Krleza Koprivnica 2022 Katalog

Krleža i Koprivnica
(i okolica)
Koprivnica, 2022.
Dražen Ernečić
Krleža i Koprivnica (i okolica)
Uvod
Muzejska izložba »Krleža i Koprivnica (i okolica)« građom iz fundusa Muzeja grada Koprivnice, doku-
menata i knjiga, prikupljenim podacima i građom iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu,
Muzeja grada Zagreba i Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža u Zagrebu te brojnih knjižno - bibli-
ografskih jedinica prikazuje odnos ovog velikog hrvatskog književnika s Koprivnicom, koprivničkom
Podravinom i prikalničkim selom Duga Rijeka u razdoblju od 1908. do 1981. godine.
Taj odnos Miroslava Krleže (Zagreb, 7. VII. 1893 – Zagreb, 29. XII. 1981) počinje faktografskom i indirek-
tnom, neobičnom činjenicom time što je mladom Krleži u četvrtom razredu velike gornjogradske
gimnazije šk. g. 1907/08. u Zagrebu nadstojnik razreda/ razrednik bio kr. profesor Mile Cindrić koji je
upravo te šk.godine došao u Zagreb, a nakon što je šk. g. 1906/07. bio prvi ravnatelj tada osnovane
Kr. male realne gimnazije u Koprivnici.
Od ljeta 1920. do ljeta 1921. godine Bela i Miroslav Krleža živjeli su u Dugoj Rijeci, (danas u Kopriv-
ničko-križevačkoj županiji) gdje je Bela kao učiteljica dobila posao u pučkoj školi. U tiskari Vinka Vo-
šickog u Koprivnici, uz Sabrana djela, Krleža 1. listopada 1923. pokreće mjesečnik za sve kulturne
probleme Književnu Republiku i tu objavljuje ukupno 24 broja zaključno s brojem u prosincu 1925.
godine u kojem po prvi puta objavljuje kajkavski ciklus pjesama Frana Galovića Z mojih bregov.
Od godine 1926. počinje poznanstvo i iznimno uspješna kroz više desetljeća plodna suradnja Krleže
i Krste Hegedušića a koja traje do 1975. godine. Krleža je upoznao i dr. Leandera Brozovića, kasnijeg
osnivača koprivničkog muzeja, kojeg je posjetio u Kutini 1930. godine te početkom 1940. u Kopriv-
nici.
Naposljetku, izložba prikazuje i odnos cijelog niza javnih osoba, ustanova i umjetnika iz koprivnič-
ke Podravine s kojima je Krleža korespondirao poslije drugog svjetskog rata; od akademskog kipara
Ivana Sabolića, slikara naivne umjetnosti Ivana Lackovića Croate i Ivana Generalića, Narodnog od-
bora grada Koprivnice, Muzeja grada Koprivnice, Slavice Vošicki, tiskara Valka Loborca, književnice
Božene Loborec, akademskog slikara Zlatka Kauzlarića Atača te direktora Prehrambene industrije
Podravka Pavla Gažija, a time daje smjernice i ujedno otvara vrata i za nova buduća široka i kulturo-
loška i književno-povijesna istraživanja.
Velikoznačajan doprinos svojim prilozima izložbi i katalogu, što je zasebna i trajna vrijednost, dali
su relevantni suradnici različitih profila, etnologinja i antropologinja dr. Suzana Marjanić, kanonski
krležolog i leksikograf dr. Vlaho Bogišić, književni povjesničar i pjesnik dr. Zvonko Kovač, akademik,
teoretičar književnosti Milivoj Solar, povjesničar umjetnosti i esejist Marijan Špoljar.
Ovaj katalog nastoji biti doprinosom dosadašnjim spoznajama, ali i usmjeravati u buduća istraživa-
nja koja će svakako i dakako minucioznije osvijetliti višedesetljetne odnose Krleže s Koprivnicom i
Podravinom. Koncepcijski je uređen poput zbornika – almanaha-omibusa, a što su naposljetku dik-
tirale prikupljene spoznaje, bibliografske jedinice i izvorna građa.
Krleža i Koprivnica (i okolica) 3

NSK Zagreb neistraženo vrelo odnosa Krleže i Koprivnice, Podravine i
Duge Rijeke
U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu u Zbirci rukopisa i rijetkih knjiga čuva se Rukopisna
ostavština Miroslava Krleže otvorena za javnost 2003. godine. To je veliki izvor i za brojna buduća
istraživanja odnosa Krleže i Koprivnice, Duge Rijeke i srednje i koprivničke Podravine. Kratkotrajna
istraživanja 23.-25. studenoga 2021. godine tek su naznačila imena osoba i ustanova i poduzeća koja
su godinama korespondirala s Krležom i kroz koja je on imao uvid o zbivanjima u bazenu Krste He-
gedušića i u gradu u kojem je kod Vošickog tiskao »Književnu Republiku«.
Portreti Miroslava i Bele Krleže snimljeni sredinom 1920-ih godina (Muzej grada Zagreba)
* O mom višegodišnjem bavljenju odnosa Krleže i Koprivnice argumentiraju male komorne izložbe postavljene u Muzeju
grada Koprivnice; u prigodi 4. Festivala Miroslava Krleže 2015., organizator Goran Matović, izložba »Miroslav i Bela Krleža
i Vošicki«, u prigodi 1. Festivala Krleža i Duga Rijeka 2019., organizator umjetnička organizacija Artikulacije & Agencija Pa-
storala, blic izlaganje Poznato i nepoznato o lokacijama koprivničkog tiskara Vinka Vošickog; u prigodi 2. Festivala Krleža
i Duga Rijeka 2020. izložba »Iz korespodencije Krleža – Vošicki«; u prigodi 3. Festivala Krleža i Duga Rijeka 2021. predava-
nje uz e-projekciju u suradnji s Muzejom grada Zagreba »Krležin Gvozd 23«.
4 Krleža i Koprivnica (i okolica)

Kronologija
1908. lipanj, Krleža je završio IV A razred, (u glav- 1921. siječanj – kolovoz u Dugoj Rijeci. Bela jedno
nom imeniku redni broj 24) u Kr. velikoj gor- vrijeme na liječenju od tuberkuloze u Zagrebu
njogradskoj gimnaziji u Zagrebu šk. g. 1907./08., pa ju je u školi Krleža zamjenjivao. Od rujna žive
a nadstojnik razreda (razrednik) mu je bio prof. u Zagrebu.
Mile Cindrić koji mu je i predavao matematiku
i fiziku, a koji je upravo te šk. g. stigao iz Kopriv- 1923. 8.kolovoza Vinko Vošicki i Miroslav Krleža
nice gdje je bio prvi ravnatelj tek osnovane Pri- sklapaju Ugovor o izdavanju Književne Republi-
vremene male realne gimnazije prethodne šk. g. ke. 1.listopada izlazi iz tiskare Vošickog u Kopriv-
1906./07. nici na ukupno 40 str. prvi broj Književne Re-
publike, urednik je Krleža, u uredništvu August
1914. početak kolovoza, promatrao je mobiliza- Cesarec. Njihovi tekstovi sačinjavaju prvi broj.
ciju na početku prvog svjetskog rata na zagre- Mjesečnik za sve kulturne probleme do prosin-
bačkom glavnom kolodvoru i vidio Frana Galovi- ca 1925. tiska V. Vošicki, ukupno 24 broja, a do
ća kako je ušao u čekaonicu i kako putuje svojoj 15.7.1927. izlazi u tiskari Gaj u Zagrebu. 29.8. Vo-
regimenti u Sisak potom dalje na Drinu; »odra- šicki i Krleža sklapaju Ugovor o izdavanju Sveu-
zio se u ogledalu i rasplinuo u prljavosivom daš- kupnih djela Miroslava Krleže. Od 24. kolovoza te
ku zrcalnog amalgama kao dim«. godine do 20. svibnja 1926. Vošicki i Krleža ko-
respondiraju u vezi tiska Književne Republike u
1919./20. šk. g. u Školskoj spomenici niže pučke 41 pismu u kojima rješavaju tehnička pitanja ho-
škole u Dugoj Rijeci piše 28. decembra imeno- norara, korekture, pretplatnika... U po jednom
vana je vladinim dekretom privremenom učite- pismu Krleža piše korektoru Stjepanu Kukecu, a
ljicom Leposava Krleža rodj. Kangrga ali je zbog Bela Krleža piše Vošickom. Časopis je iz Kopriv-
bolesti, odmah stavljena na dopust, tako da je nice odlazio pretplatnicima diljem Kraljevine
1919/20. god. ostala škola zatvorena. (OŠ A. Pal- Jugoslavije od Petrinje, Korčule, Prilepa, Sušaka,
movića, Rasinja) Čakovca, Zagreba, Bosanske Dubice, Podgorice,
Kumanova, Skoplja, Nevesinja, Gračanice, Skra-
1920. ljeto – prosinac, boravak u Dugoj Rijeci kraj da, Splita, Vakufa, Mostara, Brčkog pa do SAD-a /
Ludbrega, gdje je Bela uz Benešićevu pomoć San Francisca, Švicarske / Berna, Egipta / Port Sa-
dobila mjesto učiteljice. 21. IX Krleža piše Upra- ida, Njemačke / Frankfurt a /M., Austrije / Beča……
vi narodnog kazališta u Zagrebu i šalje iz Duge (I. Očak, Podravski zbornik, 1984.) 19. 12. Vinko
Rijeke rukopis Galicije direktoru drame HNK Ivi Vošicki u pismu iz Koprivnice potvrđuje Krleži
Raiću, (NSK, Zagreb), a 30. prosinca sat vremena isplatu jednog obroka za Republiku od 5.000.
prije izvođenja u HNK zabranjena drama »Gali- (NSK, Zagreb). Te godine Vošicki tiska i objavljuje
cija«. Krležin Vučjak.
U navedenoj Školskoj spomenici za šk. g. 1920./21.
piše: …Dečaka je upisano: 20, a devojčica: 21. Ope- 1924., 9. I. Vošicki u pismu iz Koprivnice potvr-
tovnica se nije održala jer deca već nekoliko go- đuje Krleži uplatu honorara od 2250. (NSK, Za-
dina nisu išla u školu, zbog abnormalnih prilika greb). 25. I. 1924. Vošicki potvrđuje u pismu Krle-
sa bivšom učiteljicom, te prema tome nisu imala ži uplatu obroka za autorsko pravo od 2225 din.
što opetovati. Obuka je otpočela 10. septembra. 15. III. Vošicki piše Krleži o prispjeću pretplate na
Učiteljica je uživala dopust od 20. okt. do 13. jan. devet novih adresa (NSK, Zagreb). 24. III Vošicki
13. januara je obuka opet redovno započela. (OŠ piše Krleži o dugovanju honorara zbog užasno
A. Palmovića, Rasinja) zapelog poslovanja (NSK, Zagreb). Te godine Vo-
šicki tiska i objavljuje Krležine Novele.

1926. dolazi do prvog kontakta između Miro- 1967. ljeto, nakon što je potpisao »Deklaraciju o
slava Krleže i Krste Hegedušića. Kao stipendist hrvatskom jeziku« i bio riješen članstva u CK SKH
francuske vlade iz Pariza Hegedušić se javlja Kr- često odlazi u atelje Krste Hegedušića gdje raz-
leži 14. prosinca antologijskim pismom u kojem govaraju o Galoviću, Horvatinu, Cvijiću…
se nalazi njegovo razmišljanje i teoretsko ishodi-
šte i jezgra budućeg našeg samosvojnog likov- 1951., nedatirana pozivnica, uoči 27. srpnja NO
nog izraza i osnova buduće Grupe Zemlja, knji- grada Koprivnice poziva Krležu na otvorenje Mu-
ge Podravski motivi, te dalekosežnog projekta s zeja grada Koprivnice (NSK, Zagreb).
hlebinskim seljacima i naivnim slikarstvom, a Kr-
leža odmah po primitku pisma 18. prosinca od- 1953., 09.07. Slavica Vošicki šalje telegram Krle-
govara iz Zagreba. ži s čestitkom u povodu njegova šezdesetog ro-
đendana (NSK, Zagreb).
1930., 2. VI. Krleža piše pismo iz Zagreba i zahva-
ljuje na gostoprimstvu Leanderu Brozoviću, ko- 1957., 1.kolovoza piše Izjavu u predmetu mirovine
tarskom veterinaru u Kutini 1929.-1931. i kasnijem Vinka Vošickog, knjižara iz Koprivnice, u kojem
osnivaču Muzeja grada Koprivnice 1945. godine, potvrđuje suradnju u tisku »Književne Republi-
a kod kojeg je boravio prije nekoliko dana (Muzej ke« uprkos raznim i mnogobrojnim prijetnjama
grada Koprivnice). tadanje političke vlasti, pod trajnim rizikom za-
pljene bez ikakva izgleda na materijalni uspjeh.
1940. kraj / rano proljeće 1941. posjet Krleže dr. (NSK, Zagreb).
Leanderu Brozoviću u Koprivnicu (što sam kroz
razgovor kronološki determinirao s Vlahom Bo- 1960., 20.04. pozivnica Muzeja grada Koprivnice
gišićem za konzultacija, istraživanja građe i pri- na otvorenje izložbe Fedora Malančeca »Iz stare
preme ove izložbe, u Peterancu, Galeriji Ivana Koprivnice« (NSK, Zagreb).
Sabolića – prostorijama Općine, 16. listopada
2021., a pomagao nam je u društvu i Pavle Bon- 1962., 31.VII Slavica Vošicki šalje Krleži podatke o
ča, izniman i vrijedan mladi asistent u LZ Miro- NOO Koprivnica i Kotara i moli ga za pomoć i rje-
slav Krleža.). O toj posjeti piše novinar i publicist šenje njezine materijalne situacije poslije smrti
Josip Horvat (1896 – 1968) u knjizi Preživjeti u Za- supruga Vinka (NSK, Zagreb). Istu materijalnu si-
grebu, Dnevnik 1943 – 1945, Zagreb, 1989., pod tuaciju i zbog djece, ponavlja i u nedatiranom pi-
datumom 9. rujna 1944. godine, str. 145-146. smu Krleži u kojem ga moli za usmeni razgovor
a potpisuje se kao supruga pok. Vinka Vošickoga.
1952. Miroslav i Bela Krleža useljavaju u Vilu Rein
na Tuškanac na Gvozd 23 u rezidencijalnu četvrt 1963/64., nedatirano pismo, novogodišnja čestit-
Zagreba i u njoj žive sljedećih gotovo punih tri- ka (Ivana) Sabolića Krleži (NSK, Zagreb).
deset godina, do smrti 1981. godine. U ulaznom
trijemu u polukružno nadsvođenoj niši smješten 1970., 28. V, ak.slikar Zlatko Kauzlarić piše Krleži
je brončani portret Miroslava Krleže akadem- o završetku svoje prve samostalne izložbe u Za-
skog kipara Ivana Sabolića, (1966). Zanimljivo da grebu i šalje mu dodatne materijale (NSK, Za-
su u zbirci slika od podravskih slikara imali jedi- greb).
no Ivana Lackovića Croatu.
1971. 6. VII zahvaljuje na ljubaznom pozivu Iva-
1961. svibanj, putovao kroz Brckovljane za Bjelo- nu Generaliću na obilježavanje njegova jubileja
var, a zastao na proputovanju i u Koprivnici i ob- i ispričava se što nije bio u kondiciji za posjet u
novio sjećanje na Vošickog. Hlebinama. (NSK, Zagreb). Nedatirano, kraj pro-
sinca Zlatko Kauzlarić šalje pozivnicu kao no-

