Terapijski učinci sakramenata

POMIRENJE - ISPOVIJED
• Katekizam Katoličke crkve izričito kaže:
„Gospodin Isus Krist, liječnik naših duša i
tijela, koji je otpustio grijehe uzetome i
vratio mu tjelesno zdravlje, htio je da
njegova Crkva, snagom Duha Svetoga,
nastavi i djelo njegova liječenja i
spasavanja svojih članova. To je svrha
dvaju sakramenta ozdravljenja: Pokore i
Bolesničkog pomazanja“. Katekizam
Katoličke crkve, br. 1421.
• Sakramenti, kao • da Crkva nastavlja
kanali Božje milosti, Kristovo djelo
primarno posreduju „liječenja i spasavanja
vjerniku milost za svojih članova“. Ona
spasenje duše. to čini po vjeri i
Međutim, s pravom se djelovanju svojih
može reći, a to službenika koji su
upravo tvrdi i djelitelji svetih
Katekizam Katoličke sakramenata.
crkve,
 Sakrament pokore i krivnja
• Sakrament pomirenja
ili pokore, nazvan
također ispovijed, u
Katoličkoj crkvi je
temeljni način
rasterećenja krivnje i
primanja oproštenja
za sve ispovjeđene
grijehe.
 Osjećaj krivnje
• javlja se onda kad čovjek na • da se ne kreće u
svom životnom putovanju smjeru razvoja
krene krivim putem. svih svojih
Heidegger bi rekao da je mogućnosti.
krivica zabrinutost jer nešto Normalan čovjek
nije što bi trebalo biti. To je ne može kršiti
egzistencijalna krivnja i nutarnje moralne
ona dovodi čovjeku u svijest principe a pri tome
istinu ili činjenicu da nije ne osjećati nikakvu
autentičan, krivnju i tjeskobu.
• Kad je osoba
opterećena krivnjom,
ona nema u sebi
mira, razara je
tjeskoba koja muči
dušu, a vrlo brzo
prelazi i na tijelo.
Osjećaj krivnje stoji u
pozadini mnogih
psihosomatskih
oboljenja..
• Poznati su slučajevi da
osobe opterećene
krivnjom, nesvjesno
nanose sebi razna zla,
doživljavaju razne
nesreće, upuštaju se u
rizična i po život
pogibeljna djela, i ne
znajući da na taj način
grčevito traže
razrješenje krivnje koja
ih duboko u duši muči.
• Krivnja se može jedno vrijeme
potisnuti, ali se ne može dugo
tako podnositi. Prije ili kasnije
opteretit će dušu, a onda i
tijelo. Karl Gustav Jung, sin
protestantskog pastora, bio je
uvjeren da katolici manje
obolijevaju od duševnih
bolesti jer imaju sakrament
ispovijedi u kojem se mogu
osloboditi nakupljene krivnje.
 Neurotični osjećaj krivnje
• Neurotik ne uspijeva oprostiti
samome sebi, nego se
"izjeda" i onda nakon što mu
Bog i drugi oproste. Ovaj
opsesivni osjećaj krivnje,
samo prividno izgleda
moralni problem, a ustvari je
psihološka reakcija vlastite
razočarane želje za
savršenstvom i apsolutnim
idealom što želi postići
svojim silama, kao i prisilnom
potrebom za kažnjavanjem.
 „škrupulanti“
• Neurotični osjećaj
krivnje od kojeg trpe
tzv. „škrupulanti“
primarno se razrješuje
psihoterapijom, a ne
sakramentom sv.
ispovijedi.
 Promijeniti krivu sliku Boga
• Takvim osobama je
potreban psihološka i
psihoterapijska, a u
težim slučajevima i
psihijatrijska pomoć.
Takvim osobama treba
pomoći da otkriju u sebi
iskrivljenu sliku Boga i
da je isprave, usvajajući
sliku Boga koju nam je
objavio Isus Krist.
 Autentični ili zdravi osjećaj
krivnje
• Autentični ili zdravi
osjećaj krivnje sastoji
se u svijesti da su
svjesno i slobodno
prekršeni moralni
principi i tako unesen
nered u osobu.
• Takav stav prema
krivnji nije patološki
regresivan, nego
slobodan i stvaralački
Neurotični osjećaj os. kr. - Autentični os. krivnje.

