Različita stajališta s kojih se mogu prosuđivati leksička sredstva s obzirom na svoju jezicnu

ispravnost. Postoji nužnost da se ta stajališta na primjeren način kombiniraju s dozom objektivnosti.

Ta gledišta su 1. Stari jezik 2. Narodni jezik 3. Jezik dobrih pisaca ( jezik književnosti) 4. Estetsko
mjerilo 5. Logičko mjerilo 6. Svrhovitost, razumljivost I značenjska određenost izraza 7. Stupanj
posebnosti izraza. Prva tri su sam materijal u kojem je sadržana sva pouka o jeziku. Ostalim jezičnim
kriterijima nedostaje obilježje neograničene objektivnosti, izravno su ovisni o ljudskom misljenju.
Dakle samu jezgru jezika cine elementi koji su zajednicki kod prva tri stajalista. Medutim oko te
jezgre nakuplja se i mnogo drugog materijala koji ne moze biti potvrden u svim trima izvorima, nego
najvise u dvama od njih, tako da ili je neka pojava zastupljena u starom i narodnom jeziku ili samo u
starom i jeziku knjizevnosti ili pak u jeziku knjizevnosti i narodnom jeziku.
1. Kombinacija staroga i narodnoga jezika je pouzdana i ispravnost jezičnog izraza njome je
zajamčena bez iznimke. Iako i kod toga postoje problemi ispravnosti u književnom jeziku
(neizravno i samo u posebnim slučajevima). Ovaj kriterij je važan i potreban ondje gdje treba
odrediti jezičnu ispravnost i pripadnost nekog izraza književnomu jeziku. Ta potreba se moze
pojaviti u svakom trenutku jer do danas nemamo rječnik koji bi predstavljao obveznu
kodifikaciju ceskog knjizevnog jezika. Postoje neke rijeci koje narusavaju harmoniju forme i
sadrzaja, izrazi tog tipa imaju jaku emocionalnu obiljezenost te se rabe samo u posebnim
situacijama. Takoder postoje i izrazi koji su potvrdeni u starom i narodnom jeziku, ali se u
knjizevnom ne rabe vise te njihovo ozivljavanje iz razlicitih razloga nije pozeljno.
2. Kombinacija staroga jezika i jezika knjizevnosti je po svojoj naravi najbliža onoj jezgri
književnog jezika koja je zajamčena podudaranjem svih triju izvora. Mozemo pretpostaviti da
je vecina starih rijeci koje do danas zive u knjizevnom jeziku postojala i u prijasnjem
narodnom jeziku ali da je iz njega slijedom nepoznatih okolnosti nestala. Starina izraza je
samo jedna strana jezicne ispravnosti, druga jednako vazna strana je njegova zivost i upravo
se njome ravna konacni smjer odlucivanja. I za danasnju jezicnu kritiku vrijedi da nije moguce
odbaciti izraz koji nema jednakovrijedne tj jednako zive i znacenjski identicne zamjene. Druga
teskoca je to sto u povijest ceskog jezika postoje razdoblja, razdoblje narodnog preporoda, u
kojem je nacelo zivosti bilo sustavno narusavano. U tom razdoblju postojala je teška zadaća
povezivanja novog književnoga jezika s prošlošću. Cijelih sto pedeset godina češki jezik se
nije razvijao, život je išao naprijed svojim uobičajenim tempom a češki jezik nije postojao.
Morao je biti stvoren iznova. Jedan od izvora za stvaranje jezika je bio stariji jezik tj. češki
jezik iz vremena koje je odavno prošlo, jezik koji je već mrtav. Tada su preporoditelji pod
teretom potrebe posezali i za mrtvim riječima, čije značenje vise nitko nije razumio.
3. Kombinacija narodnoga i jezika dobrih pisaca nudi vrlo raznovrstan materijal, obuhvaća
izraze koji iz različitih uzroka nisu sadržani u starom jeziku ali se može pretpostaviti da su
vrlo davnog podrijetla. Starija književnost nije bila svestrana kao današnja i zato postoji dosta
riječi koje su u jeziku oduvijek ali njihovo postojanje nije zabilježeno jer nije bilo prilike da se
upotrijebe u književnom jeziku. Postoji međutim mnogo izraza koji se danas pojavljuju i u
književnom i u narodnom jeziku, ali tek su nedavno preuzeti iz jednoga u drugi (izrazi koji su
nastali u književnom jeziku te su djelovanjem knjiga i novina preneseni u narodni jezik ili
izrazi koji su narodni a preuzeti su u književni jezik). Javljaju se jezične kritike prvom je
slučaju riječ o jezičnim pogreškama, o pretjeranom oponašanju stranih uzora koji u jeziku nisu
nužni. Drugi slučaj su novotarije koje bez potrebe potiskuju žive književnojezične izraze.
Sve tri kombinacije su moguće na realnom tlu činjenica i postoji vrlo malo slučajeva koji ne dopuštaju
dopustiti definitivno razrješenje. Nesigurnosti ne nastaju iz naravi materijala, nego zbog nepotpunog
nepoznavanja jezika.
Potreba za novim izrazima proistječe:
1. Iz novosti predodžaba i pojmova; ova kategorija obuhvaća nove izraze novih predodžaba i
pojmova, u potpunosti dolazi do izrazaja element jezicne potrebe. Tu su rijeci podijeljene u tri
 skupine 1. rijeci stranog podrijetla koje su samo izvanjski prilagođene naravi ceskog jezika; 2.
rijeci domaceg podrijetla koje u duhu ceskog jezika zamjenjuju strane rijeci ili su stvorene
neovisno o stranom predlosku; 3. riječi koje su stvorene tocno prema stranomu uzoru bez
obzira na samu stvar te potrebe i duh ceskog jezika.
Pri procjenjivanju njihove jezicne vrijednosti najvazniji je njihov odnos prema osnovnoj jezgri
jezika. Kod prve skupine pitanje jezicne ispravnosti pojednostavljeno je time što je leksicka
strana sporedna i što se cijeli problem usredotocuje samo na osnovu te na formalnu stranu.
Nacelo prilagodbe stranih rijeci domacem sustavu jest oponašanje odnosno analogija. Sama
svrha knjizevnog jezika je da se strane rabe što je manje moguce, iako postoje izrazi za koje
ne postoje domace inacica pa se strane ne mogu izbjeci. U drugim slucajevima postoji
mogucnost i slobodu izbora izmedu domacih i medunarodnih izraza.

