10.

CRNOGORSKA KULTURA XIX i POČETKA XX VIJEKA (DO 1918)

10.1. Razvoj prosvjete do 1918. godine

Posljednji vladari iz epohe Vladikata Crne Gore, Petar Prvi i Petar Drugi, činili su sve što
je bilo u njihovoj moći da podstaknu razvoj prosvjete i kulture u Crnoj Gori, koliko je to bilo
moguće u datim istorijskim okolnostima. Zahvaljujući njima, kulturni i prosvjetni napredak, ma
koliko po obimu i po kvalitetu bio ispod evropskih standarda toga doba, veoma je značajan za
istoriju crnogorske kulture. Nadovezujući se na kulturne inicijative svojega velikog uzora,
vladiku Vasilija, Petar Prvi želi da slijedi njegov put u tome pravcu. Još dok je bio samo jedan od
uglednijih narodnih prvaka u političkoj sjenci guvernadura Jovana Radonjića, u sporazumu s
vladičanskim namjesnikom Arsenijem Plamencem, traži (1777) od bečkoga dvora „za
izdržavanje škola u zemlji 2.000 forinti godišnje“, kao i učitelje koji bi iz te subvencije bili
plaćeni. Austrija, međutim, nije udovoljila tome zahtjevu.
Nakon ustoličenja na crnogorski vladičanski tron, Petar Prvi ponovo aktuelizira pitanje
osnivanja škole. Samo što je bio posvećen za vladiku, piše pismo iz Novoga Sada ruskome
Svetom Sinodu krajem novembra 1784. godine, kojim traži pomoć u novcu za osnivanje škole i
nabavku štamparije. Koliki značaj pridaje tim institucijama, vidi se iz njegova naglaska da zbog
stalnoga ratovanja zemlja mnogo trpi i lišena je „mnogih opštekorisnih ustanova i svega što
nauka dati može“. Nadanja u materijalnu pomoć najvišeg organa Ruske pravoslavne crkve nijesu
ni ovoga puta ispunila očekivanja. Ne postigavši ništa na toj strani, Petar Prvi se opet obraća
austrijskome carskom prijestolu (1791) za novčanu pomoć koja bi bila upotrijebljena u
obrazovne svrhe, ali ponovo bez uspjeha. Pošto su se zemlje u koje je polagao nade oglušile o
njegove zahtjeve, Petar Prvi pokušava naći sopstveno rješenje za osnivanje izvjesnoga školskoga
jezgra za elementarno obrazovanje. Računao je na mogućnost izdvajanja dijela sredstava iz
godišnje pomoći koju Rusija šalje Cetinjskome manastiru, u cilju osnivanja male škole „za
učenje đece“. Kako se i taj plan nije pokazao izvodljivim, šalje u Rusiju specijalnoga izaslanika
Nikolu Davidovića-Ćirkovića s gotovim elaboratom za traženje posebne pomoći za izdržavanje
vojne i građanske škole i za nabavku štamparije, koja bi raspolagala građanskim i crkvenim
slovima. Držan i nadalje u neizvjesnosti s ruske strane, crnogorski poglavar ponovo se obraća
ruskome caru (maja 1798) s molbom za pomoć u osnivanju obrazovnoga zavoda. Konačno,
1799. godine car Pavle I određuje redovnu godišnju pomoć Crnoj Gori u iznosu od 1.000 dukata,
s mogućnosću da se dio toga iznosa upotrijebi i za „svakojaka polezna zavedenija“. Napori koje
Petar Prvi čini u pogledu osnivanja školskih zavoda svakako su u vezi s radom na donošenju
Zakonika i osnivanjem Upraviteljstva suda crnogorskog i brdskog, koji je trebao opismenjene
ljude.
Mnoge nepredvidljive okolnosti osujetile su tu njegovu namjeru, posebno crnogorsko
vojno angažovanje u Bokeljskoj provinciji, najprije protiv Austrijanaca, a zatim protiv Francuza
na samome kraju XVIII i početku XIX vijeka. Uza sve probleme s kojima se nosi, Petar Prvi ni u
tome periodu ne napušta misao o osnivanju male škole i nabavci štamparije. Naime, početkom
1805. godine razmijenio je nekoliko pisama s Dositejom Obradovićem, neposredno pred njegov
dolazak iz Trsta u Srbiju, đe je bio pozvan da osniva prve škole. Pismom od 5. marta iste godine
Dositej odgovara Vladici da je postao nestrpljiv, da jedva čeka da se u Veneciji završi posao, pa
da se vrati u Srbiju i da ako mu se pruži prilika podigne ,,lijepo učilište“ i malu štampariju za
štampanje školskih knjiga i drugih publikacija. Prezauzet problemima vezanim za bokeljsko
ratište i drugim spoljnjopolitičkim pitanjima, Petar Prvi sa znatnim zakašnjenjem otpisuje na
Dositejevo pismo (23. X 1805). Mada se samo par redaka toga pisma odnosi na pitanje škole i
štamparije, iskazane misli o tome su interesantne. Asocirajući na Dositejeve ideje o osnivanju
škola u Srbiji, Petar Prvi dodaje: ,,(...) a ja se trudim da i ovđe bude zavedena malena škola.
Molim ne prihvatajte se na drugu stranu do polučeija drugoga mojega pisma“. Poruka Petra
Prvoga Dositeju Obradoviću da ne prihvata angažman na „drugu stranu“, pri čemu misli na
Srbiju, ukazuje na njegovo nadanje da će mu se pružiti prilika da osnuje malu školu u svojoj
državi, želeći upravo da njega, Dositeja, vidi u svojoj sredini za njezina prvog učitelja. Računao
je na njegovu izvjesnu emotivnu vezu s Crnom Gorom, jer su ga vladike Sava i Vasilije još 1764.
godine zaredili kao sveštenika u Stanjevićima.
Ambicije Petra Prvoga da osnuje svjetovne škole i razvije štamparstvo u svojoj otadžbini
nijesu ostvarene zbog nepovoljnih okolnosti. Svi njegovi pokušaji da dođe do materijalnih izvora
izvan domovine za ustanovljenje škola i pokretanje štamparskoga stroja bili su nažalost
bezuspješni. Pošto nije moglo drugačije, bio je spreman da podrži i podupre svaku inicijativu
koja bi nešto značila na tome polju. Takvom se može smatrati i njegova preporuka Savu
Plamencu i lokalnim glavarima Sotonića u Crmnici da prihvate popa Mihaila ,,za učitelja njihove
đece“.
 Uza sve neuspjehe koje je doživio na liniji nalaženja sredstava za otvaranje škola i
štamparsku djelatnost, Petar Prvi se nikako ne miri sa zatečenim stanjem. Jedna od posljednjih
šansi koja mu je mogla uliti nadu bila je njegovo obraćanje Međunarodnom političkom kongresu
u Veroni (1822), od kojega je tražio pokroviteljstvo neke evropske države koja bi bila spremna
da zadobije naklonost i privrženost Vladikata preko toga što bi u njemu organizovala obrazovne
ustanove i štampariju za potrebe zemlje – ustanove preko kojih bi bila uvedena u evropske
tokove prosvjećivanja naroda. Pošto ni ovaj njegov zahtjev nije naišao na razumijevanje, Petar
Prvi se još jednom (1826) obraća ruskome caru Nikolaju I, s već više puta u bliskoj prošlosti
ponovljenim zahtjevom za novčanu pomoć namjenski određenu za podizanje novih nižih škola i
štamparije. Nekako mu je ipak pošlo za rukom da pošalje nekoliko mladića u suśednu Austriju
(1827) da bi se osposobili u „raznim granama od publičnoga učenja“.
Kao i u ranijem razdoblju, i u doba Petra Prvog elementarna pismenost, koja je mogla biti
privilegija rijetkih pojedinaca, sticala se u manastirima na Cetinju, Stanjevićima, Morači, Ćeliji
Piperskoj i Ostrogu, kod za to osposobljenih kaluđera. Bilo ih je, ali su rijetki takvi slučajevi, da
su pojedini bogatiji glavari angažovali i privatne učitelje za opismenjavanje ponekoga od svojih
sinova. Tako stečeno obrazovanje bilo je više nego skromno i nije moglo značajnije uticati na
nivo narodnog prosvjećivanja. Ako nije bilo značajnijih praktičnih rezultata u oblasti školstva i
prosvjete, učinak Petra Prvog u tome domenu biće posredovan u drugome obliku – on je mogao
predočiti svojemu nasljedniku kojim putem treba da krene. Zato će Petar Drugi uspjeti da
postigne značajne rezultate na tome polju. Koncipiranje i realizacija kulturne politike koju je s
mnogo smisla i afiniteta vodio i otjelotvorio, u dobroj mjeri bili su oslonjeni na iskustvo
prethodnika. Petar Drugi će već na samome početku vladavine osnivanje školskoga zavoda
staviti u središte pažnje. Do koje ga mjere to pitanje zaokuplja vidimo najbolje iz pisma koje je u
decembru 1831. godine uputio vicekonzulu Gagiću u Dubrovniku povodom pregovora koji su
vođeni s Petrom Ćirkovićem u vezi s njegovim, kako se nadao, skorim dolaskom na Cetinje i
početkom rada prve male škole u novovjekovnoj Crnoj Gori. U tome pismu ruskome diplomati
Njegoš izražava neskriveno zadovoljstvo što će uskoro biti u prilici da vidi kako njegovo
otačastvo „napreduje u naukama i procvjetava prosvješčenijem“. Poseban će, nastavlja on,
doživljaj biti kad iziđe prva generacija onih koji je budu završili, kad otadžbina bude imala „prve
prosvješčene i vjerne sinove“. Zanimljivo je podśetiti da je u istome pismu već izložio i ideju o
potrebi osnivanja još nekoliko učilišta u njegovoj Crnoj Gori. Plan da Cetinjska mala škola
otpočne s radom već s proljeća iduće godine, u što je Njegoš polagao nadu, nije se odmah
ostvario. Austrijske vlasti učitelju Ćirkoviću nijesu dale dozvolu da otputuje na Cetinje. Trebalo
je stoga da prođe još dvije i po godine dok je Ćirković napokon dobio dozvolu za boravak u
Crnoj Gori.
Uskoro po njegovu dolasku, avgusta 1834. godine, započela je rad Cetinjska mala škola
pri Manastiru, koju je pohađalo 30 učenika, muškaraca đečačkog doba iz imućnijih porodica, iz
gotovo iz svih krajeva Crne Gore. S obzirom na to da je Ćirković bio pravoslavac, rodom iz
Kotora, sa stečenim bogoslovskim obrazovanjem u šibeničkom Sjemeništu, jasno je da se
intelektualno formirao u slavenosrpskom duhu, što će reći u duhu istočnopravoslavne
konfesionalne doktrine, odnosno tzv. srpske vjere. Samo se po sebi razumije da je shodno
svojemu znanju i obrazovanju – svojem nastavničkom profilu učitelj Ćirković koncipirao i
nastavni plan i program. Iz sačuvanih šturih vijesti saznajemo da je predavao pisanje, čitanje i
računanje (prosto). Nastavu je još držao iz crkvene i srpske istorije (s osloncem na predanje) i
srpske gramatike. U početku se dijelom služio udžbenicima koje je Petar Drugi donio iz Rusije i
onima koji su bili u upotrebi u srpskoj dijaspori na tlu Austrije, a kasnije i nekima koji su
štampani u Knjigopečatnji upraviteljstva crnogorskoga – Srbskim bukvarom radi učenja mladeži
crnogorskomu graždanskom čitanju (1836), Srbskom gramatikom sastavljenom za crnogorsku
mladež (1838) i Prepravom za istoriju svijeta (od Šlecera) u prijevodu s njemačkoga jezika
(1839). Prva generacija đaka nije uspjela ni da stekne svjedočanstva o završenoj školi, a već je
(1837) morala privremeno da napusti školovanje zbog rata s Turcima.
Tačan podatak o Ćirkovićevu odlasku s dužnosti učitelja Cetinjske laičke škole nije
poznat, ali je svakako još prije nego je napuštio Cetinje Petar Drugi posredstvom svojega
prijatelja Vuka Karadžića potražio novoga učitelja koji će zauzeti njegovo mjesto. Pripomogao je
i ruski dvorski savjetnik Aleksandar Čevkin. Po njihovoj preporuci stigao je na Cetinje (1841)
opet Srbin iz dijaspore – Lazar Vlahović iz Banata. Sporazumjevši se s Petrom Drugim,
Vlahović je preuzeo nastavu u Cetinjskoj školi. Poslije njega izređali su se arhimandriti Petronije
Lujanović, Teodor lvančik (Rus) i Milorad Medaković (svi iz austrijske srpske sredine).
Posljednji iz grupe učitelja koji su se mijenjali u Cetinjskoj maloj školi za života Petra Drugog
bio je Đorđije Srdić (ranije učitelj u Ćeliji Dobrskoj), rodom iz Skradina, takođe s diplomom iz
šibeničke Seminarije. Svaki od pomenutih učitelja je, prema svojim sklonostima, unosio i nešto
novo u nastavni program, pa se osim već pominjanih predmeta navode i novi kao Crkveno
karlovačko pjenije, Propis krasnopisanija, Srpska istorija i drugi.
Nekoliko godina poslije Cetinjske (1842) osnovana je druga po redu laička škola u Crnoj
Gori. Bila je locirana u Manastiru Ćelija Dobrska, nadomak Cetinja. Njen učitelj bio je već
pomenuti Đordije Srdić (posljednji učitelj Cetinjske škole iz vremena Petra Drugog). Zbog
bolesti koja ga je zadesila, poslije par godina, Srdić je napuštio Dobrsku školu, a s njegovim
odlaskom škola je ugašena. Koliko god značajno bilo osnivanje prve laičke škole, kao rasadnika
prosvjećivanja, taj proces sa sobom donosi veoma ozbiljne i dalekosežne posljedice na
razjedinjavanje crnogorskoga nacionalnoga bića, jer su udžbenici, programi i učitelji bili izvanjci
koji crnogorskoj đeci nijesu predavali istoriju njihove otadžbine niti njihov jezik. Njena
pozitivna strana bila je u tome što je preko određenoga nastavnoga programa uvodila učenike u
svijet znanja i obrazovanja na elementarnome nivou, što ih je osposobljavala za službe koje su
zemlji bile neophodne, jer je trebalo da svi oni po sticanju svjedočanstva postanu popovi, učitelji,
kapetani, vojvode i serdari, odnosno da se kao opismenjeni ljudi nađu na najneophodnijim
administrativno-upravnim mjestima u državi. S druge strane, Petar Drugi nije tada razmišljao da
će preko učitelja-izvanjaca znatno više upućenih u bogoslovska znanja nego u svijet svjetovne
nauke biti širom otvorena vrata za plasiranje „srpstva“ kao „narodnosne“ odrednice, kroz nastavu
o „srpskoj“ vjeri kao okviru za sve Južne Slovene (Slavenosrbe) podanike nekad prostranog
Dušanova carstva. Kao novi okvir integrisanju „srpstva“ biće upravo u to vrijeme pridodata i
Vukova već pomenuta novoutemeljena štokavska doktrina. U predavanjima iz istorije srpskoga
naroda učitelji će učiniti napor da ožive kosovski mit i legendu u crnogorskoj sredini kroz epsku
deseteračku pjesmu, da na sebi svojstven način izvrše „rekonstrukciju“ srpske prošlosti
utiskivanjem svijesti o „Srbima svima i svuda“ na osnovu zajedničke vjere i jezika. Njihova je
glavna nastavno-obrazovna misija bila da preko crnogorskog školskog podmlatka stvore svijest
da je Crne Gora dio „srpskih“ prostora, jer njen narod ispovijeda „srpsku“ vjeru i govori
dijalektom koji je Vuk opredijelio kao središte štokavštine. Time je zapravo bio i oficijelno
otvoren put spoljnjem doktrinerskom metodu istiskivanja crnogorskoga etnosa.
Potreba za obnavljanjem tradicije štamparstva podstakla je još vladiku Vasilija da se u
grupi zahtjeva koje je uputio ruskoj carici Jelisaveti Petrovnoj (1757) nađe i onaj kojim se traži
da se osnuje mala štamparija i pošalju štamparski majstori iz Rusije koji bi je stavili u funkciju.
Neposredno nakon hirotonisanja (1784) Petar Prvi obnavlja Vasilijev zahtjev Rusiji za nabavku
štampanje, ali ovoga puta na adresu ruskoga Sinoda, kojemu nije udovoljeno. Desetak godina
kasnije, kako je već rečeno, šalje specijalnoga izaslanika (Nikolu Davidovića-Ćirkovića) na ruski
dvor da bi, s grupom drugih zahtjeva, isposlovao i nabavku dviju malih štamparija za duhovne i
građanske potrebe. I taj zahtjev je ostao među papirima da zasvjedoči o njemu kao ideji. Dugih
77 godina trebalo je da prođe od pokretanja prve inicijative do nabavke štamparske mašine za
Crnu Goru. Njen naručilac i nabavljač bio je lično Petar Drugi. Narudžbinu je izvršio nakon
zavladičenja po povratku iz Rusije (1833). Kupljena je za 3.000 rubalja. Sa slanjem iz Rusije se
nešto kasnilo, pa je stigla na Cetinje u januaru 1834. godine. Da bi se mehanizam mogao staviti u
funkciju, Petar Drugi je pri povratku iz Rusije doveo jednoga tamošnjeg majstora. Bila je
instalirana u Cetinjskome manastiru do maja iste godine. Mašina je prilikom nabavke imala
slovni slog za štampanje crkvenih knjiga, pa se Njegoš zauzeo da izvrši nabavku razlike u
slovima kako bi se mogle štampati knjige i građanskim, reformisanim (Vukovim) ćiriličkim
pismom. Po prvoj zamisli u štampariji je trebalo da se tiskaju udžbenici i priručnici za Cetinjsku
školu; ona međutim ubrzo koriguje svoj proizvodni program, pa se u njoj štampaju književna
djela, časopisi (almanasi), proglasi, crkvene knjige i drugo. Stavljanje u pokret Knjigopečatnje
crnogorske bio je novi zakoračaj na liniji razvoja crnogorske kulture u epohi Petra Drugog.
Štamparski stroj je montirao ruski majstor Mihail Petrov, koji se starao o mehaničkom
funkcionisanju i rukovao štamparskom produkcijom. Uz njega su se obučavala dva Crnogorca.
Nakon tri mjeseca od instaliranja svjetlost dana ugledali su prvi štamparski produkti. Bila
su to Vladičina prva pjesnička djela Pustinjak cetinjski i Lijek jarosti turske. Iste godine izlaze iz
štampe Dika Crnogorska Sima Milutinovića Sarajlije i prvo godište časopisa Grlica (koji je
uređivao Dimitrije Milaković). S iskustvom, tokom naredne nekolike godine, raste i štamparska
produkcija. Štampani su udžbenici za potrebe Cetinjske škole, neke crkvene (ujedno i školske)
knjige. Već 1836. godine izlazi iz štampe knjiga Vuka Karadžića Narodne srpske poslovice i
druge različne kao i one u običaj uzete riječi, nastavlja se s izdavanjem Grlice te štampanjem i
pripremom udžbenika i drugih tekućih stvari. Prema nekim indicijama Cetinjska tiskara je
prestala (ili imala prekid u radu) s produkcijom 1839. godine. Na to upućuju i podaci da je Petar
II svoja glavna djela štampao u Beogradu, Beču, Trstu i Zagrebu. Doduše, štamparija nije sasvim
bila van upotrebe; povremeno je radila do pred sam kraj Njegoševa života. U njoj su štampane
razne stvari manjega obima, kao proglasi, objave i sl. Da je funkcionisala do kraja četvrte
decenije XIX vijeka, vidi se i po tome što je Vladika bio postigao saglasnost za njeno
privremeno prenošenje u Dubrovnik s ciljem da se u njoj štampa list koji bi služio idejno-
propagandnoj pripremi sinhronizovanoga ustanka u južnoslovenskim krajevima koji su još bili
pod turskom vlašću, zapravo potrebama tajnog ilegalnog pokreta kojim je rukovodio povjerljivi
agent srpske vlade Matija Ban, čije je śedište bilo u pomenutome gradu. Zamisao o dislokaciji
štamparije s Cetinja nije ostvarena, jer je, po odluci ustavobranitelja u Srbiji, dalji rad na
pripremanju ustanka bio obustavljen.
Ubrzo iza smrti Petra Drugoga štamparski stroj je dočekao kraj (1852), jer su njegovi
olovni djelovi upotrijebljeni kao materijal za izradu puščanih zrna u odbrani zemlje od Omer-
pašina napada. Bez obzira na to što obim produkcije štamparije Petra Drugog nije bio veliki,
njena pojava i upotreba značila je mnogo u kulturi njegove države. Književna djela njezina
osnivača, Vuka Karadžića, Sima Milutinovića, udžbenička literatura, uključujući i Milakovićeve
prijevode, izdavanje časopisa-almanaha Grlica, štampanje crkvenih knjiga i drugog označavaju
početak nove faze u crnogorskoj štamparskoj produkciji, koja će se nastaviti u drugoj polovini
XIX vijeka. Sa štamparskom produkcijom u Crnoj Gori epohe Petra Drugog u određenoj vezi
stoji i začetak bibliotekarstva kao kulturne grane koja takođe dobija na značaju. U Biblioteci
Cetinjskoga manastira postoji značajni knjižni fond rukopisnih i štampanih rijetkih ili unikatnih
knjiga, naslijeđenih iz ranijih vremena. Ali tek od vremena Petra Prvoga moguće je govoriti o
