UNIVERZITET CRNE GORE

FILOLOKI FAKULTET NIKI

NJEMAKI JEZIK I KNJIEVNOST

MOZGOVI
GOTFRID BEN
SEMINARSKI RAD

Mentor:
Mr Mini Ana

Student:
Radojevi Mladen

Niki, 2016.
0

SADRAJ
UVOD..............................................................................................................................................2
NARATIVNA FORMA.................................................................................................................3
POJEDINAC U STVARNOSTI KOJA PARALIE ..................................................................4
PSIHOLOKI ASPEKT RENEOVE LINOSTI ....................................................................6
FUNKCIJA UZVIENOG JEZIKA............................................................................................9
ZAKLJUAK..............................................................................................................................11
BIBLIOGRAFIJA..............................................................................................................................

UVOD
U poglavljima koja slijede, pokuaemo da protumaimo pripovjetku Gotfrida Bena,
Mozgovi. Djelo je napisano u nekonvencionalnom stilu ekspresionistikog duha, to e
dodatno oteati interpretaciju. Neobina upotreba simbola, aluzija, slobodnih asocijacija,
montiranje interteksta itaoca stavlja u nezahvalnu ulogu tumaa ivota glavnog junaka Benovih
pripovjedaka. Radi se o specifinoj situaciji, bolje reeno Benovim modelskim situacijama koje
postavljaju na pozornicu Renea, dok se glavna drama odvija bukvalno u mozgu ovog glavnog
junaka.
Pripovjetku Mozgovi treba posmatrati i u relaciji sa pievim ivotom. I sam Ben
priznaje da njegovo stvaralatvo ne bi bilo isto bez znanja o ljudskom organizmu i ljudskoj psihi.
Medicina mu je pruila hladno, objektivno i strogo razmiljanje, to se vidi i na primjeru ovog
djela, odnosno, nainu pripovijedanja.
Ovo je djelo koje ne moe da se pojmi racionalno. Gotfrid Ben je stvorio tekst koji nije
mogue itati povrno. Potrebno je dublje tumaenje, tj. aktivno uestvovanje svijesti i
aktiviranje irokog obima znanja. Potrebno je uposliti i onu drugu stranu svijesti, ono
iracionalno, arhetipsko i podsvjesno kako bi ovo djelo ispunilo i pievu namjeru kroz itaoce.

