ŠKARIĆ – HRVATSKI GOVORILI

 prvo poglavlje
o hrvatskog jezika u svakodnevnoj upotrebi, organskog idioma pojedinca, u njegovim
mnogim oblicima i ostvarenjima u hrvatskome narodu.
o Obazire se na kroatizme u hrvatskome jeziku i njihovu svrhu unutar jezika te se na
kraju dotiče Vladimira Nazora uzimajući ga za primjer kao govornika pravog, čistog
hrvatskog zbog svoje neprestane težnje što hrvatskijem i iskrenijem izrazu.
o Prema Škariću svako društvo koje se homogenizira postiže to unutarnjom
komunikacijom, a za potrebe te komunikacije spontano se oblikuje zajednički jezik
odnosno koine.
o Jezik se postpuno definira načelima jezične ekonomije gdje olakšana komunikacija
vrijedi
o Kroz povijesna događanja hrvatski se jezik turcizirao, srbizirao, germanizirao,
mađarizirao, talijanirizao i slično.
o Idiom mora biti polivalentan kako bi iz njega nastao standard, što pri stvaranju
jednoga standardnoga jezika u zemlji kojoj su različita područja prepoznatljiva po
različitim idiomima predstavlja izazov.
o Pri sociolingvističkoj optimalizaciji zajedničkog jezika jedan čovjek ne predstavlja
jedan glas
o Kao glavni preduvjet nastajanja i daljnjeg usvajanja standardnog idioma Škarić navodi
poželjnost i dostupnost.
o Škarić tvrdi da će hrvatski standard Hrvatima biti poželjniji i prihvatljiviji kada
postane odraz svojih najrječja, a ne protivnički idiom.
o Do standarda se dolazi sociolingvističkom metodologijom koja iz širokog izbora
probire one poželjnije oblike, a ne učestalije.
o Nude se savjeti kako djecu od početka treba učiti govoriti pravilnim "književnim"
jezikom i zanemarivati loše dijalektalne navike.
o Mlađe generacije u potrazi za vlastitim identitetom tragaju i za jezikom svojih predaka
nagonom samoodržanja.
o Organski govor bit će naš prisni materinji jezik, a standard ćemo usvajati izvorima
poput umjetničkih, esejističkih, novinarskih i retoričkih tekstova. Iako je istina da
skoro ni u koga nećemo naići na ta da idioma kao potpuno odijeljena govorna sustava,
njihovo korištenje prilagođavat će svaki govornik za sebe ovisno o kontekstu.
o Definira ih u strogom određenju kao jezične likove koji svojom učestalošću u
hrvatskome jeziku, većom negoli je u drugima na štokavštini zasnovanim jezicima,
povećavaju hrvatskom jeziku njegovu samobitnost. Iz te definicije možemo zaključiti
da u kroatizme ne spadaju one riječi koje nemaju nikakve suprotstavljene tuđice.
o Prema tome bi se i engleski globalizmi mogli nazvati spontanizmima.
 Drugo poglavlje
o Najzanimljivi dio zasigurno je potpoglavlje o stupnju olerancije hrvatskih govornika
na "pogrešne" naglaske jer je nešto s čime se susrećemo u našoj svakodnevnici te je
utjelovljenje svih pravila i njihovih mogućih zanemarenja. Izabrane riječi izgovorene
su ispravno i s još tri neispravna naglaska pa jetime dobiveno 600 različnica. Kao
rezultat najveće su slaganje, gotovo potpuno, ostvarili studenti fonetike ikroatistike (r
= 0,99), a najmanje studenti novinarstva i televizijski fonetičari (r = 0,80).
o Ovakvi rezultati pokazuju kako je opći hrvatski idiom u velikoj mjeri homogeniziran.
Iz ovog opsežnog ispitivanja izvučeno je pet zaključaka o prozodiji općega
suvremenoga hrvatskoga jezika.
o Prvi je taj da je klasična prozodijska norma uvelike podudarna s prozodijskom
stvarnosti hrvatskog jezika.
o Drugi zaključak tvrdi da u suvremenom hrvatskom postoji gotovo jednaka mogućnost
da se riječi s normiranim kratkouzlaznim naglaskom izgovore i kako je propisano
normom, ali i s kratkosilaznim naglaskom.
 o Prema trećem zaključku u današnjih kompetentnih hrvatskih govornika ne postoji
poseban nalog koji bi sprječavao izgovor silaznih naglasaka na nepočetnim
slogovima, osim onoga koji imaju riječi s uzlaznim naglaskom svaka za sebe u tom
položaju.