začetku Manastirske biblioteke na organizovan način. Zatečeni knjižni fond on znatno uvećava.
Za njegova života Manastirska knjižnica obogaćena je za nekoliko stotina knjiga s
odgovarajućim informativnim pomagalima za njihovo korišćenje. Ljudi koji su izučavali odnos
Petra Prvoga prema knjizi. U njegovoj (Manastirskoj) biblioteci nađena su djela Šekspira,
Vilanda, Ezopa, Bilona, Voltera i drugih velikana. Dijapazon njegova intelektualnog
interesovanja kretao se od teologije i filozofije, preko mitologije i beletristike do nauke i
didaktike. Na afinitete Petra Drugoga određujuće su uticale knjige iz fonda biblioteke Petra
Prvoga, koju je Njegoš uvećavao. Petar Drugi je pretplatnik na razne knjige i novine (Gajeve
Novine, Serbske novine koje su izlazile u Beču i dr.); na edicije i vrijedna pojedinačna izdanja s
južnoslovenskoga područja. Kako bilježe akribični istraživači, Petar Drugi je od poklona ruskoga
cara od 5.000 rubalja za nabavku knjiga kupio čak 880 knjižnih jedinica najrazličitije sadržine,
od beletristike do rječnika i raznih priručnika, među kojima i po više primjeraka nekih udžbenika
za potrebe škole koja je bila pred osnivanjem.
 Uza svu složenost prilika i iscrpljujućega ratovanja u doba knjaza Danila, ovaj crnogorski
državnik učinio je nemale napore na planu unapređenja školstva i prosvjete, unapređenju kulture
u najširem značenju toga pojma. Time ga rukovode pragmatički zahtjevi i potrebe građanske
države kakvu je imao u planu stvoriti. Odmah nakon preuzimanja vlasti Danilo I Petrović,
krećući na put za Rusiju (krajem januara 1852), odlučuje da novac koji je Petar II deponovao u
petrogradskim bankama i namijenio svojim najbližim rođacima, preusmjeri za „preče“ potrebe,
između ostaloga i za „uspostavljanje izvjesnih kulturnih ustanova, u prvom redu na stvaranju
nekoliko škola“. Naime, iz sačuvanih zabilježaka vidi se da je najprije namjeravao da obnovi
Cetinjsku školu, ali to tek kao prvi korak. Knjaz je dalje imao plan da osnuje bar još po jednu
takvu školu u svakoj nahiji. U tome slučaju sljedeći korak bio je da najstariju Cetinjsku školu, za
koju inače znamo da se prema nastavnome programu koji je u njoj izučavan nalazila neđe na
sredini između osnovne škole i tadašnjih gimnazija prevede u viši rang. Paralelno se nosio mišlju
da, pored Cetinjske škole – buduće gimnazije, osnuje i još neke srednje škole, među koje se na
prvome mjestu pominjala škola za muzičko obrazovanje. Nedvosmislena želja za uvođenjem
obrazovnih ustanova izražena je i u peticiji Crnogorskoga senata iz marta 1852. godine, upućenoj
ruskome caru. Prestanak rada Cetinjske škole bio je definitivan pred izbijanje rata s Omer-pašom
Latasom. Taj prekid bio je utoliko teži što su u toku toga pohoda na Crnu Goru bili razoreni
mnogi manastiri u kojima se u manjem obimu sticala osnovna pismenost (obrazovanje). Koliko
je taj rat izazvao napregnutost snaga za odbranu zemlje, pokazuje podatak što ga je zabilježio
tadašnji Knjažev sekretar Vuk Vrčević, koji kaže da su dragocjeni arhivski rukopisi i stare
knjige, crkvene i druge, upotrebljavani kao jedna od komponenata materijala za izradu fišeka, u
nedostatku zaliha municije za odbranu od Turaka. Nakon odbrane Crne Gore posredstvom
velikih sila Danilo preduzima korake da obnovi Cetinjsku školu. Taj posao povjerava
jeromonahu Nikanoru lvanoviću, koji je bio preuzeo i dužnost vjerskoga starješine u
Cetinjskome manastiru. Po prilici, Cetinjska škola koju lvanović obnavlja počela je s radom od
jeseni 1852. godine. Nemamo tačnih podataka, ali svi su izgledi da je nova upisana generacija
brojala oko 20 učenika. Za prvoga učitelja te škole lvanović dovodi bogoslova iz svojega kraja
Antona Macuru, takođe po vjeri srbina iz Dalmacije. Na dužnosti učitelja Cetinjske škole
Macura je ostao do jeseni 1855. godine, kad ga je zamijenio Stefan Petranović, svršeni đak
tamošnje Seminarije. Petranović je uz izvođenje nastave bio i prvi reformator trogodišnje
Cetinjske škole, jer ju je po Knjaževoj želji preveo u viši rang, predviđen za gimnaziju (u trajanju
od pet godina). Posljednji učitelj Cetinjske škole iz perioda vladavine knjaza Danila bio je
Nikola Musulin, takođe Dalmatinac pravoslavne vjere. Školovao se u Sremskim Karlovcima i
bio propagator pansrpske škole. Što se udžbeničke literature koja je korišćena u školi tiče, ona se
pretežno nabavljala iz Srbije. Srpska vlada čini napor da što veću količinu knjiga za Cetinjsku
školu i dvorsku biblioteku uputi besplatno, s dobro smišljenom koncepcijom plasmana
načertanijevskog programa (Načertanije – velikodržavni projekat Srbije, koji je sastavio Ilija
Garašanin). Ukupni život i rad u Cetinjskoj školi bio je organizovan na pitomačkom,
internatskom principu. Najbolji đaci dobijali su državne stipendije. Nastava je održavana u
prostorijama Cetinjskoga manastira.
Knjaz Danilo činiće velike napore da ponovo pokrene u rad štampariju. Iako mnogo
sputavan od strane Rusije i Turske, on će uz pomoć Ljubomira Ljuba Nenadovića uspjeti da
1858. godine nabavi štamparski stroj, koji na njegovu žalost neće biti ispravan, a njegova želja
ispuniće se tek nakon njegove pogibije, kad njegov nasljednik Nikola nabavi štampariju i ponovo
oživi štamparsku djelatnost u Crnoj Gori.
Crnogorsko školstvo je u doba knjaza Nikole imalo najdinamičniji razvoj. Već prvih
godina njegove vladavine otvara se desetak novih osnovnih škola i bogoslovija, a ustanovljene su
i prve institucije za upravljanje prosvjetom. Do 1864. godine u Crnoj Gori je bilo 11 škola sa 417
učenika, a šest godina kasnije otvoreno ih je još dvadeset. Na početku 1871. godine otvoreno je
sedam novih škola, od kojih su tri bile van granica Crne Gore, u Hercegovini, što znači da je
ukupno bilo 38 osnovnih škola. Broj škola stalno je rastao, pa je pred rat 1876. godine bilo više
od 50 osnovnih škola, u kojima je učilo više od tri hiljade učenika. Nastavu su tada izvodila
šezdeset i dva učitelja. Godine 1863. na Cetinju je otvorena Bogoslovija, koja je radila tek
nepunu školsku godinu. Na početku vladavine knjaza Nikole ustanovljeni su i prvi organi za
upravljanje prosvjetom. Najprije je 1860. godine ustanovljeno Načelništvo narodne prosvjete,
koje je imalo zadatak da se brine o otvaranju škola i njihovoj organizaciji. Zatim je, 1862.
godine, ustanovljeno Školsko nadzorništvo, odnosno uvedena je funkcija školskoga nadzornika,
koji je imao obavezu da prati rad škola i prisustvuje godišnjim ispitima. Poslije institucija
Načelništva i školskoga nadzornika, pri Crnogorskome senatu formirano je 1868. godine
Odjeljenje narodne prosvjete, što je bilo preteča crnogorskoga Ministarstva prosvjete. Nakon
toga je 1869. godine uvedena funkcija Glavnoga školskog nadzornika. Glavni nadzornik
crnogorskih osnovnih škola napisao je krajem 1870. godine prva Pravila za osnovne škole, a
zatim i Školski zakonik. Ovim pravnim aktima utvrđeno je da se sve škole u Knjaževini Crnoj
Gori nalaze pod nadzorom crnogorske vlade i glavnoga školskog nadzornika. U ime knjaževske
vlade neposredni nadzor nad školama u kapetanijama obavljali su kapetan i mjesni školski
nadzornik, koji su bili dužni da pomažu učitelju u organizovanju nastave. Zadatak kapetana bio
je da obezbijedi da đeca koja su sposobna za školu pohađaju nastavu. Ukoliko ih roditelji
sprečavaju u tome, kapetan je imao obavezu da roditelje upozori na obaveznost školovanja.
Školskim pravilima bilo je utvrđeno da je školovanje obavezno za svu mušku đecu imućnijih
roditelja starosti od 7 do 12 godina. Porodicama slabijega imovnog stanja bilo je ostavljeno na
volju da izaberu hoće li poslati đecu u školu. Smisao ovoga pravila bio je da se siromašnije
porodice sačuvaju od troškova oko školovanja đece, a ne da se podstiče bilo kakva socijalna
podijeljenost i neravnopravnost. Što se tiče školovanja ženske đece, Pravilima je bilo određeno
da roditelji sami odluče hoće li ih slati u školu. Šezdesetih i sedamdesetih godina XIX vijeka u
crnogorskim osnovnim školama izučavani su ovi predmeti: nauka vjere, srpski jezik,
crkvenoslovenski jezik, istorija, geografija, račun, crkveno pjevanje.
Pored značajnoga napretka u širenju i organizovanju osnovnih škola, u Crnoj Gori su
krajem šezdesetih godina XIX vijeka otvorene i dvije srednje škole: Bogoslovija i Đevojački
institut. Obje su otpočele rad 1869. godine, a novac za njihovo osnivanje dobijen je iz Rusije.
Knjaz Nikola je prilikom pośete Petrogradu, 1869. godine, dobio godišnju pomoć od 8.000
rubalja za izdržavanje Bogoslovije na Cetinju, dok je ruska carica Marija Aleksandrovna odlučila
da godišnje daje 5.500 rubalja za izdržavanje srednje škole na Cetinju u kojoj će se školovati
ženska đeca iz Crne Gore i okolnih krajeva. Ta srednja škola nazvana je Đevojački institut carice
Marije. U programu rada Instituta navodi se da je njegov cilj da se kod vaspitanica razvije duh
pravoslavlja, poslušnost i ljubav prema otadžbini. U Đevojačkome institutu najviše su se mogle
školovati 24 đevojčice starije od 9 godina, i to one koje već znaju čitanje, pisanje i račun.
Učenice koje tokom četvorogodišnjega školovanja pokažu najbolji uspjeh imale su pravo da
ostanu u Institutu još godinu dana, kako bi se praktično pripremile za učiteljicu. U Crnoj Gori je
od 1875. do 1876. godine radila i poljoprivredna škola. Poljoprivredna škola, ili kako se tada
zvala Zemljodjelska škola, bila je otvorena u Danilovgradu i imala je 18 učenika, od kojih je
država stipendirala dvanaest. Učenici su pohađali nastavu iz ratarstva, voćarstva, stočarstva i
svilarstva, no zbog izbijanja rata s Turskom, juna 1876. godine, škola je prestala da radi.
 Još je veći napredak crnogorsko školstvo ostvarilo poslije 1878. godine. Odmah nakon
rata donesen je Zakon o osnovnim školama, kojim su unijete neke izmjene u dotadašnji
crnogorski školski sistem. Školovanje je postalo obavezno i besplatno za svu đecu stariju od
sedam godina, osim ako su fizički ili mentalno bolesna. U skladu s novim vjerskim prilikama
crnogorska vlast je ovim zakonom u potpunosti željela da uvaži religijska prava i slobode svih
svojih podanika – pravoslavaca, katolika i muslimana, pa je priznala ravnopravnost sve tri
konfesije u školi, kao i pravo njihovih sveštenika da se staraju o izvođenju vjerske nastave.
Odmah poslije završetka rata otpočelo se s obnavljanjem rada osnovnih škola, jer tokom rata
nijedna od njih pedeset nije radila. Najprije je 1879. godine obnovljen rad 16 osnovnih škola, a
naredne godine počelo se s izvođenjem nastave u još sedam škola. Broj škola koji je u Crnoj
Gori postojao prije početka rata (51) dostignut je tek 1885. godine. Sljedećih desetak godina
nešto je smanjen, da bi od 1896. počeo ponovo da raste. Do kraja XIX vijeka u Crnoj Gori je bilo
105 četvororazrednih osnovnih škola. S povećanjem broja osnovnih škola povećavao se i broj
učitelja. Početkom osamdesetih godina 19. vijeka u Crnoj Gori su izvodila nastavu 53 učitelja i
dvije učiteljice, a krajem osamdesetih godina bilo je 70 učitelja i četiri učiteljice. Desetak godina
kasnije u Crnoj Gori su bila 122 učitelja i četiri učiteljice. Stalno je rastao i broj đaka:
osamdesetih godina XIX vijeka osnovne škole u Knjaževini Crnoj Gori pohađa 1.502 učenika i
72 učenice, a na kraju XIX vijeka bilo je 4.863 učenika i 248 učenica.
Nedugo poslije završetka rata na Cetinju je otpočela rad i prva niža gimnazija, tzv. realna
gimnazija, koja je imala četiri razreda. Prva generacija učenika, njih šesnaest, upisana je u realnu
gimnaziju 1880. godine. Pored otvaranja realne gimnazije, za razvoj crnogorskog školstva bio je
značajan početak rada cetinjske Bogoslovsko-učiteljske škole 1887. godine. Ovim je činom
Bogoslovska škola, osnovana 1869. godine, prerasla je u Bogoslovsko-učiteljsku. Nakon
trogodišnjega školovanja u njoj đaci su se mogli opredijeliti žele li biti učitelji ili sveštenici.
Krajem XIX vijeka u Crnoj Gori je otvorena još jedna srednja stručna škola. Bila je to
Zemljodjelska (poljoprivredna) škola, koja je počela rad u Podgorici 1893. godine. Škola je
radila do 1898. godine. Pored velikoga napretka u razvoju školskih institucija crnogorska vlast se
poslije 1878. godine ozbiljnije posvetila još jednom važnom pitanju – izradi domaćih udžbenika.
Prijedlog da se pristupi izradi domaćih udžbenika, koji će sasvim odgovarati crnogorskim
potrebama, dao je knjaz Nikola, i to na Učiteljskoj skupštini 1888. godine. Na odluku da se
napišu domaći udžbenici uticale su ne samo teškoće koje je crnogorska vlast imala oko nabavke
udžbenika iz inostranstva već i uvjerenje da su strani udžbenici zbog svojega sadržaja nepodesni
za crnogorske škole. Odluku o formiranju Školske komisije, koja je trebalo da se bavi izradom
udžbenika, donio je ministar prosvjete 1890. godine, a predśednik komisije bio je glavni školski
nadzornik Đuro Popović. Prvu śednicu Školska komisija održala je avgusta 1892. godine. Rad
Školske komisije bio je djelotvoran, pa se ubrzo pojavljuju crnogorski udžbenici za osnovnu i
srednju školu. Od 1894. do 1899. godine objavljeni su udžbenik geografije, čitanke za sve
razrede osnovne škole, udžbenik nacionalne istorije, bukvar, udžbenici matematike, katihizis...
Prije ovoga perioda crnogorski učenici koristili su tek dva domaća udžbenika. I prvih
godina XX vijeka rastao je broj osnovnih škola u Knjaževini Crnoj Gori. Prema zvaničnoj
statistici u Crnoj Gori je 1903. bilo 105 državnih i privatnih škola, a 1910. taj je broj bio uvećan
za još četrdeset škola. Prije početka Balkanskoga rata (1912) škole je pohađalo više od 12.000
učenika. Najviše đaka bilo je u podgoričkoj osnovnoj školi (413), a slijede je cetinjska (265) i
nikšićka (262). Početkom XX vijeka (1902) i cetinjska niža gimnazija prerasta u višu
(osmorazrednu). Osam godina kasnije Crna Gora dobija prve maturante (1910). Tokom prve
godine rada u višu cetinjsku gimnaziju bila su upisana 104 učenika, a nakon osam godina u
gimnaziji je nastavu pohađalo preko tri stotine učenika. Pored više gimnazije na Cetinju, u
Podgorici je 1907. godine otvorena niža gimnazija. Tokom prve godine rada u podgoričkoj
gimnaziji nastavu je pohađalo 255 učenika, a četiri godine kasnije bilo ih je preko četiri stotine. S
velikim zakašnjenjem niža gimnazija otvorena je i u Nikšiću, tek krajem 1913. godine, iako je
njeno otvaranje bilo planirano još 1886. godine. Školske 1914/1915. godine nastavu su pohađala
284 učenika. U isto vrijeme, krajem 1913. godine, crnogorska vlada otvara niže gimnazije u
Pljevljima, Beranama i Peći, dakle odmah poslije ulaska ovih gradova u sastav Crne Gore nakon
balkanskih ratova. U Peći je otvorena i trogodišnja učiteljska škola. Pred početak Prvoga
svjetskog rata (1914) Crna Gora je imala 211 osnovnih škola, od toga 63 u novooslobođenim
krajevima. Nastavu je izvodilo 366 učitelja, a škole je pohađalo preko 18.000 učenika. I pored
stalnoga povećanja procenta stanovništva koje je bilo obuhvaćeno osnovnim školovanjem, broj
nepismenoga stanovništva bio je i dalje velik. Prema popisu iz 1909. godine u Crnoj Gori je
pismeno bilo 42% muškoga i 4,5% ženskoga stanovništva. Najveći procenat nepismenosti bio je
u Crnogorskome primorju, a najmanji u Katunsko-riječkoj oblasti. Od crnogorskih gradova
najveći procenat pismenosti bio je, što je i razumljivo, na Cetinju (89% muških i 39% ženskih), a
najmanji u Ulcinju (35% muških i 9% ženskih).
 Prvih godina XX vijeka crnogorska vlast pokušala je modernizovati institucije koje su
upravljale prosvjetom. Najprije je 1905. godine ukinuto Glavno školsko nadzorništvo, da bi
umjesto njega bila ustanovljena tri oblasna školska nadzorništva. Ova promjena izvršena je da bi
se što lakše i kvalitetnije kontrolisao rad škola, čiji je broj, u odnosu na vrijeme kad je Glavno
školsko nadzorništva ustanovljeno, povećan za više od stotinu. Cjelokupna teritorija Crne Gore
podijeljena je na zapadnu, istočnu i śevernu školsku oblast. Zapadna školska oblast obuhvatala je
prostor od Ulcinja do Bjelopavlića; istočna od Lješanske nahije do Andrijevice; i śeverna od
Ostroga do Durmitora. Oblasni školski nadzornici imali su obavezu da najmanje triput tokom
godine obilaze osnovne škole koje su u njihovoj oblasti. Zadatak oblasnih nadzornika bio je da
prate stanje škole, rad u školi i uspjeh učenika i učitelja. Kad u cjelosti posmatramo ovaj
višedecenijski napor crnogorske vlasti da razvije i uredi prosvjetne institucije, da donese sve
neophodne zakone, pravila i nastavne programe i da publikuje domaće udžbenike, čini nam se da
je urađen ogroman posao. Možda ni u jednoj oblasti svojega djelovanja crnogorska vlast nije bila
tako vrijedna, temeljita i uspješna koliko u prosvjeti.
U naznačenome periodu razvija se i štamparska djelatnost. U Knjaževini Crnoj Gori
izlazilo je nekoliko novina i desetine periodičnih publikacija. Sve do 1907. godine nije bilo
nijedne štampane publikacije koja nije bila pod direktnim nadzorom crnogorske vlasti. Od 1865.
do 1870. na Cetinju je izlazio kalendar Orlić, a od 1871. do 1873. neđeljne novine Crnogorac.
Od 1873. godine Crnogorac je preimenovan u Glas Crnogorca, koji će dobiti status zvaničnoga
glasila. Tokom 1898. i januara 1899. godine u Nikšiću je izlazio neđeljnik Nevesinje, koji je bio
namijenjen političkoj propagandi u Bosni i Hercegovini. Zbog niza oštro intoniranih tekstova o
prilikama u ovim oblastima austrijske vlasti su zabranile rasturanje Nevesinja na teritoriji
Monarhije. Nekoliko mjeseci kasnije ista redakcija pokrenula je list pod nazivom Onogošt, koji
je izlazio do kraja 1900. godine. Prvi književni list u Crnoj Gori bila je Crnogorka, koja je počela
da izlazi sredinom 1871. godine. Izašla su svega 23 broja. Poslije 1878. godine izlazilo je
nekoliko književnih časopisa: obnovljena Crnogorka (1884–1885), Zeta (1885), Nova Zeta
(1889–1891), Luča (1895–1900), Književni list (1901–1902). Izlazili su i časopisi koji su imali
stručni ili zvanični karakter: Prosvjeta (1889–190l), koju je izdavalo Ministarstvo prosvjete i
crkvenih poslova, Učiteljski list (1905) i državni kalendar Grlica (1889–1897).
10.2. Likovna umjetnost

