eljko Funda, Hrvatska

HAIKU I NITA1
(uvod u jednu zenocentristiku teoriju haikua)
Neosobnost
Kao rezultat itanja svake (dobre pogotovo) haiku pjesme javlja se pitanje: Kako to moe
biti pjesma kad se radi o goloj kostataciji? Na primjer: Tragovi stopa/ okruili su stablo/
utim snijegom.2 (Matas), Lutke i medo/ na ploniku ekaju/ odvoz smea. (. Vukeli
Roi), leptiri u letu/ najednom/ postaju nebo. (Vrga), U kasnu jesen/ meu golim
granama/ vie neba.3 (Kurnik). Pjesnik, otac lirskog subjekta, "demijurga" zapadnjake
poezije, kao da je nestao, kao da se "utrnuo"4. to je, dakle, ostalo?
Malo, gotovo nita. aljivo govorei, tako i treba biti. Odmah upada u oi da haiku,
pogotovo, po mom miljenju, dobar haiku, ne govori ni o emu, nita ne o-pjevava,
gotovo se odrekao jezika, odnosno, ne rabi ga za postizanje "ukraenog govora", to je
jedna od definicija poezije jo od antike. To, uostalom, samo zapadnjak moe jer je njemu
jezik "kua bitka"5 (Heidegger). Treba takoer rei da ve u samom zadatku da se bitno
pjesmom is-kae, a po zenu bitno je nita6/praznina/ um-bez-uma/neobitavajui um itd.,
postoji nemogunost: ta kako konkretnim jezinim sredstvima izraziti nita, prazno? Ve
rei jednu rije o tome, znai pogrijeiti7. posao se, dakle, ne moe direktno izvriti kao ni
dati "pravi" odgovor na bilo koje koanovsko pitanje, npr. to je zvuk jedne ruke? ili to
je priroda Bude? Rekao bih da je svaki (dobri, naravno) haiku zenovski odgovor na
pitanje to je istina? ili, zenovski reeno, to je Buda? Govoriti bitno ne znai, dakle,
rabiti puno apstrakcija, dugake zamumuljene reenice, nego bitno rijeima roditi i
(samo) tako ga dokazivati kao svoj i svaiji dio. To bitno, to nita8 prazno, koje je uvijek i
svuda oko nas, kroz haiku izbija kao minierupcija i ba po njegovim osobinama (malo,
kratko, jasno, jednostavno) prepoznajemo ga kao erupciju niega/ praznoga/ uma-bezuma, koji se, poznato je, stidi sam sebe i najradije se oblai u tajnovitost, gotovo u svoju
suprotnost, ne zbog straha od skrnavljenja, nego zbog mogunosti zasljepljivanja
(svojom) svetou koja, paradoksalno, to je vea, "svjetla puna", umjesto da
prosvjetljuje, moe zaslijepiti.9 To je takoer jedan od razloga zato je haiku, kolikogod
jednostavan, tako tajanstven. Sjetite se samo najpoznatijeg haikua: Stari ribnjak./ aba
uskoi./ Zvuk vode. Kroz samo 6 rijei10 Bao je rekao/pokazao/predoio bitno ne
opisujui ga, nego ga dokazujui. Zapadnjak, koji doslovno vjeruje u smislotvorstvo
rijei, za isto bi upotrijebio mnogo rijei, odnosno napisao bi pjesmu punu teke
simbolike i metaforike jer se o takvoj temi namee pisati na taj nain.