1. NARATIVNA FORMA
Zbirka pripovjedaka Mozgovi sastoji se od ukupno pet kratkih pria: Die Gehirne
(Mozgovi), Die Eroberung (Osvajanje), Die Reise (Putovanje), Der Geburtstag (Roendan).
Objedinjuje ih lik doktora Renea, koji je mnogo manje individualizovan karakter ili lik, a prije
svega je objekat Benove demonstracije, savremeni ovjek kojeg pripovjeda uvodi u razliite
Modell Situation, kako ih Ben naziva. Tim jedinstvenim naslovom Mozgovi, naslovljena je i
prva pria, i ona je jedina bila objavljena prije 1916. godine kada su objavljene sve zajedno.
Rene, glavni lik pripovjetke Mozgovi, je u smislu knjievnog lika tipini knjievni lik i to
opravdava mogunost da se svih ovih pet pria stave u jednu zbirku i da im se redosljed po kojim
se itaju odredi na taj nain.
Poetak pripovjetke Mozgovi, odnosno uvod, je dosta distanciran. Ta reenica kojom
pria poinje kao kliniki izvjetaj je markiran:
Rne, ein junger Arzt, der frher viel seziert hatte, ein junger Mann der schon alt ist. ...es
waren ungefhr zweitausend Leichen ohne Besinnen durch seine Hnde gegangen und
das hatte ihn in einer merkwrdigen und ungeklrten Weise erschpft.
Ova reenica sa jedne strane pozicionira glavnog junaka i odreuje sa druge strane stil,
odnosno nain izvjetavanja, nain pripovjedanja. Rene je ljekar koji putuje, trenutno, zatiemo
ga na poetku prve prie na putu. On je u vozu, pratimo njegove utiske koji upadljivo biljelee
kontrast izmeu banalnih injenica i Reneovog stalnog pokuaja da bude svjestan stvarnosti, da
sa svijeu prie toj stvarnosti, sopstvenom ivotu, ali ga stalno bombarduje ta banalnost koja ga
okruuje.
Kretanje voza spreava precizno i egzaktno evidentiranje injenica, predmeta, konture se
rasplinjavaju pred njime. I vrlo ekspresionistiki, ovdje je mogue primijetiti boje, koje se
mijeaju, nebo je plavo, polje je boje maka, crveno i plavo, tipino ekspresionistiki kontrast.
Kao da se pokree svijet oko njega. To je svijet injenica i ulnih utisaka koji ga bombarduju.
Sve se pokree ali u stvari stoji. Ne pokreu se boje, ne pokreu se platna, ve voz prolazi kroz te
predjele. Dakle, u vrijeme kada Ben pie, u medijumu likovnih umetnosti, to je ve vieno. To je
pokretanje boja koje u impresionizmu ive i iz kojih izranja utisak jednog trenutka. Ili kao
ekspresionistiki izraz bojama, kao originalan izraz pjesnikog vienja tog realnog svijeta a ne
ponavljanje, odnosno kopiranje realnosti. Ali u knjievnosti, u medijumu jezika, to sa bojama je
novo jo uvijek. Taj pokuaj Bena je originalan, ali i njegov pokuaj da prenese u jezik ono to u
jednom odreenom trenutku vidi oima, pomou odgovarajuih jezikih sredstava. Za to on
ovdje koristi knjievni postupak koji je poznat od druge polovine 19.vijeka i koji Benovi
savremenici eksploatiu u drugim stilskim formacijama, a to je doivljeni govor Das erlebte
Rede.
Slian pristup ovdje Ben koristi i za iskustvo doktora Renea u sudaru sa utiscima
spoljanjeg svijeta. Rene je takoe i subjekt posmatranja, nije samo neko ko posmatra svijet oko
sebe, ve vrlo brzo po nainu na koji pripovjeda izvjetava o njemu shvatamo da je on predmet
posmatranja, koji istovremeno pokuava da izoluje vizuelne utiske u sferi realnog. U tom smislu
nije nevano pomenuti to poreenje sa fizikim eksperimentom voza, dva voza koja se
mimoilaze. Lik koji se nalazi u vozu je istovremeno u odnosu na drugi voz i statian i u pokretu.
Tako je i Rene, subjekat koji je istovremeno posmatran, stvari koje su pred njim, ive u
3