Doba romantizma i potreba za egzotičnim predjelima dovodi Crnu Goru u središte

interesovanja vodećih kulturnih centara Evrope, posebno Pariza. Ona je „pustinja, stravičan
pejzaž s Mjeseca“, bilježi francuski pisac Pjer Loti (Pierre Loti), ali i „kameno more“ u viziji
ruskoga geologa, oficira Jegora Kovaljevskog. Postaje jedna od likovno-literarnih tema Evrope i
put crnogorske umjetnosti u evropske tokove XIX vijeka počinje preko stvaralaca-izvanjaca koji
dolaze s raznih strana i borave u Crnoj Gori. Njeni vladari (vladike i knjaževi iz dinastije
Petrović Njegoš), manirima i poznavanjem stranih jezika čine poseban utisak na sve češće
pośetioce i izvanjce u Crnoj Gori. Tako je vladika Petar I očarao ruskoga pomorskog oficira i
putopisca Vladimira Bronevskog, koji kaže da je „jedini u svijetu arhijereja koji je u svojoj
ličnosti utjelovio tolika dostojanstva koja protivrječe njegovom pastirskom žezlu. U crkvi, kad je
sa dostojanstvom zauzeo svoje mjesto na vladičanskom tronu, izgledao je kao car (...) govori
italijanski, francuski i ruski isto onako kao što govori svojim prirodnim slovenskim jezikom.“
Njegov nasljednik Petar II Petrović Njegoš, veliki pjesnik, vladika i gospodar crnogorski,
ostavlja snažan utisak na one koji su ga srijetali na Cetinju ili prilikom njegovih putovanja van
zemlje.
Slovenački slikar Jozef Tominc (1790–1866), majstor portreta i religioznih kompozicija,
naslikao ga je u duhu bidermajera u vladičanskoj odeždi 1837. godine, prilikom njegova boravka
u Trstu. Ovo je prepoznatljivo djelo portretskoga slikarstva, s insistiranjem na psihološkoj
komponenti, ali i karakterističnim usmjerenjem na dekorativnost i materijalizaciju. Njegošev
portret što ga je, takođe u Beču, uradio austrijski slikar Johan Bes (1822–1861) reprezentativno
je djelo bidermajera. Pjesnik je predstavljen u svom nacionalnom kostimu, s puno pedantno
slikanih detalja. U klasicističkom ambijentu i prefinjenoj obradi Njegošev lik je „istinit“, bez
idealizacije svojstvene slikarima toga pravca. Bečkoj galeriji Njegoševih portreta, u istome duhu,
pripadaju radovi srpskoga slikara i grafičara Anastasa Jovanovića (1817–1899). Njegovo
insistiranje na detaljima i verizmu počiva na radu na osnovu predložaka, prije svega fotografija,
posebno glave koju je sa snimaka prenosio na litografski kamen. Portreti koje je Anastas
Jovanović radio kao kalotipije (naknadno obojene fotografije) simboličan su uvod u
popularizaciju umjetnosti. Anastas Jovanović uradio je portrete više crnogorskih znamenitih
ličnosti u tehnici litografije. Pored kalotipije i litografije s Njegoševim portretom izveo je i dvije
litografije knjaza Danila, Njegoševa nasljednika, kao i portrete Njegoševe bliže familije. Nešto
kasnije Njegoša je na Cetinju slikao Fedor Karačaj (1787–1859), austrijski podanik i
zapovjednik Kotora, koji se predano bavio slikarstvom i ostavio izvanredne dokumentarne
likovne bilješke. Između ostaloga zabilježio je i dolazak saksonskoga kralja Fridriha Avgusta II
na Cetinje 1836. godine. To je bila prva zvanična pośeta jednog evropskog suverena Crnoj Gori.
Romantizam nije u Crnoj Gori imao u to vrijeme autentičnoga predstavnika. Pojačan
opšti interes za njene teme privukao je jedan broj evropskih slikara koji utiču na razvoj
crnogorske kulturne istorije. Među prvim romantičarima je slovenački slikar Anton Karinger
(1829–1870), koji je u Dalmaciji i Crnoj Gori između 1854. i 1857. godine naslikao vise pejzaža
s elementima fantastike. Karinger je autor slike Sprovod knjaza Danila. Ipak romantizam je,
može se reći, u crnogorsku likovnu umjetnost uveo Jaroslav Cermak (1830–1878), Čeh koji je
slikarsku posebnost sticao u Parizu, i to prije svega preko djela s crnogorskom tematikom.
Motivi njegovih slika jesu vizije romantičara iz Crne Gore dosanjane u Parizu. Bile su to velike
priče malobrojnoga naroda. Ovaj borac za crnogorsku slobodu bio je vojnik na bojnome polju
1862. godine, u najkrvavijem ratu Crnogoraca s Turcima, koji su na samome pragu najmanje
evropske prijestonice vršili posljednje pripreme za njeno uništenje. Tih je dana uradio i sliku
Prijenos slika iz crnogorskog dvora, amblem crnogorske državnosti i duhovnosti. Više od bilo
kakve studije, ovaj likovni zapis sažima najljepše osobine stanovnika Crne Gore. Svojevremeno
najzapaženija slika Ranjeni Crnogorac plod je njegova sudjelovanja u borbi, kad ga je zapanjio
ležeran odnos Crnogoraca prema bliskoj smrti. Ovu sliku radio je u više replika: u Dubrovniku, u
Rimu i u Parizu, đe ju je 1863. izložio na jednom salonu. ,,Lik ranjenog je biljur slikarske
umjetnosti. U cijelom skupu likova je pravo blago originalnosti, noviteta i dosad nama
nepoznatog – što prevazilazi našu običnu rutinu. Izrada je precizna, čvrsta, ozbiljna i iznad svega
impresivna“, pisao je ondašnji pariski Journal des debats. Najznačajniji dio Cermakova opusa
vezan je za Crnu Goru, pa je i njegovo mjesto u razvoju crnogorske umjetnosti i njezinu
usmjerenju na evropsku umjetnost XIX vijeka jedinstvena. Svi likovi u ovome slikarstvu imaju
status ikone. Njegov rad na afirmaciji Crne Gore u svijetu ište trajno poštovanje Crnogoraca.
Predjeli Crne Gore bili su opsesivna tema i čeških slikara Jozefa Hutarija (Josef Huttari) i
Ludvika Kube (1863–1956).
Veliki srpski pjesnik i slikar epohe romantizma Đuro Jakšić (1832–1878) inspirisao se
Crnom Gorom i Crnogorcima, iako nikad nije kročio na njeno tlo. Ta inspiracija došla je kao
plod duhovne klime romantizma i interesovanja za tematiku antičkih primjera junaštva jednoga
naroda, za koje je Đuzepe Garibaldi rekao da je legendarna i da čini čast čovječanstvu. Teodor
Valerio (Theodore Valerio, 1819–1879), francuski slikar i graver, svoje viđenje Crne Gore i
crnogorskih specifičnosti objavio je kao bakroreze 1861. godine. Još su to nezaobilazni motivi za
prepoznatljivost ondašnje Crne Gore (Crnogorski senator, Brđanka, Naricanje pred Cetinjskim
manastirom, Crnogorska porodica oplakuje svoje poginule, Na cetinjskom bunaru). Valerijevi
crteži, akvareli i bakrorezi danas se nalaze u Biblioteci lijepih vještina u Parizu. Francuski pisac
Teofil Gotje (Theophile Gautier) o njima je pisao da je „svaki u isti mah tip i portret; u njemu se
zapažaju, karakter, naravi i u neku ruku istorija predstavljenih ličnosti“.
Za hrvatskoga slikara mađarskog porijekla Ferda Kikereca (Ferdo Quiquerez, 1845–
1893) boravak u Crnoj Gori bio je „najsretnije doba, kad sam živio ljudskim dostojanstvom bez
bogaljske nemaštine i neprestanog ponižavanja“. Likovni „zapisi“ koje je uradio kao dvorski
slikar (atelje mu je bio u Njegoševoj Biljardi) imaju izvanrednu dokumentarnu vrijednost.
Učestvujući u bici na Vučjemu Dolu 1876. godine, na samome ratištu slikao je boj Crnogoraca s
turskom vojskom. Pored portreta i pejzaža Cetinja i okoline radio je i ilustracije Mažuranićeva
spjeva Smrt Smail-age Ćengića. Po nekim izvorima knjaz Nikola mu je predlagao da ilustruje i
Gorski vijenac. Sačuvana je jedna njegova ilustracija iz 1875. godine.
Od svih slikara koji su duže ili kraće boravili u Crnoj Gori, bili sudionici njene istorije i
ostavili trag u njenoj umjetnosti treba izdvojiti Vlaha Bukovca (1855–1922), hrvatskoga slikara
talijanskoga porijekla (talijansko prezime Faggioni), koji je sa dvadeset tri godine posebno
zapažen na Pariskom salonu, slikom Crnogorka na obrani. Ovo platno „službene umjetnosti“
samo je uvod u Bukovčevu galeriju slika s crnogorskom tematikom, kojoj je ostao vjeran do
kraja svog rada. Iako su realizam i eklekticizam u evropskoj umjetnosti Bukovčeva doba već bili
na izmaku, ona ostaje konstanta njegova slikarstva. Od brojnih djela, koja se danas čuvaju u
cetinjskim muzejima, obradom i duhom najmonumentalnije je Crnogorski guslar, s izvanrednim
studijama likova u nacionalnim kostimima. Ovo platno je pleneristička slika, prilično neobična
za njegov likovni iskaz. I dugo poslije pomodne egzotike i obrade crnogorskih tema na
„zvaničnim“ pariskim salonima, one se javljaju u zapaženim opusima nekih slikara. Najviše kod
srpskoga slikara Paja Jovanovića (1859–1957), jednoga od najdosljednijih pristalica
akademskoga realizma. Pajo Jovanović nikad nije odustajao od onoga što je naučio na akademiji,
čak i po cijenu duboke anahronosti i mimoilaženja sa slikarstvom svog vremena u Evropi. Zato
mu se kao logičan tematski izbor nametnuo u njegovo vrijeme već odlazeći izbor istorijskih
kompozicija i žanr-scena. A crnogorske, kojima su, kako smo viđeli, njegovi prethodnici osvajali
kulturni prostor Evrope, postaju zapaženi segment njegova opusa. Izdvajaju se platna
Jovanovićeve „nacionalne buržoaske kulture“: Mačevanje, Kićenje neveste, ali i više paradnih
portreta kralja Nikole, kraljice Milene i članova crnogorske vladarske porodice.
Očigledno je da je, trajući u nemaštini svega, Crna Gora bila prinuđena na predugu
stvaralačku nemuštost. Uzavrelost i ljubav slikara ovoga podneblja nije se mogla utoliti
zografskim radom i crkvenim mecenarstvom, što je davalo osnovni pečat likovnome stvaralaštvu
sve do XIX vijeka i njenih izvanjaca, kad se društveno-političke prilike i atmosfera mijenjaju.
Otvaraju se škole, pokreću listovi i časopisi i očigledno mijenja smisao borbe za opstanak. Tajne
koje su vjekovima pulsirale na djelima narodnoga i crkvenoga stvaralaštva nametnule su se
sasvim otvoreno umjetnicima koji su se vraćali iz kulturnih metropola Evrope. Krajem XIX
vijeka Crna Gora ispraća svoje izvanjce i na njenu umjetničku scenu stupaju crnogorski talenti
školovani na strani. Pored uticaja akademija, na rad crnogorskih stvaralaca imala su udjela
ostvarenja izvanjaca, posebno Jaroslava Čermaka i Vlaha Bukovca: ono što je ostalo u
crnogorskoj prijestonici. Više crnogorskih slikara ih je po povratku sa studija i radeći na dvoru
imalo stalno pred sobom, posebno Bukovčeva platna. Ipak, osnovnu modernost opredijelile su
likovne škole. Školovanje na talijanskim akademija je, naravno, uslovilo prepoznatljivost
talijanskog akademizma koji, kao po pravilu, brzo prelazi u talijansku varijantu impresionizma.
Drugo izvorište bio je realizam ruskoga tipa, zapravo modifikacija francuskog akademizma
grupe „Svijet umjetnosti“, koja je propagirala djela francuskoga slikarstva shodno svojoj teoriji
da umjetnost ne podučava, već oplemenjuje. U francuski realizam ovi umjetnici su unosili
elemente vizantijskoga slikarstva (Aleksandar Benua, 1870–1960, i Konstantin Somov, 1869–
1930), dozu lirizma (Isak Levitan, 1860–1900) i narodnih motiva (Filip Maljavin, 1860–1940).
Iz Beča dolazi realizam bečke akademije koja je u ono vrijeme bila jedan od stubova
tradicionalnoga slikarstva – klasicizma i realizma. To je bio put crnogorske umjetnosti u
moderno evropsko slikarstvo.
Početak crnogorske moderne umjetnosti uveliko su pomogli izvanjci, strani slikari koji su
na njezinu tlu boravili i stvarali. Oni su donijeli sve ono što je prošlo evropskim likovnim
stvaralaštvom krajem XIX vijeka i na čemu je, iz dubine njezina mediteranskog okrilja, stvarana
autentična crnogorska moderna umjetnost. Crnogorsku modernu umjetnost začeli su slikari
školovani na stranim akademijama: Špiro Đuranović (1864–1910), koji je studirao na slikarskoj
akademiji u Kijevu; Mihailo Vrbica (1871–1937), školovan na Visokoj akademiji živopisa,
skulpture i arhitekture u Moskvi; Marko Gregović (1867–1941), koji je slikarstvo studirao u
Beču. Vladimir Novosel (1883–1961) školovao se u Pragu i povratkom u zemlju slikao portrete
u duhu akademskoga realizma, istorijske kompozicije i pejzaže bliske simbolističkim strujanjima
koja su još trajala u likovnim tokovima Praga. Ilija Šobajić (1876–1953) je, sa srcem rođenoga
umjetnika i bolnom činjenicom da mu je priroda, uskraćujući mogućnost raspoznavanja boja,
oduzela ono što je talentom podarila, svakodnevno prelazio mučnu stazu od blaženstva do žrtve.
Školujući se na bečkoj akademiji osvojio je status izvanrednoga crtača, koji je usavršio u Školi
lijepih umjetnosti u Parizu kod Leona Monea (Leon Monet). Svjestan činjenice da mu
daltonizam uskraćuje likovni preobražaj i ljepotu kolorističkih vizija u kojima je živio Pariz
njegova doba, ostao je dosljedan i neprikosnoven crtač, s jasnom i nepromjenljivom poetikom.
Anastas Bocarić (1864–1944) školovao se u Atini. Po završenome školovanju djelovao je
u Crnoj Gori, u više centara Bosne i Hercegovine, u Srbiji, ali i u Carigradu i u Adis Abebi. U
suštini svojoj bio je romantičar, realnost je nalazio u prirodi sižea, ali je u slikama znao naći
oslonac i u savremenim rješenjima, kao u svojoj Ženi u bijelom. Slikajući vitku figuru u peplosu,
s plaštom na desnom ramenu, Bocarić preko dekorativnih elemenata (tepih i zavjesa u pozadini,
linearni ritmovi) naslućuje umjetnost francuskih majstora, možda najviše Šaserioa (Theodore
Chasseriau), majstora dekorativnoga stila. Mnogi su portreti koje je Bocarić radio u Mostaru i u
Sarajevu niz paradnih ostvarenja, često rađenih po fotografijama. Iz toga niza izdvaja se Portret
Ivaniševića, sa finom materijalizacijom pojedinih detalja nošnje i kontrastiranjem s tamnom
pozadinom.
Slikarstvo Anastasa Bocarića zapravo je samo predvorje crnogorske moderne umjetnosti.
Njen pravi početak može se precizno odrediti zahvaljujući činjenici da je zografsko slikarstvo
pritiskalo ove prostore sve do kraja XIX vijeka. Bez prećeranoga teoretisanja, to je 1903. godina,
godina nastanka Vršidbe Pera Počeka (1878–1963). Slikanje vazduha i svjetlosti nad
Mediteranom bila je jedna od specifičnosti njegova stvaralaštva. Po završenome školovanju na
napuljskoj likovnoj akademiji izvjesno vrijeme je boravio na Cetinju, lutao padinama Lovćena,
Rijeke Crnojevića, po Boki Kotorskoj i duž Primorja do Ulcinja, đe se zadovoljavala njegova
težnja za lijepim predjelima, ali i za izborom svjetlosti. Tu je, u duhu mediteranskih svetkovina,
prvo ostvaren njegov plenerizam (Ulcinjsko polje, Pejzaž, Njegošev mlin, Ulcinjski zaliv, Liman,
Velika plaža), a potom se romantični obrisi zavičaja utapaju u gustu potiruću svjetlost. Njena
„opipljivost“ u Vršidbi je žuta fluidna masa u koju se urivaju obrisi predjela, predmeta i bića.
Kao u nekome svijetu bez sjenki i u sunčanoj ošamućenosti, nadničarev napor i umor zaularenih
životinja prelazi na prirodu i njenu dramu, u bešumno onesvješćivanje prostora. Mada se u
Počekovu opusu svjetlost ovako više ne manifestuje, njegov razvoj u kratkome razdoblju prelazi
na ekspresionizam (slike Rocca di Papa iz cetinjskoga Umjetničkog muzeja Crne Gore). Poslije
ove kratke avanture, između dva svjetska rata i kasnije, vraća se čvrstoj strukturi u folklornim i
egzotičnim scenama (Gusle, motivi iz Gorskog vijenca).
Taj sunčani navez nastavljen je djelom Motiv iz Portičija Đoka Popovića (1887–1911)
koje je, kao Počekova Vršidba, svjetlosni udar što potire logičnu oštrinu kontura, karakterističnu
za njegova dotadašnja platna. Motiv iz Portičija predstavlja vrelinu primorskoga podneva, kad
mrtvilo i klonulost pritisnu pusti predio. Tu i drveni pristan za čamce djeluje kao stonogo,
umorom savladano čudovište koje se nekako dovuklo do plave vode i zagazilo u nju da se
osvježi. Popović, nesuđeni vojnik, napustio je, zbog tuberkuloze, izučavanje ratničkih vještina u
Rusiji i studirao slikarstvo u Napulju. Ali ubrzo je umro: bilo su mu tek dvadeset tri godine. Ipak
ostavio je slike koje svjedoče o velikoj mogućnosti koju je mediteranska svjetlosna riznica
predodredila za bliskost umjetnosti njegova doba, isto kao i Kostu Miličevića (1877–1920), čiji
se impresionizam javljao postupno, preko realizma i plenerizma. Školovao se prvo u Beogradu,
kod Kirila Kutlika, potom u Pragu i u Beču. Konačno se vratio Beogradu 1903. godine.
Mukotrpnost života i nemaština stvorili su od njega produhovljenu, oštromnu i sarkastičnu
osobu. Godine 1914. mobilisan je i upućen u Veles, a 1916. obreo se na Krfu, đe je u miru plavih
prostranstava iz kojih izranja ovo ukleto ostrvo dosanjao lepršavu konstrukciju impresionizma.
Nažalost, sačuvano je malo, jer je mnoga platna koja nijesu zadovoljavala njegov prefinjeni ukus
sam uništavao. Najbolju, kakva je Ostrvo sa crkvom iz cetinjskog Umjetničkoga muzeja Crne
Gore, karakteriše pastuoznost, ritmička usaglašenost poteza i melodioznost prigušenoga zvuka.
Špiro Bocarić (1876–1941) svoje kratke studije obavlja u Italiji (Studio Scuola Disegno
1894. i Regio Istituta di Belle Arti 1895. u Veneciji), ali se slikarski formirao uz starijega brata
Anastasa. Poslije kratkoga lutanja nastanio se u Bosni i Hercegovini, prvo u Mostaru i Sarajevu i,
konačno, u Banjaluci, đe u godinama poslije Prvoga svjetskog rata, kao Pero Poček i Đoko
Popović, śećajući se Mediterana, pod uticajem Segantinija (Giovani Segantini) prihvata
impresionizam talijanskoga porijekla. Taj način slikanja koristi do kraja života. Temelji se na
sigumom ali ne i naglašenom crtežu i „vezenju“ površine platna finim, kosim, često i nemirnim
zarezima boje zasićene svjetlošću. Motivski se vezuje za bosanski folklor i živopisne predjele.
Špiro Bocarić je u portretskome radu znao polaskati ponekom naručiocu, uraditi ga
hladnije od neke živopisne fasade ili sokaka, a prikladnije zlatnome ramu i toplom enterijeru.
Značaj ovih slikara za crnogorsku umjetnost dosta je kasno uočen. Ni do danas ovaj period nije
temeljito istražen iako je u njihovoj stvaralačkoj groznici Evropa odbolovana, crnogorsko
slikarstvo je zamahom ovih majstora dovedeno na prag najnovijih umjetničkih zbivanja onoga
vremena.

