sto i bavi se književnim radom .
U p ro ­
Miroslav DOLENEC
Grgur Karlovčan
— pjesnik
poniženih i
uvrijeđenih
T ridesetoga ru jn a 1942. izgubio je ži­
vot u ustašk o m logoru S ta ra G radiška
pjesnik, revolucionar i prozni pisac G r­
gur Karlovčan. Rodio se u podravskom
selu K alinovcu 11. ožujka 1913. Otac
m u, ra ta r, ostavio je kosti na ra tištu
Galicije, a m ati se preudala u Ćepelo-
vac odakle d ječak pješači u G rađansku
školu u Đ urđevcu. N akon završene ško­
le u Đ urđevcu odlazi na k ra tk o vrije­
me u Beograd, a zatim se upisuje u
p akračku p re p ara n d iju . Druge godine
p re p ara n d ije um lao što nije istje ran iz
škole, je r n am jern o m ijenja naslov
školske zadaće »Tko radi, taj ima« u
»Tko radi, taj nema.«
Treći razred p re p ara n d ije pohađa u
Zagrebu. Ovdje se potpuno izgrađuje
u socijalnog borca. Tu upoznaje Ivana
G orana Kovačića i V inka Š onjaru. Ja­
vlja se pjesm am a i pripovijetkam a u
srednjoškolskom listu »Mladost«. Uče­
snik je u izdavanju poznate publikaci­
je »Srednjoškolci govore«. On i Šonja-
ra su pod n ep restan o m policijskom pa­
skom . M oraju p rijeći u karlovačku p re­
p aran d iju , a n akon m atu re su odleža­
li 14 dana zatvora u zagrebačkoj poli­
ciji, je r su okrivljeni za letke koji su
se pojavili u školi.
Vojni ro k K arlovčan je odslužio u Bi-
leći, a onda živi u Kalinovcu, Đ urđev­
cu i Cepelovcu, čekajući učiteljsko m je­
ljeće 1933. izdaje svoju prvu zb irk u p je­
sam a »Srce nad ravnicom «, koji tiska
u Đ urđevcu u bivšoj W einerovoj tiska­
ri. Svoje pjesm e i prozu o b jav lju je u
»H rvatskoj reviji«, »Selu i gradu«,
»Književniku«, a kasnije i u svim lije­
vim listovim a koji su se izm eđu dva ra ­
ta pojavl jivali ili bili zabranjivani u n a­
šoj zemlji.
Godine 1934. izdaje tak o đ er u Đ urđev­
cu b ro šu ru »Problem škole rada«, a
1936. dobiva učiteljsko m jesto u h er­
cegovačkom m jestu Tasovčićima. Tu
piše, izm eđu ostalog, i rom an iz živo­
ta hrvatske Podravine »N atopljene
brazde«, koji izdaje »Binoza« 1939.
Drugu zbirku pjesam a, »Lice dana«, iz­
d aje u Zagrebu 1940. godine.
P osebnu društveno-političku i kultur-
no-prosvjetnu angažiranost pjesnik je
razvio kroz dvije javne institucije u Ta­
sovčićim a: N arodnu čitaonicu i Selja­
čko kolo. Ove in stitu cije odnosno or­
ganizacije odigrale su značajnu ulogu
na p ro p ag iran ju lijevih ideja u narodu
ovog kraja. N jihov rad ne može se ni
zam isliti bez prisustva pjesnika Grgu­
ra K arlovčana. Bio je član uprave i je ­
dne i druge organizacije, redovan uče­
snik svih sastanaka i dogovora. Njego­
vim zalaganjem form irana je knjižni­
ca s najvećim knjižnim fondom u ča-
pljinskom kraju . Daje inicijative orga­
niziranja književnih večeri. U povijesti
m jesta Tasovčića to su bile prve m a­
nifestacije takve vrste. Za po treb e d ru ­
štva nabavio je radio-prijem nik, a or­
ganizira i slušanje vijesti preko Radio-
Moskve.
N arodna čitaonica b ro jila je oko se­
dam deset redovnih članova. Odlukom
bana P rim orske banovine rad N arod­
ne čitaonice bio je zabranjen. Na ini­
cijativu G rgura K arlovčana vlastim a u
Č apljini upućena je m olba sa za h tje­
vom da se odobri rad novog društva
pod im enom Seljačko kolo. Na opće
čuđenje rad Seljačkog kola bio je do­
zvoljen. Preko N arodne čitaonice, a ka­
snije preko Seljačkog kola, održavale
su se javne kulturno-um jetničke p ri­
redbe u Tasovčićim a i Čapljini. Reper-
to arsk a politika i režija bile su najve­
ćim dijelom u rukam a G rgura K arlov­
čana. Zimi 1938. godine, poslije održa­
119
 ne p rire d b e u Čapljini, sokolsko ru k o ­
vodstvo optužilo je pjesnika vlastim a
da b ijaše in icijato r trg an ja slike k ra ­
lja A leksandra.
Uz društveno-politički rad pjesnik se
i dalje intenzivno bavi književnim ra­
dom. Svi njegovi radovi nosili su u se­
bi c rtu n ap redne, buntovne, socijalne
literatu re. R adi u teškim m aterijaln im
prilikam a. On i njegovi p rija te lji p ro ­
davali su sam i p rim jerk e njegove k n ji­
ge »N atopljene brazde« u Č apljinskom
k raju .
U jesen 1940. godine pjesnik je kao re­
zervni oficir pozvan u vojsku u 29. p.p.
u garnizon u T rebinje. Obavljao je du­
žnost pukovskog p o štara, a k asnije ko­
m an d ira p ješadijskog voda. Ponovo je
pozivan u rezervu. R aspad i k ap itu la­
cija stare Jugoslavije K arlovčana je za­
tekla u garnizonu u Nevesinju.