vogodišnju čestitku Krleži za izložbu u Galerie Gažiju kako su mu vrata na Gvozdu uvijek otvo-
Lambert u Parizu, 25.11.1971. - 8.1.1972. (NSK, Za- rena i da dođe kad mu odgovara jer ga Krleža
greb) očekuje. Poslije ručka pošli su u obilazak grada
autom Čengić i Krleža, od obilaska ostataka ko-
1972., 25.4. pismo Ivana Lackovića Krleži s čestit- privničke tvrđave do mjesta Vošickijevih tiskara
kom na dodjeljenom priznanju za Vaš neumo- i prošli pored Podravke. (Iz razgovora s Pavlom
ran rad na velikom djelu enciklopedije (NSK, Gažijem, 11. srpnja 2020. Vidi i E. Čengić, S Krle-
Zagreb). Nedatirana novogodišnja čestitka, pro- žom iz dana u dan (1956-1975), str. 289-290, Ba-
sinac, Ivana Lackovića s obitelji Beli i Miroslavu lade o životu koji teče, Globus, Zagreb, 1985.
Krleži (NSK, Zagreb). Nedatirana novogodišnja
čestitka, kraj prosinca, Kauzlarić – Atača Krleži 1976., nedatirana čestitka, novogodišnja čestitka
(NSK, Zagreb). Pavla Gažija i Prehrambene industrije Podravka
s likom pijetla Krleži. U istoj signaturi nalazi se
1974., nedatirana novogodišnja čestitka, prosi- i nedatirana novogodišnja čestitka Pavla Gažija
nac, Ivana Lackovića i obitelji Beli i Miroslavu Kr- Krleži (1977.?) s crtežom I.L. Croate (NSK, Zagreb).
leža (NSK, Zagreb).
1977., 10.5., razglednicu pozdrav iz Koprivnice s
1973., 27.12. generalni direktor Prehrambene in- Upravnog odbora Društva književnika Hrvatske
dustrije Podravka piše pismo Krleži s pozivom na održanog u Industriji Podravka, šalju Krleži u Za-
susret s radnicima Podravke na predstavi »Kra- greb Fadil Hadžić, Saša Vereš, Božena Loborec,
ljeva« u Gaveli i na izložbi Krste Hegedušića u Za- Ivan Generalić, ostali potpisi nečitljivi (NSK, Za-
grebu, 19. 1. 1974. (NSK, Zagreb) greb).
1974., 8.siječnja piše Pavlu Gažiju u Koprivnicu i 1978., 5. VII. pismo Ivana Lackovića iz Rima s če-
ispričava se što ne može na njegov poziv za su- stitkom 85. rođendana Krleži (NSK, Zagreb). 7.
sret prisustvovati predstavi (Krležina) »Kraljeva« VII rođendanska čestitka Zlatka Kauzlarića Ata-
19.1. u frankopaskom teatru (Gaveli). (NSK, Za- ča Krleži (NSK, Zagreb)
greb).
1981., 09.07. pismo Valka Loborca s obitelji s ro-
1975., 15. II Krleža i Čengić anonimno su posjeti- đendanskom čestitkom štampara koji je u Ko-
li u Koprivnici Pavla Gažija, generalnog direktora privnici kod Vošickoga slagao i štampao vaša
Prehrambene industrije Podravka u čijoj pratnji djela (NSK, Zagreb). 24. 4. telegram Pavla Gaži-
je bio i njegov suradnik Krsto Milošić. Razgovara- ja Krleži s izrazima suosjećanja u povodu smrti
li su u Hotelu Podravka, a na Krležino inzistiranje Bele (NSK, Zagreb). 24.04. telegram sućuti Zlat-
u intimnom društvu bez prisustva medija. Krle- ka Kauzlarića Krleži u povodu smrti Bele (NSK,
ža je malo govorio o naivi, o Generaliću te napo- Zagreb) 25. IV. pismo Ivana Lackovića i obitelji s
menuo kako su industrijske konfekcije hrenovke, izrazom suosjećanja Krleži u povodu smrti nje-
parizer i paštete loše za prehranu naroda. Tako- gove Bele (NSK, Zagreb). Nedatirana novogodiš-
đer, Krleža je elegantno bagatelizirao teme o ra- nja čestitka, (1981.?) Kauzlarića, Kokota, Koydla
stu Podravke i izgradnji grada jer je smatrao da Krleži (NSK, Zagreb).
obične stvari koje se same po sebi podrazumije-
vaju ne treba hvaliti. Na odlasku rekao je Čengić
* Ovdje donosim reduciranu Kronologiju koja sadrži neke nove podatke i otvara smjernice za buduća istraživanja i rezulta-
te o odnosu Krleže i Koprivnice (i okolice), a sastavljenu prema bibliografskim jedinicima u navedenoj literaturi odnosno
u nekim godinama sa zasebno navedenim izvorima.

Literatura
1. Krsto Hegedušić, Podravski motivi (trideset i četiri crteža) s predgovorom Miroslava Krleže, Minerva, Nakladna
knjižara, Zagreb, 1933./ Pretisak, LIBER, Zagreb, 1971.
2. Stanisav Šimić, Krleža kao kritik, Slobodni spisi, Zagreb, 1933.
3. Vladimir Blašković, Vinko Vošicki, sv.2., Zbornik Muzeja grada Koprivnice, Koprivnica, 1946.
4. Miroslav Krleža, Kako stvari stoje, Predavanje održano u Domu Jugoslavenske Narodne Armije u Zagrebu 17. XII.
1952., Zora, Zagreb, 1953.
5. Osvit, br. 9, Gimnazija Ivo Marinković, Koprivnica, 1954.
6. Koprivnički tjednik, br. 26, 26. lipnja 1954., Koprivnica, 1954.
7. Miroslav Krleža, Izlet u Rusiju 1925., Zora, Zagreb, 1960.
8. Miroslav Krleža, Balade Petrice Kerempuha, opremio i crtao Krsto Hegedušić, Zora, Zagreb, 1963.
9. Miroslav Krleža, Poezija, Sabrana djela Miroslava Krleže, sv. 26., Zora, Zagreb, 1969.
10. Krsto Hegedušić, Monografija, Predgovor Miroslav Krleža, O djelu Vladimir Maleković, Kronika Darko Schneider,
GZH, Zagreb, 1974.
11. Miroslav Krleža, Dnevnik 1918-22, Davni dani II, Sarajevo, 1977.
12. Ivan Peterlin, Podravina i Krleža, Podravski zbornik, 1978., Muzej grada Koprivnice, Koprivnica, 1978.
13. Stanko Lasić, Krleža, Kronologija života i rada, GZH, Zagreb, 1982.
14. Ivan Očak, Pisma Miroslava Krleže u Koprivnicu, Podravski zbornik 1984., str. 57-78, Muzej grada Koprivnice,
Koprivnica, 1984.
15. Enes Čengić, S Krležom iz dana u dan (1956-1975), knjiga prva, Balade o životu koji teče, Globus, Zagreb, 1985.
16. Vladimir Blašković, Naša suvremena književnost i Miroslav Krleža u njoj, Podravski zbornik 1986., str. 101-102,
Muzej grada Koprivnice, Koprivnica, 1986.
17. Stanko Lasić, Mladi Krleža i njegovi kritičari (1914-1924), Globus Zagreb, 1987.
18. Miroslav Krleža, Balade Petrice Kerempuha, NIŠRO OSLOBOĐENJE, Sarajevo, 1988.
19. Miroslav Krleža, Povratak Filipa Latinovića, NIŠRO OSLOBOĐENJE, Sarajevo, 1988.
20. Ivan Krtalić, Krleža za i protiv (1914-1927), prvi svezak, ČGP DELO, Globus Zagreb, Komunist Zagreb, Ljubljana,
1988.
21. Ivan Krtalić, Krleža za i protiv (1914-1927), drugi svezak, ČGP DELO, Globus Zagreb, Komunist Zagreb, Ljubljana,
1988.
22. Josip Horvat, Preživjeti u Zagrebu, Dnevnik 1943 – 1945., SN Liber, JAZU, NZ Matice hrvatske, Zagreb, 1989.
23. Davor Kapetanić, Stari i novi Krleža, Radovi 4, LZ »Miroslav Krleža«, Zagreb, 1995.
24. Krležini dani u Osijeku 1995, prva knjiga, priredili Branko Hećimović i Boris Senker, Osijek – Zagreb, 1996.
25. Dražen Ernečić, Novi prilozi za biografiju dr. Leandera Brozovića, Podravski zbornik 1998./99., Muzej grada
Koprivnice, Koprivnica, 1999.
26. Stanko Lasić, Autobiografski zapisi, NZ Globus, Zagreb, 2000.
27. Mira Kolar Dimitrijević, U spomen koprivničkom tiskaru Vinu Vošickom (1885.-1957.), Podravski zbornik
2000./01., ur. Dražen Ernečić, Muzej grada Koprivnice, Koprivnica, 2001.
28. Božena Loborec, Moj susret s Krležom, Podravski zbornik 2002., ur. Dražen Ernečić, Muzej grada Koprivnice,
Koprivnica, 2002.
29. Tin Prpić, Podravski razgovori o Krleži, Književna večer u Društvu »Podravec« u Zagrebu, Podravski list, 18. 3.
2002., Koprivnica, 2002.
30. U ovu srijedu na Zrinskom trgu obilježeno je mjesto slavne knjižare Vinka Vošickog, M(laden) P(avković), I(vana)
D(ubravec), Glas Podravine i Prigorja, 25. 10. 2002., Koprivnica, 2002.
31. Miroslav Krleža, Pismo iz Koprivnice (iz knjige »Studija i putopisa«, Biblioteke nezavisnih pisaca, Zagreb 1939.),
pretisak, uredio i priredio Mladen Pavković, Alineja d.o.o., UBIUDR Podravka, Koprivnica, 2003.
32. Miroslav Krleža, Na rubu pameti, Globus Jutarnji list, knj.9., Zagreb, 2004.
33. Suzana Marjanić, Krleža, Glasovi davnih dana: transgresije svjetova u Krležinim zapisima 1914-1921/22., Naklada
MD, Zagreb, 2005.
34. Ivan Grabar, Denis Peričić, Zavičajnost Miroslava Krleže, gl. i odg. ur. MiroslavŠicel, HAZU, Zavod za znanstveni
rad u Varaždinu, Zagreb – Varaždin, 2007.
35. Slavko Šterk, Vesna Vrabec, Memorijalni prostor Bele i Miroslava Krleže, Muzej grada Zagreba, Zagreb, 2009.
36. Hrvatska književna enciklopedija, sv.2, Gl – Ma, LZ Miroslav Krleža, gl. urednik Velimir Visković, Zagreb, 2010.
37. Dr. Leander Brozović, osnivač Muzeja grada Koprivnice (pogled u biografiju), katalog izložbe, ur. Dražen Ernečić,
Muzej grada Koprivnice, Koprivncia, 2012.
38. Portreti Miroslava Krleže, Katalog izložbe, Muzej grada Zagreba, Zagreb, 2013.
39. Antun Kancijan, krležolog i kroničar ludbreškog kraja, ur. Franjo Križanić, POU D. Novak, Ludbreg, 2013.
40. Miroslav Krleža, Bela, dijete drago, Pisma, priredio i protumačio Vlaho Bogišić, Naklada Ljevak, Zagreb, 2015.
41. Božica Anić, Vošicki, knjižar, tiskar, nakladnik, katalog, Muzej grada Koprivnice, 2016.
42. Krležin EU/ROPSKI furiozum, ur. Bojan Koštić, Suzana Marjanić, Udruga za promicanje izvedbenih umjetnsoti i
kulture »Pod galgama«, Koprivnica, 2016.

