1

UVOD U MOLITVU
PRIKAZ
1

Molitva unutarnja nunost, milosti i ispunjenje. Moliti - dunost, napor i svladavanje. Isus svojom osobom sav uronjen u molitvu, razgovor s Ocem, povratna komunikacija na relaciji: Otac Sin. Lk 3,21 krst na Jordanu; Povlaenje u osamu na molitvu (Lk 6,12, 9,18; 9,28-29; 11,1 Posljednja veera Iv 17; Maslinska gora (26,36-44) Isus razlikuje pravu molitvu od blebetanja pogana i razmetanja farizeja (Mt 6,58). Uenici - Naui nas moliti (Lk 11,1-13) Veliki sveci govore o biti molitve, o razliitim stupnjevima njena uspona, o njenim zadacima, opasnostima, divotama. PRIPRAVA I RED MOLITVE Tko iskreno razmilja o svom odnosu prema Bogu, brzo e uvidjeti da molitva nije samo nekakav unutarnji izraz due koji nastaje sam od sebe, nego u 1. redu sluenje, sluenje koje se vri vjerno i pokorno. Ovdje govorimo upravo o tome vrenju. Tu spada pravilno dranje, (vanjsko i unutarnje), sabiranje, izbor pravih rijei i tekstova, usvajanje prokuanih oblika (razmatranje, krunica i sl). Valja biti svjestan: ovjek ne moli rado. I vrlo lako sam sebe obmanjuje. O emu se radi? Kad eli moliti namee se dosada, smetenost, odbojnost, neprijateljstvo; sve drugo izgleda zamamnije i vanije; hvata te osjeaj da nema vremena, da je neto drugo hitnije. Ali im napusti molitvu, hvata se najbanalnijih stvari. ovjek mora prestati lagati Bogu i samom sebi. Bilo bi bolje iskreno priznati ne elim moliti!, nego se izmotavati i opravdavati.

Izvor: GUARDINI, Romano, Uvod u molitvu, KS Zagreb 1993.

Ipak, treba znati: radi se o ozbiljnoj dunosti ovdje ovjek ne smije biti slabi, to je dunost dunost je, i treba je izvriti, treba neto i podnijeti. Bez molitve vjera ide prema posrnuu, a slabi i sam duhovni ivot. Kao to bez disanja nema ivota, bez molitve nema vjernika. Je li ba neophodna molitva za pravi kranski ivot? ovjek koji ne moli ide prema ateizmu. ovjek koji ivi samo izvanjskim nainom: govori, radi, tei, bori se na kraju se konano iscrpljuje i razvodni. Ako eli izbjei takav raspad sustava mora svoj ivot usmjeravati prema nutrini; obnavljati se sabirati snagu... Za ovo nije dosta samo krajem tjedna otii u prirodu. Priroda nije dovoljna. Ovo je teko dokazati ovjeku koji pristupa bez vjere. Naime, ukoliko bi netko htio moliti samo zato jer molitva ima koristan uinak. Mora postojati unutarnji odnos prema Bogu. Na pravu molitvu spada i skruenost. to nije slabost, ve istina. ovjeku je molitva potrebna da u dui ostane zdrav. Ipak, on moe moliti jedino iz ive vjere. S druge strane, njegova vjera ostaje iva jedino ako moli. Temeljno oitovanje vjere je komunikacija s onim Bogom kojemu se molitva upuuje. Mogu se pojaviti situacije u kojima je molitva posebno teka, ali za due vrijeme ne moemo vjerovati ako ne molimo (kao to bez disanja nema ivota). Nunost pripreme Kad se radi o vjeri, ovjek se nalazi u uznemirujuem protuslovlju. naime zna da mu Bog treba, trai onoga od ije moi ivi; u isto vrijeme ipak, ovjek toj vezanosti na Boga izmie, opire se. Slino i u molitvi. S jedne strane doivljava njenu blagotvornu djelotvornost, s druge strane izbjegava je gdje god moe. Vie je razloga: Boga ne zamjeuje, barem ne tako kao to vidi stvari i ljude, ovi su mu tu, konkretni, u doticaju je s njima. Istina je, i Bog je tu, ali i otkriven i skriven. Oima vjere moe ga dokuiti; no, ako su oi vjere zastrte, srce je esto otupjelo. I tako se Boga niti nazire niti iskusi. Stoga, komunikacija s njim oslanja se na istu vjeru u prividan mrak i prazninu, a to je vrlo muno. Veliki je misterij da ovjek ivi od Boga a da ipak ima toliko muke da bi s njim stupioo u kontakt, dapae, da pred tim osjea odbojnost, da eli izmaknuti... I, ako slijedi samo taj osjeaj, uskoro vie i ne osjea potrebu za molitvom.

Valja uzeti u obzir da mi u svom odnosu prema Bogu i svijetu nismo posve zdravi, u smislu uravnoteenosti. Subjektivnost na djelu. Stoga nai spontani osjeaji nisu mjerodavni kako bismo se u vjeri trebali ponaati: valja slijediti objektivan sud. Prvo, na molitvu se treba spremiti. Kao i kad se naemo pred nekim poslom, prvo promiljamo o pristupu i izvedbi... Postoji nunost staviti se u prikladno raspoloenje, srediti misli, sabrati se, izai iz rastresenosti. Ovo vrijedi i kod molitve, jer Bog je skriven naim osjetima i mi ga moramo potraiti u vjeri. Molitva je osim toga in vjere. Ne radi se tek o nekakvoj sili miljenja i djelovanja, radi se o nutrini due, o pokretanju onog to u ovjeku odgovara tajnovitoj Bojoj svetosti. Ako hoemo ispravno moliti, moramo omoguiti da ono to pripada Svetomu dobije prostor i da doe do izraaja. Kae se da molitva vrijedi onoliko koliko je vrijedilo pripremanje. Kako se pripremiti, kako se sabrati? Sabranost Ovo najprije znai: smiriti se. Od uzbuenja, tenji, briga, strasti. ovjek je naime, borac, nemiran traitelj, lutalac, stvaralac, sposoban za mnogoega ... a ipak u dubinama ostaje neispunjen; onaj koji je izgubio vezu sa sreditem; sa svim svojim znanjem i moi predan je sluaju. I upravo taj i takav ovjek treba moliti. On to moe pod jednim uvjetom da izae iz bjesomune jurnjave i da se smiri. S jedne strane udaljiti od sebe elje za jurnjavom i usmjeriti se prema onom jednom, jedinome to je sada vano. Kazati sam sebi: Sada sve drugo iskljuujem da bih se sav predao molitvi. Sljedeih npr. 10 minuta namijenjeno je samo za molitvu. Sve ostalo je iskljueno. Posve sam slobodan. I samo zato sam tu. Potpuno. ovjekova lukavost pojavljuje se osobito kad se radi o stvarima vjere: im pone moliti izbija stotinu elja, nemir, nestrpljivost da se uini ovo i ono: posao, telefon, nabavka, potvrde, knjige, novine sve to priinja se vanijim, hitnim, a sama molitva poinje se initi kao isti gubitak vremena. Ali im je tako prekine vrijeme za kojim je tako utopljeniki panino teio, sada mu odjednom nabuja i on ga rasipa u najbeznaajnije stvari. Na ovu varku treba posebno paziti.

Drugim rijeima, osoba treba postati prisutna. Ne dati se otjerati od sile unutarnjeg nemira. Ostati prisutan, izdrati. To je sada mjesto na koje me Bog poziva. Unato zahtjevnoj tiini ostati tu, ne pobjei! Kad eli moliti, mora se vratiti k sebi uprisutniti se Sve ovisi od toga koliko e u tome uspjeti ostati prisutan u ivot unutarnjosti. Jo neto: sabranost znai: biti objedinjen u jedno. A takvi smo vrlo rijetko. Morali bismo u sebi imati vrstu jezgru koja nosi mnogostrukost ivota, sredite iz kojega bi izlazilo sve djelovanje i kojemu bi se ono vraalo; red koji bi luio vano od nevanoga, svrhu od sredstva i razliitim inima i doivljajima odreivao njihovo mjesto; neto vrsto to ostaje postojano u promjenama; neto to razvojem raste, neto to oituje tko smo i ini da svatko zna to je s nama. To se pokazuje i u molitvi. Duhovni uitelji uvijek iznova govore o rastresenosti, o stanju u kom ovjek nema ni sredita ni jedinstva, a misli mu lutaju od predmeta do predmeta; njegovi su osjeaji neodreeni, volja nema moi nad svojim pravim mogunostima. Tu zapravo ne stanuje netko (nema ga) tko bi sve ovo, svu ovu rasutost ujedinio. Tako sabranost znai da se molitelj skuplja, upravlja pozornost prema onomu to eli raditi; misli koje bjee na sve strane vraa natrag muna li posla i tako osigurava molitvi objedinjenu duu. Ovo stanje mogli bismo opisati stavom: Evo me! etvrta i posljednja oznaka: sabrati se znai probuditi se. Nesabran ovjek uvijek je nekako napet, na putu k cilju, uvijek neim zaposlen no im napetost popusti, odmah postaje prazan i otupio. im nestaje predmeta koji ga zahvaa, im nestane poriva koji ga goni, izazova koji ga privlai sva njegova aktivnost pada, nastaje neka pusto. Ovo je razlog to su esto ljudi estoke strastvenosti esto hladna srca. Miran ovjek, naprotiv sposoban je sabrati se u sebi, stiati se i zai u dubinu taj je ovjek iznutra budan. Stanje mira i unutarnje budnosti idu skupa, nose i odreuju jedno drugo - meusobno se uvjetuju. Tko se dakle sabire, - smiruje i uprisutnjuje, svladava takoer unutarnji teret i sanjarenje. Die se olakava, oslobaa i razbistruje. Razbuuje pozornost te se ova moe usmjeriti izravno na svoj predmet. Proiava oi duha da bistro gledaju i ispravno vide. Takav je spreman na susret s drugim Ti. Sabranost nije u sebi jedan in pokraj drugih, to je ispravan stav unutarnjosti, stav koji ljude ini sposobnima stupiti u ispravan odnos s ljudima i stvarima. Upravo onda kad hoemo biti prisutni, sabrani, primjeujemo kako nas neto silovito raznosi na sve strane. Meutim, im se hoemo koncentrirati i stei mo nad svojim duevnim silama tek tada pravo doivimo to znai rastresenost.