Slijede, zatim , događaji koji su od Ev­
ro p e napravili opću klaonicu. Slom
sta re Jugoslavije, rasp ad i rasulo, diza­
n je narodnog ustan ka, osnivanje zlo-
m rske tvorevine zahuktalih koljača,
takozvane NDH, ub rzano osnivanje gu-
bilišta u kojim a će se za k ra tk o vrije­
m e naći sva lijevo o rije n tira n a i slo­
bodoljubiva inteligencija — srpska, h r­
vatska, m uslim anska, bez razlike čija
i koja —- i s n jo m naravno i pjesnik
i revolucionar G rgur Karlovčan. Kad
sm o već tu, neće b iti zgorega spom e­
nu ti da je G rgur K arlovčan jedan od
osnivača p a rtijsk e ćelije u Đurđevcu.
(Pored K arlovčana njeni su osnivači
M ato K udum ija, književnik iz Đ urđev­
ca, S tjep an M arkač, seljak i vlasnik
m alog dućana n a Peskim a u Đurđevcu,
u p red jelu nazvanom M ala Moskva).
Kao jasn o o p red ijeljen i progresivan
in telektualac, G rgur K arlovčan je uvi­
jek na nišanu. U proljeće 1942. godine
je uhapšen. N akon nekoliko m jeseci
provedenih u zatvoru u P etrinji, gdje
je napisao zbirku pjesam a »Tamnica«
koja se izgubila, odveden je u ustaški
logor S ta ra G radiška, ali je otk riv en i
zatvoren u sam icu logorske nastam be.
A evo kako Karlovčanov suborac i drug
po p eru M ato K udum ija opisuje po"
sljed n je tre n u tk e pjesnikova života:
» ... Č ekajući jed n o ć u predvečerje na
svoj obrok p red kuhinjom , opazim ne­
k u gužvu kod Ka-nastam be.
120
— Uhvatili su u ču u B osanskoj G radi
ški — rekao je netko.
D oskora sam otišao na rad u Bosnu.
G rgur je ostao u sam ici dva m jeseca.
Čuo sam da su ga u staše nam jeravale
pustiti. 'Pa učitelj je, tre b a t će kad
padne boljševička R usija — u v id jet će
svoju zabludu i p ro m ijen iti pravac . . . ’
No zapovjedniku logora bilo je im e
Mile. A na d an 29. ru jn a je Miholje.
U staše su prired ili pijanku. Krvavi
svečar pregledao je sam ice i naredio
da se G rgur K arlovčan p re m je sti u lo­
gorsku klaonicu — u bolnički podrum .
I u ju tro je drug iz m oje ćelije prao k r­
vavi beton ...«
Životni pu t i književno djelo G rgura
K arlovčana p rek in u ti su u p o četku svog
razvoja, ostavši u fragm entu. Razvoj
ovog književnika tekao je polagano.
Bio je to u p o ran i m učan uspon prem a
cilju. Svoj pjesnički i ljudski c r e d o
K arlovčan počinje ispovijedati upravo
u vrijem e kad su na osnovi Zakona o
zaštiti države započeli politički progo­
ni svih nap red n ih i slobodoljubivih lju ­
di. Tih godina zatvoreno je i ubijeno
niz rukovodilaca KPJ, a u isto vrijem e
se afirm irala i takozvana s o c i j a l n a
l i t e r a t u r a , n jena n ajzn ačajn ija pe­
ra: M iroslav Krleža, S tevan Galogaža,
August Cesarec, Ognjen Priča, Jovan
P o p o v ić. . .
0 književnom stvaralaštvu G rgura K ar­
lovčana nije jo š rečena definitivna ri­
ječ, nisu donesene presude i ocjene ko­
je bi njegov dom et stavile n a ono m je­
sto koje m u p re m a općim estetskim
k rite rijim a i valorizaciji p rip ad a, koje
je svojim vrem enski ne dugim stv ara­
njem zaslužilo. Boreći se neprestano s
bijedom i neim aštinom i izlažući se
opasnostim a zbog svojega revolucionar­
nog rada^ vječno progonjen, saslušavan
1 sum njičen, pod p rism o tro m policije,
hapšen i zatvaran — G rgur K arlovčan
nije im ao vrem ena da svom književ­
nom rad u pokloni p u n u pažnju, da iz­
rad i svoj vlastiti stil, izbrusi rečenicu
do virtuoznog jednog Jovana Dučića,
V ladim ira V idrića ili A ntuna G ustava
M atoša. P orijeklom iz k ra ja gdje se ne
govori književnim jezikom (rođen u
K alinovcu gdje se govori kajkavskim ,
ili nekom m ješavinom kajkavskih go­
vora s prim jesam a štokavskih govora
starih k rajišn ik a koji ovdje im ađahu
svoju patrolanu), zatim netem eljito
školovanje zbog »bokčije«, stalno selja-
kanje iz škole u školu kao rezultat ne­
slaganja i n em iren ja s postojećim sta­
njem u d ru štv u u kojem jed n i im aju
previše, a drugi se koprcaju u dugovi­
ma, bore se za goli život — sve je to
ostavilo vidljiva traga i u Karlovčano-
vu književnom radu. Zarana se već o-
predijelio da bude pjesnik sirom aha,
beskućnika, pro sjaka, poniženih i obes­
pravljenih, d a bude skoroteča pravde
i b oljih socijalnih odnosa m eđu ljudi­
ma, da bude r a p s o d golotrbih i
gladnih, zagovornik »oca koji je donio
u grad bolesno dijete«, da po p u t nekog
ukletog n o t a r i u s a bilježi crtice o
»Rumenki«.
Mogli bism o m u s estetskog i lite ra r­
nog stanovišta prigovoriti m nogo toga.
Lako bism o ustanovili da m u je jezik
sirom ašan, n a tru n je n dijalektalizm i-
ma. G djekad kajkavizm e upotrebljava
u upravnom govoru i tu oni im aju svo­
je opravdanje, je r dočaravaju domesti-
kalni koloritet, am b ijen t u kojem se
razvija ra d n ja . K ad ih u potrebljava u
opisu, u razv ijanju ra d n je ili u tre t­
m anu fizičkom ili psihičkom pojedinih
lica ili k arak tera, onda oni strše i mo­
žemo mu ih u p isati u m inus. Fraza m u
je neujednačena, raznolike dužine, tem ­
p e ra tu ra rečenice je različita, tonus u
ra d n ji u rom anu (»N atopljene brazde«)
čas veći, čas m anji. I kolikogod m u je­
zik bio ovakav ili onakav, stil b rušen
ili razbarušen, rečenica glatka ili h ra ­
pava, njem u se jedno nikako ne može
p oricati: iz svakog njegova re tk a i sva­
kog stiha progovara istin sk i um jetnik,
iz svega viri sirovi i jaki um jetnički
in stin k t, iz svega izvire istina o m alom
i pogaženom čovjeku, po njem u, duho­
vito, naro d se i dijeli na: donji narod
Povuci Potegni i na gornji koji se zove
Gazda Sisavac.
