Članak za pro mente--- Za profesora Duhovna pozadina psihičkih bolesti—

Realnost i duševna fiksacija—sakralizacija svijesti

Kada govorimo o psihičkim bolestima u prvom redu impliciramo na poremećaj
osobnosti u kojoj se javlja poremećaj same svijesti i njenog odnosa prema okolini te
zadobivanje pravog reda unutar duše uz pomoć smislenosti. To hoće reć da je osobnost
duševnih bolesnika razdijeljenja to jest disocirana no kakve implikacije se događaju na
duhovnom planu te u kakvom je odnosu duša ili psiha sa duhovnom pozadinom nastojat ćemo
ovdje odgovoriti i ukazati na skladnost istog. Kako ćemo vidjeti ni jedan veći istraživač
ljudske psihe nije zanemario duhovnu pozadinu psihičkih bolesti. Poremećaj osobnosti o
kojem pričamo javlja se u smislu onoga što je Karol Wojtila često napominjao u svojoj
kršćanskoj etici; naime između onog što čovjek realno je i onoga što bi fiktivno i voljno htio
biti. Tako imamo čest slučaj da duševni bolesnici ne žive realno stanje svog života u
samosvijesti o ograničenju svojih mentalnih kapaciteta već se naprežu tjerajući svoju svijest u
potpuno fiktivna područja života. I upravo tu se javlja duhovna pozadina bolesti jer ako je
svijest duh koji kao svoj medij ima duševne pregrade i razne organske prostore za ispoljenje i
samodjelatnost u tijelu i umu tada nam je jasno da se zapravo radi o disociranoj svijesti koja
nije usidrena u realnost već fiktivno živi negdje drugdje izvan sebe u iluziji onog što nije a što
bi moglo biti. Svijest koja je izvan same sebe a nije u izvoru svijesti obilježje je većine
psihičkih bolesnika te je potrebno takvu svijest sublimirati ujediniti i vratiti u samu sebe.
Prema duhovnim misliocima ono što kršćanska crkva nudi duševnim bolesnicima je
sakralizacija svijesti to jest prelaz ljudskog duha iz profanosti u područje svetoga.
Sakralizacija svijesti je zapravo ono što jednako tako hoće reći dr. C. G. Jung kada govori o
individuaciji svijesti. Sakramenti koje nam crkva nudi ukazuju na jedno, a to je ne više
rasipanje duha u profanosti već sabiranje i sakralizacija svijesti to jest njeno ujedinjenje.
Stoga Crkva putem svog sakramentalnog života nudi čovjeku uspostavu sklada duše i duha u
smislu povezivanja objektivne i subjektivne realnosti, to je vrst zdrave i realne fikcije koja se
na spontan način može ugraditi u realnost.
S druge strane duša ako ne dobije brzo ono što želi pobunjuje se protiv same sebe i
neizmjerno pati stoga što joj je nemoguće ostvariti svoje ideale. Ti ideali su najčešće ideali
slobode i samostalnog odgovornog života, te neostvarivog ljubavnog ideala. Duševni bolesnik
se u tim situacijama zapravo boji suočiti s realnošću svojih problema koji mu stoje na putu do
ostvarenja zacrtanih ideala te iako su njegove želje plemenite i dostojanstvene on je silno
žalostan i slomljen jer realizacija njegovih ideala zahtjeva žrtvu vremena. Izjava „nemam
vremena“ i „žuri mi se“ su postale dio naše svakodnevnice iako su rak rana duhovne situacije
i neravnoteže planova svijesti. Vrijeme u našoj svijesti je kategorija koja igra odlušujuću
ulogu jer nijedan ideal nije ostvariv trenutno već se svaka aspiracija i želja čovjeka mora
protegnuti i ugraditi u vremenski kontinuitet.