I kada hoemo biti budni i prijemljivi za duhovni sadraj, tada otkrivamo u sebi tupost koja duh vue dolje. To jednostavno moramo izdrati, u protivnome nikad neemo nauiti moliti. O sabranosti sve ovisi. Nikakav trud koji se ovdje ulae nije uzaludan. Pa ak i kada bi se cijelo vrijeme molitve boravilo u traenju sabranosti bilo bi dobro uloeno, jer, u stvari, sabranost je ve molitva. Molitveni prostor Iz sabranosti nastaje prostor u duhu, jo tonije, u Duhu Svetom. Duhovni ivot nastaje tek licem u lice s Bogom. Neto slino situaciji u kojoj se nau dvojica im stupe jedan prema drugomu u pravi odnos Ja Ti. Ovaj prostor stoji u omjeru s panjom, potovanjem, ili ljubavlju koju obojica imaju jedan prema drugome te je upravo toliko irok i dubok koliko i ti osjeaji. To da je Bog doao i da jest kod tog i tog ovjeka i da se u ljubavi prema njemu okree, i to da ovjek jest pred Bogom i k njemu upravljen u vjeri to je taj sveti prostor. Moglo bi se rei da iz sabranosti nastaje duhovna otvorenost, a kad se ona ostvari, molitelj moe rei: Bog je tu. Boja prisutnost tu-bitak i stajanje ovjeka pred njim tvore jedno. Dapae, ovjek se uope i moe sabrati samo zato to mu se Bog obraa. Bog je taj koji daje odreenje tom svetom mjestu kamo ovjek pripada: gdje pronalazi sam sebe i svijet u njihovoj pravoj biti: gdje biva pozvan i duan odazvati se. POIMO REDOM: Smisao sabiranja prema njemu, ovjek bi mogao rei: Tu je B, ivi i Sveti, onaj o kojemu govori Objava. A tu sam i ja ali zbiljski JA.- ne tek rastresen, onaj s ulice, smeten... Nenadomjestiv, ni od koga zastupljiv, autentian Ja, onakav kakvoga me Bog zamislio kad me stvarao i za koji se moe rei: B i moja dua, nita drugo. Takvo JA budi se tek pred B-om. Pred B-om se budi i ono to je on sam u ovjeku odredio za sebe, da bi mu se odazivalo: religiozna dubina. ... Ovo se podruje ne moe pokrenuti po volji, nego se mie tek kad ih probudi predmet kojemu pripadaju. Mnogi i ne zna to u njemu ivi i za to je sposoban dok ne bude pozvan. Tako je i s religioznom dubinom. Probuena Bojim dodirom, religiozna dubina trai Njega samog i to je vjera. Ali to je zamreno dok B izriito e progovori: prvo preko svojih glasnika, zatim preko svoga Sina Isusa Krista. Ako se ovjek ovome otvori dospijeva stvarno pred Boga. U dobro pouenoj molitvi to se dogaa. To je ono sveto licem u lice. Pred njime se u nutrini budi ne samo ona ope-religiozna nego i nova, preporoena dubina, srce Bojeg djeteta oblikovano milou.

Mogue je da je ovjek neposredno osjea, da ga ona potrese svojom moi i preplavi svojom blizinom. Tada on ima veliko nutarnje iskustvo molitve, k treba prihvaati sa strahopoitanjem i dobro ga uvati. No, ne dogaa se uvijek tako. Bog ponekad uti. Tada valja izdrati u tami i utnji. Ovo je dogaaj: tu je prisutan Bog. I tu sam ja prisutan. Ipak, Bog je tu prisutan na nain na koji nije prisutan ni jedan ovjek ni stvar On je od sebe i po sebi samom. Sv. Pismo za njega kae Gospodin Gospodin sama sebe, Gospodin u biti, Onaj k vladarski jest. Ja, naprotiv, nisam od sebe i po sebi samom, nego po njemu. Stvorenje prema (pred) Stvoriteljem. Ja jesam samo pred Njim, i po Njemu. ovjek naui vanu stvar kad shvati da jest pred Bogom, samo pred Bogom, ali zbiljski pred njim. To je neto veliko, moe prestraiti, ali moe i jako usreiti. Tome odgovara jedan od osnovnih ina tj. in poklonstva. Boje lice Postavljam si ? tko je B kojemu se upravlja sabrani ovjek, prema kojemu se moe upravljati jer mu on sam prua za to mogunost? Ne samo ono Svepokretljivo, Neizrecivo, otajstvo postojanja, praiskon, Dubina svijeta. To takoer postoji i ono pripada Bogu. Ali to je samo dah koji od njega dolazi, treptaj kojim on proima svijet. Bog sam jest vie, ne samo puki smisao, nego zbiljski. Ne neka monost, nego On. Poetak i kraj Objave stoji u uvjerenju da je Bog On sam. Ja sam onaj koji jesam. (Izl 3,14). Ovdje Bog isputa sve posebne oznake kao: Moni, Pravedni, milostiv ne. Jednostavno imenuje sebe na nain kako postoji. Ja jesam. Osoba. Osoba u najiem smislu. Osoba po samoj sebi i naprosto; ovjek jest ukoliko ga Bog budi svojim pozivom. I kad bi ovjek iz sredita svoga bivanja viknuo rije Ti van u prostranstvo postojeega, povik bi bio upuen Bogu. To je Bog kojemu se upravlja molitva. Sv. Pismo jo kae Boje lice. (to je ipak, samo usporedba, jer Bog nema lica, nema tijela) ovjek ga tako doivljava, i ovjeku se Bog tako objavljuje. Lice predstavlja jedinstvo tvari i sila, red zbivanja i oblika, da je sposoban graditi, boriti se osvajati, graditelj , osvaja, nosilac prava i odgovornosti. Oblije naprotiv, znai da je sposoban usmjeravati svoju nutrinu, okrenuti se ovjeku, biti kod njega s dobrohotnou ili neprijateljstvom, ljubavlju ili mrnjom. Oblije je izraz osobe i njezine slobode, izraz za to da ona prima onoga koji joj dolazi ususret, da prihvaa dranje drugih osoba. Tako Pismo kae rasvijetli lice nad slugom svojim (Ps 30, 17); ili Bog okree svoje lice protiv onoga koji ini nepravdu (Lev 17,10); ili: poboni stupa pred

Boje lice (Ps 99,2): ili moje mi srce govori trai lice njegovo (ps 26). Ne skrivaj lica svoga od mene Prvi korak prema molitvi jest sabranje; 2. uprisutnjenje, ponazoenje Boje zbiljskosti 3. traenje njegova svetog lica Molitelj se nastoji uivjeti da Bog nije samo Svesilni On, nego njegov (ovjeka koji moli) ivi Ti. Bog je onaj koji me pozna i misli, ne kao jednoga meu bezbroj nego mene sama u jednosti i nezastupljivosti moje osobe. Iako sam nita pred njim, njemu se svidjelo da me pozove i povue u komunikaciju sa sobom pri emu sam ja s njim sam. U to otajstvo usmjeruje se molitva. Ovo se misli kad se kae da ovjek ima traiti Boje lice (moe i traiti Boje srce). To nije lako (zbog sklonosti rastresenosti tu su stvari koje me okruuju i sl). Vjera mi kae da je Bog tu; ali samo rijetko imam jasnu svijest o tome. Istina, on je posvuda, (ako tako moemo rei), on je uvijek s druge strane, skriven i ja ga iz nje moram iz-vjerovati, vjerom ostati okrenut njemu i upraviti mu svoju molitvu. Kad se ta veza prema njemu gubi, moram je uvijek ponovo uspostavljati jer on to ini neprekidno. Molitva stalno klizi u monolog, i ja je stalno trebam upravljati prema dijalogu. Pred Bojim licem ovjek tek dobiva vlastito zbiljsko lice. Ono to u ovjeka vidimo na prvi pogled to jo nije dovreno. To je samo najvanjskiji sloj. Od tih crta ono ide u dubinu: u unutarnji lik, u znaaj duha, u jasnoi u odlunost stava, i u unutarnjost srca. Obino ovjek i nema drugo do masku. Ono lice koje je pred Bogom valjano ovjek tek treba dobiti, nastaje od Njega. Dok Njemu govorim, tek po tome postajem Netko onaj ja-sam kojega je on mislio kad me stvarao i otkupljivao. Tek se u molitvi to oblije oblikuje, razvija i uvruje. Vanjski red Vremenski red koji vlada u izmjeni godina, dana, mjeseci, ... mora postojati i u molitvi. Tijekom dana, ako izostane molitva dan podivlja. ... to se tie poinka, iz Bojeg poinka ovjekov dobiva svoju dubinu. Njemu se ovjek mora otvoriti. Tajni Bojeg poinka pridruuje se tajna Kristova uskrsnua. Ono u dan Gospodnji unosi trijumf pobjede otkupljenja i svijest o poetku novog stvaranja. (Novo nebo nova zemlja). Svjetlo uskrsnua ispunjava uskrsni dan, a time svaku nedjelju. Nedjelja tako biva Gospodnji dan, a time i dan ovjeka. Danas je smisao nedjelje u mnogome izgubljen.

Za nedjelju je vana i subotnja veer. Prema gledanju Crkve, svaki dan poinje prethodne veeri. Dan poinje s buenjem. A buenje je onakvo kakvo je bilo spavanje; a spavanje biva odreeno onim to mu neposredno prethodi. Ako hoemo imati potpuniji smisao nedjelje, moramo se poeti spremati za nju ve u subotu naveer. Najobuhvatniji oblik prolaska vremena lei u godini s njenim dobima razdobljima. Ona obuhvaa mjesec, tjedan i dan, utvrena je promjenom Suneva svjetla, kao i s buenjem, cvatom, donoenjem plodova i zalaenjem ivota. Njen liturgijski izraz tvor liturgijska crkvena godina, u kojoj su povezani dogaaji Kristova ivota s hodom Suneve i ivotne godine tako se ostvaruju uvijek svjea spominjanja na ivot Gospodinov, uvijek obnavljamo suproivljavanje s otkupljenjem. Srce ovjeka biva duboko dotaknuto u Doau, u vrijeme Boia i Bogojavljenja, zatim u Korizmi i u uskrsno doba, na Duhove; konano u tjednima nakon toga, koji izraavaju dugi tijek povijesti spasenja i oekivanja ponovnog Kristova dolaska sve do posljednje nedjelje crkvene godine koja govori o Sudu.... To bi moralo doi jasnije do izraaja i u molitvenom ivotu. ivot s liturgijom, itanje prikladnih tekstova.... mogu osobnoj molitvi dati odreenu boju i uvijek novi sadraj. Prostor ovjekova ivota bio je ranije oblikovan polazei od vjere. Zajednica je sredite svoje vjere imala u crkvi. Oko crkve nalazile su se kue kao dom i mjesto za rad i ivot obitelji; polja i ume kao prostor stvaralakog ivota. Posred toga, kao raspreno vorite groblje, kapele, raspela na krianjima i svete slike inae. Kua je bila posveena i nosila je kranske simbole. U sobi je stajao kri i prema njemu se upuivala molitva... Taj raspored uvelike je razbijen. Ne postoji vie nikakav objektivno kranski oblikovan prostor, nego ga ovjek i vjernik stalno iznova mora uspostavljati. Prije svega, svakom vjerniku crkva bi na nov nain trebala postati vana. Ne samo kao mjesto zajednike javne Boje slube, nego kao kua Oeva. Na dnevnim putovanjima, valjalo bi svratiti u crkvu, u njoj traiti mir, sabranje, unutarnje razrjeenje, utjehu, ohrabrenje. Tee je postii sveti prostor u vlastitoj kui. Moda je ipak neto mogue, npr. Raspelo na odreenom zidu, ili slika kojoj se pristupa sa strahopotovanjem. Ali pravo kransko mjesto nastaje svaki put iz iva odnosa Boga prema ovjeku. Takvo mjesto ne ovisi o vanjskim prilikama i moe se ostvariti i u najnepovoljnijim trenucima... Trei moment za red molitve su sama ivotna zbivanja. Neko .... su imala stanovito religiozno znaenje. Od toga je ostalo vrlo malo. Ipak, poevi od