o Četvrti zaključak tvrdi da se od šest hrvatskih samoglasnika izdvaja slogotvorno r zato
što dopušta kraćenje naglašenih dugih slogova, i to na način da se takav kratki
naglasak, umjesto dugoga, tada smatra vrlo prihvatljivim (za kratkosilazni) odnosno
prihvatljivim (za kratkouzlazni).
o Peti zaključak tvrdi da suvremeni kompetentni hrvatski govornici zanaglasne duge
slogove opažaju i znaju u kojim je riječima kakva zanaglasna kvantiteta prema normi,
ali su im zato pokraćeni zanaglasni slogovi. Sve upravo navedeno već je otprije
poznato, ali je ovim ispitivanjem samo dodatno utvrđeno.
 Treće poglavlje
o Kroz tri potpoglavlja koja sačinjavaju ovaj manji dio knjige Škarić se dotiče fonološke
strane jata, baveći se ispitivanjem slušne razbirljivosti te pravopisnog šuma, ali se na
koncu oslanja na mane političkih razloga iza postojanja ije/je podjele. Tvrdi da je za
pismo najvažnija tradicija, ali je li ta tradicija hrvatska ili hrvatsko-srpska?
o Najdulja je hrvatska tradicija upravo pismeno nerazlikovanje dvaju jatova što je prvi
utvrdio T. Maretić analizom hrvatske književnosti od 1495. do 1833. godine. Refleks
jata u tom razdoblju pisao se različito, ali uvijek isto za oba jata, neovisno o njihovoj
duljini, čak i kada su pisci jasno označavali osjetnu razliku u duljini samoglasnika.
o Hrvatska "tradicija" pismenog razlikovanja jata nastala je tek 1850. godine kao
odrednica Bečkoga sporazuma s ciljem združivanja sa srpskim jezikom.
o Danas se stručnjaci slažu da je to rješenje loše, ali iz različitih razloga. Jedan od
razloga je taj što troslov ije označava refleks dugoga staroga jata koji se ne sastoji od
tog fonemskog slijeda te ujedno označava dijelove riječi s upravo takvim fonemskim
slijedom. Takvih riječi ima otprilike 38% od svih različnica koje sadržavaju troslov ije
npr. riječi oput vedrije, natrijev, piješ, dijeta, regije, čije, nijedan, prije i sl.
o Drugi i puno bitniji razlog je taj što ije/je podjela traži razlikovanje istoga
dvofonemskoga slijeda /je/. To načelo isticao je Gaj u svojoj Kratkoj osnovi tvrdeći da
se nešto ne može udvostručiti bez potrebe. Iz svega navedenoga da se zaključiti o
čemu Škarić govori i za kakvu se to tradiciju zalaže.
 Četvrto i posljednje poglavlje
o knjige bavi se opsežnom temom koja se može svesti na šest odnosa fonema i glasnika
navedenih u potpoglavlju Kakav pravopis (između fonetike i fonologie).
o Škarić tvrdi da je fonološko pisanje drukčije od fonetskoga zbog toga što su fonemi i
glasnici različiti entiteti. Oni su transformabilni, ali tek uz dodane operatore
prilagodbenih glasničkih pravila te uz jezičnu i značenjsku zalihost.
o Prvi odnos nalaže da se fonem u govoru ostvaruje kao glasnik koji je njegovo tipično
ostvarenje odnosno kao fonemski glasnik ako je glasnički okoliš neutrala i ako je
zalihost mala, pa se /a/ govori kao [a], /b/ kao [b], /c/ kao [c].
o Fonem se ostvaruje kao poseban alofon ako je glasnički okoliš takav da zahtjeva
opažajnu preinaku tipičnog ostvarenja.
o Prema trećem odnosu glasnički okoliš može biti takav da zahtjeva opažajnu preinaku
tipičnog ostvarenja glasa kako bi nastao glasnik podudaran s glasnikom koji je tipično
ostvarenje nekog drugog fonema, a rekonstruira se pomoću zalihosti.
o Fonem se ne ostvaruje nikakvim glasnikom ako je okoliš takav da jeneoglašavanje
fonema rezultat govornih pravila i ako je zalihost dovoljna za halucinantnu percepciju.
o Prema petome odnosu dva se fonema mogu izgovoriti kao jedan sliveni glasnik. To je
mogućnost ortoepske tolerancije, ali ne i preporuke. Posljednji odnos tvrdi da postoje
glasnici čija je uloga prozodijska, a ne fonemska.