Književni ra d G rgura K arlovčana raz­
vijao se na nekoliko kolosjeka, in tere­
si literarn i su m u dakle različiti. Po
onom e što je iza njega ostalo, što je
napisao u svom kratk o m vijeku n ap u ­
nivši jedva trid eset godina života, m o­
žemo njegov književni rad podijeliti
na:
a) poeziju na štokavskom i u dijalektu;
b) prozni rad i to navlastito kraće p ro ­
ze;
c) rad na rom anu — jedini rom an »Na­
topljene brazde«;
d) b av ljen je teorijom pedagogije.
0 piscim a i pjesnicim a koji su obavili
jači utjecaj na razvoj i na oblikovanje
literarnog m išljenja kod G rgura K ar­
lovčana teško je govoriti. Na m jestim a,
naročito u opisim a pejzaža, p rirode,
am b ijen ta i situacija osjeća se krleži-
jan sk a jasn o st i žar, neobuzdanost i
paklena silovitost u prelijevanju slapo­
va boja, zvuka i m irisa, em ocionalno
zasićene grom ade podražaja sipaju se
poput kaskade. Svakako, m ožemo p re t­
postaviti da m u se u lektiri nalazio i
Gorki, i Čehov, Gogolj. U toplini i ne­
posrednosti koja se ogleda u nekim
p jesm am a posvećenim rodnoj m u Po­
dravini, vidljivo je nešto od one jedno­
stavnosti i žara za dom aću idilu koju
nalazim o kod F rana Galovića. Najzad,
tom pjesniku i posvećuje jedan svoj
pjesnički ciklus.
K ad govorim o o stvaralaštvu G rgura
K arlovčana u prozi, valja razlikovati
njegove kraće prozne tekstove od jedi­
nog m u rom ana »N atopljene brazde«.
Njegovi kraći prozni radovi kraćeg su
zaleta i daha, a često i m anjeg dom e­
ta, s časnim izuzecima. Noveleta »Po­
vratak« autobiografska je, a svojom
prigušenom atm osferom podsjeća na
rom an »N atopljene brazde«. Baš kao i
rom an, im a jaku socijalnu notu. Go­
vori o vrem enu krize, p rodoru tehno­
loških izum a na selo i odrazim a teh n i­
čkih čuda u psiham a ljudi. Zrak je te­
žak, socijalna klim a i atm osfera crni
1 zagušljivi. »Rumenka« je to p la lirska
bilješka o teškom životu u Poveležju,
k ra ju gdje pjesnik službuje. Svagdje
je kravica, pa tako i u ovom škortom
kam enu, p red stav ljala kapital pa je
njeno uginuće trag ed ija za porodicu.
Ova crtic a je površno u oblikovanju
tem peram enata, sile m raka i sile svje­
tla nisu dovoljno jasno i o štro kon-
fro n tiran e pa se doim a kao neprodub-
ljeni kroki. U sput rečeno, K arlovčan
pokazuje m anje književnog nerva, m a­
nje literarn e au ten tičn o sti kad oslika­
va Hercegovinu, kraj koji ne nosi u
sebi od djetin jstv a, kao rodnu Podravi-
121
 I
(M uzej grada Koprivnice)

122
nu. Mnoga m jesta a naročito završe­
tak, topla su, p rožeta em ocionalnošću,
lirski intonirana. Dok je otac dat sam o
kao slika, m ajka kao suikus neke ro­
m antične i plačljive dobrote, mali Šće-
pan razrađ en je detaljnije, šire i u sp je­
lije, oslikan je kao k a ra k te r i ostavlja
u tisak cjelovite književne figure. Iz
piščeva p rip o v ijed an ja u »Poveležju«
provi jav a vedar, ali i jed ak hum or, ko­
ji zagriza u tru lo m eso društveno-eko-
nom skih odnosa. Pripovječica nem a
neke naročite književne vrijednosti,
doim a se kao m alo bolja novinarska
reportaža, jezik je suh, bez toplih m e­
tafora, ali o štrica na socijalne prilike
veom a jetk a.
Socijalnu bijedu, sliku podravskog se­
la u vrem enu izm eđu dva rata, rođenje
novog d jeteta, sedm og po redu, kao su­
višnog tereta, pjesnik daje u veoma
uspjeloj noveli »Sedmo dijete«. Može
se reći da je to njegov n ajbolji prozni
tekst, jedinstven, dobro organiziran, s
dobro oslikanim psihološkim stanjem
jedne o jađ en e m ajke. Kao da je pjes­
nik poletno živnuo opisujući toplim
lirskim zahvatim a podravsku prirodu,
n jen u op o ro st i elem entarnost, n jenu
toplu i srcu p riraslu ljubav. U kratkim
lirskim pasažim a pjesnik daje b esp ri­
jek o rn o arg u m entirano u n u tarn je sta­
n je jedne m ajke-Podravke, koja će u
četrd eseto j godini života, dakle u po-
znim godinam a, roditi. A po m išljenju
te zatucane sredine u kojoj živi, voditi
ljubav — m ak ar i bračn u — grijeh je.
Ona će d onijeti na svijet još jedno —
suvišno — dijete. I toj podravskoj m aj­
ci kojoj su n elju d sk e prilike, nečovječ­
na dru štv en a klim a zatrovana k leri­
kalnim zastrašivanjem o grijehu, klim a
koja ne p riznaje ženu kao sam ostalan
su b jek t, već je tre tira kao biće koje
nem a pravo čak ni na bračn u ljubav,
teško pada ovo sedm o dijete, ova m u­
ka. Ona je preplašena, zgranuta. Pišče­
va opažanja su em ocionalno n ato p lje­
na, rečenica zgusnuta.
