UNIVERZITET U SARAJEVU

FILOZOFSKI FAKULTET
ODSJEK ZA HISTORIJU
PREDMET: HISTORIJA KLASIČNOG DOBA II
prof. dr. MESIHOVIĆ, SALMEDIN

TEMA ESEJA: KNJIŽEVNICI AUGUSTOVSKOG DOBA

Studenti: Dalila Kahrić i Nejra Bičo Mentor: prof.dr. Mesihović, Salmedin

Sarajevo, april 2019

1
 Sadržaj

1. Uvod

2. Književnost

3. Publije Vergilije Maron

4. Kvint Horacije Flak

5. Kornelije Gal

6. Albije Tibul

7. Sulpicija

8. Sekst Propercije

9. Publije Ovidije Nazon

2
 Uvod

Tema ovog eseja jesu književnici koju su živjeli za vrijeme cara Augusta. U to vrijeme
predstavnici ovog razdoblja pokušali su dati podroban opis situacija i prilika u Rimu,
opjevavajući tako u svojim stihovima sve ono što je zapravo, bilo aktuelno. Ugledajući se na
grčke antičke pjesnike, rimski su se također, odlikovali se popularnošću, kao i sami primjer
epa Eneide koja je ostala i budućim pokoljenjima.

3
 Književnost

Duboke promijene u razvoju rimske književnosti utjecala je politika, a Ciceronovo doba

predstavlja ujedno i najveći preporod rimskog govorništva uopće.
Retorika je izvršila presudan utjecaj na knjževnike, jer se učila i predavala u školama.
Vremenom ova grana je polako počela opadati i to zbog tadašnjih društvenih prilika, koje
nažalost, nisu dozvoljavale njen daljnji procvat. Uvođenjem principata, indirektno je utjecalo
na dekadenciju samog govorništva, komicije se polako gase, a samim time i govorništvo.
Za razvoj rimske književnosti, svakako je bitan element grčkog utjecaja, no ipak, možmo reći
da ona nije puka kopija grčke književnosti – što se dokazuje svojom životnošću.
Ali, nije sve tako crno. Augustovsko doba zapravo je doba procvata poezije, a koja je
djelimično dirigirana od Mecene, ali i Augusta. Pjesnici, pak, nastavljaju tradiciju Lukrecija i
Katula, a svi su pjesnici porijeklom italci.Vergilije i Horacije, svoju su pjesničku aktivnosti
počeli još za vrijeme građanskih ratova.

Publije Vergilije Maron (Publius Vergilius Maro; 70. – 19. god. p. n. e)

Vergilije je rođen 15. listopada 70-te godine p.n.e u selu Andes, blizu Mantove (Mantua) u
sjevernoj Italiji, u obitelji bogatog zemljoposjednika. Svoju mladost proveo je u gradovima
Kremoni i Milanu, a kasnije prelazi u Rim i tamo uči retoriku, medicinu, filozofiju i to
naročito epikurejsku filozofiju. Događaji za vrijeme građanskih ratova odrazili su se i na
njega. Njegovo imanje je trebalo sada pripasti veteranima, međutim zauzimanje prijatelja kod
Oktavijana spasilo ga je istog, dok će već iduće raspodjele morati prodati imanje, no ipak, ući
će u krug Mecene, koji mu je darovao drugo imanje. U maldosti je pisao manje pjesme po
uzoru na aleksandrijske pjesnike i neoterike Katulove družine, tako da se može vidjeti kroz
njegove radove elemente idiličnog karaktera, blizinu sela, prirode. Dok je bio u Rimu,
Vergilije se sprijatelio sa elegičarom Kornelijom Galom, sa povjesničarom Asinijem
Polionom, te Alfenom Varom. Kasnije postaje prijatelj sa Mecenom, potomka etrurske
kraljevske loze. Osim njih, tu je drugovao i sa Horacijem kao njegov lični prijatelj.
Njegova popularnost stekla se „Bukolikama“, koje se sastoje od deset pjesama tj. ekloga,
napisanih pod utjecajem grškog pjesnika Teokrita iz trećeg stoljeća prije nove ere.
U svojim eklogama, Vergilije prikazuje pastire, koji opjevavaju svoja stada i prirodu.
U nekim eklogama pristuan je i ljubavni motiv, ali i neki mitološki likovi. Radnja se događa u
Siciliji, a katkad i u sjevernoj Italiji. U devetoj eklogi govori o bezbožnim ratovima, dok
četvrta opisuje stanje nakon brundiziumskog mira, i u njoj pisac opisuje rođenje božanskog
djeteta, koji donosi mir i sreću ljudima, pa se smatra da je ova ekloga bila pod utjecajem
istočnih proročanstava poznate i kao „Sibilske knjige“. Ovdje su kršćanski autori vidjeli
predskazanje Isusovog rođenja.
29. godine prije nove ere, pojavljuje se novo djelo pod nazivom „Georgike“, didaktično djelo,
a daje upute poljoprivredniku. Ovo djelo je napisano na inicijativu Mecene. Vrijednost ovog
djela jeste što ona nije samo suhoparna rasprava o poljoprivredi,već su upotrebljeni i razni