O tom zaljevanju, okopavanju i uzgajanju ploda naših duša ljepo je govorio Krist u
evanđeljima. Stoga je potrebno puno vremena i strpljenja nade i vjere da se tako krhak plod
naših želja ne bi razdijelio i urušio u samog sebe. Nestrpljenje i fiktivna žurba je čest simptom
duševnih bolesti, a budući da je sazrijevanje naše osobnosti toliko suptilno određeno vrlo
često dolazi do poremećaja osobnosti. Kada svijest upadne u stanje aberacije i razdijeli se u
sebi na dvoje-naime na fiktivno i realno—potrebno je shvatiti da čovjek prolazi kroz patnju
usljed toga što njegova osobnost nije uzemljena to jest usmjerena u neki cilj. Potrebno je
stoga naći realni i stvarni cilj života da bi jednako tako i naši viši plemeniti ideali unutar toga
cilja bili ostvareni. U tom smislu sveto pismo lijepo govori da Bog želi ujediniti i povezati naš
duh, našu svijest u jedno, dok demijurg ili negativni aspekt sile života nastoji razdijeliti i
raspršiti svijest. Upravo ta raspršenost duha i rascijepljenje duše na više različitih osoba i
identiteta svojstvo je najtežeg katatoničkog stanja svijesti u epileptičara i shizofrenih
bolesnika.
Taj pakleni proces podvajanja duše koja se urušava u sebe samu treba zaustaviti
realnim uzemljenjem čovjekova života, a to znači prihvaćanje realnog i odgovornog odnosa
prema stvarnosti da bi se proporcionalno tome svijest ogradila unutar same sebe i čak
uspostavila kontakt s Božjom providnošću, s najvećim lječnikom duše. Kao što sam rekao u
slučaju bolesti potrebo je mnogo uzajamne vjere, strpljenja i pouzdanja da tokom vremena
svijest može ponovno zadobiti jedinstvo.

Razvoj i fluktuacija svijesti

Dioba svijesti unutar same sebe inače je i normalan i prirodan proces ljudskog života
iako je potrebno puno vremena, strpljenja i sreće da se ponovno zadobije stabilnost i jedinstvo
svijesti. To je ono što nam Krist govori da čovjek mora ući u vodu života i ponovno se roditi
od duha. Naime svijest na duhovnom nivou neprestano prolazi kroz tri faze; rađa se, umire i
uskrisava u samoj sebi; i na duševnom planu da bi se istinska duša porodila mora duša proći te
faze u sebi, po Bogu. Prvi stadij svijesti je njena primarna asocijacija kada je svijest u stanju
prvotne inkubacije i svog jedinstva. Drugi stadij je stadij razdijeljenja i raspodijele svijesti,
tada se svijest—to jest duh—dioscira i raspodijeljuje unutar duše smjerno važnosti stupnjeva
nivoa postojanja. Treća i završna faza putovanja duha unutar duše je konačna i definitivna
završna asocijacija kada se svijest unutar duše rađa u jedno uz svoju gradaciju u samosvijesti i
osobnu kontrolu njenih stupnjeva. To je dakle taj trofazni put svijesti unutar duše u kojoj ona
nastaje, širi se i raspodijeljuje i opet vraća u stanje primarne asocijacije. U duhu krščanskog
nauka te tri faze možemo opisati kao primarni život svijesti, razlaganje svijesti i uskrsnuće
svijesti to jest duha. Naravno kako samo pismo kaže to uskrsnuće može biti jednima na
proslavu, a drugima na propast. Da rezimiramo; te tri faze su dakle primarna subjektivna
asocijacija svijesti, prividna objektivna disocijacija svijesti i završna i apsolutna
novoporođena asocijacija svijesti. Duh dakle kod samoovladane osobe unutar sebe se
neprestano rađa, živi i umire te uskrisava u samom sebi vraćajući se sebi samom. Svi veći
kršćanski sveci ovaj proces i dinamiku duha su nazvali blaženstvom duha i stadijem najveće
bivstvene sreće zadovoljstva u samome sebi. No ovdje je potrebno naglasiti da se sve duševne
bolesti odvijaju u onom drugom stadiju razdjeljenja svijesti na stupnje postojanja. Naime kada
se svijest razdijeli i ode predaleko od sebe nadilazeći vlastite kapacitete-- također i providne--
tada postoji mogućnost da ona više ne može, to jest zaboravlja put natrag sebi u svoju
primarnu asocijaciju svijesti. Tada nažalost može doći do toga da svijest ostane zarobljena
izvan sebe tako dugo da postoji mogućnost da u njen izvor dođe neki drugi strani entitet, neka
druga duhovna osobnost. Upravo u tom kriznom stadiju dolazi do raznih duhovnih
posjednuća, gubitka kontrole nad sobom i pucanja osobnosti. Stoga je za taj drugi stadij duha
neophodna Božja pomoć, to jest prepustiti se i opustiti se da Bog kao apsolutna i nadnaravna
svijest pokaže izlaz iz krivih puteva naše svijesnosti. To znači ono što većina Kršćana kaže,
da prije svoje male smrti svijest Boga stavlja na prvo mjesto koji je onda uzdiže, lječi i vraća
u život. Stoga stupnjevito razlaganje svijesti u drugom stadiju ima samo jednu svrhu , a to je
staviti Boga ili vrhunaravnu svijest tamo gdje joj je mjesto, naime na prvo mjesto. Boga
staviti na prvo mjesto znači nadati se blaženstvu kada će on osloboditi samoga sebe od sebe
no neprestano misliti i biti svijestan da mi nismo Bogovi već samo djelići njegove sveprisutne
svijesti čiji izvor je on sam kao iskon postojanja i nasljedovanje istine, sreće, blaženstva i
ljubavi.
