Iako tantričko učenje govori o tri stadija sadhane, i potrebi da pojedinac

prođe sva tri stadija, koja se naposljetku rade simultano, on mora odrediti
svoj konačni cilj, koji se ogleda u nekom od tri stadija sadhane, i koji će
naglasit određeni stadij sadhane. Njegov finalni cilj može biti Divyachara -
božansko sjedinjenje i manifestacija božanskog - ali to ne znači da će
preskočiti bilo koji korak neke od prethodnih stadija sadhane. Opet, ako je
njegov cilj definiran sam taj cilj određuje i stadij sadhane koju može i treba
da radi. Kompliciranost same sadhane, u početku prevazilazi shvaćanje koje
čovjek ima, a čim se u njemu kristalizira određena količina svijesti (proširi i
objedini svijest u jednu svijest) ta kristalizacija usmjerava cilj na novu razinu
i time se sama sadhana mijenja. Unutar same strukture tantričkog učenja
postoji niz podjela i različitih načina samog rada, sadhane, ciljeva, itd. Oni
koji teže najvišem obliku sadhane rade kroz sam cilj, kroz samu strukturu tog
najvišeg oblika sadhane, te kroz tu strukturu prilaze ostalim dijelovima same
sadhane. Drugim riječima, ako je čovjeku cilj potpuno sjedinjenje sa
Prirodom (Božanskim u globalu ili Božanskim u nivoima iznad Njegove
sveukupnosti - dublji ili viši nivoi Božanskog) - te izražavanjem Prirode kroz
sve aspekte njegovog Bića, tada kroz taj cilj on pristupa samoj sadhani -
borbi protiv navika "niže prirode", osnaživanju svoje prirode te borbi za sebe
(viirachara) i trećem nivou sjedinjenju i manifestaciji Božanskog. Ako je
njegov cilj i njegova struktura definirana Viirachara Sadhanom ili sadhanom
borbe za sebe (heroja), kristalizaciji istinskog sebe, tada sva njegova sadhana
i njeni nivoi doživljavaju se i radi se sa njom kroz strukturu viirachara
sadhane.
Recimo da vam je cilj sloboda od nagona (pashvachara), potreba,
mehanizama, životinjskog i niže ljudskog (ovo je za sada uopćeno) tada taj
nivo cilja definira samu temeljnu praksu, ali se kroz tu praksu rade
istovremeno sva tri nivoa sadhane ili prakse - (a) borba protiv niže prirode
(pashvachara); (b) borba za sebe (viirachara ili Ciinachara - staza heroja;
plemeniti put) koje je izvan djelovanja prakrti ili ti prirode ljudskog i
životinjskog nivoa; i (c) božanske kvalitete (Divyachara) i aspekti koji se
dostižu i spuštaju u čovjeka.
(Pashvachara - tamah; Viirachara - rajah; Divyachara - Sattva.) - oni koji
poznaju i razumiju Tri Sile manifestacije će potpunije ovo razumjeti.
Isto je sa svakim nivoom bilo koje sadhane. Ovdje sam izuzeo ostale dijelove
učenja, recimo jedan od njih je rad sa sva tri uma definiran kroz tri različite
prakse - gjana, bhakti i karma yoga. Ove prakse se danas pogrešno razumiju,
pogrešno definiraju. Gjana označava direktno, umno, znanje o sebi; bhakti je
emotivno usmjerenje plus devocija; karma je fizički um zajedno sa tijelom ali
i manifestacija unutar fizičkog života. Drugim riječima, tri elementa svake
sadhane su intelekt, emocija (niži i viši vital) i fizičko. Ova tri elementa
uključena su u svaki nivo sadhane.
Postoji još jedna trostruka podjela unutar prakse, koju nisam opisao, nisam
ubacio u ovo kratko pojašnjenje same sadhane i prakse - Shakta,
Vaeshnaviiya i Shaeva Sadhana. Shakta sadhane je borba protiv negativnih
utjecaja, kultivacija i buđenje istinske svijesti, borba protiv statične prirode
čovjeka, borba protiv fizičkih i umnih poremećaja (bolesti, negativnost, itd.),
itd.
Vaeshnaviiya Sadhana - u tom stadiju više nije bitno razdvajanje na purushu
u prakrti, tj. svijest i prirodu (energiju), već je cilj samo sjedinjenje sa
Brahmanom, odbacuju se analize niže prirode, odbacuje se naglasak na
razdvajanju višeg i nižeg, odbacuje se borba protiv nižih i borba za više
principe unutar čovjeka već on u svemu tome vidi jedno, božansko,
Brahmana ali kroz aspekt Vaeshnave, tj. "Visnu" - sveprožimajući,
ekspanzivan, univerzalno polje manifestacije, ili možemo reći sjedinjenje sa
svom manifestacijom. (Neću govoriti o podijeli unutar ovog dijela Sadhane a
ona je na smijeru manifestacije kreiranja ili liniji stvaranja.)
Shaeva Sadhana - ona je u biti kulminacija Vaeshnaviiya stadija, i njenih
suptilnih podjela (stanja). Karakteristika ove strukture unutar duhovne prakse
jeste u tome da čovjek više ne vidi razliku između sebe i Brahmana, nema
oscilacije, linije kretanja manifestacije potpuno su u njemu, on sam je
istovremeno i jedinstvena svijesti i iznad jedinstvene svijesti, potpuna
transcendencija.
Tantrička sadhana u sebi sadrži sve ove prakse istovremeno. Jasno je da
čovjek ne može očekivati da sve ove prakse odradi sve dok nije razvio
određenu kristalizaciju svijesti, postigao određena stanja svijesti, proširio i
podigao svijest. Također, postizanje samog cilja tantričke prakse tek je
početak jedne mnogo više unutarnje prakse, koja je iznad ovih dijelova koje
sam opisao. Ideja da se praksa i unutarnja evolucija završava Oslobođenjem,
poprilično je naivna i pripada ograničenim praksama koje su degradirale ili
koje i nisu nastale, niti im je cilj, išta više od pasivnog stanja ili sjedinjenja sa
Brahmanom - često ih nazivamo prakse bježanja od života ili manifestacije.

Sažetak prakse:
Gjana, Bhakti, Karma; Pashuchara, Viirachara, Divyachara; Shakta sadhana,
Vaeshaviiya Sadhana, Shaeva Sadhana.
Niti jedan od ovih stadija nije odvojen jedan od drugog, već su na kraju
simultani. Možete sami zaključit kakav se čovjek traži unutar ovakvog
učenja, i tko može da ga radi, kome je namijenjen. Ovo pojašnjenje je čisto
filozofsko, ako razumijete šta riječ "filozofija" znači. Iz nje se izvlači teorija
a teorija je temelj prakse. Također, ovo se može pojasniti i bez korištenja
sanskrtskih izraza, ali sam cilj prakse je i razumijevanje riječi, preciznost
riječi, time ovi izrazi na saskrtu su najprecizniji izraz filozofije, time i zbog
toga sam ih koristio.