10.3. Muzika

Muzička kultura u Crnoj Gori dobila je veći zamah u razvoju tek u doba romantizma, jer
dotadašnje političke, društveno-ekonomske i kulturne prilike nijesu pogodovale intenzivnijem
razvoju crnogorskoga muzičkog stvaralaštva. Međutim, naslijedivši nerazvijen muzički
profesionalizam, crnogorska muzika ni u ovome periodu nije mogla učiniti veliki korak u daljem
razvoju umjetničke prakse – izvođačke i stvaralačke. U takvim uslovima gotovo jedinu
mogućnost za njen razvoj pružala su pjevačka društva koja su se u svom radu oslanjala na
folklornu tradiciju, koja se kretala u nacionalnim okvirima. Osim toga, početkom XIX vijeka
zbog nepovoljnih opštih prilika u Crnoj Gori se nijesu mogle formirati značajnije stvaralačke
ličnosti koje bi pospješile brži razvoj umjetničke muzike. Tu ulogu su preuzeli kompozitori sa
strane, pretežno Česi koji su, kao oduševljeni pobornici panslavizma, u Crnoj Gori boravili
tokom cijeloga XIX vijeka – do iščezavanja ovoga opšteslovenskog pokreta. Ovi kompozitori su
njegovali za crnogorsku muziku do tada nepoznate muzičke oblike koji su, noseći u sebi
obilježja romantičarskoga stila, usmjerili dalji razvoj crnogorske umjetničke muzike. Pored toga,
umjetničko djelovanje stranih kompozitora uslovilo je krajem XIX vijeka pojavu crnogorskih
nacionalnih muzičkih stvaralaca, a oni su, prema stvaralačkim mogućnostima, prihvatali muzičke
forme romantizma, prilagođavajući ih postojećim izvođačkim tijelima i potrebama sredine,
oslanjajući se prvenstveno na folklorne izvore koji su crnogorskoj umjetničkoj muzici davali
izrazito nacionalni karakter. Za Crnu Goru to je imalo poseban značaj, jer je narodno stvaralaštvo
ubrzalo prihvatanje ideja romantizma na njenoj teritoriji.
 Među kompozitorima, koji su se pojavili u crnogorskoj muzici krajem XIX vijeka nalazili
su se Špiro Ognjenović (1842–1914), Jelisaveta Popović (1854–?), Jovan Ivanišević (1860–
1889) i Mirko Petrović Njegoš (1879–1918). Za razvoj crnogorske muzike u ovome periodu bilo
je značajno stvaralaštvo Talijana Dionizija De Sarna San Đorđa (1856–1937) te Čehā Roberta
Tolingera (1859–1911) i Františeka (Franja) Vimera.
Ognjenović nije bio školovani muzičar, ali je dao značajan doprinos crnogorskoj
muzičkoj kulturi u onome periodu, djelujući kao dirigent, organizator muzičkoga žvota i kao
kompozitor. Komponovao je muziku na tekst rodoljubivih pjesama Jovana Sundečića i muziku
na stihove Njegoševa Gorskog vijenca te za Balkansku caricu Nikole Petrovića Njegoša. Autor
je nekoliko plesova komponovanih u duhu evropske muzike onoga vremena. Na tome području
poznata je njegova koncertna polka Crnogorka.
Jelisaveta Popović je rođena u Kotoru, ali je veći dio života provela u inostranstvu.
Međutim, ona je održavala vezu sa zavičajem preko Srpskog pjevačkog društva „Jedinstvo“
(osnovano 1839. g.) u Kotoru, kome je posvetila svoje stvaralaštvo. To su bili horovi i solo
pjesme, na patriotski nadahnute stihove Rista Milića, kao što su „Ja ljubim“, „Tražiš li“ i dr.
De Sarno je bio Talijan iz Trsta kojega su krajem XIX vijeka angažovali za dirigenta
Građanske muzike u Kotoru. Međutim, kao školovan muzičar on je proučavao istoriju muzike
naših naroda i pisao za potrebe Građanske muzike, koja je osnovana u Kotoru još 1842. g.
Komponovao je i horske pjesme, klavirske kompozicije, opere (Balkanska carica, Dana, Gorde)
i muziku za balet.
Tolinger je u Crnoj Gori boravio krajem XIX vijeka sedam godina (1890–1897). Radio je
kao nastavnik muzike u Đevojačkom institutu na Cetinju, osnovanome još 1869. godine. Za
vrijeme boravka u Crnoj Gori Tolinger je komponovao horske kompozicije i klavirski ciklus Sa
Lovćena, a bavio se i organizovanjem muzičkoga života.
Vimer je pisao prvenstveno za potrebe vojne muzike. To su bili marševi: Lajhtanberg
marš, Paradni marš, Danilov marš i drugi. Vimer se bavio i pedagoškim radom, doprinoseći da se
jedan broj crnogorskih muzičara, među kojima su se nalazili Jovan Milošević i Aleksa Ivanović,
školuje u Pragu.
Ivanišević je bio prvi crnogorski školovani muzičar, kome je prerana smrt prekinula
muzičku karijeru i velike stvaralačke mogućnosti. Po umjetničkoj vrijednosti neka se njegova
djela mogu porediti sa stvaralaštvom južnoslovenskih kompozitora u doba romantizma. Prije
svih, to su solo pjesme i horske kompozicije, oblici koji su bili karakteristični i za pozni
romantizam. Od horskih kompozicija najpoznatije su mu Devojčin i slavujev svatovac, Laku noć
i Plamen, a od solo pjesama Kaži mi kaži, Ala je lep i Sećanje. Svoje solo pjesme Ivanišević je
objavio pod zajedničkim nazivom Slovenskim sejama ljubičice srpskih gora. Pisao je i klavirsku
muziku.
Petrović nije bio školovani muzičar, ali je, zahvaljujući svojoj upornosti i daru za muziku,
uspio da stekne potrebna muzička znanja iz muzičke teorije i klavira, koja mu je pružio
kompozitor Robert Tolinger. Za Petrovića se može reći da je prvenstveno bio dvorski
kompozitor jer je pisao za potrebe dvora i Vojne muzike. To su bili plesovi i marševi, među
kojima je najčešće izvođen Ferdinand marš. To ukazuje na činjenicu da je crnogorski dvor težio
da se i u muzičkome pogledu izjednači s evropskim dvorovima onoga vremena. Petrović je
komponovao i solo pjesme za jedan glas i klavir, medu kojima su poznate Na liparu, Izgubljena
sreća i Moja igra.
Na Cetinju su u drugoj polovini XIX vijeka zaživjeli razni kulturno-umjetnički programi
organizovani od strane dobrovoljnih asocijacija poput Omladinskoga odbora i Pjevačkoga
društva koje je osnovao Anton Šulc, bivši vođa Pjevačkoga društva „Jedinstvo“ iz Kotora, a
djelovali su pri obilježavanju dvorskih svečanosti i zabava, proslava rođendana, imendana, krsne
slave članova knjaževske porodice. Ta društva su radila samoinicijativno i nijesu djelovala u
sklopu Cetinjske čitaonice. Svakako, svečanosti pomenutih događaja upotpunio bi i muzički
sadržaj, tako da i u novinskim člancima nalazimo svjedočanstva o djelovanju ovih društava. Prvi
zabilježeni nastup Pjevačkoga društva datira od 5. novembra 1871. godine. Pjevačko društvo
koje djeluje pri Čitaonici u godinama koje dolaze bilježiće veliki uspjeh i kontinuiranu koncertnu
djelatnost na Cetinju i van njega. Upravljanje je nakon Šulca povjereno Špiru (Spiridonu)
Ognjenoviću, a društvo su činili prof. Božo Novaković, kapelnik Franjo Vimer, dr Kleant
Teodorides, prof. Filip Jergović, prof. Dušan Jovanović, Milo S. Martinović. Nakon završetka
radova na izgradnji Zetskog doma 1888. godine, prve pozorišne kuće na Cetinju, i njegova
stavljanja u funkciju Pjevačko društvo imaće ulogu stalnoga učesnika u društvenim događajima
koji će se na najsvečaniji način održavati u toj pozorišnoj kući. Otmjeni ambijent onovremenoga
Zetskog doma doprinijeće podizanju kvaliteta muzičkoga programa koji se izvodi na pozornici, a
samim tim privući će veliku pažnju ondašnjih javnih glasila koja su iscrpno prenosila svaki
događaj.
 Po uzoru na praksu dvorova razvijenih evropskih država, a i uslovljeno potrebom da se
obogati crnogorski državni protokol, decembra 1871. na Cetinju se osniva Vojna muzika,
odnosno Vojnička banda, kako se često nazivala u tadašnjoj štampi. Vojna muzika je često
nastupala ispred Dvora, išla kroz grad, a u navedenim prilikama svirali su crnogorske himne,
popularne komade, marševe, polke, mazurke i pojedine kompozicije svoga kapelnika Antona
Šulca.
Na kraju valja pomenuti da je u toku zreloga romantizma, kao i u likovnoj umjetnosti, i
ova oblast ljudskoga duha na tlu Evrope svoj opus bogatila motivima iz Crne Gore. Nije
slučajnost činjenica da je inostranim autorima crnogorski arhetip borca za slobodu davao
inspiraciju za scenska muzička ostvarenja, pa ćemo već u drugoj polovini XIX vijeka naići na
zapis o izvođenju opere Crnogorci (Les Montenegrins) belgijskoga kompozitora Limnandera
(1849. u Parizu), Černohorci Karela Bendla (1881. u Pragu) i opere Militza talijanskoga
kompozitora Marka Ancoletija (izvedene 1897), kao i mnoge druge.

10.4. Književnost

Po dominantnome stilskom izrazu i vladajućim književnim idejama ovo razdoblje

predstavlja epohu romantizma, ali se po trajanju starih i pojavi novih književnih pravaca
periodizacijski razlaže na period prožimanja književnih stilova i na period prelaza od
romantizma ka realizmu. Njihovu unutrašnju granicu obilježava pojava umjetničke pripovijetke
sedamdesetih godina, a kraj epohe označava pobjeda realizma kao književnoga metoda u prvoj i
drugoj deceniji XX vijeka. U okviru prvoga perioda tek počinje da se razvija književni život.
Osniva se štamparija (1834), pokreće kalendar Grlica (1835–1839), koji ima i funkciju
književnoga glasila, te pokreće izdavačka djelatnost. Pjesnici i stvaraoci gaje kult istorije i
narodne poezije. Kao rezultat toga u Grlici se objavljuje rukopis Petra I Petrovića Kratka istorija
Crne Gore (1835–1838) i sakupljaju narodne pjesme, koje se pojavljuju u Pjevaniji crnogorskoj i
hercegovačkoj (1833) Sima Milutinovića Sarajlije, u zbirkama Vuka Karadžića i u Ogledalu
srpskom (1846) Petra II Petrovića Njegoša. Romantičarske književne ideje prožimaju se s
idejama prosvijećenosti, a uz njih naporedo traju neki klasicistički i žanrovski i stilski oblici.
Pjesnički jezik izrasta iz crnogorskoga govora i jezika narodnih umotvorina, ali je otvoren i za
klasicističku simboliku i za riječi crkvenoga jezika. Realističnost iskaza, preuzeta iz narodne
poezije, drži u granicama istinitoga poleta romantičarske mašte. U Crnoj Gori ovoga razdoblja
govor poezije je u funkciji govora istorije, pa je zbog toga osoben i njen romantizam, koji se
javlja u vidu „prirodne poezije“ i „narodnoga pravca“ u književnosti. Najrazvijeniji pjesnički
oblici su epska pjesma, spjev i istorijska drama, zatim oda, himna i alegorija. Pored rodoljubive i
misaone, gaje se i ljubavna i didaktička poezija. Poslanica, kao tradicionalni oblik komuniciranja
crnogorskih gospodara s narodom, i dalje zadržava rukopisni karakter. Kao granični književni
oblik do vrhunca je dovodi Petar I, koji pored epskih pjesama spjevanih u duhu narodnih piše
didaktične stihove o čojstvu i junaštvu („Poučenje u stihovima“) i pribjegava psalmu kao
pjesničkome obliku („II crnogorska“). Po nekim jezičkim osobenostima i upotrebi rime poezija
Petra I predstavlja ranu fazu odvijanja umjetničkoga izraza od korijena narodne pjesme. Slične
karakteristike prisutne su i u lirskim pjesmama Antuna Kojovića (1751–1845), autora
karnevalskih komedija i pisca memoarske proze.
Stvaralačko prevođenje jezika narodne u jezik umjetničke poezije izvršio je Njegoš, koji
je uspio da podari vlastitu intonaciju narodnome desetercu i ostvari osoben način pjesničkoga
mišljenja. U početku svoga razvoja oslanjao se i na narodnu pjesničku tradiciju i na iskustva
klasicističke poezije, što se najviše ispoljilo u nacionalnome spjevu Svobodijada (1836) i nekim
kraćim pjesmama. Uspjeliju spregu tih tradicija postigao je u Luči mikrokozma (1845), misaono-
alegorijskome spjevu u šest pjevanja o čovjeku kao vrhovnoj tajni ljudskoga promišljanja i
pjesničkoj intuiciji kao jedinome putu njezina spoznavanja. Tim djelom i nekim kraćim
pjesmama („Misao“, „Vjerni sin noći pjeva pohvalu mislima“) Njegoš je začeo misaonu poeziju
u Crnoj Gori i razvio elemente deklarativne poetike klasicizma i romantizma. Osnovama
„prirodne poezije“ najviše se približio svojim dramski strukturiranim pjesništvom. Crnogorski
etos, pokazan u konkretnim istorijskim i egzistencijalnim uslovima kao stav herojsko-
patrijarhalnoga društva prema stalnoj borbi kao osnovnome načelu života i slobode, izražen je u
Njegoševu Gorskom vijencu (1847), dramskome spjevu čiji je pjesnički jezik uzoran obrazac
crnogorske poezije. S trećim njegovim velikim djelom, istorijsko-političkom dramom Lažni car
Šćepan Mali (1851), taj se jezik izrazito približio sintaksi razgovornoga nivoa, što je omogućilo
da osobeno crnogorski humor da osnovnu boju djelu. Romantičarska koncepcija lirike i njena
oslobođenost od epske „priče“ dosljednije se pojavljuje tek u pjesmama Stevana Perovića Cuce
(1830–1857). Za razliku od Njegoševa mješovitog stilskog izraza, Perović je pravi romantičarski
liričar, deklarativno i suštinski orijentisan ka bajronovskom ośećanju svijeta. Pjesme je gradio
oko romantičarskih simbola i metafora kao osnovnih motiva („Sjenka“, „Zatočenje“, „Nada“,
„Tuga“, „Dan“), najčešće se oslanjajući na stih i jezik Njegoševe poezije.
U periodu od romantizma ka realizmu književni život je cjelovitije organizovan i
dinamičniji nego ranije. Uz godišnjak Orlić (1865–1870, 1885) i listove „za politiku i
književnost“ Crnogorac (1871–1873) i Glas Crnogorca (1873–1877, 1879–1922), pokreću se i
književni časopisi: Crnogorka (1871), Crnogorka (1884), Zeta (1885), Nova Zeta (1889–1891),
Luča (1895–1900), Književni list (1901–1902) i Dan (1911–1912). U njima se zastupaju ideje
jezičkoga i književnoga jedinstva južnoslovenskih naroda, odbacuju naturalizam i socijalno
usmjeren realizam, a zagovara se „zdravi realizam“ kao izraz narodnih ideala i moralne snage.
Osamdesetih godina u tim se listovima i časopisima, u okviru širih državnopolitičkih i
književnih vizija, sve više insistira na crnogorstvu kao životnome načelu Crne Gore. Njegova se
suština određuje etičkim vrijednostima sadržanim u čojstvu kao pojmu „napretka, uljudnosti,
kulture i civilizacije“. Na temelju tih određenja crnogorska književnost se izrazitije okrenula
istorijskim, etičkim i kulturnim osobenostima Crnogoraca, oblikujući pritom crte svoje tematske,
duhovne i izražajne posebnosti i razvijajući svijest o toj posebnosti i autonomnosti u krugu
literature kojoj jezički pripada.
Na razvoj poezije u ovome periodu opredjeljujuće je djelovalo književno djelo Nikole I
Petrovića (1841–1921), knjaza i kralja Crne Gore. Njegova poezija je često krajnje politizirana,
podređena njegovim dinastičkim ambicijama i državnim ciljevima. Uprkos tome, uspio je da
ostvari i značajna književna djela. U njegovim lirskim spjevovima (Hajdana, 1889, Pjesnik i
vila, 1892) građa uzeta iz istorije Srba i Crnogoraca podređena je romantičarskoj inspiraciji i
frazi, ali se mjestimice javljaju i nadahnutija lirska mjesta. Izvjesna krutost pjesnikove
„čojstvenosti“ i državničkoga položaja onemogućila ga je da u lirici, osim u nekoliko pjesama
(„Onamo, namo“), ostvari rafiniraniji pjesnički izraz. I njegove lirske pjesme najčešće se bile
politički plakati. U poeziji ga podražavaju, između ostalih, Radoje Roganović (1859–1900),
epski i dramski pjesnik, Filip Kovačević (1860–1920) i Radovan Krivokapić Orlinski (1876–
1938). U lirici postiže nešto čistiji i samostalniji izraz Jovan Popović Lipovac (1856–1919),
pjesnik značajnoga obrazovanja, ali ipak najznačajnija ostvarenja postiže političkom alegorijom
(„Manita majka“) i satiričnom pjesmom („Slike iz života“).
 Njegoševskim pjesničkim jezikom i lirskim načinom mišljenja vladao je jedino Marko
Miljanov (1833–1901). U jednoj hajdučkoj elegiji o samoći, objavljenoj u etnografskome djelu
Život i običaji Arbanasa (1905), dohvatio je najintimnije treptaje krepkoga muškog bića.
Moderni senzibilitet i pjesnički izraz već je, međutim, osvajao i crnogorsku poeziju s kraja XIX i
početka XX vijeka. Najcjelovitije se očitovao u pjesmama Borislava Minića („Hajdemo, dušo“,
1911, „Borba sa šakalom“, 1913).
Za dramu se u Crnoj Gori očekivalo da se razvije iz narodne epike, pa zato ona i stoji pod
uticajem romantizma i istorijske drame u stihu. Brojni pokušaji u tome pravcu nijesu donijeli
očekivane rezultate niti samosvojnu dramaturgiju. Jedino je Nikola I u Balkanskoj carici (1886) i
Knjazu Arvanitu (1895) uspio da ostvari čvrste dramske likove i dinamične sukobe. U
Balkanskoj carici, koja je postigla međunarodni uspjeh, državni razlog kao unutrašnji regulativ
moralnoga kretanja junaka drame, uspješno je pretvorio u elemenat strukture djela piščeve
političke namjere. U njoj se javljaju kompleksniji elementi drame strasti. Na komediji se počinje
raditi tek krajem vijeka. Godine 1898. nastaju komedije Kako se ko rodi knjaza Nikole I i
Nevjerna žena Đura Špadijera (1871–1953). U njima se polazi od crnogorskoga narodnog
humora i želje da se smijehom pouči. Knjaz Nikola I se u svojoj komediji predstavio i kao
regresivni satiričar.
Pripovjedačka proza se razvija iz oblika usmenoga pripovijedanja i od početka u sebi
nosi realističnost njihova iskaza. Postepeno se, međutim, oslobađa folklorne fakture i posve se
okreće realizmu kao književnome metodu. Prelazni oblik od narodne ka umjetničkoj pripovijeci
predstavljaju neke priče Vuka Vrčevića (1811–1882). Umjetničku pripovijetku složenu iz građe
narodnih umotvorina ostvario je Stefan Mitrov Ljubiša (1822–1878), osnivač istorijske
pripovijetke i kratke šaljive priče u crnogorskoj književnosti. On je nastojao da izmiri zahtjeve
romantizma i realizma oslanjajući se na izvornost narodne epike, prvi je razvijajući u modernom
proznom obliku. Zbog toga su njegove zbirke Pripovijesti crnogorske i primorske (1875) i
Pričanja Vuka Dojčevića (1878/1879) bile ocijenjene kao ogledi „zdravog realizma“. Njegovo
djelo oponašaju brojni diletanti, među kojima se ističe Jovan Ivanišević (1868–1944), koji u
zbirci Vragolije Vuka Zloćevića (1902) donosi nove priče o Ljubišinu junaku. „Crnogorski
Homer“, uzaludno očekivan da se pojavi u epu, pojavio se u anegdotskim pripovijetkama Marka
Miljanova. Njegovi Primjeri čojstva i junaštva (1901) predstavljaju modifikaciju osnovnih
moralnih načela glavnoga tipa junaka crnogorske književnosti XIX vijeka. Znakove humorne
destrukcije toga junaka pokazuju već neke pripovijetke („Mirovi jadi“) Sima Šobajića (1878–
1916), a pobjedu analitičkoga postupka i realističke deskripcije donose priče Radovana Perovića
Nevesinjskog (1879–1944) u njegovim zbirkama Gorštakinje (1906) i S orlovskih krševa (1914).
U ovome periodu tek počinje da se razvija književna kritika, pa je razumljivo da nema
cjelovitijega i razvijenijega kritičarskog sistema. Najizrasliji kao kritičar i polemičar je dr Lazar
Tomanović, čiji su uzorni modeli bili romantičarska poezija i pripovjedačka proza „zdravog
realizma“.