 Što kažu emninentni stručnjaci o svijesti
Imanentni stručnjaci ljudske psihe govore na mnogo načina o ovoj potrebi da se svijest
ujednini u sebi. Tako primjerice dr.Amen kaže da je osnovni problem današnjeg čovjeka što
je izgubio svoje središte, što ne zna gdje je stožer i centar njegove svijesti. Viktor Frankl
osnivač terapeutskog sustava pod nazivom logoterapija bio je jednim djelom svog života
zatočenik nacističkih logora pa je imao u toj nezgodi povlasticu da može indirektno
promatrati procese u ljudskoj duši kada se suočava sa najvećim nevoljama. U tim uvjetima on
je shvatio da potlačeni židovski narod ima jaku nadu u duhovni smisao svog života te da kroz
patnju oni traže Boga i suobličuju se s njim. Tada je on zaključio da čovjeka pokreće volja za
smislom, a taj jedini smisao patnika u logoru je Bog, Krist. Zanimljivo je napomenuti kako su
osobe koje su najviše pridonijele razvoju moderne psihologije—Carl Gustav Jung i Sigmund
Frojd—proučavale parapsihologiju. Frojd je na kraju života napisao pismo u kojem je pisalo
da da je mogao iznova proživjeti svoj život, ne bi ga posvetio psihoanalizi već bi ga posvetio
parapsihologiji. Siegmund Frojd je individuaciju sveo na problem seksualnog života te je sve
gledao kroz prizmu seksualnosti zaključivši da je podsvijest iskonski zaokupljena samo
seksualnim tenzijama. Njegov drug i prijetelj psihoanalitičar C. G. Jung nije se slagao s njim
već je izradio svoj vlastiti sistem objašnjavajući da je pozadina podsvijesne psihe zapravo
arhetipska i duhovna. Pri njihovom posljednjem susretu Frojd se potpuno razotrkrio svom
mladom i znatiželjnom prijatelju kada mu je rekao da mora putem svoje psiho-analitičke
teorije zaštiti ljudsku rasu od nadirućeg blata okultizma. To je bio kraj prijateljstva dva velika
psihoanalitičara Frojda i Junga. No Junga je pošao korak dalje i sav svoj život posvetio
podsvijsnom životu duše tvrdeći da je naša podsvijest dubinski i iskonski prepuna arhetipova
osobnosti koja imaju u konačnici sakralni karakter. Jung je najdublje ušao u podrušja
parapsihologije znanstveno je obrazlažući ,a u svojoj autobiografiji pod nazivom „Sjećanja,
snovi , razmišljanja“ Jung piše da se psiha prirodno proširuje u sfere gdje ne vladaju vrijeme i
prostor. Držao je da su izvanosjetilne percepcije psihi, koja djeluje iznad dosega fizičkih
osjetila, prirodne. Slično je Jung govorio i pri opisu kolektivnog nesvijesnog. Izjavio je kako
postoji stalna svemirska veza među svim idejama, djelima i mislima s kojom se čovjek može
uskladiti i na koju može utjecati. Dakle iako su bili strušnjaci ortodoksne psihoanalize ovi
stručnjaci su svojim duhom prodrli iza vela stvarnosti i pronašli uzroke duševnih bolesti u
duhovnim i uzročnim sferama postojanja.
