Onore de Balzak, ''Gopsek'' – mjesto, prostor

Prema Mike Bal, svaka fabula podrazumijeva mjesto, ali prostor nastaje onda kad se u procesu
prezentiranja fabule, mjesta povezuju s određenom tačkom opažanja, odnosno kad se lik nalazi,
promatra ili djeluje u prostoru. Informacija o prostoru u ovom slučaju data je eksplicitno, opisom,
u nekoliko navrata zbog kojih je i vrijedno razmatrati pitanje prostora u Gopseku. Pripovjedač koji
se već u početku veže za lika advokata Dervillea opaža i opisuje prostore.
Prije svega, priča počinje i završava u prostoru salona (između toga se nalazi retroverzija, Derville
priča o svojim doživljajima i poznanstvom sa Gopsekom). Salon se već u ovom trenutku razvoja
romana može posmatrati kao jedan topos – prostor u kojem se u romanu realizma sastaje visoko
društvo i razgovara o zanimljivostima/skandalima iz društvenog života, ili se pak oni upravo tu
događaju kao u drugim Balzakovim karnevalizovanim prostorima.
Što se tiče vezanja prostora za druge elemente, ovdje je značajno da se prostor na koji ukazuje
siže veže za likove. Ima ovdje i prostora koji obnaša samo funkciju okvira, ali okvirni prostor nije
ni u Gopseku važan niti se na njega upućuje mnogo. Prostori koji pripadaju Gopseku, grofici,
gospođici Fani i grofu na samrti, su jedini koji se opisuju. Oni potpuno odgovaraju svakom
pojedinačnom liku. Stan grofice, mlade žene koja se upustila u dugove, društveno ponešto
sumnjive i kojoj prijeti propast, a koja i dalje živi u raskošnoj kući svog muža i tek što se jutrom
vratila sa zabave, opisuje Gopsek:
Na jednoj stolici ležala je izgužvana haljina, čiji su rukavi padali do zemlje. Čarape, koje bi i
najmanji dah vazduha odnio, ležale su kraj nogu jedne naslonjače. Bijele podvezice lepršale su se
duž jednog malog kanapea. Skupocjena lepeza, upola raširena, svijetlila je na kaminu. Fioke na
ormaru bile su otvorene. Cvijeće, dijamanti, rukavice, jedan buket, jedan pojas, ležahu ovdje
ondje...
On odmah iza toga daje kontrastni opis stana skromne gospođice Fani:
Kad sam došao na peti sprat, uveli su me u stan koji se sastojao iz dvije sobe, gdje je sve bilo čisto,
kao nov dukat. Nisam primjetio ni najmanjeg traga prašine na namještaju, u prvoj sobi, gdje me
je primila gospođica fani, mlada pariška djevojka ... Dan je, prodirući kroz zavjese koje su
zastirale okna, bacao blagu svjetlost na njenu skromnu pojavu. Oko nje, mnogobrojni komadi
skrojenog platna...
Soba umirućeg grofa je prostor nemara, kojim ovladava nered kao što grofom sve više ovladava
bolest. Po svojoj smrti i grofa nalaze 'bačenog' između kreveta i zida, i on postaje samo dio nereda.
Derville opisuje Gopsekov prostor kada prvi put dolazi kod njega kao posve praznu i mračnu
prostoriju kojoj pripisuje nekakvu ''manastirsku hladnoću'' na što je neizbježno osvrnuti se kad
Gopsek nedugo potom govori o svom osjećaju nadmoći i o ljudima koji se pred njime mole kao
pred bogom. Kasnije navodi kako je, kad se on odselio, uzeo pod kiriju i sobu pored svoje da ne
bi morao imati susjeda, što opet čini kad prazni cijelu kuću koju je naslijedio od grofa. On se
prostorom koji mu pripada potvrđuje kao lik tvrdice. On, mada uzima i skuplja, zapravo od početka
do kraja nema uopće ništa (iako Derville na kraju opisuje obim bezvrijednog bogatstva koje se
gomilalo u njegovoj velikoj kući). Kako već kaže vratarka pred njegovu smrt: ''Duše mi, mislim
da sve guta a ne postaje nimalo deblji, jer je suh i mršav kao kukavica u mom časovniku.''