U ovom diplomskom radu ću se osvrnuti na svoje dosadašnje obrazovanje na akademiji

dramske umjetnosti i pokušati što detaljnije prikazati kako na svojim primjerima tako i na
primjerima teoretičara glume te i kroz studije psihoanalitičara kako je gluma zaista ništa
drugo nego li vješto vođenje i upravljanje svojim emocijama, poznavanje vlastitih fizičkih i
psihičkih vještina. Osim toga, drugi važan dio individualne glumačke vještine vezan je uz
samo djelo, vješto iščitavanje priče i upoznavanje sa svojim likom te s drugim likovima kao
podjednako ključnim dijelom glumčeve vještine. O tome ovisi sama realizacija uloge na sceni
ili pred kamerom, a spojem individualnog istraživanja i rada na zadanim parametrima
dobivamo ono što nazivamo ulogom. Dakle u ovom radu ću detaljnije opisati postupni rad na
ulozi i njezinu primjenu, te ono što mene možda najviše u zanima i o čemu imam potrebu
progovoriti: kako sama uloga utječe na psihičko stanje glumca, te raznim mogućnostima kako
se uspjeti zaštiti od preranog „pregorijevanja“.
1. TIJELO GLUMCA
Svaki čovjek bez obzira na profesiju bi naravno trebao pokušavati održavati svoje tijelo u što
boljoj kondiciji, svi smo svjesni toga da se fizička sprema našega tijela iznimno očitava kako
na naše fizičko tako i na psihičko zdravlje. Živimo u vremenu kada nam je sve više-manje
dostupno i nije nam potrebno previše truda kako bismo nešto nabavili, stoga se naravno teže i
pokrenuti kada dolazimo do prepreke koja se možda naizgled čini potpuno jednostavnom.
Održavanje svoga tijela i uma aktivnim nam otvara puno veći potencijal glume. Odavno je
prošlo vrijeme „samostojeće“ glume, fizički ne zahtjevnih zadataka. U svim vrstama
predstava se sve više traži od glumaca da budu iznimno fizički aktivni jer se ljudski mozak,
odnosno ljudsko oko naviklo na konstante promjene što je rezultiralo iz, ovo je samo jedan od
primjera, neprestanog buljenja u mobitel i „skrolanja“ po raznim online stranicama, stoga je
danas možda teže nego ikada zadržati gledateljevu pažnju. Kako bi glumac mogao svaki dan
ili više puta u danu biti u stanju odigrati predstavu ili biti prisutan na probama potrebno je da
nam i tijelo bude spremno za to. BANE Često nam kao glumcima raspored zna izgledati
iznimno stresno, rana ustajanja zbog snimanja i kasna lijeganja u krevet, neuredan raspored
obroka i slično sve su faktori koji mogu iznimno utjecati na naše fizičko i psihičko zdravlje,
stoga smatram kako je potrebno da si svatko od nas stvori neku zdravu rutinu, nešto što nam
može donijeti neki čvrsti okvir našega dana. Bilo bi poželjno kada bi svatko od nas imao svoj
neki vlastiti program, da se ustajemo koliko god je to moguće u slično vrijeme i da i tako
liježemo, san je iznimno bitna stavka kod fizičkog zdravlja, neopisivo potrebna za kvalitetno
funkcioniranje mozga. Isto tako je iznimno bitan faktor prehrana jer nam se često zbog gužve
u danu događa da se iz dana u dan prehranjujemo nekvalitetno odnosno nekakvom brzom
hranom kao što su burgeri, tjestenine i slične prehrambene tvari od kojih dobivamo brzo
potrošnu energiju te nam to kao nuspojavu izaziva pospanost i tromost, ne želim naglašavati
kako bismo trebali izigravati robote i biti striktno posvećeni rutini, ali tijelo treba održavati
koliko li je to god moguće jer nam nije u cilju biti glumci par godina i nakon toga oboljeti i
prisilno stati s radom jer se nismo čuvali, a mogli smo. Uza sve to nekakva vrsta treninga je i
više nego li poželjna, održavati svoje tijelo aktivnim i fizički spremnim je iznimno bitno kao
što sam to već i iznad napisao, bilo to održavanje kondicije igranjem nogometa, košarke ili
bilo kojeg sporta sa prijateljima barem jedanput tjedno, rutiniranim odlaskom u teretanu
ukoliko nam je lakše trenirati u prostorima prilagođenima za to ili treninzima kod kuće,
osobno smatram da je i dovoljno da si jednom u danu dozvolimo da prošećemo kojih sat, sat i
pol vremena. Ovo sve ovisi od osobe do osobe i bitno je da čovjek prepozna kod sebe samoga
koliko je njemu potrebno fizičke aktivnosti. Sve u svemu svodi se na to da si sam postaviš
režim i program koji tebi odgovara i da te obaveze ne gone jer je u svemu tome vrlo lako
izgubiti glavu i zdravlje.
