UNIVERZITET CRNE GORE

FILOLOŠKI FAKULTET NIKŠIĆ

NJEMAČKI JEZIK I KNJIŽEVNOST

MOZGOVI
GOTFRID BEN

SEMINARSKI RAD

Mentor: Student:
Mr Minić Ana Radojević Mladen

Nikšić, 2016.

0
SADRŽAJ
UVOD ............................................................................................................................................. 2
NARATIVNA FORMA ................................................................................................................ 3
POJEDINAC U STVARNOSTI KOJA PARALIŠE ................................................................ 4
PSIHOLOŠKI ASPEKT RENEOVE LIČNOSTI ................................................................... 6
FUNKCIJA UZVIŠENOG JEZIKA ........................................................................................... 9
ZAKLJUČAK ............................................................................................................................. 11
BIBLIOGRAFIJA .............................................................................................................................

1
UVOD

U poglavljima koja slijede, pokušaćemo da protumačimo pripovjetku Gotfrida Bena,

”Mozgovi”. Djelo je napisano u nekonvencionalnom stilu ekspresionističkog duha, što će
dodatno otežati interpretaciju. Neobična upotreba simbola, aluzija, slobodnih asocijacija,
montiranje interteksta čitaoca stavlja u nezahvalnu ulogu tumača života glavnog junaka Benovih
pripovjedaka. Radi se o specifičnoj situaciji, bolje rečeno Benovim modelskim situacijama koje
postavljaju na pozornicu Renea, dok se glavna “drama” odvija bukvalno u mozgu ovog glavnog
junaka.
Pripovjetku “Mozgovi” treba posmatrati i u relaciji sa piščevim životom. I sam Ben
priznaje da njegovo stvaralaštvo ne bi bilo isto bez znanja o ljudskom organizmu i ljudskoj psihi.
Medicina mu je pružila hladno, objektivno i strogo razmišljanje, što se vidi i na primjeru ovog
djela, odnosno, načinu pripovijedanja.
Ovo je djelo koje ne može da se pojmi racionalno. Gotfrid Ben je stvorio tekst koji nije
moguće čitati površno. Potrebno je dublje tumačenje, tj. aktivno učestvovanje svijesti i
aktiviranje širokog obima znanja. Potrebno je uposliti i onu drugu stranu svijesti, ono
iracionalno, arhetipsko i podsvjesno kako bi ovo djelo ispunilo i piščevu namjeru kroz čitaoce.

