Gluma – Glumac

Gledam, prije nekog vremena, neki film kasno navečer. I onako

nonšalantno zaključim za nekog lika da je „dobar glumac“. Kako sam to
vrijeme malo pojačao određenu praksu čujem u sebi kako izgovaram
„dobar glumac“ i svijest (obraćanje pažnje) koja je u tom trenutku, zbog
pojačane prakse, obraćala pažnju na ono što misao, emocija i fizičko
rade/tumače – njihova uvjerenja, vjerovanja, koncepte i slično – „upali“
se izbaci me iz te misli. U meni se stvori pitanje, „kako misliš da je on
dobar glumac?“, „šta je to 'dobar glumac'?“.
Prekinuh gledati film i obratih pažnju na uvjerenja i vjerovanja,
koncepte i ideje koje su povezane sa tim komentarom „dobar glumac“.
Možda je taj lik odigrao ulogu koja mi se zbog nečega (nebitno sada)
svidjela i to je moj um protumačio kao „dobar glumac“. Kako sam dalje
gledao film primijetih da sve više i više obraćam pažnju na to kako tko
glumi u tom filmu a ne na sam film, kao i na svoje reakcije koje se
dešavaju dok gledam njihovu glumu.
Ono što sam prije nazivao „dobra gluma“ zamijeni se sa „sviđa mi
se uloga koju igra neki lik“ ili „moja slika/ideja/koncept voli da gleda tu
vrstu glume“ ili „ne sviđa mi se ta uloga lika u tom filmu“ i slično. Bilo
mi je simpatično dalje gledati filmove jer više nisam mogao reći da je
netko „dobar glumac“. Nakon nekog vremena počeo sam da tražim
„dobre glumce“. Ne ono što netko kaže o nekom glumcu ili koju ocjenu
ima ili je li dobio oskara i slično. Naravno, primijetio sam neke glumce
na koje nikada prije toga nisam obraćao pažnju. Pratio sam kako glume i
koje reakcije izazivaju, pratio sam nekoliko različitih žanrova u kojima su
glumili kako bih vidio njihovu interpretaciju neke uloge ili lika u filmu,
ili njihovu promjenu iz filma u film i slično.
Jasno, sve što sam mogao reći jeste da mi se sviđa njihova uloga
ili način na koji su igrali neke uloge, ali ne i konstatirati „dobar glumac“.
Od toga je prošlo neko vrijeme i kad god bi moj mehanički um
rekao „dobar glumac“ ili dao bilo koji komentar na film kritička svijest bi
se upalila i promatrala, ne samo tog glumca već i moju mehaničku ličnost
– misli, emocije, procese, uvjerenja, itd.
Nakon nekog vremena sjedim u gradu na kavi i promatram oko
sebe dok u isto vrijeme promatram i svoja unutarnja raspoloženja, misli,
emocije, vjerovanja, itd. Nekad mi je to teško jer me to povuče u
unutarnju budnost a u njoj nema aktivnog promatranja, ali većinu
vremena mogu da se vratim u svjesnost – promatranje u dva pravca – i
gledam svijet oko sebe i svoje reakcije. U jednom trenutku, dok sam pio
kavu, primijetim nekog klinca koji, pošteno govoreći, zajebava mamu.
Vrišti, baca se na pod, i slično dok žena/mama nema pojma šta da
napravi. I u meni se desi komentar: „DOBAR GLUMAC“. Ali ovaj put
to nije komentirala moja ličnost već ja, svjesni dio. Na trenutak sam bio
iznenađen, ali ne zadugo. Pratio sam klinca neko vrijeme i prosto nisam
mogao da se otrgnem utisku „dobrog glumca“. Mnogo boljeg glumca od
bilo kojeg glumca kojeg sam gledao u nekom filmu.
Znao sam zašto je to svjesni dio rekao. Jer i sam sam „dobar
glumac“ baš kao i svatko od vas tko čita ovaj tekst. Baš kao svaki čovjek
oko nas, iako to ne znaju.