2. Iz produbljivanja i sve veće složenosti ljudskog mišljenja; u ovoj kategoriji problem jezicne
ispravnosti je slozeniji jer se one moraju prosudivati sa svih strana. Tvorbeno su najispravnije
riječi koje su preuzete iz starijeg jezika u novom znacenju (imenice potrebne u strukovnom
nazivlju). Preporučeno je da se uvijek, kada je potreban novi termin, trazi vec postojeca rijec,
a ako uistinu nema alternative da se stvori posve nova rijec. Kako bi najbolje srasla s ostalim
jezicnim materijalom novotvorenica se mora oslanjati o jezgru jezika i slagati se s tipovima
koji su u jeziku i danas zivi.

3. Posebno mjesto u jeziku imaju svjesno stvoreni emocionalni neologizmi, tvorevine koje su
nastale kao rezultat trenutačne potrebe, a cilj im je ukratko izraziti neku emociju. Ta skupina
rijeci zbog svoje izrazito emocionalne naravi izlazi iz kompetencije jezicne kritike jer je za
njih jedini kriterij dana situacija.

4. Kategorija izraza koji nastaju umjesto rijeci cije je znacenje istroseno i oslabljeno posljedica je
prirodnih jezicnih procesa. Tako istrosen izraz čini se slabim tamo gdje je potrebno pojačano
izraziti neku predodzbu te govornik za nju trazi rijec s jacim znacenjem. Iz toga proizlazi
velika opasnost za jezik, cesto se zanemaruje znacenjska strana rijeci te istrošenost znacenja
koja iz toga proistice nije vise prirodan proces koji je rezultat opce uporabe nego ozbiljna
pogreska koja osiromasuje jezik (pogotovo ako se za oslabljene izraze uvode imitacije stranih
riječi).

5. Posljednja kategorija je vec sadrzana u cetiri prethodne. Dakle jezici koji se cesto dodiruju
djeluju medusobno tom blizinom i cesto se ne mogu izbjeci izrazi koji nastaju preuzimanjem
iz jednog u drugi. Ceski jezik je zbog stalnog i vecinom prisilnog utjecaja Njemacke pun
utjecaja njemackih riječi. Postoji mnogo izraza cije su sheme u svim jezicima ili barem vecini
jezika podudarne, ali po onom sto je njihivo vlastito, njihova osobita narav, pojedini jezici se
razlikuju. Razlika izmedu njemackog i ceskog jezika je u tome sto se u ceskom prednost daje
izrazu s jasno ograničenim znacenjem, a ne izrazu ss sirokim znacenjem, dok u njemackom
takvo nastojanje ne dolazi do izrazaja. Neke od tih razlika su vrlo ocite dok su druge finije i za
njihovo prepoznavanje potreban je bolji jezicni osjecaj. Svaki jezik se sto je najbolje moguce
pokusava obraniti od tudih utjecaja, sto je u ceskom prisutni samo u teoriji. Pri odlucivanju o
ispravnosti nije potrebno posezati za logičnošću izraza ili za njegovom estetskom stranom.
Logicnost je samo izvanjsko obiljezje i u jezicnoj kritici nema nikakvog znacenja. Estetsko
vrednovanje jezika treba potpuno iskljuciti jer je korisno i nuzno samo pri ocjenjivanju stila,
ali ne i jezika.
Cjelokupni materijal knjizevnoga jezika moze se razvrstati u tri koncentricna kruga. Sredistu je
najbliza jezgra jezika tj po podrijetlu stari izrazi koji se nalaze i u danasnjem knjizevnom jeziku i u
narodnom jeziku. Njima pridruzujemo izraze koje je moguće potvrditi samo iz dvaju podrucja.
Najdalje od sredista nalaze se novi izrazi koji su dozvani u zivot promjenama u predocavanju i
misljenju. Što smo blize sredistu pouzdanost izraza je veca, sto smo dalje potreban je veci oprez
pri prosudivanju ispravnosti. Dakle svaki sud o jeziku ako zeli biti normativan nuzno mora biti
utemeljen na jezicnom materijalu. Sve sto je u jeziku mora zivom vezom biti spojeno sa sredistem
kruga na kojem jezik zivi, sa samom jezgrom jezika. Samo je ono sto odgovara tom uvjetu dobro,
razumljivo i svrhovito