-----
Na četvrtoj godini studija sam sudjelovao u meni dosada fizički najzahtjevnijoj predstavi, na
ispitu iz inovativne režije studenta Vanje Jovanovića u kojoj smo na scenu postavljali
adaptaciju filma „Buried“ (Živ zakopan) u kojoj sam imao priliku igrati glavnog protagonista
te sam kroz cijelu predstavu, sat i dvadeset minuta, bio zaista zatvoren u grobu prepunom
zemlje. Čim smo ušli u prostor shvatio sam koliko moram biti aktivan u klaustro fobično
malom prostoru, ogromna vrućina i nedostatak zraka je zahtijevalo od mene iznimnu
koncentraciju i posvećenost. Nakon svakog progona bio bi u potpunosti ispražnjen, kako
psihički tako i fizički. Često nas uloge dovode u stanja u kojima se ne nalazimo u privatnom
životu, stoga to može biti iznimno stresno po naše tijelo, čak iako si ti racionalno objašnjavaš
kako je to sve zapravo igra, ako želimo da je autentična moramo ju takvome i napraviti,
možda mi je najbolji primjer za to smijeh jer ukoliko se smiješ „na silu“ to tvoj mozak ne
prepoznaje kao laž, već nakon nekog vremena počinje lučiti serotonin, odnosno hormon sreće
u tvoje tijelo i smijeh odjednom postaje nešto iskreno, tako je i sa nama, posvećujemo se
izrazito stresnim situacijama ako se to od nas očekuje dok naše tijelo to prepoznaje kao
stvarnu akciju odnosno ostavlja utisak na naše tijelo. Tjelesna sprema svakoga glumca je
čvrst temelj na kojem bilo tko od nas može izgraditi ulogu.
2. PRVA ČITAĆA PROBA
Ono što je smiješno u današnjem dobu, ono čemu sve češće svjedočim kao glumac jest
situacija da se tekst dobiva na dan prve čitaće probe. Da je to „zlatno pravilo“ --- dati drugu
perspektivu – zašto?---- onda ovo poglavlje ne bi imalo smisla uopće objašnjavati, sve bi se
svelo na to da se glumci zajedno sa redateljem okupe, popiju kavu, pročitaju tekst i saznaju o
čemu se radi u komadu, što bi naravno i moglo biti legitimno da nam procesi utjelovljenja
predstave traje puno duže nego li dva mjeseca, što je neki prosjek, sada tokom ove epidemije
koja nas goni procesi traju i kraće, a predanost poslu ostaje jednako nespremna.