Preostalo vrijeme u na terasi kafića iskoristih upravo da vidim
„dobre glumce“ na djelu, usred filma za kojeg većina ne zna da je film.
Kao što, pretpostavljam, znate da kada nešto gledate oko sebe, tražite
primjer, promatrate „univerzum“ napravi „zavjeru“ da vidite to što tražite
da vidite. Gledao sam „dobre glumce“ na djelu. Sa svih strana. Parove,
roditelje, filozofe, mudrace, proroke, „obične“ radnike, itd. Uvijek biram
kafanu koja ima raznovrsnu glumačku postavu. Seksipilnu damu na
šanku koja nezainteresirano gleda telefon i, drugim okom, šara po okolini
ne bili vidjela „dobrog glumca“ za svoju ulogu. Mladića koji mjerka
„damu na šanku“. Konobara čija gluma prosto frca od razdražljivosti i
očaja. Lika koji glumi „dobrog gazdu“ dok zbraja cifre sa stolova, itd.
Jasno, Rad ne postoji ako ne obratite pažnju i na sebe. Tj. svoju
glumu. Znam da sam glumac. Već duže vrijeme u životu to znam, ali ovo
je bilo nešto novije. Za mene je rad sa drugim ljudima samo gluma.
Glumim majstora, mentora, učitelja, mudraca, proroka, itd. dok radim sa
ljudima. Jedina razlika je u tome što oni misle da sam ja to što glumim a
ja znam da to nema nikakve veze sa mnom. Jasno, ono što još osjećam,
iako je i to gluma, jeste da sam ja učenik, koji samo igra ulogu koja se od
njega traži unutar Rada, grupe, porodice, veze, posla, itd.
Nekad su te uloge baš dobro odigrane, ono dam se njima u tom
trenutku. A onda se, kada se igra završi, svjetla pozornice se ugase,
osmjehnem se predstavi i ulozi koju sam odigrao. Nekad svjesno,
namjerno igram ulogu. Recimo kada zainteresirano pričam sa nekim tko
još uvijek ne zna da je glumac i da igra u filmu kojeg naziva „njegov
život“. Neki ljudi prosto nisu spremni da čuju da su samo „glumci“ sa
nekoliko uloga unutar toga što nazivaju „svojim životom“.
U trenutku kada obraćam pažnju na glumce oko sebe i njihove
uloge istovremeno gledam i ulogu koju ja moram da odigram. Slušam
svoju „staru“ (majku) kako nešto priča i zastupa neke stavove i izaberem
stil glume, ulogu koju želim taj trenutak da odigram. Nekada to bude jako
simpatično, tj. izbacujem je iz uloga koje igra a da ona to ne zna. „Stara“
mi je odlična glumica. Ima raznovrsne uloge koje igra na pozornici „svog
života“ i nekad joj pružim to zadovoljstvo da odigram glumu „dobrog
sina“. Veoma rijetko, ali nekad mi se da igrati ta uloga. Iako često moram
da igram ulogu „učitelja“ ispred nje ili ispred „Starog“ (oca). Tako su
stvarni u svojim ulogama. A ja sam prosto sam glumac koji igra
određenu ulogu ispred njih. Mislim da i oni, a ja sigurno, znaju da „moj
život“ skoro da više nema doticaja ja njihovim životom. Sumnjam da si
to priznaju, ali negdje iza svega to znaju.
Nekad moram ispred klinaca od sestre da odigram ulogu
„opasnog i strašnog ujaka“. To mi je zanimljivo. A nekad moram
prekinuti uloge koje sestra i moji roditelji igraju ispred tih klinaca. Nekad
to bude brutalno, ono „natrljam im nos“, a nekada blago, onako kao
roditelj koji ih razumije. Klinci su mi posebna igra. Provedem sa njima
nekih pola sata u raznim ulogama i promatram, gledam šta sve u sebi već
imaju i što je sve već definiralo njihove naredne uloge.