najbanalnijega molitve prije jela. Tamo gdje ju se moe vriti a da ne izaziva teku situaciju, treba je vriti. I to paljivo, stojei, s dobrim tekstovima. U ranijoj povijesti svih naroda blagovanje je bilo vjerski dogaaj: znailo je zajednitvo s boanstvom i, u okviru toga meusobno zajednitvo onih koji blaguju. U osnovi, svatko e priznati da postoji razlika izmeu onoga kada samo sjedamo da budemo zajedno i da uivamo u hrani, ili pak da molitvom primamo hranu iz Boje ruke i zahvaljujemo mu nakon toga. Nadalje, uloga majke je da s djecom zapoinje jutarnju i veernju molitvu. Staviti svoj dan na raspolaganje Bogu, naveer zahvaliti... Ostale ivotne prilike / neprilike sretni dogaaji, alosni dogaaji, vrijeme napretka i uspjeha; vrijeme briga i nevolja... roenje i smrt; - sve to se u ivotu dogaa unijeti u molitvu. Molitva ne bi smjela imati uvijek iste obrasce, jer ni ivot nije jednolik nego se prilike stalno izmjenjuju. Sve to se dogaa u naem ivotu morali bismo donositi pred Boga kao prijatelja, zahvaliti mu i zatraiti kod njega svjetla i savjeta, snage, u njemu otpoinuti. Trajanje molitve. Molitva mora imati vremena da bi se mogla uputiti i razviti, dosegnuti nutarnje ispunjenje i zakljuiti se. Ako je prekratka, dobiva obiljeje nevanoga. Gubi strahopoitanje. (str. 32).

Molitva 2. dio
S druge strane, kad nas neto stvarno ispriava, ili je prisutan stvaran umor (mrtav-umoran), tada treba znati zadrati nunu slobodu (? u smislu da, u ovom sluaju zbog valjana i ozbiljna razloga mogu izostaviti molitvu koja to zapravo i ne bi bila. Valja, IPAK, podsjetiti da je ovjek lukavo sklon nalaziti mnotvo razloga, veinom banalnih, za prekid ili naputanje molitve. Uvijek naime, iznova moemo zatei same sebe kako vrijeme, koje nam se u molitvi inilo tako dragocjenim, kasnije rasipamo na bilo to. Vanjski stav dranje tijela. Dranje i kretnje nisu tek neto puko izvanjsko. Ako postanu izvanjski upropateni su. Dranje i kretnje izraavaju izvana ono to srcem osjeam i umom mislim ali oni takoer djeluju na moju unutarnjost, daju joj potporu, oblikuju je i odgajaju. ZATO nije svejedno u kakvom stavu ovjek moli. Ako postoji razlog, tada moemo moliti u bilo kojem stavu (....), no ako smo slobodni (odabrati), tada taj stav mora biti stav strahopotovanja prema Bogu, ne samo

10

duom molim nego i itavom svojom osobom. Ovo dranje pomae nutrini da bude sabrana i puna potovanja prema Bogu. Najpogodniji nain (strahopotovanja prema Bogu kao onom koji je Onaj koji jest) - je kleanje. - ono dovodi nutrinu duha u stanje ozbiljnosti i spremnosti. Dakako, radi se o stavu zbilja kleati, a ne napola leati (prevaljen poput vree). To je stav stege, a ne udobnosti. (to li je sve ovjek spreman izdrati i pretrpjeti kad je u pitanju zarada ili sport?) Takoer pogodan nain je stajanje. U ranom kranstvu stav je bio vrlo dobro prihvaen, zatim se izgubio. Trebalo bi ga ponovo otkriti. Ima u sebi neto slobodno i uspravno, izraava (ujedno) i spremnost i dostojanstvo. Pomae nadvladavanju trenutaka potitenosti ili apatije. Moe biti prikladan i u trenutku kada ne znam to bih htio rei a ipak elim izraziti svoju dobru volju. Njime izraavam: Tu sam pred tobom ili: stojim pred Njim. Sjedenje ukoliko je uspravno i pribrano, prikladno je, osobito za meditaciju ili za tiho boravljenje pred Bogom. No, isto tako, ne gubi svoju vrijednost ni onaj, isto unutarnji stav koji se moe ostvarivati usred gomile, u mnotvu, na ulici, a da ga drugi ne primijete. Ukoliko se molitveni ivot napusti i podivlja raspada se i njegov oblik. Primjerice, kad bismo te stavove radili samo zato da bismo se razmetali. im se s kretnjom povee odreeni sadraj, nastaje sveti znak; npr. Znak kria kojim poinjemo i zavravamo molitvu (primjer jednoga koji se kriao kao da tjera muhe). Znak koji inimo odraz je nae vjere, pobonosti, nutarnjeg stava, ali i neto to nas kao ovjeka oblikuje. Smislen je, predstavlja oblikovanu mo, noenu cjelinom kranstva i pripada novom stvorenju. Tko ga ini, uklapa se u njega i povjerava se njegovoj svetoj moi. ZBILJNOST BOGA I TEMELJNI MOLITVENI INI Sabranje i Boja zbiljnost U prostoru sabranja, Boja zbiljnost stupa u 1. plan. Dospjeti pred tu zbiljnost to je 1. zadaa (i muka) molitve 2. izdrati u svetoj Bojoj prisutnosti, odgovoriti njezinim zahtjevima muka jer molitva i to moe biti. Ponekad je molitva lagana, tee poput govora iz srca, ali u cjelini ivota to je iznimka Molitvu moramo HTJETI i provoditi. A muka je toga u tome to zbiljnost Boga ne osjeamo. Molitelju se tada ini da stoji u praznom, i sve ostalo moe mu se initi vanijim, hitnijim. Vano je stoga ovo izdrati. Tko kae da mu molitva ne ide, ili da u dubini due ne osjea poticaj na nju, ili mu ona postaje prazna-ne-autentina, pa je radije izostavlja, takav naputa svoju dunost, proputa bit. Izdrati u praznini to ima naroit smisao koji se niim drugim, i ni jednom molitvom u neko drugo vrijeme - ne moe nadoknaditi. Ovo znai vjeru

11

uzeti/shvatiti ozbiljno u najstroem smislu, moliti iz potpune vjernosti Bogu koga ne vidim, govoriti u tamu Onome koji uje sve i onda kad o njemu ne znamo nita. Oblici praznine razni. 1) Neko pomanjkanje, dojam da nema niega. ini se kao da Bog nije tu i da bi trebalo ne samo prestati moliti, nego i prestati vjerovati. to je u stvari iskuavanje vjere. Vjerniku je, naime obeano da Bog zna za njega, ne kao za drvo ili kamen, nego na naroit nain, na nain kod njega, jer Bog ga ljubi. No, zemlja je mjesto sakritosti. ovjek moe doivjeti da od Boje blizine ne osjea nita. Ali u toj praznini moe se pokazati i neto sasvim svojstveno, neto znaajno, to se meutim, niim ne da izraziti: stanovit smisao usred prividnog nitavila, koji se potvruje usprkos svih nemogunosti. Tako se dogaa ee nego se misli i trebalo bi vie pozornosti usmjeravati na to. Taj dah, to neuhvatljivo tanano hvatite smisla predstavlja krajnje samozasvjedoenje Boga. Prividno jedno nita, a ipak sposobno ponijeti vjerovanje da bi ono moglo izdrati. Postupi li Bog tako, praznina odjednom biva ispunjena. Bog, naime nije samo misao, fantazija ili osjeaj, nego zbiljnost. On ne ivi u blaeno-ravnodunoj uzdignutosti iznad nas nego nas ljubi. On je Gospodin (kyrios), Slobodni i Moni. Onaj za koga ne postoje ogranienja, ne ograniuje ga ni naa hladnoa. On e se zasvjedoiti onome koji ustraje u vjernosti. Bog nije tek misao, ili osjeaj. Niti Bog stvari... On je Bog ivih: Stojim na vratima i kucam. Ako tko uje moj glas i otvori vrata, ui u k njemu ... (Otk 3,19-20). Ova zbiljskost/zbiljnost Boga moe se otkriti u razliitim jainama, od lakog daha do moi koja ovjeka snano preplavi. Nju prihvaamo onim to je u naoj biti najosobitije: dubinom due, uzvienou duha, najsvjetlijim dijelom unutarnjeg ivota. Uitelji duhovnosti govore o duhovnim osjetilima: unutarnje oko i uho, osjet i okus a pod time razumijevaju razliite naine kako se Boja zbiljskost moe iskusiti. IPAK, molitva mora ostati neovisna od takva iskustva. Ako se B dade osjetiti, ako je molitelju doputeno stajati u punini, tada mora za nju biti zahvalan i dobro je uvati. Ali ako doe praznina, tada se mora osloniti na samu vjeru i izdrati.

12

Bog sveti to je to svetost, nitko ne moe izraziti. Ona je Boja pra-datost, osnovno Boje obiljeje; neto to je Bogu najsvojstvenije i razlikuje se od svega stvorenoga. S kim ete mene prispodobit, tko mi je ravan, - govori Svetac (Iz 40, 25). Ne moe se izraziti to je ona, na nju se moe samo uputiti: Vidi, uj, osjeti! Otvori oi i gledaj! Boja svetost je ono bivstveno, ono po emu on biva. Ljudi, dogaaji, stvari svjetski su, naprotiv - Bog je nesvjetski, nezemaljski, povuen, suzdran, otajstven. Rijei donose samo svojevrsni 'obrub', Boga treba doivjeti. Tu nam moe pomoi tiina prikladno ureene crkve gdje sve ovosvjetsko ostavljamo vani, utihnemo, kleknemo. Aneo iz gorueg grma poziva Mojsija: Izuj obuu s nogu! Mjesto na kojem stoji sveto je tlo. Ima i ljudi ija bit ima neto od Boje svetosti2. Svetost znai da je Bog ist; posjeduje svemonu, goruu istoi koja ne doputa ak ni dah ljage. Znai da je Bog dobar, u smislu da je Dobro samo. Nitko nije dobar osim Boga samog (Mk 10,18). Bog je mjerilo po kojemu se sve mjeri. im ovjek dospije u blizinu Boga susree tu svetost, ma kako je on sam doivljavao. Postaje svjestan svoje ne-svetosti. Zapaa da ne spada Bogu i eli se maknuti (poput Petra, Lk 5,8). No ujedno osjea da tog Boga treba pod svaku cijenu, pod cijenu ivota i smrti. Da moe ivjeti samo od njega. Iz oba ova poticaja nastaju oblici molitve. Molitva je u krajnjoj liniji odgovor ovjeka Bojoj svetosti. Gotovo bi se moglo rei da je molitva kao ljudski in neto nalik onome to je svetost kao Boje svojstvo. Spoznaja krivnje i kajanje Pred Bojom svetou ovjek postaje svjestan svoje vlastite nevrijednosti. Uvia svoje samoljublje, nepravednost, okaljanost, zlou, ukratko u sebi prepoznaje grijeh koji u njemu hara. Spoznaje da je grijeh nesvetost. Priznaje: Bezakonje svoje priznajem, grijeh je moj svagda predamnom... (Ps 50, 5-6). No ovjek ovu spoznaju moe i mimoii. Na vie naina. PRVI - Da svoju krivnju uope ne vidi, jer nee da je vidi. Osjea se istim, naglaava vlastitu pravednost. Ne uvia vlastitu preuzetnost. Kod takvoga je nuna volja za istinom i sranost. Bog nam je objavio da smo grenici. Ako tvrdimo da grijeha nemamo sami sebe varamo (Iv 1,8). Ovo ne znai da od stanja grenosti treba uiniti stanje muenja. Ne. Ovo je polazite za
2

Str. 41.