Psihički lomovi do k ra ja em ocionalno
zahirene i ugnjetavane žene, njezine
zatom ljene želje i čežnje za m aterin ­
stvom d svijest o n ep o treb n o sti toga
m aterin stv a — sve je to dato finom a-
kribijom , koncizno, um ješno, leksički
p rpošno i bogato, toplo i vješto, pa-
stelnim , m ekim bojam a i s jasno odre­
đenim idejnim opredjeljenjem . U nutar­
n ja p jesnička korida ojađene m ajke,
p rik raćen e za jed n u životnu radost lju ­
bavi izm iješane s prozračnim podrav­
skim pejzažom , dati su u poletnom ple­
tivu, u adekvatnoj proporciji. Ova pro­
za m oderna je u svakom slučaju, je r
zadire pod kožu hrapava podravskog
seljaka, oslikava u jakoj ekspresiji, fre-
skoidno njegovu surovost. Na k ra ju
ove lirske proze, ove tpple i sugestivne
sim fonije u prozi, m už kažnjava ženu
u darcim a zato što je zatiče kako iska­
zuje svoje izljeve m ajčinske ljubavi i
dobrote prem a d jetetu . S malo u m je t­
ničkih rekvizita pjesnik uspijeva zguli­
ti debelu koru s jednog tipičnog gru-
b ijana, prikazujući ga onakvim kakav
on je ste ispod te u m jetn e kore: krvav
i opasan kad se u njem u ra strza red,
podbijen grubošću i osornošću, a u lju ­
bavi glup i nevješt do skapavanja. Jer
m u je odgojem i upornim doziranjem
»pri meši« ukljukano u psihu da je lju­
bav i nježnost bedastoća, da je to ne­
što što je sam o za m ladež i djecu.
C rtica, »Želudac nem a prozora«, prem ­
da iskrena i topla, ipak se doim a bli­
jedo, poput reportaže. Misli se suho
nižu, bez razigranih ekspresivnih inter-
m eca. Sve su to sam i suhi zaključci
jednog progresivnog intelektualca, ali
oni djeluju sam o na mozak, računaju
na našu spoznaju, a nikako na našu
senzornu sferu. N em a dovoljno um je­
tničke m otiviranosti ni uvjerljivosti.
Tek pokoji in sert zabljesne življe, u-
m jetnički poletnije.
P riča »Na zakrpi krpa« topao je lirski
kroki, uvjerljiv zapis o podravskoj
stvarnosti, ali bez većih um jetničkih
pretenzija. Svojom neposrednošću pod­
sjeća na renesansne m in ijatu re i pasto­
ralne idile s porcelanskih tan ju ra i ša­
lica. Da je ideja sažetija, te da su p je ­
snički rekviziti zgusnutiji, ova bi lirska
m in ija tu ra išla u red piščevih boljih
proznih ostvarenja.
Jedini rom an G rgura K arlovčana »Na­
topljene brazde« potresan je dokum ent
o podravskom i uopće hrvatskom selu
izm eđu dva rata, iz doba krize, nestaši­
ce novca i velikih poreza. Im a podna­
slov »Roman hrv atsk e Podravine«, lo­
ciran je u srcu takozvane uže P odra­
123
 vine (d an ašn ja đurđevačka i koprivni­
čka kom una), u m jestu Kalinovcu, što
se može zaključiti po prezim enim a, kao
i po nazivim a susjednih lokaliteta, na
p rim je r Gakovac (zacijelo Đ urđevac),
V irje i d ru g i P odijeljen je po poglavlji­
ma, a svako poglavlje im a podnaslov.
Rom an je, po red podjele na poglavlja,
p o d ijeljen u dva dijela. Prvi dio je rast,
optim izam , o k u p ljan je i n a sta ja n je
(razrada ideje o osnivanju zadruge, po­
p ravak p u ta, organizirana akcija" podi­
zanja društvenog dom a), a drugi je dio
pesim ističan, cm , destruktivan. On u
sebi u k lju ču je tragiku, i to ne sam o po­
jedinih likova (Duke M arina, na p ri­
m jer), no i cijelog sela. Sve ono za što
su se ljudi borili, što ih je grupiralo,
što b ijaše njih o v a rad o st i njihova p re ­
d ana v jera — to se ra sp ad a kao kula
od k arata.
R om an je pisan u m aniri starog do­
brog realizm a. Ali dok su naši stari re a­
listi znali pažljivo u uvodu odrediti os­
novne ko o rd in ate zbivanja radnje, am ­
b ijen t, m ilje, likove, socijalnu sredinu,
pejzaž u n u ta rn ji i vanjski, K arlovčan
to ne čini. R om an je, čini se, ipak bio
p reveliki zalogaj za K arlovčana. P rije
no što je dobro oslikao i odredio po­
p rište lite rarn e akcije, likovi m u — ne­
dovoljno o crtan i i zaokruženi — lete u
sjećanja, d isk u tiraju , ra sp red aju . Ko­
vač T utanj, prim jerice, sjeća se svojih
teških i lju tih dana šegrtovanja. Može
se reći da su likovi piščeve ideje, od­
nosno nosioci određenog kvocijenta
njegovih ideja, a n isu od krvi i m esa.
Oni se dakle u rom anu ne o fo rm lju ju
do elegantne v ještine um jetničkog ži­
vljenja. Oni, čini se, ne gore kao lica iz
života, ne sagorijevaju, niti pate kao
ljudi, već su gole ideje.
N akon k ratk o g opisa sela i am b ijen ta
pisac prelazi na sk iciranje pojedinih
likova, govori o u čitelju S tanku B re­
zovcu, njegovu dolasku u Podolje, o
njegovim potkožnim m isaonim m ravi­
n jacim a o radu, m oralu, životu selja­
ka. M odruš kolje svinju. To u b ijan je
svinje za vlastiti račun sve začuđuje,
zg ranjuje, je r ovdje nije običaj klati
svinje. S vinje se h rane i m o raju se p ro ­
davati kako bi seljak m ogao doći do
novca da podm iri dugove i porez (jer
u prim itivnom načinu privređivanja, u
124
isključivo agrarnom k ra ju kakav je Po­
dravina bila u vrijem e sta re Jugoslavi­
je seljak ne može drugačije doći do
gotovog novca, nego sam o prodajom
svinja, krava i teladi.).