10.5. Pozorište i dramska umjetnost

10.5.1. Primorje

Na području Crnogorskoga primorja zapadna crkva rano je uvela teatarske elemente u

bogosluženje. U Kotoru, Perastu i Budvi, u samostanskim školama, za monahe i laike, zatim u
gramatikalnoj školi u Kotoru, čiji početak pada u XIV v. i čiji su učitelji bili iz Italije, obavezne
su bile razne školske predstave. U hramovima i na otvorenome prostoru prikazivale su se od XVI
vijeka liturgijske igre, improvizovani dijalozi iz jevanđelja, dramatizovane legende o svečevima,
pobožne scene, a naročito crkvena prikazanja, prvo na latinskom, pa na narodnom jeziku, od
kojih je posljednje izvedeno 1800. u Perastu („Prikazivanje razgovora Jezusova s učenicima
svojijema...“).
Scenski život u primorskim bratovštinama i samostanima uslovio je pojavu Ivana Antuna
Nenadića i njegove umjetnički vrijedne crkvene drame o stradanjima Isusa (oko 1768), koja
izlazi iz okvira srednjovjekovnih prikazanja i već je okrenuta svjetovnome pozorištu.
Po uzoru na pozorišni rad u Italiji, đe su se u većini školovali, mladi ljudi iz primorskih
naselja osnivali su plemićke i pučke predstavljačke grupe, koje su prvo davale crkvene
predstave, a docnije svjetovne priredbe, ponajviše karnevalskoga tipa, ili viteške igre i
takmičenja, kao dio gradskih svečanosti, u Kotoru, u XVI i XVII v., o kojima govori prvi
pozorišni hroničar iz Сrne Gore Timotej Ćizila (XVII v.). Svoje igre su ispred gradskih kapija u
Kotoru izvodili akrobati, komedijaši, mađioničari, o kojima se govori i u Gorskome vijencu.
Takvoj vrsti izvođača decembra 1834. bio je zabranjen pristup gradu.
 U Budvi je „mnogokrat“, na gradskome trgu, igrana, 1813, komedija Antuna Kojovića
„Smiješni razgovor...“.
U svim ovim razdobljima dopirale su do Crnogorskoga primorja razne glumačke družine
sa svojim predstavama, najčešće iz Dubrovnika, pa je tako, možda, nastala i Držićeva komedija
Mande o Kotoranima, prvo dramsko djelo izvanjca s temom iz crnogorskoga prostora (XVI v.).
Takođe, ovđe su se pojavljivala dramska i operna pozorišta iz Venecije i Trsta, naročito pri kraju
XVIII v., a bilo je i njemačkih družina. Jedni i drugi javljali su se s predstavama za svoje vojnike
i njihove porodice, kao i za širenje svoga uticaja, i to ponajviše s repertoarom koji je sadržavao
igre s pjevanjem, lakrdije i melodrame. Ipak kod domorodaca te predstave, većinom na
profesionalnome nivou, budile su interes za teatar. O tim stranim predstavljačima zapravo i
govori Obrad u Gorskome vijencu („U Boku su jedni dohodili / iz Talije ili otkud drugo").
U vrijeme svoje okupacije jednog dijela današnje Crne Gore Francuzi su u Kotoru, oko
1810, izgradili prvu pozorišnu zgradu u Crnoj Gori (300 śedišta i dva reda loža), koja je uskoro
postala opštinska. Tu su se, do 1814, davale predstave na talijanskom i francuskom, a poslije te
godine, u vrijeme austrijske okupacije, na njemačkom i italijanskom jeziku. U ovome pozorištu
igrala su strana lutujuća pozorišta, sa stranim glumcima i stranim repertoarom, a ponekad i
diletanti đaci mjesne gimnazije, takođe na tuđinskom jeziku.
U ovoj zgradi nastaje trojezično pozorište kad je u njoj izvedena, 11. IX 1860, prva
predstava na narodnome jeziku. Prije toga, kotorsko pjevačko društvo „Jedinstvo“ izvelo je 27. I
1860. u kući Đura Čučka Sterijina Kir-Janju. Potom je davalo predstave s narodnim temama i na
narodnome jeziku u dvorani „Slavjanske čitaonice“ do njezina nasilnog raspuštanja 1879. zbog
gajenja bratske ljubavi, a nakon toga u „mjestnom kazalištu“. Od novembra 1890, domaće i
strane pozorišne grupe većinom su nastupale na pozornici u opštinskoj kafani na obali.
Juna 1874. ovo društvo je besplatno ustupilo svoju „orhestru“ putujućoj družini Fotija
Iličića. Tad je prvi put u Kotoru jedno putujuće društvo dalo predstavu na maternjem jeziku.
Zanimljivo je da „Jedinstvo“ nije u vrijeme čestih buna i ratova u Неrсеgovini i Crnoj
Gori priređivalo zabave, već je korotovalo. U ta vremena ovđe je djelovala i grupa dobrovoljnih
kazalištaraca Marina Stijepića.
Uporedo s ovim i kasnijim narodnjačkim društvima i čitaonicama, u Kotoru su radila i
društva u kojima je vladala talijanština i koja su, u svojem duhu, takođe priređivala predstave
(Casino nobile uoči pada Mletaka, kasnije Casino i Gabinetto di lettera i dr.).
 Najranije scenske izvedbe Njegoševih djela javljaju se u primorskim gradovima. To je
vezano za pokušaj prikazivanja Gorskoga vijenca u Risnu, marta 1851. godine. Takođe za
Njegoševa života u Budvi su prikazani Gorski vijenac i Šćepan Mali, dok je grupa Marina
Stijepića izvela u Kotoru 1863. godine odlomke iz Gorskoga vijenca. Sa Sterijinim djelima, od
kojih je Tvrdica izvedena i u Budvi marta 1862, to su prva prikazivanja drama autora s
južnoslovenskih prostora, u XIX v., u ovom predjelu.

10.5.2. Kontinentalna Crna Gora

U slobodnome dijelu Crne Gore najraniji susreti i saznanja o pozorišnim predstavama

odvijali su se preko putovanja crnogorskih gospodara, glavara i ostalih žitelja po evropskim
zemljama; zatim, preko školovanja crnogorske mladeži van zemlje, preko trgovine i boravka u
primorskim gradovima, preko prebjegа u Crnu Goru, pośeta stranaca, dolaska izvanjaca za pisare
upravitelja zemlje te putem otvaranja crnogorske agencije i konzulata u Skadru, Kotoru,
predstavništva Crne Gore u Carigradu itd.
Vijesti o pozorišnim pojavama ima i u Cetinjskome trebniku (1837). Tu se prstom
ukazuje na one koji se maškaraju kao u zemljama latinskim i govori se o kaznama sveštenika ako
glume. Dokaz da se o pozorištu pričalo i s njim susrijetalo, nalazi se i u Gorskome vijencu.
Vojvoda Draško priča da u mlecima „bješe igre, ali drugojače“ i s podsmijehom kazuje o
nekome tamošnjem teatru i o nekoj njegovoj predstavi. Isto tako, i Ljubiša je dao kroz svoga
Vuka Dojčevića, u njegovu XIV pričanju, sopstveno shvatanje pozorišta, dramskoga djela i
„preobučenjaka“ (glumca). On zagovara „da se puku prikazuju slavna djela njegovih pretkova“,
ali da se „spored tiju vrlina, ošibnu poroci našeg puka“.
Uočljivo je da su pismeni ljudi i u primorskome i u karsnome pojasu Crne Gore oduvijek
smatrali da su drama i pozorište bliski narodnome duhu i životu i da najjače neposredno djeluju
na narod.
U Njegoševo doba, npr., na Cetinju zaista dominira dramska književnost. U početku u
pažnji su Sarajlijine drame Miloš Obilić, u rukopisu, i dramski prizori iz crnogorske istorije Dika
crnogorska, koje je Sarajlija pisao na Cetinju do sredine oktobra 1828. i koja je štampana među
prvim knjigama u Njegoševoj štampariji, 1835. godine. I baš u dramskome stvaralaštvu dostignut
je u crnogorskoj književnosti najviši umjetnički domet i izraz, jer od tri velika Njegoševa djela,
dva su u dramskome obliku, koja će, od svoga objavljivanja, biti stalni predmet dramaturških
obrada i scenskih prikaza. Osim toga, u čitavome Njegoševu djelu provlače se pojmovi pozor i
pozorište u pravome značenju i suštinskoj upotrebi.
I docnije, na Cetinju će se nastaviti izdavanje dramskih djela domaćih i stranih pisaca,
posebno u časopisima (Nikola I, Lazo Kostić i dr.), što ne znači malo u jednoj brojčano tako
siromašnoj izdavačkoj djelatnosti. Još za Njegoševa života sačuvana je podjela uloga u
Gorskome vijencu za tadašnje mogućno izvođenje, ili bar za neku vrstu čitalačke рrоbe u
Biljardi.
Pred Biljardom je 1864. prikazana neka jednočinka iz crnogorskoga života, nepoznatog
autora i nepoznatih izvođača, možda dobrovoljnih kazalištaraca Marina Stijepića, za koje znamo
da su boravili na Cetinju maja 1865. godine.
Kotorsko pjevačko društvo „Jedinstvo“ gostovalo je na Cetinju sa beśedom jula 1870, a
septembra 1871. izvelo je u dvorani Ženskoga instituta kratku operetu Uskrsnuće, po libretu
Rista Milića (objavljenome prvi put 1870. u Orliću) i s muzikom Antona Šulca.
Neobičan je podatak da su libreta i muzičke drame među najranijim i najbrojnijim
dramskim ostvarenjima u XIX v. kad je u pitanju Crna Gora. Najstariji dramski pisac i teatrolog
s ovoga tla, Budvanin Krsto Ivanović (1618–1688), napisao je u Veneciji libreta za pet izvedenih
ореrа u Italiji. Prvo strano dramsko djelo o Crnogorcima bila je opera Les Montenegrins Alboise
E. i G. de Nervala, koja je prvi put izvedena u pariskoj Ореrа comique marta 1848. i štampana u
dva izdanja. Slijedi niz ореrа, opereta i baleta stranih i domaćih autora, kao i uglazbljenje i
izvođenje, u cjelini ili u odlomcima, Balkanske carice Nikole I, kao opere (D. Giorgis, D. De
Sarno San Đorđo, knjaz Mirko Petrović, H. Doubek). Tu je i opera San Đorđa Gorde, za koju je
libreto napisao Kotoranin Savo St. Račeta, po Ljubišinoj pripovijesti i štampao ga 1893. godine.
Zbog čestih ratova, epidemija, sušnih godina, krvnih osveta, ustanaka, velikoga broja
mrtvih i pratećih korota, odnosno zbog kratkotrajnih perioda mira, ovaj dio Crne Gore dugo je
čekao da se ostvari povik Laza Kostića iz 1867: „Dolazi vreme da se bojišta preruše u pozorišta.“
Razvojem školstva, osnivanjem Cetinjske čitaonice (1868) i njene pozorišne sekcije,
stvaranjem vojne muzike (1871), djelatnošću prvih diletantskih skupina, kao one koja je, januara
1873, izvela na Cetinju slike iz Zmajeva Šarana, dolaskom knjeginje Darinke Danilove (1855),
koja je vršila civilizatorsku ulogu i koja je 1889. poklonila Zetskome domu prvi klavir u ovome
dijelu Crne Gore — počinje na Cetinju, uz učešće nastavnika i đaka, priređivanje sijela s
programima, večeri deklamacija, izvođenje „živih“ slika, prigodnih beśeda s obaveznim
dramskim prilogom i svetosavske proslave, koje su prvi put održane tek 1856. u Cetinjskome
manastiru.
Na neki način, poslije Berlinskoga kongresa (1878), Cetinje je bilo u doticaju s
pozorišnim pojavama i рrеко diplomatskih predstavništava, koja su u svojem krugu davala razne
priredbe.
Svojevrsnost u razvoju pozorišnoga života u ovome dijelu Crne Gore je u tome što je
njegovo organizovanje potpuno vezano za njezina vladara Nikolu I i izvođenje njegovih
dramskih radova. Pozorišni kontinuitet može se pratiti od kraja 1883, kad je na Cetinju oživljeno
Dobrovoljno diletantsko društvo Cetinjske čitaonice, s ciljem, u prvome redu, da prikaže
Balkansku caricu Nikole I, odnosno od proljeća 1884, kad je Nikola I odlučio da na Cetinju
podigne posebnu zgradu za pozorište, muzej i čitaonicu.
Balkanska carica prvi je put prikazana na Cetinju, 2. I 1884, u prisustvu autora, njegove
porodice i diplomatskoga kоrа. Posebnost je i to što je diletantska grupa uspjela, kvalitetno, da
prikaže ovaj komad bez pomoći sa strane i bez ijednoga profesionalnog glumca, a svakako i to
što su, pored autora, knjaza i gospodara Crne Gore, prvi tumači uloga u ovoj drami bile
najučenije ličnosti Cetinja, mahom izvanjci, pa onda istaknuti glavari, zatim neki Knjaževi
rođaci i učenice elitnoga Đevojačkog instituta. Čak je i predstava održana u kući jednoga
vojvode, a jedna od repriza Balkanske carice i neke druge predstave (Maksim Crnojević,
komedije Zmaja, Trifkovića) ispred dvorca Biljarde, đe je bila podignuta „ukusna arena“.
Reditelj predstave, uz pomoć autora, bio je urednik Glasa Crnogorca i prvi crnogorski ministar
prosvjete Jovan Pavlović, čijoj je ženi za dobro odigranu ulogu u njegovoj drami autor 1885.
godine poklonio ključeve oslobođenoga grada Žabljaka, a Lazu Kostiću svečano crnogorsko
odijelo.
Prvoga dana marta 1884. članovi Cetinjske čitaonice uputili su apel za podizanje
Zetskoga doma kao buduće „kolijevke prosvjete u Crnoj Gori“. Prema projektu inž. Josipa
Sladea položen je temelj 1. V 1884. godine.
Ova jedinstvena pozorišna kuća izgrađena je prilozima solidarnosti iz svih zemalja đe su
živjeli Južni Sloveni. Prve predstave u njoj počele su opet Balkanskom caricom 1888. godine.
Zgrada je dovršena u jesen 1896. (sa 250 śedišta). Tada je Diletantska družina otvorila sezonu
Knjazom Arvanitom, takođe djelom Nikole I i u njegovu prisustvu.
Na pozorišnoj zavjesi bili su likovi guslara s narodom, zatim Njegoša, I. Gundulića, B.
Radičevića, Đ. Jakšića, M. Bana, grb Crne Gore, sa slikama Dubrovnika i Mostara, a na tavanici
iznad partera sedam muza umjetnosti, bez boginje muzike (slikarstvo, vajarstvo, arhitektura,
lirika, mimika, epika, igra). Prve predstave Balkanske carice i neposredna gostovanja cetinjskih
amatera, a kasnije i podizanje Zetskoga doma, imali su pionirski značaj. Podstakli su pozorišni
amaterizam i dramski rad u cjelini, što je bilo uslovljeno i tadašnjim opštim napretkom Crne
Gore.
Društvo Nikšićke čitaonice osnovalo je januara 1884. svoje pozorišno društvo, kasnije
sekciju, koje je prvu predstavu dalo februara 1884. u jednoj kafani, a zatim po privatnim kućama,
a 1891–1892. u prirodi, u „areni“ Trebješke glavice. Decembra 1898. društvo se uključilo u
Pozorišnu sekciju Pjevačkoga društva „Zahumlje“, koje je iste godine i osnovano. Uporedo s
ovom sekcijom od decembra 1905, kad je i osnovano, radilo je Zanatlijsko-radničko udruženje i
njegova dramska sekcija. Oba ova pozorišna društva postajala su do krаја 1907. godine.
U drugoj polovini 1884. osnovano je u Podgorici Dobrovoljno pozorišno društvo
Narodne čitaonice koje je 1912. postalo Prvo diletantsko pozorišno društvo. Ono je, novembra
1913, pojačano cetinjskim glumcima, izvelo čak i Šekspirova Mletačkog trgovca, u prisustvu
kralja Nikole i članova diplomatskoga kora.
Godine 1909, u tada slobodnome dijelu Crne Gore, postojalo je 11 dobrovoljnih
pozorišnih društava, sa 216 članova. Bilo je i takvih čitaonica s diletantskom grupom, kakva je
Andrijevička, koja je pri osnivanju, januara 1892, imala od 40 članova 12 nepismenih.
U novooslobođenim krajevima 1912. prvi put uopšte čula se riječ sa scene zahvaljujući
domaćim diletantima, kao u Beranama, kad je Balkanska carica izvedena u tek osvojenoj turskoj
tvrđavi. Do početka rata 1914. godine pozorišne sekcije bile su formirane pri svakoj čitaonici i
svakome muzičkom i kulturno-prosvjetnom društvu.
Sva ta društva karakterisalo je njegovanje suživota. Tako, i barskom pjevačkom društvu
„Bratimstvo“, osnovanome 1910, članovi pravoslavne i katoličke vjeroispovijesti bili su
obavezni da podjednako pripremaju crkvene pjesme jedne i druge vjere, radi zajedničkih nastupa
na bogosluženjima i priredbama oba obreda.
 Marta 1904. osnovano je na Cetinju Zanatlijsko pjevačko i tamburaško društvo, s
dramskom sekcijom. Sredinom 1907. preobrazilo se u Cetinjsko radničko društvo, čija
diletantska sekcija je imala 25 muških i ženskih članova, svoga reditelja, dramaturga i
scenografa.
Na molbu s Cetinja Branislav Nušić je oktobra 1907. izradio memorandum o
organizovanju, radu i mogućnostima osnivanja profesionalnoga pozorišnog ansambla na Cetinju.
Oktobra 1909. Diletantsko odjeljenje Cetinjskoga radničkog društva pretvoreno je u
Narodno pozorište Cetinjskoga radničkog društva, koje je iste godine izvršilo pripreme za
osnivanje stalne pozorišne trupe, pa je svoj ansambl, sastavljen od gimnazijalaca i zanatlija,
popunilo glumcima iz Beograda i Zagreba. Sredinom aprila 1910. odobren je privremeni statut
ovoga pozorišta kao buduće državne ustanove.
I ovoga puta predstavom Balkanske carice i svojom beśedom knjaz Nikola je, 16. V
1910, proglasio otvorenim Knjaževsko crnogorsko narodno pozorište sa Jovanom Hajdukovićem
kao prvim upravnikom i s putujućim glumcem Manom Petrovićem (Pecijom) kao prvim
imenovanim rediteljem.
U pozdravnoj riječi Nikola I je naglasio da „ovdje još cvjeta junački duh o kome treba, i
te kako, voditi strogo računa“, pogotovo prilikom izbora repertoara.
Tri mjeseca kasnije, 15. VIII 1910, Crna Gora je proglašena kraljevinom i pozorište
dobija naziv Kraljevsko crnogorsko narodno pozorište, koje je radilo do 1915, kad se gasi
tridesetogodišnji kontinuirani pozorišni rad u tome dijelu Crne Gore.
U proslavnim danima Knjaževa jubileja i proglašenja Cme Gore kraljevinom na Cetinju
je gostovala Drama Hrvatskoga zemaljskog kazališta iz Zagreba, sa 40 članova, među kojima su
bili A. Fijan, M. Ružička-Stroci, J. Papić. B. Rašković, B. Vilhar, M. Dimitrijević i Mihailo
Marković, koji je, za vrijeme dogovora o gostovanju, postavio na Cetinju Gogoljeva Revizora i u
njemu igrao glavnu ulogu. Drama je prikazala šest predstava (Balkanska carica, Ekvinocij,
Hamlet i dr.). Tom prilikom Nikola I je odlikovao intendanta V. Treščeca, direktora Drame J.
Bacha, prvaka Drame A. Fijana i fotografa D. Šimića.
Oktobra 1910. crnogorsko pozorište imalo je 12 profesionalnih glumaca, sa nešto
diletanata, a aprila 1911, kad je donesen i stalni Statut Kraljevskoga crnogorskog narodnog
pozorišta, 26 članova osoblja, od čega 16 glumaca, bez diletanata.
 U sezonama od 1910. do kraja 1912. ovđe su, kao prvi izvanjci profesionalci, radili K.
Barjaktarović, K. Stojadinović, D. Toskić, K. Jovanesković, K. Jovanović, D. Jovanović, Lj.
Jovanović Rutina, D. i J. Stefanović, R. i D. Pavićević, M. i R. Dir, M. i J. Vučićević, a od
domaćih Lj. Tamindžić, M. Katinski i Đ. Begović.
Iz crnogorskoga područja u ovo vrijeme potekle su neke ličnosti od izuzetnoga značaja za
istoriju južnoslovenskoga teatra: Nikola S. Đurković (1812–1875) i Bogoboj Rucović (1869–
1912).
Pozorištu je poklanjana velika pažnja. O njegovu unapređenju, organizovanju i kadru
govorilo se i u Narodnoj skupštini Crne Gore (1908. i 1911).
Iako su sve vrste pozorišnih priredbi ovđe dočekivane i s oduševljenjem, bilo je i nekih
otpora u ovoj sredini protiv „ćosadije“, bezbrkih glumaca, što ne začuđuje kad se zna da se u to
vrijeme polemisalo u listu Onogošt (1899/1900) oko pitanja uvođenja obavezne nastave guslanja
u osnovnoj školi. Ili ranije, kao 1889, kad je trebalo tražiti od Ministarstva prosvjete odobrenje
da učiteljica može igrati u nekome pozorišnom komadu. Gest glumaca s Cetinja koji su
septembra 1912. kao borci otišli na front, đe je poginulo više od polovine, ostavio je snažan
utisak u Crnoj Gori i južnoslovenskom prostoru. Tako je bilo i sa sudbinom Zetskoga doma, koji
je za vrijeme Prvoga svjetskog rata služio za štalu austrougarskome okupatoru i koji ga je
prilikom bjekstva iz Crne Gore spalio s čitavim inventarom.
Susreti sa skitačkim pozorišnim družinama najvjerovatnije počinju tek od 1879, kad je
izgrađen prvi kolski put do Cetinja. Njihova je uloga znatna u pozorišnome razvitku Crne Gore.
Podizale su pozorišni amaterizam i uticale na pozorišno obrazovanje publike. Najčešće su
gostovala putujuća pozorišta Đ. S. Protića, M. Lazića, D. Ginića, N. Simića, D. Krsmanovića, F.
Iličića, Lj. Micića, P. Ćirića.
Na repertoaru su se prvenstveno nalazile nacionalno-istorijske i romantično-
sentimentalne drame, originalne, prevedene i ponašene, zatim laka bečka, talijanska i francuska
komedija, a poslije osnivanja na Cetinju gudačkoga (1906) i dvorskoga orkestra (1910), kao i
gradskih muzika i tamburaških orkestara u drugim mjestima, sve su češći komadi s pjevačkim i
muzičkim tačkama.
Na repertoaru su bili najviše dramski pisci s južnoslovenskoga govornog područja:
Nikola I, L. Kostić, K. Trifković, Sterija, M. Glišić, S. Ćorović, Đ. Jakšić, P. Kočić, Stanković,
B. Nušić, a od stranih Šiler, Gogolj, Šekspir, Molijer.
 Uočljivo je da u ovome dijelu Crne Gore nikad nijesu igrani pobožni dramski tekstovi.
U to vrijeme u većini rodoljubivih apoteoza i pregrijanih tendencija, kad je guslarski
deseterac zamijenjen dramskim, režija i gluma odlikovale su se patetično-deklamatorskim stilom.
I početak pozorišne kritike ovđe je vezan za Nikolu I, o čijem su dramskom radu i
izvođenju njegove Balkanske carice napisane prve pozorišne recenzije (J. Pavlović, P. A.
Rovinski, L. Kostić). Recenzije i pozorišne vijesti objavljivali su gotovo svi crnogorski časopisi i
listovi (Crnogorka, Glas Crnogorca, Zeta, Onogošt, Dan, Cetinjski vjesnik).
Većina recenzenata opravdavala je deklarativno i moralizatorsko dramsko i scensko
stvaranje u ime oslobodilačke propagande, ali ih je bilo koji su zagovarali prevazilaženje pukih
reproduktivnih predstava i odbacivali djela rodoljubivoga verbalizma, bez književno-scenskih
vrijednosti, kao što su bili dramski sastavi M. Bana, Đ. Maletića, R. Roganovića, J. Subotića, J.
Dragaševića, M. Cvetića, D. Ilića i dr.
Reditelji su bili izvanjci, poznati glumci (Milutin Stevanović, Jovan Marković, Ljubomir
Micić).
Prvi domaći scenografi bili su braća Đinovski (za predstavu cetinjskih diletanata u
Podgorici, krajem 1884), zatim domaći slikari i slikari izvanjci: M. Gregović, M. Vrbica, P.
Poček, V. Bukovac, J. Šobajić.
Neosporna je briga Nikole I za stvaranje organizovanoga pozorišnog rada u Crnoj Gori.
Čak je pozivao na gostovanja putujuće teatre, bogato ih nagrađivao, kao i mnoge glumce i pisce
(npr. udovici Đ. Jakšića je odredio penziju). Iako minorno umjetničko djelo, njegova Balkanska
carica najviše je prikazivana drama nekoga crnogorskog autora i prvo dramsko djelo iz zemlje
igrano na stranim pozornicama.
U doba austrougarske okupacije u ovome dijelu Crne Gore može se naići tek na poneku
školsku priredbu, poput one u cetinjskoj osnovnoj školi u gladnoj šk. god. 1917/18, čiji se
program završavao tačkom: dijeljenje opanaka bosonogim učenicima.
Iz toga vremena zabilježeno je i postojanje pozorišnih priredbi u logorima Boldogasonj i
Nađmeđer, u kojima su učestvovali neki zatočeni crnogorski školarci i oficiri.