43. Knjiga sjećanja na Miroslava i Belu Krleža, 35. obljetnica smrti, ur. Vesna Vrabec, Muzej grada Zagreba, Zagreb,
2016.
44. M(atija) D(olenec), Nekad Krležin dom sada je opasno ruglo; Mladen Osman, Moj pradjed naljutio je Krležu, ovaj
si je čupao kosu, Podravski list, Koprivnica, 3. rujna 2018.
45. Marijan Špoljar, Pismo iz Koprivnice – manifestacija o vezama Krleže i Podravine, Scientia Podraviana 34,
Koprivnica, 2020.
46. Marko Gregur, Vošicki, Roman o nama kakvi smo bili, HENA COM, Zagreb 2020.
47. Vesna Vukelić Horvatić, U životu i smrti – crtice iz zajedničkoga života Bele i Miroslava Krleže, deplijan i katalog
izložbe, Muzej grada Zagreba, Zagreb, 2021.
Neobjavljeni/ objavljeni izvori

1. Spomenica za nižu pučku školu u Dugoj Rijeci, OŠ Andrije Palmovića, Rasinja.
2. Valko Loborec, Moja sjećanja, Koprivnica, 1982.
3. Krleža MMI, Zbornik radova s Okruglog stola održanog u povodu prestanka dvadesetogodišnje zabrane
korištenja rukopisa Miroslava Krleže pohranjenih u NSK i dvadesetogodišnjice smrti velikana hrvatske
književnosti, 29. prosinca 2001 u NSK, Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, za
nakladnike Josip Stipanov, Vlaho Bogišić, 2003.
4. Katalog, Rukopisna ostavština Miroslava Krleže, gl. ur. mr.sc. Ivan Kosić, predgovor mr.sc. Vlaho Bogišić,
Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb, 2003.
5. Hrvatski narod, Neovisan tjednik za politiku, gospodarstvo, obrt i javni život, 1922., 1923., 1924., gl. urednik Rudolf
Žličar, Koprivnica.
6. Koprivničke novine, Tjednik za javni život, privredu, pouku i zabavu, 1924., 1925., 1926., uredništvo i tisak Vinko
Vošicki, Koprivnica.
7. Domaće ognjište, Tjednik za javni život, pouku i zabavu, 1926. i 1927., uredništvo Vinka Vošickog, Koprivnica.
Zahvaljujem na suradnji Kruni Belaju, ravnatelju OŠ Andrije Palmovića u Rasinji, Vesni Vukelić-Horvatić voditeljici Zbirke Me-
morijalnog prostora Miroslava i Bele Krleža u Muzeju grada Zagreba, mr sc. Nataši Dragojević i knjižničarima iz Zbirke ruko-
pisa i rijetkih knjiga iz NSK u Zagrebu, Mladenu Osmanu i Miroslavu Grubiću iz Duge Rijeke kao i Branislavu Todoroviću, sve-
ćeniku Crkve sv. Trojice u Dugoj Rijeci, parohu u Velikom Pogancu, dr.sc. Suzani Marjanić, Institut za etnologiju i folkloristiku
u Zagrebu, dr.sc. Vlahi Bogišiću iz Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža u Zagrebu, dr. sc. Zvonku Kovaču, red. prof. u miru
Filozofskog fakulteta u Zagrebu, akademiku Milivoju Solaru iz Zagreba, povjesničaru umjetnosti Marijanu Špoljaru i književ-
niku Marku Greguru iz Koprivnice.

Suzana Marjanić
Lasićeva vs. Kancijanova interpretacija Krležina dolaska/odlaska u

Dugu Rijeku
Kao što naslov sugerira, usporedit ću Lasićevu vs. Kancijanovu interpretaciju Krležina dolaska u
Dugu Rijeku. Dakle, dvije su interpretacije – pritom Kancijanova interpretacija kao ni sâm autor nisu
zabilježeni u Krležijani.
I dok krležolog i kroničar ludbreškoga kraja Antun Kancijan (Čukovec kraj Ludbrega, 1910. – Zagreb,
1986.) iščitava antroponime, faktografske elemente u drami Vučjak (1923) i dnevničko-memoarskim
zapisima Davni dani (1956), detektirajući stvarne osobe za dramska lica, i to prema metodi »Tko je
tko u drami Vučjak« (usp. Antun Kancijan: krležolog i kroničar ludbreškog kraja, ur. Franjo Križanić,
2013.), osobno sam – kada sam radila na knjizi o Krležinim Davnim danima – tragala za paraleliz-
mom između Davnih dana i Vučjaka, s obzirom na promjenu imena i u dnevničkim zapisima, što
potvrđuje da je Krleža računao na njihovo objavljivanje. Što se tiče Davnih dana, godina 1921. obu-
hvaća (samo) pet dnevničkih zapisa, od kojih zapis pod datumom 8. VIII. 1921. tematizira Krležin bo-
ravak u Dugoj Rijeci nedaleko Ludbrega, gdje je Bela dobila mjesto namjesne učiteljice i gdje Krle-
ža doživljava ruralnu (materijalnu i etičku) kaljužu, u okviru čega bilježi kako nemamo scenski žive
seoske drame, vjerojatno apostrofirajući svjetove Vučjaka, naravno, kao scensku živu seosku dramu.
Antuna Kancijana, kako svjedoči, potaklo je da 1970. godine, uoči 77. Krležina rođendana, pođe u
Dugu Rijeku (Duga Reka – povijesno ime), na izvor zbivanja u drami Vučjak, a na odlazak inspiriralo
ga je svjedočenje, sjećanje na kazivanje ludbreškoga gostioničara Đure Crljenice, rodom iz Duge Ri-
jeke, koji mu je 1934. godine govorio o tome kako je Krleža s Belom boravio u Dugoj Rijeci od 1920.
do 1921. godine. Pritom Kancijan ističe da je taj boravak godinama bio obavijen šutnjom. Zbog neo-
bjašnjivosti tog dugotrajnog muka te sjećanja na kazivanje, svjedočenje Đure Crljenice Antun Kanci-
jan odlazi u Dugu Rijeku 1970. godine. Njegovo traganje za zbiljom Krležine drame Vučjak potrajalo
je, dakako s prekidima, punih deset godina i okončano 1981. godine razgovorom s Gojkom Crljeni-
com, nekadašnjim prvim susjedom Krležinih u Dugoj Rijeci alias Vučjaku, »kod kojega je Krleža pr-
voga dana svojega boravak u Dugoj Rijeci u društvu ‘polunagih galiota’ okretao ručnu vršalicu do
krvavih žuljeva«.
Đuro Crljenica naveo je Kancijanu da se odmah pri čitanju prepoznao u Vučjaku, i da je on peštanski
kelner Juraj Kučić, pridodavši, da se ljuti na Krležu i danas jer nije onakav kakvim ga dokumentira te
da su mnogi susjedi ljuti što je Dugu Rijeku (Reku) »prekrstio« u Vučjak. Nikola, »šofer iz ludbreških
vinograda, prijatelj šoštarice Anke, fačuk biroša baruna rasinjskog, kelner u peštanskoj Königin von
England« (kako je zabilježen u Davnim danima) u Vučjaku figurira kao Juraj Kučić (vojni bjegunac.
U civilu kelner peštanskoga hotela). Đuro Crljenica, pored navedenoga, naveo je Kancijanu da je Kr-
leža volio pisati ispod lipe u blizini crkve Svete Trojice: »Kod nas u blizini crkve – pričao je dalje Đuro
Crljenica – raste debela, stara lipa. Malo iznad zemlje razvila joj se krošnja. Tu, u rašljama te lipe, vo-
lio je Krleža sjediti i po čitav je božji dan nešto pisao. Čudno je to nama bilo: sjedi u krošnji i piše…«.
Pritom je Marijana Margetić/ka u dnevničkim zapisima Davnih dana samo spomenuta, a Evini atri-
buti iz Vučjaka (Amerikanka. Bivša vlasnica crnačkog bordela u Chicagu) u dnevničkom zapisu dje-
lomično su pridani Đureku Osmanu: »U svemu tome: Marijana Margetićeva, streetcarovi Đureka
Osmana, koji je bio u Čikagu, i u Kolumboohaju, na River Cityju.« Eva Amerikanka, realna Eva Salko-
vić, kćerka Ilije Crljenice (u drami – Grga Tomerlin), poslije četiri godine prikazivanja navedene dra-

ma tužila je Krležu, kako je nakon Krležine smrti zabilježio ugledni mačvanski novinar Stevan Stanić
(NIN, Beograd, br. 1636, 1982).
Isto tako Zlatko Crnković, kada je pisao članak »Krležinim tragom u Dugoj Rijeci« za Vijenac, navodi
kako je te 1997. godine jedva našao Dugu Rijeku; krležolozi su ga savjetovali da dođe do Ludbrega,
i tek onda da se raspita za Dugu Rijeku (usp. Zlatko Crnković: Knjige mog života, Zagreb, 1998.). Do-
kumentira kako se na brežuljku još uvijek nalazi pravoslavna crkva Svete Trojice, stara i zapuštena
(danas je obnovljena), te da oko nje nema više cimtora koji Krleža spominje u Davnim danima. Po-
kraj crkve nekada je bila škola u kojoj su Krležini stanovali koja je krajem osamdesetih bila zatvore-
na pa malobrojna djeca odlaze u školu u selo Veliki Poganac udaljenom 6–7 kilometara preko kal-
ničkih obronaka.
Mladen Kerstner u zborniku radova o Ludbregu iz 1984. godine, što se tiče ne-mjesta periferije, na-
vodi da je Krleža – kada je boravio u Dugoj Rijeci – bio 15 km udaljen od željeznice, 11 km od pošte,
do općinskog i kotarskog središta dolazilo se blatnjavom gotovo neprohodnom cestom. Historijom
svakodnevice u Davnim danima pod datumom 8. kolovoza 1921. Krleža legitimira prvosvjetskoratno
ništavilo hrvatskog azijskog sela i njegovu vučju psihologiju: »Ali ovaj fantom od sela, koje Rusi zovu
Počva, to je Azija! Ex nihilo nihil. Kobne riječi, ali tako to, nažalost, jeste.« U Vučjaku (navedeno) legi-
timiranje hrvatskog azijskog sela izreći će Polugan: »Naše selo je centralna Azija! Kmetovski menta-
litet, tlaka, batine, blato. To je neko nebulozno slavjanofilstvo, te naše iluzije o našem selu! Romanti-
ka! Konačno, bili smo u kasarni! Vidjeli smo tu našu Aziju!«.
Naime, u toj kalničkoj periferiji, u ludbreškoj Dugoj Rijeci Krleža je boravio s određenim prekidima,
od kolovoza 1920. do kolovoza 1921. godine, kako navodi Antun Kancijan, najbolji proučavatelj Kr-
leže u kontekstu ludbreškoga kraja. Upravo na tome tragu, ususret stotoj godišnjici Krležina i Beli-
na dolaska u Dugu Rijeku, koprivnički časopis Artikulacije i Marijan Špoljar organizirali su 12. srpnja
2019. godine jednodnevnu manifestaciju (sa završnim piknikom) posvećenu boravcima Miroslava
Krleže u Koprivnici i Dugoj Rijeci – jednogodišnji život u Dugoj Rijeci, tiskanje Književne republike u
Koprivnici, izdanje Sabranih djela kod Vinka Vošickog, kompleks Zemlje i Krležino Pismo iz Kopriv-
nice. Godine 2015. Mario Kovač zajedno s Bojanom Koštićem režirao je scensko događanje u Ko-
privnici – Izlet vlakom u Koprivnicu: Hepening u vlaku Zagreb – Budimpešta na tragu Krležina eseja
Pismo iz Koprivnice (Koncepcija: Antonio Grgić, Bojan Koštić i Suzana Marjanić) koji je strukturiran
kao re-izvedba Krležina putovanja vlakom od Zagreba do Koprivnice, gdje ga podravski kraj podsje-
ća na Brueghelov Brabant i Flandriju, jer i tu uvijek netko mokri, uvijek netko bljuje, a netko se njiše
na vješalima. Dolaskom u Koprivnicu suradnici i suradnice Festivala Miroslav Krleža (ravnatelj: Go-
ran Matović) upriličili su prisjećanja na Krležinu Književnu republiku i Vinka Vošickog, Krležina izda-
vača u Koprivnici, ali jednako tako i Frana Galovića prolaskom kroz niz mjesta koje Krleža spominje
u svom koprivničkom pismu: npr. koprivnički željeznički kolodvor, sjenica u kojoj je radio korekturu
Književne republike, Tiskara Vošicki, gradski bedemi.
Lasić vs. Kancijan

Stanko Lasić u knjizi Krleža: kronologija života i rada naglasak stavlja na podatak da je Julije Bene-
šić omogućio Beli i Krleži boravak u Dugoj Rijeci. Naime, ljeta 1920. Miroslav i Bela Krleža morali su
isprazniti podstanarsku sobu kod glumice Milice Mihičić, gdje su stanovali od vjenčanja, jer joj se
vratio sin. Benešić je kao zaposlenik Ministarstva prosvjete Beli omogućio mjesto namjesne učite-
ljice u Dugoj Rijeci. Poznato je da se Krleža iz Duge Rijeke javljao Benešiću nostalgičnim pismima,
gdje, među ostalim, spominje kako piše svoj prvi roman o frajli Melaniji (objavljen 1920., odnosno
1922.) i pritom nudi njegov interpretacijski okvir. Uostalom, tu je nastala i prva verzija Vražjeg otoka
pod radnim naslovom Leševi, što Krleža dokumentira u dnevničkom zapisu 14. ožujka 1921. Navede-

Crkva Svete Trojice, Duga Rijeka, jugozapad.
“U cimtoru dugoriječke crkve Svete Trojice. Zrele kruške
(bosanke) u bašti, jedna za drugom: šlop-šlop. Od
Zaharije Đuraševića klepeće geplin. Tamo se mašina
žito… Polunagi galioti na punome suncu, brončane
boje. Slavjansko meso u gaćama. Sve gusarski, grubo.
Nad tornjem visoko, u pravilnim krugovima: kobac.
Uskokodakale se gospe kokoške sa žamorom gazdarica
po dvorištima; stigao je zajednički neprijatelj”. Krleža,
Davni dani, 8. kolovoza 1921., Duga Rijeka
Crkva Svete Trojice, Duga Rijeka, jugoistok.