2
1. NARATIVNA FORMA

Zbirka pripovjedaka „Mozgovi“ sastoji se od ukupno pet kratkih priča: Die Gehirne
(Mozgovi), Die Eroberung (Osvajanje), Die Reise (Putovanje), Der Geburtstag (Rođendan).
Objedinjuje ih lik doktora Renea, koji je mnogo manje individualizovan karakter ili lik, a prije
svega je objekat Benove demonstracije, savremeni čovjek kojeg pripovjedač uvodi u različite
Modell Situation, kako ih Ben naziva. Tim jedinstvenim naslovom „Mozgovi“, naslovljena je i
prva priča, i ona je jedina bila objavljena prije 1916. godine kada su objavljene sve zajedno.
Rene, glavni lik pripovjetke „Mozgovi“, je u smislu književnog lika tipični književni lik i to
opravdava mogućnost da se svih ovih pet priča stave u jednu zbirku i da im se redosljed po kojim
se čitaju odredi na taj način.
Početak pripovjetke „Mozgovi“, odnosno uvod, je dosta distanciran. Ta rečenica kojom
priča počinje kao klinički izvještaj je markiran:
Röne, ein junger Arzt, der früher viel seziert hatte, ein junger Mann der schon alt ist. ...es
waren ungefähr zweitausend Leichen ohne Besinnen durch seine Hände gegangen und
das hatte ihn in einer merkwürdigen und ungeklärten Weise erschöpft.
Ova rečenica sa jedne strane pozicionira glavnog junaka i određuje sa druge strane stil,
odnosno način izvještavanja, način pripovjedanja. Rene je ljekar koji putuje, trenutno, zatičemo
ga na početku prve priče na putu. On je u vozu, pratimo njegove utiske koji upadljivo biljeleže
kontrast između banalnih činjenica i Reneovog stalnog pokušaja da bude svjestan stvarnosti, da
sa sviješću priđe toj stvarnosti, sopstvenom životu, ali ga stalno bombarduje ta banalnost koja ga
okružuje.
Kretanje voza sprečava precizno i egzaktno evidentiranje činjenica, predmeta, konture se
rasplinjavaju pred njime. I vrlo ekspresionistički, ovdje je moguće primijetiti boje, koje se
miješaju, nebo je plavo, polje je boje maka, crveno i plavo, tipično ekspresionistički kontrast.
Kao da se pokreće svijet oko njega. To je svijet činjenica i čulnih utisaka koji ga bombarduju.
Sve se pokreće ali u stvari stoji. Ne pokreću se boje, ne pokreću se platna, već voz prolazi kroz te
predjele. Dakle, u vrijeme kada Ben piše, u medijumu likovnih umetnosti, to je već viđeno. To je
pokretanje boja koje u impresionizmu žive i iz kojih izranja utisak jednog trenutka. Ili kao
ekspresionistički izraz bojama, kao originalan izraz pjesničkog viđenja tog realnog svijeta a ne
ponavljanje, odnosno kopiranje realnosti. Ali u književnosti, u medijumu jezika, to sa bojama je
novo još uvijek. Taj pokušaj Bena je originalan, ali i njegov pokušaj da prenese u jezik ono što u
jednom određenom trenutku vidi očima, pomoću odgovarajućih jezičkih sredstava. Za to on
ovdje koristi književni postupak koji je poznat od druge polovine 19.vijeka i koji Benovi
savremenici eksploatišu u drugim stilskim formacijama, a to je doživljeni govor – Das erlebte
Rede.
Sličan pristup ovdje Ben koristi i za iskustvo doktora Renea u sudaru sa utiscima
spoljašnjeg svijeta. Rene je takođe i subjekt posmatranja, nije samo neko ko posmatra svijet oko
sebe, već vrlo brzo po načinu na koji pripovjedač izvještava o njemu shvatamo da je on predmet
posmatranja, koji istovremeno pokušava da izoluje vizuelne utiske u sferi realnog. U tom smislu
nije nevažno pomenuti to poređenje sa fizičkim eksperimentom voza, dva voza koja se
mimoilaze. Lik koji se nalazi u vozu je istovremeno u odnosu na drugi voz i statičan i u pokretu.
Tako je i Rene, subjekat koji je istovremeno posmatran, stvari koje su pred njim, žive u
kovitlacu.