A(nti)tropinost haikua11
A(nti)tropinost haikua podjednako je vana za njegovu bit i funkciju kao i njegova
temeljna jednostavna konstatacijskost. Ta kako drugaije nego bez tropa, bez poetskih
figura da se govori o bitnome pojmljenom kao nita/prazno/ um-bez-uma, nego kao
neukraeno, neosobno? Takoer, s obzirom na kulturno-povijesnu tradiciju Japana,
domovine haikua, tako neto je samo po sebi razumljivo. Budui da se kod haikua ne radi
o "subjektivnom doivljaju objektivne stvarnosti", budui da se poetski doivljaj ne mjeri
koliinom tropa (metaforama, personifikacijama, usporedbama, ritmom, alegorijama,
simbolima itd.) i njihovom organizacijom, nego se radi o trenutanom uvidu u bitno

(nita/ prazno/ um-bez-uma, bez obzira kako ga nazvali) koje sada i ovdje izbija u
stvarnosti12, sav poznati poetski aparat je nepotreban, ak suvian13. U zapadnjakoj
poetici, umjetnosti openito, "umjetniki doivljaj" umjesto da is/do/pokazuje bitno,
nenamjerno fokusira pjesnika i njegov doivljaj, te njih, opet nenamjerno, ali zakonito,
podmee kao bitno. U pravilu, radi se o neosloboenosti autora od svoje "demijurke"
uloge, o zamjenjivanju stvar(nost)i rijeima. (Zar nije Kaizer definirao knjievnost kao
"umjetnost rijei"?) U samoborskom zborniku desetih haiku susreta mogu se nai ovakvi
primjeri: mir snjene pahulje14, sunce ljubi, oko sunca, procvala jesen, aa ee, sjela
tiina, grana daje sebi, prozor promatra, sunce dariva, zvuci blijete, vjeverica ljubi,
pauinasti al, apat trstike... Naravno, svi su oni lirski, zgodni, europsko poetski, no, oni
o-pjevavaju: oni su vie o nego to15, oni su primjeri poznavanja ars scribendi, u to haiku
tek djelomino spada16. Zbog ulaska haikua u knjievnost Zapada, pa ak i u samom
Japanu, sudei po nagradama na meunarodnim haiku-natjeajima, zbog njegovog
pojavljivanja u drugaijoj knjievnoj tradiciji, sve se vie pojavljuje haikuoid, pjesma
slina haikuu, lirska minijatura od tri stiha preteno pisana u tradiciji japanskog haikua.
Mislim da je dobro da se tako neto dogaa jer bi moglo dovesti do pojave nove
knjievne forme. Vjerujem da je tako neto gotovo nuno jer, ako se nastavi u stilu:
Plastino more uzbibano ljubiastim tulipanima;/ Koraljni neboderi zarasli neboderima;/
Zaspalo sunce iza crvenoga neba to straari nad pougljenjelim umama;/ Feniks
proboden samostrelom ponire iznad New Queensa:/ Oblaci gutani plamenovima nalik
morbidnim bakljama izumrlog KKK..." (asopis Forum, 1-3, 2003), to je jo relativno
benigno, bojim se da e poeziju itati samo autori i njihove ene. Meutim, da se to ne
dogodi, haiku je jedna od garancija jer ne trai (gotovo) nikakvo knjievno obrazovanje,
nego isto srce/um, sposobnost zamijeivanja bitnog u obinim, svakodnevnim
efemeralijama. Kolikogod to parodoksalno zvualo, upravo haiku, makar ostao
tradicionalistiki "ist", "bezidejan", "injenian", makar iskazuje bitno (nita/ prazninu/
um-bez-uma) upravo on i takav moe sudjelovati u borbi protiv nitavila, snage koja
obesmiljava ivot uvjerenjem da nita nije bitno jer se moe kupiti.
Pripomene
1. to je istina? - pita uenik. - Da je neto, rekao bih ti - odgovori mu uitelj. Sa svijeu o ovakvom nita,
teko mi je pisati esej na ovu temu. Zato sve to piem treba uzeti cum grano salis.
2. Svi navedeni primjeri su iz zbornika Deseti samoborski haiku susreti.
3. Zbog ovog vie, to je rezultat pjesnikove, dakle, subjektivne komparacije, haiku je, strogo gledajui,
manje "haikuistian".
4. Nirvana doslovno znai utrnue, odnosno prijelaz iz samsare, realnog svijeta ivota i smrti, u sunyatu,
prazninu, neosobnost.