13

borbu prema istijem stanju dobra. Spoznaja grijeha treba donijeti snanu volju za obnavljanjem. DRUGI nain izbjegavanja spoznaje grenosti ovjekov ponos ne doputa mu da se prizna grenim. Ne spadam ja pred Boga te odlazi. Ovdje je nuna poniznost. On mora, ne samo spoznati nego i prihvatiti da je grenik. TREI nain izbjegavanja je malodunost. U spoznaji svoje grenosti odustaje, pogotovo kada nema jake volje i dosljednosti. Ovo prevladati, najtee je, jer i sam razum govori da ovo nee nadvladati ionako e opet pasti i sl. Ako igdje, onda ovdje vrijedi pravilo da se vjernik mora nadati protiv svake nade, jer stoji pred Bogom koji oivljuje mrtve (Rim 17). U ovakvim sluajevima osoba se mora pozvati na ono bezuvjetno (na Boju silu i Boju pomo), u stavu: Hou! I postii u to jer Bog to od mene trai, a on je svemogu. Bog moe dati novi poetak. On je savrena svetost i vjeno neprijateljstvo protiv svega to je zlo, voljan je i spreman oprostiti. Boje je oprotenje nama neshvatljivo. Ne znai da je Bog samo odluio da prijee preko onoga to se dogodilo. Ono je stvaralako i ini da krivac to vie sada nije. Bog ga uzima u okrilje svoje svetosti, daje mu udjela u svojoj svetosti i stavlja ga pred poetak nastojanja i borbe. Tenja i udionitvo Dvije su molitvene pobude koje nastaju pred Bojom svetou, prva da se usprkos sve protivnosti s Bogom ipak ne moe opstati bez njega primjer je Petar: Udalji se od mene jer sam grenik (Lk 5,8); druga: Gospodine, kome emo ii? Ti ima rijei ivota vjenoga (Iv 6, 68-69). Ako se doivljavanje grijeha prometne u prkos ili malodunost, ovjek se udaljuje od Boga. Meutim, ako ono ostane u granicama skruenosti i istine, priznaje da ne pripada Bogu koji je svet To je istina, ali kome da pripadam, ako ne Bogu? ovjek zna da je Bog smisao, bit, spas, ivot, zaviaj, sve. Zato ezne za Bogom. Glad i e za Bogom temeljna je ovjekova oznaka. Ako ovih nema, to ne znai da ovjek ne treba Boga nego da je bolestan, da mu je nuno lijeenje. Obeshrabrujue je to kad sebi moramo rei kako nemamo ono to pripada najdubljoj ljudskoj biti. O Tomi Akvinskom postoji legenda, kako mu se, kad je dovrio vaan odlomak svog velikog djela o boanskoj Istini, ukazao Krist i kazao: Dobro si o meni napisao. to hoe da ti dam? Toma je odgovorio: Ti mi jedini dostaje, Gospodine. Sv. Terezija je tu jo odlunija: Bog je sam dovoljan. Ove rijei nisu samo pobone, one su istina. ovjek eli posjedovati ono to je u sebi vrijedno i

14

konkretno. Ali sve nae posjedovanje stvari je relativno: moemo ih izgubiti, mogu propasti, moramo ih jednom napustiti mi ih uope nemamo, nego ih drimo samo na izvanjski nain. Nije drukije ni s osobama. eljeli bismo, koliko je to mogue prema slobodnome biu, biti s njime povezani i sigurni za nj: No, moemo li? Moemo zadobiti povjerenje te neke osobe, primiti ljubav, biti s tom osobom povezani svim vezama vjernosti, prava, predanosti na kraju uvijek ostaje udaljenost. Jedino Bog, taj sveistinski i svebivajui, sveti i povueni, sposoban je da se zbiljski dade ljudima. Jedini on moe postati na vlastiti. Samo od Boga prema nama mogua je ona blizina koja ispunjava tenju. Sv. Augustin izraava biti ljudske due time to za nju kae da je ispunjiva Bogom; sposobna je primiti u sebe Boga, i to jedino Boga i tek u Bogu sposobna je obuhvatiti stvari i ljude. Tajna je boanske ljubavi: da je Bog onaj koji jedini ispunja onu najdublju ljubav, tovie da je uope on budi. Stoga moramo moliti da nam on podari elju za svojom ljubavlju i da nas poui kako da je ostvarujemo. Bog veliki Druga karakteristika koja se otkriva u religioznim iskustvima je Boja veliina. Pismo esto govori o njoj. Ve od stvaranja, svjetska prostranstva proizlaze iz Boje rijei; ona jesu po njemu; on sam jest od sebe. Nitko mu kod djela ne pomae. Sve nastaje po njemu. On nije samo vei od svijeta, nego apsolutno velik, jednostavno velik, a svijet neto samo po njemu i pred njim. Ta je veliina slobodna. Bog stvara bez muke, samo rijeju: neka bude! Ali prava objava Boje veliine lei u nauavanju o providnosti. Zastraivost sveznanja, nezamislivost svemogunosti, ono to zbunjuje kod te Mudrosti koja majstorski upravlja nepreglednim koncima postojanja ovdje postaje ista ljubav, a Svekoliki postaje Ocem. Nae ljudsko postojanje spotie se posvuda o ogranienja. Naa je veliina odreena, mogunost posjedovanja nam je odmjerena, kreemo se u ivotnom podruju utvrdivog opsega. Svaki od nas ima svoje darove koji mu otvaraju odreene mogunosti i povlae ujedno odgovarajue granice. Uvijek iznova doivljavamo svoje granice: dotle ide, dalje ne. U Bogu svega toga nema. On ne poznaje ogranienja nego je Onaj koji jest sve i ima sve, Sveobuhvatni i beskrajni. Boje bie neiscrpno je u bivstvu, uzdie se iz neistraive dubine, iri se u neizmjerljivo prostranstvo i sve visine za koje znamo tek su slutnje visine u njemu. Naa je snaga ograniena, tako i znanje, ovladavanje, oblikovanje. Bog moe sve. Svijet sa svim bogatstvom svojih oblika, mnogostrukou svojih zakona, neizmjernou svojih tvorevina proizaao je, u malom i velikom, iz Boje rijei. Bog nije samo Svezbiljski, nego i Svedobri. Bog ne samo da hoe vrijednost, da za njom tei, nego je vrijednost on sam i svaka vrijednost stvorenja samo je

15

odsjev od njega. Boja je veliina posvema toplina i njenost; posvema ljubav sposobna da podari ne samo sve sinove nego i samu sebe. Klanjanje Pred Bojom veliinom prigiba se ovjek. Ne samo stoga to je malen, to poputa, nego iz svoje biti, u okviru pobonosti; i ne samo do odreenog stupnja; ne samo vrlo duboko, nego do kraja, kao stvor pred Stvoriteljem. Klanjanje znai ostvarivanje injenice da je Bog naprosto Velik, a ovjek istodobno sitan, da Bog postoji po sebi i u sebi, a ovjek po Bogu i u Bojoj moi. ovjek svojim klanjanjem priznaje Boju veliinu, istinitost, bivstvenost, vjenost, koji dostaje sam sebi te priznaje da on postoji po Bogu. Klanjanje ne znai ono to bi se moglo izraziti rijeima: Sagibam se pred tobom jer si jai od mene bio bi to znak slabosti i u krajnjoj liniji nedostojan. Ovo klanjanje kae: inim to jer si ti tog sagibanja dostojan. Spoznao sam da si ti ne samo zbiljnost nego i istina, ne samo mo nego i dobro; ne samo teina i snaga nego i beskrajna vrijednost i smisao u svojoj biti. U klanjanju se ne sagiba samo tijelo nego i osoba u svojoj slobodi, a to je mogue samo u dostojanstvu. Knjiga Otk donosi velianstvenu sliku o 24 starjeine, posljednja slika ovjeanstva, koji odlau svoje krune pred onim koji sjedi na prijestolju, i sagibajui se govore: Dostojan si, na Gospodine i na Boe, da primi slavu, ast i mo (4,11). Klanjanje ima najvei znaaj za ovjekov duhovni ivot. Nuno je za njega ba kao to je nuan red u prostoru, svjetlo u opaanju, zakoni miljenja u duhovnom ivotu. Pravo ljudsko postojanje poiva na istini. Po tome to prihvaa tu istinu ovjek je zdrav. A klanjanje je in u kojemu se ta istina uvijek iznova osvjetljuje, priznaje, i ostvaruje. Klanjanje je dakle nuno za duhovni ivot. Vanije od upuivanja prosidbenih molitava. Sabrati se, u sabranju, uprisutniti veliinu Boga, pred tom veliinom u strahopoitanju i slobodi srca prignuti se. Tada se u nama raa istina ivota. Ta e nam istina initi dobro. Ona e sve to su mete i varka ivota isprevrtali opet vratiti na mjesto. Duhovno emo ozdraviti i moi emo poeti iznova. Hvala Boja veliina u sv. Pismu nema samo obiljeje velianstva, nego i slave. Pred njom se ozbiljnost klanjanja pretvara u radost hvale. U sv. Pismu stalno nalazimo rijei koje objavljuju Boju slavu, na himne koji je slave. ovjek slavi Boga zbog njegovih uzvienih osobina: svetosti, veliine, moi i mudrosti, njegove vjenosti i slobode, pravednosti, dobrote i strpljivosti. Hvali Boga jer je to asno, kae mu da je pouzdan, da s njime rauna; prijateljska je to usluga i