3
2. POJEDINAC U STVARNOSTI KOJA PARALIŠE

Vrlo važne su tu prostorna i vremenska komponenta, koje doprinose tome da Rene

razumije da je vidljivi svijet kao celina nepojmljiv, da samo facete ili samo djelovi svijeta mogu
da uđu u njegovo vidno polje. To je ta prostorna komponenta, a vremenska je da na sličan način
on može da percipira svoju prošlost, ne kao cjelinu, nego opet u segmentima. Ono što on
pokušava jeste da poveže sve te pojedinačne utiske i da ih u jednom jedinom trenutku
objektivizira kao cjelinu. Naravno, ne polazi mu za rukom da od detalja sastavi celinu, tako da i
sam sebe percipira kao razjedinjenog, rastočenog na proste elemente i tom unutrašnjem
rastakanju odgovara i njegov poremećeni odnos prema stvarnosti, to je odnos uzroka i posledica
koji se praktično zamjenjuju. Nije uzrok tome što se on rastače činjenica što on ne može da
objektivizira svoju prošlost, sadašnjost i trenutak u kom se nalazi, nego obrnuto. To je taj Benov
preokret, gdje je činjenica da je on ličnost koja je razlabavljena, koja nema jedinstven odnos
prema stvarnosti, u stvari to i uslovljava njegovu mogućnost da percipira vreme i prostor.
On nije u stanju da koordinira ni svojim rukama, ni očima. To se jasno vidi u rečenici:
Dann lagen in vielen Tunnelen die Augen auf dem Sprung, das Licht wieder
aufzufangen...hier wollte Rönne den Chefarzt ein paar Wochen vertreten. Das Leben ist so
allmächtig, dachte er, diese Hand wird es nicht unterwühlen können, und sah seine Rechte an.
Oči su kao u tunelu, čekaju na svijetlo, one su odijeljene od ostatka njegovog tijela, kao i
ruke, odnosno svoju desnicu koju posmatra kao da je tuđa. Sve to je naravno Rene kojeg tako
percipiramo u potpunoj suprotnosti od onoga što se od njega očekuje, jer on ne putuje zbog bilo
čega, da bi preuzeo mjesto doktora bolnice, šefa, što je u neskladu sa ličnošću koju srećemo, koja
je odsječena od stvarnosti, pa ne može da percipira stvarnost, da je objektivizuje, jer treba da se
bavi nečim što zahtjeva objektivan način razmišljanja. Zbog toga on uskoro prepušta sve svojim
saradnicima, a umjesto da se bavi svojim pacijentima, bolesnicima, da ih liječi, on ih zbrinjava
kao medicinska sestra. Bavi se samo delovima njihovih tijela, on se prosto samo sanitarno brine
o njima. Kao tijelima bez duše. Dakle, Rene ne može da sagleda cjelinu ni u svom poslu.
Komunikacija je takođe vrlo važna stvar u ovoj priči. Nju zamjenjuju asocijacje, nema
mnogo dijaloga, već je tekst sastavljen od čitavog niza Reneovih asocijacija, predstava o drugim
ljudima, mogućim misaonim uzletima i padovima. Padova je sve više tako da se on zatvara u
sobu, jer nije u stanju da donese više ni jednu odluku. Čitalac je u toku čitave priče upućen na
pretpostavke, slutnje i stalno se vraća na prvu rečenicu u kojoj se njegova sudbina dovodi u vezu
sa brojnim obdukcijama koje je preživio i koje mogu biti uzrok njegovog ponašanja, koje je
indiferentno. Dezorjentisan u duhovnom smislu, on je dezorjentisan i u stvarnom svijetu,
prostoru. Ben naziva njegovu optiku tačkastom optikom, a to je Reneova mogućnost da vidi
pojedinačno doživljene impresije, pojedinačne stvari.
Postoje razni Benovi zapisi iz kasnijeg vremena koji su omogućili tumačima da dovedu u
vezu Benova lična iskustva sa Reneom, onako kako je opisano. Spoljašnji pristup tumačenja
književnog djela, odnosno biografski pristup, može biti od koristi za tumačenje ove pripovjetke.
Činjenica je da je Ben u privatnom životu bio u neslaganju sa svojim ocem u vezi sa izborom
svoje buduće profesije. Njegov otac je želio da mu sin studira teologiju i filologiju. Ben je,
naprotiv, želio da studira biologiju i medicinu. Bena je otac, ipak, poslao na studije teologije i
filologije u Marburg. Ben se za to vrijeme sve više sukobio sa ocem, dok je na studijama
postizao krajnje prosječne rezultate sanjajući o tome da studira medicinu. Osjećao se veoma
usamljeno tokom svog studentskog života u Magdeburgu i uspijeva da ubijedi oca da promijeni
svoju odluku i upisuje medicinu sljedeće godine.