10.6. Začeci filma

 Prvi filmski dokument vezan za Crnu Goru nastao je samo godinu dana poslije rađanja
kinematografije uopšte. Kamerman Anri Le Ljer snimio je oktobra 1896. godine dolazak u Rim
crnogorskoga knjaza Nikole I i njegove pratnje, povodom udaje njegove kćeri za tadašnjega
prijestolonasljednika Italije. Ta storija ušla je u film braće Limijer Matrimonio dei principi di
Napoli a Roma, koji je prikazan u Rimu krajem januara i početkom februara 1897. Stranci su
snimili i prve filmove u Crnoj Gori i o Crnoj Gori. Prvi film o Crnoj Gori snimio je jedan
mađarski režiser i on je prikazan u Beču 1. XI 1902; te godine održane su i prve filmske
projekcije u Crnoj Gori. Patheovi snimatelji i Splićanin Josip Karaman snimili su u avgustu
1910. nekoliko filmskih verzija o svečanostima proglašenja Knjaževine Crne Gore kraljevinom.
Filmski je snimljen i boravak kralja Nikole u Beču (1912) i prikazivan u okviru Gaumontova
žurnala. U Prvome balkanskom ratu (1912) Josip Halla snimio je za francusku firmu „Eclaire“
storije o bici na Tarabošu te o opsadi i zauzeću Skadra, koje su ušle u film Borbe crnogorske
vojske kod Skadra. I talijanski snimatelji snimili su u tome ratu epizodu o ispaljivanju prvoga
topovskog metka na Dečić, koja je ušla u Patheov film Rat na Balkanu. Na početku Prvoga
svjetskog rata (1914) filmska preduzeća „Gaumont“, i „Pathe Freres“ snimila su nekoliko storija
u Crnoj Gori i u Francuskoj. Poslije kapitulacije Crne Gore (1916), za vrijeme austrougarske
okupacije bečki „Sascha Film“ snimio je filmove o Kotoru u ruševinama, o pobjedonosnome
maršu okupatora te o ekonomskome unapređenju Crne Gore, zbog čega je odlikovan vlasnik ove
firme grof Aleksandar Saša Kolovrat, oficir austrijske vojske. Tada su u Crnoj Gori snimale i
bečke filmske kuće „Schwarzenberg Film“ i „Welt Film“ (Montenegro, das land der Schwarzen
Berge, 1916).
Iako je Crna Gora rano došla u dodir s filmom, organizovanje crnogorske kinematografije
počelo je tek poslije Drugoga svjetskog rata. Dotad je bila živa samo prikazivačka djelatnost.
Cetinjski vjesnik novembra 1908. godine najavio je otvaranje bioskopa u kafani „Lovćen“ na
Cetinju. Bioskop je trebalo da ima po dvije večernje predstave. Osim te najave o ovome
bioskopu crnogorska štampa ništa ne piše niti se dalje najavljuje njegov program i projekcije.
Prvi stalni bioskop u Kraljevini Crnoj Gori otvoren je na Cetinju u Crnogorskome narodnom
pozorištu „Zetski dom“, prvih dana 1911. godine. Vlasnik bioskopa bio je Ljubomir Tamindžić,
dvorski časovničar i pasionirani pozorišni amater, sa svojim ortacima Ristom Andrićem i
Nikolom Kneževićem. Projekcije u Zetskome domu u početku su bile poneđeljkom.
Kinooperater je bio sam Ljubo Tamindžić. Ovaj bioskop radio je do Prvoga svjetskog rata 1914.
godine. Filmovi su nabavljani sa strane. Prema oglasima iz crnogorske štampe to su bili filmovi
francuske, talijanske, austrougarske, njemačke, američke, danske i ruske tekuće proizvodnje.
Prikazivao je i ratne preglede i druge ondašnje dokumentarne filmove, odnosno filmske žurnale.
Tamindžić je prikazivao filmove i na Dvoru kralja Nikole. Tako je godine 1912. prikazao Doček
kralja Nikole u Beču, a prilikom prijema ruskih oficira na crnogorskome dvoru prikazao je
žurnalsku storiju Krunisanje u Londonu, čemu je prisustvovao crnogorski prijestolonasljednik
Danilo. Za nabavljanje ovih filmova Tamindžić js objavljivao oglase za otkup u bečkoj štampi,
jer je očito bio veliki interes za filmove snimane o Crnoj Gori.
Drugi stalni bioskop u Crnoj Gori otvoren js u Nikšiću 1913. godine. Otvorio ga je
zanatlija, zaneseni fotograf-amater i muzičar Branko Šobajić. U prizemlju svoje kuće adaptirao
je jednu prostoriju za bioskop i u nju smjestio kino-aparat koji je kupio u Beču. Filmove je
nabavljao od Ljuba Tamindžića, a sam je bio kino-operater. I ovaj je bioskop radio do Prvoga
svjetskog rata. U Kotoru, koji se nalazio pod Austrougarskom, otvorio je stalni bioskop 1913.
godine trgovac Marko Karaman. Godine 1916. i Tripo Vuković otvorio je bioskop
„Kinematograf Vuković“. Oba bioskopa bila su uključena u austrougarsku prometnu mrežu, pa
je repertoar bio sličan ili isti kao i u ostalim zemljama Austrougarske monarhije.

10.7. Arhitektura

U prvoj polovini XIX vijeka Crna Gora je imala varošice Cetinje, Rijeku Crnojevića i
Virpazar. U šezdesetim godinama Cetinje je imalo oko 500 stanovnika, Rijeka Crnojevića 300, a
Virpazar 110 stanovnika, dok je Crna Gora je imala nešto oko 160.000 stanovnika i uglavnom je
bila bez puteva. Saobraćajne veze bile su staze, tzv. kršanici. Ne može se govoriti o nekom
tadašnjem usmjeravanju urbanog života jer se radi o periodu punom ratova, borbe za
uspostavljanje državnog aparata. Do osamdesetih godina uticaj Cetinja na ostatak Crne Gore bio
najdominantniji u sferi buđenja nacionalnih ideja u borbi za slobodu i nezavisnost, a manje,
veoma malo na uzdizanje materijalne osnove i stvaranje sistema ekonomske i prostorne
organizacije. To je bio period siromaštva i društvenih protivurječnosti.
Poslije oslobodilačkih ratova 1878. godine dolazi do značajnoga privrednog i političkog
razvoja i proširenja regiona, đe će Cetinje imati značajan uticaj. U okviru novih granica našle su
se varoši Podgorica, Nikšić, Bar, Ulcinj, Kolašin i dr. i crnogorska je država postala primorska
zemlja. Ekonomska aktivnost ovih gradova bila je znatno veća u odnosu na privredni život tzv.
stare Crne Gore i sa većim brojem gradskog stanovništva. Posebno su značajni bili Podgorica,
Nikšić i primorski gradovi, kao trgovački i saobraćajni centri. Podgorica je imala više od 8.000
stanovnika, Bar oko 6.000, Ulcinj oko 5.000, a Nikšić 4.000 stanovnika. Međusobnim
saobraćajnim povezivanjem ti gradovi postaju centralna mjesta u društveno-ekonomskome
razvoju Crne Gore. Ovakav raspored stanovništva, državnih i privrednih funkcija, omogućio je
ravnomjerniji razvoj regiona. Policentrični sistem gradova, u kome se Cetinje javlja kao centar
regiona koji se razvija na principu tercijarne ekonomije, omogućava mu kvalitetan urbani razvoj,
a time i adekvatna usmjeravanja i pomoć drugim prostorima. Glavne odlike u razvoju
ostvarivane su rješavanjem pitanja državne uprave, prostornoga uređenja i građenja, pomoći u
kadrovima, rasporedu državnih i privrednih objekata, rekonstrukciji objekata i varoši,
usmjeravanju sredstava i dr. Crna Gora i njeni gradovi u periodu do Prvoga svjetskog rata imali
su relativno ubrzan razvoj, za koji nije bilo dovoljno kadrova.
U planiranju projektovanja i građenja problem kadrova bio je posebno izražen, što je
uslovilo potrebu čestog angažovanja stručnjaka sa strane. Uređenju naselja i gradova u
oslobođenim krajevima poklanjala se posebna pažnja. Državna uprava se starala za uređenje
gradova u angažovanju stručnjaka za planiranje i građenja. Tako je za novi urbanistički plan
Podgorice Vlada 1886. godine angažovala inžinjera Vormana i mlađe crnogorske inžinjere
Marka Đukanovića i Andriju Radovića. Za urbanistički plan Nikšića angažovala je inžinjera dr
Josipa Sladea Šilovića. Za Barsku luku 1910. godine angažovani su inžinjeri Marko Đukanović
iz Ministarstva unutrašnjih djela i jedan austrijski inžinjer, koji su pripremali i planirali luku s
inž. dr Sladeom. Pripremanje lokacija za izgradnju objekata u varošima bilo je pod neposrednom
kontrolom MUD-a. Uputstva za razradu planova, uputstva za izgradnju objekata, određivanje
građevinske regulative u pojedinim gradovima, objekata i dr. takođe je bilo pod neposrednom
kontrolom stručnjaka u Ministarstvu. Angažovanje preduzimača i radnika zanatlija za izvođenje
pojedinih radova, njihov broj i potrebe, određivali su zajedno s opštinskim upravama. U prvim
godinama MUD je uslovljavao i ubrzao građenja kuća radi stvaranja uslova za brži razvoj
urbanih sredina, boljih uslova za život, za brže ostvarivanje dobiti od dohotka, poreza, laktarine,
zanatskih usluga, trgovine i dr. Vođena je briga i zaštita pojedinaca koji bi bili ugroženi u vršenju
poslova kod pojedinih preduzimača, pri oduzimanju imovine, kapetani su često bili upozoravani
na ove okolnosti kako bi se građani zaštitili od nepravilnoga rada pojedinaca. O tome govori i
pismo ministra Petrovića kapetanu Bojoviću u Kolašinu u kome mu kaže da ne smije da
„obaljuje“ ničiju kuću i da njegova uredba i plan za Kolašin treba da učini kako će biti „najbolje
narodu“. Svaku kuću koju bude srušio nepravedno moraće platiti. Interesantno je i pismo
kapetana Lazovića iz Podgorice, đe moli MUD i ministra Petrovića da im se odobri kod davanja
novih placeva za kuće u Mirkovoj varoši u Podgorici da mogu izdavati uslove za širinu kuća i do
15 m, jer kako kaže „bogatiji to mogu, a siromašnijim bi ostali i dalje 10 m“. Slična je situacija
bila i u periodu između dva svjetska rata kad je Cetinje bilo śedište Zetske banovine. Cetinje je
po mnogo čemu specifično naselje, nastalo i razvijalo se pod posebnim uslovima. U krajnje
nepovoljnim okolnostima više vjekova stagniralo je i bilo svedeno na Manastir Crnojevića i
Crkvenu upravu. U razvoju Cetinja kao naselja prijelomni period predstavlja vladavina Petra II
Petrovića Njegoša.

Biljarda
Institucije smještene u Cetinjskome manastiru nijesu mogle, zbog prostornih uslova,
zadovoljiti novonarasle potrebe državnog aparata. Novčanom pomoći Rusije i po planu ruskoga
pukovnika Ozereckovskog Njegoš je po povratku iz Rusije 1837. godine otpočeo s pripremama i
u 1838. godini izgradio novi dvor, kasnije nazvan Biljarda. Objekat je definitivno završen u
martu 1839. godine. Biljarda je podignuta u blizini Manastira na udaljenosti od oko 39 m.
Njenom izgradnjom na novoj lokaciji Manastir se našao u drugom planu, čime je izgubio svoj
značaj, a budući trg značajan istorijski objekat. Biljarda je po svojoj koncepciji zamak
jednostavnoga oblika bez spoljne plastike i predstavlja tip objekta stare primorske varoške kuće.
On je jedinstven primjer u tome vremenu podizanja objekta iz srednjovjekovne odbrambene
koncepcije, što se može pretpostaviti više uslovno s estetskih pobuda i razloga, a manje za
potrebe odbrane.
U izgradnji i koncipiranju Biljarde više pažnje posvećeno je njezinu unutrašnjem
uređenju, a manje spoljnjem. Jednostavnost Biljarde ublažena je izgradnjom pravougaonoga
dvorišnog zida s četiri kule na uglovima, pri čemu je koristio rješenje srednjovjekovnih rimskih
kastruma zamka. Duga je 72,4 m, a široka 7,5 m. Podignuta je s prizemljem i spratom i sa 25
odjeljenja.
 Fasade građevine ozidane su naizmjeničnim redovima pritesanoga kamena krečnjaka.
Međuspratna i krovna konstrukcija su od drveta, unutrašnja obrada zidova izvedena je u krečnom
malteru, prozori, portali i krovne konzole vijenci obrađeni su u klesanom kamenu. Prozori su
pravougaonog oblika i veličine 72x125 cm. Prostori u prizemlju i spratu postavljeni su tako da ih
povezuje hodnik po cijeloj dužini zgrade. Objekat je opremljen namještajem kupljenim u Trstu.
Biljarda je sve do 1867. godine, dokad je izgrađen i useljen novi dvor, služila kao dvorska
rezidencija crnogorskih knjaževa. Poslije Njegoševe smrti Biljarda je, zbog potrebe u prostoru,
više puta mijenjala izgled. Za vrijeme knjaza Danila dograđeno joj je jedno krilo koje je spojilo
dvor s kulom prema Manastiru. Biljarda je odigrala značajnu ulogu u političkom i društvenom
životu Crne Gore. Imala je višestruku funkciju: pored vladarske kuće, bila je śedište većega broja
školskih i upravnih institucija, ministarstava, boravak određenoga broja ljudi i stjecište stranaca
koji su povremeno obilazili Crnu Goru.
Promjene u razvoju Crne Gore i Cetinja zapažali su stranci koji su povremeno dolazili na
Cetinje. Tako je Ekar, francuski konzul u Skadru, 1855. godine pisao o Cetinju: „Knjaz Danilo je
počeo da uvodi u zemlju evropske običaje, smisao za luksuz i komfor... Taj se ukus već širi kod
glavara koji počinju sebi da podižu prostranije i ljepše kuće, nabavljaju pokućstvo iz Trsta i sl...“

Dvor knjaza Nikole

Nakon smrti knjaza Danila i dolaskom na vlast knjaza Nikole Cetinje dostiže svoj puni
razvoj, posebno razvoj u obrazovanju i umjetnosti. Zgrada dvora knjaza Nikole završena je 1871.
godine i u nju je iste godine Knjaz iz Biljarde preselio dvorsku rezidenciju. Dvor knjaza Nikole
je lijepa palata sagrađena na najljepšem mjestu na Cetinju u Dvorskoj ulici i naslonjena na
Dvorski park. S njenih balkona prema Dvorskoj ulici u to vrijeme bio je pogled na čitav grad.
Sastoji se od prizemlja i sprata. Ukupna površina iznosi 2100 m2. Konstruktivni zidovi rađeni su
od lomljenoga kamena, a pregradni zidovi od opeke. Zgrada je locirana djelimično na nasipu i
slabo temeljena, pa je vremenom ojačavana betonskim jastucima, a međuspratna konstrukcija
ojačavana je željeznim nosačima, čime su izgubljene neke autentičnosti objekta. Spiridon
Gopčevič u svojem djelu Crna Gora i Crnogorci kaže: „Cio dvorac je spolja malterisan i obojen
i crveno ofarban. Prozori su dvokrilni sa grilama i bijelim ramovima od kamena oko otvora
šenbrane. Oko objekta je bila ograda izgrađena od poluobrađenog kamena visine 1,5 m, a ulazna
kapija nasvođena sa lukom, pokrivena ćeramidom po ugledu na ulazna vrata Manastira.“ Krov je
bio drvene konstrukcije, četvorovodni pokriven crijepom. Dvorište dvora naslanja se na dvorski
vrt i voćnjak. Dvor je sa vrtom i dvorištem bio povezan reprezentativnim stepeništem. Dvorište
je služilo za priređivanje dvorskih proslava u bašti. Dvorska svita na čelu s Knjazom izlazila je
ovim stepeništem iz dvorskih prostorija u baštu. Unutrašnja obrada dvora bila je luksuzna, za
razliku od jednostavnosti spoljnjega izgleda: izgrađena je u stilu zakašnjelog ampira; podovi –
parket mozaik u različitoj obradi i ornamentima i materijalu; zidovi obloženi platnom; plafoni
obrađeni u plastici i gipsu. Današnji izgled dvora nastao je poslije temeljne rekonstrukcije 1910.
godine prilikom proglašenja Kraljevine Crne Gore i Knjaza za njezina kralja. Dvor je prestao sa
svojom funkcijom 1916. godine. Od 1926. godine u njemu se nalazi Državni muzej Crne Gore
(danas Muzej kralja Nikole, kao dio Narodnoga muzeja). Muzejska postavka, između ostalog,
sačuvala je organizaciju prostora i opremu nekadašnjega dvora; Kraljev dnevni boravak s
odžaklijom, Kraljev kabinet, salone, spavaće sobe Kralja i Kraljice i ostalih članova porodice i
druge prateće prostorije. Veliki dio namještaja i opreme stradao je u okupaciji tokom Prvoga i
Drugoga svjetskog rata i privatnoga prisvajanja.

