Usmena književnost - drugo predavanje

dr. sc. Mirsad Kunić

Subjekt usmene komunikacije oslanja se samo na svoje pamćenje, on nema pismo, nema
mogućnost da zapiše da bi više zapamtio, i to je spas za usmenu tradiciju. Jedan od primjera
zašto je to dobro jeste Peri, koji je sa svojim kontaktima i saradnicima, sa potencijalnim
epskim pjevačima na područjima gdje je dolazio, dolazio u susret sa onima koji znaju čitati i
pisati i sa onima koji ne znaju čitati i pisati. Jedan od prvih pitanja u intervjuima, a koji su bili
obavezni, bilo je da li znaš čitati i pisati.

Zašto im je to pitanje bilo važno, zašto ga nisu ostavljali za kasnije i zašto su ga uopće
postavljali svojim pjevačima, kazivačima?

I tada i danas, naprosto, oni epski pjevači koji su znali čitati i pisati, ali i bilo koji drugi,
utrkivali su se da dokažu da znaju, jer su mislili da su oni bolji epski pjevači, bolji izvođači,
da bolje rade taj posao. Takvi su znali slati napisane pjesme Periju, da mu olakšaju posao, a
Peri je takve pjevače i njihove pjesme iz učtivosti prihvatao i ostavljao, ali su mu najbolji bili
oni koji nisu znali čitati i pisati. Dakle, to mu je bio kriterij, a ako požure da se pohvale, a šta
će drugo čovjek, nego se pohvaliti da zna čitati i pisati, jer i tada je bilo loše da priznaš da ne
znaš čitati i pisati, a kamoli danas.

Oni imaju desetine, čak i stotine pjesama zapisanih, a takve pjevače zvali su autodidakt, oni
koji su sami zapisivali svoje pjesme i tekstove. Ispostavilo se čak da su neki prepisivali iz
pjesmarica, ali možda i nisu, nego su ih iz pjesmarica naučili napamet od riječi do riječi i
dostavljali Periju koji ih je sakupljao. Te pjesme nisu bili zanimljive.

Zašto su ove druge, od pjevača koji ne znaju čitati i pisati, bile zanimljivije, bolje,
kvalitetnije? Dakle, pismo u ovom poslu nije od koristi, naprotiv, ono kvari. U usmenoj
predaji, prenošenju, pamćenju, vrlo je važno da se epski, lirski i bilo koji, oslanja samo na
svoje pamćenje. To je uvjet. Ako se počne učiti pismo da se pribilježi ili ako počne učiti
pjesme iz pjesmarica, to već nije usmena tradicija, tu se pismo upliće, a pismo je za usmenu
tradiciju, u ovom slučaju, neprijatelj broj jedan.

Usmeni epski ili lirski kazivač, pjevač, oslonjen je na svoje slušanje, pamćenje i umijeće
kreiranja nove pjesme, kićenje. Kao kad im se kaže da skite onu o Muji i njegovoj nevjernoj
ljubi ili o Halilu kako ide na Mejdan... Svaki se pjevač, kazivač, mora oslanjati na sluh, a
gluhonijemi, koji nisu mogli čuti, nisu mogli biti kazivači, pjevači... Morali su istovremeno
biti i slušaoci i pripovijedači, to su dvije komponente bez kojih nema usmene tradicije, dakle
slušanje tuđe pjesme i poslije reprodukcija toga što je čuo. Ali nikada nijedna izvedba nije
puka reprodukcija, ponovno stvaranje, nego je to uvijek stvaranje, produkcija, stvaranje nove
pjesme, produciranje, proizvođenje... Peri i Lord su došli do zaključka da je svaka izvedba
pjesma za sebe, čak i kad isti pjevač istu pjesmu izvede, jednu za drugom, to su različite
pjesme.
Iskazivač funkcionira potpuno izvan pisma, nema predstavu da je ono što izvodi u jednom
dahu jedan stih, oni to nazivaju drukčije, imaju svoje termine za te stvari.

Subjekt usmene tradicije istovremeno i pamti i zaboravi. On nikad ne može zapamtiti jednu
izvedbu od riječi do riječi, niti se trudi. On zapamti glavnu temu i onda ostale doda svoje
detalje, svoje epizode.