4
 Postavlja se pitanje - da li je, kada je u 26. godini, kao mlad ljekar, bio suočen sa smrću,
sa patnjom, sa najgnusnijim propadanjem, Ben pokušao da prevaziđe te traume pomoću
umjetnosti? Tom osjećanju i traumama do kojih je dovelo spoznavanje užasa i bijede u berlinskoj
bolnici treba dodati uticaj društvene klime. U Berlinu, koji će sam Ben uporediti sa Čikagom, u
to doba vlada posebna atmosfera koju je teško opisati: sa svojih šezdeset pozorišta, sa brojnim
bioskopima, kabareima, sa stotinu dnevnih listova, to je od 1910. godine, pravi grad kulturne
industrije. Nesumnjiva je činjenica da je taj susret sa medicinom odigrao presudnu ulogu u
njegov stvaralaštvu. Sam Ben tvrdi: „Medicina mi je ulila jednu izvanredno važnu stvar: hladno,
objektivno, strogo razmišljanje; medicina me je , jednom riječju učila o onome što je stvaralačko
u objektivnosti“ (Dvostruki život, str. 80.francuskog teksta). Takođe, Ben se jedno vrijeme kao
lekar bavi psihijatrijskom praksom i tu proučava taj fenomen dezorjentacije i odjeljenosti
opažajnog svijeta. Pisac je dozvolio ovom lirskom subjektu iskupljenje kroz umjetnost, ili barem
mogućnost da o eventualnom spasenju meditira, o čemu će kasnije biti riječ.
Rene razmišlja o lažima:
Wer glaubt, dass man mit Worten lügen könne, könnte meinen, daß es hier geschähe.
Aber wenn ich mit Worten lügen könnte, wäre ich wohl nicht hier. Überall wohin ich sehe,
bedarf es eines Wortes, um zu leben. Hätte ich doch gelogen, als ich zu diesem sagte: Glück auf!
Rene dodaje ovaj komentar nakon što, dok se brine o pacijentu za koga on zna da će
umrijeti, boluje od terminalne bolesti, pacijenta ispraća riječima Gluck auf! - Srećno! Radi se o
svjesnoj igri riječi. Rene izgovara laž svjesno. Njegovo shvatanje laži je, ipak, drugačije, i to
možemo naći dodirne tačke sa Ničeom, koji i poeziju razumije kao lijepu laž. Poezija je laž koja
je neophodna da bi se preživio život. Na isti način, Rene svesno lažući daje takvom pacijentu, za
koga nema nade, mogućnost da živi ono što mu je od života dodijeljeno, vjerujući u tu laž. Taj
Ničeov smisao istine u laži nije amoralan. To je laž koja je nasušna potreba čovjeka da bi se
život mogao živjeti. Ako bismo samo prihvatali istine bez ikakve utjehe, mogli bismo svi da
izvršimo samoubistvo, kao Nafta kod Tomasa Mana u Čarobnom brijegu, ako bismo samo kroz
istinu sagledali stvari. Dakle, laž je za Bena, Getea, Ničea svojevrsna intuicija koja život čini
podnošljivim, preoblikujući ga, kaže Ben u sjaj i ljepotu, „Schein und Schonheit“. Ben, dakle,
ovu laž naziva lijepom. Vidimo kako se čitava filozofsko pjesnička teorija, filozofska kod Ničea,
koja postaje čak i Benova krilatica, u poetskom smislu, u književnoj formi realizuje u razgovoru
doktora Renea sa pacijentom. Ovdje „u krupnom planu“, ipak nije riječ o književnosti ili
umjetnosti uopšte, već iz ove Benove model situacije, iz koje pratimo doktora Renea, vidimo da
je on za jedno rođen a za drugo pozvan. Iz tih nagovještaja postaje jasno sa ostalim pričama da je
to priča o njegovom neuklapanju u društvo, njegov pokušaj da igra različite društvene uloge, što
mu takođe ne polazi za rukom.

