UNIVERZITET U SARAJEVU

AKADEMIJA SCENSKIH UMJETNOSTI SARAJEVO

K. S. STANISLAVSKI: SISTEM
SEMINARSKI RAD

Predmet: Gluma I
Klasu vode: Ermin Bravo prof., Džana Pinjo van. prof., Helena Vuković
ass.
Studentica: Nikica Košta
Indeks broj: 556-261/23
Studij: Gluma

Sarajevo, siječanj, 2024.

 Sadržaj
UVOD.........................................................................................................................................2

OSJEĆANJE ISTINE I VJERA..................................................................................................3

EMOCIONALNO PAMĆENJE.................................................................................................5

ODNOSI.....................................................................................................................................6

PRILAGOĐAVANJE I DRUGI ELEMENTI............................................................................7

ZAKLJUČAK.............................................................................................................................8

LITERATURA...........................................................................................................................9
UVOD
Kada govorimo o knjizi Sistem K. S. Stanislavkog važno je napomenuti kako je to jedna od
najpoznatijih knjiga iz područja glume i scenske umjetnosti uopće, no osim njene važnosti, čar ove
knjige je i u jednostavnom jeziku kojim je napisana. Sama knjiga je napisana kao dnevnik ili
preciznije dnevnik rada novopečenog studenta Glume Nazvanova koji kroz zapisivanje vježbi, ali i
vlastitih osjećaja i promišljanja uspijeva približiti glumu svima – od onih koji se njome bave
profesionalno do amatera, zaljubljenika u kazalište i film. Upoznajemo elemente glume te saznajemo
što je to potrebno da bi čovjek bio dobar glumac, ali nam također ukazuje i na česte greške, klišeje i
nelogičnosti koje za posljedicu imaju stvaranje lošeg, neiskrenog glumca. Saznajemo o važnosti
objedinjavanja čula, ali i partera i partnerske igre.
OSJEĆANJE ISTINE I VJERA
Na početku ovog poglavlja učenici traže izgubljenu torbicu Maloljetkove, te je tim traganjem profesor
oduševljen. Torbicu su istinski tražili, bez glumatanja ili pretjerivanja, imali su htijenje i zadatak koji
su na kraju i obavili. Kada je zadatak obavljen to jest torbica pronađena, profesor im je zadao da
ponovno traže tu istu torbicu kao da je nikada nisu ni pronašli što je učenicima bio težak zadatak. Nisu
znali kako „zaboraviti“ gdje je torbica odnosno tražiti ju kao da zaista ne znaju gdje je. Profesor je
tada objasnio kako se u realnoj stvarnosti (onoj kada su prvi puta tražili torbicu) prava istina i vjera
stvaraju same po sebi dok postizanje istine i vjere (u slučaju kada su već znali gdje je torbica) ipak
zahtjeva prethodnu pripremu. Kako bi se zadovoljilo osjećanje istine i vjere u djelovanje na sceni treba
se služiti procesom opravdanja – svaki postupak treba opravdati svojim „kad bi“ i datim okolnostima
te je tek tada moguće povjerovati u istinitost svojih proživljavanja. Stanislavski tvrdi kako su istina i
vjera neodvojivi pojmovi bez kojih nema preživljavanja, a onda ni stvaralaštva. Naravno, ni istina ne
bi postojala bez laži. Tako je opisao dvoje učenika, Dimkovu i Umnoviha, koji su u želji da budu
istiniti na sceni zašli u dvije potpuno različite krajnosti. Poistovjetila sam se s Dimkovom koja je
djelovala iz straha tj. straha od laži. Meni se isto kao i njoj zna dogoditi da me strah od pretjerivanja,
bilo u govornoj ili fizičkoj radnji, onemogući da scena bude najbolja što može biti u tom trenutku.
Drugi dio poglavlja posvećen je bespredmetnoj radnji, kojoj smo i mi posvetili dosta pažnje na Glumi.
Kada smo tek započeli sa bespredmetnom radnjom, naše fizičke radnje su bile neprecizne i uopćene,