Nego,---- povezati ---- da se vratim temi koju sam htio i započeti. Prva čitaća proba bi
naravno u „mojoj glavi“ već nekako trebala biti barem natruha uloge, karaktera koji će se
odigrati u finalnoj izvedbi, svaki glumac bi trebao biti dužan ovdje prikazati okvirnu ideju
svoga lika redatelju, omogućiti lakši i brži ulazak – svijest o pretprocesu – dramaturg/pisac i
redatelj već dolaze „spremni“ na projekt, kakav je odnos glumca koji je svjestan toga prema
toj PRVOJ ČITAĆOJ PROBI--- u ono o čemu ću govoriti u sljedećem poglavlju odnosno o
„prvom ulasku u prostor“, odmicanju od stola i prvom činjenju lika tjelesnim. Poznavanje
samoga komada je nužno za bilo koju osobu u ansamblu, ponajviše zbog traženja zajedničkih
ideja i koncepata predstave, ili samoga razumijevanja koncepta redatelja. Svaka osoba u
ansamblu od kostimografa do glumca zajedno sudjeluje u izradi finalnog produkta, kvalitetno
poznavanje komada prije početka procesa svima u ansamblu olakšava posao. Svatko od
glumaca, naravno, ima svoj princip rada i brzinu kojom gradi svoj lik i u to ne treba „dirati“,
od glumaca koji se vole čim prije ustati od stola, glumaca koji dugo iščitavaju i postupno i
sporo grade svoj lik…ali ono što bi apsolutno svima trebalo biti zajedničko na prvoj probi
jest razumljivo i točno pročitati tekst. Svjestan sam koliko to možda na prvu zvuči banalno,
ali često sam se kroz praksu uvjerio u to da moji kolege, a i ja sam znam sa nestrpljenjem
iščekivati svoj dio i često zanemarivati ostatak priče, pogotovo kada se radi o manjim
ulogama. Osim što se događa uzbuđenje i nestrpljivost za igrom koja slijedi, pomno slušanje i
praćenje priče iznimno crpi koncentraciju. U sportu koji sam dugi niz godina trenirao,
baseballu, poziciju u kojoj igrač prati aktivno i spreman je reagirati nazivamo „set up“, to je
možda najlakši način objašnjavanja davanja pažnje kolegama i samome tekstu, a pritom biti
zagrijan i spreman u bilo kojem trenutku krenuti sa igrom, znači nazovimo to aktivnim
čekanjem. Dužina čitaćih probi zavisi od redatelja do redatelja, a i naravno na kraju krajeva s
vremenskim rokom izlaska predstave. Imao sam za sada priliku raditi s obje krajnosti
redatelja, sa ljudima koji većinu svojih uputa i režijskih rješenja kako li konceptualnih tako i
uputa za izgradnju tvoga lika daju dok smo za stolom, gradeći to postupno kroz asocijacije i
gledanje filmova i pokušavanja pronalaska što točnijeg zajedničkog jezika između obje
strane. Tu se zna za stolom sjediti i do mjesec dana, što u jednu ruku i stvara i nervozu od
same želje da se krene s „akcijom“, ali i veliku sigurnost u glumcu prilikom dizanja na noge
jer ukoliko možeš „misliti“ kao lik, onda se i kretati kao on ne bi trebalo predstavljati nikakav
problem. U takvim situacijama sam i uočio kako sami redatelji i ne daju veliku količinu uputa
prilikom stupanja na scenu, već su sve kratke i jasne i najčešće se tiču samoga mizanscena
glumca. Naravno ovdje govorim o idealnim uvjetima gdje se kolege razumiju i kada proces
teče glatko. Druga krajnost su redatelji s kojima si u situaciji da nakon dvije čitaće probe
ustaješ u prostor, crta se mizanscen i događa se ono što glumci često mrze ili barem imaju
predrasudu spram toga, a to je „foršpil“, što o njegovoj količini može biti i pozitivno i
negativno. Mi glumci moramo biti spremni na sve vrste rada i odraditi predano i naći svoju
igru unutar bilo kojega procesa, makar nam se to na prvu činilo nemogućim. Uz sve ovo volio
bih i progovoriti i o osobnom pristupu čitaćih probi, gdje kroz prva dva čitanja se
uspostavljam kao lik i glumac te se upoznajem sa kolegama i prihvaćam normu u kojoj mi
njihov glas predstavlja njihovu ulogu, mogu to nazvati poistovjećivanjem s likovima te si
samostalno gradim priču odvojeno od onoga kako sam ju doživio dok sam sam iščitavao
tekst. Drugi dio rada na čitaćim probama mi se svodi na izvlačenje tehničkih stvari kao što su
subjekt, predikat i objekt radnje u rečenici, ovo je dio procesa koji se odrađuje izvan probe i
bez obzira na spremnost i talent glumca uvijek je dobro vratiti se osnovama jer se često
događa kako prelijećemo preko nekih stvari koje uzimamo „zdravo za gotovo“, a možda nam
se unutar toga baš nalazi nešto što nam lik može učiniti još sočnijim ili je naprosto
jednostavno bitno za radnju iako se na prvu činilo kao nešto banalno. Stoga samo želim
ponovno naglasiti kako su isčitavanje teksta i vraćanje osnovama uvijek dobra stvar za
glumca. Kada odradimo ta prva, nazovimo ih tako, koraka krećemo lagano prema realizaciji
lika.
