Erich Auerbach: Mimeza

(prikaz zbilje u zapadnoeuropskoj književnosti)

Na hrvatski preveo Andy Jelčić.
Predgovor. Vizija književne Europe
Knjiga započinje predgovorom kojeg je napisao Viktor Žmegač. Svoj predgovor započinje
pričom o Paulu Valeryju, svjetski poznatom pjesniku, čiji su eseji sugerirali da bi se povijest
književnosti trebala kretati tako da zapravo bude povijest književnosti, a ne povijest autora.
Žmegač navodi kako bi se ovo djelo moglo smatrati nekakvim ispunjenjem Valeryjevih želja,
a sam Valery bi se mogao smatrati pretečom ovoga djela.
Nakon priče o Valeryju daje nekoliko informacija o samome djelu. Knjiga je prvi put izdana
1946. godine u Švicarskoj, a 1949. je izdano drugo izdanje s dodanim 14. poglavljem.
Auerbach je zadnje godine proveo kao profesor na Yaleu, a 1957. godine je preminuo. U
predgovoru se navodi kako svi njegovi prethodni radovi vode do ovoga, a sam autor se
ograničava podnaslovom samoga djela. Kroz cijelo djelo se vidi da je Auerbach sklon analizi i
sintezi u isti mah, a termin realizam koristi kao komunikacijski signal umjesto kao naziv za
razdoblje. Vidljiv je velik utjecaj Biblije na njega, a nekada zna biti oprečan sam sebi. Djelo
je pisano prateći sinkronijsko načelo i može se smatrati problemskim, a ne informativnim.
I. Odisejev ožiljak
Prvo djelo se dotiče Homera i Odiseje. Donosi nam prizor kada Eurikleja prepoznaje Odiseja
po ožiljku na stopalu. Opisuje Homerov stil i govori kako digresije nisu stil napetosti nego
zaboravljanja, a tome pomaže to što je vrijeme u samome djelu plošno i postoji samo
sadašnjost. Jezična logika je jasna i bez misterija, a prepričavanja kao takvog nema. Zadnji
dio poglavlja navodi usporedbu s Biblijom (koristi priču o Abrahamu i Izaku). Oprečnost
između Homera i Biblije je to da u Homeru sve mora biti izgovoreno, a u Bibliji ne mora te je
Biblija svijesna povjesnosti. U Bibliji ljudi stare i griješe, Odisej nema tih problema. Klase su
Homeru važne, a Biblija ih letimično gleda, ako i toliko. Na kraju je važno spomenuti da
Homerov individualizam ne znači cijelo djelovanje antike – postojali su i drugi načini pisanja.
II. Fortunata
Radi se o Petronijevom romanu od kojeg je sačuvana samo jedna epizoda. Najvažnija stvar je
da se za razliku od Homera ovdje čovjek opisuje jezikom i tako imamo – trivijalno
raspoloženje, malog čovjeka, subjektivizam te povjesnost što ne postoji kod Homera.
Nekoliko preostalih fragmenata koji su sačuvani imaju mistične, erotske i mitološke elemente.
U antici se realizam temeljio na komediji i moraliziranju pojedinca. Auerbach pred nas stavlja
ulomak iz Tacitovih Anala i uspoređuje ga s Petronijem te navodi kako se u oba slučaja radi o
lokalnim događajima iz Rima. Nadalje navodi kako ne postoji realistički tragičan lik u antici
te da nema ozbiljnosti smrti i žvota.
III. Uhićenje Petrusa Valvomeresa
Ovdje se radi o Amijanu i njegovim opisima iz razdoblja 350. – 380. godine. Jezik je kićen i
sličan Tacitu te nije objektivan. Na grub način dovodi silovanje i pogubljenje pred oči čitatelja
te na neljudski način govori o životu između krvožednosti i smrtnoga straha. Najblaže rečeno,
sintaksa je upitna te ne služi razumijevanju. Sve se temelji na smrti i negativi, a ljubav i žrtva
izostaju. Ovo djelo je najava visokopatetičnog stila te ima grotesknu sličnost Kafki. Nakon
Amijana okreće se Augustinu i njegovim Ispovijestima. Navodi kako su tu smrvljeni Platon i
Aristotel te da Augustinovi likovi imaju ljudskost i nisu uklopljeni u matrice. Za kraj se
okreće figuralnom tumačenju Biblije i navodi kako zapravo Izakovo žrtvovanje najavljuje
Kristovo, a Kristovo ispunjuje najavu.