Lokanda – Grand hotel

U periodu vladavine knjaza Nikole dolazi do sve veće ekspanzije u društvenome životu,
nagloga bujanja gradskog života i sve veće pośete stranaca i njihova boravka na Cetinju. To je
nametnulo potrebu izgradnje jednoga hotela jer dotadašnje dosta neugledne privatne krčme
nijesu mogle zadovoljiti osnovne potrebe ljudi koji su boravili na Cetinju. Inicijativom
crnogorskoga praviteljstva i ličnim zalaganjem vojvode Mirka, Knjaževa oca, sagrađena je 1864.
godine Lokanda, prvi hotel u ovome dijelu Crne Gore, kasnije nazvan Grand hotel. Objekat je
izgrađen na završetku Njegoševe ulice, đe se s kasnije izgrađenim objektom Đevojačkoga
instituta, zgrade Engleskoga poslanstva, pošte i gradskoga parka – formirao trg. Hotel je izgrađen
s prizemljem i spratom, a imao je restoran i osam spavaćih soba. Krov je imao drvenu
konstrukciju i bio pokriven ćeramidom. Međutim, slabija izrada i dosta veliki nagib krova za
vrstu crijepa kakva je ćeramida, i vjetrovi koji duvaju na Cetinju uslovili su brza oštećenja. Hotel
je zato adaptiran i ojačan 1900. godine. Tada je podignut i još jedan sprat s kapacitetom od 20
soba, veliki salon i dva restorana, kafana, kupatila i izvanredna francuska kuhinja. S fotografije
Lokande s početka XX vijeka vidi se da se Cetinje gradilo skromnim sredstvima, što je
uslovljavalo jednostavnost u građenju i opremanju objekta. Koristili su se uslovi i tehnika koji su
bili na raspolaganju. U međuratnome periodu (1924. godine) ponovo je rekonstruisana i dobila je
izgled koji je zadržan sve do njezina rušenja. Tada je imala 41 sobu i mogućnost do 100 ležaja.
Grand hotel je bio stjecište brojnih poznatih ličnosti koje su boravile na Cetinju, između ostalih i
Bernarda Šoa. U Lokandi je u prvoj deceniji ovoga vijeka bilo diplomatsko predstavništvo SAD.
Niđe nema u dokumentaciji i literaturi imena projektanta ovoga objekta. S obzirom na to da je u
Crnoj Gori u to vrijeme bilo prisutan jedan broj francuskih stručnjaka koji su projektovali
nekoliko objekata, s pravom se može pretpostaviti da je i Lokanda njihovo projektansko djelo.
Lokanda je nakon više od jednog vijeka postojanja, kad je predstavljala legendu grada, nestala u
zemljotresu 1979. godine.

Đevojački institut
U neposrednoj blizini Lokande podignuta je 1871. godine zgrada Đevojačkoga instituta.
Pod pokroviteljstvom ruske carice Marije Aleksandrovne na Cetinju je 1869. godine otvoren
Ženski crnogorski institut. Do izgradnje nove zgrade Instituta nastava je obavljana u
prostorijama Biljarde. Zgrada Instituta građena je uz neposrednu finansijsku pomoć Rusije.
Projektant je bio austrijski inžinjer Pakler, koji je u to vrijeme boravio u Crnoj Gori radi tehničke
pomoći. Objekat je građen od kamena. Spoljašnja obrada zidova je u malteru. Zgrada ima
prizemlje i sprat. Krov je četvorovodan s krovnom konstrukcijom od drveta, pokriven
ćeramidom. Gabarit objekta je u vidu slova U, dužine 60 m s krilima po 30 m. Iza objekta bila je
prostrana bašta s ogradom od poluobrađenoga kamena i s kapijom koju su formirala dva
kapitelno ukrašena stuba. U prizemlju objekta bile su smještene prostorije škole, knjižnica,
trpezarija, kuhinja, magacin i druge ekonomske prostorije. Na spratu su bile dvije spavaće sobe
za 25-30 učenica, radionica, tri sobe za upraviteljicu i dvije sobe za učiteljice, ambulanta, soba za
poslugu i dvorana za religiozne programe. Zgrada je svojom dužom osom orijentisana prema
trgu, odnosno jugu. Institut je radio do 1913. godine, kad je ukinut. Između dva svjetska rata
zgrada je korišćena za potrebe vojne bolnice. Danas je u njoj smješten studentski dom.

Bolnica „Danilo I“
Povodom rođenja sina knjaza Nikole, prijestolonasljednika Danila, 1871. godine na
Knjažev dvor su stigli mnogobrojni pokloni iz zemlje i inostranstva. Knjaz Nikola nije želio da te
darove koristi za lične potrebe porodice, već je naredio da se oni unovče i od toga novca započne
bolnica na Cetinju. Od dobijenoga novca i pomoći Rusije otpočela je izgradnja bolnice sredinom
aprila 1872. godine. Ondašnji dvorski ljekar, Francuz doktor Frilej, koji je boravio na Cetinju,
odabrao je mjesto za podizanje bolnice i uradio plan. Građenje bolnice trajalo je do kraja maja
1873. godine. Bolnica od osnivanja nosi ime „Danilo I“ u znak śećanja na knjaza Danila.
Mjesto za podizanje bolnice odabrano je bilo van gradskoga tkiva. Na planu grada koji je
uradio Spiridon Gopčević 1875. godine vidi se da je bolnica podignuta van grada i na tada
zadovoljavajućoj udaljenosti. S fotografija bolnice iz 1873. godine (nema drugih podataka) vidi
se da je zgrada pravougaonoga oblika, jednostavna građevina od poluobrađenoga kamena, s
prizemljem i spratom. Drvena konstrukcija krova je četvorovodna i pokrivena ćeramidom.
Glavna ulazna vrata bila su prostrana s lučnim završetkom. Niz jednostavnih jednakih prozora na
prizemlju i spratu pripadali su bolesničkim sobama. Prozori i vrata na fasadi uokvireni su
kamenim tesanicima na kojima su pričvršćene grilje – drveni kapci. Međuspratna konstrukcija je
bila drvena, urađena od greda s daskama iznad i s plafonom od krečnoga maltera. Radove na
bolnici izvodio je Todor Gojković, zidar iz Herceg Novog. Nadzor nad gradnjom vršio je
samouki zidarski nadzornik Savo Vrbica. Do 1875. godine bolnica nije radila zbog nedostatka
ljekara i bolničkoga osoblja, pa je služila u vojne svrhe za pripremu i izradu oružja i municije.
Tek 1875. godine, nakon Hercegovačkoga ustanka, osposobljena je za prijem ranjenika iz toga
boja i boja Crnogoraca iz 1876–1878. godine. Prvi ljekari bili su Francuzi i Česi, a kasnije i Rusi.
Razvojem medicinske službe u Crnoj Gori i na Cetinju pokazalo se da je kapacitet bolnice mali,
a funkcionalnost objekta nepotpuna, pa je uoči balkanskih ratova 1912. godine, rekonstruisana
zajedno s objektima koji su bili u suśedstvu i dobila je kapacitet od 120 bolesničkih postelja.
Tom rekonstrukcijom izgrađeno je desno krilo bolnice, izvršene su unutrašnje izmjene i
obezbijeđen savremeniji komfor. Ona je takođe dobila nov spoljni izgled na sasvim novim
elementima zidne plastike, krova s pokrivačem od lima, prilazni plato i uređenje prostora oko
zgrade, tako da je objekat postao potpuno nov i savremen. Narastanjem Cetinja bolnica je sve
više bila gradski objekat, oivičena gradskim tkivom, što je bolnicu činilo nepovoljnim
suśedstvom. Tridesetih godina razmatrano je izmještanje bolnice na novu lokaciju u reonu
Donjega kraja, ali do toga nije došlo, pa je postojeći kompleks zadržan i proširen. U Zetskoj
banovini 1929. godine Cetinjska bolnica „Danilo I“ postala je državna bolnica, jedina te vrste u
Banovini, čime su se njeni uslovi u mnogo čemu izmijenili i osposobljena je za savremenu
bolničku funkciju.
Zetski dom
Zetski dom je kulturno-istorijski spomenik i jedina pozorišna zgrada stare Crne Gore.
Podignut je finansijskim sredstvima iz dobrovoljnih priloga iz čitave Crne Gore i inostranstva.
Svečano je 1. maja 1884. godine položen prvi temeljni kamen Zetskoga doma, kad se navršilo
400 godina od preseljenja prijestonice Crnojevića s Oboda na Cetinje. Zetski dom je preteča u
nas narodnih univerziteta i centara za kulturu i umjetnost. Bio je istovremeno pozorište,
čitaonica, biblioteka i muzej. Objekat je lociran u centru u bloku koji su formirale ulice Bajova,
Zetska i Batrićeva. Povučen unutar bloka formirao je ispred proširenje, trg, s kojim je ostvario
jedinstvenu urbanu kompoziciju. Projekat za zgradu izradio je arhitekta dr Josip Slade. Zgrada je
rađena dugo i završena je tek 1896. godine. Radove je izvodio Jozo Terzović, neimar iz
Dalmacije, sa saradnicima. U Zetskome domu bilo je prvo crnogorsko pozorište. Imalo je 17
loža, parter i galeriju s mogućnostima gledališta do 300 osoba. Sala je veoma akustična s
izvanredno urađenim enterijerom u gipsu i umjetničkim slikama urađenim na tavanici i zidovima
koje su radili češki umjetnici.
Objekat je rađen u neoklasičnome stilu đe dominiraju elementi romanike i baroka. Ulazni
portal je otvoren i izvučen iz objekta: ima tri otvora s polukružnim završetkom i dva sa strane.
Prozori su uzani, kao i ulazni dio uvučen unutar ravni zida i zasvođen polukružnim lukovima.
Njihova obrada je profilisana u malteru i farbana posnom bojom. Krov je oblikovan pojedinačno,
prateći visinu pojedinih prostora. Krovna konstrukcija je drvena, a pokrivač je crijep ćeramida.
Uočava se nedovršenost fasade koja nije urađena istim kriterijumom na površini timpanona i
nedefinisanim otvorom na njemu. Zidovi objekta su rađeni od poluobrađenoga kamena,
krečnjaka iz okoline Cetinja i malterisani krečnim malterom. Nakon okupacije Crne Gore od
strane Austrougarske u Prvome svjetskom ratu okupator je zgradu bio pretvorio u konjušnicu, a
prilikom napuštanja Cetinja 1918. godine, da bi sakrio takvo vandalstvo, podmetnuo je požar i
zgrada Zetskoga doma je izgorjela. Tako je zgrada s elementima dragocjenoga enterijera i
inventarom do temelja uništena. Zgrada je obnovljena 1931. godine s nekim izmjenama na
ulaznome dijelu, a izvršena je izmjena i na fasadnim elementima. Zetski dom u mozaiku
cetinjskoga nasljeđa predstavlja svojevrsni kulturno-istorijski spomenik i arhitektonsko djelo
širega značaja i prelomnu nit u arhitektonskom oblikovanju objekata koji će se kasnije graditi na
Cetinju. S njime se, za razliku od tada izgrađenih objekata, počinje poklanjati posebna pažnja
arhitektonskom izgledu, kreiranju i komponovanju pojedinih elemenata i stvaranje većih i boljih
arhitektonskih djela. Pozorište je u aprilskome zemljotresu 1979. godine znatno oštećeno.
Izvršena je rekonstrukcija i sanacija objekta. Scenski prostor je proširen, preuređen je foaje,
vraćen je enterijer sale, osavremenjene su instalacije, dok je spoljni izgled objekta zadržao
autentičnost. Brižljivom rekonstrukcijom sačuvana je istorijska autentičnost arhitekture uz
određene intervencije koje su u domenu dozvoljenih.

„Plavi dvorac“
Godine 1894–1895. podignut je dvorac prijestolonasljednika Danila – „Plavi dvorac“
izgrađen u stilu kasnog ampira. Ova mala skromna i lijepo koncipirana građevina, iako bez
tradicije na domaćem tlu, lijepo je i skladno upotpunila ambijent starog istorijskog jezgra
Cetinja. Smještena je u izvanrednom ambijentu između dva najveća gradska parka, što objektu
daje poseban i naglašen značaj. Lazo Popović u svojim rukopisima o Cetinju iz toga perioda
opisuje ga i kaže: „Iako su ovu zgradu pažljivo izgrađivali domaći inžinjeri“, nema podataka ko
je projektovao „Plavi dvorac“. Moglo bi se pretpostaviti, prema stilu koji je primijenjen i
prijateljstvu koje je Dvor i sam prijestolonasljednik imao s Parizom, da je neki od francuskih
arhitekata, koji su povremeno boravili na Crnogorskome dvoru, projektovao ovaj objekat. Od
domaćih inžinjera u to vrijeme bili su tek završili škole inž. Marko Đukanović i Andrija Radović,
koji su dosta radili, posebno za Cetinje, ali nema podataka da su bilo što radili za ovaj objekat.
„Plavi dvorac“ je kuća sa spratom i potkrovljem. Imala je 12 odjeljenja, a potkrovlje je bilo
urađeno za mlade. Funkcionalnost i enterijeri objekta bili su savršeni. Objekat je često služio i
kao rezidencija stranim vladarima i diplomatama koji su boravili u Crnoj Gori. Fasadni dio
objekta je interesantan i dosta raskošno riješen. Pored kolorističkih rješenja zidnih površina, po
čemu je i dobio ime „Plavi dvorac“, fasada ima plastične vrijednosti koje su posebno naglašene u
pilastrima izgrađenim od crvenoga vještačkog kamena i s kitnjastim kapitelima, elementima
dekoracije u kamenu oko prozora i vrata, balkona itd. Poseban akcenat čini grb Petrovića iznad
glavnih ulaznih vrata urađen u kamenu. Interesantan je krov s krovnim vijencem, izrađen od
kamenih konzolica i prozorima. Na fotografiji M. Petrovića, koji je 1900. godine obilazio Crnu
Goru i napisao knjigu o Černoj Gori, vidi se da je zgrada bila pokrivena limom. Dvorište prema
ulici imalo je ogradu visine 1,5 m, izrađenu od kamena u vidu solda, a iznad željeznu ogradu i
ulazni portal od dva profilisana stuba. Zgrada „Plavoga dvorca“ zidana je kamenom bez
betonskih konstrukcija, a međuspratna konstrukcija je drvena. Dužina objekta je 24,93 m, a
širina 18,95 m. Visina etaže je 4,60 m. Površina objekta, prizemlja i sprata iznosi 800 m2.
U međuratnome periodu zgrada „Plavoga dvorca“ adaptirana je i prilagođena novim
funkcijama, tako da je izgubila autentičnost unutrašnjega uređenja. U njoj je radila Viša realna
gimnazija sve do Drugoga svjetskog rata, a kasnije Umjetnička galerija Crne Gore. Objekat je
bio u procesu sanacije i rekonstrukcije zbog oštećenja u aprilskom zemljotresu 1979. godine.
Nakon toga bio je namijenjen izložbenome prostoru cetinjskih muzeja, a danas je rezidencija
Predśednika Crne Gore.

Spomenik na Orlovu kršu

Podignut je 1897. godine iznad Cetinja na Orlovu kršu. Simbolizuje dvovjekovnu
vladavinu kuće Petrovića, čiji je osnivač bio vladika Danilo. Vladika Danilo je umro 1735.
godine, a sahranjen je u Manastiru Podostrog u Mainama kod Budve. Manastir je pripadao
Cetinjskoj mitropoliji sve do razgraničenja s Austrijom, kad se našao na austrijskoj teritoriji i
Njegoš ga je uz određenu nadoknadu 1837. godine ustupio Austriji. Knjaz Danilo je postigao
sporazum s Austrijom o prenošenju kostiju vladike Danila iz Manastira Podostrog na Cetinje, te
su 1853. godine kosti prenešene i smještene u Cetinjski manastir. Za 200-godišnjicu vladavine
kuće Petrovića podignut je spomenik i Vladičine su kosti iz Manastira poslije 43 godine boravka
u njemu (1897. godine) prenijete i sahranjene na Orlovu kršu. Za podizanje spomenika na Orlovu
kršu raspisan je bio konkurs 1893. godine. Kao najbolje, bilo je prihvaćeno rješenje koje je
ponudila knjeginja Jelena, ćerka Knjaževa, docnije kraljica Italije. Saradnici na projektu bili su
francuski arhitekta g. Fruše, koji je kao stipendista lijepih umjetnosti te godine bio u misiji u
Dalmaciji i Crnoj Gori, i vajar P. Maro Vajtijer. Spomenik je rađen od kamena iz kamenoloma iz
brdašca kod Podgorice, crveni krečnjak. Majstori su bili sa Korčule, a radovima je rukovodio inž.
Andrija Radović. Spomenik je završen u oktobru 1896. godine, a svečano je otkriven 1. januara
1897. godine.
Mauzolej je podignut na Orlovu kršu, brdu koje se nalazi na jugozapadnoj strani Cetinja,
odakle se izvanredno sagledava panorama Cetinja i njegove okoline. Sastoji se iz dva osnovna
dijela, grobnice i baldahina, koji se nad njom izdiže. Grobnica sa zapadne strane ima kamenu
ploču s krstom. Na gornjoj ploči grobnice reljefno su predstavljeni u kamenu simboli svjetovne i
duhovne vlasti Vladičine, mitropolitski skiptar sa strane uokviruju lovorova i maslinova
grančica. Preko sredine se nalaze dva ukrštena jatagana. Na istočnoj strani ukomponovan je
bronzani kružni medaljon s Vladičinom glavom u profilu. Bočne strane sarkofaga ukrašene su
reljefima isklesanim u kamenu stilizovanim cvjetovima i krstom u kružnim okvirima. Iznad
grobnice na četiri dorska stuba uzdiže se baldahin (svod) koji predstavlja zvjezdano nebo. Svod
se preko lukova oslanja na stubove. Lukovi nose ukrasne vijence u obliku astragana u čijem se
tjemenu nalazi po jedan kamen temeljac s reljefnim grbovima na čeonoj strani (državni,
porodični i vladičanski grbovi). Na donjoj strani ovih kamenova nalaze se ukrasni stilizovani
cvjetovi s različitim brojem listova. Nebo je u obliku kalote zvjezdano i obojeno plavo.
Spomenik je impozantan i s parkom koji ga okružuje predstavlja omiljeno šetalište Cetinjana.

Vladin dom
Poslije Berlinskoga kongresa i nagloga uvećanja državne administracije Cetinje se našlo
u nepovoljnome položaju u pogledu smještaja velikoga broja nadleštava, institucija i dr.
Angažovane su bile privatne stambene zgrade kao privremeni smještaj. Zbog toga se nametala
potreba za izgradnjom jedne zgrade za smještaj „Knjaževe vlade i ostalih nadleštava“. Na
lokaciji između Biljarde i reona Medovine 7. juna 1909. godine otpočela je izgradnja zgrade
Vladina doma. Za nepunu godinu dana, 15. avgusta 1910. godine, objekat je završen i uoči
jubileja 50 godina vladavine knjaza Nikole I Petrovića Njegoša, kad je Crna Gora proglašena
kraljevinom, predata je na upotrebu tzv. zgrada Crnogorskoga parlamenta. Prema odobrenome
projektu među ponuđenima od strane stručnjaka iz Francuske i Italije, arh. Koradini iz Italije
dobio je pravo izvođenja uz dopunu projekta koji je uradio inž. Đukanović. Zgrada je
jednospratna, urađena u stilu baroka, s obilježjima renesanse. Koncipirana je s osnovom u obliku
zatvorenoga četvorougla s atrijumom. Objekat je samostalan sa široko zamišljenom urbanom
okolinom. Ističe se naročito dekorativna umjetnost na fasadama, profilisani vijenci, kapiteli,
portal i prozorski okviri sa završenim aplikacijama sata i figura kao simbola dana i noći po uzoru
na Mikelanđelovu skulpturu na grobnici Mediči u Firenci. Izražen je smisao za strogu simetriju.
Ljepotu objekta dopunjava svečan i raskošan ulazni dio s lijepim balkonom u visini sprata.
Sudeći prema veličini i umjetničkoj obradi, Vladin dom je trebao da predstavlja i simbol
Kraljevine. Bio je tada najviša građevina u Crnoj Gori. U osnovi je imao dimenzije 65x52 m s
atrijumom. U nju su bili smješteni skupština, vlada i još nekoliko ustanova. Radove na objektu
izvodili su strani preduzimači majstori, pretežno Talijani, a nadzor nad izvođenjem radova vodio
je inž. Marko Đukanović, tadašnji ministar unutrašnjih djela Crne Gore. Građena je u kamenu i
armiranome betonu. Ona je ujedno i prvi objekat u Crnoj Gori na kome je primijenjen armirani
beton. Krov je četvorovodan, strm i pokriven eternitom. Projektom je bilo predviđeno potkrovlje,
ali zbog grešaka u izvođenju ono nije realizovano (napravljeno je tek kasnije, nakon požara i
restauracije). Materijal za izgradnju objekta, osim kamena, pijeska i šljunka, uvezen je iz Italije i
Austrougarske. Izgradnja je koštala 1 milion perpera, dva i po puta više od predviđenoga iznosa,
što je izazvalo velike rasprave u skupštini i različite komentare povodom neracionalnoga
građenja ovoga objekta. Vladin dom ovakvoga oblika i veličine za malo Cetinje ne ostavlja
utisak monumentalnosti i izvanredno se uklapa u ambijent staroga istorijskog jezgra grada.
Izgrađen je u predvečerje balkanskih ratova, za nepunu godinu dana uz organizaciju gradnje u tri
smjene, sa u prośeku oko 400 radnika, pretežno Talijana. Iscrpljenošću investicija izgradnja
uređenja oko objekta nije urađena. Danas se u njoj nalazi Sala Ivan Crnojević, đe se održavaju
najvažnije državne svečanosti, a kompletna zgrada śedište je Narodnoga muzeja Crne Gore.