3. ULAZAK U PROSTOR
Kada se govori o tremi koja je zajednička većini glumaca navodno su dva dijela procesa
izrade predstave najstresnija, prvi ulazak u prostor i premijera. Odvajanje od stola, taj početak
sastavljanja misaonog i fizičkog zna zaista biti jedan od najstresnijih događaja u životu
glumca. Naglašavam ponovno, da to naravno ovisi od glumca do glumca, ali u svima nama
postoji nesigurnost prilikom izlaganja na sceni, samo se svatko sa svojim nesigurnostima nosi
drugačije. Ukoliko se nalazimo u procesu u kojem nam je mizanscen u potpunosti otvoren i
prepušteni smo vlastitom kreiranju na nama je samima da si tu situaciju olakšamo što više,
dogovor između kolega prije ulaska u scenu i stvaranje nekog okvirnog plana prostora, osim
što će nam stvoriti veću sigurnost prilikom stupanja na scenu ono će nam i omogućiti veću
koncentraciju na ono čime se zapravo trebamo baviti, a to je situacija koju igramo. Proces je
uvijek proces i on uzima svoje vrijeme i to je nešto što ne treba siliti, ponekad se neka scena
koju igramo „posloži“ sama od sebe, ali to se opet događa ukoliko predano i koncentriramo
radimo na njoj, u prijevodu ništa ne dolazi samo od sebe, sve istiskuje svoju posvećenost.
Kao mladi glumac sam uvijek pri stupanju na scenu imao ogromnu potrebu za prostorom i
nekakvom konstantnom fizičkom akcijom, konstantno „šetuckanje“ ili pretjerane
gestikulacije stvarale su u meni osjećaj prirodnosti i slobode, time sam sam sebi pomagao u
borbi sa strahom i nesigurnošću kako li od izlaganja pred publikom, makar to bili i samo
redatelji i tim ili moji profesori i kolege koji čekaju na svoju scenu, ali i velika nesigurnost od
suočavanja sa mojim partnerom, pogotovo ako bi se radilo o intimnijim scenama. Taj pogled
u oči i nemogućnost sakrivanja svoga straha, izloženost jedno prema drugome je nešto s čime
se svaki glumac mora boriti. Meni osobno je za sada bio jedan od najvećih izazova. U
svakom slučaju te pretjerane radnje stvaraju začudnost kod publike i jednostavno ono što
radiš više nije dobro. Kako sam ranije rekao da je najvažniji zadatak na prvoj čitaćoj probi
pročitati točno tekst, tako mislim da je i pri ulasku u prostor najvažniji zadatak glumca imati
kontrolu nad svojim tijelom. Glumac nije samo energija, iako meni samome je energija kod
glumca možda i najvažnija ili bolje reći najdraža stvar. Postoji to nešto što kod glumca koji
zrači da kupuje tvoju pažnju i ja mu zbog toga vjerujem, ali glumac nije samo energija.