Sa sjeverozapadne strane crkve pogled na
ruševine stare škole i društvenog doma izgrađene
poslije drugog svjetskog rata na temeljima stare
školske zgrade i stana za učitelje u kojima su
boravili Bela i Miroslav Krleža od ljeta do ljeta,
1920./1921. godine (tu školsku zgradu i stan
zapalili su ustaše 1943.godine).
Unutrašnjost crkve Sv. Trojice

iz 1760. godine.
Tu je Krleža znao u
kontemplaciji provoditi
vrijeme što je i opisao u
Davnim danima.

no korespondira s podatkom koji je Krleža iznio Čengiću (usp. S Krležom iz dana u dan: 1980–1981. U
sjeni smrti) da su se iz Duge Rijeke vratili kolovoza 1921. godine kada su neko vrijeme stanovali kod
Belinih roditelja, a kako je u rujnu umrla njegova teta Josipa Pepa Navratil, u njezin su stan uselili po-
slije sudskih formalnosti o nasljeđivanju koje su trajale više mjeseci. »To je razlog da se o meni počne
pričati kako pišem za proletere i pozivam na revoluciju, a živim kao Glembay i dočekujem proletere
s teniskim reketom u ruci.« Benešiću u pismu 25. veljače 1921. iz Duge Rijeke (odnosno, kako Krleža
piše – Duge Reke) o romanu Tri kavaljera frajle Melanije: staromodna pripovijest iz vremena kada je
umirala hrvatska moderna navodi sljedeće: »Svršavam jedan veći roman koji u prvom konceptu nosi
do 15 araka štampanih od prilike. Roman je erotične (isključivo) naravi, a projiciran je na sredinu na-
šeg tzv. liberalnog gibanja oko pada Khuena. Dakle, smrt stoleća, fermenti i naša horvacka katolič-
ka močvara, a u tome mladi ljudi nošeni, da upotrebim jedan nazorovski izraz: erotičnom febrom.«
U usporedbi s navedenim Lasićevim tumačenjem dolaska Krležinih u Dugu Rijeku, Kancijan Krležin
dolazak u kalničku periferiju interpretira kao internaciju. Naime, Antun pl. Mihalović udaljio je Krle-
žu iz Zagreba furtimaški tako da je 30. prosinca 1919. (preko Josipa Benešića) Belu Krležu namjestio
kao privremenu učiteljicu u Dugoj Rijeci. Hajku je ban pl. Mihalović započeo Plamenom 1. kolovo-
za 1919. kada je zaplijenio petnaesti broj Krležina i Cesarčeva Plamena, a uskoro je zabranio i daljnje
njegovo izlaženje na temelju Bachova patenta iz 1851. godine. Dakle, ban Mihalović koristio je zako-
ne nepostojeće austrijske monarhije u novostvorenoj državi SHS. Pritom je Krleža već u rujnu 1919.
uhapšen u Požegi i prognan. Posljednja pjesma u Davnim danima, Tebi, o, gluposti ljudska (dnev-
nički zapis 1. IX. 1919, Izlet u Panoniju), zapisana je povodom zabrane Plamena, odnosno kako navodi
Krleža u spomenutim dnevničko-memoarskim zapisima: »Ban plemeniti Mihalović zabranio je ‘Pla-
men’ na temelju Bachovog patenta iz godine 1851, a mene (lično) hapse i kažnjavaju izgonom kao
privatnoga gosta samoga gospodina županijskog financijskog direktora, na županijskoj financijskoj
direkciji, bez posebnog obrazloženja ‘po višem nalogu’.«
Plamen, s podnaslovnom odrednicom »polumesečnik za sve kulturne probleme«, je financijski po-
dupiran novcem koji je dolazio preko vodstva mađarske revolucije. Prestao je izlaziti u ljeto 1919. go-
dine kada je uhićenjem Alfreda Diamantsteina, kurira mađarskog vodstva revolucije, otkriveno da
se u Jugoslaviji priprema revolucionarno preuzimanje vlasti. Plamen su drugačije shvaćali njegovi
urednici (zamjetno je da je njegova dominanta književni modus u odnosu na publicističke aktuali-
je), ili, kao što je Krleža zapisao u Zapisima sa Tržiča u kontekstu Kongresa ujedinjenja SRPJ(k) 1919.
godine: »I u ‘Plamenu’ se situacija zaplela te nismo znali ni kuda ni kako, nego ostali kod beletristi-
ke. Bili smo okrenuti lijevo, ali i nismo (...). Zbrka o ‘Plamenu’ oko ‘Plamena’ i u ‘Plamenu’ – posebna
tema. Srećom je brzo prestao.« Pritom iako je djelomice financiran komunističkim novcem, Plamen
je ipak više prožet avangardističkom i anarhističkom nego discipliniranom boljševičkom retorikom.
Odnosno, kao što je zabilježio Milan Mirić, u Plamenu nema propagandnih tekstova o revoluciji, u
njemu je sama književnost – revolucija. Kako je to dokumentirao Ivan Očak u knjizi Krleža – Partija,
Krleža potvrđuje da je tih godina čitao veliku zbirku anarhističke literature koju je kupio od povrat-
nika iz Rusije – uglavnom od inženjera Žanka.
Dakle, prije nego što odlazi u Dugu Rijeku alias Vučjak, Krleža 1919. postaje član Socijalističke radnič-
ke partije (komunista) – kasnije Komunističke partije Jugoslavije. Nadalje, 1920. godine Krleža sudje-
luje na brojnim mitinzima, skupovima, manifestacijama, npr. na mitingu komunističke omladine u
Zagrebu povodom obilježavanja Lenjinovog rođendana; politički djeluje, kako nadalje pratimo pre-
ma Lasićevoj Kronologiji, od Karlovca do Delnica i Fužina, od Kraljevice do Crikvenice i Senja…. Sve
navedeno moglo bi biti dokazom, kako navodi Kancijan, o svojevrsnoj internaciji.
Ono što je Krležu nagnalo na pisanje Zelenoga barjaka kao prve varijante Vučjaka (prva varijanta na-
slova drame bila je Krešimir Horvat) je što su 1919. godine hrvatska sela u ludbreškom kraju uz Bed-

nju i Dravu bila oaza zelenoga kadera te su tako Ludbreg i okolica u jednom službenom izvještaju,
kako to navodi Kancijan, prozvani gnijezdom republikanizma i boljševizma. No, Kancijan dokumen-
tira kako je u Dugoj Rijeci i ostalim selima sjevernoga kalničkoga gorja ipak vladao mir te nije slučaj-
no da je Duga Rijeka odabrana za Krležin novi domicil. Drama Vučjak sastavljena je od fragmenata
romana Zeleni barjak (1920–1921) – kronike zelenokaderaških motiva kada je kod nas dozrijevala re-
volucionarna situacija slična Lenjinovu Oktobru. Ipak do tiskanja Zelenoga barjaka nije došlo, jer je
donošenjem Zakona o zaštiti države (2. kolovoza 1921., rad KPJ je zabranjen i prelazi u ilegalu – nje-
zini se zastupnici/ice utamničuju) cenzura bila vrlo jaka, kako je to Krleža zapisao u »Napomeni« za
Tri drame. Promjenom naslova iz Zelenoga barjaka u Vučjak kaderaška je matrica postala samo de-
korativni okvir, dok se sociopatska matrica utaborila na vučjem mentalitetu Vučjaka gdje se odvija
anabaza Krešimira Horvata. Tako u dnevničkom zapisu 15. ožujka 1921. godine Krleža dokumentira
zelenokaderaško paljenje biskupskih šuma koje najavljuju lenjinsku bakljadu nad kaptolskim šu-
mama i rezignira da se o tim šumama neće napisati ni sociološka ni beletristička literatura, knjiga.
Dakle, zaključno. Dok Stanko Lasić polazi od (točnoga) podatka da je u Dugoj Rijeci Bela dobila mje-
sto namjesne učiteljice, Antun Kancijan smatra (isto tako točno), s obzirom na prije demonstriranu
periferiju tog kalničkoga sela, da je Krležin boravak u Dugoj Rijeci internacija. Ukratko, Kancijan svo-
jim zapisima o Krležinom Vučjaku dokumentira da je Krleža kao 27-godišnjak politički prognan u
Dugu Rijeku, u ludbreškom kotaru, gdje je na osnovi banskoga dekreta od 1920. do 1921. službovala
kao namjesna učiteljica njegova supruga Leposlava Bela.
Završno: pitanje autobiografizma ili zašto je Krleža odbijao

autobiografske interpretacije Vučjaka?
Krleža negira (kao što svjedoči Čengić u knjizi S Krležom iz dana u dan: 1975–1977. Trubač u pustinji
duha) da je Vučjak nastao u Dugoj Rijeci te da je riječ o autobiografskom djelu, ali ipak – paradok-
salno navedenom – ističe da je Duga Rijeka bila inspiracija za Zeleni barjak iz kojega će nastati Vuč-
jak. Zbog paradoksalnosti Krležinih konstativa, citiram fragment Čengićevih razgovora s Krležom:
»– Svi tvrde, a to sam Vam govorio, da je Vučjak nastao u Dugoj Rijeci, gdje je Bela bila postavljena za
seosku učiteljicu. To nije istina. (…) Duga Rijeka je u svakom slučaju bila inspiracija za Zeleni barjak iz
kojega će nastati drama Vučjak.«
No, indikativno je da Bela Čengiću odgovara da se sve što Krleža spominje u Vučjaku događalo u
Dugoj Rijeci ili u susjednim selima. Ukratko, u Krležinom stilu, a poslužimo se Lasićevim određe-
njem, dobivamo još jednu antitetičku vrtešku. Krležijanski… Upravo tako.

Vlaho Bogišić
Koprivnička pisma Miroslava Krleže
Deset godina nakon što su se iz Duge Rijeke, u ludbreškom kraju, na varmeđijskoj granici varaždin-
skoj i koprivničkoj, gdje su se bili skrasili u njezinu stanu seoske učiteljice, vratili u Zagreb, Bela Kr-
leža se u pismu svome suprugu Miroslavu, kojega je toga ljeta (1932) ostavila u Parizu, tuži kako je
Zagreb podsjeća na Koprivnicu. Premda su u Dugoj Rijeci boravili tek godinu dana, ta se njihova
životna epizoda u kulturi sjećanja zgusnula u žive slike koje su se prepričavale poput one kako je
»mladi pisac dolazio na ludbrešku poštu da bi u Zagreb slao debele svežnjeve rukopisa na adresu
Hrvatskog narodnog kazališta – ‘Ves je bil blaten, bogec, i lampaša je imal sebom, kaj kesno navečer
po šumi ne bi nabasal na zeleni kader i našel put domo…« Štoviše, kao da je postalo važno jesu li s
vlaka silazili u Marofu, Koprivnici, ili možda ipak u Lepavini. Tome je zanimanju svakako išlo u prilog i
to što su Krležini u tih deset godina, između dugoriječkih i pariških pisama, za kojih su ostali poveza-
ni s Koprivnicom, postali istaknute persone javnoga života. Pisac s lampašem postupno će ovladati
središnjom nacionalnom kazališnom pozornicom, a govorilo se pritom da je u jednoj od nagrađiva-
nih drama na scenu izveo i likove koji su uvelike podsjećali na njegove bivše suseljane, dok se neka-
dašnja učiteljica prometnula u hvaljenu članicu dramskoga ansambla toga kazališta.
Krleža je u odgovoru tješio Belu neka se ne uzrujava jer je i njemu »kada se prvi put vratio iz Berlina«
trebalo prilično dugo da se navikne, a i Zagreb se, kaže, ne razlikuje odveć od Koprivnice: »To što Ti
se Zagreb pričinja Koprivnicom to je prije svega (na žalost) istina.« Pročitano u tome ključu, i Krle-
žino otvoreno, javno, a i književno Pismo iz Koprivnice – čija prva redakcija datira upravo iz sredine
1920-ih, na koje se referira spominjući berlinsku epizodu kao postaju sjevernih gradova iz kojih se
javljao novinskim, a i osobnim pismima Beli – rastvara metaforu o dubinskoj provincijalnosti Pano-
nije prije kao opći nego lokalni razmjer. Neće naime biti da je Krleži Koprivnica provincija u odnosu
na Zagreb, već je, upravo suprotno, lakmus cjeline prostora koji ne osjeća vlastito težište. Kada po-
četkom 1930-ih pokuša promotriti taj fatum iz prekogranične, europske perspektive, Krleža će za
tog intervala, koji poput dugoriječkog traje godinu dana, napisati i znameniti roman Povratak Fili-
pa Latinovicza, književni tekst za koji se drži da je, za razliku od socijalne zbilje, uspio probiti egzi-
stencijalnu opnu između svjetova omeđenih kolodvorima. Toliko puta raspravljano pitanje odakle
je zapravo Filip Latinovicz dobilo je tijekom pripreme ove Krležine koprivničke izložbe dodatnu za-
nimljivu referenciju. Njezin autor, kustos Dražen Ernečić pronašao je u trezoru koprivničkog muzeja,
u zaostavštini Leandera Brozovića, Krležino pismo kojim se tadašnjem sreskom veterinaru u Kutini i
utemeljitelju dotičnog muzeja in spe zahvaljuje na gostoprimstvu.
Nakon što ga prisno oslovi s »Dragi moj Leandre«, Krleža mu povjerava: »U ovoj zagrebačkoj Kutini
sve je savršeno isto tako prazno i panonski jalovo kao i u Vašoj Kutini i u Vašim Kutinama, Repušni-
cama, Gračenicama i Voloderima. Meni je drago da sam se prošetao preko onih voda i onog blata:
slika mi je danas ipak nešto jasnija. » Slika se posve razbistrila u poanti neobjavljenog dnevničkoga
zapisa (1953) kada Krleža opet jednom »leti nad Panonijom«, pa se »preko mosta i zemunskog dru-
ma«, ispod »Douglas transportera« vide »vinkovačke šume, spačvanske šume, stara lipovačka crkva
i bijela Županja u magli, tamo tiho teče Sava, a fra Grga piše svoju poslanicu bečkom caru, iza vin-
kovačkih šuma u daljini đakovački tornji, Motajica, Kapela Batrina, Krndija, Moslavina, Zvonik sela
Osekovo, to je onaj toranj iz Filipa Latinowicza na izletu u Kutini kod Leandra Brozovića u kišovitome
maju 1930«. Moglo bi se eto reći da su ključni tekstovi Krležina poetološkog kataloga, a ne tek Pred-

