Carl James: to je kontrastivna analiza?

Prijevod Primljen 17. svibnja 2011., prihvaen za tisak 6. lipnja 2011.

Carl James

TO JE KONTRASTIVNA ANALIZA?
(Prijevod iz djela: Contrastive Analysis, Longman Group Ltd., 1980., str. 1-10.)

Mjesto koje KA zauzima u lingvistici

U ovoj je knjizi obraena grana lingvistike koju nazivamo kontrastivnom analizom, ije emo strunjake nazvati 'kontrastivistima'. Prvo pitanje koje se namee je koji poloaj KA zauzima na lingvistikom polju. Izraz 'lingvist' moe se odnositi na sljedee: osoba koja se profesionalno bavi uenjem i pouavanjem jednog ili vie jezika, obino to nije njihov materinji jezik, niti jezik zajednice u kojoj ta osoba djeluje; poliglot koji bi mogao raditi kao prevoditelj ili tuma; netko koga zanimaju 'jezine porodice' ili povijest jezika; osoba koju zanima filozofija te istrauje jezine univerzalnosti ili odnos jezika i misli ili istine itd. Popis nije iscrpan, no jest reprezentativan. Meutim, bilo bi daleko bolje umjesto sastavljanja popisa razviti nain klasifikacije tipova jezinih disciplina. Takva klasifikacija ukljuuje tri dimenzije ili osi: i) Sampson (1975: 4) istie dva iroka lingvistika pristupa, generalistiki i individualistiki. S jedne strane lingvisti prouavaju pojedinane jezike: engleski, francuski, kineski, itd. S druge pak strane istrauju fenomen ljudskog jezika u openitom smislu, a pojedinane jezike smatraju samo razliitim primjerima ljudskog jezika. Sampson nastavlja s napomenom da je pogreno smatrati bilo koji od ova dva pristupa superiornim nad onim drugim samim po sebi te da je isto stvar osobnog ukusa kojem se pristupu daje prednost. Takoer dodaje da su pripadnici individualistikog pristupa ee antropolozi ili filolozi, dok je za pripadnike generalistikog pristupa vrlo vjerojatno da e imati vie filozofske interese. ii) U drugoj dimenziji moemo podijeliti lingviste u dvije skupine oni koji prouavaju jedan ili svaki jezik zasebno, u izolaciji, i one ije su ambicije i metode komparativne. Prvima je cilj otkriti i de197