U čitelj je režiser zbivanja u selu, on je
»probuđeni dio naroda«, što bi rekao
Svetozar M arković, m isaoni nukleus;
on uočava n ed o statk e i podstiče ljude
na akciju. Govori se o uskoj cesti, o
p o treb i zajedničke akcije da se ona
proširi. N egdje u dubini svoje duše se­
ljaci su protiv Brezovca, protiv njego­
vih »gospockih« ideja. Jer, sve što je,
po njihovu »gospocko«, što dolazi od-
nekuda iz grada — toga se oni plaše,
to ih zb u n ju je i nervira. Izvrsno je da­
ta u n u ta rn ja pobuna jednog priprostog
podravskog seljaka — kovača (Tutanj)
protivu svega što je, po njem u, nalic-
kano, pelcm antlaško, što d ira u p riv at­
nu svojinu, u kom adić »grunta«.
U razm išljanju, T utanj dolazi do spo­
znaje da je učitelj ipak glavni spiritus
m ovens, dobar duh sveopćeg djelanja
i m išljen ja u Podolju, da im a pravo i
da m u je m oral, etička p latfo rm a do­
bra. Dobro je oslikana b o rb a za kom a­
dić »grunta« koji treb a dati u korist
pu ta, ali ipak ponešto m litavo, bez do­
voljno žara. K arlovčan kao da ideali­
zira te podravske seljake, frizira ih u
prave dobrijane, u lictarske dobriči­
ne. P rikazani su tako kao da su svii li­
stom za to da dadnu zem ljište. U p ra k ­
si to m eđutim ne bi baš bilo tako, jer
žeđ Podravca za »klaftrim a« i ralim a,
za »gruntom« i k atasta rsk im ulošcim a
poslovična je. Lakše ćete nagovoriti Po­
dravca da m u se odsiječe noga ili ru ­
ka nego da m u se dira u posjed, u nje­
govo »gruntovno vlasništvo« propisno
upisano u k atasta rsk e knjige. O tpori bi
dakle treb ali b iti jače izraženi da se
dobije na autohtonosti. To što Škanjac
ne da svoje zem ljište posve je jasno, jer
on je i inače p rotiv sela dušom i tije ­
lom, on je ja stre b koji siše sve one h ra­
njive sokove što se cijede iz m išića i
preplanulih pleća vrijednih seljana. Na­
kon p re p irk e pune žara, u kojoj sudje­
luju^ T utanj, učitelj, Š kanjac i ostali
m ještani koji su tu sam o kao kulisa,
kao p rim je r hom ogenosti i sloge, svi
zaključuju da će se p u t zajedničkom
akcijom izgraditi i da će se zem ljište,
po p o treb i i silom , oduzeti od Škanjca.
I m ržn ja koja se postepeno razliva se­
lom, jaz koji se p ro d u b lju je izm eđu
sela i Š kanjca, potencira se u svakoj
akciji. Š kanjac je oslikan jednostrano,
bez ijedne pozitivne k arak tern e osobi­
ne, kao oličenje halapljivosti, besk ru ­
puloznosti, ep ikurejstva, crne pohote
(udovica Jana), neosjećajnosti. On je
izvor svega zla što tare Podolje; on je
p ersonifikacija m raka. I Brezovac —
idealan lik učitelja, m islioca, poštenja-
čine, staložen i sm iren k a ra k te r — p ri­
hvaća tu slijepu i nerazum nu doktrinu
m ržnje. Ona m u b u rk a krv, podgriza
m ir, podgrij ava nerazum ne i m račne
strasti. Ta m ržnja tu tn u ta pod kožu
u čitelja Brezovca u stvari je lična m r­
žnja pjesnikova.
R om an »N atopljene brazde« im a am bi­
cija da bude river-rom an, rom an slije­
da sudbine cijelog sela Podolja, no m o­
že se reći da pisac n ije u tom e uspio.
Od vrem ena do vrem ena p ra ti zbiva­
n ja u cijelom selu, sudbine ljudske,
ipak se iz ro m ana ne osjeća dah po­
dravskog sela prignječenog lažnim p a­
trijarh a ln im m irom . Selo je ostalo ne­
gdje u pozadini, u polum raku, kao ne­
ka nevidljiva vruća protoplazm a koja
tinja, gori, koja se m uči d grči u znoju
i dugovim a, a u prvi plan izbilo je p re­
m alo likova. Iz rom ana se ne osjeća dah
Podravine u punom sm islu te riječi. To
je prvi rom an koji je pokušao zagrabi­
ti u tajn e života ovih ljudi u ovoj p a­
nonskoj ravnici, ali sa sigurnošću m o­
žemo reći da u tom e nije uspio. To je
podravsko selo po nekim naznakam a,
ali pisac je u p o trijeb io isuviše m alo re­
kvizita da dočara ravničarski kolorit,
da oslika jasn o i izdiferencirano po­
dravske težake, »bokce«, »bojtare«, da
p ro d re u tajn e podravske »zvuzlane«
n ature. SLika tla lebdi negdje u zraku,
u nekoj plavičastoj magli, a galerija
likova, bogata lepeza različitih tipova,
k arak tera, p o luform ata, poluinteligena-
ta, p ro sjak a — jednostavno ne posto­
ji. U prvi plan rom ana izbilo je svega
nekoliko likova, ali i t i likovi ostali su
nedovoljno razrađeni. Moglo bi se re­
ći, prem alo je u njim a krvi i životno­
sti, strasti, grabežljivih in stin k ata, p re­
m alo vitaliteta, vitalnog fluida. Oni ni­
su stra s t i grč, oni su sam o ideja, oni
su grozom orno dobri, ali m litavi, siro­
m ašni i nesretni. Za K arlovčana-um jet-
nika, čovjeka, pjesnica i bo rca nem a
dilem e: on svoje likove oslikava crno-
-bijelom tehnikom . Za njega postoje
dvije stran e svijeta: crn a i bijela. Na
jednoj su stran i prikazani s m nogo za­
nosa, p atetik e i iskrenog suosjećanja
likovi onih koji n e m a j u (Tutanj,
M odruš, M arkuš, Brezovac, Duka Ma­
rin ...) , a na drugoj strani tezulje iz­
rezbareni su likovi izrabljivača, eks­
p lo atato ra i kapitalista (Škanjac). Li­
kovi s kojim a pjesnik suosjeća, p rik a­
zani su u toplim i rahlim linijam a. Oni
su svi redom poštenjačine, dobričine,
osim Duke M arina koji je vrijedan,
m arljiv, okretan, ali n a k ra ju posiže za
tuđim novcem . No pisac nalazi oprav­
d an ja za njegove postupke. I Brezovac
i vižlasti kovač T utanj nalaze opravda­
n ja za njegove postupke i ne izriču m u
o š tru osudu. Moglo bi se m eđutim reći
da K arlovčanovi takozvani d o b r i li­
kovi nisu dovoljno osvijetljeni, nem aju
svoj ni psihološki ni fiziološki prtljag.