kovitlacu.
2. POJEDINAC U STVARNOSTI KOJA PARALIE
Vrlo vane su tu prostorna i vremenska komponenta, koje doprinose tome da Rene
razumije da je vidljivi svijet kao celina nepojmljiv, da samo facete ili samo djelovi svijeta mogu
da uu u njegovo vidno polje. To je ta prostorna komponenta, a vremenska je da na slian nain
on moe da percipira svoju prolost, ne kao cjelinu, nego opet u segmentima. Ono to on
pokuava jeste da povee sve te pojedinane utiske i da ih u jednom jedinom trenutku
objektivizira kao cjelinu. Naravno, ne polazi mu za rukom da od detalja sastavi celinu, tako da i
sam sebe percipira kao razjedinjenog, rastoenog na proste elemente i tom unutranjem
rastakanju odgovara i njegov poremeeni odnos prema stvarnosti, to je odnos uzroka i posledica
koji se praktino zamjenjuju. Nije uzrok tome to se on rastae injenica to on ne moe da
objektivizira svoju prolost, sadanjost i trenutak u kom se nalazi, nego obrnuto. To je taj Benov
preokret, gdje je injenica da je on linost koja je razlabavljena, koja nema jedinstven odnos
prema stvarnosti, u stvari to i uslovljava njegovu mogunost da percipira vreme i prostor.
On nije u stanju da koordinira ni svojim rukama, ni oima. To se jasno vidi u reenici:
Dann lagen in vielen Tunnelen die Augen auf dem Sprung, das Licht wieder
aufzufangen...hier wollte Rnne den Chefarzt ein paar Wochen vertreten. Das Leben ist so
allmchtig, dachte er, diese Hand wird es nicht unterwhlen knnen, und sah seine Rechte an.
Oi su kao u tunelu, ekaju na svijetlo, one su odijeljene od ostatka njegovog tijela, kao i
ruke, odnosno svoju desnicu koju posmatra kao da je tua. Sve to je naravno Rene kojeg tako
percipiramo u potpunoj suprotnosti od onoga to se od njega oekuje, jer on ne putuje zbog bilo
ega, da bi preuzeo mjesto doktora bolnice, efa, to je u neskladu sa linou koju sreemo, koja
je odsjeena od stvarnosti, pa ne moe da percipira stvarnost, da je objektivizuje, jer treba da se
bavi neim to zahtjeva objektivan nain razmiljanja. Zbog toga on uskoro preputa sve svojim
saradnicima, a umjesto da se bavi svojim pacijentima, bolesnicima, da ih lijei, on ih zbrinjava
kao medicinska sestra. Bavi se samo delovima njihovih tijela, on se prosto samo sanitarno brine
o njima. Kao tijelima bez due. Dakle, Rene ne moe da sagleda cjelinu ni u svom poslu.
Komunikacija je takoe vrlo vana stvar u ovoj prii. Nju zamjenjuju asocijacje, nema
mnogo dijaloga, ve je tekst sastavljen od itavog niza Reneovih asocijacija, predstava o drugim
ljudima, moguim misaonim uzletima i padovima. Padova je sve vie tako da se on zatvara u
sobu, jer nije u stanju da donese vie ni jednu odluku. italac je u toku itave prie upuen na
pretpostavke, slutnje i stalno se vraa na prvu reenicu u kojoj se njegova sudbina dovodi u vezu
sa brojnim obdukcijama koje je preivio i koje mogu biti uzrok njegovog ponaanja, koje je
indiferentno. Dezorjentisan u duhovnom smislu, on je dezorjentisan i u stvarnom svijetu,
prostoru. Ben naziva njegovu optiku takastom optikom, a to je Reneova mogunost da vidi
pojedinano doivljene impresije, pojedinane stvari.
Postoje razni Benovi zapisi iz kasnijeg vremena koji su omoguili tumaima da dovedu u
vezu Benova lina iskustva sa Reneom, onako kako je opisano. Spoljanji pristup tumaenja
knjievnog djela, odnosno biografski pristup, moe biti od koristi za tumaenje ove pripovjetke.
injenica je da je Ben u privatnom ivotu bio u neslaganju sa svojim ocem u vezi sa izborom
svoje budue profesije. Njegov otac je elio da mu sin studira teologiju i filologiju. Ben je,
naprotiv, elio da studira biologiju i medicinu. Bena je otac, ipak, poslao na studije teologije i
filologije u Marburg. Ben se za to vrijeme sve vie sukobio sa ocem, dok je na studijama
4