Mozak je kao posuda, do neke granice može pamtiti, a onda se napuni, i svaka nova
informacija mora istisnuti neke prethodne. Dakle, nova tečnost mora istisnuti drugu. Tako je i
sa mozgom, to je naprosto fiziološki proces. Pamćenje u usmenoj tradiciji je direktno oslonjen
na ovaj fiziološki proces, direktno je vezan sa prirodnim procesom u ljudskom mozgu, zato je
on optimalan.

Kako Avdo Međedović može ispjevati ep od 12 000 stihova, i to ne jedan, poslije njega
ispjeva neki od 1800, pa od 1900 stihova, i na kraju kad se sve sabere ispjeva nekoliko stotina
hiljada stihova, što je otprilike osam Ilijada ili Odisjea. On nema u glavi toliko stihova, ne
pamti te stihove, on ima umijeće pripovijedanja u stihovima.

Dobar epski pjevač, najbolji epski pjevač se razlikuje od prosječnog po tome što on zna
mnogo više tema, pjesama. Mjera za dobrog epskog bošnjačkog pjevača je bila po tome ko
može u ramazanskim noćima svaku noć pjevati novu pjesmu, to je minimum trideset pjesama,
jer je vrijeme za izvođenje tih pjesama bilo za ramazan poslije iftara, da se može sjediti uz
jelo i neke druge dodatke. Dobar je bio onaj ko je imao takav repertoar da može svaku noć
izdvoditi različite pjesme, a najbolji su znali i više. A najbolji od najboljih, od koga su svi
učili, bio je Ćor-Huso Husović. Znao je pjesama onoliko koliko ima dana u godini.

Usmena književnost je postojala u svom usmenom obliku, pamtila se i prenosila stoljećima, a

onda se u nekom periodu razvoja evropskog društva, javila potreba da se to što egzistira u
usmenoj formi i zabilježi. U 17. stoljeću se javila ta prevratnička, ta revolucionarna ideja
prosvjećenja, potrebe da se uči, da se obrazuje, da se vjeruje u ideju da se učenjem može biti
bolji, i pojedinačno i kolektivno.

Šta to pojedinac i kolektiv mogu naučiti iz usmene književnosti? To je bilo u 17. stoljeću kada
je i na evropskom, a kamoli na južnoslavenskom prostoru usmena komunikacija bila
dominanta, u vrijeme kada je bilo mnogo manje onih koji su znali čitati i pisati od onih koji to
nisu znali. Ali su vjerovatno znali oni najmudriji među njima, veliki pisci, filozofi tog
vremena, znali su da će se vremenom stvari mijenjati, da će se odnosi između pisane i usmene
komunikacije mijenjati, da će se stvari razvija na štetu usmene tradicije, da će usmena
književnost, koja je bila veoma razvijena i prisutna u različitim formama, biti u defanzivi, biti
potiskivana. I evo, tri stoljeća poslije, živimo u vremenu potpune dominacije pisane
književnosti nad usmenom.

To je jedan momenat, a drugi manje vidljiv, postat će naknadno vidljiv, a to je momenat kada
se usmena književnost razvila do te mjere, forme, oblika, da su oni morali utjecati na žanrove,
na forme pisane književnosti. I to je tako, naprosto, pisane književnosti ne bi bilo bez usmene
književnosti. Usmena književnost se morala razviti, pojavilo se pismo, i ta potreba za
književnom riječju nastavila da traje u pismu, i dobili smo pisanu književnost, koja i dan-
danas traje.

Veza između usmene i pisane književnosti je višestrana, višestruka, da je gotovo nemoguće

izmjeriti, sagledati kolike su to veze. Prozni oblici koji su postojali mnogo prije pisma, a to su
bajke, zatim šaljive priče, narodne priče, novele ozbiljnog sadržaja, su neminovno utjecali na
pojavu pisane pripovijetke. Ono što je bio sadržaj bajki, kasnije je u pisanoj književnosti
prešlo u ono što se naziva naučna fantastika. Imate tu vrstu izmišljene realnosti u bajkama
koja nastavlja da se na određeni način njeguje u prozi naučne fantastike.

Isakovićeva Hasanaginica je drama napisana direktno na poticaj istoimene balade. Napravio

je dramski tekst na osnovu balade Hasanaginica, i to nije jedini tekst, postoji još njih
inspirisanih ovom baladom. U evropskoj književnosti postoji dosta primjera, npr. Uliks
Džejmsa Džojsa, epskog pisca iz početka 20. stoljeća, jedan od najvećih i najpoznatijih
evropskih romana u 20. stoljeća, nastao je na predlošku Homerovog epa, Ilijada i Odiseja, ep
sa kojim počinje evropska kultura.