Oni su bez m ana, bez strasti, u njih ne
postoje biološki, već sam o socijalni
m otivi, k arak tern e crte nisu u dovolj­
noj m jeri iznijansirane ni izdiferenci-
rane. Jedina stra st svih n jih je m rziti
Š kanjca kao in k arn aciju zla i nesreće,
i ta ih stra st tje ra na plem enite zahva­
te. D uka M arin cizeliran je preciznije,
on je životan, on im a svoje dim enzije.
Negativan lik (Škanjac) oslikan je cje­
lovitije, sažetije, njega zatičem o u ži­
votnim situ acijam a kako mrzi, kako se
raduje, kako gram zi za novcem i mo­
ći, ali on je ipak jed n o stran o prikazan.
Piščeva ru k a osjeća se sigurnijom kad
oslikava tam ne stran e života, kad opi­
suje nesreću, psihičke kovitlace nega-
tivaca. Izraz m u p o staje jači, rečenica
o d m jeren ija i zgusnutija, em ocionalna
te m p e ra tu ra viša, m etafore bujnije, e-
p iteti je d ri i novi. Čini se da je zlo
iskusio na vlastitoj koži, pa ga i bolje
poznaje.
U kom pozicijskom pogledu, rom an se
doim a m ozaično, događaji su nedovolj­
no organizirani. R adnje u pravom sm i­
slu riječi nem a. P ostoji više zasebnih
ra d n ji koje su s l i j e p l j e n e u cjeli­
nu. D ogađaji se zbivaju, ali ne u v jetu ­
ju jed n i druge, već se svaki z b i v a
125
 zasebno, kao nasum ice i kao slučajno. m enito b rem e koje sobom donose po-
Iznad glava i su dbina K arlovčanovih znije godine.
likova visi halapljivo ždrijelo ekonom ­ Po tem atici i m otivim a, poezija Grgu­
ske krize, ona zavlači svoje p rste u nji­ ra K arlovčana je raznovrsna, m udro
hove duše, ona u p ra v lja njihovim stra ­ slojevita, razb aru šen a ili kondenzirana
stim a, njihovim veseljim a i njihovim
u blještave nak u p in e lirskih svjedoče-
kletvam a, ona ih baca, proždire i mrvi. nja. G djekad je to sam o idilična i m e­
Njegovi pozitivni likovi ne radi ono što lankolična deskripdija podravske rav­
bi h t j e l i , već ono št o m o r a j u . nice, rodnog m u Kalinovca ili surih p e j­
U njim a se n e o d v ijaju k o n a t i v n i zaža Hercegovine, bez dubljeg ponira­
psihološki procesi, oni ne vole ni svoje nja u žilavo i treptavo m eso hum anog,
žene, ni susjede, ni udovice, oni se ne bez zagrizanja u skrovite ponore psihe.
op ijaju , oni se ne svađaju oko m eđa, To je m irna neka plovidba bonacom
oni^ se ne p arniče, oni ne tuguju, ne ravnice i uobičajenih svakodnevnih uz­
plaču. Ne vide se razlike u tem pera­ buđenja, plovidba neuzbibanim površi­
m entu, u k arak teru , u inicijativam a, nam a. Takve su m u p jesm e »Proljeće«,
nem a konfro n tacija njihovih privatnih »Jesen«, »Zima«, »Na pragu seoskog
stra sti, nem a sukoba. Gotovo sva se li­ doma«, »Trešnjeva nedjelja«, zatim ci­
ca ro m an tičarsk i idealno slažu, svim a klus »Pesniku prestrelenoga srca«, »Ro-
sii im težnje i ciljevi zajednički. Jedina m on žudnje«, »Silazi suton«, »Kućica u
im je želja da su ud ru že u zadrugu i suncu«. Te p jesm e pisane su prozrač­
da se iz čvrste zadruge, kao iz neke pu- nim jezikom , stih je slobodan, a p jes­
škarnice i tvrđave b o re p ro tiv sila m ra­ nička rečenica n ejednake dužine. Iako
ka, eksploatacije, da djelu ju protiv poezija s takvom tem atikom provijeva
gospode, »cvikeraša«, »taškara«, naku- vedrinom , nekim razdraganim optim i­
paca i prekupaca.
zm om i čistom djetin jo m radošću, ipak
M eđutim , i pored svih ned o statak a ko­ ćemo i u njoj naići na težak zrak, su­
je ovaj rom an nosi u sebi ipak ne bi­ m orne slike. U njegovim p jesm am a is-
sm o mogli reći da je o n sam o pokušaj prepliću se prpošne m etafore, ljubav
slik an ja slojevite stv arn o sti podrav­ prem a rodnoj Podravini, zavičajna ele-
skog sela izm eđu dva svjetska ra ta . On gičnost, poetska bukOlikost, neobične
je više od pokušaja. Iako nije uspio poredbe pune crnog dinam ita s crnim
u cjelini, uspjeliji pasusi govore nam i sum ornim jađikovkam a, optužbam a
o tom e da bi iz njegova literarnog la­ i šakom stisn u to m u p rije tn ju . Iza jed­
b o ra to rija m ogli izaći, kasnije, cjelovi­ nostavne pastorale, tople lirske slike i
tiji i zaokruženiji projekti. Uzmemo li zgusnutih lirskih sažetaka jave se sti­
u obzir da je ovaj rom an pisac napisao hovi poput ovih:
negdje izm eđu svoje 23. i 26. godine
života, onda im am o argum ent više kao Padaju prve kapi po krovu i lišću
prilog našoj tv rdnji. To je još uvijek i ćilinkaju, ko m ale gole ptice
doba kristalizacije m isli, taloženja su­ u tišini staro g duba."