Kada sam sam nemam uloga. Gledam asocijacije na neke uloge
koje sam igrao, glumu koju sam odradio i uviđam povezanost glumaca i
uloga u onom što volimo nazvati „objektivni život“. Ništa tu
„objektivno“ nije, ali hajde da se igramo. Sve je samo gluma i ništa više.
Nekad moram da odigram ulogu strašnog majstora ili mentora.
Moram da odigram ljutnju, razočarenje, dam oštru kritiku, ili kažem
„good job“. Dobro, priznajem, rijetko to kažem. Ali dobro zvuči. Obično
kažem nešto u stilu, „kako to do sada nisi vidio“, ili „to je prosto,
jednostavno ne kužim kako si se zapleo/la u to“ ili nešto slično. To je
uloga kada mi se ne da da igram neku drugu ulogu, ili ne vidim smisao
odigravanja te uloge jer prosto nisu otvoreni da vide, spoznaju u tom
trenutku. Nekad se sjetim uloge svog bivšeg Majstora i njegovih riječi
koje mi je upućivao s vremena na vrijeme kada neke stvari prosto nisam
htio da shvatim, „polako, vidjet ćeš kada budeš radio sa drugima“,
„opusti ništa nije onakvo kakvi misliš da jeste“ i slično. Pa se nasmijem.
Bio je u pravu za sve što je rekao. Tada sam još idealizirao Rad, pa sam u
tim idealizacijama imao česta razočarenja, isfuravanja, zamjeranja i
slično. I sada, mogao bih reći da vrednujem Rad, ne idealiziram ga više,
ali više nema ta očekivanja koja sam imao od ljudi u Radu. Sjećam se kad
mi je rekao da od ljudi ne očekujem ništa. NIŠTA. Ni trun razumijevanja
i onda kada se desi da nešto razumiju bit ću iznenađen. Da, baš tako.
Budem iznenađen. Jako rijetko, da se razumijemo, ali desi se.
 Nekad kad mi je pun klinca glume i uloge koju igram izazivam
ljude da odu, napuste ovaj Rad, idu svojim putem. Dam im neke trikove i
kažem to je to, sada svi van, tamo su vrata.
Ne odu. Nisam iznenađen. Jer ovakvo što nigdje više ne mogu da
nađu. Baš kao što je i meni Sah rekao da takav Rad, koji je on vodio,
nigdje neću naći. I nisam. Morao sam napraviti Rad koji ima dodira sa
njegovim ali nije isti. Moj je. Moj način. „Razočaran“ sam što nema
učenika. Ne ljudi, ne sljedbenika, ne vjernika i slično. Njih ima puno.
Nema učenika. Danas ljudi više skoro pa da nisu spremni ni za obični,
slabiji Rad a kamoli za neki oštriji, jači Rad. Svake godine je sve gore.
To primjećujem i u drugim grupama Rada, drugim učenjima. No,
nebitno, to nije tema.

Gluma i glumci, to je tema.

Da biste vidjeli glumu i glumce, prije svega, morate vidjeti svoju
glumu i uloge. To dolazi u trenutku kada prepoznate da vi niste uloga
koju igrate. Bilo koja uloga koju igrate. Jer sve su uloge, koliko god bili
identificirani sa njima. Da ih sada ne nabrajam. SVE SU ULOGE a vi
ste glumac koji ne zna da je glumac. Baš kao što ja sada glumim autora
koji piše tekst o glumi, ali to znam, tako je svaki dio vašeg života
JEDNA ULOGA u NIZU uloga u kojima glumite da ste vi taj koji
mislite da jeste. Jedina je razlika u tome znate li da ste glumac ili ne
znate? Minut ili dva ove ideje nije znanje o tome da ste glumac. To je i
dalje uloga u kojoj ste dobili ideju koja vam se sviđa i odigravate je.
Znati da ste glumac je znati da vi niste to ime i prezime, to tijelo, ta
ličnost/ego, da ovo nije „stvaran život“ već samo pozornica i ništa više.