5
3. PSIHOLOŠKI ASPEKT RENEOVE LIČNOSTI

Tokom godina ljekarske prakse Ben je, kao što je u prethodnom poglavlju pomenuto,
imao priliku da se bavi i psihijatrijskim proučavanjima i on unosi u svoje djelo psihijatrijski
fenomen. Bolesnici imaju otuđeni ili odeljeni opažajni svijet. To su opažajni utisci, koji su u
suprotnosti sa zakonom racija čija je glavna funkcija da ih objedini i pokuša da ih objasni. I u
tom smislu je neophodan citat:
Ich habe keinen Halt mehr hier hinter den Augen, der Raum wog so endlos, einst floß er
doch auch eine Stelle. Zerfallen ist Rinde, die mich trug.
Rinde se ovdje navodi kao fizički dio mozga koji se sastoji od lijeve i desne hemisfere.
Tu se vidi da su ovdje u vezi pripovjedni subjekat, protagonista, koji je istovremeno i objekat
koji funkcioniše na dva različita kolosjeka. Jedan kolosjek prati iracionalnog, kao ljekar on
racionalizuje svoja zapažanja ali nije u stanju da to izvede do kraja. Dakle, za razumijevanje
treba imati u vidu Benovu ljekarsku praksu, da je dobro poznavao funkcionisanje mozga, ali i
fizionomiju mozga i on to ovdje dovodi u vezu. Dobija se sinteza psihološke funkcije sa
fiziološkom građom.
Činjenica je da Ben Renea uvodi u različite egzistencijalne situacije, ali sa kojim ciljem?
Ovdje se radi o ličnosti koja strijepi od produbljivanja unutarpsihičkog konflikta ili zatočenosti u
njemu, a koja istovremeno pokušava taj isti konflikt i da razriješi. Zatim se postavlja još jedno
veliko pitanje, da li uzrok samoj dezintegraciji ličnosti leži na čisto organskom, psihološkom ili
su ova dva moguća uzroka u interakciji. Imamo, dakle, jednog ljekara koji je osuđen po
sopstvenom izboru na jedno takvo zanimanje u kojem zapravo ostaje u vrlo racionalnom
okruženju, ali kad pokuša sve utiske stvarnosti da sabere racionalno, nije u stanju to da uradi.
Otvara nam se njegov rascijepljeni mozak, ta njegova rascijepljena svijest. Ben pravi razliku
između pojmova svijest i mozak.
Zatim, isplivava na površinu konflikt racionalnog u Reneu, čije poprište “sukoba”
predstavljaju stvarnost koju opaža svojim čulima i sama svijest glavnog aktera. Zbog čega Benov
lik ne može da donosi odluke? Ovaj čisto psihološki fenomen mogli bismo da pokušamo da
rasvijetlimo različitim dubinskim teorijama. Prema Jungu naše Ja, odnosno ego predstavlja
centar svijesti pred kojim se opažaji predstavljaju „kao pred ogledalom“, kao i predstave. On je
ujedno donosilac odluka koji pokušava da zadobije što veću autonomiju (Karl Gustav Jung,
Čovek i njegovi simboli, 1968). Međutim vidimo kod glavnog aktera da je njegovo ja izgubilo
energiju i da je gotovo „zaposjednuto“ iracionalnim mislima od čega trpi i adekvatno opažanje
čulnog i objektivnog svijeta. Kao da je liku a i samom tvorcu ovog lika bilo potrebno da privede
svijesti sve ove sadržaje kako bi mogao da ih prihvati, osvijesti i ovlada njima, tj svojim
iracionalnim dubinama.
Prema dubinskim psihološkim teorijama, pretjerano korišćenje jednih funkcija može da
dovede do psihološkog protesta onih drugih, te je stoga ovdje došlo do iracionalnog protesta u
ličnosti, pošto se dugogodišnji ljekar bavio isključivo racionalnim aktivnostima. Banalna
stvarnost je počela izrazito da mu smeta. Njegovo opažanje biva fragmentisano, što će našeg lika
odvesti u iracionalno putovanje radi sticanja iskustava i spoznaja o sebi samom. Iracionalne
funkcije u njemu izvršavaju svojevrsnu dezintegraciju ličnosti, međutim takođe i novu i bolju
integraciju sa novim iskustvom i znanjem o sebi. Naš junak simbolički dolazi do uvida da naš
razum ne može sve da obuhvati, integriše i reguliše unutar sopstvene ličnosti.