I Frankl je tvrdio da je područje ljudske podsvijesti prepuno religioznih elemenata no
Jung je svoj sustav radikalno razradio u smjeru parapsihologije i duhovnosti podsvijesti
iznašavši svoju osnovnu teoriju individuacije koja je po mom mišljenju najbliža stvarnoj
istini. Naime Jungova teorija kolektivnog nesvijesnog i teorija individuacije govori duboke i
znamenite istine. Jung govori da je čitavo ljudsko duhovno i psihičko nastojanje zadobivanje
istinske individualnosti to jest to je put individacije ili čišćenja i sabiranja jastva u jednu
svijest i jedno jastvo. Jung je tvrdio da su u kolektivnom nesvijesnom pohranjeni takozvani
Božanski arhetipovi koje čovjek odigrava na pozornici života. Potrebno je proživjeti sve
različite arhetipe; različite arhetipske osobnosti; te ih svijesno asimilirati u svijest i razriješiti
njihov podsvijesni energetski naboj da bi se jastvo pročistilo te da bi proces individuacije bio
dovršen. Jung je tvrdio da je individuacija najbitniji psihološki proces ljudske duše što je
zapravo slično sa duhovnim fenomenima proćišćenja jastva putem svete katoličke mise. To je
proces koji se mora prihvatiti, ako ne ljudska podsvijest će aberirati i urušiti se u samu sebe.
Dakle, taj enormni duševni naboj koji se krije u ljudskoj podsvijesti potrebno je razriješiti i
svijesno proživjeti inače se on urušava u samog sebe. Ta arhetipska energija ako se potiskuje i
ne prihvaća može ući u stanje divljanja. Stoga je individuacija proces u kojem jastvo
nadvladava i proživljava svijesno svoje uloge i osobnosti ne bi li samu sebe razriješila
kolektivnog nesvijesnog naboja te se pročistila i postala jedno. Dakle duhovne pozadine
psihičkih bolesti su vrlo realne i stvarne te svaki duševni bolesnik mora prihvatiti da je
njegova svijest dio jedne veće i dublje tajanstvene božanske svijesti koja referira na sakralni
način sa stvarnošću. Svako negiranje višeg duhovnog plana postojanja čini u konačnici svaku
dušu nesretnim, te je jedini put do ozdravljenja prihvaćanje vjere u Bog ili višu svijest
predanje Svevišnjem i prihvaćanje da je vrijeme potrebno da bi se postigao svekoliki sklad u
ljudskoj psihi. Duševnog bolesnika ne treba mentalno silovat jer on to već sam sebi radi jer u
većini slučajeva znanje i umnost ne pomaže već neposredna i iskrena ljubav i vjera.

Svijest po sebi i neznanje kao bolest

U konačnici kada govorimo o bolesti, moramo znati da je zapravo jedina bolest ona iz
neznanja o Bogu ili apsolutu tako da automatski sa spoznajom Boga spoznajemo da u njemu
nema bolesti. Apsolutni duh identičan je apsolutnom znanju i kada dostignemo njegov
misterij dobijamo istinsko znanje u kojem shvaćamo da bolest ne postoji. Stoga je bolest
najveća iluzija u ovome kozmosu te ona zapravo ne postoji kada čovjek spozna ocean svijesti
po sebi ili Boga kada spozna. Ponavljam još jednom da bolest ne postoji, jedina bolest je
neznanje o Bogu, kao svijesti koja nadilazi svaki razum. Apsolutni duh nemoguće je spoznati
umom ili raciom, on se spoznaje tek kada duh nadiđe razum i susretne se sa samim sobom u
oceanu svijesti po sebi. Tek kada umine um tek tada nastupa prava spoznaja onog što je iznad
uma kao statični Duh Božji. Jedini i krajnji doseg našeg uma u spoznaji je meditacija na
trojstvenog Boga Oca, Sina i Duha Svetog i kada se to do kraja spozna nastupa pravo znanje o
Bogu. Jednak put tog uzdizanja duha postoji i u istočnoj duhovnoj tradiciji gdje se kaže da je
krajnji domet spoznaje našeg uma spoznaja trojstva kao- postojanja, svijesnosti i blaženstva ili
postojanja, svijesnosti i blaženstva. Na laički zapadnjački znanstveni način možemo Boga
predstaviti sebi kao četri ogledala koja su zapravo tri ogledala i koja u samim sebi stvaraju
beskraj života reflektirajući svijetlo. Sigurno da ste se u djetinjstvu igrali na taj način sa
ogledalim te tada kad se postave dva ogledala jedno nasuprot drugom može se primjetiti da
jedno reflektira drugo sve do beskraja. Tako poput suprotstavljenih identičnih ogledala
Božanski ocean svijeti putuje unutar sebe.