To je biti svjestan iza svih predstava, glume, uloga koje igrate ili onih
kojima svjedočite. Jer istovremeno kako igrate svoje uloge svjedočite
tuđim ulogama.
Ako pomislite da ste vi taj glumac, bojim se da ste samo uzeli
još jednu ulogu u kojoj glumite ulogu koja je KAO svjesna da je ona
glumac. Ne, vi niste glumac. Ali sam vas tako nazvao. U stvari, nisam
uopće mislio na vas. Vi ste uloga koja nije svjesna da je uloga, a ne
glumac.
Postoji jedna, u nizu, ideja u duhovnosti da smo mi Shiva
Nataraja koji pleše i održava univerzum svojim plesom. Pa, to nije istina,
kao i većina stvari u duhovnosti. Mi smo proizvod te njegove igre.
Nismo čak ni igra, a ponajmanje On. To mi samo govori da većina nije
ništa shvatila ali samo glume shvaćanje u ulozi duhovnosti u koju su
ubačeni bez da znaju o čemu se radi.
 U stvari, postoji samo jedan jedini glumac. The Glumac. Onaj.
Glumac sa velikim slovom „G“. Mr. G. (Ne nije Gurđijev, iako je i on
bio glumac). Ono Mister Glumac. Jedan i Jedini. Ako ste to shvatili, ne
onako kako sve u svom životu shvaćate, onda znate o čemu govorim. Jer
kada to razumijete, kada vam se upali taj živac Razumijevanja znate da
nema reinkarnacije, nema karme, ovog ili onog, nema Boga, nema vas,
nema Bića, itd. Postoji samo The One ili ti Mister Glumac. Možete ga
nazvati Svijest, Jedna Svijest, nebitno jer ga se to ne dotiče, jer čim ste ga
tako nazvali i mislite da je to Svijest znam da ne znate. Svijest je samo
drugo ime za ideju Boga (ne govorite to vjernicima jer još uvijek to ne
kontaju iako kažu da kontaju pa ih lako zezamo). Isto kao što je ime Bog
samo simbol i ništa više. Ali dobro, znam možda „vaša“ uloga zahtjeva
da igrate ulogu vjernika, to je ok.

Kada, naravno razumijete, tada uviđate, ili da kažem VIDITE

glumca iako je on nevidljiv. Tj. ZNATE, jer to je istinski Vid, da je on
iza svake uloge koja se odigrava, iza svakog lika u ovoj predstavi i da
kada kažem za one budne da su „glumci“ znate da to nije istina, ali je dio
istine, polovična istina. Teško ćete biti ozbiljni u odnosima kada ovo
spoznate. U početku ćete teško igrati uloge. Recimo, hajde probajte.
Probajte SVJESNO ODIGRATI ULOGU, ali BAŠ BAŠ SVJESNO.
Ne ono „svjesno“ kako živite život. Već BAŠ svjesno.
I onda mi napišite jeste li uspjeli.
Ako uspijete, napišite kako ste uspjeli da i drugi saznaju. Znam na
koji način možete uspjeti, ali ne želim da vam spojlam „film“.
Toliko dobro morate odigrati ulogu da onaj preko puta ne
posumnja.
Druga praksa je da probate biti svjesni da svi oko vas, zajedno sa
vama, samo igraju ulogu. Prepoznati koju ulogu igraju, zašto je igraju,
koju vi ulogu igrate i zašto je igrate. To je osnova. Probajte si uzeti par
minuta dnevno i osvijestiti ulogu koju trenutku igrate ili one uloge koji
drugi oko vas igraju. Ne nemojte probati biti svjesni glumca jer to je
nemoguće. Glumac ne postoji kako zamišljate da postoji. Čim probate
vidjeti glumca u sebi vidjet ćete prividno stvoreni „entitet“ glumca, a to
nije glumac. Glumac je taj koji zna i vidi, a ne ono što zna i vidi (zato i
kažem da to niste vi/ja). Zato se usmjerite na ulogu i znanje da glumite i
osmotrite te uloge koje glumite. A onda probajte SVJESNO odglumiti
ULOGU.