hrvatistika

studentski jezikoslovni asopis

taljno opisati prirodni 'genij' svakog jezika koji ga ini razliitim od svih ostalih jezika te zbog kojega se njegovi govornici psihiki i kognitivno razlikuju od govornika drugih jezika. Komparativist (Ellis, 1966), kao to samo ime daje naslutiti, kree od pretpostavke da, iako svaki jezik ima odreenu individualnost, svi jezici imaju dovoljno zajednikog da bismo ih mogli usporeivati i klasificirati u tipove. Ovaj je pristup, nazvan 'lingvistikom tipologijom', utemeljio klasifikacijski sustav za sve svjetske jezike koji za princip raspodjele pojedinanih jezika uzima gramatika pravila koja odreeni jezik slijedi: stoga se govori o 'sintetikim', 'analitikim', 'fuzijskim', 'aglutinativnim' i 'tonskim' jezicima. iii) Trea se dimenzija, kojom se koristi i De Saussure u razlikovanju izmeu dvaju jezinih znanosti, sastoji od dijakronske i sinkronijske lingvistike. De Saussure (1959: 81) objanjava razliku meu njima: Sve vezano uz statiku stranu nae znanosti jest sinkronijsko; a sve vezano uz evoluciju dijakronijsko. Slino tome, sinkronija i dijakronija oznaavaju jezino stanje, odnosnu fazu evolucije. Gore pod ii) spomenuta je tipologija: ovakav je pristup sinkronijski, jer su jezici tipoloki grupirani prema njihovim trenutnim osobinama, bez obzira na povijest odreenog jezika ili meusobnu povijesnu povezanost razliitih jezika: stoga bi se moglo dogoditi da dva jezika, primjerice jedan baltiki, a drugi pacifiki jezik, koji u genetikom pogledu nikako ne mogu biti povezani, budu svrstani pod isti tip jezika. Dijakronijska paralela tipologiji jest filologija uz koju veemo uenjake poput Vernera, Raska, Boppa i Schleichera. Upravo je Schleicher 'rekonstruirao' proto-arijski jezik ili kako ga je Jespersen nazvao (1947: 80) die indogermanische Ursprache (indogermanski prajezik). Filolozi se bave lingvistikom genologijom, utvrivanjem genetskih 'obitelji' jezinih grupa. Pitanje na koje treba nai odgovor tie se prirode kontrastivne analize kao lingvistike discipline. Ovdje se moemo pozvati na gore navedene tri klasifikacijske dimenzije koje se, treba naglasiti, meusobno preklapaju. Nakon toga treba postaviti tri pitanja: i) Je li kontrastivna analiza generalistika ili individualistika? ii) Zanima li ju jedinstvenost pojedinog jezika ili usporedba razliitih jezika? iii) Je li dijakronijska ili sinkronijska? Odgovori na ova pitanja dosta su kompleksni. Kao prvo, kontrastivna analiza nije niti generalistika, niti individualistika, ve zauzima neku srednju vrijednost na ljestvici izmeu dviju krajnosti. Slino tome, kontrastivnu analizu u istoj mjeri zanima kakav prirodni genij posjeduje jezik koji prouava, ali i mogunost usporedbe razliitih jezika. Meutim, kontrastivna se analiza ne bavi klasifikacijom i osim toga, kao to sam pojam kontrastivna podrazumjeva, vie ju zanimaju razlike meu jezicima, koliko njihove slinosti. Konano, 198

Carl James: to je kontrastivna analiza?

kontrastivna se analiza ne bavi jezinim obiteljima ili bilo kojim drugim faktorima u povijesti jezika, niti je dovoljno posveena prouavanju 'statinih' jezinih pojava da bismo ju opravdano mogli nazvati sinkronijskom disciplinom (vratit emo se na ovo pitanje ubrzo, pogledaj 1.2.), stoga se ini da bismo ju mogli proglasiti hibridom meu lingvistikim disciplinama. Na temelju tri navedena kriterija mogli bismo formulirati sljedeu uvjetnu definiciju: KA je lingvistika disciplina iji je cilj stvoriti obrnute (tj. kontrastivne, ne komparativne) tipologije sa dvije promatrane vrijednosti (KA uvijek uzima u obzir jedan par jezika), a temelji se na pretpostavci da su jezici meusobno usporedivi.