I još jedna skrivenija veza između usmene i pisane književnosti, koje postajemo svjesni danas,
a za koju je zaslužan najveći psiholog 20. stoljeća, a to je Frojd, zato što je u svojim
istraživanjima, u svojoj psihijatrijskoj praksi došao do zaključka, a njegovi prethodnici
psiholozi nisu imali tu spoznoju, da zapravo ono što čovjek jeste, ono što ga čini osobom,
formira se u nekoliko prvih godina ljudskog života, rođenjem pa do recimo negdje pete ili
desete godine. To se najprije upiše kroz odnos majke prema djetetu u prvim danima, pa onda i
oca, braće i kako dijete odrasta, i ostalo okruženje. Kroz taj odnos formira se njegova
osobenost koja se kasnije aktivira, ono se što se razvojem kasnije formira u ličnost.

Nužno na njegov razvoj utječe tih prvih nekoliko godina života, i to možda najviše u prvoj
fazi kada u djetetu ne postoji nikakva svijest o sebi i svijetu, naprosto svijet doživljava kroz
podržaje, nagone za hranom, za bliskošću majčinog tijela, očevog, potreba za tim bićima oko
sebe... Ovo nam je važno, ta Frojdova saznanja u psihologiji bila su toliko dalekosežna da su
se proširila na razumijevanje usmene tradicije. U razvoju jednog društva, preciznije kolektiva,
ovdje na našem prostoru, bošnjačkog, srpskog, hrvatskog i crnogorskog, ta faza usmene
tradicije se može identificirati sa ovom prvom fazon razvoja djeteta. Ona nužno određuje nas
pojedinačno. Možemo nešto poricati, nešto ne željeti, ali to je mimo naše volje upisano u naš
kulturni kod i to nas poslije određuje. Time što ćemo nešto poricati, mi samo stvaramo
problem, dolazimo u konflikt sa sobom, sa onim što jesmo i stvaramo plodno tlo za određene
konflikte, stresove, traume u kasnijem razvoju.

Ovo šta mi imamo, pojedinačno i kolektivno, bez obzira gdje se ko smiješta i vidi, on u toj
usmenoj tradiciji treba da vidi svoje djetinjstvo, od rane dobi, rođenja, pa do desete godine, i
da prihvati to što jeste. Imamo slučajeva da se ljudi iz nekih razloga odriču sebe i svog
djetinjstva, da ne žele reći svoje porijeklo, gdje su odrasli. Teško je živjeti i nositi se s tim,
uvijek je bolje prihvatiti sebe kakav god i šta god da jesi, kakvi god da jesu roditelji i šire
okruženje, nego poricati. A onda sa prihvatanjem lakše se nosiš s tim, ukoliko je, uslovno
rečeno, negativno naslijeđe.
To su te veze između usmene i pismene književnosti i kada se pojavila ta potreba za
bilježenjem. Još jedan važan momenat je dodatno podstakao tu potrebu za zapisivanje, koja se
javila i razvijala na svoje različite načine, i kao produkt te ideje, tamo negdje krajem 18.
stoljeća ili početkom 19 stoljeća, posebno u Njemačkoj koja nam je veoma važna za
razumijevanje naše usmene tradicije, u vrijeme njemačkog romantizma, ta ideja će se dodatno
intenzivirati. Njemački romantičari će na svoj način razumjeti, shvatiti važnost usmene
tradicije za sebe, za svoje ideje o romantizmu, i kako treba pisati. Romantizam je književni
pravac u evropskim književnostima, krajem 18. stoljeća do otrilike polovine 19. stoljeća, koji
u čitavom sklopu ideja, propisa, uvjetno rečeno, kako treba jedan romantičarski pisac pisati,
imao i dio tih ideja koji su se odnosili na odnos prema usmenoj tradiciji.

Njemački romantičari su razmišljali da je usmena tradicija presudno važna za kulturu tog

naroda, a onda i za nas koji sebe nazivamo piscima romantizma, zato što su se, između
ostalog, svi romantičari željeli vidjeti kao pisce s dušom, sa srcem, za razliku od prethodnog
pravca koji je bio racionalizam, koji se oslanjao na raciju, um. Potvrdili su to da ljudski
organizam sadrži nešto što se zove um, tu razumnu komponentu, ali da ima i ono drugo,
osjećajno, da to nije sve.