postizao krajnje prosjene rezultate sanjajui o tome da studira medicinu. Osjeao se veoma
usamljeno tokom svog studentskog ivota u Magdeburgu i uspijeva da ubijedi oca da promijeni
svoju odluku i upisuje medicinu sljedee godine.
Postavlja se pitanje - da li je, kada je u 26. godini, kao mlad ljekar, bio suoen sa smru,
sa patnjom, sa najgnusnijim propadanjem, Ben pokuao da prevazie te traume pomou
umjetnosti? Tom osjeanju i traumama do kojih je dovelo spoznavanje uasa i bijede u berlinskoj
bolnici treba dodati uticaj drutvene klime. U Berlinu, koji e sam Ben uporediti sa ikagom, u
to doba vlada posebna atmosfera koju je teko opisati: sa svojih ezdeset pozorita, sa brojnim
bioskopima, kabareima, sa stotinu dnevnih listova, to je od 1910. godine, pravi grad kulturne
industrije. Nesumnjiva je injenica da je taj susret sa medicinom odigrao presudnu ulogu u
njegov stvaralatvu. Sam Ben tvrdi: Medicina mi je ulila jednu izvanredno vanu stvar: hladno,
objektivno, strogo razmiljanje; medicina me je , jednom rijeju uila o onome to je stvaralako
u objektivnosti (Dvostruki ivot, str. 80.francuskog teksta). Takoe, Ben se jedno vrijeme kao
lekar bavi psihijatrijskom praksom i tu prouava taj fenomen dezorjentacije i odjeljenosti
opaajnog svijeta. Pisac je dozvolio ovom lirskom subjektu iskupljenje kroz umjetnost, ili barem
mogunost da o eventualnom spasenju meditira, o emu e kasnije biti rije.
Rene razmilja o laima:
Wer glaubt, dass man mit Worten lgen knne, knnte meinen, da es hier geschhe.
Aber wenn ich mit Worten lgen knnte, wre ich wohl nicht hier. berall wohin ich sehe, bedarf
es eines Wortes, um zu leben. Htte ich doch gelogen, als ich zu diesem sagte: Glck auf!
Rene dodaje ovaj komentar nakon to, dok se brine o pacijentu za koga on zna da e
umrijeti, boluje od terminalne bolesti, pacijenta ispraa rijeima Gluck auf! - Sreno! Radi se o
svjesnoj igri rijei. Rene izgovara la svjesno. Njegovo shvatanje lai je, ipak, drugaije, i to
moemo nai dodirne take sa Nieom, koji i poeziju razumije kao lijepu la. Poezija je la koja
je neophodna da bi se preivio ivot. Na isti nain, Rene svesno laui daje takvom pacijentu, za
koga nema nade, mogunost da ivi ono to mu je od ivota dodijeljeno, vjerujui u tu la. Taj
Nieov smisao istine u lai nije amoralan. To je la koja je nasuna potreba ovjeka da bi se ivot
mogao ivjeti. Ako bismo samo prihvatali istine bez ikakve utjehe, mogli bismo svi da izvrimo
samoubistvo, kao Nafta kod Tomasa Mana u arobnom brijegu, ako bismo samo kroz istinu
sagledali stvari. Dakle, la je za Bena, Getea, Niea svojevrsna intuicija koja ivot ini
podnoljivim, preoblikujui ga, kae Ben u sjaj i ljepotu, Schein und Schonheit. Ben, dakle,
ovu la naziva lijepom. Vidimo kako se itava filozofsko pjesnika teorija, filozofska kod Niea,
koja postaje ak i Benova krilatica, u poetskom smislu, u knjievnoj formi realizuje u razgovoru
doktora Renea sa pacijentom. Ovdje u krupnom planu, ipak nije rije o knjievnosti ili
umjetnosti uopte, ve iz ove Benove model situacije, iz koje pratimo doktora Renea, vidimo da
je on za jedno roen a za drugo pozvan. Iz tih nagovjetaja postaje jasno sa ostalim priama da je
to pria o njegovom neuklapanju u drutvo, njegov pokuaj da igra razliite drutvene uloge, to
mu takoe ne polazi za rukom.