4
ekskurzi, prirodne scene, opisi prirode i tako dalje. „Bukolike“ i „Georgike“ zapravo su
služile patriotskom slavljenju zemlje i sela Italije.
Vrhunac Vergilijeve popularnosti, doseći će čuvenim epom „Eneida“, po uzoru na grčke
epove Ilijade i Odiseje. Spjev počinje opisom dolaska Trojanca Eneje na afričku obalu, i
pričom o Didoni, osnivačicom Kartagine. Ona mu je priredila gozbu, a Eneja je pričao o
svemu što se zbilo u Troji i njenom tragičnom završetku. Slušajući to, ona se polako zaljubila
u njega. Međutim, Jupiter obavijesti Eneju da njegov cilj nije taj, te da mora krenuti dalje.
Pošto nije mogla podnijeti bol rastanka, Didona oduzima sebi život. Eneja sad dolazi u
Siciliju i upriličen mu je susret s ocem u podzemnom svijetu. Tamo Anhis, njegov otac,
proriče mu sudbinu o slavnoj budućnosti rimske države, te uspostavljanje vlasti u Laciju.
Ovo će kazati, da je predstavljen idealni Rimljanin u liku Eneje, koje bi trebalo služiti
daljnjim naraštajima, što se posebno svidjelo Augustu. Spjev je didaktičko-vjerskog karaktera.
Vergilijevi uzori nisu bili samo homerski epovi već i razna epska djela helenističkog doba.
Njegov talent i ljubav prema domovini igrala je značajnu ulogu u pisanju epa, ali i njegovoj
popularnosti, što će kazati da je stvorilo snažan utjecaj na buduća pokoljenja.
Kada je Vergilije otišao u Grčku i da bi posjetio mjesto gdje se nalazila Troja, tu se razbolio,
te se sa Augustom vratio u Italiju, gdje je brzo i umro.

Slika 1. Bista Vergilija

Kvint Horacije Flak (Quintus Horatius Flaccus; 65. – 8. god. p. n. e.)

Horacije je rođen u južnoj Italiji, u gradu Benuziju i bio je sin jednog oslobođenika. Njegov
otac je bio imućan čovjek, te je tako omogućio svom sinu dati kvalitetno obrazovanje.
Najprije se obrazovao u Rimu, a potom u Ateni. Uprkos svojoj mladosti, priključio se vojsci
Marka Junija Bruta i stigao do čina vojnog tribuna. Sudjelovao u bici kod Filipa. Poslije
pobjede trijumvira Horacije se vratio u Italiju. Tu je morao stupiti u službu kao kvestorski
pisar. Baš u to vrijeme počinje njegova pjesnička djelatnost. Upoznao se sa Vergilijem, koji
ga je uveo u Mecenin krug i dobio je od njega posjed koji se nalazio u bivšoj zemlji
Sabinjana. Preko Mecene, upoznaje se i sa Oktavijanom, a poslije Vergilijeve smrti, Horacije