16

nema nita podinjenou slaboga. ovjek u Bogu nalazi ono lijepo i usreujue. Dostojno je i pravedno, a ujedno oblik najistije i one prave molitve kad se ovjek raduje Bogu i slavi krasotu njegova sveto lijepog bia. Objava donosi mnotvo psalama koji izviru iz duboka svetog ganua, dok uznose jedno za drugim njegova sveta svojstva i njegova djela, tako Ps 32, 46, 95, 99. Slino hvaljenje Boga je prisutno i kod proroka. Evanelja donose hvalospjev Marijin, i Zaharijin (Lk 1, 45ss). Sva liturgija proeta je hvalospjevima, - Te Deum, Sekvence. Sv. Franjo pjeva pjesmu Suncu. .... Jer ovjek zapravo ne ivi iz sebe prema gore, nego od onoga nad sobom prema dolje. Jao ovjeku koji nema nita vie nad sobom! Bogu iskazivati hvalu znai penjati se tamo gdje je ono od ega ovjek ba zapravo ivi. Tako moramo vriti Boju hvalu. Ona duh ini irokim i lijepim. Cijeli dan postaje drugaiji ako na primjer ujutro, iz svjeine izmorena bia, izreemo Te Deum ili 148 psalam. Bog koji je bogat, koji obdaruje i ljubi Boje je bie neiscrpno. Duhu koji razmatra i ivom religioznom iskustvu otkrivaju se uvijek nove strane i na svakom pojedinom od njih moe se ljudsko srce odazvati. Kad bi se Bog shvaao samo kao sveti poredak svijeta ili kao pojam dobroga, takvom se Bogu ljudsko srce ne moe obratiti. Pronja pred njim, kao i zahvala bile bi besmislene. Objava naprotiv kae da je Bog iva osoba, snaga htijenja i djelovanja, Osoba koja moe sasluati i udijeliti. Bog je duh, i to ne samo u hladnom stanju logike i ureujue sile. Sv. Pismo govori o ivome Bogu. On je Tvorac i Neiscrpivi, Blizak i Dobrostiv. On je bogat, ne samo da se veseli vlastitom bogatstvu nego ga je spreman i podijeliti. Beskrajno Darivajui koji nikad ne osiromauje, nikakav dar ne umanjuje njegova bogatstva, nikad se ne umara niti razoarava, ne ovisi o uzvraanju obdarenoga nego daruje stvaralaki. ... Takvom se Bogu ljudsko srce moe obratiti. Bog ne provodi ivot na olimpijskoj visini blaen sam u sebi i ravnoduan prema nevolji ljudskog bivanja. Da je takav, prava molitva bila bi nemogua. Objava nam kae da je njemu stalo do ovjeka, da on ovjeka ljubi. itavo je Pismo ispunjeno objavljenjem Boje ljubavi. Nju objavljuje itav Isusov ivot. Ta ljubav priprema svoje samootkrivanje u stvaranju; postaje jasnija u voenju svete povijesti prema Kristu i razotkriva se u njemu samom, u njegovu stavu i njegovu ivotu. Pitanje zato Bog ima takav stav prema ovjeku ne dobiva odgovora. Misterij Boje ljubavi prema ovjeku slobodna je odvanost, isti dar, stvaralaki osnova samoj sebi. Dostojna je Boga, ali dostojna je i ovjeka koji je osoba. Bog potuje ovjeka. Htio ga je kao osobu u dostojanstvu slobode i odanosti, on mu i prilazi onako kako odgovara biti osobe. Ne astimo Boga ako oduzimamo ast ovjeku.

17

ovjek je samo stvorenje, i to odmetnulo i duboko smueno stvorenje; ali nije ni neko nita niti ista nevrijednost, nego takav da ima pred Bogom svoj puni smisao, ako ga On ljubi. Pronja Tom se Bogu obraa pronja. Ona tako mnogo odgovara njegovu biu i istini o ovjeku da se u prvi mah namee takorei smo od sebe. Ako je dijete u nevolji, ide k majci; kad smo u tekoi obraamo se prijatelju tako se ovjekovo srce obraa svemoguem Biu, za koje vjeruje da mu je naklonjeno. Isus nas ui da trebamo ii k Ocu i da od njega trebamo traiti svagdanji kruh. Za sve valja moliti za ivotne potrebe, za snagu u radu, za pomo u nevoljama due, za moralnu snagu, za rast u ljubavi i svemu to je dobro. No, moliti ne znai samo to da se Bogu obraamo kad vlastitim silama ne moemo dalje. Njegova pomo ne ispunjava samo rupe u naim mogunostima. ... ne postoji u sebi gotovo, zakljueno ljudsko bie, ovjek vlastitom snagom, nego biti-ovjek postojati iz Boga i prema Bogu. Prema tome, pronja nije samo puko dozivanje upomo, nego u prvom redu priznanje da ovjek egzistira samo po Bogu; da on i bit, i bivanje, ivot i snagu i slobodu prima od stvaralake Boje moi. Pronja ne smije zaboraviti na drugoga, za one koje ljubi i koji su mu povjereni. Pred Boga emo iznositi i velike stvari i posljedice: povijesne odluke, elje naroda, nevolje vremena. Svatko je odgovoran za cjelinu postojanja. Bog ne prisiljava ovjeka nego ga vodi posve slobodna. Potekoe u molitvi osjeaj pojedinca da je molio a da nije primio; osjeao se naputenim, traio je Boga a nije ga naao... ili, ovjek s vremenom otvrdne i pone se oslanjati na svoje vlastite snage. Pa mu se stoga molitva pone initi suvina... Ako je tako, tada vjera mora nadvladati osjeaje. Moe se takoer nametnuti osjeaj da je Bog ravnoduan, da ne brine o ovjeanstvu, da je udaljen. .... U mnogim ovakvim nedostacima ovjek se mora drati vjere koja tvrdi da ga Bog ljubi i u tom smjeru mora uvijek iznova ii. ovjek takoer moe dobiti dojam da je Bog nestvaran. No, to su nai osjeaji. Mi smo ti koji se stalno mijenjaju (radost, alost, malodunost... ) izmjenjuju se u nama, dok Bog uvijek ostaje postojan. ovjek e u ovom sluaju dozvati u svijest da osjeaj moe otupjeti, srce moe ogorati... Bog je zbiljski, ali njegova zbiljnost je vrlo uzviene vrste. Sve stvari i sile koje nas okruuju on je stvorio. Smjestio ih je u pravi oblik, u zbiljsko bivanje. Bog vjeruje u ljudsko srce, da e ono zapaziti ovu zbiljnost u stvarima, iza njih, iznad njih, s onu stranu njih, a to ovjek moe ako ima volje za to. ovjeku koji je iskusio neumoljivost ivota moe se uiniti da je Bog slab u odnosu na svijet. ini se da vie nema mjesta za Boga koji djeluje, obdaruje, pomae, a molitva ispad smijena... I ovdje ovjek mora uiti. Mora uvidjeti da u tom iskustvu ima istine, ali vrlo ograniene. U njemu umire djetinji oblik vjere

18

pogled u mnogoemu bajkovit, a raa se stav odrasle osobe koja se suoava sa stvarnou. Utoliko je ovo iskustvo dobro. No ono moe djelovati i razorno ukoliko se ukruti i ovjeka zarobi. Zato treba uvidjeti da stvarnost zajedno sa svojim zakonima lei u Bojoj ruci. A Bog ljubi ovjeka i eli se sporazumjeti s njegovim srcem i njegovom voljom. Ako se ovo ostvari, ovjekova sloboda postaje poetak iz kojega se svijet mijenja. Jer svijet nije dovren, nego se dovrava iz ovjekove nutrine prema van svakog ovjeka, svaki put onoga o kojem se radi. Za svakog svijet biva drukiji, prema tome kakvi su mu osjeaji i prema nainu kako se ponaa. Tu je ona toka gdje se Boje djelovanje moe iskusiti. Put pronji moe zatvoriti i oholost koja eli ivjeti od vlastite snage; ili ponos koji se zbog razoaranja povlai u sebe; ili osjetljivost stida. Ponosan ovjek koji ne eli moliti mora postati svjestan koliko je taj stav opasan. Ponos znai okamenjenost koja sve blokira. Ponosan ovjek zaboravlja da Bog potuje ovjeka. Ovdje je lou uslugu postigla neka pobonost koja vjeruje da Boga uzvisuje ako ponizuje ovjeka. U Bojim oima, ovjek nije onaj koji zasluuje prezir. On je sagrijeio, ali time dostojanstvo ovjeka nije izbrisano. Sve to od Boga dolazi ovjeku sadri u sebi potovanje kao najdublju formu i sve to od ovjeka ide k Bogu mora takoer sadravati potovanje, tj. dostojanstvo. Zato i pronja ima u sebi neto dostojanstveno. Konano, ono emu pronja tei nije samo najvia pravednost, mo, osmiljeni red, nego ljubav ivoga Boga. A ljubav je sloboda, sebe-otvaranje, darivanje, i stvaranje iz istog poetka. Ta pronja mora osloboditi. Svojom nevoljom, potrebom, tenjom ona kuca da bi Boja ljubav djelovala i stvarala iz svoga vlastitog slobodnog izvora. Reenica: Neka ne bude moja, nego tvoja volja u najdubljem smislu znai: Neka vlada tvoja ljubav. Zahvala im je pronja ispunjena, ona biva zahvalom. Ona dolazi iz srca. Njome ovjek odgovara na Boje darove. Ali on to mora initi u svako vrijeme, a ne samo onda kad je pronja ispunjena. Neprekidno valja zahvaljivati za dobrostivo i briljivo Boje upravljanje, ljubav i providnost. Ovo se odgovaranje sastoji u tome da ovjek zna da svako dobro i sve to se dogaa od Boga dolazi, da mu to prizna i da mu na tome zahvaljuje. Apostol Pavao opominje: I zahvalni budite.... (Kol 3,15-17). Nezahvalnost je veliko zlo. O tome (Lk 17,17-19) deset gubavaca ovo podsjea i na vrijeme proroka, kada je narod lako zaboravljao Boja dobroinstva i odlazio svojim putem. Za ono to je samo po sebi razumljivo ne moe se zahvaljivati... jedino pred onim to dolazi bez nunosti i zaduenja, iz slobode srca koje se otvara, jedino pred tim budi se onaj lijepi, intimni i u sebi toliko slobodan osjeaj: Zahvaljujem ti! Ovo spoznati ne samo mozgom, nego i srcem da u osnovi nita nije samo po sebi razumljivo. ivimo u svijetu, primamo od njega grau i

19

snage naeg opstanka, utkani smo u nj s tisuu niti, uzroka i uinaka; zato se on nama ini kao neto naprosto dano, pred ime nam i ne pada na um da bi ga moglo i ne biti; nama je to priroda koja je pretpostavka svega ostaloga Ali tako misliti otkriva nevjeru, jer uistinu nije uope samo po sebi razumljivo d svijet postoji. On nije nuan, mogao bi i ne biti. On postoji samo zato to ga je Bog htio, a Bog ga je htio zato - to ga je htio. Tu prestaju razlozi i poinje ista sloboda. Svijet je proizaao iz Boje slobode, a ta je sloboda ljubav: zato joj moe zahvalnost odgovoriti. Zato je pravi, veliki i istini odgovarajui in zahvaljivati Bogu to je stvorio svijet. Jednako tako nije po sebi razumljivo da i ja sam postojim. ...mogao bih i ne biti. Primio sam sebe kao dar. I sam sebe neprekidno primam. To ne dolazi ni iz nude, ni iz prava, nego iz blagonaklonosti. Zato moram i to znati intimno, u srcu da sam sebe neprekidno primam kao dar iz Boje ruke koja stvara i dariva. Obino rijeju milost oznaujemo ono to ne proizlazi ni iz mogunosti u stvarima ni iz mogunosti u ljudima, nego to kao svjetlo, pomo i posveta dolazi na nas od Boga, i tu milost stavljamo nasuprot prirodi. Nije po sebi razumljivo ni to da drugi ljudi jesu; .... prema tome i ovjek koji je s nama povezan jest dan, i na to odgovara zahvalnost. Isto vrijedi takoer i za sve to se zbiva. Sve to se zbiva odvija se u zakonima prirode i duha, ali su ti zakoni samo orue u ruci stvaralake Boje slobode i izraz za pouzdanost toga stvaranja. Sve to se zbiva dolazi kao dar; zato i moemo i moramo za sve zahvaljivati. Konano, hvala je u najboljem smislu rijei, upravljena postojanom Bojem djelovanju koje vodi, upravlja i posveuje. Kada smo govorili o pronji, pokazalo se da se bitna molba usmjeravala, ne na ivotne nevolje, ili na pomo, nego je ila za onim to se od Boga prelijeva u nas i iz ega mi i postojimo i ivimo. Nae je postojanje luk kojem se jedan krak uzdie iz nas, a drugi i vaniji, dapae onaj pravi, iz Boga. Zato je pronja postojani zov ovjeka da taj sveti luk doe nad nas, a zahvala odaziv na njegovo stalno dolaenje. On kae: Zahvaljujem ti, Boe, to iz tebe postojim. Zahvaljujem ti to po tvom svjetlu spoznajem, tvojom snagom djelujem, tvojom se ljubavlju posveujem! ... Nadasve je vano da ovjek naui zahvaljivati. Mora napustiti ravnodunost koja uzima stvari kao same po sebi razumljive. Nita nije po sebi jasno, sve je dar. Tek ako ovjek tako shvaa, postojanje postaje slobodno. Zahvaliti ujutro to diem, to jesam, za sve to imam i to je oko mene! Nakon jela za okrepu, Naveer to sam smio poivjeti, raditi i radovati se, zahvaliti na susretima, doivio vjernost, srdanost za sve Gospodinu zahvaliti. Zahvaljivati treba i za vjeru: za misterij naeg ponovnog raanja iz Bojeg ivota; za sve skriveno i sveto to se zbiva izmeu Boga i nas.