Kontrola nad sobom kao glumcem je nešto što je zaista vještina, ali o tome ćemo govoriti
kasnije. Ono što sam ovdje htio reći kod kontrole je da prilikom prvog ustajanja od stola i
ulaska u prostor moramo barem imati okvirnu sliku kakav je naš lik i da nije lik u službi
glumca nego je obrnuto. Biti svjesni koliko nam lik ima godina, kakvog je karaktera, je li brz
i na brijan ili je usporeniji, to sve naravno većinom proizlazi iz naše mašte i našega čitanja
lika, ali jako puno stvari su već upisane u sami tekst. Ukoliko se nalazimo u procesu gdje
nam redatelj jasno crta mizanscen, naš je posao s jedne strane ovdje jednostavniji, i brže se
možeš prepustiti samoj suigri između tebe i partnera. U potpunosti mi je jasno da neki glumci
to ne vole i da im to stvara neki osjećaj manjka prostora i vlastite kreacije, ali ja tu kao
glumac ne vidim ništa sporno, redatelj jednostavno gleda sliku izvana, odmaknuto od scene i
mislim da pritom jasnije i ljepše vidi sliku koju čini pozornica i glumac na njoj.
3. PROCES SPAJANJA PREDSTAVE I GLUMČEVA SUIGRA
Slijedi nam najduži dio procesa izrade predstave, samo činjenje predstave živom. U samome
početku većina redatelja voli odvajati i raditi scene zasebno i samo s glumcima koji sudjeluju
u toj sceni i tek ih onda posebno spajati u cjelinu. Postoji i druga krajnost koja tjera sve
glumce da budu dio procesa cijelo vrijeme. I jedno i drugo je naravno apsolutno legitiman
način rada. Iz svoje vizure uvijek volim biti što više dijelom procesa izrade predstave,
gledanje svojih kolega i praćenje predstave i njezine priče olakšava svakome glumcu njegov
vlastiti zadatak. Na primjer biti svjestan scene koja se igra prije tebe i scene koja slijedi iza
tvoje, mizanscena kolega i gdje u koju ulicu tvoji kolege prije tvog ulaza izlaze sa scene,
tempa same predstave što je i jedna od ključnijih stvari(često se sami redatelji neće stići
baviti ovakvim stvarima, za svakoga glumca je iznimno bitno da se zna voditi kroz proces
sam i ujedno da se zna prepustiti da bude vođen). Ukoliko igraš glavnu ili neku od nosećih
uloga komada u kojem sudjeluješ imaš i lakši uvid u cijelu priču i sami već spomenuti tempo
predstave, ali je i tvoja odgovornost kao glumca i puno veća. S jedne strane takav zadatak je
u samom procesu i lakši ukoliko pričamo o samoj koncentraciji glumca s obzirom na to da se
zbog same učestale igre na sceni održavaš budnim i aktivnim, dok sporednije uloge trebaju
konstantno aktivno slušati, sudjelovati u radu, a pritom nisu izložene. Takve „male“ uloge
obično su „punch line-ovi“ za razvitak ili ti shvaćanje razvitka nekoga lika ili objašnjavanje
radnje koja se događa te zbog toga treba poznavati radnju drugih likova i pristupati svojem
poslu nesebično. Naglašavam da je čin izrade predstave uvijek i uvijek čin kolektiva. Kako
vrijeme odmiče tako se i cijeli ansambl predstave približava finalnom cilju odnosno
premijeri, ono što se događa u zadnjem dijelu procesa izrade predstave su spajanje scena i
cjeline odnosno dolazimo do onoga što u kazalištu nazivamo progonom predstave. Izvodi se
predstava u cijelosti sa povremenim zaustavljanima kako bi izradili i dograđivali nedostatke
koje nismo uočili prije. Mene ovdje iznimno zabavlja izraz „fino tkanje“, ovdje gotovo
nikada upute nisu rigorozne, odnosno ne mijenjaju velike stvari glumcu tek sitnice kao što su
povremeni načini upućivanja replika, mizanscena i sitne radnje. Meni, osobno, kao glumcu
ovo je i najdraži dio procesa jer mogu gledati većinu predstave u cijelosti i imati osigurani
kontinuitet iz čega mi izlazi najviše ideja i otvara mi se najveći prostor igre. Naravno, postoji
i neopisivo uzbuđenje, neko pozitivno ludilo i trema kod cijeloga ansambla jer se približava
već spomenuta premijera. Ono što me najviše iznenađuje kod ovog perioda rada je nešto što
sam doživio već nekolicinu puta, odnosno bez obzira u kojem stanju predstava izgledala, je li
se uspio naći zajednički jezik ili nije, je li se sve izradilo do kraja ili nije i tako dalje i tako
dalje, uvijek se predstava tik pred izvedbu posloži, profunkcionira. Ovdje ne govorim ni o
kvaliteti predstave ili nečijem ukusu nego jednostavno o tom magičnom kazališnom
zajedništvu koje me neopisivo podsjeća na oživljavanje nečega što je bilo samo papirnato kao
što je vila Gepetu oživjela Pinokija.
