Duhovni Identitet

Duhovni identitet je jedna od opasnijih stvari koja se može desiti

bilo kome tko je krenuo u Rad ili bilo koji drugi oblik duhovnosti. Na isti
način, unutar religije, religiozni identitet je ono što čovjeka sprečava u
autentičnom religioznom osjećaju.
Naš um, osobnost, prirodno teži tome da stekne identitet, bio on
duhovan ili neki drugi. To se vidi u ljudskim različitim ulogama koje su
postale njihovi identiteti.
Drugi naziv za „duhovni identitet“ jeste „duhovni ego“. Obični,
svakodnevni, ljudski ego je čovjekov identitet koji sadrži nekoliko uloga i
maski pod upravom, da tako kažem, ega. Problem je u tome što ni ego
nije ego, jer imati jedno ja, ili Ego, u pravom smislu te riječi, je imati
jako središte, svjesno središte u sebi. To je visok duhovni stadij, da tako
kažem. Ali zanemarimo tu činjenicu i uzmimo „ego“ kao simbol
„egoističnosti“ ili mnoštva malih „ja“, malih „egoa“ u čovjeku kao
stvarnu činjenicu zarad ovog teksta.
Osobnost ili ego, teži da ima jasnu ulogu unutar sebe, da jasno zna
o čemu se radi, što je ona, tko je ona, itd. No, ona nije ništa drugo do
uloga i maska koju nosi na sebi i koja služi ulozi koju igra. Ona je kao
glumac koji je zaboravio da je glumac i poistovjetio se sa ulogom i
maskama koje uloga od njega traži zarad predstave u kojoj igra. Recimo,
to takvi glumci su oni koji uvijek, i u svakom filmu ili predstavi, glume
sebe. Ne ulogu, već sebe.
Duhovni identitet može u sebi sadržavati niz maski pod
dominacijom jedne uloge, duhovnog identiteta. Mnogi ljudi završe sa
duhovnim identitetom misleći da su autentični, budni, duhovni, mirni,
ostvareni, da su Radni (čovjek koji ima identitet čovjeka u Radu), itd. Oni
umišljaju da su stekli mir i smirenost, stabilnost i da svemu prilaze onako
kako od njih duhovnost ili Rad traži. To je veoma velika opasnost za
takvog čovjeka i obično takav čovjek teško da može dalje sve dok ne
uvidi i ne odbaci – uništi, osvijesti, rastopi – taj identitet koji je stvorio u
sebi i kroz koji prilazi Radu – zadržat ću se na ljudima u Radu jer zbog
njih i pišem ove tekstove.
Radni duhovni entitet čest je slučaj kod većine u Radu i riječ je o
osobi koja još uvijek ne vidi da nesvjesno i suptilno stvaran identitete.
Nastaju kao svojevrsna samo-zaštita, skrivanje, duhovno „salo“ ili radno
„salo“ oko svijesti koja nije zrela ili osobe koja nije zrela da vidi da ne
može postojati neki identitet i da bio on duhovni ili bilo koji drugi on je
samo identitet, koji je lažan, i nije istinit.
 Kod nekih u radu se stvara identitet promatrača. To je isto tako
duhovni identitet ali pod nazivom, kako ga oni daju, promatrač, svjedok.
On je tu kako bi zaštitio osobu, osjećaj pojedinačnog postojanja, dao
određenu imaginarnu sigurnost tome koji zadržava i odražava taj
identitet.
Sa duhovnim identitetom se ne može ništa napraviti sve dok
njegov nosilac ili ne posumnja da ima duhovni identitet ili je dovoljno
otvoren prema drugim ljudima u Radu ili Majstoru koji mu mogu ukazati
na njegov duhovni identitet.
Znam da čak i kada se čovjeku ukaže na postojanje duhovnog
