NA KOJI NAČIN SPOZNAJEMO SEBE?

DA LI JE NAŠE
JA DUHOVNE ILI TJELESNE PRIRODE?

Uvijek se pitamo kako to spoznajemo sebe. Da li je to uvijek ispravno?

Spoznati sebe znači shvatiti šta stvarno želimo u životu. Koji su to ciljevi i načini
koje trebamo spoznati u nama. Šta se to krije? Ovako možemo postaviti hiljadu
pitanja. Ponekad se zapitamo da li je taj naš čvrsti stav dolazi od Boga ili je to stav
koji gradimo našim mozgom i tijelom. U ovom radu ćemo iznijeti i objasniti neke
stavove o načinu spoznaje i odakle to potječe naše JA.

Vidimo da se i filozofija bavi odnosom ja-ja i ja-svijet, te potencira

shvatanje tih odnosa. Možemo reći da je čovjek jedno višeslojno biće,što znači da
ono fizičko tijelo ima i ona druga neka duhovna,odnosno nadčulna tijela. Ponekad se
pitamo šta ono naše JA znači? To je ustvari naš EGO, neki besmrtni dio čovjeka.
Možemo jednostavno reći da je JA neka iskra u nama, koja nas poziva da postanemo
svoj vlastiti stvaraoc,stvaraoci budućnosti u našem životu. Ako mislimo da je JA
tjelesne prirode i ako uzmemo da je ta priroda naše tijelo, vidimo da sve kreće našim
mozgom, tj. razumom. Mozak je „kontrolna soba“. Ona je uvijek na jednom mjestu i
tako to JA zapošljava mozak da kontroliše naše tijelo. Mozak služi tom našem JA
kao stroj preko kojeg misli, sjeća se itd. JA putem mozga stavlja tijelo u rad i mi tako
doživljavamo poraz ali i pobjede u nekim ciljevima. Međutim ako pogledamo da li to
JA dolazi iz duhovne prirode, vidimo da su se mnogi filozofi bavili dušom i
vjerovanjem u nešto. Nekima JA jača vjera pa imaju drukčiji stav o svemu. Kada
pogledamo sebe, vidimo da se većinom prilagođavamo društvu i onako kako društvo
radi tako i mi spoznajemo sebe i naše životne ciljeve. Tek kada se nađemo u nekoj
teškoj situaciji tada se okrećemo i zdravom razumu i duhu, odnosno vjeri i Bogu.
Tako da vidimo da je naše JA i tjelesne i duhovne prirode. Međutim u tome svemu
dolazimo i do Bekanovih predrasuda. U svemu nađemo neke zablude, predrasude,
pitamo se kako će ko reagovati na naše postupke, a ne gledamo sebe i svoje JA. Sve
je to neko iskustvo koje čovjek stekne u životu i tako spoznaje sebe. Ustvari većina
nas ne uspije tokom života naći način da spozna sebe. Po Dekartu tijelo i duša su
dvije različite i posebne supstancije. Možemo reći da je Dekartova antrpologija
povratak strogom dualizmu između duše i tijela koji čak prelazi i Platonov. Tijelo
kao i duša proizilaze od Boga, te da ova dva pojma nemaju ništa zajedničko osim što
su obje veza epifize. Tako vidimo da naše JA može biti i duhovne i tjelesne prirode
jer je Dekart koristio dualizam.

Sve je to smisao života. Sve je to bio cilj filozofa i možrmo reći empirizma,
tj. iskustva da spozna čovjeka i nađe mu mjesto u prirodi pa čak u svemu tome
dodaju i zablude. Međutim čovjek je samostalno biće i prilagođava se onako kako ga
mozak i neko iskustvo te sama vjera navode.

LEJLA TOPALBEGOVIĆ