3. PSIHOLOKI ASPEKT RENEOVE LINOSTI

Tokom godina ljekarske prakse Ben je, kao to je u prethodnom poglavlju pomenuto,
imao priliku da se bavi i psihijatrijskim prouavanjima i on unosi u svoje djelo psihijatrijski
fenomen. Bolesnici imaju otueni ili odeljeni opaajni svijet. To su opaajni utisci, koji su u
suprotnosti sa zakonom racija ija je glavna funkcija da ih objedini i pokua da ih objasni. I u
tom smislu je neophodan citat:
Ich habe keinen Halt mehr hier hinter den Augen, der Raum wog so endlos, einst flo er
doch auch eine Stelle. Zerfallen ist Rinde, die mich trug.
Rinde se ovdje navodi kao fiziki dio mozga koji se sastoji od lijeve i desne hemisfere.
Tu se vidi da su ovdje u vezi pripovjedni subjekat, protagonista, koji je istovremeno i objekat
koji funkcionie na dva razliita kolosjeka. Jedan kolosjek prati iracionalnog, kao ljekar on
racionalizuje svoja zapaanja ali nije u stanju da to izvede do kraja. Dakle, za razumijevanje
treba imati u vidu Benovu ljekarsku praksu, da je dobro poznavao funkcionisanje mozga, ali i
fizionomiju mozga i on to ovdje dovodi u vezu. Dobija se sinteza psiholoke funkcije sa
fiziolokom graom.
injenica je da Ben Renea uvodi u razliite egzistencijalne situacije, ali sa kojim ciljem?
Ovdje se radi o linosti koja strijepi od produbljivanja unutarpsihikog konflikta ili zatoenosti u
njemu, a koja istovremeno pokuava taj isti konflikt i da razrijei. Zatim se postavlja jo jedno
veliko pitanje, da li uzrok samoj dezintegraciji linosti lei na isto organskom, psiholokom ili
su ova dva mogua uzroka u interakciji. Imamo, dakle, jednog ljekara koji je osuen po
sopstvenom izboru na jedno takvo zanimanje u kojem zapravo ostaje u vrlo racionalnom
okruenju, ali kad pokua sve utiske stvarnosti da sabere racionalno, nije u stanju to da uradi.
Otvara nam se njegov rascijepljeni mozak, ta njegova rascijepljena svijest. Ben pravi razliku
izmeu pojmova svijest i mozak.
Zatim, isplivava na povrinu konflikt racionalnog u Reneu, ije poprite sukoba
predstavljaju stvarnost koju opaa svojim ulima i sama svijest glavnog aktera. Zbog ega Benov
lik ne moe da donosi odluke? Ovaj isto psiholoki fenomen mogli bismo da pokuamo da
rasvijetlimo razliitim dubinskim teorijama. Prema Jungu nae Ja, odnosno ego predstavlja
centar svijesti pred kojim se opaaji predstavljaju kao pred ogledalom, kao i predstave. On je
ujedno donosilac odluka koji pokuava da zadobije to veu autonomiju (Karl Gustav Jung,
ovek i njegovi simboli, 1968). Meutim vidimo kod glavnog aktera da je njegovo ja izgubilo
energiju i da je gotovo zaposjednuto iracionalnim mislima od ega trpi i adekvatno opaanje
ulnog i objektivnog svijeta. Kao da je liku a i samom tvorcu ovog lika bilo potrebno da privede
svijesti sve ove sadraje kako bi mogao da ih prihvati, osvijesti i ovlada njima, tj svojim
iracionalnim dubinama.
Prema dubinskim psiholokim teorijama, pretjerano korienje jednih funkcija moe da
dovede do psiholokog protesta onih drugih, te je stoga ovdje dolo do iracionalnog protesta u
linosti, poto se dugogodinji ljekar bavio iskljuivo racionalnim aktivnostima. Banalna
stvarnost je poela izrazito da mu smeta. Njegovo opaanje biva fragmentisano, to e naeg lika
odvesti u iracionalno putovanje radi sticanja iskustava i spoznaja o sebi samom. Iracionalne
funkcije u njemu izvravaju svojevrsnu dezintegraciju linosti, meutim takoe i novu i bolju
integraciju sa novim iskustvom i znanjem o sebi. Na junak simboliki dolazi do uvida da na
6

razum ne moe sve da obuhvati, integrie i regulie unutar sopstvene linosti.