Vojni stan
Od profanih objekata iz toga perioda još je značajan objekat Vojnoga stana. Jednostavna
građevina u kamenu sa spratom završena je ruskom pomoći 1896. godine, nakon
jednogodišnjega izgradnje. Služila je za obuku crnogorske vojske i školovanje crnogorskih
vojnih starješina te za śedište prve Stajaće vojske (1896). Sve do zemljotresa korišćen je za
potrebe vojske. Poslije stradanja u zemljotresu 1979. godine objekat je rekonstruisan i
namijenjen za sport i rekreaciju, a u njemu se danas nalazi Sportska dvorana „Lovćen“. Za
razmišljanje je da li je trebalo tako značajnome istorijskom spomeniku izmijeniti ambijentalni
izgled, pri čemu se gubi gotovo u potpunosti njegov pređašnji identitet.

Crnogorska banka
Crnogorska banka, prvi novčani zavod u Crnoj Gori, osnovana 1906. godine, nalazila se
u privatnoj stambenoj kući Miloša Lepetića, građevinara iz Dalmacije. Kasnije je kuća
adaptirana, otkupljena i preuređena, podignuta za jedan sprat i prilagođena potrebama banke.
Zgrada se danas nalazi u Njegoševoj ulici, preko puta Ministarstva kulture i Zavoda za zaštitu
spomenika. Izgrađena je u polutesanome kamenu. Ima izgled tipičnih primorskih vlastelinskih
kuća Dalmacije.
Austrougarsko poslanstvo
S raspoloženjem Dvora za slobodni izbor lokacija za svoje ambasade, strane zemlje
podižu svoja predstavništva na gotovo najljepšim mjestima u gradu. Po ugledu na evropske
rezidencije, locirane su na izdvojenim prostorima, na uličnim skverovima, oslonjene na zelenilo i
na rekreativne površine. U nastojanju da prezentiraju dostignuća svojih zemalja i međusobni
prestiž izgrađena su ostvarenja raskošnoga oblika i obrade do impresivnosti u tretiranju
arhitektonskih zamisli, što ih čini osobenim i najljepšim u ukupnoj izgradnji nasljeđa na Cetinju.
Prvo se podigla zgrada Poslanstva Austrije i Rusije, zatim Italije i Francuske, Bugarske i
Engleske (još su svoje diplomatske misije imale Turska, Njemačka, Grčka, Belgija, SAD i
Srbija).
Godine 1896. Austrougarsko poslanstvo uz odobrenje knjaza Nikole otkupilo je od
jednoga privatnika zemljište za podizanje zgrade Poslanstva. Iste godine po projektu arhitekte dr
Josipa Sladea u Ulici Baja Pivljanina otpočela je izgradnja zgrade Austrijskoga poslanstva i
Rimokatoličke kapele u njezinu sastavu. Zgrada je završena 1899. godine. Građena je od
lokalnoga materijala u tesanome kamenu s jednostavnom, ali uspješnom podjelom fasadnih
površina s otvorima i vijencem. Ima prizemlje, sprat i potkrovlje površine oko 800 m2. Dobro
odmjerene veličine i detalji, ritam prozora i ulaza, obrađeni su u kamenu s visokom klesarskom
preciznošću. Poseban naglasak monumentalnosti čini krov sa strmim strehama i prozorima,
krovnim vijencem, koji su na najbolji način ukomponovani. Unutrašnjost zgrade djeluje
monumentalno s prijatnim prostorima i prostornim odjeljenjima, visokim plafonima i preciznom
podjelom funkcija. Rađena je s puno konstrukcijskih zidova uzdužnih i poprečnih, što je u
zemljotresu 1979. godine uslovilo neznatna oštećenja. Uz zgradu je podignuta i kapela u
romanskome stilu s nekim elementima gotike. Na fasadi iznad ulaza u kapelu nalaze se aplikacije
sa skulpturama Bogorodice i anđela. Do podizanja Katoličke crkve na Cetinju ova kapela je
služila za potrebe svih katoličkih vjernika u gradu. Zgrada ima veoma lijep i prostran dvorišni
park oivičen ogradom od kamena i željeza s pomoćnim objektima, igralištem, bunarom i
skloništem. Zgrada djeluje impresivno s jednostavnom arhitekturom u kojoj su na najbolji način
ostvareni jedinstvo arhitekata, zidara i korisnika objekta. Do 1914. godine korišćena je za
Austrougarsko poslanstvo, a između dva rata u njoj se nalazila Komanda zetske divizije.
Rusko poslanstvo
Rusko poslanstvo podignuto je između Varoškoga parka i Ulice vojvode Batrića na
lokaciji koju je odabrao ruski poslanik Gubastov. Lokacija ima 88,75 m u dužini i 56 m u širini i
zahvata površinu od 3.554,50 m2. Svečano osvećenje temelja obavljeno je 21. maja 1900.
godine. Zgrada je stavljena pod krov 1901. godine, što je za ondašnje prilike neobično brzo.
Djelo je talijanskog arhitekte A. C. Koradinija, koji je zgradu projektovao i izvodio. Koncipirana
je u arhitekturi poznoga baroka. Pretpostavlja se da je vlada u Petrovgradu, mada je imala svoje
poznate arhitekte u to vrijeme, ovlastila vladu na Cetinju i svoje poslanstvo da sami odrede
arhitektu. Vlada Crne Gore, s obzirom na prijateljstvo s Rimom, obratila se Italiji i angažovala
arhitektu Koradinija. Zgrada je potpuno dovršena i useljena 1903. godine. Po izgledu, funkciji i
kvalitetu izrade, zgrada Ruskoga poslanstva smatra se izuzetno uspjelim objektom. Rađena je u
stilu baroka s nekim renesansnim elementima. Duga je 27,5 m i široka 18,00 m. Rađena je u
kamenu i drvetu. Unutrašnjost objekta je raskošno urađena. Prizemlje i sprat korišćeni su za
potrebe diplomatskog osoblja, dok su suteren i potkrovlje služili kao pomoćni prostor.
Međuspratna konstrukcija je drvena s posebnom konstrukcijom za nošenje plafona. Iznad otvora
prozora i vrata izgrađena je konstrukcija u obliku luka u kamenu. Posebno je interesantna glavna
fasada s brojnim profilisanim dekorom zidnih površina, vijenaca, otvora, portala i završava se
nizom kružnih prozora u dekorativnoj obradi. Krov predstavlja originalno konstruktivno i
oblikovno rješenje. Stražarske kućice na ulazu, kao i bogata ograda oko objekta, urađena od
kovanoga gvožda, predstavljaju poseban kvalitet.
Predviđena je bila crkva pored Poslanstva za koju je plan uradio petrogradski profesor
Pomerancov, ali nije realizovana. Objekat daje utisak visoke graditeljske i zanatske kulture
talijanskih majstora koji su ga gradili. Nažalost u tridesetim godinama nesmotreno je podignuta
zgrada uprave Zetske banovine, koja je objekte Ruskoga poslanstva i Zetskoga doma drastično
ugrozila i umanjila njihove urbane vrijednosti. Zgrada Poslanstva korišćena je u službene svrhe
do 29. decembra 1915. godine, kad su svi strani diplomatski predstavnici na Crnogorskome
dvoru napuštili Cetinje. Između dva rata u zgradi Ruskoga poslanstva radila je učiteljska škola.
Jedno vrijeme u njoj se nalazio dio bolnice, zatim je korišćena i kao stambeni prostor, pa kao
zgrada Likovne akademije. Odlukom Vlade Crne Gore, nakon požara koji ju je oštetio prije
nekolike godine, planirano je njeno adaptiranje i preseljenje Ministarstva vanjskih poslova Crne
Gore u nju.
Francusko poslanstvo
Zgrada Francuskoga poslanstva podignuta je 1910. godine. Bila je ne samo jedna od
najvećih već i najljepših zgrada na Cetinju. Rađena je u stilu secesije, tadašnjega
srednjoevropskog pokreta koji se izgradnjom ovoga objekta prvi put javlja u Crnoj Gori.
Primjenom materijala u različitim vrstama i boji, valovitošću linija i površina kod relativno
jednostavne fasade, ostvareni su ornamentalni motivi koji čine objekat jedinstvenim i raskošnim.
Dominiraju vijenac, balkoni, ulaz i krov s dimnjacima, zatim keramika raznih oblika i veličina,
unutrašnja funkcija i obrada s detaljima u primjeni različitih materijala, stolarija, stepenište,
podovi i plafoni, održava dosljednost u obradi i izgradnji objekta. Zgrada je podignuta u centru
Cetinja na lijepoj lokaciji u Njegoševoj ulici. Zidana je u kamenu i armiranome betonu.

Talijansko poslanstvo
Zgrada Talijanskoga poslanstva djelo je arhitekte Koradinija. Podignuta je 1910. godine u
reonu Nova varoš, na uglu puta za Kotor i puta za Lovćen, okružena parkovskim zelenilom i
sportskim terenima. Objekat čine dva dijela: objekat glavne rezidencije i objekat s pomoćnim
prostorima, koji su međusobno povezani pasažom. Karakterišu ga mirne fasade sa skromnom
dekoracijom i simetričnim rasporedom otvora. Interesantnim ga čine mansardni prostor, vijenci,
krov i dimnjaci. Poseban ukras objekta je trijem na ulazu sa stubovima iznad koga je svečani
balkon. Enterijer je bogatije izgrađen. Nižu se holovi, sale i saloni s obradom u gipsu i željezu.
Građena je u materijalu i konstrukciji, bez posebnosti u odnosu na druge objekte. Radove su
izvodili talijanski majstori i preduzimači, a nadzor je vodio sam projektant. Talijansko
poslanstvo je monumentalna građevina, jednostavna, ali s prijatnim izgledom.
U međuratnome periodu u njoj je bila Komanda Petoga žandarmerijskog puka, a danas je
u njoj Nacionalna biblioteka „Đurađ Crnojević“.

Englesko poslanstvo
Posebno lijep i zanimljiv objekat predstavlja zgrada Engleskoga poslanstva. Nalazi se u
jednom od najljepših djelova grada u Ulici Njegoševoj, u blizini Hotela „Grand“. Uticaj na izbor
lokacije imao je engleski arhitekta Harti, koji je nošen idejom vrtnih gradova u to vrijeme
podizanih u Engleskoj (tzv. kotidž sistem), predložio lokaciju i projektovao objekat. U
arhitektonskome izrazu to je objekat jako smirenih površina s dominacijom prozorskih otvora na
gotovo ravnoj fasadnoj površini. Izraz prirodne boje ima poseban naglasak i ostavlja utisak
dosljednoga polazišta ovoga pokreta. Rješenje objekta po visini s prizemljem, spratom i
potkrovljem predstavlja jako odmjerenu proporciju. Fasade i otvori odražavaju funkciju objekta
čiji su završeci s krovnim ravnima, naglašenim krovnim vijencem i prozorima na krovu uspjelo
rješenje tipičnoga engleskog ljetnjikovca. Fasada prema ulici obogaćena je završnim trijemom i
terasom iznad. Enterijeri su izrađeni u materijalu odabranome s puno smisla za njegovu
primjenu. I pored intervencije između dva rata i donekle zapuštenosti, sačuvan je u većem dijelu
sjaj i raskoš ovih enterijera. Podovi su hrastovi tamnoga sjaja, zidovi bojani posnom bojom, a
spojevi s plafonima rađeni u profilisanim trakama od gipsa. Stolarija je impresivno obrađena i
zastakljena brušenim staklom. Pod je od keramičkih pločica složenih u šah polju s interesantnim
motivima, stepeništa su od drveta, a pregradni zidovi su u bondruk konstrukciji s profilacijom.
Zidovi su izvedeni od lomljenoga kamena, a međuspratna konstrukcija je od drveta. Intimnost
proporcije i veličina objekta podśeća na porodičnu vilu. Između dva rata u ovoj je zgradi
stanovao ban Zetske banovine, danas je tu Muzička akademija.

Bugarsko poslanstvo
Za potrebe Bugarskoga poslanstva vojvoda Ivo Radović podigao je privatnu porodičnu
kuću koju je Bugarsko poslanstvo finansiralo na račun zakupnine koju bi plaćali za vrijeme
korišćenja. Zgrada je podignuta u Dvorskoj ulici i danas je to Gradska kafana. Rađena je kad i
Vladin dom, pa je bila predmet rasprave, pod sumnjom da je na nedozvoljen način u građenju
korišćen materijal sa zgrade Vladina doma.
Najznačajnije karakteristike istorijskoga jezgra Cetinja dala je, pored ostalih, i izgradnja
poslanstava evropskih država. Različiti po stilu, svjesno uklopljeni u prostor i zajedno s ostalima
daju specifičnu fizionomiju, svjedoci su vremena kad je Cetinje živjelo intenzivnim životom
metropole.

Kultura stanovanja
Izgradnja stambenoga fonda na Cetinju pratila je materijalne mogućnosti. Polovinom
XIX vijeka sve cetinjske kuće građene su od kamena, obično prizemne i pokrivene slamom, s
malim otvorima i malim brojem otvora. Sedamdesetih godina XIX vijeka počinje izgradnja kuća
na sprat i dalje građenje kuća od kamena s većim otvorima, malterisanih, sa dvovodnim
krovovima pokrivenim kanalicom. Koncept izgradnje stambenih zgrada bio je s potkrovljem i
karakterističnim prozorima, balkonom nad ulazom po ugledu na primorske kuće. Rađene su u
nizu u zatvorenim blokovima. Širina prema ulici iznosila je 10 m, a konstrukcijski rasponi zidova
do 6 m. U dvorištu su bile bašte u koje se ulazilo iz hodnika zgrade. Poslije sedamdesetih godina
javljaju se dimnjaci na zgradama, što je pretpostavljalo da nema ognjišta u objektima, a pokrivači
sa slamom zamijenjeni su crijepom. Organizacija stana se mijenja, vrše se podjele po
funkcijama. O tome Rovinski kaže: „...građene su nove kuće po evropskom obrascu i ukusu,
podijeljenim sobama za spavanje, za trpezariju, za dnevni rad, za primanje gostiju i jedan prostor
sa kaminom koji je zamjenjivao ognjište.“ Izgradnjom vojvodskih kuća u Dvorskoj ulici počinje
izgradnja stambenih zgrada s većim komforom. Cetinjski trgovci, zanatlije i ugostitelji
zamjenjuju naslijeđeni fond, rekonstruišu ga i grade nove kuće s lokalima u prizemlju i
stanovanjem na spratu. Započinje i socijalno raslojavanje, kako po komforu tako i po urbanom
razmještaju.
U prvoj deceniji XX vijeka izgrađen je veliki broj uglednih stambenih kuća.
Najznačajnije privatne zgrade iz toga vremena su ove:
 Palata Đukanovića, privatna kuća podignuta 1910. godine u renesansnome stilu.
Vlasnik kuće bio je Marko Đukanović, građevinski inžinjer, koji je i projektovao
kuću. Podignuta je sa spratom, mansardom i podrumom u kome je rezervoar za vodu.
Građena je kada i Vladin dom, pa su vjerovatno i za njenu izgradnju bili angažovani
talijanski majstori s Doma. Izgrađena je u kamenu s obradom fasadnih površina u
malteru, a noseći elementi rađeni su od armiranoga betona. Zgrada je povučena od
regulacione linije, na ulazu je urađen prilaz natkriven terasom. Karakteristična je
obrada ulaza sa četiri skulpture koje predstavljaju četiri godišnja doba. Pored
stanovanja u međuratnome periodu zgrada je korišćena za potrebe Agrarne banke.
Nakon Drugoga svjetskog rata u njoj je jedno vrijeme radila Pobjeda.
 Kuća Vukotića u Njegoševoj ulici, izgrađena 1910. godine po projektu inžinjera
Jovana Maguljana u stilu kubizma. Izgrađena je u armiranome betonu samo nekoliko
godina poslije čuvene kuće Ogista Perea u Parizu, prve kuće izgrađene u svijetu
primjenom armiranoga betona u arhitekturi. O njoj arhitekta Uroš Martinović kaže:
„Predstavlja najdragoceniji prilog jugoslovenske arhitektonske prakse riznici epohe
 evropske moderne arhitekture.“ To je djelo koje je svojom jednostavnošću oblika bez
dekorativnosti vjesnik savremene arhitekture izražen u pokretu purizma koji je tek bio
u začetku u evropskoj arhitekturi. Odlikuje se sa strogom simetrijom, racionalnog
sažimanja izgleda, modularnosti osnove i konstrukcijskoga sklopa. Dok se prilazi
objektu, njegova spoljašnjost djeluje jednostavno s jedinstvenim prostorima i
likovnim elementima i prenosi informaciju o izuzetnoj sređenosti. Pobuđuje
interesovanje da se radi o objektu najavljenih promjena. Ono zaslužuje poseban osvrt,
više nego dosad, jer je značajno za građevinsko nasljeđe.
Prilikom izgradnje Engleskoga poslanstva na Cetinju je boravio engleski arhitekta Harti,
kome je bilo povjereno projektovanje i dvije stambene zgrade u Ulici Vuka Mićunovića. Zgrade
su građene za potrebe stanovanja dva poznata cetinjska ljekara, dr Matanovića i dr Perazića.
Zgrade su projektovane u duhu arhitekture engleskih vrtnih gradova stila kotidž. Skladne
dimenzije, nenametljive i smještene u zelenilu na najbolji način su dopunile taj prostor. Zgrade
su prizemne sa mansardom i podrumom. Izgrađene su 1912. godine, a izvodio ih je inžinjer
Soaje, francuski građevinar, koji je u to vrijeme radio na Cetinju.
Pored objekata podignutih na Cetinju crnogorski vladari su ostvarili značajne istorijske
materijalne i duhovne vrijednosti u izgradnji vladarskih rezidencija izvan Cetinja. Koristeći se
iskustvom i nasljeđem srednjovjekovnih državnika, oni su, svaki na svoj način, izgradili brojna i
vrijedna zdanja u pojedinim mjestima svoje države ili van nje.1 Za vrijeme vladavine knjaza
Nikole podignute su veoma vrijedne rezidencije u Baru, Podgorici, Rijeci Crnojevića i Nikšiću,
đe su boravili povremeno Knjaz, njegova porodica i njihovi gosti. Nakon proširenja teritorije
Crne Gore i oslobođenja Bara, na mjestu konaka Selim-begova podignuta je 1885. godine
dvorska vila, tzv. kompleks Topolica. Kompleks su činili dvorac na samoj obali mora, palata u
neposrednoj blizini, nazvana Mali dvorac, sa velikim parkom, kulama i kapelom i u neposrednoj

1
Poznato je da su Crnojevići imali svoje dvorove na jadranskoj obali, današnjem Crnogorskom primorju i
u Italiji, u kojima su provodili dio vremena u odmoru i pripremi za nove poduhvate i učvršćivanje nacionalne svijesti
u borbi za nezavisnost. Dinastija Petrovića nastavila je s time pa je kroz svojih 250 godina vladavine podigla
određen broj objekata koji su imali sličnu namjenu. Manastir Podmaine kod Budve i Manastir Stanjevići iznad
Budve sagrađeni u XVII vijeku bili su metoh Cetinjskoga manastira. Manastiri su pored crkava i komfornih konaka
imali imanja koja su obrađivana i koja su izdržavala žitelje manastira. Cetinjski mitropoliti vladika Danilo, Petar I i
Petar II redovno su ih koristili i u njima zimovali. Vladika Petar I je često boravio na Rijeci Crnojevića, đe je
sagradio kuću da bi „predanio” i „prenoćio” (tzv. Vladičina kuća), a na Karuču, ribarskom naselju na Skadarskom
jezeru u blizini Rijeke Crnojevića, zbog podobnosti klime i prirodnih odlika izgradio je malu kuću za prebivalište na
manastirskom imanju.
blizini objekat Zimska bašta. Dvorac Topolica je dvospratna zgrada podignuta u stilu ne čistoga
ampira, u kome se javljaju elementi romanike, gotike i baroka. Pretpostavlja se da ga je
projektovao dr Slade, koji je u to vrijeme boravio u Crnoj Gori, a u Baru je radio na pripremi
izgradnje luke.
Dvorac knjaza Nikole u Nikšiću, velika zgrada u renesansnome stilu, podignut je 1900.
godine po projektu dr Sladea, a Saborna crkva po projektu ruskoga arhitekte Preobraženskog. U
Podgorici je podignut dvorac kralja Nikole, dvospratna zgrada izgrađena u stilu renesanse i
baroka i kompleks Leskovac kod Rijeke Crnojevića koji je imao karakter poljoprivrednoga
dobra. Sadržao je dvorsku kuću, kapelu, objekat za goste, objekat za pratnju, ekonomski dio i
kompleks farme.