 Probajte iznenada vidjeti ulogu koju igrate. Ono, naglo se
prisjetite ove ideje i probajte vidjeti uloge koje igrate. Osvježavajuće je.
A i smiješno. Sve dok vam ne prestane biti smiješno, jer nećete moći naći
bilo šta u svom životu a da nije uloga u nekom vašem vlastitom „filmu“.
Tada ćete znati šta znači BORBA za sebe. Ono autentično, istinsko sebe
ili svijest koja jeste.
Probajte igrati uloge, iš šale, iz zezancije ali tako da nitko ne
primijeti da igrate uloge. I znajte da je to uloga koju vi odigravate kao
„dobar glumac“. Vjerujete mi, bolji ste glumac od bilo kojeg glumca
kojeg gledate u nekom filmu. Mnogo bolji. Vrhunski. Za oskara. Možda
to sam ne znate, ali iako ne znate to ne znači da nije tako.
Kada ste dobro stabilni, emotivno stabilni, probajte vidjeti uloge i
svoju glumu tokom cijelog dana, ali i glume drugih.
Kada vjeruju da je nešto istina, kada gorljivo zastupaju neki stav,
kada tvrde da je istina to što zastupaju, kada pokušavaju da vas
„probude“ za istinu i ulogu koju igraju. Ali pripremite se da prestanete
vjerovati u uloge i glume oko vas. Jer ćete se otrijezniti. Više nećete biti
opijeni. Pogledajte ove koji prihvaćaju ove mjere a onda i one koji ih ne
prihvaćaju. Uloge i glumce, nesvjesni naravno. Pogledajte
„ravnozemljaše“ i „okruglozemljaše“ kako igraju uloge kojih nisu
svjesni, zastupaju nešto za što ONI NEMAJU dokaz iz prve ruke,
gotovo izgore od promoviranja svojih stavova. Malo ih bocnite kako bi
bolje igrali uloge i pažljivo gledajte. Recite im koju otrežnjavajuću i
promatrajte kako se njihova uloga mijenja, kako uloga postaje uloga u
ulozi koja je uloga u drugoj ulozi, itd. A najbolje od svega jeste da sebe
uhvatite kada igrate ulogu, gorljivo zastupate nešto, govorite nešto
što ne znate ili niste provjerili iz prve ruke, tj. kako bi se reklo
najdirektnije percipirali kao što percipirate čula koja IZ DRUGE ruke
saznaju o svijetu. Isto je. Samo je „vaše“.
E sve to je PLES Shive Nataraje. SVE. I mi smo samo proizvod
Njegova plesa. Ne i plesač, ne i ples. Tada ćete, ako bude milosti, znati
tko je Mister Glumac, The One.
A kako onda da više vjerujete u bilo šta, zastupate bilo šta,
gorljivo ginete za neke sulude ideje?
Provjerite svoje saznanje kada vozite i kada vam se netko ubaci sa
strane, kada vam netko oduzme red, kada neka baba bulji u vas da je
pustite da sjedne na vaše mjesto u autobusu, kada neki guru guruiše i
mudruje, kada vaša mama igra ulogu mame i vi ulogo djeteta, itd. Jer sve
je samo jedna gluma, uloga a i vi ste samo proizvod igre, ali ne i igrač ili
igra. Oslobađajuće.
 Znam, malo je onih koji će ovo odraditi jer za ovo trebaju
bikovska (skoro napisah „volovska“ li Vo je kastriran tako da on nema
muda) muda. Kada vam vaše dijete priđe i igra nesvjesnu ulogu hajde
budite mudonja, pa odigrajte svjesno ulogu oca/majke. Ili odigrajte
svjesno ulogu djeteta ispred svojih roditelja. Ili radnika ispred šefa. Ili
svjesno partnera ispred svoj nesvjesnog partnera ali tako da znate da i on
igra ulogu samo to ne zna.

Dovoljno.
Odigrajte svoju ulogu, „svoju“ glumu do … znate do čega.
Bhaerava