Kontrastivna analiza kao meujezina studija

Sve do sada uzimali smo kao pretpostavku da svaka lingvistika grana prouava ljudske jezike ili ljudski jezik openito, to je za mnoge ista stvar. Jezike djelimo na one vitalne, koji se govore u sadanjosti i one 'mrtve', koji su sauvani u starijim spisima, ali koje unato tome smatramo adekvatnim realizacijama openitog pojma 'ljudski jezik'. Postoje i specijaliziranije grane lingvistike koje su kocentrirane na odreene dijelove jezika. Fonetika je primjerice grana lingvistike koja se bavi zvukovima koje ljudi proizvode te pomou kojih realiziraju 'poruku' koju ele dati, tj. daju joj zvuni oblik: priroda tih zvukova, njihovih kombinacija i funkcija utjeu na smisao poruke (O'Connor, 1973: 10). Prema tome, fonetiari odbacuju velik dio onoga to normalno podrazumjevamo pod pojmom 'jezik'. Dijalektologija je jo jedan sluaj takve specijalizacije: realizaciju jezika moemo promatrati i kroz jezine dijalekte, koji se takoer meusobno razlikuju. Nadalje, postoje tri osnovne vrste dijalekta u svakom jeziku povijesni, geografski i socijalni dijalekti. Stoga bi 'socijalni dijalektolog' bio lingvist koji se ne bavi jezikom, nego jezinim varijantama ije su osobitosti drutveno uvjetovane, a koje zajedno ipak sainjavaju jedan jezik. Sve to elim rei jest, da bi se netko kvalificirao kao lingvist ne mora nuno prouavati jezik kao potpunu cjelinu: moe se kvalificirati kao takav ak i ako prouava samo dio te cjeline ili jedan njezin aspekt u naem primjeru s dijalektologom radi se o aspektu jezine varijabilnosti. Postoji lingvistika grana koju u nazvati 'meujezinom studijom', koja se takoer primarno ne bavi jezicima u konvencionalnom smislu. Ovu lingvistiku granu zanima nastanak raznih jezika, puno vie nego gotov proizvod. Kontrastivna je analiza dio meujezine studije i poto je koncept 'nastanka' vezan uz koncept evolucije (u De Saussureovom smislu), slijedi da je orijentacija kontrastivne analize vie dijakronijska, nego sinkronijska. Meujezina studija doista jest dijakronijska, no ne u onom smislu rijei koji je predstavio De Saussure. On je govorio o jezinoj evoluciji u povijesnom

199

hrvatistika

studentski jezikoslovni asopis

ili filogenetskom smislu, koja se odnosi na promjene koje traju generacijama i stoljeima; no u ovom se sluaju pojam dijakronijski koristi u ontogenetskom smislu, dakle odnosi se na promjenu koja se odvija unutar trajanja ivotnog vijeka jednog ovjeka. Pojasnit emo ovo na nekoliko primjera. Uzmimo prvo u obzir istraivanja o usvajanju jezika u ranoj dobi, koja je nedavno sakupio i objavio Brown (1973). Slobinova antologija radova sa ovog istraivakog polja naziva se Ontogeneza gramatike (The Ontogenesis of Grammar). Usvajanje jezika u ranoj dobi nije oblik meujezine studije u uem smislu rijei, jer malo dijete napreduje od nultog stupnja znanja jezika koji se govori oko njega do zadovoljavajueg stupnja znanja jezika koji dostie u dobi od pet godina. Usto, u ovom se procesu savladavanja jezika radi samo o jednom jeziku. No, studije koje prouavaju proces uenja drugog ili stranog jezika, bave se kognitivnim prijelazom iz jednojezinosti u dvojezinost: ukljuena su dva jezika, J1 i J2, pa stoga moemo tvrditi da imamo pravi primjer dijakronijske meujezine studije. Jo jedna lingvistika grana koja se bavi prijelazom s jednog jezika na drugi jest teorija prevoenja, koja prouava kako transformirati tekstove s jednog jezika u paralelne tekstove na drugom jeziku. Meutim, fokus ove discipline nije na uenju, kao u prethodnom primjeru, ve na procesu zamjene tekstova: proces se moe odvijati unutar mozga dvojezine osobe ili unutar kompjutorskog programa, ovisno o tome to nas zanima, ljudski ili strojni prijevod. Postoje tri grane dvoznane (dva se jezika uzimaju u obzir) meujezine lingvistike: teorija prevoenja, koja se bavi konverzijom teksta; analiza pogreke i kontrastivna analiza koje ispituju sredstva pomou kojih uimo druge, strane jezike. Slika 1 ilustracija je pojma meujezina studija. Iako su polazna toka svih takvih studija odreena dva jezika (MJ, materinji jezik i SJ, strani jezik u sluaju uenja novog jezika, IJ ili 'izvorni jezik' i CJ ili 'ciljni jezik' u sluaju prevoenja), u sreditu pozornosti je prijelazni meuprostor izmeu ta dva jezika. Jezik koji nastaje u tom meuprostoru Mel'chuk (1963) u raspravi o teoriji prevoenja naziva 'meujezikom': to je sustav koji obuhvaa analitike osobine IJ-a i sintetike osobine CJ-a, to je i poeljno u prevoenju. Postoji jedan meujezik za svaki par tekstova. Suprotno tome, analiza pogreke smatra da uenik u svom napredovanju i savladavanju znanja stranih jezika razvija niz uzastopnih i podudarnih 'aproksimativnih sustava' (Nemser, 1971a) ili 'prijelaznih dijalekata' (Corder, 1971). Svaki stupanj razvoja ima neke osobine koje su mu jedinstvene, no ima i one koje dijeli s neposredno prethodeim i neposredno nadolazeim aproksimativnim sustavom: ovo je na Slici 1 prikazano pomou krugova koji se presijecaju.