• manifestira se kroz • dok se autentični

neurotično osjećaj krivnje
ponašanje i manifestira kroz
ljudsku savjest,
psihosomatske
odnosno moralnu
bolesti, svijest osobe.
• Kao što je nepotrebno i nerazumno svaki
dan više puta ispovijedati neurotične
škrupulante, isto tako je krivo i
neprihvatljivo osobe koje muči autentični
(stvarni) osjećaj krivnje nastale zbog
svjesno i slobodno učinjenog grijeha, slati
psihologu ili psihijatru koji ne vjeruju u
Boga i čovjekovu odgovornost pred
Bogom.
 Patološki načini razrješavanja krivnje
mogu biti sljedeći:
• 1) Premiještanje,
potiskivanje ili negiranje
postojanja krivnje.
• 2) Osobna krivnja se može
nesvjesno zamijeniti
simptomima anksiozne
neuroze ili neke fobije.
• 3) Izbjegavanje i
nepriznavanje krivnje može
se preokrenuti u stvaranje
“kroničnog samoubojice” u
sebi,
• 4) Pogrešno procjenjivanje
stvarne krivnje kao izraz
čovjekove bolesti, odnosno
njegove neuroze ili psihoze
• 5) Neki psihoterapeuti
nastoje umanjiti ili posve
isključiti stvarnu krivnju osobe
prebacujući je na teško
djetinjstvo.
• 6) Svoju osobnu krivnju neki
nastoje nadvladati stvarajući
u sebi neki perfekcionistički
• 7) Konačno ima i onih koji,
zbog jakog procesa
regresije, ne osjećaju
stvarnu krivnju budući da
tzv. “primitivna savjest”
prevladava nad
autonomnom koja se nikada
nije dostatno razvila. Takve
osobe se ravnaju po
infantilnom principu
zadovoljstva, a ako ponekad
i postupaju moralno to je
samo radi straha od kazne.
 Pokajanje i vjera u oproštenje - jedini
zreli način razrješenja krivnje
• Suvremeni čovjek je u velikoj
napasti da ne vidi i ne
prihvati uzročno posljedičnu
vezu između grijeha i krivnje.
Osjećaj krivnje primarno
spada u psihologiju i
psihopatologiju, krivnja u
etiku, a grijeh u sferu religije.
ali je isto tako istina da
čovjek kao osoba djeluje
uvijek kao jedna cjelina.
• Sve ono što mu se događa
treba gledati u kontekstu te
cjeline. Prema tome,
osjećaj krivnje na
psihološkoj razini bit će
pravo razriješen tek onda
kad se ukloni krivnja,
odnosno kad osoba prizna
svoj grijeh. To se događa
kroz čin iskrenog pokajanja
i vjere da Bog oprašta
onome tko se iskreno kaje.
 Priznati svoju krivnju
• Priznati svoju krivnju
znači imati hrabrosti
priznati istinu o sebi i
priznati da nam je
potrebno spasenje i
oproštenje koje nije plod
naših asketskih vježbi,
nego je dar čiste Božje
ljubavi. Iskustvo da su
nam grijesi oprošteni
postaje najveći motiv za
ljubav
• “Iskrena ispovijed svoje • Ispovijed vlastitog
nutrine, povjerenje grijeha doista je duboka
prema ispovjedniku koji potreba ljudskoga srca,
ga sluša i nutarnje a kajanje koje se u
rasterećenje ili ispovijedi obavlja nije
oslobođenje, kakvo znak slabosti nego
čovjek u takvoj iskrenoj “najbolje revolucionarna
pouzdanoj ispovijedi snaga”, kako ga naziva
osjeća, psihološka je Max Scheler
pozadina i vrijednost
kršćanske ispovijedi”.
• Oproštenje koje Bog
daje posve je drukčije
od oproštenja koje nam
može dati čovjek. U
oproštenju što ga čini
čovjek, najviše što se
može postići jest
iskrena želja i
spremnost da se
učinjeno zlo tako oprosti
te se smatra kao da nije
nikada ni učinjeno.
• Međutim naneseno zlo,
ostaje prisutno i u povijesti i
u afektivnoj memoriji i onda
kad ga je čovjek svim srcem
oprostio. Nasuprot čovjeku,
Bog u svom činu oproštenja
aktivira svoje stvaralaštvo u
smislu da ne samo oprašta i
zaboravlja grijeh, nego
ispunjava prazninu u srcu
čovjeka koji je sagriješio.
• Božje oproštenje ne samo
da zaboravlja grijeh i
njegove učinke, nego
stvarno ponovno stvara
čovjeka. Onaj kome Bog
oprašta trebao bi se i sam
tako osjećati, naime kao
onaj koji je stvarno od Boga
voljen, i činom oproštenja
ponovno stvoren.
• „Sva vrijednost Pokore jest
u tome da u nama ponovno
obnovi Božju milost i s njime nas
sjedini dubokom ljubavlju". Svrha
i učinak ovog sakramenta je,
dakle, pomirenje s Bogom.
Koji primaju sakrament Pokore
raskajana srca i s religioznim
raspoloženjem, postižu "mir i
spokoj savjesti zajedno s
jakom duhovnom utjehom".
• Sakrament pomirenja
s Bogom donosi
istinsko "duhovno
uskrsnuće", vraća
dostojanstvo i dobra
života djece Božje,od
kojih je
najdragocjenije Božje
prijateljstvo (Lk
15,32)“
• „Treba upozoriti da pomirenje s Bogom ima
kao posljedicu, tako reći, i druga pomirenja
koja liječe ostale lomove prouzrokovane
grijehom: pokornik kome je oprošteno
pomiruje se sa samim sobom u najintimnijoj
dubini svoga bića, gdje dobiva natrag vlastitu
unutarnju istinu; pomiruje se s braćom koju je
na neki način uvrijedio i ranio; pomiruje se s
Crkvom; pomiruje se sa čitavim svemirom“.
• IVAN PAVAO II., Apostolska pobudnica
Reconciliatio et paenitentia, 31.