4.PREMIJERA
Dolaskom same premijere proces rada na predstavi naravno ne završava, ali da, dolazi do
nekakvog vrhunca, događa se ako možemo to tako nazvati neka vrsta katarze kod bilo kojeg
člana ansambla te predstave, ali ono što nam je svima naravno zajednički cilj kao glumcima,
umjetnicima jest da tu katarzu prenesemo i na gledatelje, a ne da živimo kazalište samo radi
nas samih. Kaže se da svaki glumac u trenutku premijere doživljava malenu smrt i neko novo
rođenje, igramo se takoreći feniksa kroz cijeli svoje život, volim ovakve poetične izraze jer
isto tako smatram da kazalište nije ništa drugo nego li ispoetizirani pogled na svijet bio on
negativan ili pozitivan, surov ili blag, smiješan ili gorak. Mislim da bi kao pogotovo mladi
glumci trebali svaku predstavu gledati nekoliko puta, ako nam je draga nitko nas ne sprečava
da to u njoj uživamo iznova i iznova, ali i zbog jedne druge stvari, kazalište je zaista živ
organizam i svaka predstava se iz izvedbe u izvedbu mijenja, naravno da ovdje ne govorimo
o drastičnim promjenama, ali mi kao glumci bi trebali uviđati upravo te sitne promjene i
stanja glumaca i ostatka ansambla jer iz gledanja i praćenja uz naravno praktičan rad najviše i
učimo, uočavamo kako pojedini glumci plasiraju rečenice, zadržavaju li nivoe igre i količinu
energije koju su nosili na recimo premijeri i tako dalje i tako dalje. Kako sam i rekao sama
premijera nije čin završetka procesa, već samo otvaranje vrata novom dijelu koji slijedi
odnosno reprizama predstave. Sama premijera sa sobom nosi neku svoju energiju i većinom
se igra i predstava, barem po mojem uviđanju, dosta razlikuje od narednih izvedaba,
jednostavno taj svečeni čin predstavljanja svoga djela nosi svoju težinu, ali i ono puno bitnije,
svakoj predstavi je potrebno vrijeme da postane svoja, da postane predstava, da se, kako se to
već voli objasniti našim jezikom, razigra. Kazalištem se bavimo upravo zbog svih tih očiju
koje sjede uprte u nas koji im pričamo priču, bez tih istih očiju kazališta nema stoga se i
događa taj spoj nas na pozornici i svih koji sudjeluju sa te strane pozornice i publike, upravo
tada se događa i nastaje ono što nazivamo predstavom, kazalištem…što svaka predstava ima
više prilike živjeti pred očima gledatelja to će i ona sama rasti i postajati sve kvalitetnija,
razigranija.