Na kraju prie, pojavljuje se ta tipina slika, i preko analize tih tipinih slika, u stvari
dolazimo do onoga to moe biti osnov razumijevanja prie:
wollte immer auffliegen wie ein Vogel aus der Schlucht; nun lebe ich auen im Kristall.
Aber nun geben Sie mir bitte den Weg frei, ich schwinge wieder ich war so mde auf Flgeln
geht dieser Gang mit meinem blauen Anemonenschwert in Mittagsturz des lichts in
Trmmern des Sdens --- in zerfallendem Gewlk Zerstubungen der Stirne Entschweifungen
der Schlfe.
Ovdje je nemogue racionalizovati brojne utiske. Da bi razumjeli ove redove, moramo im
pristupiti sagledajui ih iz vie razliitih perspektiva.
Ptica predstavlja slobodu, meutim ptica je i simbol pjesnitva, to je Vogel, ptica koja
pjeva, ptica pjevaica. Tu se pojavljuju prve naznake razreenja koje e se dogoditi u kasnijim
priama. Zato lik i tvorac ovog lika u simbolu ptice vide izlaz i rjeenje? Pjesnitvo je vid
simbolizovane integracije njegovih nesvjesnih, iracionalnih sadraja i predstavlja njegovu
potrebu da taj racionalni kristal-kamen sublimira i njegovoj dui donese rastereenje, da taj
kristal prevede u drugo duevno agregatno stanje.
Meutim, vidimo da ta ptica pokuava da se vine sa klisure. Klisura, koja je simbol
rascijepljenosti i neslobode na neki nain, upuuje na opasnost samog ovog duevnog zbivanja.
Kao italac, kao to smo pomenuli, nije mogue racionalizovati Reneove misli i predstave, one
su same po sebi iracionalne. Rene je neko ko moe da se vine iz dna, ali je zatvoren i time
upuuje na neslobodu, fiziku, jer se celo vreme nalazimo u njegovom mozgu, ali i psiholoku,
za misli.
Znaenje treba traiti i na nivou interteksta. U tekstu se pominje ptica koja eli da se vine
iz klisure, i pominju se krila. Mogua je veza sa mitom o Ikaru. Krila se prizivaju u vezi sa
slijetanjem iz zatvora. Kristal oznaava zatvor koji stvarnost namee slobodnom duhu. Ranije
Klisura je shvaena ne samo kao rascepljena Reneova svest, ve kao svojevrstan zatvor
racionalnog, zatvor obaveza koje su mu dodeljene i tu se vidi taj mit o Ikaru, gdje on tei da
izau iz neslobode u slobodu i zato koristi krila.
Simbol racija predstavlja kristal to bi u psiholokom znaenju moglo da oznai neto
tvrdo, potisnuto, okamenjeno. Upravo je to duevna posljedica potiskivanja iracionalnih
segmenata nae linosti. Meutim, vidimo da ta ptica pokuava da se vine sa klisure. Klisura,
koja je simbol rascijepljenosti i neslobode na neki nain, upuuje na opasnost samog ovog
duevnog zbivanja.
Treba imati u vidu ovaj simbol ptice, kao mogueg pjesnika, i sa druge strane ovaj kristal,
koji se pojavljuje kod Hofmana kao prijetnja. Vjetica kod Hofmana prepisuje rukopise i sve
vrijeme ne razumije ta oni znae sa racionalnog pristupa, ali kae: ako napravi neku greku,
zavrie u kristalu,. On naravno ne razumije ta to znai do jednog trenutka kad ne vidi svoje
kolege studente, koji su onako pripiti i vraaju se sa neke zabave, dok su zapravo zaarani i
nalaze se u kristalnoj boci. Oni misle da se etaju, da prelaze most i da se vraaju kui, njemu se
u tom trenutku otvara jedan drugaiji pogled na stvari gdje on kristal percipira kao svijet na koji
je on osuen. Ako ivot posmatra samo racionalno, onda je osuen da ostane u vrsti staklenog
zatvora, koji ga spreava da razmilja preko toga. Iako je ta boca providna, on kroz nju ne vidi,
on ne vidi dalje od svoje stvarnosti, dalje od svoje realnosti. Oni ne vide ono to je i po Hofmanu
i po romantiarima otvoreno duhovnom oku. Anselmo nasuprot njima postaje prirodni ovjek,
koji se oslobaa. On postaje pjesnik.
7