govor Podravskim motivima Krste
Hegedušića, prožeti sjetom por-
ječja Drave i Save. A da je Podravi-
na svojevrsni svod rebara Krležine
zavičajne zemlje što se protezala
od Sušaka do Zemuna precizirao
je Miroslav Vaupotić uočivši detalj
piščeve rane novele: »Ta nesretna
zemlja između Save i Drave visi u
zraku… Sve se životne arterije toga
geopolitičkog tijela pokidale pa
žalosno strše… O, kako se žalosno
svijaju ceste i željezničke linije, što
su izbile na sjever preko Drave i
Dunava, i na jug preko Save i Une,
a na zapad preko Sutle, kao ticala
krepanog bizarnog puža, kome je
kućica Velebit a glava mu je kod
Zemuna…«
Za jednog od podravskih »povra-
taka«, iz Bjelovara (1961), Krleža
kaže kako ga u »Koprivnici nije bilo
već dvadeset godina«. Bit će da se
to početkom 1940-ih, kada se Bro-
zović vratio u Koprivnicu, opet za-
tekao kod njega u gostima, a na
što se odnosi anegdota koju je u
svojim ratnim sjećanjima zabilje-
žio Josip Horvat. Bila je »priređena
večera s mjesnom inteligencijom,
pohanci, odojak i, dakako, veseli-
Krležino pismo iz Zagreba Leanderu Brozoviću 3. lipnja 1930. u ca. Tamošnji kapelan, veliki Don
Kutinu gdje je radio kao kotarski veterinar. Juan stao se pri piću hvaliti svojim
erotskim junaštvima, spominju-
ći po imenu svoje žrtve… na što je
Fric planuo kako samo on zna…«. Horvatu je ta zgoda dokument »neuspjeha kontakta elite s dušom
cijelog naroda«. No, teško da bi se s obzirom na Krležu moglo spekulirati o njegovoj distanci od ele-
mentarnih manifestacija »narodne duše«. Pa i kada se začudio kako je preskočio dva koprivnička de-
setljeća, Krleža se vrlo plastično sjeća dječačkog izleta u Bjelovar (1905), gdje je živjela njegova teta
Adela, »svirali smo s mojom kuzinom Jelkom, klavir, pjevuckajući potpuri…«; prijatelju Pavlu Grego-
riću javio se dopisnicom u Zlatar, a za koju godinu, za pečujske honvedske dokolice, »moj drug, ka-
det Branko Vlaisavljević, Križevčanin, pričao nam je kako je čitav njegov razred bio zaljubljen u moju
kuzinu Jelku«. Uostalom, zacijelo ni pri odluci Krležinih da između nekoliko mogućnosti prihvate
Belino namještenje u ludbreškome kraju nije bez utjecaja bila Krležina zavičajnost. Njegove su se fa-
milijarne linije, pa čak i kroz učiteljske prakse, kretale sve do obližnjeg Križovljana. Krleža je dakle u
ranom formativnom dobu, znatno prije mladenačkog aktivizma, otkrio note na »velikoj skali izme-

đu kaosa i harmonije« kojima će
komponirati svoje »domobran-
ske historije«, balade i »vjetrove
nad provincijalnim gradom«.
Kako je zapravo došlo do toga
da Krleža, kao što to projicira u
Pismu iz Koprivnice, upravo tu,
»u tom gradu izdaje časopis, i tu
na tom sektoru podigne zastave,
tu piše svoja koprivnička pisma i
svoje pjesme i tu meditira o mr-
tvim pjesnicima« prije je nego
o stjecaju okolnosti ili »ružnom
snu« o »tužnoj sudbini zabače-
nog i zaboravljenog poete« riječ
o logičnom, pulsirajućem pun-
ktu neuralgične zbilje s kojom
Omotnica Krležinog pisma Brozoviću
se njegov naraštaj dramatično
suočio. Koprivnica nije tek adre-
sa tiskare u cenzorskoj zavjetri-
ni, naprotiv ondje su žive relaci-
je njegova svijeta s kojima ulazi u javni život, novinske redakcije i revolucionarnu političku sudbinu.
Obitelj Kamila Horvatina potječe iz toga kraja, Horvatinova je sestra majka Krste Hegedušića, koji će
kao dječak dolaziti u Hlebine da bi potom i sam preko pariških kolodvora famoznom panonskom
blatu vratio mitski spektar »zemlje« kojem se kreću zaigrane figure iz onoga Krležina »ružnog sna«.
A mlađi brat Augusta Cesarca došao je na koprivničku gimnaziju predavati fiziku. Dok ga geometri-
ja nije posve obuzela, pa je iz Koprivnice uspio doktorirati te preuzeti docenturu u Zagrebu, i Rudolf
Cesarec se zanosio ljevičarski fantazijama o boljem svijetu. Čini se kako Cesarec u toj svojoj sklono-
sti u profesorskom kolegiju nije bio usamljen budući da je Vladimir Blašković, koji je i sam u to doba
završavao gimnaziju u Koprivnici, sastavio i maturantima (1922) pročitao »referat« o Krležinu polo-
žaju u suvremenoj književnosti, i to kako navodi »prema prethodnom dogovoru i sporazumu s na-
stavnikom hrvatskog jezika i književnosti«. U razmjerno opsežnoj korespondenciji Krleže i Cesarca s
koprivničkim adresatima odveć je detalja koji se dopisnicima podrazumijevaju a da bi ih bilo mo-
guće povezati u nedvosmislen slijed, no nema sumnje da su tim tragom prvo Cesarčevi, onda i Krle-
žini, pa i rukopisi njihova časopisa Književna republika stigli u Koprivnicu, u tiskaru Vinka Vošickog.
Premda se ni Književna republika, a ni kod Vošickog započeti prvi niz Krležinih »djela« ne samo da
neće održati u Koprivnici, nego ni opstati kada ubrzo budu kontinuirani u Zagrebu, između dvije re-
dakcije Krležina Pisma iz Koprivnice (1925, 1939) hrvatski se društveni i kulturni ambijent promijenio
i na način da je književnost doista, a ne tek programatski opkoračila obzire kojima je bila dubinski
sputana. No kao što se u naporu da se nekako dovrši tada započeti modernizacijski ciklus, s profili-
ranjem standardnih politika i standardnoga jezičnog izraza, propušta prepoznati normalne podje-
le iz tog protodoba koje su onda u 1940-ima dovele do dramatičnih lomova, tako promiču i jedna-
ko očite relacije poput okolnosti da Vučjak i Glembajevi dolaze iz potpuno iste »šume«, pa ako se to
hoće uzeti i doslovno, a ne tek metaforički ili interpretativno. Takav je uvid važan pri razumijevanju
što književnost zapravo jest, a iz tog kompleksa dolazi i Krležin nesporazum s onim dijelom zajedni-
ce čiji strah od promjene nije prevladan do danas. Nije dakle riječ o tome da bi Vučjak bio povezaniji

Hrvat, dnevnik, glasilo Hrvatske zajednice, 31. siječnja 1925. u kojem je Krleža objavio Pismo iz Koprivnice.
Urednik je bio B. Jurišić. Uz Pismo iz Koprivnice, Krleža je te godine u Hrvatu objavio i Berlinske impresije u
dva navrata.

sa zbiljom od Glembajevih, a ni o dramaturgiji kao stilskom ili poetičkom okviru koji se kristalizirao
u autorskoj radionici, već o prepoznavanju estetske tenzije u trenutku koji povezuje opću, recimo to
tako, europsku, i domaću krizu, kojoj hrvatski atribut više nije tek fatalistička poetska figura nego i
kakav-takav minimum identitetske razlike. Krležina je Koprivnica utoliko stvaran »grad«, pa je i Galo-
vićevo poglavlje druge redakcije »pisma« očekivano, posebno s obzirom na simultani kronotop Ba-
lada Petrice Kerempuha.
Književni svjetovi čuvaju reljefe koji ne erodiraju, pa ako Krležina Koprivnica i nadalje po svome ur-
bariju ne ide u red sjevernih gradova iz kojih su započinjala putovanja europskim vrtlogom, s ov-
dašnjeg se trga, iz »muzeja«, opet može poslati pismo. Potrebno je doduše vjerovati u razloge da
se takvo što učini, treba imati vlastitoga, a ne Krležina Filipa Latinovicza zbog kojeg bi se otišlo u
Osekovo. Krležina je priča lijepa i važna po svojoj nedovršenosti, toj figuri narodne sudbine kojoj je
posvetio i otvoreni finale svoga posljednjeg velikog formata, romana Zastave. Koprivnica je i ondje
adresa iz djetinjstva kulture koja kao da se boji odrasti, pa stalno obnavlja zebnju o vlastitoj propa-
sti. Naš je Krleža doista korespondent te, srećom, nepotrošive sjete.
Pogled na Župnu crkvu Sv. Ane u Osekovu o kojoj piše Krleža u Povratku
Filipa Latinovicza (snimio Nino Vranić, Osekovo, Popovača, c/b fotografija,
1960., Zbirka Banovine, Pokuplja i Moslavine, Ministarstvo kulture i medija RH
FKB 24284).