višnih m ladenačkih strasti, doba kad (Ljeto)
čovjek jo š u vijek nem a dovoljno život­
nog iskustva, kad životni sokovi n eo r­ Ili iza stihova u kojim a pjesnik oslika­
ganizirano šik lja ju na sve stran e i kad va idilu dom a toplo jednostavno, ljud­
tem p eram en t prevaguje nad sm islom ski uvjerljivo, zanatski neuspjelo do­
za m u d ru o d m jerenost. A dom išljatost k ra ja , u jak o j subjektivnoj ekspresiji:
m jere, m u d ro st reda i organičnosti, in­
stin k t za ono literarn o »ni prem alo-ni Zapećak tajn u d jetin jstv a čuva,
tavanica se n ad glavom ljulja:
previše« već tam an onoliko koliko je
(po njoj valjda netko koraca).
p o treb n o , sm isao da se talen t podredi
Dim se za m nom s ognjišta šulja.
m jeri, a ne m jera talentu, sm isao da se
(Na pragu seoskog doma)
pisac p o p u t m oljca zavuče pod kožu
svom e liku i da oslušne sve one nje­ nailaze teška, m račna, sum orna raspo­
gove tanahne im pulse — to je ono ple­ loženja, slike pune crne, m učne i mu-

126
 čaljive sluzi, nailazi pjesnički vrisak o
ojađenoj, prom ašenoj ljudskoj sudbi­
ni, o ništavosti života bez dostojanstva:
Ju čer težak,
danas u to p ljen ik pod vrbam a.
Zar je takav korak tvog dana?
Ju če r se gristi s brigam a
i k rasti drva po adam a,
a danas ležati podbuo i truo,
s tru lim kladam a.
(Utopljenik)
P rotest protiv socijalne nepravde i ne­
jednakosti, grč i stisn u ta šaka, m ržnja
na izrabljivače, vjera u čovjeka kao slo­
bodno biče koje sam o određuje i kro­
ji svoju sudbinu, crne slike natuškane
podm uklim elektricitetom odm azde
onih koji su zgaženi i poniženi, p jesni­
čka k ronika tihih m alih svakodnevnih
sudbina, presen ećenja o »večeri koja
čeka na stolu«, socijalna bijeda viđena
na slikarskim platnim a jednog F ranje
M raza ili M irka V iriusa — to su osnov­
ne značajke Karlovčanove takozvane
s o c i j a l n e poezije.
S tugom i grčom u duši svojoj pjesnik
pravi »bilješke o m ateram a«, osjeća to­
p linu i sućut za dom aću podravsku bu-
koliku praveći »pjesm u o seljačkim ru ­
kam a«; prigleda bolno kako »gasnu
dječje oči«, a u »Zimzelenu« njegov po­
etski gnjev p re ra sta u otvorenu pobu­
nu, u rebdliju s jasn o određenom ordi-
natom i apscisom akcije. »Zimzelen«
je sim bol b u nta, »puntanja«, to je re-
belstvo jednoga Georgea Doge, M atije
Gupca, Š tje n jk e Razina, Pugačova, blje­
štava vizija p arišk ih kom unara, Gavro-
ša, S p artak a i drugih koji su se razvr­
stavali na svim m erid ijan am a i parale­
lam a pod zastave zgaženih m asa. Pje­
snikov poklič je jasan. To više nije ni
m olba, ni jadikovka, ni »prijateljsko
uvjeravanje«.
Ali p jesn ik n ije im ao sreće da prođe
tragom svojih snoviđenja, da vidi kako
doista »potm uli m rm ori (nezadovoljne
m ase) b a r u t o m m irišu«, da krene
u gore, da na svoje oči vidi da »nosit
će š u m a sve dalje naš hod«, je r je
zločinačka ru k a p rekinula preran o sve
njegove snovidice, sve njegove želje i
nadanja.
Dok u deskripciji vedrih stan ja, šti-
m unga i poetskih situ acija plovi razi­
nom , u davanju u n u ta rn je kavalkade
čovjekove, u podavanju teških stan ja
ugroženih sudbina, kad govori o m ra­
čnim silam a koje in h ib iraju razrasta-
n je hum anizm a, pjesn ik živne, izraz
m u postane krepkiji, em ocionalno živ­
lji, m etafore iznenađujuće nove, (Pusto
je podne u očim a krava — One (ruke)
vise m rtvo niz kukove, kad se nedje­
lja p u tem zabijeli, teško se zaljujaju u
rukavim a, što su s njim a m irise škri­
nja ponijeli. — Naslonila se starica na
prozor i čeka: tuga s pogledom pade
na ruke jo j suhe. Doći će njeni u kas­
nu snenu horu vukući za sobom svoju
dugačku sjenu: Ijuljat će se m o tike na
ram enu — zazvonit će pred kućom u
dvoru) nam az liričniji, brazda dublja.
Kao da ga crne stran e stvarnosti jače
po tresu i prožm u, jače n ad a h n ju ju .. .
E piteti su u ovom slučaju biran iji, po­
etsk a te m p e ra tu ra rečenice viša, opći
dojam snažniji. U potresnom »Epitafu
ocu« prepliće se intim na ljubav i za­
hvalnost p rem a ro d itelju s gnušanjem
na izrabljivača.