5. Moglo bi se ironino ustvrditi da bitak jako stanuje u modernoj zapadnjakoj poeziji, naroito u, recimo,
konkretistikoj jer su se u njoj rijei ot(ij)elile, materijalizirale. Takoer, doslovno shvaena Heideggerova
teza moe se preformulirati u to jezinije, to bitkovnije, pa tako danas jezik u zapadnjakoj konkretistikoj
poeziji, i ne samo konkretistikoj, zamjenjuje bitak sam, zapravo, istiskuje ga arogancijom, vikom vjere u
sebe (Uostalom, zar nije zbog vika vjere Juda izdao Isusa?), te ne dozvoljava nikakvih "prostora", tiina
izmeu rijei. Zbog te samodopadnosti i samodostatnosti takav jezik postaje neupotrebljiv, ne zrai opim
smislom, poezija njime napisana ba se ne ita. Ovdje je dobro sjetiti se jedanaeste strofe iz Knjige puta i
vrline, jednog od temelja zena, gdje stoji da od nepostojanja zida proizlazi upotrebljivost kue, da
postojanjem stvari dobivamo, a njihovo nepostojanje nam slui.
6. Nekoliko citata: Nirvana nije nepostojanje/ Kako moete pomisliti tako neto?/ Mi zovemo Nirvanom
prestanak/ Svih misli na nepostojanje i postojanje. (Living by Zen, str. 141); Kad um nije vezan, postoji
praznina. ( ibid, str. 141); Praznina jednostavno znai nevezanost. (ibid, str. 141); Prazninu treba shvaati

kao odsustvo naih uobiajnih vrijednosti, ideja dvojne oporbe, naih pojedinanih distinkcija, tenji i
vezanosti. To su elementi "stranih tijela" koji paraliziraju skladno funkcioniranje uma. (ibid, str. 141); to je
nigdje-ne-obitavati? (um bez uma, op. autora) Ne obitavati u dobru, zlu, biu, nebiu, unutra, vani ili u
sredini niti u praznom, apstrakcijama ili neapstrakcijama - to je nigdje-ne-obitavati. Obitavalite uma treba
biti samo to nigdje-ne-obitavati. Neobitavajui um je zaista um Bude. S im se on moe usporediti? Nije ni
plav ni ut, ni crven ni bijel, dug ni kratak, na dolasku ili odlasku. Nije zamazan ni ist niti je subjekt
raanja ili razaranja. On vrsto ostaje i vjeno miran. Takav je oblik pravog uma... (ibid, str. 145);
...moemo rei da je sve nepostojano, bez-sebstveno, a iskusiti tu bez-sebstvenost ili prazninu znai iskusiti
mir Nirvane, Buda-prirodu i prosvijetljenje. (Haiku, br. 4, 1996, str. 6)
7. Opet suprotno zapadnjakom ...nego samo reci rije i ozdravit e dua moja. U principu, rije je na
Zapadu smislotvorna. Treba se ovdje sjetiti poetka Ivanovog evanelja: U poetku bijae Rije, i rije
bijae u Boga, i rije bijae Bog. U zenu, pak, rije je (gotovo) suvina. Bitna je meditacija, zadubljenost.
Rije je potrebna jedino kao dio/sredstvo doivljaja. Ili, kako kae Suzuki, Rije se ne smije odjeljivati od
stvari ili injenice ili doivljaja.
8. Nije li to jedan od razloga zato je toliko umjetnika i filozofa poludjelo?
9. U originalu 7 rijei.
10. Molim da pokuate shvatiti ovaj haiku kao odgovor na pitanje: to je istina?
11. O tome je s poetike strane vrlo informativno pisao Aleksandar Nejgebauer u varadinskom asopisu
HAIKU, br. 2 i 3, 1978. godine.
12. Ovo je "moja" definicija haikua.
13. Od tzv. poetskog aparata ostalo je: tri stiha od po 5, 7 i 5 slogova te, eventualno, "sezonska" rije.
14. Ovo je takoer primjer pleonazma.
15. Na ovom mjestu vrlo rado bih rekao mu (molim da pogledate ouov mu-mondo na poetku
Mumonkana), zbog pretencioznosti takvog odgovora ne smijem to uiniti.
16. Rekao bih da je haiku prvenstveno umijee/umjetnost doivljavanja, dakle, ars sestiendi.