200

Carl James: to je kontrastivna analiza?

MEUJEZIK

MJ IJ
1 2 3 4

SJ CJ

Slika 1: Istraivako polje meujezinih studija

Daljnji se tekst nee baviti teorijom prevoenja: itatelj moe o toj temi pronai neto vie informacija u Wilssovom radu (1977). Meutim, u sedmom poglavlju spominjat e se 'prevoditeljski ekvivalenti', kao osnova za usporedbu dvaju jezika u kontrastivnoj analizi. U tom emo poglavlje takoer dublje istraiti prirodu odnosa izmeu analize pogreke (AP) i kontrastivne analize.

KA kao 'ista' ili 'primijenjena' lingvistika

U pokuaju sistematizacije cjelokupnog lingvistikog plana u odreene lingvistike grane previdjeli smo jedan bitan aspekt: razliku koja se esto naglaava izmeu pojmova 'ista' i 'primjenjena' lingvistika. Kako ovu razliku mnogi potuju, neemo pokuavati dati definiciju 'primjenjene lingvistike', ve emo samo upozoriti itatelja na Corderovu opsenu obradu tog lingvistikog polja (Corder, 1973). Ipak, potrebno je istaknuti da se u nekoliko novijih radova, ukljuujui Corderov, javila sumnja u vezi legitimnosti 'primjenjene lingvistike' kao znanstvene discipline. Corder predlae da se 'primjenjenoj lingvistici' ne treba pripisivati znanstveni status, jer je to samo tehnologija koja se zasniva na 'istoj' lingvistici: Primjena lingvistikog znanja ili primijenjena lingvistika, kao to samo ime implicira jest aktivnost. Ona nije teorijsko istraivanje. Ona se koristi teorijskim istraivanjima. Primijenjeni lingvist jest potroa, ili koris201