Zvonko Kovač
Krležin Predgovor, Koprivnica i hrvatska provincija
Predgovor Podravskim motivima Krste Hegedušića, objavljen 1933., bio je tumačen u više navrata,
najviše u kontekstu poznatoga »sukoba na književnoj ljevici«, ali i kao »pitanje hrvatskog kulturnog
identiteta«, pri čemu novije interpretacije toga teksta, poput one Velimire Viskovića i Petra Preloga
zapravo prosuđuju Krležinu ulogu »u svjetlu zalaganja za društveno angažiranu, ali neovisnu umjet-
nost«, dajući s pravom autoru ambiciozno pisanog Predgovora ključno mjesto i značenje. S obzirom
na povod aktualizacije Predgovora ̶ izložbu posvećenu odnosu Miroslava Krleže i Podravine ̶ toga
polemički i protoenciklopedijski pisanog teksta, pokušat ću se zadržati na onim njegovim aspekti-
ma koji su u dosadašnjim razlaganjima bili manje važni, a to je pokušaj iznošenja svojevrsnog osob-
nog Krležinog programskoga razumijevanja književnosti kao umjetnosti, odnosno shvaćanja doma-
će moderne umjetnosti, u kontekstu složenoga odnosa centra i periferije, odnosno grada i pretežno
ruralne provincije.
Velimir Visković, i sâm enciklopedist, u uzornom kronikalnom književno-povijesnom kontekstu, svo-
jim kratkim tumačenjem primjećuje da Krleža u Predgovoru brani tezu o ljepoti koja pored me-
tafizičke ima i transhistorijsku dimenziju, dok umjetnost povezuje s čovjekovim strahom od pro-
laznosti, pa se problem umjetnosti i ljepote ne može »dokučiti jednostavnim istinama koje nude
politička ljevica i desnica«, jer kako čitamo u Krleže »pitanje stvaralačkog dara« nije pitanje razuma,
nego i podsvijesti, »mutnih strasti i tjelesnih tajna«, koje se javljaju »uvijek proturazložno, prkosno i
elementarno kao vrućica« (usp. Sukob na ljevici, str. 22-23).
Zapravo, Krleža svoju osnovnu tezu obrazlaže u pet esejističkih sekvencija, od kojih prve tri otkrivaju
spomenutu njegovu ranu enciklopedičnost, kakvu je u onodobnom književno-kritičkom i esejistič-
kom žanru znao prakticirati Tin Ujević: najprije se govori o ljepoti, što će reći o umjetnosti općenito,
u svjetlu njezine opće desakralizacije, pri čemu oslobođeni iluzije vjerovanja sumnjamo i u božan-
sko, nadnaravno podrijetlo ljepote, budući da nam »te tajanstvene ljepote već vjekovima govore o
raznolikosti zemaljskog zbivanja na ovoj tamnoj lopti što je zovemo zemljom« (Predgovor, str. 197).
Drugo poglavlje varira otajstvo ljepote u najširem povijesnom kontekstu, od »egipatskih granita do
antičkih porfira«, od pračovjeka i crteža na siktinskim zidovima, od »altamirske spilje« do Velikog
rata, umjetnost je zavisna od »životne prapodloge« (str. 201): » Ljepote traju vjekovima«, zapisat će Kr-
leža u zanosnom tonu, »i u njima odražava se kroz vjekove ljudsko i zemaljsko u nama« da nas nadži-
vi, da se »opre zakonima nestajanja i u smrti«, pa je »strah svega što živi pred nestankom u vremen-
skoj prolaznosti« (str. 199) glavni razlog stvaranja u umjetnosti; koja onda »slijepo provaljuje iz nas u
jakim uzbuđenjima«, što ih konvencionalno zovemo ljepotom (str. 201). U zaključnom dijelu drugo-
ga poglavlja Predgovora, nakon što ukratko podsjeća na pojedine primjere umjetnosti od rimskih
vremena do Dostojevskog, Krleža kao da i danas zvuči aktualno, jer ljepote su »postignuti životni in-
tenziteti«, »uzbuđenja«, kroz koje se »suvremeni čovjek u današnjoj evropskoj psihoanalitičkoj krizi
probija do svoje katarze« (str. 205).
U trećem poglavlju, jednako nadahnuto, ali i sustavno kao kakav budući ravnatelj enciklopedijsko-
ga zavoda, onima koji će ga se uskoro odreći kao konzervativnog, građanski orijentiranog intelek-
tualca, Miroslav Krleža će podastrijeti ne samo svoje pjesničke projekcije o ljepoti, nego se i oslo-
niti na mnoge estetičke teorije, sve do suvremenika, modernih pisaca. Za temeljitije razlaganje i
komentare nemamo prostora, ali valja istaknuti dvije poetičke maksime: onu modernističku o in-

dividualnosti (zapravo originalnosti u odno-
su na plagijat, kojemu nema mjesta u umjet-
nosti; str. 211), te onu o socijalnoj tendenciji,
što će i izazvati prijepore među lijevim idej-
nim sumišljenicima, a koja se svodi na to da
niti danas niti u budućnosti nije na nama da
odredimo kako će se slikati ili pisati, već je to
»pitanje umjetničkih snaga koje će se s vre-
menom pojaviti« (str. 215). Iz obje slutnje iz-
bija nepomućena vjera u modernizam, kao i
u opću modernizaciju. Međutim, je li Krležin
modernizam toliko radikalan koliko nam se
iz njegove avangardne etape ili njezine inter-
pretacije čini?
Da bismo odgovorili na to pitanje trebamo
se prisjetiti njegova eseja Marginalije uz slike
Petra Dobrovića, iz 1921. godine; ako bolje po-
gledamo, već je ovdje Krleža postavio tezu da
umom umnik umuje, a umjetnik može i umi-
je, dovodeći ga u vezu s hudožnikom, Goet-
heovim Mefistom ili Bulgakovljevim majsto-
rom, svejedno (možda je baš s njima započela
i završila velika epoha modernizma). Petra
Dobrovića ali ocjenjuje kao slikara koji djelu-
je »intelektom i snagom svoje volje i karakte-
ra«, između ostaloga, kao konzervativnog u
Naslovnica knjige Podravski motivi u suradnji Krste
europskim relacijama, kao »sidro u našim od- Hegedušića – Miroslava Krleže, 1933.
nosima gdje još nemamo pod nogama toliko
težine da se ne bismo mogli zakotrljati u ap-
strakciju« (str. 36), odnosno da ne bismo »pali
u ludom naporu eksperimentalnom, javio se Dobrović kao pozitivna fiksna točka o koju možemo
da se opremo« (str. 38). Nešto slično Krleža će u preostale dvije sekvence Predgovora Podravskim
motivima Krste Hegedušića zapravo sugerirati i za, na određeni način, socijalno angažirano Hege-
dušićevo slikarstvo.
U kratkom, četvrtom međufragmentu osvrće se na domaće slikarske i političke prilike moderne, pri
čemu će, slično kao i u Baladama istaknuti Antu Starčevića kao logičan prijelaz u hrvatsku političku
stvarnost u kojoj je »madžarsku grofovsku bagru« zamijenila nova, dok će naša »mračna tvrdoglava
stvarnost« ostati ista; ostaje tek pitanje kako to stanje izraziti književno ili likovno, kako ono što Do-
stojevski zove počvom, a Krleža u Povratku Filipa Latinovicza kojeg je netom bio izdao zove podlo-
gom (panonsko blato, ukratko provincija »na historijskoj protuturskoj strateškoj bazi između Karlov-
ca i Koprivnice«, str. 219) što sliči na Brabanta jednog Pietera Breugela. I tako smo neprimjetno već
u petom, zaključnom poglavlju, koje se otvara Pismom iz Koprivnice uvjerljivom paralelom između
Brabanta 16. stoljeća s hrvatskom periferijom nakon Prvog svjetskog rada, Podravinom; ovdje nas ne
treba toliko zavesti slika sličnosti oba pejzaža i prostora, koliko vremenski raskorak od puna tri sto-
ljeća.

Dakle, tek zaključno poglavlje Predgovora odnosi se konačno na Hegedušićevo slikarstvo, koje Krle-
ža, ako pažljivo čitamo, ne želi afirmirati samo kao da ono »definira ključne elemente nacionalnog
likovnog izraza kao važnog dijela nacionalnog identiteta«, kako to zaključuje Petar Prelog (str. 207),
nego želi Krstu Hegedušića uz bok spomenute Brueghelove i Georg Groszove (socijalne) kompo-
nente istaknuti kao umjetnika koji je »na podravskoj agrarnoj podlozi« progovorio o pojavama naše
stvarnosti »s neobičnom snagom rođenog slikarskog temperamenta« (str. 220), pa i da se »verizam
Hegedušićeve grafike«, u usporedbi s našim »seljačkim secesionističkim idilama«, shvati ne kao ka-
rikatura nego kao »praktična primjena teze o socijalnoj tendenciji u našem slikarstvu« (str. 223). Jer,
slika Podravine, odnosno naše provincije, i iz Krležine vizure u drami Kraljevo ili u Pismu iz Koprivni-
ce, u Vučjaku, pa i iz Povratka Filipa Latinovicza, te ona iz Hegedušićeve mape podjednako je brieg-
helovska: proštenja, licitarska jedra, pečenjarski šatori i sajamske krčme, teške podravske škornje,
blato, »crne svinje i sablasno bijele guske, taj naš tako otrcani svijet trulih plotova i slamnatih krovo-
va, to slikarsko ostvarenje našeg realiteta ima svoju vlastitu podlogu, svoju jaku logiku i svoju divlju,
neobuzdanu sugestivnost« (str. 220). Hoće se reći, Hegedušićeva kritička slika Podravine, zapravo je
slika prosječne naše hrvatske provincije i samo angažiran, istinski prikaz te stvarnosti (»to srdito i tvr-
doglavo isticanje nakaznih detalja«) doprinosi ideji socijalno pravednijega ustroja društva, a utoliko
bolje što je istodobno i dobra umjetnost (»dobar crtež, umjetnički značajan po svojoj slikarskoj vri-
jednosti isto toliko kao i po temi«, str. 223). Jednostavna formula tih dviju odrednica postat će za Kr-
ležu književno-estetski program, koji će on varirati u nizu svojih eseja i polemika, da bi istom stjeca-
jem povoljnijih političkih prilika sredinom prošloga stoljeća, Šegedinovim i Pavletićevim istupima,
uostalom i njegovim Govorom na kongresu književnika u Ljubljani, 1952., otvorili vrata suvremenoj
književnosti (i još više umjetnosti) uglavnom oslobođenoj ograničenja normativne estetike socijali-
stičkoga realizma.
***
Na kraju, upitajmo se stotinu godina poslije Marginalija uz slike Petra Dobrovića i gotovo devedeset
godina poslije Predgovora Podravskim motivima Krste Hegedušića, kakva je kulturna scena Kopriv-
nice i Podravine kao prve periferije Zagreba, trebamo reći da ne stojimo loše: uz akademike Milivoja
Solara i Dragutina Feletara, kao i niza afirmiranih podravskih slikara i pisaca, uz brojne galerije i do-
bro uređenu knjižnicu, mlađe sveučilišne profesore kao što su Hrvoje Petrić i Mario Kolar, novo Sve-
učilište Sjever i časopis Artikulacije, dobili smo općeprihvaćeni s Krležom aktivan intertekstualni ro-
man Vošicki Marka Gregura, koji je još jednom omjerio Koprivnicu s centrom, s Krležom, kao što je
roman Borisa Perića o Latinoviću dao nesmiljenu kritiku Zagreba; jer za nas na hrvatskom sjeveru,
Miroslav Krleža je bio i ostao naš jedini domaći, regionalni u užem smislu, panonski i srednjoeurop-
ski, a istodobno i svjetski pisac, iz čijeg smo šešira svi proizašli i koji je ostao najpouzdanije mjerilo
naše snage i ljubavi spram književnosti, znanosti, gradu i kulturi. Onima pak, kojima je stalo do kri-
tičke političke i socijalne slike Koprivnice i Podravine danas, oštroumna oštrica Krležine književnosti
ili Hegedušićeva karikaturalnog crteža može ostati kao trajna inspiracija.
Literatura
1. Miroslav Krleža, Eseji i putopisi, V, Pet stoljeća hrvatske književnosti, Knjiga 95, Priredio Ivo Frangeš. Zagreb: Zora
– Matica hrvatska, 1973.
2. Petar Prelog, Pitanje nacionalnog identiteta u Podravskim motivima Krste Hegedušića, https://hrcak.srce.
hr/95927, 30. 10. 2021.
3. Velimir Visković, Sukob na književnoj ljevici, Zagreb: Narodna knjiga / Alfa, 2001.

Milivoj Solar
U gimnazijskoj sekciji za književnost

(ili susret koprivničkih gimnazijalaca s Krležom)
U sekciji za književnost, koja je tada postojala u gimnaziji, na nekoliko smo sastanaka razgovarali o
tome kako bismo željeli organizirati susret s nekim pravim, poznatim književnikom. Pitao sam rav-
natelja o tome, i on se složio, pa sam otišao u Zagreb da pokušam nešto dogovoriti. Kad sam stigao
u Zagreb, najprije sam otišao u Društvo književnika, jer su me tako savjetovali moji gimnazijski pro-
fesori. Oni su mi spomenuli i nekoliko imena pisaca. Krležu nisu spomenuli; očito su smatrali da je
nedostupan. U Društvu književnika nije dobro krenulo: nakon dugačkih telefonskih razgovora nisam
uspio ništa dogovoriti. Bio sam ljut, pa sam odlučio još pokušati doći do Krleže; u najgorem me slu-
čaju mogao samo izbaciti.
Otišao sam zato u tadašnji JAZU. Kad sam ušao, naišao sam na nekakvu tajnicu, pa sam lijepo služ-
beno pitao: »Želio bih razgovarati s drugom potpredsjednikom Krležom.« Tajnica me malo čudno
pogledala, rekla da ga sada nema, no kako je rekao da će se brzo vratiti, pa ga mogu pričekati i pi-
tati može li me primiti. Sjeo sam na klupu u parku. Ubrzo sam vidio kako se Krleža penje po stepe-
nicama na ulazu u Akademiju. Polako sam pošao za njim. Malo sam pričekao i, ne pitajući nikog,
pokucao na vrata prostorije na kojoj je pisao Krležino ime. On mi je sam otvorio i malo me začuđe-
no pogledao. Odrecitirao sam tko sam i odakle sam te naglasio da bi nas susret s našim najboljim
piscem ne samo oduševio nego i nadahnuo. Krleža me koji trenutak šuteći gledao, a onda me pi-
tao jesam li se u Koprivnici rodio i živim li tamo. Kad sam potvrdio, rekao je kako ima mračna sjeća-
nja na zbivanja na koprivničkom kolodvoru, pa je to nekako prenio i na čitav grad. Pitao me kako se
živjelo i kako se sada živi u mom rodnom gradu. Ne sjećam se točno što sam odgovorio. Znam da
sam rekao kako su i neka moja sjećanja mračna, kako sam kao dijete vidio užase rata kroz prozor, da
je čitav grad nekako proživio te godine i da se sada živi bolje. Zapitao me onda poznajem li knjižara
Viktora Vošickog, što sam donekle potvrdio, jer sam prve knjige kupio upravo u njegovoj knjižari. Kr-
leža je želio čuti u detalje o tome znam li kako je Vošicki prošao u ratu te kako sada živi. Pričao sam
sve što sam znao: da je Vošicki ostao u ratu bez tiskarskih strojeva, mislim da je knjižaru nakon rata
prodao državi te da sada živi u vinogradu – koliko je meni poznato, živi dobro. Na kraju tog razgovo-
ra i Krleža i ja smo na tren zašutjeli, a onda je pisac rekao: »Dobro, javit ću vam vrijeme susreta«. Oti-
šao sam jako zadovoljan.
Javio se dosta brzo te smo desetak nas gimnazijalaca došli k njemu. Vodila nas je profesorica Juhas,
koja je našem razredu predavala hrvatski. Krleža nas je primio, rekao bih, srdačno, u jednoj maloj
dvorani s većim klupama u Akademiji. Profesoricu je posjeo na stolicu na podiju, pokraj sebe. Ona je
počela s komplimentima, što je Krleža odmah uljudno prekinuo. Profesorica je objašnjavala da se i
neka njegova djela obrađuju na satovima hrvatskog. To je pisac popratio s nekoliko šaljivih primjed-
bi, a onda se činilo da mu je to dosadilo pa je odjednom zapitao profesoricu je li udata, pa kad je
potvrdila, želio je znati tko joj je muž te voli li svoj posao profesora u školi. Zatim je Krleža spomenuo
kako ga je njegova supruga vodila po kazalištima te ispričao neke duhovite zgode na tu temu. Brzo
se vratio na književnost i odjednom izjavio kako misli da njegova djela nisu za srednju školu. »A ipak
ste nas lijepo i srdačno primili«, odvratila je profesorica Juhas. Krleža je objasnio: »Eh, onaj vaš, koji
me pozvao, mislio sam da je student.«