nismo obraćali pažnju na karakteristike zamišljenog predmeta ili same radnje. Stanislavski opisuje
psihotehniku kao pomoć u traženju istine na sceni koju je najlakše izazvati u oblasti tijela, u
najmanjim, jednostavnim fizičkim zadatcima i radnjama. Jedna od prvih vježbi bespredmetne radnje je
bio zadatak da u što manje akcija dočaramo avion tj. uradimo radnje koje su specifične i nesumnjivo
karakteristike isključivo putovanja avionom. Jedan po jedan smo izlazili na scenu i nudili fizičke
bespredmetne radnje dok se na kraju nismo složili da je avion moguće uraditi kroz: provlačenje kroz
redove, spuštanjem ili dizanjem zasuna na prozoru i vezivanjem sigurnosnog pojasa. Bez obzira što
smo ustanovili koje su to radnje, one su i dalje izgledale nezgrapno i neuvjerljivo. Profesor nam je tada
objasnio kako je za bespredmetnu radnju važan detalj koji će u nju unijeti život. Tako vezivanje
sigurnosnog pojasa neće možda biti toliko „jednostavno“ jer u zbilji se može dogoditi da je taj pojas
zapeo u procijepu između dva sjedala ili možda nije dovoljno zategnut, a svi ti detalji dozvoljavaju i
glumcima i publici da u tom trenutku zaista uobraze određen predmet (u ovom slučaju) u svojoj ruci.
Te male, ali i velike fizičke radnje važne su zbog njihove jasne, opipljive istine – čine život našeg
tijela, a to je polovina života cijele uloge. Nakon nekog vremena rada na bespredmetnim radnjama,
one su se počele usložnjavati. Za svaku smo ustanovili htijenje i cilj, ali i prepreke u ostvarenju istih.
Za kolokvij iz Glume odabrala sam bespredmetnu radnju spremanja za svoje vjenčanje. Prepreka je
bila ta da mi je vjenčanica bila uništena, slučajno sam na njoj progorila rupu. Naravno, trebalo je
ponuditi potencijalna rješenja za ovu prepreku. Tu je do izražaja došla gradacija postupaka, ali i
njihova logika. Ne možemo ponuditi manje ekstremno rješenje od prethodnog budući da to vodi u
antiklimaks. Također smo morali obratiti pažnju na to da na sceni radimo svjesno, logično, postepenim
provjeravanjem svakog momenta fizičke radnje.
EMOCIONALNO PAMĆENJE
Stanislavski opisuje emocionalno pamćenje kao ono što se ne veže ni za kakvu glumačku psihotehniku
već kao nešto do čega dolazi spontano zahvaljujući našim iskustvima, osjećanjima koje smo doživjeli
nekada u svojoj prošlosti. Bitno je da takva osjećanja znamo prepoznati, zadržati i uspjeti prenijeti
partneru i publici. Iako ne možemo sa sigurnošću znati što smo u određenom trenutku radili ili se pak
sjetiti točnih riječi koje smo izgovorili, uvijek možemo govoriti o osjećaju koji smo u datom trenutku/
situaciji osjećali. Ovakvo pamćenje ne proizlazi isključivo iz čula vida, već i audititivni ili olafaktivni
podražaj može probuditi naše emocionalno pamćenje. Kada smo o ovom poglavlju učili na satu,
profesorica nas je sve zamolila da zatvorimo oči i jednom po jednom nam je davala različitu hranu i
začine da pomirišimo. Različiti mirisi su kod svakoga od nas budili različita sjećanja i to potpuno
nesvjesno, bez truda. Mene je kava odmah podsjetila na moju sestru i na naše jutarnje ispijanje kave
uz križaljke i glazbu, kao i na smirenost i ispunjenost koju tada osjećam, dok neki drugi mirisi nisu
izazvali nikakvo osjećanje niti sjećanje. Tada smo shvatili važnost emocionalnog pamćenja posebno
kao alat kojim se možemo služiti pri izvođenju scena. Uvjet za njihovo korištenje je znati ih
prepoznati i u pravom trenutku iskoristiti, što činimo pomoću određenih okidača koji mogu biti
raznovrsni – rečenica, zvuk, predmet. No što kada određeni okidač, nakon česte uporabe, u nama više
ne izaziva željeni efekt? Tada ga je potrebno promijeniti, to jest pronaći novi. Kao jedan od okidača
može nam poslužiti rekvizita ili neki drugi dio scenografije kojoj nije jedina svrha ona estetska.
ODNOSI