5.REPRIZE I ODRŽAVANJE ULOGE
Rijetko kada nas zadesi vrijeme u kojem se možemo koncentrirati na samo jednu ulogu ili
imati priliku igrati jednu predstavu dan za danom pa nakon toga krenuti sa pripremom neke
nove predstave, stoga moramo biti spremni na konstantnu promjenu repertoara pa čak i na
prisjećanje uloga koje možda nismo igrali i poduži period. Kada izađemo sa premijerom,
izlazimo iz strogog režima treniranja, vjerojatno i po dvije ako ne i više probe u jednome
danu, ali što onda kada taj dio našega proces stane? Kada krene samo igranje repertoara i
najčešće početak nekog novoga procesa. Kako održati ulogu u onoj istoj napetosti u kojoj je
bila zategnuta i kada ju treniraš svaki dan? Upravo taj režim konstantnih probi i ponavljanja
određenih radnji stvara nešto što volimo nazivati „memory muscles“ ili mišićno pamćenje.
Pri velikom broju repeticija naše tijelo već samo zna prepoznati radnju koja slijedi ili koja se
događa te reagira samo po sebi puno brže nego li što nam je potrebno da sami isprocesuiramo
radnju u glavi i potom reagiramo. Čisto da bismo si bliže predočili to o čemu pričamo za opis
ću se poslužiti dijelom igre baseballa koji se zove batting odnosno udaranje pri kojoj udarač
mora udariti loptu koju baca pitcher odnosno bacač sa udaljenosti od 18.5 metara. Recimo da
je prosjek brzine bacanja loptice u najjačoj ligi na svijetu MLB-u 95 milja na sat što je oko
150 kilometara na sat, što bi ujedno značilo da osoba odnosno udarač ima vremena za
reagirati na lopticu, procijeniti je li dobra ili loša, je li vrijedna mahanja ili nije i uopće na
kraju krajeva ju udariti oko 395 milisekunde znači manje nego 4 desetine sekunde, što je brže
nego jedan treptaj oka. Kada je loptica ispuštena iz bacačeve ruke slika loptice se stvara u
udaračevom oku gdje se rastvara u električne impulse, mozgu je pritom potrebno 110
milisekundi da dešifrira taj podatak. Loptica je za to vrijeme već prošla 4.5 metara te u
sljedećih 4.5 metara bi udarač trebao procijeniti putanju loptice i odrediti hoće li zamahnuti
ili ne. Na zadnjih 8 metara putanje loptice udarač mora krenuti zamahnuti palicom ukoliko je
tako odlučio inače mu tijelo neće stići reagirati, no ono što se ovdje zanimljivo događa jest da
na pola puta od tih 8 metara loptica udaraču postaje u potpunosti nevidljiva jer si mozak i oko
ne mogu dovoljno brzo poslati impulse koji će stvoriti sliku te se udarač oslanja na upravo
ono o čemu i želimo pričati mišićnu memoriju. Neprestano ponavljanje neke radnje
omogućavaju našemu tijelu reagirati na pojedine situacije puno brže nego što nam je
potrebno da svjesno izvrši tu radnju. To nam u prijevodu znači da ćemo se vrlo brzo prisjetiti
osjećaja i načina igre kojeg smo imali u scenama makar ih nismo igrali neko vrijeme, ali da bi
to sve zajedno funkcioniralo toliko bezbolno mi se kao glumci naravno moramo i pripremiti.
Pročitati, ponoviti tekst prije probe ili ponovne izvedbe nama će samima, partnerima, a i
našemu tijelu olakšati cijeli proces prisjećanja. Uz to naravno pisanje uputa, iako nam možda
to u tome trenu zvuči nepotrebno jer zašto bih pisao kada mogu zapamtiti, ili tehničkih stvari
na tekstu ili u bilježnicu tokom same izrade predstave nam također uvelike pomaže da se
prisjetimo kako je neka scena izgledala, kuda smo se kretali ili što smo od rekvizite ovdje
koristili. Svatko od glumaca ima svoj način zapisivanja uputa, od detaljno razrađenog
mizanscena i cijele radnje svedene na papir do načina zapisivanja upute samo jednom riječju,
i jedno i drugo je legitimno, svatko od nas mora naći način koji njemu najviše odgovara.