Jedini strah kojeg čovjek osjeća je zapravo strah od oštrih oblika unutar kreacije,
kozmosa no u spoznaji apsoluta dostiže se spoznaja da su svi oblici unutar ovog svemira
lažni. Tako krajnja spoznaja oceana svijesti po sebi je da unutar njega postoje različiti oblici
no da su svi oni lažni te da je jedina istina Duh koji nema oblika koji prožima kreaciju kao
ocean svijesti po sebi. Ponavljam još jednom; Svi oblici su lažni, oblici ne postoje. Sve forme
unutar postojanja su zapravo sjena Apsolutne forme jedino je apsolut istiniti oblik a svi ostali
oblici raštrkani po svemiru su samo plagijat Apsolutne forme ili oblika. Stoga svaki strah
nestaje kada se transcendentira formalni svijet i obezgraniči kao Duh po sebi ili ocean svijesti
po sebi. Stoga zaključimo da je jedino postojanje to jest oblik, oblik apsolutnog duha po sebi
kao onog koji je svijestan sebe i blažen u sebi. Spoznaja Boga identična je znanju o Bogu i
kada se on spozna tada više nema mjesta za bolest. Ona je samo zgrčena energija čiji protok je
zaustavljen iz jednostavnog razloga, naime zbog neznanja o Bogu. Vjera je ta koja je kao
čarobni most Božje milosti na putu iz neznanja u znanje i stoga vjeru treba hvaliti i podržavati
jer bez njenih ključeva duh nikada ne spoznaje samog sebe, a sa vjerom lako i spontano.
Amen

Alfa stanje svijesti ,sakralnost i seksualnost

Ipak svaka duhovna bolest poznaje u sebi princip aberiranog alfa stanja duše. Alfa
stanje duše javlja se onda kada u čovjeku dođe do razdijeljenja svijesti na psiho-somatski i
duhovni sklop to jest kada se dešava primarna razdioba svijesti u toku otvaranja žljezdanih
čvorova ili pečata –kako otkrivenje hoće reći. Alfa stanje duha prisutno je od rođenja čovjeka
no to stanje iz svoje inkubacije prelazi za vrijeme krštenja čovjeka u vatrenoj koljevci
duhovnosti u svoje aktivno stanje. Drugim riječima alfa stanje duha je jedinstveno i izvorno
stanje ljudskog duha unutar vlastite psihe i budi se uvijek kada čovjek dođe u svoj prvi doticaj
sa duhovnošću. To izvorno stanje duha javlja se i budi iz svog stanja inkubacije uvijek onda
kada jedinka dođe u doticaj sa spiritualnim životom, kada započne njeno buđenje unutar nje
same za duhovan život. Alfa stanje duha je titraj koji ravnomjerno i prirodno vibrira i sljedi
ljudski dah te spaja psiho-somatsko i tjelesno sa dušum to jest to je izvorno jedinstvo duše,
duha i tijela koje spaja naš udah i izdah. Psiho-somatsko to jest duševno i tijelesno povezano
je sa duhom putem alfa-stanja duha u kojem je prisutno jedinstvo svijesti i njen vlastiti život
unutar nje same bez izvanjske pomoći Boga, božanstva, religije ili bilo kojeg sustava ili
programa unutar svijesti. To stanje je zapravo izvoran život duše unutar nje same i optok duha
u jedinstvu kroz sve sfere postojanja našeg organizma, taj optok alfa-stanja direktno je
povezan sa ljudskim respiratornim sustavom i procesom disanja u kojem udah i izdah poznaju
jedinstvenu i neprekinutu fluktuaciju unutar tijela. Kada čovjek izgubi svoj izvoran i prirodan
ritam disanja kada se poremeti fluktuacija unutar psihosomatskog i ono aberira dolazi do
puknuća i smrti alfa stanja, što je zapravo mala smrt izvornog ljudskog daha Božjeg te tada
nastupaju svi mogući poremećaji unutar ljudskog psihičkog sistema. Kada alfa.stanje aberira
izvorni duh se urušava u sebe i psihosomatsko te je potrebno tada prihvatiti pomoć putem
obraćanja Bogu da zacijeli to izvorno stanje duha i podari svoju novu fluktuaciju. Iako je to
izvorno stanje gotovo nemoguće nadomjestiti bilo ćim drugim pa i Bogom jer sve izvan
izvornog alfa-stanja je plagijat pa čak ako i sam Isus Krist zaposjedne unutrašnjost duše to je
bljeda kopija izvornog alfa stanja ljudskog duha.