IV. Sikar i Kramnesid
Pred nas je stavljen ulomak iz Franačke povijesti Grgura Tourskoga. Jezik je zbrkan i nejasan,
a sintaksa ne postoji. Sama radnja nema redoslijed ili ako ima nije jasan. Tekst zahtijeva puno
pretpostavki i zbog toga je pun rupa te ne pruža zadovoljstvo čitatelju. Likovi ulaze i izlaze iz
radnje bez nekakvog pretjeranog smisla. Građa je neposredna i ograničena u vremena, ali i
dalje nema smisla. U antici ovo djelo ne bi bilo ni pogledano, a ni danas da nema povjesnog
interesa. Vidljiv je pad obrazovanja i jezika, a postoje sličnosti s Biblijom zbog svakodnevnih
epizoda.
V. Rolandovo imenovanje za zapovjednika zaštitnice franačke vojske
Iz naslova poglavlja je jasno da se radi o Pjesni o Rolandu. Djelo je obilježeno neovisnošću
rečenica jer svaka ima subjekt te pjesnik ne pojašnjava stvari dodatno. Naglašena je
pravičnost kršćanskoga viteza te odbojnost poganskoga. Autorov stil je obilježen nekakvim
skakanjem unaprijed pa vraćanjem s radnjom. Kako se motivi temelje na liturgijskima u
većini tekstova toga vremena nije važno kada su nastali. Nakon te Pjesni slijedi Pjesma o
Alekseju kao preteča. U njoj je zatvoreni oblik izraza te je labava vremenska i prostorna veza.
Latinski tekst o Alekseju koristi parataksu kao poetsku snagu, a Pjesan o Rolandu je puna
sadašnjosti. U svakome slučaju se radi o idealizaciji situacije.
VI. Pohod dvorskog viteza
Pred nas je stavljen ulomak iz Ivana Chertiena de Troyeasa. Radi se o viteškom romanu koji
nema sintakse, ali je razumljiv jer se radi o prirodnom stilu govora. Radnja je slična bajci i
ima čarobni izvor kao element. Imamo sve standardne oblike viteškog romana: ideale
feudalnog viteza, njegov život i dvorsku djevu. Stihovi su prozračni i slikoviti pa se naglašava
kako viteštvo nije urođeno te da je viteški ideal usavršavanje i iskušavanje putem avanture.
Djelo dovodi sukob jednostavnosti pastira koji ne razumije taj stil života i viteza koji je
kompleksan i traži avanture. Svijet ovoga djela je posebno stvoren za vitezove te nema
povijesne stvarnosti staleža. Sve je pompozno ceremonijalno, ali stil pisanja nije uzvišen.
VII. Adam i Eva
Pred nama se nalazi Misterija o Adamu iz 12. stoljeća. Radi se o liturgijskoj drami koja u
radnji obuhvaća istočni grijeh, ubojstvo Abela te povorku proroka koji najavljuju Krista.
Adam se prikazuje tako da je po svemu bolji od Eve, a ona čak nije ni moralistički svjesna.
Stil je neuređen jer visoki i niski stil postaju jedno u kršćanstvu te je teologija u prvom planu,
a ne stilistika. Izbjegava se navođenje Boga pa se koristi riječ Figura. Adam ima
sveobuhvatno znanje te već zna za Kristov dolazak. Vrhunac visoko – niskog stila u
kršćanstvu se očituje u sv. Franji Asiškome. Tako imamo pismo bratu Leu koje je užurbano i
nespretno, ali je napisano s ciljem da bližnji bude boljim kršćaninom. Sam po sebi, Franjo je
bio teatralan.