U vezi sa tim treba posmatrati kristal u vezi sa pticom i tu se vidi taj mogui izlaz iz ove
situacije doktora Renea koji se ogleda u Frojdovoj analizi Hamleta: Za jedno roen, za drugo
pozvan. On je pozvan da bude lekar. On treba da pree taj put, taj izlazak iz stvarnosti, izlazak iz
banalnosti, koji predstavljaju njegovu stvarnost.
Zatim se pominje obruavanje svjetlosti, metafora juga koje u principu korespondiraju sa
racionalnim. Svjetlost, rasvjetljavanje su rijei koje se dovode u vezu sa terminom Aufklrung
(prosvetiteljstvo), ali i njegov otpor prema svjetlosti se vidi kao otpor prema promjenama. Zatim
se ovi simboli dovode u vezu sa jugom, ruevinama juga. Ben ne upuuje ni na ta sto bi moglo
da objasni metaforu juga, ve je treba dovesti u vezu sa svjetlou, koja se obruava, sa lutanjem
sleponica se i ela. Kod Bena su ti racionalni pojmovi zatim dovedeni u vezu sa psiholokim
pojmovima. Ponovo govorimo o sintezi oprenih pojmova: nauka i psihologija, mozak i svijest,
sljeponice i vidik.

4. FUNKCIJA UZVIENOG JEZIKA

Ben ukazuje i sam na monoloku prirodu svog pjesnitva, odnosno mogunost da
asocijativno nie metafore, koje u tim nizovima dobijaju svoja sopstvena znaenja. Ova znaenja
prevazilaze optu simboliku upotrebljenih rijei. Bena rije interesuje isto kao asocijativno
sredstvo. Ona sadri u sebi neku simboliku, ali tek kada se dovede u vezu sa nekim drugim
rijeima, sa drugim sintagmama pa i u irem kontekstu, moe kod Bena da stvara simbole. Rijei
su impulsi, okidai za asocijacije. Ta je asocijativna priroda modernog pjesnitva u stvari
pjesnitva 20. vijeka. One su onoliko simboline, koliki potencijal imaju da izazovu asocijaciju,
da proire svoje znaenje u dodiru sa drugim rijeima. Najmanje intenzivni su po Benu
apstraktni pojmovi, pridjevi i boje. To je za Bena problem klietizacije poezije i knjievnosti
uopte. Ako neki spoljni ili unutranji podraaj okarakteriemo kao ljubav ili nada, ili mir ili
sloboda, oni ostaju prazne ljuture osim ako ih ne dovedemo u vezu sa pojmovima koji e ih
konkretizovati.
Tako plava boja kod Bena mora da bude dovedena u vezu sa plavim anemonama ili jo
drastinije ma od plavih anemona. Vitetvo je samo pojam, ali ma je konkretna predstava i
moderna poezija pa ak i savremena poezija ivi od konkretnog. Tako je ovaj ma od plavih
anemona mnogo upeatljiviji nego da skujemo sintagmu pjesnitvo vitetvo. Anemona je cvijet
koji inae ima plavu boju, i plavi cvijet koji se pojavljuje kao simbol za kojim traga lik u
Novalisovom djelu, Hajnrih fon Ofendingen. To je univerzalni simbol pjesnitva, istovremeno i
masonski simbol. Drugi razlog za upotrebu ovog simbola je i zato to je Hajnrih fon Ofendingen
ironizacija Geteovog Majstera. Dakle, radi se o ironinoj upotrebi plavog cvijeta ali se plavi
cvijet koristi i u Benovoj poeziji, zbirci pjesama Mrtvanica i druge pjesme. U vezi sa maem,
sa konkretnom akcijom je, dakle, pjesnitvo. Kad se sa drugih pria vratimo na ovu prvu, vidimo
da je ve tada bilo jasno da je jedini mogui Reneov izlaz bio da progovori kao pjesnik i da
percipira stvari kao pjesnik, kao umjetnik i otuda ta veza sa Hajnrihom fon Ofendingenom. Tu se
ogleda veza sa kristalom, Anselmom, Hofmanovim likom, koji nee zavriti u kristalu zbog
injenice da on na vrijeme spoznaje tu odijeljenost izmeu svakodnevne banalne stvarnosti i
mogunost da se vidi vie, drugaije, da se u kristalu ne mora biti zarobljen, jer je kristal
transparentan. Kroz njega, dakle, moe da se vidi ona druga stvarnost. Ovakva mogunost
spoznaje nije dostupna svima. Ona se prua posebnim pojedincima i umjetnicima.
Ovakvo Benovo pjesniko poimanje stvarnosti ili poimanje stvari, odraavaju se i na
upotrebu pjesnikog jezika. Upotreba konkretnizovanih pojmova, koje smo ve pomenuli, igra
veliku ulogu. Boje nemaju nikakvo znaenje, one su samo rijei. One nisu nita to e doprinijeti
konkretnoj poetskoj predstavi. Ben ovakve rijei naziva praznim, simbolino ak mrtvim
rijeima.
Ben eksperimentie sa sintaksom kako bi napisao ovo djelo. Shvatanje rijei utie na
sintaksiki poredak rijei u reenici. Tradicionalnu sintaksu on deklarativno proglaava
izlizanom. Tradicionalna sintaksa moe da se koristi samo za naruivanje piva, Ben pie u
djelu Dvostruki ivot. Gotfrid Ben smatra da konvencionalna sintaksa ne moe da se koristi
kao umjetniko sredstvo, da je to jo jedan momenat klietizacije. Autonomiju izraza omoguava
sloboda, kombinacija rijei, odstupanje od sintaksikih veza, od kondicionala ali i posredstvom
toga, odstupanje od kauzalnih i racionalnih odnosa. Ben se zalae, a ovdje to i primenjuje, za
emancipaciju jezika.
9