Ta osjećajna komponenta je važnija, ona čovjeka vjernije oslikava, predstavlja, izražava.

Forsirali su tu vrstu stila i došli do toga da je usmena književnost najautentičniji izraz tih
osjećanja, jer je kazivana usmenim putem bez posredovanja pisma i što je kazivana narodnim
jezikom, onim čistim jezikom kojim se komunicira u svakodnevnoj komunikaciji. Taj jezik je
najbolji način da se kaže svijet u našoj unutrašnjosti. Nama je stalo da nas ne opterećuju
aktima, stvarnošću oko nas, nego da svome čitaocu podastru bogatstvo nijansi svakog
ljudskog bića unutra, koje sadrži u sebi. Svaka individua, pa i svaki kolektiv posjeduje to
unutarnje bogatstvo koje je mnogo važnije od onog vanjskog. Još uvijek smo na njihovom
terenu i pokušavamo govoriti njihovim jezikom.

Alberto Fortis, italijanski putopisac, koji je po Dalmaciji i negdje u njenoj unutrašnjosti,

zabilježio Hasanaginicu, i u tom putopisu Put po Dalmaciji, koji je objavio u Italiji 1774.
godine, donosi tekst Hasanaginice, prvi zapis, Žalosna pjesanca plemenite Asanaginice.

Osim izvornog teksta na bosanskom, on taj tekst prevodi na italijanski, što je bila ključna
stvar. Otprilike istih godina, kada Fortis objavljuje taj putopis i tekst Hasanaginice u svom
putopisu, boravi Gete u Italiji, i on dolazi do tog putopisa i čita tekst Hasanaginice na
italijanskom, i oduševljen njome prevodi je sa italijanskog na njemački. Pošto je i tada bio
poznati pisac, autoritet, njegov potez bio je okidač da se to kasnije prevede na francuski,
engleski, poljski, ruski.. Svi najznačajniji pisci tog vremena prevode baladu Hasanaginicu, jer
je balada bila jedno pozitivno čudo na književnom evropskom nebu toga vremena.

Da bi još bolje razumio baladu, Gete će učiti bosanski jezik, oni su to tada nazivali sprski
jezik, kao i Puškin. Gete će u toj pjesmi vidjeti najuzvišeniju vrijednost do koje može jedna
usmena tradicija dosegnuti. Njegovi riječi su da je to jedna od najljepših balada u svjetskoj
književnosti, što je odjeknulo i opće prihvaćeno.
I pod utjecajem te balade, želimo vjerovati da njemački romantičari, a Gete je bio središnji
autoritet njemačkog romantizma, formiraju svoje ideje o tome kako treba pisati, između
ostalog i stavove o važnosti usmene tradicije. Pod utjecajem te prelijepe balade, oni
zaključuju, a uklapa se kaotično u poetiku romantizma, da u usmenoj književnosti, ako je
ovako jedna balada lijepa, ne može biti usamljeni primjer, tu mora biti razvijena tradicija da bi
se došlo do tog dragulja, do te savršenosti u izrazu, u jeziku i svemu.. Ako je ona tako lijepa,
možemo misliti koliko su i druga djela usmene književnosti lijepa. To je ono što je njih
privuklo i što je bilo važno.

A lijepe su i važne jer su ispjevane čistim narodnim jezikom. Čim se pojavilo pismo, pismo je
počelo da bježi, i dan-danas. Književni jezik je jezik književnosti i on se razlikuje. Ali jezik,
kojim se svakodnevno komunicira, staviti u književnost i onda ispjevati uzvišene teme kao što
je tema Hasnaginice, odnos između dvoje supružnika koji tragično završava u posebnim
uvjetima patrijarhalne kulture na ovim prostorima. Sve to u prelijepi jezik stavljeno, u stihove
koji se zovu deseterci, jedan savršen stih i ritam, u jednu poetiku prešućivanje. Balade su
ponudile najefikasnije rješenje kako prešutjeti, kako ne kazati. Zato se mi često u kritici i
teoriji pozivamo na poetiku šutnje.

U baladama imate kazivanje, priču, pa onda se stane u toj priči i preskoči se čitav niz mogućih
detalja, događaja, zgoda, ide se na drugi i taj prazan prostor je posebno umijeće koje je
odnjegovala balada, odnosno pjevači, pjevačice, izvođači, izvođačice balada, to umijeće
prešućivanja, preskakvanja, kazivanja samo onog najbitnije za formu koja se zove balada.