VIII. Farinata i Cavalcante
Pred nama je ulomak iz X. pjevanja Danteovog Pakla s likovima navedenima u naslovu
poglavlja. Djelo nema jedinstvenu radnju, bez pardona samo sebe prekida i nastavlja te je
pisano visokim stilom i sintaktički je cjelovito. Dante ne odbacuje kolokvijalne izraze te zbog
toga postoji mala nesigurnost stilskog svrstavanja. Benvenuto da Imola je rekao da se u
ovome djelu nalaze sve vrste književnog stvaralaštva. Budućnost i prošlost su spojeni u jedno,
a sadašnjost je skrivena onima koji su mrtvi. Po Danteu sve je povezano s Božjim planom
događanja.

IX. Redovnik Alberto

Radi se o noveli iz Decamerona koja govori o erotskom nestašluku redovnika. Izričaj je
narodan a sintaksa stupnjevita te dovodi do oluje glagolskih oblika. Dan je primjer
starofrancuske lakrdije, ali jezik nije vješt kao Boccacciov. Decameron je oblikovan retorički
i srednjim stilom te Auerbach navodi kako djelo ne bi bilo napisano bez Dantea. Kod
Boccaccia je ironija maliciozna, a kod Dantea toga nema. Boccaccio voli igru frazema, a bježi
od figuralnog realizma. Ne zanima ga teološki sukob te sve služi komičnome efektu.
X. Madame du Chastel
Djelo je napisao Antoine de la Sale i za njega je tipično dugo pripovijedanje. Ne temelji se na
već prisutnome humanizmu te su mu titule jako važne. Pred nama je prizor bračnog para,
inače tipičan za lakrdije, te je ovo vjerojatno najstvarniji prikaz feudalne književnosti.
Ženama i braku književnost nikada nije bila naklonjena (primjer Misterij o Adamu), a nije
bilo spominjanja ni odnosa u obitelji. U francuskoj kulturi općenito nema novosti te zaostaje
za Italijom.
XI. Svijet u Pantagruelovim ustima
Radi se o već poznatim Rabelaisovim djelima o pantagruelu. U njegovim ustima se nalazi
čitav svijet koji je utopijski građen, a djela nemaju problema s paralelnim praćenjem likova i
radnji. Djelo je obilježeno grotesknom komičnošću te niskom razinom stila. Na nekim
mjestima se Rabelais iživljava svojom učenošću te nisu čitki, a neki samo pokazuju bogatstvo
fraza i poslovica. Unatoč tome likovi su jednodimenzionalni. Navodi se filozofija koja kaže
da je čovjek koji slijedi svoju prirodu dobar te je sve posvećeno trijumfu zemaljskoga života.
Rabelais zavidno poznaje autore antike od kojih posuđuje motive (Lukijan). Ništa ne ostavlja
slučaju pa sam tumači svoja djela u prologu svoje druge objavljene knjige. Pozivom na
Sokrata objašnjava slobodu i nesputanost. Navodi da je ozbiljnost u radosti.
XII. L'humane condition
Pred nas su stavljeni Montaigneovi Eseji u kojima opisuje sam sebe i kaže da drugi stvaraju, a
on pripovijeda. Kaže da je on u svijetu koji se vrti te da on u njemu piše i mjenja sebe.
Njegovi eseji su zapravo njegov eksperiment na samome sebi te slijede slučaj, a ne vrijeme.
Radi se o zakulisnoj skromnosti jer on nije bio ni siromašan ni običan. Rekao je da je
odrađivao posao rukama, a ne dušom i srcem. Želi opisati svakodnevno, a ne herojsko te je
zadovoljan sam sobom. Kod njega se ne može odvojiti djelo od autora te on piše prvenstveno
za sebe.
XIII. Umorni princ
Poglavlje započinje dijelom iz Shakespeareovog Henrika IV. Dok u tome vremenu postoji
stroga razdioba stilova, Shakespeare to ne poštuje te miješa stilove i naglašava stalež osobe.
