Govori o pjesniku; danas je on kazivač lirskih zapažanja, a nekad je bio i kazivač priče, odnosno epskih

dešavanja, što nas uvodi u priču o epskom spjevu.

Navodi spjevove: prvi je Priča o Troji (Ilijada). Razmatra osjećanje gnijeva i fabulu i ističe da možda
namjera pjesnika i nije toliko važna kad se uporedi sa utiskom koji se kod čitaoca proizvede.

Drugi spjev: Odiseja; može se tumačiti na dva načina: kao povratak kući i kao pustolovina.

Treća “pjesma” su Četiri Jevanđelja, odnosno priča o Isusu. Ona se takođe može tumačiti na dva načina,
u zavisnosti od toga da li je percipirana očima vjernika ili nevjernika. Vjernici je vide kao čudnu priču o
čovjeku, o bogu koji okajava grijehove čovječanstva. Nevjernici tumače kao darovitog čovjeka koji je
sebe vidio kao boga, dok nije shvatio da ga je njegov bog zaboravio.

Vjekovima su ove tri priče čovjeku bile dovoljno jer su bile sveobuhvatne. Međutim, poezija se
razdvojila, pa sa jedne strane imamo lirsku pjesmu i elegiju, a sa druge strane kazivanje priče odnosno
roman. Roman vodi porijeklo iz epa. Osnovna je razlika epa i romana svakako u strukturi, tj. stihu i prozi,
odnosno pjevanju i kazivanju, je u tome što je za ep važan junak – čovjek obrazac za sve a roman slama
čovjeka, kvari mu karakter. To za sobom povlači i pitanja naših očekivanja koje proizilazi iz osobnih
stavova o pojmovima kao što su sreća, pobjeda ili poraz. Npr. Zlatno runo / Kafka.

Krajem 18. i početkom 19. vijeka priče se izmišljaju. Po navodi da se priča priča zbog posljednje rečenice
a pjesma pjeva zbog posljednjega stiha. Zbog toga se izmišljaju svakojaki zapleti. Borhes tad uvodi misao
da je možda zaokret to što priču čini interesantnom.

Nekad je kazivanje priče bilo veoma bitno i pripovjedač i pjesnik nijesu se odvajali. Borhes se nada da
će opet doći do spajanja, tj. da će doći do spajanja pjesnika i tvorca.

Dva svjetska rata nijesu dala epske vrhunce, osim Sedam stubova mudrosti i Kiplingov Sahibov rat.

Borhes smatra da je epika čovjeka potrebna i da je Holivud najviše nje iznjedrio.

Roman se raspada. Ali ono što traje jeste ljudksa iskonska potreba za pričom, kazivanjem i slušanjem,
jednako.