Nakon bespredmetne radnje prešli smo na scene odnosa, radom u paru. Naučili smo vrste odnosa –
odnos prema partneru, prema sebi, prema predmetu i odnos prema ideji. Do tada je većina nas, ako je
negdje glumila ili izlazila na prijemne ispite, navikla na samostalan rad odnosno nismo toliku pažnju i
važnost polagali u partnera i partnersku igru. Kada smo zakoračili u scene odnosa, shvatili smo da ne
možemo igrati sami za sebe i iako smo to u teoriji razumjeli, u praksi (barem u početku) i nisi baš
primjenjivali. Kroz semestar smo mijenjali scenske partnere i tada sam shvatila koliko je važan
individualan pristup svakom partneru. Sa nekima je bilo lako, u vidu dogovora, ali i ideja tj. rješenja,
dok je sa drugima rad tekao sporije. Prije nego što smo se bacili u konkretne scene odnosa radili smo
na prepoznavanju emocija kod partnera što zapravo i je suština partnerskog odnosa.
Za ispit iz Glume imala sam dvije scene, jednu sa Asadullahom i jednu sa Nikom i Josipom. Prva
scena sa Asom, scena Aerodrom mi je bila veliki izazov budući da se nismo uvijek slagali, a i dok smo
ju igrali često je nedostajalo partnerske igre i djelovanja jednog u odnosu na drugo. Mogu reći da sam
se trudila raditi na tome i to promijeniti te da je na kraju bio vidljiv napredak. Scena Plaža, sa Nikom i
Josipom mi je bila zabavna i mogu reći da sam u njoj uživala. Mislim da smo svo troje bili zaigrani i
da smo na kraju igrali jedni s drugima, bez obzira što smo neke indikacije za scenu dobili neposredno
prije ispita. Kroz proces rada na sceni često smo dobivali proturječne indikacije ili promjene htijenja
što nam je znalo biti zbunjujuće, ali ono što sam na kraju uspjela naučiti jest da uz sve indikacije (koje
je naravno potrebno usvojiti) treba ostati dosljedan i sebi što je više moguće.
PRILAGOĐAVANJE I DRUGI ELEMENTI
Budući da ni jedna osoba nije ista kao neka druga, važno je znati se prilagoditi, ali za glumca,
prilagođavanje ne podrazumjeva samo prilagođavanje partneru, već i prilagođavanje situaciji,
pozornici, rekviziti te scenografiji. Kao što je ranije spomenuto, svaka osoba je jedinka za sebe stoga
svakome treba tako i pristupiti – individualno. Stanislavski navodi dva vida u procesu prilagođavanja
osim onog svjesnog i podsvjesnog – izbor prilagođavanja i ostvarenje prilagođavanja. Ranije sam
opisivala rad na sceni odnosa sa Asadullahom, koji se karakterno i po mnogočemu drugom razlikuje
od mene, kod koje sam svjesno morala raditi na tom prilagođavanju koje opisuje Stanislavski.
Naravno, te karakterne razlike ili razlike u radu ne znače da će scena biti lošija ili manje kvalitetna.
Prilagođavanje je vidljivo i sceni Plaža, gdje se Nika i ja nadmećemo za Josipa koji igra neznanca na
plaži. U tom nadmetanju Nika i ja koristimo razne taktike kako bi pridobile Josipovu pažnju, te s
vremenom te taktike gradiraju do radikalnijih, a Josip naravno mora imati reakciju na ponuđeno jer u
protivnom svak igra za sebe
ZAKLJUČAK
Čitajući Sistem Stanislavskog uviđam koliko je odnos važan na sceni. Bilo da govorimo o trenutcima
kada smo na sceni sami i jedini naš odnos može biti prema radnji to jest zadatku koji vršimo ili pak o
odnosu prema partneru/ima. Također je važno posvetiti puno pažnje našim osjetilima koja su za
dobrog glumca neophodna isto kao i razvijanje mašte te fokusa. Nakon samo nekoliko pročitanih
poglavlja Sistema shvaćam koliko je važno razvijati se u svakom smislu kao osoba ukoliko je naša
želja postati dobrim glumcem. Nije dovoljan samo talent ili teorijsko znanje, potrebna je sloboda, ali i
hrabrost i ustrajnost, kao i disciplina kako bi se na posljetku od osobe koja ima sve predispozicije za
postati glumac izrodio pravi Glumac.
LITERATURA
Stanislavski, Konstantin Sergejevič (1945): Sistem, Državni izdavački zavod Jugoslavije, Beograd.