Mislim da je to bila samo dosjetka na račun onog što je profesorica govorila, jer jasno da je Krleža
znao da sam gimnazijalac, a kako su na klupama bili ponuđeni keksi, bilo je očito da očekuju djecu.
Profesoricu i nas doista je srdačno pozdravio i pozvao da prije odlaska pogledamo slike u Akademi-
jinoj galeriji. Objasnio je kako će nas provesti čovjek koji je čuva, pa nam može reći što nas zanima.
Otišli smo. Osjećao sam se zadovoljno, ali jako umorno.
* Pregledom tiskovina iz gimnazijskih dana Milivoja Solara (Koprivnica, 1936.) ustvrdio sam kako se posjet koprivničkih gi-
mnazijalaca Miroslavu Krleži u Akademiju u Zagreb nedvojbeno dogodio školske godine 1953./54. To argumentiraju no-
vine Koprivnički tjednik i gimnazijski časopis Osvit. Koprivnički tjednik, organ Socijalističkog saveza radnog naroda gra-
da i Kotara Koprivnice, broj 26 od 26. lipnja 1954., na str. 2., donose naslov Konac djelo krasi u kojem donosi opširnu vijest
o završnoj izložbi i brojnim uspjesima sekcija u Gimnaziji te se navodi i uspjeh literarne sekcije koja je izdala jedan od
najboljih srednjoškolskih časopisa – »Osvit«, a članovi koje sekcije su posjetili Krležu i dali niz literarnih večeri. I ta štura in-
formacija jest sve što doznajemo o tome književnom susretu koji je s M. Krležom dogovarao M. Solar. Osvit, u broju 9, iz
maja 1954. donosi članak Naše priredbe u 1954. godini iz pera M.S. donosi više vijesti o radu literarne sekcije kroz školsku
godinu a biti će i veče posvećeno Krleži. Bila je to zadnja školska godina u kojoj je član redakcije Osvita M. Solar završio s
odličnim VIII. r. Gimnazije.
O ovoj temi govori Milivoj Solar i u Telegramu, 25.3.2016. u intervjuu Rašeljki Zemunović pod naslovom Velike priče – Prvi
istup velikog profesora Milivoja Solara nakon konačnog povlačenja.

Novine Koprivnički tjednik, br, 26, 26. lipnja 1954. na str. 2. donosi naslov Konac djelo
krasi u kojem se navodi kako su članovi literarne sekcije gimnazijskog časopisa Osvit
posjetili Krležu (u Zagrebu).

Zlatko Kauzlarić Atač
Predgovor Podravskim motivima

ili zapisi Krležina scenografa i portretista
… Piše Krleža s Poštovanjem prema umjetnosti i ljubavi prema umjetnicima, ali uvijek na početku ili
na kraju svojim J’accuse optužuje suvremenu stvarnost. Obećao mi je veliki pisac, štoviše, sam pred-
ložio jednom prigodom, tamo negdje sedamdeset i pete godine, napisati nešto i o mojim slikama.
Nakon nekog vremna odustao je, s obrazloženjem da iz te generacije poznaje samo mene. Predu-
boko je Krleža proživljavao svoje vrijeme, a da bi pristao i ocrtati osobnost slikara u okviru samo in-
formativnog prikaza. I tako se Krleža uvukao u moju podsvijest, uzbudio našu svijest i pokrenuo la-
vinu pitanja o estetici i likovnom. Bez odgovora, ali je proširio međe i poravnao putove onima koji
dolaze…
Portret Krleže, 22.2.1999. (LZ Miroslav Krleža, Zagreb).
Portret Krleže, 1976. (Privatna zbirka).
* Tekst preuzet iz: Zlatko Kauzlarić Atač, Predgovor Podravskim motivima – Zapisi Krležina scenografa i portretista, Po-
dravski zbornik 2002., ur. Dražen Ernečić, Muzej grada Koprivnice, Koprivnica, 2002.

Marijan Špoljar
Sreća Dragana Despota

Uz izvedbu monodrame Na rubu pameti
Samo u rijetkom slučajevima postoji glumčeva privilegija da izgovara »vlastiti« tekst: onda kada ga
doista napiše sam, po istinskoj mjeri osobnoga shvaćanja i intimna osjećaja ili onda kada njegova
rola biva određena magičnim redateljevim targetiranjem: jedino u tome interpretatoru – uvjeren je
redatelj – mogu pronaći argumente da se tuđi dramski tekst čita kao osobna priča! U oba slučaja
glumac je jednako prijenosnik i iskaznik, interpret i ispovijednik: ono što izgovori kao tekst uveliko
se podudara s onim što i kako misli. U svim drugim glumčevim ulogama dano mu je pravo i obave-
za transformacije, prilagodbe, navlačenja maske i mimikrije. Štoviše, s ulogom su i on sam i gleda-
telji zadovoljniji što je više pretvorbe i što je ta pretvorba nevidljivija. – Potpuno sam se poistovjetio
(la) s njim (s njom) – često kaže glumac (glumica) za ulogu u kojoj kreirani lik ne nosi ništa više od
vlastita lika, karaktera, glasa ili temperamenta (osim, ako se, nekim čudom, ne radi o stvarnoj, život-
noj »kopiji« glumčeve osobnosti i njegovih fizičkih svojstava i izmišljenoga, dramskog lika) nego je
sebe pronašao (la) u literarnom, fiktivnom liku i u njegovim konotativnim svojstvima. Ako i je ta me-
tamorfoza cjelovita, ako glumac preuzme i unutarnja svojstva dramskoga lika, one nejasne glasove
iznutra (zapravo, misli koje strujaju), a ne samo vanjske ili afektivne znakove ili samo »masku« ili »ko-
stim«, tada će potencijalno biti riječ o velikoj ulozi. U drugome slučaju biti će to samo efektni, zapa-
ljivi transformacijski rezultat, lik koji glumi »original«, a ispada »kopija«, odnosno čista reprodukcija,
plagijat naspram izvornika.
Dakle, potpuno »poistovjećivanje« nije nikakva garancija velike glumačke role. Prepuštanjem svojih
vrijednosti fiktivnom liku, neutralizacijom ili privremenom hibernizacijom vlastitih misaonih, karak-
ternih i osjećajnih kvaliteta može se dobiti dojmljiv, ekspresivni lik, ali lik koji je u svojoj suštini be-
sprijekorna, robotizirana varijanta života. Zatomljujući sebe, a ističući moć preobrazbe, glumac do-
ista postaje Drugo, ali je ta zamjena, koliko god uvjerljiva do hiperrealističnosti, negdje u svojoj biti
ipak samo »tehnika«.
Ne poznajem dovoljno glumački svijet da bi se ove teze mogle smatrati provjerenim. Nastupam bez
iskustva, vođen samo dojmovima u gledanju monodrame Na rubu pameti, koju je po motivima isto-
imena Krležina romana adaptirao i izveo glumac Dragan Despot. Jedna od valjda 200 izvedbi do-
gađala se u srpnju prošle godine, na manifestaciji posvećenoj piščevim boravcima u Dugoj Rijeci i
Koprivnici dvadesetih godina prošloga stoljeća. Monodrama je odigrana u prostoru bivše koprivnič-
ke sinagoge, u prostoru koji se, kroz spore adaptacijske postupke, ipak pretvara u prostor za kultu-
ru, a posvećen je dr. Krešimiru Švarcu, jednome od istaknutijih pojedinaca nekadašnje židovske za-
jednice u ovome gradu. Navodim ove podatke ne zbog konteksta nekadašnjeg sakralnog objekta i
identitetske konotacije (ispod ruba pameti stradale etničke zajednice u kristalnoj koprivničkoj noći
22/23. srpnja 1941.) već zbog simboličkih znakova koje je proizvela prazna, poluruševna, tek minimal-
no uređena dvorana. Prostorna metafora tako se idealno poklopila s minimalnom scenografijom
predstave: na ogoljeloj sceni, sa svega dva-tri rekvizita, sa škrtom rasvjetom i strogim, funkcional-
nim zvukom, u ruiniranome ambijentu glumac je doista jedini koji ima moć da proizvede događaj.
Želi li »uključiti« kontekstualne vrijednosti ili ih negirati, dati im na značenju ili ih učiniti neutralnim
kulisama glumac će odrediti intuitivno. U intonaciji i u intenzitetu prve rečenice »Noću, u intimnom
razgovoru sa samim sobom...« Despot će nagovjestiti i svoj trenutni odnos prema prostoru: treba li

mu on kao dramaturško i psihološko pomagalo ili će radije ostati u askezi, polumraku i intimi soli-
lokvijskog iskaza?
Roman Na rubu pameti tiskan je 1938. godine i sadrži one opće dileme nezadovoljnog i pobunje-
nog intelektualca, temu koju Krleža varira u cijelome svome opusu. Tako se i njegov (anti)junak, na-
kon mladenačkih lutanja, ali i kasnije uzorne građanske i profesionalne karijere i udobnoga života
»cilindarske« persone, u kome je, izvana gledajući, imao sve što jedan život treba da ima, odjednom
pobuni: ne može više izdržati sve nepravde, dvoličnosti, gluposti i lopovluke oko sebe, ali ni prihva-
titi komformizam, lijenost i nepokretnost. Jer, kao što Krležin pobunjenik (piščev alter ego) kaže:
svi smo mi maske, svi smo zakrinkani i svaki čovjek osjeća potrebu da skine svoju masku na jedan
tren, da raskrinka, da progovori po crti svoga najdubljeg intimnog raspoloženja! U Krležinu romanu
taj bunt, to skidanje maske počinje u društvu uglednika, na terasi ljetnikovca gospodina general-
nog direktora Domaćinskog i nastavlja se slijedom za kojega u životu znamo da postaje pravilo: je-
dan skandal rađa drugi, jedna izrečena istina uzrokuje val osveta, jedan poraz pretvara se u niz, do
potpunog fizičkog i psihičkog uništenja pobunjena čovjeka. Jer, sistem je uvijek jači, jer sila boga ne
moli, a onaj tko je jači taj uvijek i kvači. Tako je bilo, tako jest, tako će i biti. Pobunjenik iz monodra-
me Na rubu pameti, kome je prekipjelo na ugodnoj večeri u vinogradu, shvatio je u jednome trenu
da se njegovu domaćinu, tome »čovjeku samouku, bivšem konobaru, krijumčaru, ratnom liferantu,
bankiru, kućevlasniku, brodovlasniku, odborniku Golf-kluba« mora u lice reći istina i začepiti gubica,
kada se u tom ugodnom društvu hvali kako je upravo s ove terase, u ovom istom vinogradu »ustrije-
lio ona četiri bandita, ona četiri muža, rebela, zelenokaderaša, one revolucionarne svinje«.
Znamo da je svaki Krležin tekst jedna vrsta otvorenog ventila, gdje provaljuje bučna, izravna, vehe-
mentna objava autorovih moralnih kriterija, socijalnih stavova, etičkih vrijednosti i političkih pogle-
da, najdubljih dilema, ali i fanatičnih objekcija. U svakome Krležinu djelu njegov glas - posredovan i
prenošen likovima jasno određenih osobina, definiranih na društvenoj sceni kao izgubljene jedinke
– nesmiljeno cilja na sve što je nehumano i nazadno. Kao autor koji je sinonim za otvorenog, anga-
žiranog i antidogmatskog pisca (barem u razdoblju međuraća), kome je beskompromisna, literarno
uvjerljiva i slojevita analiza društvenih odnosa i ljudskih karaktera u središtu umjetničkog postup-
ka, Krležin tekst lako se poistovjeti s njegovim mišljenjem, literarni iskaz s osobnim stavom: rečenice
protagonista njegovih romana, novela i drama tumače se u solilokvijskom ključu i postaju eskluzivni
piščev stav, piščev odnos. S toga nije neobično da se u svakome njegovom djelu traži stvarni lik sa-
moga pisca, a u svakom uznemirenom intelektualcu u njegovu opusu »prepoznaje« se Krleža. Sam
je književnik u mnogobrojnim prilikama decidirano odbijao to mehaničko poistovjećivanje, misleći
dakako na postojanje literarne zbilje i na polifonijsku strukturu djela.
Ako u romanu Na rubu pameti pobunjeni, pa na kraju skršeni lik naratora nije slika, mehanički odraz
piščeva lika, zrcaljenje njegova moralna i intelektualna profila, može li onda glumac koji interpreti-
ra taj literarni lik »iskoristiti« tu privilegiju da izgovara svoju istinu i svoju pobunu? Može li on, naime,
kroz preuzeti tekst i njegovu interpretaciju izgovarati »vlastite« riječi, može li stavove, dileme, muke
i snove tako iskreno govoriti da ne interpretira, da ne »glumi«, nego govori, igra, tumači – sebe?
Živeći naše male živote, boreći se s problemima svakodnevnice, s nedaćama egzistencije, s bešćut-
nosti sistema, s ohološću ljudi i složenošću ljudskih karaktera te s glupošću oko nas, koliko smo puta
doista »na rubu pameti«: da saspemo nekome istinu u lice, da ga upitamo o moralu, da ga upozo-
rimo na licemjerje, da mu kažemo sve što nas tišti. Glumcu, pravom glumcu, je »lakše«: on to doi-
sta može i mora reći. Nikada na isti način, s istim bijesom ili s istom rezignacijom. Usporedio sam, u
sasvim amaterskom istraživanju, nekoliko ranijih snimaka i fotografija Despotovih izvedbi: to doista
nikada nije ista igra!

