih filmova o velikim naučnicima i velikim umjetnicima. Zadatak am-
bicioznijih reditelja je da što vjernije predstave stvaralački proces, koji
je u konačnom rezultatu dovodio do važnih naučnih otkrića ili nastajan-
ja najslavnijih djela umjetnosti. Moguće je s kakvim - takvim uspjehom
pokazati rad nekih naučnika: laboratorije, različiti uređaji, mehanizmi u
pokretu u stanju su za izvjesno vrijeme zadržati pažnju gledalaca. Uz to,
veoma dramatični bivaju trenuci nesigurnosti ili eksperimenti, ponavlja-
ni hiljaditi put, samo s malom modifikacijom, ipak uspijevaju. Mogu biti
gledljivi filmovi o slikarima – mogu se otvoriti sve faze nastajanja slike,
od početne crte do posljednjeg doticaja kista. Filmovi o kompozitorima
ispunjeni su muzikom - od prvih taktova koje stvaralac čuje u sebi, sve
do zrele forme djela raspisanog za instrumente. Sve je to i dalje naivno
i ne govori ništa o onom čudnom stanju duha, popularno zvanom na-
dahnuće, ali se bar ima šta gledati i ima šta čuti. Najgore je s pjesnicima.
Njihov rad je beznadežno nefotogeničan. Čovjek sjedi za stolom ili leži na
kauču, bulji nepokretnim pogledom u zid ili plafon, s vremena na vrijeme
napiše sedam redaka, od kojih jedan precrta nakon petnaest minuta i
opet prođe sat u kojem se ništa ne događa... Koji bi gledalac izdržao neš-
to slično?
Govor Vislave ŠIMBORSKE
pred Nobelovom akademijom u Štokholmu 7.12.1996.
Izbor iz poljske poezije Izbor iz poljske poezije
Biografija

Czeslaw Milosz
http://www.poetryfoundation.org/bio/czeslaw-milosz

http://www.britannica.com/EBchecked/topic/383085/Czeslaw-Milosz

http://www.kirjasto.sci.fi/milosz.htm

Tadeusz Różewicz
http://www.britannica.com/EBchecked/topic/511691/Tadeusz-Rozewicz

Anna Swir
http://www.poetryfoundation.org/bio/anna-swir

Wisława Szymborska
http://www.britannica.com/EBchecked/topic/579376/Wislawa-Szymborska

http://www.kirjasto.sci.fi/szymbor.htm