Uza svu p atetik u i uza sve odjeke sta-
rohelenskog pokliča s M aratonskog po­
lja, uza sve greške zanatske (pjesnik
nepravilno rim uje: dao — kopao, lice
— ravnice), i pored svekolike razvuče-
nosti i neadekvatnosti u izražaju, »Epi­
taf ocu« istinska je pjesnička lirska
optužba. P jesm a »Otac je donio u grad
bolesno dijete« vrvi jakim em ocional­
no prožetim ekspresijam a, m etafore su
bujne, u pjesničkom pogledu uspjele,
ali pjesm a je u cjelini barokno p re n a­
trpana. P jesnik suviše oslikava vanjski
pejzaž, a prem alo se bavi u n u ta rn jim
psihološkim stan jem d jeteta i oca.
Pjesnička snaga K arlovčana dakle ne
leži u bavljenju svojim subjektivnim
jadovim a. Njegova nabubrela i povri­
jeđena psiha re fra k to r je vanjskih zra­
ka, koje se u b ad aju u njega iz o b jek ­
tivnog svijeta. On je, poput seizmogra-
fa, o k re n u t objektivnom svijetu i sluša
njegove trep ta je , njegove šum ore i
m rm ore, on boluje njegove bolove, m u­
či tuđe m uke, pati tuđe patnje. On se
grči u bolnim slikam a objektivnog rea­
liteta, njega progone:
127
 Udovi težački, teški, nem ogućnost da uoči i analizira svu
udovi u tru đ en i, protegnuti iz složenost društvenih odnosa koji tada
slam ara, uzdrm avaju selo i ljude, o staje činjeni­
udovi iz krov injara, iz kam enjara: ca da je G rgur K arlovčan istinski u-
udovi su n čaju otrcane hlače na m jetn ik , ja k i izrazit talent koji nije
toplini. im ao ni vrem ena ni m ogućnosti da se
(Gladno proljeće) d o k ra ja razvije. On je ra strzan , proga­
n jan, razapet izm eđu dilem a, uvijek
Pored p jesam a na štokavskom , K arlov­ sum njiv i nepoćudan tad ašn jim vlasto-
čan je napisao i jed an ciklus p jesam a d ršcim a i nem a vrem ena da se sm iri,
»Pesniku prestrelenoga srca« na k a j­ da u m iru analizira. Piše u grču, na p re­
kavskom d ijalek tu, a posvetio ga je dahe, bez m ogućnosti za tem eljite p ri­
F ranu Galoviću. Ovaj ciklus p jesam a prem e. U u s ta svojih likova stavlja svo­
nem a neku p re su d n iju ulogu u dono­ je ideje za koje se p ra k tič k i bori, svi
šen ju definitivne ocjene o pjesničkom se njegovi likovi bore za ideju i ideale
opusu G rgura Karlovčana. Te pjesm e za koje se bori on sam. Snagu ljudi i
u d ijalek tu n em aju neku naro čitu vri­ sela vidi u slozi, u prosvjećivanju (ulo­
jed n o st. To su više ili m anje varijacije ga Brezovca u rom anu), u udruživanju
na stihove F ran a Galovića. One su p u ­ u zadruge. Zadruga je, po njem u, jed i­
ne galovićevskih ugođaja, ali bez Galo- ni m ogući oblik za b o rb u protiv eks­
vićeva žara, bez one njegove topline i p lo atato ra koji žive na tuđi račun, koji
neposrednosti, tuge za prošlošću živo­ »žanju gdje sijali nisu«. Sam o pom oću
ta. Tu i tam o zabljesne pokoji jed riji nje m oguće se o d u p rijeti sm rtonosnim
stih u m u tljag u v arija cija i nepoetskih pipcim a opće ekonom ske krize koja
d eskrip cija (Vu rosi sunca grozdi kak zahvaća čitavu E vropu, čitav svijet, pa
m ački spe-Kak orgulje svetečne žbreni je n jen eho vidljiv i n a podravskom
vu m eni jesen), petefijevski snažna ja- selu.
dovanka (. . . da sm o svoju m ladost zda- Svoj pogled na svijet, svoj hum ani i
vno mi zapili, p ak nem aš na zemli is- hum anistički c r e d o , svoj životni
k ati kaj, pajdaš). pravac i p u t kojim je krenuo, pjesnik
Na k ra ju ra sp rav ljan ja o stvaralaštvu je označio stihovim a iz »Pjesm e o ra ­
G rgura K arlovčana — kažim o kao za­ nim ljetim a«:
ključak da je ovaj književnik i pjesnik
s nepravom zaobiđen, prešućivan i za­ Ne vodi me više kolosijek očev u
boravljen, a k ritičko izdanje njegovih polje
sab ran ih d jela s nužnim bio-bibliograf- i šum zrelih klasova m e ne m am i.
skim bilješkam a, kom entarim a, funda­ — Ja sam sirom ah i beskućnik!
m entalnom analizom 1 drugim prilozi­ Nosim sam o zgaženi pogled i srce
m a, jo š uvijek čeka izdavača. Takvu zlu veliko i toplo
sudbinu on n ije zaslužio ni po onom e za n aro d m oj poniženi, gdje ću
što je dao kao pisac i pjesnik, ni po srdačno
svojim progresivnim o p red jeljen jim a biti prim ljen,
za k o ja je dao svoj život. Do sada se o za n aro d m oj — beskućnika.
njem u pisalo vrlo malo. Ivan G oran Ko-
vačić posvetio m u je jed n u od svojih N avedeni stihovi nisu novina u pjesni­
novela (»Vlak-harmonika«) u kojoj osli­ čkom pogledu, ali oni izražavaju svu
kava sudbinu đaka-vlakaša, a glavno ojađenost i subjektivnu trag ed iju p je­
lice te novele je G rgur K arlovčan, za­ snika, književnika, buntovnika, čovje­
tim o n jem u pisaše Tode Čolak, te Jo ­ ka i borca za lju d sk a prava G rgura
sip Pavičić o m anji predgovor izboru iz K arlovčana.
d jela što ih još 1946. izdaje N akladni
zavod H rvatske, a u nekoliko navrata
M ato K udum ija, G rgurov osobni p rija ­
telj.
Iako im am o prigovora na njegov jezik,
n a jezične nezgrapnosti, n a njegovu

128