5
postaje služeni pjesnik, i dodjeljeno mu je 17-te godine prije nove ere, sastavljanje himne,
koja je pjevana za vrijeme stoljenih igara. Rimska tradicija bilježi da ga je August htio
zaposliti kao svog tajnika, na šta je on odbio, i rekao da ipak cijeni slobodu i pisanje. Horacije
je poznat po pisanju satira, navodi poroke što ljude okupira, kao pretjeranu raskoš,
gramzljivost, oholost itd. Osuđuje pjesnike bez talenta, te skorojeviće koji uživaju bogatstvo.
Njegovi stihovi su prožeti bez revolta i negodovanja. Horacije je svoja politička uvjerenja
obradio u „Epodama“,koje su kao i satire objavljene u ranom razdoblju njegovog stvaralaštva.
U njima govori o beznađu, ratu, propasti Rima, te o političkoj orijentaciji Oktavijana. Njegova
popularnost raste svakako, poznatim „Odama“. I u njima Horacije nastoji reflektirati poltičke
doktrine tog doba. Rimski pisac uspoređuje rimsku državu sa lađom kojoj prijeti opasnost.
Dok druga oda govori o Oktavijanovoj pobjedinad Kleopatrom. Govori o zadaćama
zakonodavstva, pozdravlja Augustovske stroge zakone o obiteljskom životu, neke ode
veličaju vanjsku politiku Augusta, druge pak, kao moćnog osvajača. Kao i Katul, i Horacije je
izrazito lirski pjesnik. Poznata njegova rečenica jeste „Carpe diem“ – „Uživaj u trenutku“.
Bio je pristaša epikureizma, a kasnije stoicizma. Pristaša je zlatne sredine - (aurea
mediocritas). Pred kraj svog života napisao je poslanice ili epistole, a na poslanice se
nadovezuje njegova „Ars poetica“. Bio je primjer slobodnog uma, širokogrudnosti rimskog
društva koji će kasnije postati kedan od najvećih klasičnih predstavnika rimske kulture.

Slika 2. Prikaz Horacija Flaka

6
 Kornelije Gal (Gaius Cornelius Gallus; cc. 70. – 26. god. p. n. e.)
Bio je rimski pjesnik, orator, političar, rođen u Forum Livii (Forli) od skromnih roditelja.
U mladosti se preslio u Rim, gdje je bio podučavan od strane Vergilija i Varije Rufa. Vergilije
mu je posvetio svoju desetu eklogu. Bio je izraziti pristalica Oktavijana, te je unaprijeđen kao
perfekt Egipta. Tamo je vodio uspješnu borbu protiv pobune u Tebaidi. Podigao je i
spomenik u Philae. Tradicija bilježi da je pao u nemilost Okavijana nakon čega je smijenjen
sa te funkcije, a poslije toga je izvršio suicid. Uživao je veliku reputaciju kao pjesnik. Ovidije
ga smatra prvim od elegijskih pjesnika u Rimu. Napisao je 4 knjige elegije i to vezane za
njegovu ljubavnicu nazvanu Lycoris.

Slika 3. Bista Kornelija

7
 Albije Tibul (Albius Tibullus; cc. 55. – 19. god. p. n. e)

Bio je rimski pjesnik i pripadao je književnom krugu Marka Valerija Mesale Korvina. Jedan
je od najpoznatijih rimskih elegijskih pjesnika uz Propercija i Ovidija. Rođen je u viteškoj
porodici, a općenito je veoma malo sačuvanih podataka o njegovom životu.
U svojoj prvoj zbirci pjesama, koju je napisao oko 30. g .p.n.e., piše o svojoj prvoj ljubavi
Planiji, kojoj je po uzoru na aleksandrijeske pjesnike dodijelio ime iz grčke poezije- Delija. Iz
pjesama se može zaključiti da je to bila „zabranjena ljubav“, jer je Delija, ali njihovoj ljubavi
su svjedočili i pjesnici nakon Tibula koji su ih spominjali u svojim djelima
Druga zbirka pjesama je najvjerovatnije objavljena neposredno pred njegovu smrt. Djeluje
kao nedovršeno djelo i sadrži samo 428 stihova. Ljubav za Delijom je „nestala“ i pojavljuje se
nova ljubav Nemesis, kurtizana, kao njegova inspiracija.
Prezirao je rat, raskoš, gradski život, što se i odrazilo u njegovim elegijama jer je najčešće
pisao o idili seoskog života, čežnji za mirnim životom, sreći. Sačuvala nam se i zbirka od 36
elegija nazvana Tibulov zbornik – Corpus Tibullianum, gdje su sadržana djela i drugih
pjesnika (pjesnik Ligdam i pjesnikinja Sulpicija).
Imao je i velikog utjecaja na pjesnike renesanse i humanizma.