hrvatistika

studentski jezikoslovni asopis

nik, a ne proizvoa teorija (Corder, 1973:10). Neki, jo kategoriniji od Cordera, ak smatraju da je upitno koliko je primjena lingvistikog znanja u rjeavanju pedagokih pitanja korisna, tvrdei da lingvistika ne moe znaajno doprinijeti rjeavanju takvih problema (Johnson 1970; Lamendella, 1970). Chomsky negira znaaj lingvistike teorije za probleme u poduavanju jezika, u emu ga mnogi podupiru. Politzer (1972: 15) zauzima neto manje ekstremistiko stajalite da je 'primijenjena lingvistika' u krajnjoj liniji navika, nain upotrebe lingvistike konceptualizacije u definiranju i rjeavanju pedagokih problema. Nju zanima 'kako', a ne 'to'. Njegovo se vienje oito dosta podudara s Corderovim. Slino tome, Wilkins se doima revnim u devaluaciji pojma 'primijenjena' lingvistika, govorei radije o korisnim otkriima i implikacijama koje se mogu primijeniti u poduavanju jezika. Moja je namjera zauzeti suprotno stajalite da primijenjena lingvistika jest znanost te na taj nain potvrditi Malmbergovu izjavu: Primjenu lingvistike moemo i trebamo smatrati ravnopravnom znanstvenom disciplinom. No, moramo biti iznimno oprezni u mjeanju praktine primjene s isto znanstvenim istraivanjem (Malmberg, 1971: 3). Corder, prisjetimo se, zasniva svoje miljenje da primijenjena lingvistika nije znanost na tvrdnji da ona ne proizvodi, niti doprinosi teoriji, ve 'konzumira' teoriju. Meutim, svaki potroa, neovisno o tome to konzumira, prehrambene namirnice ili teorije, mora biti selektivan: mora imati kritike standarde prema kojima e kao potencijalni potroa procijeniti raaspoloive alternative. Meutim, odakle mu standardi, ako ne ponovno iz neke teorije? Njegov je odabir voen teorijom relevantnosti i primjenjivosti. Sljedei razlog da primijenjena lingvistika dobije status znanstvene discipline pomalo je paradoksalan: primijenjena lingvistika hibridna je disciplina, koja se sastoji ne samo od lingvistike, ve i od psihologije i sociologije. Procjenjujui relevantnost bilo koje 'isto' lingvistike izjave primijenjeni lingvist mora procijeniti ne samo njezinu lingvistiku nego i njezinu psiholoku i/ili socioloku valjanost. Zapravo ne mogu imenovati niti jednu jedinu granu 'primijenjene lingvistike' koja se oslanja iskljuivo na 'iste' lingviste: sve nadopunjuju lingvistike teorije saznanjima iz dvaju drugih spomenutih disciplina. KA, kao to e biti prikazano u drugom poglavlju, dosta se oslanja na psihologiju. Smatram opravdanim pripisati kontrastivnu analizu primijenjenoj lingvistici iz dva razloga: prvi, jer se razlikuje od 'iste' lingvistike po tome to se koristi drugim znanstvenim disciplinama i drugi, jer je lingvistika zna-nost na kojoj se najveim dijelom zasniva. Nepobitna je injenica da su se 'isti' lingvisti posebice tijekom proteklog desetljea bavili disciplinom u velikoj mjeri srodnoj kontrastivnoj analizi. Njih ne zanima usporedba, suprotnosti ili tipologija, ve univerzalnost jezika. Svrha pronalaenja jezinih univerzalnosti (onoga to je zajedniko svim jezicima) jest jezina ekonomija: 202

Carl James: to je kontrastivna analiza?