6
 Na kraju priče, pojavljuje se ta tipična slika, i preko analize tih tipičnih slika, u stvari
dolazimo do onoga što može biti osnov razumijevanja priče:
wollte immer auffliegen wie ein Vogel aus der Schlucht; nun lebe ich außen im Kristall.
Aber nun geben Sie mir bitte den Weg frei, ich schwinge wieder – ich war so müde – auf Flügeln
geht dieser Gang – mit meinem blauen Anemonenschwert – in Mittagsturz des lichts – in
Trümmern des Südens --- in zerfallendem Gewölk – Zerstäubungen der Stirne – Entschweifungen
der Schläfe.
Ovdje je nemoguće racionalizovati brojne utiske. Da bi razumjeli ove redove, moramo im
pristupiti sagledajući ih iz više različitih perspektiva.
Ptica predstavlja slobodu, međutim ptica je i simbol pjesništva, to je Vogel, ptica koja
pjeva, ptica pjevačica. Tu se pojavljuju prve naznake razrešenja koje će se dogoditi u kasnijim
pričama. Zašto lik i tvorac ovog lika u simbolu ptice vide izlaz i rješenje? Pjesništvo je vid
simbolizovane integracije njegovih nesvjesnih, iracionalnih sadržaja i predstavlja njegovu
potrebu da taj racionalni „kristal-kamen“ sublimira i njegovoj duši donese rasterećenje, da taj
kristal prevede u drugo „duševno agregatno stanje“.
Međutim, vidimo da ta ptica pokušava da se vine sa klisure. Klisura, koja je simbol
rascijepljenosti i neslobode na neki način, upućuje na opasnost samog ovog duševnog zbivanja.
Kao čitalac, kao što smo pomenuli, nije moguće racionalizovati Reneove misli i predstave, one
su same po sebi iracionalne. Rene je neko ko može da se vine iz dna, ali je zatvoren i time
upućuje na neslobodu, fizičku, jer se celo vreme nalazimo u njegovom mozgu, ali i psihološku,
za misli.
Značenje treba tražiti i na nivou interteksta. U tekstu se pominje ptica koja želi da se vine
iz klisure, i pominju se krila. Moguća je veza sa mitom o Ikaru. Krila se prizivaju u vezi sa
slijetanjem iz zatvora. Kristal označava zatvor koji stvarnost nameće slobodnom duhu. Ranije
Klisura je shvaćena ne samo kao rascepljena Reneova svest, već kao svojevrstan zatvor
racionalnog, zatvor obaveza koje su mu dodeljene i tu se vidi taj mit o Ikaru, gdje on teži da
izađu iz neslobode u slobodu i zato koristi krila.
Simbol racija predstavlja kristal što bi u psihološkom značenju moglo da označi nešto
tvrdo, potisnuto, okamenjeno. Upravo je to duševna posljedica potiskivanja iracionalnih
segmenata naše ličnosti. Međutim, vidimo da ta ptica pokušava da se vine sa klisure. Klisura,
koja je simbol rascijepljenosti i neslobode na neki način, upućuje na opasnost samog ovog
duševnog zbivanja.
Treba imati u vidu ovaj simbol ptice, kao mogućeg pjesnika, i sa druge strane ovaj kristal,
koji se pojavljuje kod Hofmana kao prijetnja. Vještica kod Hofmana prepisuje rukopise i sve
vrijeme ne razumije šta oni znače sa racionalnog pristupa, ali kaže: „ako napraviš neku grešku,
završićeš u kristalu“,. On naravno ne razumije šta to znači do jednog trenutka kad ne vidi svoje
kolege studente, koji su onako pripiti i vraćaju se sa neke zabave, dok su zapravo začarani i
nalaze se u kristalnoj boci. Oni misle da se šetaju, da prelaze most i da se vraćaju kući, njemu se
u tom trenutku otvara jedan drugačiji pogled na stvari gdje on kristal percipira kao svijet na koji
je on osuđen. Ako život posmatra samo racionalno, onda je osuđen da ostane u vrsti staklenog
zatvora, koji ga sprečava da razmišlja preko toga. Iako je ta boca providna, on kroz nju ne vidi,
on ne vidi dalje od svoje stvarnosti, dalje od svoje realnosti. Oni ne vide ono što je i po Hofmanu
i po romantičarima otvoreno duhovnom oku. Anselmo nasuprot njima postaje prirodni čovjek,
koji se oslobađa. On postaje pjesnik.
U vezi sa tim treba posmatrati kristal u vezi sa pticom i tu se vidi taj mogući izlaz iz ove
situacije doktora Renea koji se ogleda u Frojdovoj analizi Hamleta: Za jedno rođen, za drugo