identiteta on još uvijek nije sposoban da ga vidi i spreman je da ga štiti
svim sredstvima. Često će negirati bilo kakav duhovni identitet iako,
manje-više, svi oko njega mogu ukazivati na to.
Čak i ako se rade specifične prakse, recimo kao prethodna koju
sam opisivao na sajtu, praksa promatranja misli, takav čovjek je radi iz
identiteta koji je u sebi stvorio. S jedne strane to je prirodno, ljudski
prirodno, s druge strane, ako je čovjek svjestan od mora da uvidi taj
paradoks, tu zabludu u koju je upao i koju i dalje njeguje.
Najčešće, taj identitet, se vidi na okupljanjima ljudi koji dijele isto
mišljenje, način, učenje, itd. Kao recimo kada odete u crkvu i vidite
osobe koje glume svetost, dok u njihovom životu nema ni „s“ od te
svetosti.
Na isti taj način, na okupljanjima radnih grupa, lako se uviđa taj
duhovni ili radni identitet. Ta osoba zrači sve-prosvijetljenošću, sve-
radnošću, sve-unutarnjim-mirom, sve-savršenim-radnim-čovjekom, itd.
On je sve radio, sve je probao, sve je doživio, svaki čas ti to nameće,
ponavlja, često je uvrijeđen kada mu kažeš nešto što bi moglo narušiti
njegov radni identitet, ljutit je ali to će potisnuti zarad glume duhovnog
identiteta. On veoma rijetko narušava sliku koju je projicirao, idealistički
duhovni identitet, radni identitet.
Jedini način da se on osvijesti jeste da posumnja u to da ima taj
identitet, da postane izrazito brutalno iskren prema sebi, da pusti drugima
kojima možda i vjeruje ili ne vjeruje da mu ukažu na njegov suptilni i
njemu skriven duhovni identitet, ili radni identitet.
U radu postoji također i „Stari Radnik“ identitet. Ne znam kako
bih ga točnije nazvao kako biste razumjeli na što ciljam. To je čovjek koji
je godinama unutar Rada i grupe, koji zna dosta radne teorije, koji je čak
i poštovani „drug član“ i traži od svih, svjesno ili nesvjesno, da priznaju
njegov duhovni ili radni staž, da ga uvaže kao „starijeg člana“ kao
„iskusnog (po godinama) člana“, kao nekog tko je duže od njih u radu.
Često takav čovjek koji ima tu vrstu duhovnog ili radnog identiteta, ne
priznaje, ne voli, ne cijeni one koji su poslije njega došli ili poslije
„ekipe“ koja je s njim ušla u Rad. Ujedno tu je vidljiv i identitet
„čopora“, tj. prepoznavanje i priznavanje onih koji su na neki način
istovjetni njemu, „stari, drugovi članovi“ i daje im se prednost nad
drugim ljudima.
Njegova karakteristika je da je on već „probušio“ stolicu na kojoj
sjedini i samo po rupi u stolici znamo da je on tu bio, prisustvovao,
sjedio, družio se i po ničemu drugom ne znamo da je on dio grupe. To su
„već prosvjetljeni“ svetci, inkarnacije velikih i starih duša u duhovnosti,
ljudi koji su toliko postigli u Radu da se na njih ne odnosi ništa od Rada u
kojem se nalaze. Oni su izuzeti, zaštićeni, sigurni, poznavaoci svim
tehnika, načina, ideja Rada. To je neka vrsta sljedbeništva samo se ne
prepoznaje kao sljedbeništvo jer u Radu se ne podrazumijeva da „peremo
i cjelivamo noge Majstora“, ponavljamo njegove svete riječi (ima i toga),
i slično, pa se ne primjećuje grubo sljedbeništvo.