Sulpicija (Sulpicia ? - ? Augustovo doba)

Sulpicija (Sulpicia) sigurno nije jedina pjesnikinja drevnog Rima, ali je jedina čija su djela
sačuvana do danas. Smatra se da je bila kćerka Servija Sulpicija Rufa i po svim prilikama
nećakinja Marka Valerija Mesale Korvina čijem krugu pjesnika je i pripadala.
Njena djela, šest elegijskih pjesama, su sačuvana kao dio Corpus Tibulianum-a gdje se osim
Tibulovih, nalaze i pjesme drugih pjesnika koji su pripadali Mesalinom krugu. Posvećena su
ljubavniku Kerintu. Njena djela nam omogućavaju da čujemo i ženski glas za vrijeme
Augustovskog doba.

8
 Sekst Propercije (Sextus Aurelius Propertius; 49. – 15. god. p. n. e. )
Rođen je u pokrajini Umbriji u gradu Asizij 49.g. p.n.e. Smatra se trećim velikim rimskim
elegičarom uz Tibula i Ovidija. Uzor su mu bili aleksandrijski pjesnici pa sebe naziva
rimskim Kalimahom. Prvu knjigu elegija je objavio 29/28. g.p.n.e. i stekao slavu te je bio
primljen u Mecenatov krug. Bio je prijatelj Kornelija Gala i Vergilijai drugih književnika
Mecenatovog kruga.Sačuvane su četiri knjige elegija koje se sastoje od 92 poeme. Njegova
djela su gusto prožeta rimskom i grčkom mitologijom, ali glavna inspiracija i tema njegovih
pjesama je Sintija (čije je pravo ime, prema predaji, bilo Hostija), te ljubav prema njoj.
Pjesme su hronološki raspoređene pa tako možemo pratiti njegov život, razvoj ličnosti od
pojave Sintije u njegovom životu, ljubavi prema njoj , njenog nevjerstva i konačnog raskida s
njom, opisuje duševno stanje zaljubljenog pjesnika. Gotovo se ništa ne zna o njegovom životu
poslije okončanja veze sa Sintijom.

Slika 4. Prikaz Propercija

9
 Publije Ovidije Nazon (Publius Ovidius Naso;
43. god. p. n. e. – 17./18. god. n. e)

Rođen je u zemlji Peligna u mjestu Sulmo kao sin moćne viteške porodice. Najvažniji je
predstavnik pjesništva iz kasne faze augustovskog režima. Prvobitno se bavio retorikom i bio
je činovnik ali se kasnije posvetio poeziji. Prvo njegovo djelo su ljubavne elegije „Amores“ i
prožete su ljubavlju. Piše o ljubavnici Korini ali i o svojim drugim ljubavnicama. Njegovo
sljedeće djelo „Heroides“ prožeto je mitologijom i sadrži poruke mitoloških žena svojim
muževima ili ljubavnicima. Djelo „Umijeće ljubavi“ sadrži savjete i upute ljubavnicima, ali
može se i tumačiti kao parodija na Augustove zakone protiv preljuba. Piše i o rimskim
praznicima i obredima u djelu „Faste“. Pored ljubavi i erotike bavio se i mitologijom pa je
tako pisao mitološke sižee, razne pripovijetke o pretvaranju ljudi u životinje, biljke, zvijezde.
Značajno djelo je „Metamorfoze“.
Iz nepoznatih razloga je 8. god. n. e. protjeran iz Rima u grad Tome. Tamo je pisao na
lokalnom jeziku- getskom, o lokalnim stanovnicima, običajima, prirodi. Njegove molbe,
žalbe, poruke nisu urodile plodom te je umro u progonstvu.

Slika 5. Prikaz Ovidija

10
Zaključak

11