7
pozvan. On je pozvan da bude lekar. On treba da pređe taj put, taj izlazak iz stvarnosti, izlazak iz
banalnosti, koji predstavljaju njegovu stvarnost.
Zatim se pominje obrušavanje svjetlosti, metafora juga koje u principu korespondiraju sa
racionalnim. Svjetlost, rasvjetljavanje su riječi koje se dovode u vezu sa terminom Aufklärung
(prosvetiteljstvo), ali i njegov otpor prema svjetlosti se vidi kao otpor prema promjenama. Zatim
se ovi simboli dovode u vezu sa jugom, ruševinama juga. Ben ne upućuje ni na šta sto bi moglo
da objasni metaforu juga, već je treba dovesti u vezu sa svjetlošću, koja se obrušava, sa lutanjem
slepočnica se i čela. Kod Bena su ti racionalni pojmovi zatim dovedeni u vezu sa psihološkim
pojmovima. Ponovo govorimo o sintezi oprečnih pojmova: nauka i psihologija, mozak i svijest,
sljepočnice i vidik.

8
 4. FUNKCIJA UZVIŠENOG JEZIKA

Ben ukazuje i sam na monološku prirodu svog pjesništva, odnosno mogućnost da

asocijativno niže metafore, koje u tim nizovima dobijaju svoja sopstvena značenja. Ova značenja
prevazilaze opštu simboliku upotrebljenih riječi. Bena riječ interesuje čisto kao asocijativno
sredstvo. Ona sadrži u sebi neku simboliku, ali tek kada se dovede u vezu sa nekim drugim
riječima, sa drugim sintagmama pa i u širem kontekstu, može kod Bena da stvara simbole. Riječi
su impulsi, „okidači“ za asocijacije. Ta je asocijativna priroda modernog pjesništva u stvari
pjesništva 20. vijeka. One su onoliko simbolične, koliki potencijal imaju da izazovu asocijaciju,
da prošire svoje značenje u dodiru sa drugim riječima. Najmanje intenzivni su po Benu
apstraktni pojmovi, pridjevi i boje. To je za Bena problem klišetizacije poezije i književnosti
uopšte. Ako neki spoljni ili unutrašnji podražaj okarakterišemo kao ljubav ili nada, ili mir ili
sloboda, oni ostaju prazne ljušture osim ako ih ne dovedemo u vezu sa pojmovima koji će ih
konkretizovati.
Tako plava boja kod Bena mora da bude dovedena u vezu sa plavim anemonama ili još
drastičnije mač od plavih anemona. Viteštvo je samo pojam, ali mač je konkretna predstava i
moderna poezija pa čak i savremena poezija „živi“ od konkretnog. Tako je ovaj mač od plavih
anemona mnogo upečatljiviji nego da skujemo sintagmu „pjesništvo viteštvo“. Anemona je
cvijet koji inače ima plavu boju, i plavi cvijet koji se pojavljuje kao simbol za kojim traga lik u
Novalisovom djelu, Hajnrih fon Ofendingen. To je univerzalni simbol pjesništva, istovremeno i
masonski simbol. Drugi razlog za upotrebu ovog simbola je i zato što je Hajnrih fon Ofendingen
ironizacija Geteovog Majstera. Dakle, radi se o ironičnoj upotrebi plavog cvijeta ali se plavi
cvijet koristi i u Benovoj poeziji, zbirci pjesama „Mrtvačnica i druge pjesme“. U vezi sa mačem,
sa konkretnom akcijom je, dakle, pjesništvo. Kad se sa drugih priča vratimo na ovu prvu, vidimo
da je već tada bilo jasno da je jedini mogući Reneov izlaz bio da progovori kao pjesnik i da
percipira stvari kao pjesnik, kao umjetnik i otuda ta veza sa Hajnrihom fon Ofendingenom. Tu se
ogleda veza sa kristalom, Anselmom, Hofmanovim likom, koji neće završiti u kristalu zbog
činjenice da on na vrijeme spoznaje tu odijeljenost između svakodnevne banalne stvarnosti i
mogućnost da se vidi više, drugačije, da se u kristalu ne mora biti zarobljen, jer je kristal
transparentan. Kroz njega, dakle, može da se vidi ona druga stvarnost. Ovakva mogućnost
spoznaje nije dostupna svima. Ona se pruža posebnim pojedincima i umjetnicima.
Ovakvo Benovo pjesničko poimanje stvarnosti ili poimanje stvari, odražavaju se i na
upotrebu pjesničkog jezika. Upotreba konkretnizovanih pojmova, koje smo već pomenuli, igra
veliku ulogu. Boje nemaju nikakvo značenje, one su samo riječi. One nisu ništa što će doprinijeti
konkretnoj poetskoj predstavi. Ben ovakve riječi naziva praznim, simbolično čak „mrtvim
riječima“.
Ben eksperimentiše sa sintaksom kako bi napisao ovo djelo. Shvatanje riječi utiče na
sintaksički poredak riječi u rečenici. Tradicionalnu sintaksu on deklarativno proglašava
izlizanom. Tradicionalna sintaksa može da se koristi samo za „naručivanje piva“, Ben piše u
djelu „Dvostruki život“. Gotfrid Ben smatra da konvencionalna sintaksa ne može da se koristi