Ima još različitih dijelova duhovnog ili radnog identiteta i o njima

bi se mogla napisati knjiga.
Ono što je bitno jeste da su to zablude i prepreke. Ako već sve
znate i veoma ste duhovni, prosvijetljeni, sve ste u radu probali i odradili,
svaki kutak rada vam je znam i dio vas, i slično, zašto ste još tu?
To je jednostavno pitanje. Zašto sjedimo tu gdje sjedimo ako smo
postigli to što smo trebali postići?
Čuo sam razna objašnjenja, opravdanja, tumačenja i znam da niti
jedno od njih nije stvarno jer je objašnjenje, opravdanje, tumačenje. I čim
se zanemari to, i pritisne se takav čovjek, a ako nije zreo da uvidi svoj
identitet koji je stvorio, on će napustiti Rad, napraviti svoje grupe,
proglasiti prethodnu grupu lažnom, Majstora da ga nije razumio, i slično.
Govorim o Radu, ali ovo je mnogo gore u religiji i duhovnosti.

Šta možete učiniti, ako posumnjate da imate tu prepreku?

Skoro pa ništa. Problem su i godine koje imate. Problem je i
koliko je taj identitet kristaliziran u vama, koliko možete da ispitate sebe,
koliko ste iskreni i da li uopće znate šta je iskreno ili samo mislite da
znate, jeste li otvoreni da čujete i da vidite. Također, imali u vama neki
dio koji je ostao iskren i otvoren i može li se on iskoristiti zarad
osvještavanja duhovnog ili radnog identiteta, itd.
U većini slučajeva to je jako rijetko. Ako je riječ o jakoj
kristalizaciji identiteta, lomljenje tog identiteta je jako opasno i jako
bolno. Što je čovjek stariji to je opasnije i bolnije. Bolje ga je pustiti da
bude „drug član“ i čekati da se završi ova inkarnacija i nastupi nova. I je
„zemlja“ dala dobru zemlju, sjeme koje je posađeno, možda, ali možda,
iznikne u sljedećem životu.
Stvarnost je jako brutalna i nimalo ne mari za to što smo
povrijeđeni, što nas boli, i slično. Kada bih opisivao na to što je ona, na
što ona sliči, i kada bi ljudi mogli da to vide, da nisu u snu, većina nikada
ne bi krenula u duhovnost ili Rad. Srećom, san kao filter unutar
Stvarnosti, štiti Sanjara, tako da tu nema neke greške. No, za buđenje taj
filter ličnog sna jako opasan jer će blokirati, spriječiti, odvesti u drugom
pravcu, onog koji teži da se probudi. To je jako čest slučaj.
Kao što sam rekao, načini lomljenja pogrešnog duhovnog ili
radnog identiteta, ako je on jako kristaliziran, veoma su bolni i ne
garantiraju da će čovjek uspjeti da se probije kroz taj identitet. No, isto
tako znam da i kada tom čovjeku to kažemo, on neće misliti da se misli
na njega. Čovjekov San, ili njegov lični san u kojem se nalazi, je savršen.
I izaziva divljenje kada se vidi.
Manje-više, većina ljudi u Radu prođu kroz neku vrstu pogrešne
kristalizacije, jer ona je jako česta. Drugim riječima, kroz duhovni
identitet ili radni identitet – pogrešna motivacija i cilj, pogrešno
shvaćanje, krivo usmjerenje, nerazumijevanje, neka osobina preuzme rad,
i slično – većina prođe ali se kod većine jako brzo on prepozna i uništi se.
No, neki se posebno zadrže u njemu i provedu cijeli život u tom
identitetu ne primjećujući ga da imaju.
Duhovni ili radni identitet, dio je pogrešne kristalizacije. Mogao
bih reći da on može postati glavni stub u pogrešnoj kristalizaciji. A o
tome ljudi jako malo znaju.
U Radu postoje određeni dijelovi Rada koji udaraju na taj identitet
i pogrešnu kristalizaciju, ali ono što sam primijetio da će ih ti ljudi, ljudi
sa jakim duhovnim identitetom, prosto zaobići, izbjeći da rade sa njima,
ili probati, kao u slučaju „starog, druga člana“, ali s tim načinima neće se
ozbiljnije pozabaviti. Drugim riječima, lukavost uma i duhovnog
identiteta, prosto zaobiđe zamku koju mi Rad postavlja.
Kao što sam rekao, postoji niz duhovnih identiteta, kao što postoji
niz svakodnevnih identiteta u kojima ljudi zaglave. I oni su uvijek oko
neke jake osobine, traume, bola, emotivne neravnoteže, projekcije,
pogrešno shvaćenih ideja, i slično. Ako je taj identitet jak i skoro do kraja
kristaliziran, to često nazivamo „okoštao identitet“ - to recimo možete
vidjeti kod starih ljudi i njihova prihvaćanja (ili točnije otpora od
prihvaćanja) novih stvari, novih uvjerenja, ideja, koncepata, drugačijeg
načina života – jako je mala šansa da se s njim nešto napravi. Što zbog
bola, što zbog njegove snage, što zbog načina na koji se on lomi, itd.
Najbrži načini njegova lomljenja - neću opisati te načine – veoma
su jaki, brzi i opasni. I izbjegavaju se osim ako ne postoji neka škola koja
može dati određene uvjete za takav način lomljenja duhovnog ili radnog
identiteta i pogrešne kristalizacije. Obično, život slomi taj identitet, kada
takav čovjek sazrije i to veoma brzi i izrazito brutalno. Ako preživi, on je
nanovo „rođen“. On shvaća i jako brzo napreduje dalje na stazi do
krajnjeg cilja. No, i to je jako rijetko, jer većina ne preživi ili ne ostanu
„normalni“ nakon takvog djelovanja života u odnosu na njih.

Toliko o tome za sada.

O pogrešnoj kristalizaciji se govori ali se jako malo piše, ili javno
raspravlja, jer bilo šta o tome što bi se reklo javno, može još pogoršati
stanje onih koji su zaglavili u pogrešnoj kristalizaciji, jer osobnost ili tzv.
„ego“ je jako mudar protivnik, da tako kažem, i jako brzo uči i
onemogućuje da se čovjek izvuče iz njegova stiska. Zato je jako malo
informacija o tome.