20

Moramo se, dapae, potruditi da zahvalnost proirimo i na sve ono to nam je teko. ivjeti u Providnosti znai ivjeti u suglasju s Bojom voljom, pa i protiv vlastitih elja. Ta se suglasnost najistije ostvaruje u zahvaljivanju.

PRESV. TROJSTVO I MOLITVA Unutarnji Boji ivot Svaki ovjek ima svoj poseban nain, i stupiti u komunikaciju s njim znai traiti dodir s tim osobitim nainom. Da je ovjek osoba, to to znai? Osoba to je ono najunutarnjije u ovjeku; sredite koje ujedinjuje sva njegova ivotna oitovanja; izvor od kojega ivotni pokret polazi i tajnovita toka u koju se on vraa; stanje u kojem se on u sebi nalazi i samoa u kojoj on sam sebi polae raun. Ukratko, to je ono to podrazumijeva kada izrie onaj sebi karakteristini ja. Na pitanje to si ti? dolazi nam odgovor o pozivu, ivotnim okolnostima, podrijetlu, znaaju; No na pitanje: Tko si ti? odgovor je ja, uz navoenje imena koje izraava neponovljivost bivanja. Ono to tu kae ja i to (taj pojedinac) tom rijeju misli, to je osoba. Ona je uvijek tu jer jami za ono to ovjek jest i to ini, ali ona ne dolazi uvijek na vidjelo, nije uvijek in actu. Biti osoba nije samo pretpostavka nego i zadatak koji postavlja velike zahtjeve. Ovo pogotovo dolazi do izraaja kad u prvi plan stupaju udoredni izbori, kad je stavljen pred odluku za koju nakon toga mora preuzeti odgovornost. I u Bogu je osoba, ali ne na nain kako je to u ovjeku. Svaki je ovjek upravo on, jedanput i sam; s Bojom je osobom drukije. Kad promatramo Krista u evaneljima za njega postoji samo jedan Bog, onaj ivi, sveti koji je sve stvarno i svemu je Gospodar. Ali u njegovu ivotnom podruju, to Boje bie otkriva u neku ruku razliita lica. Tako Isus stalno govori o Ocu; s njim stoji u najtjenjoj, nikad prekinutoj izmjeni; posluan mu je do kraja u najgoroj nevolji /Getsemani/ (Mt 26,30). Ali prema tom Ocu Isus zauzima poloaj drukiji od bilo koga od nas. On mu je Sin, to nije sluaj ni s jednim od ljudi. Isus ne obuhvaa sebe zajedno s ljudima u rijei Oe na. U odnosu prema Ocu Krist stoji zaista u odnosu poslunosti, ali ne onako kako stvorenje slua Stvoritelja, nego je njegov posluh ravnopravan Oevu nalogu. On je boanske prirode kao i taj nalog. Pred licem Oca izranja jednako tako boansko lice Sina. Ono tree lice u Trojstvu odnosi se na Duha istine, koji e biti s njima i sve ih pouiti i sjetiti ih svega to im je Isus govorio (Iv 14,16.17; 15,26; 16, 7-15).

21

Bog, iji bitak i ivot nadilaze sve ljudsko, takoer je Osoba na jedan drugi, golem nain. Svaki je ovjek samo jedanput osoba: on, jedan, izgovara svoj vlastiti i jedini ja. U Bogu trojica to izgovaraju. Trostruko je lice koje se u njegovu ivotu ocrtava. Trostruk nain na koji taj ivot posjeduje sam sebe. ... Kad ovjek hoe rei ti, mora ii k drugom ovjeku; Bog naprotiv, nalazi Onoga kojemu e to rei u svom vlastitom ivotu. ovjek je potreban drugih, drutva, u mnogoemu je ovisan; Bog ima to drutvo u sebi samom. Za tu svetu mnogostrukost NZ daje dva tumaenja. Prvo polazi od odnosa u kojem stoji ovjek prvog koljena s ovjekom drugoga, dakle roditelji i dijete, i kae Bog je plodan. U Njemu se zbiva misterij raanja. Bog je oduvijek Otac: u tom su pojmu zemaljsko oinstvo i majinstvo povezani u savreno jedinstvo; On je i Sin, a ta rije znai i sina i ker. Kao Otac, Bog daje Sinu puninu vlastitog ivota i postojanja. ... Sin ostaje u ivom jedinstvu, okree se u ljubavi k Ocu, lei u krilu Oevu, kako stoji u predslovlju Iv evanelja (1,18). Duh Sv. je ljubav koja povezuje Oca i Sina. Drugo tumaenje polazi od duhovnog ivota (isto u predslovlju Iv) Prema njemu, Bog je svjestan beskrajnost svoje biti i svoje svijesti. Takoer nije nijem, nego izrie sam sebe u jednoj iscrpljujuoj vjenoj Rijei. Tako Bog biva onaj koji izrie i onaj koji je Izreen. A izreeno, Rije, Logos jednako je tako mono kao i Izricatelj, bivstveno i ivo. Tako se ovdje oznauje kao Onaj koji izrie to je Otac; Izreeni, Rije to je Sin. I konano, Duh Sveti je onaj u kojem postoji to otajstvo jedinstva i mnogostrukosti. Otkupljenje znai da je ovjek uzet u okrilje tog otajstva. Vjeni Sin, Logos, doao je na svijet, postao je tijelo i dijelio je s nama nae bivanje, i upravo time on nas je uzeo sa sobom i u okrilje svoga. Najavio nam je misterij ponovnog raanja: da ovjek, koji ve posjeduje svoj prvi ivot, treba biti uzet u dubinu Bojeg krila i roen za svoje novo bivanje. On mora biti dionik mjesta koje Krist ima u Bogu: biti Kristov brat i sestra. Zato on mora s njim poi k Ocu kao njegov sin, kao njegova ki, ne po bivstvu, nego po milosti. A to se mora zbiti u sili Duha Sv. koji e biti njegov prijatelj i Branitelj (Iv 3,3-10). U molitvi, ne molimo se nekom priblinom Bogu zamiljaja, ili osjeaja, nego zbiljskom i odgovornom Bogu. On nam je otkrio svoj misterij i rekao nam tko je on. Izrekao nam je svoje ja i naveo svoje ime. Naa molitva mora, dakle, i I njemu onakvom kakav se objavio, Trojedinome. Molitva kranina je komunikacija s Njime. Molitva Isusu Kristu Nepoznati Bog, Otac, postao je poznat u Sinu. Sin, Krist otvara vrata k ivomu, trojedinom Bogu. On je vrata k Ocu. Boga (Oca) nitko nikada nije vidio: Jedinoroenac Bog, koji je u krilu Oevu, on ga je objavio (Iv 1,18).

22

Da bi molitva bila kranska, mora se postaviti u pravi odnos Kristu (za njega Pavao kae: postao je na brat, mi smo njegova braa (Rim 8,29). On je na uitelj, mi uenici. Imate samo jednog Uitelja (Mt 23,8). On je onaj koji ide naprijed, poznaje put; on je uzor; mi smo oni koji trebaju slijediti uzor... Ja sam put, nitko ne dolazi Ocu osim po meni (Iv 14,6). On je objavitelj, iva pojava Oeva; mi gledamo u njegovo lice i ako vidimo njega, vidimo i Oca (Iv 14, 9). Moliti se Kristu znai predati se u taj odnos, uiti ga i ostvarivati u djelo. Molitva Kristu znai neto bitno drukije od klanjanja ili pronje za pomo (ovo se usmjeruje Bogu kao takvome). Molitva Kristu ostvaruje onaj odnos u koji nas je on uzeo. U njem molitelj trai da bi mu Krist dao da ga razumije; promatra Gospodina; razmilja o njegovu ivotu i njegovim rijeima, ponire u njegovu istinu. Doputa da mu Kristovo nauavanje uredi i prosvijetli misli; trai savjet to mu je initi da bi ga slijedio; donosi mu svoj ivot u svjetlo njegovih rijei i djelovanja. Moli Krista za njegovu ljubav; navikava srce za boravak u toj ljubavi koja je tako razliita od one koju ljudska priroda naziva ljubavlju. Molitva Kristu trai lice Krista koji je za nas postao ovjekom, i ini to s pouzdanjem; upuuje se Kristu koji nam je ostao bliz, okrenut svakom od nas, koji djeluje za moj spas, ljubi me, gleda na mene, vodi brigu o meni, djeluje na moj spas molim s pouzdanjem i u spoznaji da ono to ovjek svojim ogranienim silama ini sa zemaljske strane, to Krist (kojemu je dana sva vlast na nebesima) ini s nebeske. Apostol Pavao esto govori o otajstvu da je Krist ne samo nad nama i kod nas nego da je i u nama. Nakon uskrsnua, Krist je opet postao ovjek u punom smislu rijei; ali to je ovjetvo bilo preobraeno, produhovljeno, poboanstvenjeno, osloboeno okvira vremena, prostora, stvari i sposobno proeti ovjekovu nutrinu bez povrede ovjekova dostojanstva. Ovo znai Krist u nama i mi u Kristu. Vjerovati znai biti uvjeren u taj odnos, biti ga svjestan. Kranski ivjeti znai ivjeti od te veze. Moliti se Kristu znai u molitvi to ostvarivati. Unutarnji ivot dobiva osobito produbljenje u euharistiji. Po njoj Krist postaje hrana naeg ivota.