Na više mjesta u više djela skače od proste šale do visokog stila. Ipak je antička teorija na
vidjelu jer postoji jasna razlika između tragedije i komedije. Suprotno tome, ovdje je naglasak
na slobodnoj volji, a ne sudbini i moralnim pravilima. Likovi su produbljeni dijalogom
sporednih likova. Na planu cijele europske književnosti crkveni raskol djeluje na raspodjelu
književnih uzora. Sentencije se ne nabrajaju te su prožete radnjom umjesto direktnim
moralom. Mudrost se stječe traumama (Macbeth), a ne godinama. Svijet knjige nadilazi
stvarnost. U kasnijoj književnosti ga Sturm und Drang pokušava kopirati, ali na narodni
način. S druge strane, Španjolci mu se uspijevaju približiti, ali su poetičniji od njega.
XIV. Začarana Dulcinea
Započinjemo s prizorom iz Don Quijota gdje Sancho Pansa biva poslan Dulcineji da najavi
Quijotov posjet. Djelo je obilježeno oštrom suprotnošću mudrosti i ludila unutar jedne osobe
te se stalno bore njegov stalan svijet i iluzija. Viteški roman doživljava vrhunac u toj iluziji.
Sukobljavaju se grubi seljankin odgovor i visoki stil kojim Quijote govori. Sancho se
poigrava ludošću svojega gospodara radi vlastitoga zadovoljstva. Sve dovodi do toga da ideali
postaju besmisleni i čeka nas sretan kraj. Nikakva moderna psihologija ne može objasniti
takvo ludilo, a Cervantes ga koristi za izrugivanje prijašnjim piscima viteških romana jer on
bolje piše na tu temu od njih. Cervantes ovo djelo smatra igrom pa na samome kraju poglavlja
Auerbach daje kritiku svima koji ozbiljnije shvaćaju ovo ludilo.
XV. Licemjer
La Bruyerev Karakter otvara ovo poglavlje i Auerbach ga odmah uspoređuje s Moliereovim
Tartuffeom. Otvara raspravu moralističkog tipiziranja i kritizira Molierea jer linije njegovih
likova-tipova nisu jasne. Također, navodi da Moliere nije stilski čistunac te da je La Bruyer
ozbiljniji u etičkom karakteru. Moliere se ne petlja s politikom, ali je jasno da se radi o
višegrađanskom sloju – na to Auerbach kritizira jer nema govora o zanimanjima. Racine se
navodi kao dobar primjer svjesnosti o tragičnom liku, a njegova Fedra je primjer djela koje je
apsolutno izvanpovijesno. Njegova tragedija je zapravo niz jednostavnijih povezanih
događaja. Kod njega je ljubavna strast izražena i sveobuhvatna.
XVI. Prekinuta večera
Na početku poglavlja je ulomak iz Pripovijesti o Manon Lescantu opata Prevosta. Radi se o
mladim buntovnicima koji su sretno zaljubljeni do financijskih problema. Roditelji se ne slažu
sa svime time i oni bježe, a kada dođe do financijskih problema ona razgovara s jednim
moćnikom i on obavijesti njegove roditelje koji šalju sluge da ga nazad dovedu. Javljaju se
suze kao motiv i ostaju dominantne tijekom cijele književnosti 18. stoljeća. Djelo je zapravo
djetinjasto tumačenje moralnog mamurluka pisano srednjim stilom te se sučeljavaju vjera i
poslovni svijet. Tekst je brz i okretan. Na scenu dolazi roman Candide koji je opisan kao
pljusak nevolja iz vedroga neba te krivotvorenje stvarnosti u svrhu traženja dražesnog i
elegantnog. Poglavlje završava osvrtom na memoare i dnevnike kao nešto što je obilježilo to
razdoblje. Oni su bezobzirni prikaz svakodnevnoga te interpretacija povijesnih događaja.