9
kao umjetničko sredstvo, da je to još jedan momenat klišetizacije. Autonomiju izraza omogućava
sloboda, kombinacija riječi, odstupanje od sintaksičkih veza, od kondicionala ali i posredstvom
toga, odstupanje od kauzalnih i racionalnih odnosa. Ben se zalaže, a ovdje to i primenjuje, za
emancipaciju jezika.

10
ZAKLJUČAK

Pripovjetku „Mozgovi“, odlikuje autentični duh ekspresionizma, hrabrost da se riječi

koriste na jednom višem nivou, smjelost koja će piscima modernog doba služiti kao primjer. Iako
ovaj kratki prozni tekst odlikuju haotičnost i naizgled nepovezani nizovi asocijativnih pojmova,
kod Bena ništa nije slučajno. Značenje ovog proznog teksta prije svega leži u snazi riječi. Za
Bena su riječi snažne, onoliko, koliku moć imaju da izazovu asocijaciju. Međutim, u slučaju
pripovjetke „Mozgovi“, upravo u tim asocijativnim nizovima, odnosno u kombinaciji sa
pojmovima koji će ih konkretizovati, riječi ispunjavaju svoju suštinu.
U svom djelu Ben stvara autentičnu ličnost Renea, kojeg odlikuje fragmentisanost
ličnosti, koja nije u stanju da percipira stvarnost. Tačkasta percepcija glavnog junaka, kako je
sam Ben naziva, odlika je pojedinaca onog vremena. U stvarnosti koja parališe, kada je ovo djelo
izdato 1916. godina, milioni umiru u ratnom vrtlogu, u sličnom vrtlogu zahvaćen i glavni lik
Rene. Njegova nemogućnost da objedini prošlost, koje ne želi da se sjeća i budućnost, u kojoj se
ničemu lijepom ne može nadati, stvara izvjestan otpor zbog kog Reneova ličnost vrši
dezintegraciju sebe same kao sredstvo mehanizam odbrane. Međutim, problem nastaje kada ni
sadašnji trenutak, odnosno, banalna stvarnost, nema šta da ponudi. Tada ličnost boravi u
svojevrsnom zatvoru, ili u slučaju Renea, simbolično, u kristalnoj kugli iz koje izlaza nema.
Ben u svojim djelima zahtijeva jednu novu objektivnost u godinama kada ona nije bila
moguća usljed siromaštva, ratovanja i pesimizma. Ben je pisao kao tipični predstavnik svoje
epohe, međutim, imajući u vidu njegov život i čitajući njegova djela, vidimo da je malo šta u
vezi sa Benovim stvaralaštvom konvencionalno.

11
SPISAK KORIŠĆENE LITERATURE

Primarna literatura:
1. Gehirne - Mozgovi. Novele, Gottfried Benn (Leipzig 1916.)

Sekundarna literatura:
2. Doppelleben - Dvostruki život, Gottfried Benn (Leipzig 1950.)
3. Man and His Symbols, Čovjek i njegovi simboli, Karl Gustav Jung (1964)
4. Wikipedia:
https://sh.wikipedia.org/wiki/Gottfried_Benn (29.11.2016, 17:53)
https://de.wikipedia.org/wiki/Gottfried_Benn (02.12.2016. 20:45)

12