Pod utjecajem tih baladi, naraslih ideja o važnosti usmene tradicije, njemački romantičari će
izvršiti pozitivan pritisak na tada najznačajniju figuru u srpskoj kulturi i tradiciji, i danas jedan
od najznačajnijih, zove se Vuk Karadžićem, oni će izvršiti pozitivan utjecaj na njega i reći da
imamo sjajnu tradiciju i da se to zapiše kako bi se ne bi zaboravilo, kao ni sve ostalo, jer je
nemoguće da je takvo remek djelo bude usamljen primjer. Vuk je krenuo, u prvoj polovini 19.
stoljeća, u taj projekat sakupljanja srpske usmene tradicije, običaja, vjerovanja, proznih
oblika, lirskih i epskih. To je epohalan projekat, folkloristički i antropološki u najširijem
smislu.

Još za njegova života objavljeno je nekoliko njegovih knjiga, a i poslije njegove smrti
također su objavljene neke knjige. I danas je to zaista jedan od najvećih projekata u
evropskim razmjerama – projekat sakupljanja evropske tradicije.

Na tragu Vukovog angažmana u Srbiji, pojavit će se i pojedinci, otprilike u isto vrijeme, i u

Bosni i Hercegovini, a prvi među njima koji će pod utjecajem Vukovog projekta, aktivnosti u
Srbiji, u Bosni krenuti u slične projekte, bio je Ivan Franjo Jukić, koji je pedesetih, šesdesetih
godina počeo sakupljati usmenu tradiciju i objavljivati je u svom časopisu koji je ujedno i prvi
časopis u Bosni i Hercegovini, časopis Bosanski prijatelj. Kasnije će dio tih pjesama objaviti
u zasebnoj zbirci, s njim će sarađivati Fra Grgo Martić, Šunjić, i oni će imati svoje zasebne
zbirke i nešto od toga će biti objavljeno. To su prvi i konkretni sakupljački projekti na tlu
Bosnu i Hercegovine dikretno pod utjecajem onim što je Vuk radio u Srbiji.
Krajem osmanske vladavine (to su šesdesete, sedamdesete, osamdesete) kada Berlinskim
kongresom 1878. Osmanlije moraju predati Bosnu i Hercegovinu Austro-Ugarskoj.

Te aktivnosti sakupljanja nastavljaju se pojedinačno, jedan od tih aktivista Mehmed Šakir

Kurtćehajić, također će sakupljati usmenu tradiciju, ali rezultati njegovog sakupljačkog rada
nisu ostali. I onda dolazimo 1888. godine, deset godina poslije instaliranja Austro-Ugarske
vlasti u Bosni i Hercegovini, dolazimo do jedne od najvažnijih zbirki u Bosni i Hercegovini, a
to je zbirka Koste Hermana.

Erlagenski rukopis je rukopis bezimenog sakupljača, koji je pronađen u Njemačkoj, a dobio je

naziv po gradu Erlagen. Nigdje se sakupljač nije potpisao, a nema ni podataka o vremenu, ali
su istraživači, više njih, uspjeli po tekstovima, temama i stilu zaključiti da se radi približno o
početku 18. stoljeća, dakle druga ili treća decenije 18. stoljeća, kada je, taj nepoznati,
najvjerovatnije Nijemac, putujući prostorima današnje Slavonije, sjeverne Bosne sve do
Srbije, tu negdje oko rijeke Save, malo s jedne strane, malo s druge strane, ulazeći u tadašnji
prostor Osmanske imperije, pa prelazeći ponovo prostor Austro-Ugarske koja je bila s druge
strane. Krećući se tim prostorima zabilježio je tih nekoliko desetina pjesama, i to se smatra
najstarijom zbirkom, ne samo bosanskohercegovačke, već i južnoslavenske usmene tradicije.

Pronađena je početkom 20. stoljeća u gradu Erlagenu, i tek je prvi put čitana 1925. godine, a
kasnije su pravljena i nova izdanja.