Nekako u vrijeme koprivničke izvedbe, na televiziji je tekla Đikić/ Matanićeva serija Novine, u kojoj
je Despot briljantno odglumio lik pokvarena političara Tomaševića. U Koprivnici je ovaj zagrebački
dramski prvak izgovorio (»iz dna duše«) i ono što je mislio o Tomaševiću i o svim tomaševićima ove
zemlje. Despotova sreća za nas, obične smrtnike, je – nažalost – nedohvatljiva.
* U sklopu književno-izvedbenog festivala »Krleža i Duga Rijeka«, organizatora Umjetničke organizacije Artikulacije, u ko-
privničkoj Sinagogi »Kulturnom centru primarijus dr. Krešimir Švarc« održana je 10. srpnja 2020. godine predstava Na
rubu pameti nastala prema istoimenom Krležinu romanu u režiji i izvođenju Dragana Despota.

Željko Mačešić Jurina
Bista Miroslava Krleže ak. kipara Ivana Sabolića
U Ljevanici umjetnina ALU u Zagrebu bistu Miroslava Krleže ak. kipara Ivana Sabolića, izradili su
majstori ljevači Himzo Davarović i Srećko Kušić pod vodstvom Željka Mačešića Jurine. Bista je lijeva-
na metodom izgubljenog voska te se odvija u nekoliko faza:
1. Uzimanje otiska u silikonskoj gumi

2. Izrada »pozitiva« modela u vosku
3. Čišćenje, retuširanje i cizeliranje voska
4. Oblaganje voštanog modela čvrstim kalupom
5. Lijevanje bronce
6. Uklanjanje čvrstog kalupa
7. Cizeliranje i dovršavanje brončane skulpture
8. Patiniranje
Svaki model koji dođe u našu ljevaonicu lijevamo s ponosom, a naša tradicija od 1907. godine sve
govori o iskustvu naše majstorske radionice i time se ponosimo te nam je drago da smo imali čast
lijevati još jednom umjetničko djelo pok. kip. Ivana Sabolića.
Ljevaonicom umjetnina ALU upravljaju Ivan i Željko Mačešić Jurina. Brončani odljev majstori su lije-
vali u ljeto, ranu jesen 2021. godine po gipsanoj maketi biste Miroslava Krleže koja se čuva u Galeri-
ji kipova Ivana Sabolića u Peterancu, a za prigodu ove izložbe i o 100. obljetnici Sabolićeva rođenja
(Peteranec, 24.8.1921. – Zagreb, 25.6.1986.). Ideju da se odlije u bronci bista Miroslava Krleže podr-
žao je u razgovoru uz obljetničku godinu na datum iznova otvorene Galerije kipova Ivan Sabolić
25.6.2021. ravnatelj Muzeja grada Koprivnice dr. Robert Čimin te se ona po prvi puta izlaže javnosti.
Prvi brončani odljev Sabolić je izradio 1966. godine po narudžbi samog Krleže i od tada se nalazi u
njegovoj obiteljskoj kući na Gvozdu 23 u Zagrebu.

Katalog
1. Ugovor između M. Krleže i V. 7. Pismo Krleže Vošickom s 146 x 209 mm
Vošickog oko izdavanja časopisa prijedlogom o prekidanju veze Zbirka svakodnevnog života
»Književna Republika« zbog sabotaže u tisku i objavi Inv. broj MGK – 4082
Papir, rukopis Književne Republike.
Zagreb, 8. kolovoza 1923. U nedelju video sam Vas na ulici 13. Pismo Miroslava Krleže iz
210 x 360 mm u Zagrebu, ali nisam hteo da Vam Zagreba kotarskom veterinaru dr.
Zbirka svakodnevnog života pritupim… Leanderu Brozoviću u Kutinu.
Inv. broj MGK - 4071 Papir, rukopis Papir, rukopis
Zagreb, 20. listopad 1925. Zagreb, 3. lipnja 1930.
2. Jedno od pisama Krleže 207 x 340 mm 270 x 340 mm
Vošickom u kojem obrazlaže Zbirka svakodnevnog života Zbirka Leandera Brozovića I.
poštivanje rokova tiska Književne Inv. broj MGK - 4077 MGK
Republike i isplate honiorara.
Papir, rukopis 8. Dopisnica Krleže Vošickom s 14. Portret Miroslava Krleže,
Zagreb, 4. prosinca 1924. opaskom: Bezuslovno očekujem bronca, Ivan Sabolić, 1966., novi
170 x 212 mm da se javite. odljev 2021.
Zbirka svakodnevnog života Papir, rukopis
Inv. broj MGK - 4072 Zagreb, 10. listopad 1925. 15. Knjige Miroslava Krleže iz
90 x 140 mm obiteljske knjižnice Pavla Gažija,
3. Pismo Krleže Vošickom u Zbirka svakodnevnog života Koprivnica.
kojem navodi i suradnju Cesarca Inv. broj MGK - 4078
u novom broju Književne 16. Fotografije (8) Koprivnice
Republike. 9. Pismo Krleže Vošickom s 1920.-1940. koje su konstrukt i
Papir, rukopis adresarom pretplatnika na kontekst vremena i prostora grada
Zagreb, 8. prosinca 1923 (?). Književnu Republiku, od SAD, u koji je dolazio Krleža.
148 x 170 mm Francuske do Zagreba.
Zbirka svakodnevnog života Papir, rukopis 17. Fotografije portreta Miroslava
Inv. broj MGK - 4073 Zagreb, 1. siječnja 1924. i Bele Krleža (Senj, 26. X. 1896 -
212 x 360 mm Zagreb, 23. IV. 1981) snimljene
4. Pismo Krleže Vošickom oko Zbirka svakodnevnog života sredinom 1920.tih godina (Muzej
sređivanja administracije tiska Inv. broj MGK - 4079 grada Zagreba)
Književne Republike.
Papir, rukopis 10. Rukopis Krležine novele 18. Fotografija portreta i životopis
Zagreb, 24. kolovoza 1923. Vetrovi nad provincijalnim Vinka Vošickog (Ledeč na Sazavi,
211 x 170 mm gradom Češka, 24. II.1885. – Koprivnica, 23.
Zbirka svakodnevnog života Papir, rukopis X. 1957.).
Inv. broj MGK - 4074 Zagreb, 1924.(?)
170 x 215 mm 19. Fotografija parne lokomotive
5. Namira o Krležinu honoraru Zbirka svakodnevnog života MAV 342 koja je vukla putničke i
koji je primio od Vošickog za Inv. broj MGK - 4080 brze vlakove između Koprivnice
Sabrana djela Krleže. i Zagreba, a kojima je Krleža
Papir, rukopis 11. Rukopis Krležina eseja Kriza u dolazio u tiskarske pohode
Zagreb, 23. listopad 1923. slikarstvu. Vošickom u poslu Književne
212 x 129 mm Papir, rukopis Republike.
Zbirka svakodnevnog života Zagreb, 1924.
Inv. broj MGK - 4075 215 x 350 mm 20. Fotografija portreta
Zbirka svakodnevnog života Milivoja Osmana iz Duge Rijeke,
6. Pismo Krleže Vošickom s Inv. broj MGK - 4081 posljednjeg živućeg učenika Bele
uputama o tiskanju novog broja Krleža, oko 1970.
Književne Republike. 12. Posljednje pismo Krleže
Papir, rukopis Vošickom u kojem mu želi
Zagreb, 2. prosinca 1924. oporavak na liječenju poslije
169 x 209 mm operacije.
Zbirka svakodnevnog života Papir, rukopis
Inv. broj MGK - 4076 Zagreb, 31. kolovoza 1957.
Krleža i Koprivnica (i okolica)
Muzej grada Koprivnice – Galerija Koprivnica,
28.1.2022. - 13.2.2022.
IMPRESUM IZLOŽBE IMPRESUM MUZEJSKE PUBLIKACIJE
Organizator Nakladnik
Muzej grada Koprivnice Muzej grada Koprivnice
Ravnatelj Za nakladnika
dr. sc. Robert Čimin dr. sc. Robert Čimin
Autor stručne koncepcije i Urednik

likovnog oblikovanja izložbe Dražen Ernečić
Dražen Ernečić
Autori tekstova
Tehnički postav Dražen Ernečić
Saša Hrenić dr. sc. Suzana Marjanić
Renato Horvat dr. sc. Vlaho Bogišić
Sanja Vrgoč dr. sc. Zvonko Kovač
Željka Mujčinović akademik Milivoj Solar
Marijan Špoljar
Naslovnica
Ivan Sabolić, portret Miroslava Krleže,
bronca, 1966., novi odljev 2021.
Fotografije
Ilija Aščić
Dražen Ernečić
Pavle Bonča
Draženka Jalšić Ernečić
Priprema scan fotografija

Ilija Cikač
Tisak
Bogadigrafika, Koprivnica
Oblikovanje kataloga i priprema za tisak

Bogadigrafika, Koprivnica
Naklada
Izložba je realizirana sredstvima 200
Ministarstva kulture i medija RH

i Grada Koprivnice ISBN 978-953-8138-70-6

Krleza Koprivnica 2022 Katalog

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Krleza Koprivnica 2022 Katalog

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Krleža i Koprivnica

Krleža i Koprivnica (i okolica)

Krleža i Koprivnica (i okolica) 3

4 Krleža i Koprivnica (i okolica)

Krleža i Koprivnica (i okolica) 5

6 Krleža i Koprivnica (i okolica)

Krleža i Koprivnica (i okolica) 7

8 Krleža i Koprivnica (i okolica)

Neobjavljeni/ objavljeni izvori

Krleža i Koprivnica (i okolica) 9

Lasićeva vs. Kancijanova interpretacija Krležina dolaska/odlaska u

10 Krleža i Koprivnica (i okolica)

Lasić vs. Kancijan

Krleža i Koprivnica (i okolica) 11

Crkva Svete Trojice, Duga Rijeka, jugoistok.

Unutrašnjost crkve Sv. Trojice

12 Krleža i Koprivnica (i okolica)

Krleža i Koprivnica (i okolica) 13

Završno: pitanje autobiografizma ili zašto je Krleža odbijao

14 Krleža i Koprivnica (i okolica)

Koprivnička pisma Miroslava Krleže

Krleža i Koprivnica (i okolica) 15

16 Krleža i Koprivnica (i okolica)

Krleža i Koprivnica (i okolica) 17

18 Krleža i Koprivnica (i okolica)

Krleža i Koprivnica (i okolica) 19

Krležin Predgovor, Koprivnica i hrvatska provincija

20 Krleža i Koprivnica (i okolica)

Krleža i Koprivnica (i okolica) 21

22 Krleža i Koprivnica (i okolica)

U gimnazijskoj sekciji za književnost

Krleža i Koprivnica (i okolica) 23

24 Krleža i Koprivnica (i okolica)

Krleža i Koprivnica (i okolica) 25

Predgovor Podravskim motivima

Portret Krleže, 22.2.1999. (LZ Miroslav Krleža, Zagreb).

Portret Krleže, 1976. (Privatna zbirka).

26 Krleža i Koprivnica (i okolica)

Sreća Dragana Despota

Krleža i Koprivnica (i okolica) 27

28 Krleža i Koprivnica (i okolica)

Krleža i Koprivnica (i okolica) 29

Bista Miroslava Krleže ak. kipara Ivana Sabolića

1. Uzimanje otiska u silikonskoj gumi

30 Krleža i Koprivnica (i okolica)

IMPRESUM IZLOŽBE IMPRESUM MUZEJSKE PUBLIKACIJE

Autor stručne koncepcije i Urednik

Priprema scan fotografija

Oblikovanje kataloga i priprema za tisak

Izložba je realizirana sredstvima 200

Ministarstva kulture i medija RH

You might also like