XVII. Glazbenik Miller
Schillerova građanska tragedija Luise Millerin otvara ovo poglavlje. Unutar djela je svijet
uzak moralno i prostorno te postoji blago doticanje teme slobode. Temelji se na ljubavnoj
priči i jedina je drama tog doba. Kako je Njemačka zapravo niz malih povijesnih krajolika
njihova književnost nije jedinstvena. Dolazi do kontrasta između Francuske revolucije i
pasivne Njemačke koja ne žuri za promjenama. Auerbach se okreće Goetheu koji ima
odbojnost prema povijesnim aspektima te o njima ne piše. Konzervativan je i aristokratski
okrenut. Kako je bio pacifist kod njega je sve nekako statično i idilično te nema nekih novosti
u Njemačkoj književnosti.
XVIII. U palači de la Moleovih
18. je poglavlje oduže i započinje Stendhalovim romanom Crveno i crno gdje je Julien Sorel
glavni lik. Dolazi do strastvene i tragične ljubavi jer se markizova kći Mathilde počinje
zanimati za njega te je naglašena povezanost s povijesnim okolnostima. Jezik je jedinstven
autoru, a djelo puno autobiografskih značajki. Stendhal je imao sjajnu karijeru u
Napoleonovoj upravi, a počeo je pisati u zadnjem dijelu svojega života. Strahuje od toga da se
njegovo djelo neće razumjeti u kasnijem vremenu zbog društvenih promjena. U svojemu djelu
se bori protiv stilskih granica te prikazuje apsolutizam, crkvu i vjeru kroz oči prosvjetitelja.
Spominje kako Rousseau nije zbiljski realističan te se okreće Balzacu i Ocu Goriotu. Balzaca
karakteriziraju realistični opisi te se može primjetiti demonski prizvuk u opisu gospođe
Vauqer. Kod njega je povijesni kontekst jako važan. Spominje predgovor Ljudske komedije
gdje je usporedba sa životinjama i tu se riječ milje prvi put spominje u socijološkom smislu.
Balzac nadmašuje Stendhala. Na kraju se okreće Flaubertovoj Madame Bovary koja ima
ritmički dojmljivo kretanje motiva te elemente modernog realizma. Flaubert ne komentira
likove te prisiljava jezik da govori istinu o bezizlaznoj ljudskoj egzistenciji.
XIX. Germinie Lacerteux
Kao prvi borci za 4. stalež braća de Goncourt 1864. godine izdaju roman Germinie Lacerteux
o seksualnoj vezi i propadanju jedne služavke. Roman u tome dobu postaje znanstvena
djelatnost. Braća se služe grotesknim opisima i ružnoćom te predbacuju čitateljima što bježe
od toga. Unatoč njihovom lošem pokušaju još uvijek nema estetske samostalnosti 4. staleža.
Auerbach se tada okreće Zoli i njegovom romanu Germinala te naturalizmu kojeg bilježi
povratak primarnom i pomalo groteskno oslikavanje mesa i orgija puka. Njegove
suvremenike uznemiruje to što on ovo zove visokim, a ne niskim stilom. Kod njega je vidljiva
borba kapitalizma i radničke klase te opisi tužnih i jadnih radosti ljudi. U to vrijeme Tolstoj i
Dostojevski prodiru do Europe te Europu očarava jedinstvenost stanovništva i njihova života
u Rusiji. Zbog svoje povučenosti od europske vrve, Rusi su još uvijek svježi te ih lako
uznemiruju stvari na koje je Europa otupila.
XX. Smeđa čarapa
Poglavlje je otvoreno odlomkom iz romana Svjetionik Virginie Woolf. U fokusi je Gđa
Ramsay, starija i lijepa supruga, koja mjeri nogu svoga sina kako bi napravila smeđe čarape i
darovala ih svjetioničarevom sinu. Motivi lete lijevo i desno i spisateljica nema problema s
miješanjem primarnih i sekundarnih elemenata, a sama se odvaja od lika i postoje samo oni.
Kretanje radnje je obilježeno unutarnjim monologom te sve o čemu jedna osoba može
razmišljati je važno. Slično tome imamo kod Prousta i struje svijesti. Woolf stavlja naglasak
na sitnice te nema monumentalne katastrofe te je djelo prožeto tugom i sumnjom u život.
Pogovor
Knjiga završava Auerbachovim pogovorom u kojem on navodi osnove svoje motivacje,
sažima ovu knjigu i zahvaljuje se na pažnji.