Ljudski reproduktivni spolni organi i žljezde su direktno suprotstavljeni alfa stanju i
neprestano svojim trofaznim tjelesnim punjenjem- i pražnjenjem ugrožavaju alfa stanje.
Drugim riječima svaka bolest se javlja kao aberacija spolne svijesti i alfa.stanja. U tom smislu
je Frojd imao pravo kada je rekao da je sve u ljudskom duhu određeno borbom seksualnosti i
primarnog alfa stanja. Zapravo izvorni sustav ljudskog duha poznat kao alfa-stanje aberira
kada se poremeti i raspukne čvor ljudske reproduktivne ili seksualne svijesti te ta seksualna
svijest uđe u stanje divljanja te tako kida i uništava izvorno jedinstvo ljudskog duha ili alfa-
stanje. Kada se to dogodi i čvor na dnu kralježnice gdje su spolni organi i anus se rascijepi
tada ljudska svijesti gubi svoje uzemljenje i prestaje biti usidrena u sebi već se podiže u više
sfere svijesti na kaotičan način sve do se ta divlja poremećana i aberirana seksualna energija
ne podigne u alfa-stanje gdje je zbaca sa njenog trona i tada sistem svijesti potpuno aberira.
Drugima riječima alfa-stanje kontrolira seksualnu svijest i drži je svijesno i prirodno pod
kontrolom no kada se poremeti odnos i reproduktivni čvor se raspukne i aberira tada se alfa-
stanje razdijeli i pomiješa unutar sebe i takoreći izlije iz same sebe po stranputicama ljudske
svijesti. Ona je uvijek u sebi no kada se razdijeli i raspukne tada nema tog Boga da je vrati u
nju samu jer ona postaje zarobljenik svoje aberirane seksualnosti. Poremećaj i smrt alfa-stanja
je stoga uzrok svih duševnih bolesti u kojima se javljaju duševne smetnje smjerno punjenju i
pražnjenju ljudske spolne svijesti koja je raskinula svoj primarni odnos sa alfa –stanjem. Tada
se podivljala seksualna energija mora svako tolko osloboditi jer više nema svoju pravilnu
usidrenost u alfa-stanju. Ako je u čovjeku to alfa-stanje uništeno on mora svoju seksualnu
energiju oslobađati kroz neke druge kanale tijela te ako se ona toliko akumulira unutar spolnih
čvorova i seksualne svijesti tada uđe u stanje kaosa unutar sebe jer je izgubila svoj primarni
odnos sa višom sferom svijesti ili alfa-stanjem te tada nastupaju svi mogući tjelesni
poremećaji i duševne bolesti. Stoga je kontrola i sublimacija seksualne energija imperativ za
naš zdrav život jer kada se spolna svijest raspukne i podivlja tada nema tog lječnika da povrati
zdrav odnos između alfe i spolnih organa. Sve religije i duhovnosti samo su imitacija i
plagijat koji nastoji nadomjestiti alfa-stanje i sve one potpadaju pod sferu i režim spolne
svijesti koja nikada do kraja ne može biti divinizirana ili božanska jer je spolna svijest
imenentna, trofazna i podložna vremenu dok je Božanska svijest alfa stanja transcendentalna i
jedinstvena. Drugim riječima kada se mir i statičnost nepokrenutog ljudskog duha izmješa sa
kaotičnim i podivljalim silama reproduktivnog sistema čovjek više nemože uspostaviti sklad
unutar svoje svijeti te tada ne zna „gdje mu je glava a gdje mu je rep“ i samo Bog može
donekle uspostaviti novi sklad, mir i red u duši.