Naglašavam koliko je to potrebno jer će nas ponekad zateći situacija da moramo odigrati
neku predstavu nakon jako dugo vremena gdje se više u potpunosti nećemo sjećati ni kako je
predstava izgledala ni što smo mi radili unutar te predstave, a i na kraju krajeva ukoliko će te
neki tvoj partner mijenjati u istoj predstavi i njemu će upute pomoći kako bi što prije i
bezbolnije svladao zadatak.
6. PODVOJENA LIČNOST ILI GAVELLIN KONTROLOR
Ono o čemu sam zapravo najviše htio pisati i imam najveću potrebu progovoriti je upravo
psihičko stanje i odražavanje „zdrave“ glave glumca, pogotovo mladih glumaca. Nekako je
zlatno pravilo u našoj profesiji da mladi glumac ono što najviše može pružiti i nezamjenjivo
je u odnosu na starije kolege je energija, odnosno nekakva sirova snaga koju mladi glumac
posjeduje zbog svojih godina, potrebe za dokazivanjem i ne potrošenosti, elanom za rad. S
godinama skupljamo sve više iskustva, učimo i promatramo, rastemo kao glumci, ali gluma i
život su nekako nerazdvojiva disciplina, jedno iz drugoga crpe i rastu, jednostavno je nekako
u ideji praktički nemoguće igrati starca autentično, ne činiti karikaturu, ukoliko imaš 20
godina. Dakle „suma sumarum“ želim reći da kroz godine živimo i razvijamo našu vještinu
koja nas čini glumcima i učimo se baratati raznim elementima kojim si „zamjenjujemo“ tu
nemogućnost izbacivanja energije kojom često mladi glumci gotovo pa nekontrolirano pršte,
recimo da njome kompenziramo manjak poznavanja tehnike. Upravo zbog toga često se i
dovodimo u situaciju da se osjećamo premoreno, izgubljeno, padamo u depresije iz kojih se
ponekada naizgled gotovo i nemoguće izvući. Kada upišeš akademiju zaista se događa
osjećaj u nama samima da si najednom pokorio svijet, bez obzira na broj prijavljenih, bio on
malen ili velik, od jedne hrpe ljudi odabran si kao netko tko ima potencijala da postane nešto
o čemu mašta velika većina ljudi, od kojih se na kraju krajeva malo tko uopće usudi probati
to i postići. Ja se slažem s teorijom da gluma nije profesija već životni poziv, možemo sada
filozofirati kako je u jednu ruku svaka profesija onome tko ju voli životni poziv, ali ipak
mislim da se ovdje dodirujemo s nečim malo drugačijim. Prema nekim istraživanjima gluma
je jedno od top pet najstresnijih poslova na svijetu, nalazi se odmah iz rudarenja i kopanja
bušotina nafte što ovako zvuči gotovo pa i nezamislivo, ali kada uzmeš u obzir da se bavimo
nečime što je u jednu ruku i pomalo artificijelno, misleći pod time da nečemu neživom kao
što je slovo na papiru dajemo sebe tjelesno i duhovno i postajemo jedno te na kraju taj spoj
čini kroz nas neku drugu osobu, neko drugo biće, jednostavno je zamisliti zašto taj posao
može biti stresan, ne govoreći uopće o tome da stupamo „goli“ pred stotinama ljudi iz dana u
dan. Scena je jedno od najterapeutskijih mjesta na svijetu, imaš priliku podijeliti neke
dijelove svoje osobnosti za koje si mislio da ih uopće i ne poznaješ, svakodnevno otkrivati
nešto novo i uhvatiti se u koštac sa najsretnijim i najmračnijim situacijama koje nam život
oko nas pruža. Zato i želim reći da je gluma više poziv nego zvanje jer tko bi se htio
svakodnevno izlagati mogućnosti da putuješ u mrak. Mi kao mladi ljudi i mladi glumci često
se bacamo u zadatak bez prethodnog razmišljanja, što iz želje, što iz potrebe da što više toga
probamo kako bi nam kasnije bilo jasnije kakvim se oblicima našega posla želimo baviti.