Herman je bio mladi austrougarski činovnik, zadužen za kulturu. I prva stvar koju je uradio, a
epohalna je za nas u Bosni, i dan-danas traje, jeste osnivanje Zemaljskog muzeja u Sarajevu,
to je sigurno jedna od najvažnijih institucija u Bosni i Hercegovini. I on kao činovnik, osjetio
je prazninu i potrebu da organizuje projekat, pošto on sam nije bio sakupljač, projekat
sakupljanja usmene tradicije Bošnjaka, kako on tada naziva “muslimana”. Zašto samo
Bošnjaka, a ne i Srba i Hrvata koji su također živjeli tu? Zato što su i Srbi i Hrvati već imali
skupljenu svoju usmenu tradiciju. Dok je Vuk sakupljao srpsku usmenu tradiciju, paralelno je
utjecao da se u Hrvatskoj pokrene projekat kojim rukovodi Matica hrvatska, ta središnja
kulturna institucija koja i danas postoji u hrvatskom narodu, i uspijevaju skupiti sve što se tiče
hrvatskog naroda i ovog stvaralaštva.

Herman je upoznavši situaciju, uočivši prazninu u sakupljanju tradicije Bošnjaka, i kao neko
ko je imao vlast, krenuo u sakupljanje prije svega narodnih epskih pjesama u dvije knjige,
1888. i 1889. godine, i to je jedna od najznačajnijh zbirki u književnosti u Bosni i
Hercegovini. Ona pokriva skoro cijelu Bosnu i Hercegovinu, osim sjeveroistočnog dijela
Bosne i Hercegovine, koji je namjerno izostavio, jer je u toj Krajini drugi sakupljač pod
imenom Luka Marijanović sakupljao epske pjesme Bošnjaka da bi ih kasnije objavio u zbirci.

Kasnije će Đenana Buturović u 66. godinama 20. stoljeća, jedna od najznačajnijih naučnica,
istraživačica u usmenoj književnosti, objaviti još neke pjesme iz Hermanove zbirke koje nisu
ušle u njegova izdanja iz 1888. i 1889., ta knjiga će se zvati Hermanova zbirka narodnih
pjesama, i tim njenim izdanjem je zapravo na određen način zaokružena priča upoznavanja sa
Hermanovom zbirkom.
Druga polovina 19. stoljeća na slavenskim prostorima generalno se uzima kao vrijeme
nacionalnih pokreta. U Srbiji i Hrvatskoj ti pokreti nacionalnog osvješćenja i nacionalnog
oslobođenja, identifikacije, istovremeno su značile i borbe protiv okupatora, u Hrvatskoj su to
bili bugarski i austrijski vlastodršci, u Srbiji su to bile Osmanlije. U evropskom konceptu,
cijeli 19. vijek jeste vijek nacionalnih pokreta. S tim što se do polovine 19. vijeka, u
najznačajnijim evropskim sredinama: Njemačka, Francuska, Italija i ostale, procesi
nacionalne identifikacije se završavaju. Nijemci, Francuzi i Italijani imali su problem
okupacije, borbe za slobodu.

Razvoj društva, društava, doveo je do toga da se sa jednog stupnja pređe do višeg stupnja,
zapravo taj prethodni stupanj je narod, a više je nacija, zato se ti procesi zovu procesi
nacionalne identifikacije, i kao rezultat tih procesa nastaju nacionalne države. One se tad
definišu tim imenima kakva mi danas imamo; Njemačka postaje država Nijemaca; Francuska
postaje država Francuza. Svijet o sebi se zaokružuje sviješću o prostoru i teritoriji koji se zove
država.

Paralelno, borbe za nacionalno oslobođenje, odvijaju se i ovdje, a dovršavaju se u drugoj

polovini u Srbiji i Hrvatskoj, koje se definišu kao država Srba i Hrvata, svaka za sebe
odvojeno, a onda se taj proces širi i u Bosni. On postaje intenzivniji sa smjenom vlasti, jer u
okvriru osmanske države ti procesi su bili prigušeni, nisu mogli dobiti na snazi. U tim
procesima, posebno se shvata posebna važnost usmene književnost, nacionalna samosvijet.
Shvata se da je narodna književnost onaj prostor gdje ćeš sebe najbolje upoznat i prepoznat.

U sprskoj narodnoj književnosti taj središnji mit o Kosovu, i oko tog mita zapravo se sve
druge nacionalne ideje grupišu i pretvaraju u jednu zrelu nacionalnu državu Srbiju, a Hrvatska
oko nekih drugih ideja.

Do polovine 19. vijeka nije bilo Srba, Hrvata i Bošnjaka u nacionalnom smislu. U Bosni su
bili Bošnjaci, u smislu Bosanci, i pravoslavac, katolik i musliman. Ima niz tekstova koji to
potvrđuju.