Ljudski reproduktivni sistem ima sjedište u podsvijesti ( malom mozgu i kralježnici)
zajedno sa sakralnim elementima unutar nje gdje se vodi neprekidna borba između sakralnog i
animalnog ili seksualnog. Kada alfa-stanje umre ono se razdijeli i uruši u sferu ljudske
podsvijesti odakle interferira u poremećenom odnosu sa spolnom i sakralnom sviješću. Borba
između dobra i zla, između Boga i vraga –kako kažu teolozi -zapravo se odvija kao sukob i
susret sakralnog i animalnog ( seksualnog) unutar podsvijesti dok je iznad tog vremenskog
dualiteta pravi Bog koji je miran u aktivnoj nadsvijesti kao alfa-stanje. Duhovne škole istoka i
zapada seksualnu spolnu moć opisuju kao „zmiju“. Tako imamo u Bibliji u stvaranju čist
mitološki primjer buđenja spolne energije kao spoznanja dualiteta dobra i zla. „Zmija“ ili
spolna moć nudi Adamu i Evi jabuku sa drveta spoznaje dobra i zla te se tada njihova svijest
razdijeljuje na dvoje na sakralno i animalno-seksualno. U Bibliji se nigdje ne spominje alfa-
stanje ni u drugim duhovnim tradicijama te se ne zna što je bilo dalje za Božanskom sviješću
prvih ljudi koji su kušali zabranjeni plod. Alfa-stanje svijesti ili Božanska svijest u svim
tradicijama je prekrivena velom tajne i misterija. S druge strane imamo izrazit primjer iz
Indijske tradicije poput impersonalne Advaite da se za boljitak spirutalne evolucije aspiranta
seksualna moć ili Kundalini Šakti mora sublimirati kroz proces involucije ili podizanja u više
sfere sve do tjemena gdje se pasivni muški aspekt Sile sjedinjuje sa ženskim aktivnim
aspektom sile zvan Kundalini Šakti. Indijska duhovna filozofija za razliku od zapadne
kršćanske nastoji prikazati kako sublimirati i kontrolirati seksualnu moć i energiju.
Tantričkim sustavima indijske joge upravo je cilj kontrola seksualne moći ili kundalini šakti te
je bolje da mi kontroliramo nju nego da nas ona preuzme i zaposjedne i drži pod svojim
kaotičnim režimom. Kod psihički bolesnog čovjeka seksualni aspekt sile, „zmija“ iz
Edenskog vrta ili Kundalini šakti nalazi se u disfunkcionalnom i poremećenom odnosu sa
višom sviješću te se kod psihičkih bolesnika ona na kaotičan način kreće kroz tijelo tražeći
izlaz te se krivo referira prema napuknutom višom sviješću ili alfa-stanjem duše. Tako imamo
primjer da kod psihičkih bolesnika psihoza se javlja u vremenskim intervalima smjerno
akumulaciji njihove seksualno psihičke energije koja se putem psihotičnih poremećaja prazni
jer ne može proći na latentan način kroz alfa-stanje. Latentnost seksualne snage je njeno
pražnjenje nakon nekog vremena i ako njena latentna snaga se ne transformira i uzdigne kroz
sublimaciju putem alfa- stanja ona puca u ljudskom tijelu i traži neki drugi često koban smjer
svoje realizacija i pražnjenja. Stoga zarobljena kaotična i neasimilirana svijest ne može
drugačije izaći nego kroz pražnjenje putem psihotičnih poremećaja te onda ona putuje i
mijenja organe u tijelu u nastojanju da se slobodi te mijenja smjer. Sjećam se da kada sam
obolio od križobolje da sam morao ići kod fizijatra na vježbe za leđa no on nije mogao locirati
poremećaj te se energija vrzmala od organa do organa tražeći izlaz iz tijela i razriješenje. Čas
me bolio jedan dio tijela čas drugi iz razloga što bolest zahvaća tijelo u cijelini ne birajući
organ već podobno mjesto za svoje odriješenje. Iz tog primjera sam shvatio da zgrčena
energija ili bolest putuje poput „zmije“ po organima tražeći organski medij putem kojeg će se
najlakše razriješiti i izaći van. S druge strane zadržati aktivno i zdravo alfa-stanje duše je
neizmjerno bogatsvo i sreća jer tada energija dolazi tamo gdje joj je mjesto i nema pogrešnih