ZAKLJUAK
Pripovjetku Mozgovi, odlikuje autentini duh ekspresionizma, hrabrost da se rijei
koriste na jednom viem nivou, smjelost koja e piscima modernog doba sluiti kao primjer. Iako
ovaj kratki prozni tekst odlikuju haotinost i naizgled nepovezani nizovi asocijativnih pojmova,
kod Bena nita nije sluajno. Znaenje ovog proznog teksta prije svega lei u snazi rijei. Za
Bena su rijei snane, onoliko, koliku mo imaju da izazovu asocijaciju. Meutim, u sluaju
pripovjetke Mozgovi, upravo u tim asocijativnim nizovima, odnosno u kombinaciji sa
pojmovima koji e ih konkretizovati, rijei ispunjavaju svoju sutinu.
10

U svom djelu Ben stvara autentinu linost Renea, kojeg odlikuje fragmentisanost
linosti, koja nije u stanju da percipira stvarnost. Takasta percepcija glavnog junaka, kako je
sam Ben naziva, odlika je pojedinaca onog vremena. U stvarnosti koja paralie, kada je ovo djelo
izdato 1916. godina, milioni umiru u ratnom vrtlogu, u slinom vrtlogu zahvaen i glavni lik
Rene. Njegova nemogunost da objedini prolost, koje ne eli da se sjea i budunost, u kojoj se
niemu lijepom ne moe nadati, stvara izvjestan otpor zbog kog Reneova linost vri
dezintegraciju sebe same kao sredstvo mehanizam odbrane. Meutim, problem nastaje kada ni
sadanji trenutak, odnosno, banalna stvarnost, nema ta da ponudi. Tada linost boravi u
svojevrsnom zatvoru, ili u sluaju Renea, simbolino, u kristalnoj kugli iz koje izlaza nema.
Ben u svojim djelima zahtijeva jednu novu objektivnost u godinama kada ona nije bila
mogua usljed siromatva, ratovanja i pesimizma. Ben je pisao kao tipini predstavnik svoje
epohe, meutim, imajui u vidu njegov ivot i itajui njegova djela, vidimo da je malo ta u
vezi sa Benovim stvaralatvom konvencionalno.

SPISAK KORIENE LITERATURE

Primarna literatura:
1. Gehirne - Mozgovi. Novele, Gottfried Benn (Leipzig 1916.)
Sekundarna literatura:
2. Doppelleben - Dvostruki ivot, Gottfried Benn (Leipzig 1950.)
3. Man and His Symbols, ovjek i njegovi simboli, Karl Gustav Jung (1964)
11

4. Wikipedia:
https://sh.wikipedia.org/wiki/Gottfried_Benn (29.11.2016, 17:53)
https://de.wikipedia.org/wiki/Gottfried_Benn (02.12.2016. 20:45)

12