Bilo je pokušaja od austrougarskih vlasti na čelu sa Benjaminom Kalajem, prvi namjesnik te

zemaljske vlade od 1888. i pod njegovim jakim utjecajem, a dijelom i Koste Hermana, da se
taj naziv Bošnjak zadrži, pa su čak pokrenuli jedan časopis koji se naziva Bošnjak, uređivao
ga je Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak. Ali taj pokušaj je već bio zakasnio, jer su se i
pravoslavci i katolici prepoznali u svojim nacionalnim maticama, i njih ta ideja nije mogla
dotaknuti, on je samo mogao da pokrije tu treću skupinu, i Bošnjaci su na kraju, u zadnjem
ratu, i prihvatili taj naziv kao Bošnjaci za tu treću komponentu, i danas se tako i atribuiraju.

To je kontekst u kojem se objavljuju dvije Hermanove zbirke, one imaju funkciju ubrzavanja i
intenziviranja nacionalne identifikacije Bošnjaka, te treće komponente.

Smjenom Osmanlija, pojavio se kod muslimana kolektivni strah da će se morati odreći svoje
vjere. Takav je bio odnos kod većine muslimana spram nove vlasti, da bi se najobrazovaniji
među njima, a to su pisci Bašagić, Ljubušak, Mulabdić pojavili kao pravi narodni tribuni da
objasne običnom puku da to nije tačno, da nova vlast već ima iskustvo upravljanja različitim
nacijama i različitim religijama. Austro-Ugarska je zahvatala veći dio srednje Evrope i u tom
dijelu su bili i katolici i pravoslaci, i nije imala diskriminirajući odnos ni prema kome
posebno, a jedino Hasburgovci su bili jeidni oni stari katolici, rimokatolici. Oni su
objašnjavali da to nije tačno, da to što oni donose jeste evropska kultura, obrazovanje, a da
Bošnjaci, muslimani nisu nikada ni prestali bitt dio evropskog naslijeđa, oni jesu prihvatili
islam s dolaskom Osmanlija, ali nikad nisu napustili taj prostor i potpuno se odvojili od svog
evropskog identiteta. U svim tim nastojanjima da se ubijedi taj puk, pojavila se ta zbirka.

Austrougarska je imala vrlo tolerantan odnos prema muslimanima, a s druge strane jeste bila
kolonijalna uprava koja je koristila naše resurse, izvlačila rude, šume, ali je i razvijala.
Najstarije škole su nastale u vrijeme austrougarske, pruge i fabrike. U školsku je bio najveći
otpor, a austrougarska je omogućila slobodno ispovijedanje vjere.

1933-34-35. nastaje nukleus buduće velike zbirke koja će se nazvati po tadašnjem istraživaču,
sakupljaču Milman Periju, Perijeva zbirka. Milman Peri je 1933. godine došao prvi put na
naše tlo. Čuo je prije toga da postoji razvijena usmena tradiciji, zahvaljujući i baladi
Hasanaginica, te reakcijama Getea i drugih velikih pisaca toga vremena, naravno, zahvaljujući
i drugim zbirkama do kojih je također došao, kao i živim kontaktima, svom boravku u Parizu,
kontaktu sa Matijom Murkom, koji je tu boravio.

Dolazi ovdje i želi se uvjeriti o onom što mu je Murko govorio, da postoji tradicija pjevanja
dugih epskih pjesama, posebno kod Bošnjaka, muslimana. Prosječna dužina srpskih epskih
pjesama je nekoliko stotina stihova, a Bošnjačke su bile prosječno od hiljadu stihova. Ali se
Peri nadao da će pronaći i od nekoliko hiljada stihova, prave epove, što će se i dogoditi,
pronaći će Avdu Međedovića koji će otpjevati ep od 12 310 stihova, Ženidba Samilagić
Mehe... On će u ta dva dolaska, 33. a poslije u kontinuitetu do 35., skupiit prvi korpus
pjesama, negdje oko 12 000 pjesama, uglavnom lirskih i epskih sa intervjuima koji su pravili
sa epskim pjevačima na prostorima današnje istočne Hercegovine, onda dalje prema Crnoj
Gori i sjevernom dijelu Crne Gore i južnom dijelu Srbije koji se danas naziva Sandžak. On će
posjetiti i Krajinu, gdje je Marijanović.