fluktuacija u podsvijesti. Da ponovimo još jednom da se podsvijet aberiranog alfa-stanja
referira sa sviješću putem sukoba u njoj i suprotstavljenih sakralnih i animalnih-seksualnih
tenzija u njoj koje se nadmeću u vremenskim intervalima i traže svoje razrijšnje u pražnjenju
u duhovnoj duši ili pak putem spolnih kanala putem izbacivanja sjemena. Stoga neka nam
Bog pomogne da tranformiramo svoju potisnutu i aberiranu seksualnu energiju i
transmutiramo je u čisto Božansko jastvo. Amen
TEMATSKO ISKUSTVO KAO GLAVNI UZROK STRAHA

Filozofija o Bogu kaosmjer filozofije koji dobrano zalazi u religiozne vode govori da je
transcendentalno iskustvo zapravo netematsko iskustvo bitka. Ako malo dublje zađemo i
promotrimo psihopatologiju svijesti koja se urušava u sebe tada ovi filozofski aksiomi
mogu malo pripomoći da nam bude jasnije što se to zapravo događa sa psihotičnom
sviješću koja se urušava u samu sebe. Naime transcendentalno iskustvo kao netematsko
iskustvo bitka gotovo je jedini način da se nadiđe psihotična epizoda. Kada kažemo
netematsko iskustvo bitka to se zapravo događa onda kada nešto radimo podsvijesno ali
svijesno ne pridajući tome činu neki poseban bremeniti smisao. Primjerice ja sjedim u
kafiću za stolom u debati koja me duševno opterećuje te iznenada počinjem prstom vrtiti
pepeljaru ili igrajući se s kutijom cigara. Ne pridajuć tome poseban tematski smisao moj
um se počinje zapravo nesvjesno odmarati te započinje transcendentalna igra koja će me
nakon 5-6 minuta potpuno opustiti. Tako možemo reć da je transcendentalno iskustvo
zapravo netamatsko iskustvo bitka kod kojeg se odvija spontana igra svijesti bez
simboličnih interpretacija. S druge strane svaka psihoza starta tamo gdje je svijest već
zasićena i preopterećena tematiziranjem stvarnosti te pribadanjem smisla i simbola
onome što se radi i govori. Tako se često događa da psihotik nemože više podnijeti
preveliko tematiziranje svojih čina i svoje duše u konačnici te on uvijek u trenu svoje
krize pribjegava netematskom iskustvu bitka kao načinu da se izvuće iz svoje psihotične
epizode. Sama stvarnost je toliko zasićena jezičnim simbolima i tematiziranjem da
to jednog psihotičara naprosto izluđuje te on mora naposljetku ipak izgradaiti svoj
unutrašnji i svijet i osoban odnos s stvarnošću te tako pobjeći iz opće profanacije
svijeti i općenito analiziranja i tematiziranja naših čina. Sama stvarnost je toliko
gruba i mehanička gotovo matematička da doista samo najveći umovi uspiju
nadmudriti zamke koje stoje na našem životnom putu i prolazom kroz ovu dolinu
suza a kako je tek teško onima koji boluju od duševnih bolesti. Psihopatologija
svijesti je takve naravi dakle da je njen jedini izlaz nadilaženje tematskih čina i
prelaz u područje transcendentalne svijesti koja ne pridaje i ne vidi tragove i
znakove u stvarnosti te zato upravo primjerice slikanje vodenim bojcama toliko
opušta um kao primjer razriješnje prevelikog pritiska na našu psihu. To stanje
transcendentalne svijesti je zapravo ono što mistici nazivaju mistična ekstaza ili
svijest u sebi i po sebi. To je onaj osjećaj bležene jednote kada naš duh ima svoju
pravu poziciju a to je pozicija unutar duše u njoj samoj gdje ona počiva u sebi i gdje
je nikakav tematski nered ne može poljuljati i ugroziti. Neka nam Bog pomogne da
prebivamo neprestano u sebi zajedno s Svevišnjim. Amen
Kao naknadu ili honorar molit ću malu reklamicu u
kvadratiću za moje tri knjige
Kasnije šaljem slike naslovnica te tri knjige.
1. Knjiga- promatranje. Cijena 80 kn
2. Knjiga-put prema nebu-cijena 80 kn
3. Knjiga—molitva srca—cijena 80 kn ( Sve tri knjige200kn)