23

Molitva Ocu Ocu dolazimo tek po Kristu. I ovdje, kad govorimo o Ocu mislimo na lice onoga koji se po prvi put otkriva u Kristu i o kome Krist tvrdi: Tko vidi mene, vidi i Oca. Nebeskog Oca nalazimo jedino putem kojim je Krist od njega doao k nama. Zato je neophodno uvijek iznova razmatrati o Kristovu ivotu, primati k srcu njegove rijei. Nemogue je biti kranin a ne imati posla (ne imati nita) s Kristom. Tko to proputa (zajednitvo) klizi u profanost/svjetovnost. Jedino preko Krista molitve dolazi k Ocu u nebu. Za tu molitvu Isus je zauvijek dao obrazac kad je nauio uenike moliti Oe na (Lk 11,2). Ova je molitva, naalost izgubila svoje pravo znaenje, postala izraz nekakve svesvjetske pobonosti. ... U stvari ove rijei imaju smisao koji je upravo toliko ispravan koliko bezdan i beskrajan; ali taj smisao one dobivaju jedino ukoliko se shvate iz nutrine Kristova duha. Druga napast je u tome da se ova molitva izrie olako, bez razmiljanja, bez strahopoitanja i unutarnjeg udubljivanja. Vjernik mora moliti Oena vjerno sabrano, i unijeti srce u svoje rijei. U ovoj molitvi saeta je i sr onoga za to molimo u njoj: poruku o Providnosti (o tome neto kasnije). Molitelj trai da se Oeva volja ostvari na njemu i da bi sve dublje bio prihvaen u okrilje njezine providnosti. On se trudi da shvati djelovanje te providnosti, da bi se zatim vratio u ivot s novim pouzdanjem. Molitva Duhu Svetom U svome posljednjem obraanju uenicima, Isus napominje: Ovo sam vam govorio dok sam bio s vama. A Branitelj, Duh Sv. kojega e Otac poslati zbog mene, pouavat e vas svemu i podsjeati vas na sve to sam vam govorio (Iv 14, 25-26). Spoznaja Krista nije tek datost sama po sebi, neto samorazumljivo. U njemu je Sin Boji postao ovjekom i nalazi se sada meu nama. To nije samo velik misterij koji nadilazi mo shvaanja naeg razuma, nego i na sud (prosuivanje); po Kristu, naime, po njegovim rijeima, njegovoj biti i njegovoj sudbini postaje jasno u kakvoj se izgubljenosti nalazimo. Spoznati njega znai ujedno spoznati sebe; ali to naa samovolja ne eli. Krista prihvatiti i razumjeti, to je mogue jedino posredovanjem Jednakoga, ijom je mou Bog Sin postao ovjekom: posredovanjem Duha Sv. On otvara oi i pokree um. Time ujedno izriemo to molitva Duhu Sv. znai: molbu da nam on posve da Krista. Po Duhu tek ovjek moe spoznati Krista. Gledano samo ljudskom naravlju, Kristov lik je ugroen, njegov lik izopaen, njegova Vijest okruena vrtlogom

24

neshvaanja, izopaivanja i neprijateljstva: Duh je taj koji osigurava srce i pamet da osoba pronae put Kristu. Krist stoji meu ljudima kao znak osporavan, da bi se otkrile namisli mnogih srdaca (Lk 2, 34-35). Na njemu se zbiva ispunjenje ili sablazan, sve se roti da bi ovjeka odvratilo od ispunjenja i nagnalo na sablazan: Duh Sv. mora probuditi ljubav prema Kristu. Ako postoji ljubav, sve je u redu, bez nje sve je prazno i muno. (Propovjednik je poput pijetla koji kukurie, ali Duh Sv. je onaj koji potie srca ljudi na obraenje!) Duh daje razumjeti Krista, i u Kristu Boga; On daje ono shvaanje koje ne dolazi od ljudske pameti, nego iz prosvijetljena srca. U tom shvaanju ovjek zna na emu je i o em se radi. Osjea pravac i u meteu, vidi svjetlo i u tami. Duh daje odgovor na pitanja na koje ne daje odgovor nijedna mudrost, jer u njima rije zato? dolazi zajedno s rijeju ja. Zato ja moram podnositi tu patnju?... Zato je meni uskraeno ono to drugi imaju? ... Zato ja moram biti ovakav kakav jesam? To su ona prava pitanja, najdublja i odluna, a pred njima i ljudi i knjige ostaju nijemi. Odgovor na njih dolazi jedino ako se nutrina oslobodi pobune i ogorenja. Moja ivotna volja mora se suglasiti s onim to jest, utoliko to u tome spoznajem Boju volju: a to ne samo razumom nego i srcem. Neto u mojoj najdubljoj nutrini mora biti poueno i dati se urazumjeti; onda tek ono zato dobiva odgovor i poradi istine nastaje mir. To je djelo Duha Sv. Doi Due presveti, O doi Stvore, Due Svet O Duhu je tee govoriti nego o Kristu ili o Ocu. Duh izmie. On je onaj koji skriven usmjerava. Nesebini. Uzima od Krista i daje nama. Stoga ga je lake shvatiti srcem nego razumom (i zato su pjesme poput gore navedenih naroito dobre). Vjera tvrdi da se u nama zbiva tajanstveno nastajanje: nastanak novog ovjeka koji je stvoren prema Kristovoj slici, novog neba i nove zemlje (o tome govori Otk). Ali to je nastajanje zastrto, i ono to mi vidimo u sebi i oko sebe, protivi se (Bojoj) Poruci. Zato nam je potrebna nada. Ona je djelo Duha Svetoga. On radi na budunosti koja ima biti vjenost. Zato nam jedino on moe tu budunost zajamiti. USMENA MOLITVA Moliti znai: komunicirati s Bogom, govoriti s Bogom. Nije svejedno kako se govori. Openito uzevi, pravo molitveno raspoloenje donosi sa sobom i odgovarajue dobre rijei molitve. A manjkava, brbljava, sentimentalna, iskvarena rije otkriva nutrinu koja nije u redu. I suprotno, rije koju govorimo ima uinak na samu nutrinu.

25

Vlastita molitvena rije Najivlji oblik molitve je onaj koji proizlazi iz moliteljeva srca. ovjek se i u redovitim prilikama mora nauiti izraavati. Slino vrijedi i za molitvu. Ne molimo zato da bismo Bogu dali do znanja to hoemo, jer on to zna bolje od nas samih; nego - tko moli, ivi pred njim, prema njemu, od njega, daje Bogu to je njegovo i prima to mu on hoe dati. Zato i rije molitve mora biti zaista njegova vlastita. Ponekad je moliti lako, rijei naviru same (rijei naviru iz puna srca). No, esto je srce prazno i govor postaje muan. Ovu ogranienost ovjek mora prihvatiti jer i to ima svoj smisao. Budui da rije molitve mora ostati istinita, ona mora biti vrlo oskudna. Ograniiti e se na ono bitno: na jednostavne izjave vjerovanja, strahopoitanja, pouzdanja, spremnosti. Takva rije nije loija od one koja navire u obilju; dapae, moda je ak bolja. U svakom sluaju, ona je sad ona prava i ne moe se niim nadomjestiti. Ne smiju se, u nedostatku vlastitih izraza previe olako potraiti tui obrasci. Valja ustrajati i u prevladavanju tog osjeaja nutarnjeg siromatva, praznine. ak i tada kad ne bismo izrekli nita osim toga da Bogu kaemo, npr. Vjerujem u tebe, ili elim te sluati i rijeiti svoj sluaj na najbolji mogui nain, ili Preporuujem sebe i sve svoje tvojoj svetoj brizi ako je iz iskrena srca vrijedi vie od obilja govora koji dolazi u asu duboka ganua. Preuzeta rije molitve Ponekad, emo se ipak, u nedostatku vlastitih rijei obratiti na druge izvore molitve. Posluit emo se Opinstvom svetih (ovim izrazom autor podrazumijeva zajednitvo vjernika u svetim stvarima, u vjeri, u evanelju, u euharistiji i svemu to spada na ivot u pobonosti. Drugi razlog da se posluimo molitvenim tekstovima drugih je da nauimo od njih, da ih usvojimo, proniemo, doivljavamo snagu tih rijei. U nama se budi ne samo ono nae nego i mnogo toga to je u nama spavalo. Ponajprije, molitve svetaca esto su prava otkria, putovi koji vode k Bogu, uvid u mogunosti novog ivota. Mnoge molitve potiu (nadahnue su) od Boga samog i ine dio Objave. Ovi nam tekstovi kau ne samo to on jest nego i kako se dolazi do njega. ... Oni uzimaju sluatelja za ruku i vode ga. Psalmi su tu neobino znaajni. Nastali su iz srca u molitvi. Nastali su nadahnuem Bojeg Duha da bi bili drugima kolom molitve. Isto vrijedi i za velike molitve u Evanelju Marijin hvalospjev Magnificat (Lk 1, 46-55) ili Zaharijin Benedictus (Lk 1,68-79).

26

Ili pjesma zahvalnica starca imuna (Lk 2, 29-32). Takoer u Pavlovim poslanicama stoji mnotvo molitava koje moemo koristiti u vlastitom ivotu. Jedna od velikih molitava je Oena koji uvijek ostaje kolom molitve. Tko je od nas u molitvenom ivotu toliko iskusan da mu Oena vie ne treba? Osim to predstavljaju pouku, one su dio novog stvorenja. U njima ivi novi ovjek. One su misteriji i povezane su s onim zbivanjima iz kojih nastaju i dozrijevaju budue stvari: sa sakramentima. Tko se njima bavi, taj gradi na buduem svijetu. Neto drukijega reda su i liturgijske molitve Crkve. Mnoge od njih predstavljaju udesne mogunosti komunikacije s Bogom. Primjerice: Slava, ili duhovski Doi Due Presveti, mnotvo himana u asoslovu, misne molitve u svojoj jasnoi (ovi tekstovi potjeu iz rane Crkve) . Vano je pronai odgovarajue molitve. to se tie mnotva molitvenika (od kojih su mnogi suvini) ovdje treba biti krajnje probirljiv. Molitva, naime prije svega mora biti istinita. Molitve sladunjava prenemaganja i sentimentalna pretjerivanja predstavljaju za duu ono to pokvarena hrana znai za eludac - otrov. Takve pretjerane osjeaje ne moe imati uravnoteen i duhovno zdrav ovjek. Neistinite su i one molitve u kojima se ovjek lano ponizuje pred Bogom, sam sebe zlostavlja, zanosi se vlastitom grenou i sl.3 Bog je slobodno i plemenito bie; jedino ona skruenost koja je iznutra ista moe mu se dopasti. Oblici molitve s ponavljanjem i zadravanjem U usmenoj molitvi, osoba izgovara ono to ima na umu u vezi s Bogom. Ovdje vrijedi opomena: Kad molite, ne blebeite kao pogani koji umiljaju da e biti usliani zbog mnotva rijei (Mt 6,7). ovjek koji govori Bogu mora to initi jednostavno, s potovanjem i pun pouzdanja, i ne rei nita vie od onoga to je opravdano s obzirom na nutarnji stav due. Brbljanje pogana smatra da se na Boga moe utjecati mnotvom i velianstvenou rijei... Postoji, meutim, raspoloenje u kojem se ovjek eli zadrati u molitvi, u njoj se kretati, biti tu. Usporedba: kad idemo nekim putem, moemo to uiniti brzim korakom i nigdje ne zastajkujui. Ali moemo ii i na nain da se proetamo, da zastanemo kod onoga to smatramo da je vrijedno nae pozornosti.