Pravi napredak lingvistike lei u otkriu da se odreene karakteristike zadanih jezika mogu svesti na univerzalna jezina svojstva te objasniti kao dublji aspekti lingvistike forme (Chomsky, 1965: 35). Prema tome, lingvisti su zadueni za detaljnu analizu ostalih jezika kako bi provjerili postojanje potencijalne univerzalnosti meu jezicima. Meutim, nerazumno bi bilo oekivati od svakog lingvista da provjeri potencijalnu jezinu univerzalnost uzimajui u obzir sve svjetske jezike: najvie to oni mogu uiniti jest da skupe potvrdne dokaze iz jo jednog ili dvaju jezika kojima vladaju. Takvom provjerom, lingvisti zapravo vre kontrastivnu analizu jezika. Ross (1969) je primjerice predloio da je derivacija pridjeva iz imeninih fraza jezina univerzalnost, do ega je doao analizirajui njihovu dublju strukturu, kao to je prikazano pod i). Provjerio je ovu tvrdnju na primjerima iz njemakog i francuskog jezika, to je vidljivo pod ii) i iii). i) Jack is clever but he doesn't look it. (Ivan je pametan, ali ne izgleda to) ii) Hans ist klug, aber seine Shne sind es nicht. (doslovno: Ivan je pametan, ali njegovi sinovi [to] nisu) iii) Jean est intelligent, mais ses enfants ne le sont pas. Zasad se sve ini u redu: tvrdnja se ini ispravnom, zamjenice it (to), es, le se u svakom sluaju odnose na pridjeve iz prethodne sureenice, to dovodi da zakljuka da su pridjevi imenike prirode. Meutim, FedorowiczBacz pronalazi protuslovne dokaze provodei kontrastivnu analizu engleske reenice (koja je ovdje prevedena na hrvatski) i njezinog poljskog ekvivalenta (iv): u poljskom primjeru taki nije zamjenica, ve pridjev. i) Jacek jest bystry, cho na takiego nie wygda. (doslovno: Ivan je pametan, iako takav ne izgleda) Navedeni primjeri neodoljivo podsjeaju na kontrastivnu analizu, no Ross se u ovom sluaju bavi 'istom' , a ne 'primijenjenom' lingvistikom. Pojasnit u jo jednom da je cilj ove knjige 'primijenjena' KA, a ne njezin 'isti' dvojnik. Stoga se bavi onime to mnogi smatraju sredinjom sastavnicom primijenjene lingvistike, ili barem njezinom najoitijom komponentom. Kako Wilkins (1972: 224) kae, Ona je jedno od rijetkih istraivanja jezine strukture koje je poboljalo pedagogiju kao cilj istraivanja, te je stoga sa sigurnou moemo svrstati u istraivako podruje primjenjene lingvistike. Politzer (1972) je neto manje eksplicitan, no injenica da KA zauzima cijelo jedno poglavlje od etiriju u njegovoj knjizi o istoj i primijenjenoj lingvistici govori dovoljno sama za sebe: za njega je KA sredinji i neizostavni dio primijenjene lingvistike. Odgovor na pitanje je li KA oblik iste ili primijenjene lingvistike? glasi: KA je oboje. Meutim, dok je 'ista' KA samo periferna disciplina u 203

hrvatistika

studentski jezikoslovni asopis

istoj lingvistici, u primijenjenoj je ona od sredinje vanosti. Od ovog sada pa nadalje, svaki put kada se u knjizi pojavi pojam KA, odnosit e se na 'primijenjenu KA'.

KA i dvojezinost
U ovoj je knjizi KA okarakterizirana kao oblik meujezine studije ili kako bi se Wandruszka (1971) izrazila 'meulingvistike'. Kao takva, a i zbog nekih drugih aspekata, ima mnogo zajednikog sa studijama dvojezinosti. Dvojezinost, prema definiciji, nije istraivanje pojedinanih jezika, niti jezika u openitom smislu. Cilj je istraivanja u ovom sluaju posjedovanje znanja dvaju jezika. Ako se radi o zajednici u kojoj se govore dva jezika, tada je rije o drutvenoj dvojezinosti; ako prouavamo osobu koja govori dva jezika, rije je o individualnoj dvojezinosti: KA se bavi drugom kategorijom. Dvojezinost se odnosi na posjedovanje znanja dvaju jezika neovisno radi li se o pojedincu ili zajednici, no kontrastivnu analizu zanima prijelaz sa jednojezinosti na dvojezinost, odnosno proces bilingualizacije. Razliku izmeu to dvoje moemo shvatiti i kao bavljenje trenutnom dvojezinou s jedne strane i poetnom dvojezinou s druge strane (Diebold, 1961). Neu pokuavati rekonstruirati povijest kontrastivne analize: Di Pietro (1971: 9) je pronaao rani primjer kontrastivne analize u knjizi C. H. Grandgenta o njemakim i engleskim glasovnim sustavima izdanu 1892. godine. Moje je miljenje da moderna KA poinje s Linguistics across Cultures (1957) (Lingvistika u raznim kulturama) koju je napisao Lado. Meutim, poticaj za ovo djelo bile su bez sumnje dvije ranije knjige na temu jezine integracije doseljenika u SAD: mislim na autore Weinreicha (1953) i Haugena (1956), koji su prouavali dvojezinost doseljenika. Ovo je povijesna veza izmeu KA i raznih studija dvojezinosti. Neki su izrazili sumnju u pravovaljanost ove veze, tvrdei da su istraivanja Weinreicha i Haugena analize utjecaja drugog jezika (ameriki engleski) na razinu znanja materinjeg jezika doseljenika te njezino odravanje, dok se KA bavi uinkom materinjeg jezika na novi jezik koji su doseljenici bili prisiljeni nauiti, tj. SJ: razlika je dakle u usmjerenosti. Dulay i Burt (1974: 102) su izrazili podrku ovoj napomeni citirajui Haugenove rijei (1956: 370), pod utjecajem je jezik uenika, a ne jezik koji uenik ui. No kao odgovor na to, mogli bismo zamijetiti da Weinreich uope ne spominje usmjerenost, ve govori o odstupanju od normi u oba jezika te dodaje da je snaga jezine interferencije najvea u smjeru MJ > SJ, to pripada istraivakom podruju kontrastivne analize: Ve iz svakodnevnog iskustva, ako ne iz rezultata psiholingvistikog istraivanja, moemo zakljuiti da jezik koji je nauen prvi, ili materinji je204