Onda će negdje u svojoj 32. godini života poginuti i ta zbirka će dobiti ime po njemu da bi
kasnije, njegov student Albert Lord, dolazio bez svog profesora. Poslije Drugog svjetskog
rata, 50-51., i kasnije, donosit će nove pjesme i pohranjivati ih, i činiti tu zbirku većom, sa
nekim svojim saradnicima. Ta zbirka se i dan-danas čuva na Harvardu... To se smatra jednom
od najznačajnijih zbirki u svjetskoj usmenoj književnosti.

Desetak godina poslije, već radio na terenu, pojavit će se kao zaokružena zbirka u štampanom
obliku zbirka Luke Marijanovića, nastale u okviru projekta Matice hrvatske na sakupljanju
hrvatske usmene tradicije, a ovaj dio se odnosio na bošnjačku, muslimansku tradiciju Krajine,
jer i sam Marijanović bio porijeklom iz Krajine, iz jednog sela, mjesta pored Bihaća.

Skupio je jednu poprilično ozbiljnu zbirku po sadržaju, od nekih 250 000 stihova, ali je
objavio dvije knjige koje su sadržale 50 pjesama, 25 u jednoj, a 25 u drugoj, samo petinu od
ukupne zbirke, a ostale pjesme ostale su u rukopisu koji se čuva u arhivu Matice hrvatske.
Zbirka je objavljena 1898. i 1899. u dva toma.
Marijanović je prvi sakupljač koji je dao više prostora epskim pjevačima, čak je on vrlo
opširan uvod posvetio svojim pjevačima koje je ocjenjivao, intervjuisao, sa kojima je radio.
To su bili Mehmed Kolaković, Igor Topić, Salko...

Ta zbirka je važna po ovom aspektu epskog pjevača, koja sadrže i njihove fotografije. Odlika
Marijanovićeve zbirke, a koja je negativna, jeste u tome što je on neke stihove skraćivao
smatrajući ih suvišnima. Već je bilo primijećno kao distriktivno obilježje bosanske epike kao
duže, ta dužina se postizala vrlo detaljnim opisima pripreme junaka, opisujući vrlo detaljno
njihove pipreme, opremanje konja, oružje, dužina se postizala uvođenjem novih epizoda,
scena, i u tom bogaćenju ili kićenju, ogleda se dodatno umijeće tog pjevača. Marijanović je
smatrao da su ti opisi i dodatne scene opterećenje za pjesmu, da su suvišne, pa je sebi dao
slobodu da izbacuje te stihove, čak je u nekim pjesama znao destine pjesama izbaciti.

Sa današnjeg aspekta, sa metodološkog aspekta koji propisuje kako treba raditi sa epskim
pjevačima to je nedopustivo. On nije bio opterećen tada sa metodološkim saznanjima, mislio
je da je to vrlo korisno, što ne opterećuje čitaoca tim suvišnim stilom.

Suprotno Marijanoviću, Peri je tragao za što dužim pjesama, tragajući ustvari za umijećem
pjevanjem epova.

Poslije Perija, nastavili su dolaziti Lordovi studenti u Bosnu, u Sandžak, i istraživati tu

usmenu tradiciju. Dolazio je David Elmer, Peter McMurry. Peter je našao sina Avde
Međedovića, koji je nastavio očevu tradiciju.

I treća važna osoba koja je nastavila tradiciju sakupljanja, to je Aida Vidan.

Od naših sakupljača, poslije Perija, treba spomenuti Aliju Nametka, koji je sakupljao epske i
lirspke pjesme. Njegova zbirka usmene bošnjačke lirske poezije Od bešike do motike, vrlo je
prisutna i važna... Ovaj naslov sugerira koji sve tematski raspon ona obuhvaća, od uspavanki,
pjesama vezanih za uspavljivanje beba u bešici, preko ovih pjesama uz rad na poljima, uz
motiku ili srp kad se žanje pšenica, pa do pjesama koje su se izvodile uz svadbene obrede,
manje-više ljubavnog karaktera.

Zatim treba spomenuti Đenanu Buturović, sigurno najboljeg poznavaoca bošnjačke epike.
Ona je šesdesetih godina u selu Drežnica, kod Mostara, bilježila tu usmenu tradiciju od
jednog pjevača koji se zvao Fehim Karić, a pred rat, 92-95., je na Romaniji, u jednom selu,
pronašla jednog pjevača koji se zove Omer Zagorac..

Najvažnije zbirke su Hermanova, Marijanovićeva i Perijeva.