U spisima svetaca ponekad nailazimo na vrlo jake izraze samoprezira. Oni dobivaju svoj smisao iz naroite situacije iz koje proizlaze i iz cjeline osobnosti kojoj pripadaju. Zato se ne smiju preuzimati u ivotne prilike drugaije vrste ili, tovie uzimati ih kao osnovni stav vjernikog ivota uope.

27

Najbolji pristup je kad bismo Bogu kao nekom vrlo dobrom prijatelju imali mnogo toga rei, kad bismo pritom mogli razabrati njegov odgovor i bili sposobni zadrati se u tom svetom susretu. No, budui da moliti nije uvijek lako kranska je molitva ve od prvih vremena krenula putem ponavljanja vrlo istih i sadrajem bogatih molitvenih obrazaca. Primjer za to su litanije. Predmolitelj izgovara odreeni zaziv, narod odgovara kratkim reenicama koje se ponavljaju, npr. Gospodine uslii nas na ovaj nain molitveni in dobiva smisao koji se mijenja, a ipak uva mir zadravanja. Dakako, litanije se moraju pravilno moliti: (zaziv treba izgovarati jasno i ako se nakon odgovora uini sasvim mala stanka, upravo dovoljno velika da sadraj dobije prostora u kojem e malo odjeknuti, te da sljedei zaziv ne slijedi brzinom puane paljbe. Ukoliko zazivi nisu tek mehaniki odverglani, tada ostaje mala pauza te se Boji mir rasprostire cjelinom. Primjer slinog ponavljanja je Aneo Gospodnji 3x dnevno, koji prati izlazak, podne i zalazak sunca. Ovom molitvom budi se uspomena na dogaaj kojim je poelo nae Otkupljenje, na aneosko navjetenje buduoj majci Krista Gospodina. Ta molitva mora biti sjeanje, dakle: zadravanje. Ova se molitva moe moliti svugdje jer je kratka. Zazivi su: 1) Aneo Gospodnji navijestio Mariji, i ona je zaela po Duhu Svetome; 2) Evo slubenice Gospodnje, neka mi bude po rijei tvojoj; 3) I Rije je tijelom postala, i prebivala meu nama. Zdravo Marijo... Slian primjer takva ponavljanja je krunica. Ona povezuje dvije osnovne pobude u tom nainu moljenja, tj. zadravanje u ponavljanju i polagano odvijanje, i to u vrlo savrenu obliku. Tekoe s krunicom ... (imaju mnogi). Krunica se ne moe moliti uvijek. Tko je npr. upao u nemir religioznog traenja i postavlja pitanja... S krunicom ide iva vjera; u prvom redu sposobnost povui se i sabrati. Moliti je brzo (automatski) besmisleno je i nepravedno prema svetinji. Treba ju prolaziti dovoljno polako da se o njenom sadraju moe razmiljati. Bolje izmoliti samo dio u sabranosti, nego cijelu u potpunoj rastresenosti. Bit krunice je u razmatranju 20 dogaaja iz Kristova ivota; no, ne izravno u njima samima, nego promatrajui kroz srce one koja je njemu stajala najblia od svih ljudi. Konano, postoji nain da se tijekom nekog vremena izabere neka izreka, da ju se primijeni na konkretan ivot i da se u dui uvijek vraamo na nju. Ta izreka stupa u odnos prema razliitim situacijama u kojima se nalazimo. Tijekom dnevnog ivota moe dobiti veliko znaenje.

28

UNUTARNJA MOLITVA ILI MOLITVA RAZMATRANJA RAZMATRANJE MEDITACIJA4 RAZMATRANJE je poniranje u dubine vlastite due. To je molitva koja se usmjeruje prema traenju i nalaenju Boga. Razmatranje proizlazi iz konteksta duhovnih vjebi (DV) i predstavlja njihov sastavni dio. Cilj duhovnih vjebi je susret s Bogom, iskustvo Boga u ivotu vjebenika egzercitanta, (od lat: exercitio). Sustavnost i metodinost duhovnih vjebi dolazi od sv. Ignacija Loyole. On tvrdi da je u duhovnim vjebama mogue ui u neposredni zagrljaj s Bogom. To se postie ureivanjem vlastitih sklonosti, discipliniranjem naih nakana koje u vjebama uimo usmjeravati "uvijek na veu slubu i na proslavu njegova Boanskog Velianstva". Boga nalaze i susreu oni koji iskreno i svim srcem trae, zauzimaju se u molitvi, i koji su velikoduno spremni izvriti ono to u savjesti spoznaju da Bog od njih trai. Tijek razmatranja (meditacije) opisan je u strukturi razmatranja: STRUKTURA RAZMATRANJA Razmatrati znai stajati pred Bogom. Kratak stupnjevit opis koraka: 1. S vjerom u Boju prisutnost, dozivam svijest vlastite prisutnosti pred Bogom. 2. U ovom raspoloenju izriem svoju pripravnu molitvu u kojoj molim Oca "da sve moje nakane, ini, rijei i djela budu usmjereni isto i potpuno na slubu i na proslavu njegova Boanskog Velianstva". 3. Molim Gospodina za slobodu od svega to nije on. 4. Slijedi in poklona, predanja sebe na raspolaganje Bogu. To je namjera i odluka da u tijekom ovoga dana ivjeti za Boga. 5. Pobuditi svijest o vlastitoj grenosti, kajanje zbog grijeha, doivljaj poniznosti pred Bogom (temeljno stanje ovjeka pred Bogom). 6. U svijesti Boje prisutnosti opratam drugima i prihvaam ih takve kakvi jesu. 7. Iz Boje ruke prihvaam sve to se dogaa (krievi, patnje, radosti) i to e se dogoditi i predajem Bogu sve to imam. 8. Molim da ispunim Boju volju - ono to otkrijem da Bog od mene oekuje.

Uredio: Z. Kneevi

29

PREDVJEBE Prva predvjeba: - predodba mjesta. Kad razmiljam o vidljivim pojmovima, npr. kad promatram Krista, ili druge osobe, predodba mjesta je u tom da matom predoim stvarno mjesto gdje se nalaze osobe ili predmeti koje u promatrati. Primjerice, hram, gora, jezero, brdo ... ili laica na kojoj se nalazi Isus, Gospa ili neki od onih to ih okruuju. Kod promatranja nevidljivih pojmova - npr. o grijehu i sl., kroz nekoliko trenutaka, matom predoim vlastitu duu pritisnutu posljedicama grijeha. Druga predvjeba: izriem konkretnu molitvu: ako se nalazim pred razmatranjem o Isusovu ivotu molit u Boga Oca za milost da Krista to bolje upoznam, da ga ljubim i da ga nasljedujem; ako namjeravam razmiljati o svojim grijesima molit u Oca za prosvjetljenje uma i srca da sebe to bolje spoznam, da osjetim gaenje zbog svojih grijeha te da donesem vrstu odluku za svoj popravak. Ako se radi o razmatranju radosnog dogaaja molim Oca za milost unutarnje i vanjske radosti... RAZMATRANJE Razmatranje nije tek neko pasivno promatranje tijeka filmske radnje. Ono od mene zahtijeva najveu moguu aktivnost: Uloga onoga koji se bavi razmatranjem jest da otkriva, istrauje, on je stvaralac koji stvara, koji vlastitim marom trai, kopa, izvia, promatra, prepoznaje i izvlai primjere za vlastiti ivot. Ako se uputa u vlastito promiljanje to ima veu vrijednost i donosi veu duhovnu korist od samog sluanja predavanja dugih o istoj temi. Ono to pojedinac sam pronae i otkrije to e ubudue tvoriti njegov duhovni temelj i oslonac. Zato sm i s vlastitim silama mora traiti ono to e njegovu pamenju i duhu donijeti odgovore (u svijetlu Boje rijei i prisutnosti). Svrha razmatranja je urediti svoj duhovni ivot: postii lakou usmjeravanja svoga ponaanja i djelovanja da trajno bude usmjereno na slubu i na proslavu Kristova Boanskog Velianstva. Sam sadraj razmatranja treba takoer ralaniti na TOKE (najvie tri). Toke za razmatranje pripremaju se u skladu s tekstom/temom razmatranja. Obino se tekst za razmatranje (najee sam tekst DV, ili odlomak iz Evanelja i sl.), podijeli na smislene cjeline u okviru kojih se moe razmiljati o predmetu. Ukratko, koliko ima cjelina toliko je toaka za razmatranje. Te 'toke' pripremamo prije razmatranja; ako razmatramo ujutro, toke za razmatranje spremamo naveer, prije odlaska na spavanje. PAMENJE, RAZUM, VOLJA U razmatranju se sluimo trima moima due.

30

Pamenjem dozivam u svijest stvari i osobe o kojima elim razmiljati. Promatram ih. Razumom ih analiziram, ispitujem, usporeujem, uspostavljam s njima dijalog, ako je potrebno, te se prema prilici i situaciji suivljavam s njima, i sl. Razumom takoer promatram njihove ine: jesu li dobri ili zli (u ovisnosti kakve osobe promatram: Boga, svece, apostole, anele ili demone...). Gledam to je dobro i vrijedno te to prihvaam, ili pak odbacujem loe. Promatram njihove ine, prosuujem, usporeujem, divim im se ili odbacujem njihove postupke ... Voljom pristajem ili ne pristajem uz njihova djela, odluujem se za ili protiv njihovih stavova. Ono najbolje odluujem slijediti. Stvaram odluke. Promatram to bih, iz onoga to sam vidio i nauio, mogao primijeniti u vlastitom ivotu. RAZGOVOR ILI KOLOKVIJ. Kad iscrpim teme ovakvog ili slinog razmiljanja, u skladu s odabranom temom, ulazim u razgovor ili kolokvij. To je zavrni dio razmatranja u kojemu, pouen iskustvom razmatranja, razgovaram s jednom ili pak sa sve tri Boanske osobe, s Blaenom Djevicom Marijom ili s nekim od apostola ili svetaca ... Razgovaram s njima kao prijatelj s prijateljem. Najpoznatiji je tzv. trostruki kolokvij u kojemu prvo molim Gospu za odreenu milost. Zatim molim Zdravo Marijo; Nakon toga s Gospom odlazim Isusu te molim Njega da mi tu istu milost izmoli od Oca. Izmolim Duo Kristova; Zatim u prisutnosti Isusa i Marije tu istu milost molim od Oca. Molitvu i ovaj razgovor zakljuim molitvom Oe na. OSVRT NA RAZMATRANJE - PITANJA Kada izmolim Oe na, s ciljem prosudbe razmatranja, njegovih rezultata, plodova i sl. postavljam si sljedea pitanja:
1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. Kako sam doivio Boga? to se tijekom razmatranja dogaalo sa mnom? to me se posebno dojmilo? Kako sam se osjeao dok sam molio (za vrijeme razmatranja)? Kakvo raspoloenje je prevladavalo? Je li se dogodila neka promjena raspoloenja tijekom razmatranja? to mi je Gospodin htio priopiti u svemu tome? Ima li koja toka na koju bih se morao vratiti kad budem ponovno molio?

Na kraju, treba zabiljeiti (zapisati) sve pokrete koji su se dogodili u dui.