Carl James: to je kontrastivna analiza?

zik, na privilegiranom poloaju to se tie pruanja otpora jezinoj interferenciji (Weinreich, 1953: 88). Postoji jo jedna razlika izmeu navedena dva tipa istraivanja kojoj vrijedi posvetiti neto panje: ve smo je spomenuli ranije dok smo govorili o razlici ontogeneza filogeneza. Kontrastivnu analizu zanima utjecaj MJ-a na uenje SJ-a ali na individualnoj razini, dok su se Weinreichovi i Haugenovi radovi pozabavili dugoronim uincima jezinog kontakta, uzimajui kao period trajanja uinka jednu cijelu generaciju. Kontrastivnu analizu zanima 'parole', dok njih zanima 'langue'; KA se bavi jezinom 'interferencijom', a oni 'integracijom'. Uzevi ovo u obzir, ipak se ini da postoji znaajna razlika: zato bi De Saussure u konanici inzistirao na dihotomiji langue parole, ako ona lingvistici nije od temeljne vanosti? Moj je odgovor da dihotomija neophodna u lingvistici ne mora nuno biti jednako vrijedna za 'meulingvistiku', kako bi se ponovno Wandruszka izrazio. Kako istraivanja napreduju, dokaza je zapravo sve vie da su meujezini procesi koji su uzrok promjenama u postojeim jezicima vrlo slini kod promjena koje se odvijaju u duljem periodu, tj. koji traju generacijama, kao i kod promjena koje krae traju, tj. onoliko koliko je pojedincu potrebno da usvoji znanje odreenog stranog jezika. Povijesne etape u nastajanju pidinskih i kreolskih jezika (Whinnom, 1965) sline su onima kroz koje uenik SJ-a prolazi. U poetnoj etapi dolazi do procesa pojednostavljivanja jezika gubitkom sklonidbe, pomonih glagola i funkcionalnih rijei kao to su prijedlozi ili lanovi u nekim jezicima, nakon ega nastupa proces postupne komplikacije tijekom kojeg se meujezik asimilira u skladu s jezinim normama CJ-a. Ovakvim se pitanjima bavi Ferguson (1971), a njihovim znaajem u poduavanju SJ-a Widdowson (1975). Pojam 'meujezik', istraivanje dvojezinosti te razliku izmeu sloene i koordinirane dvojezinosti ponovno emo spominjati kasnije u estom poglavlju koje je posveeno pedagokoj primjeni kontrastivne analize. Sada je vrijeme da svratimo panju na psiholoke osnove kontrastivne analize. Prevela Tihana Kova

205