NENAD BRIXY - MRTVACIMA ULAZ ZABRANJEN

Humoristički krimić o Timothyju Tatcheru

PREDGOVOR

Novinar, romanopisac, komediograf i humorist, pokretač i urednik nekih vrlo popularnih

revija, posebice za mlade, Nenad Brixy, rođen je 1924. u Varaždinskim Toplicama, a umro
je 1984. u Zagrebu. Živio je dakle svega šezdeset godina, ali je za to vrijeme mnogo uradio
i ostavio za sobom dubok trag u našoj kulturi.
Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Varaždinu, Ekonomsko-komercijalnu visoku
školu (što je zapravo tada bio Ekonomski fakultet) upisao je u Zagrebu, ali je nakon dva
semestra prekinuo studije i posvetio se novinarstvu. Najprije je radio u uredništvu
»Varaždinskih vijesti« (1945-1947), zatim u riječkom »Novom listu« (1947-1954), pa u
zagrebačkom »Narodnom listu« (1955) i »Globusu« (1956). Potom je bio glavni i
odgovorni urednik »Plavog vjesnika« (1960-1967) i odjela zabavne štampe u Novinsko-
izdavačkom i štamparskom poduzeću »Vjesnik« (1967-1974).
Zbog srčane bolesti morao se povući u invalidsku mirovinu 1973. godine, dakle u svojoj
pedesetoj godini. Zacijelo je ta bolest bila izravna posljedica mukotrpnog i teškog
novinarskog rada, iako se Brixy nije štedio ni kao pisac, o čemu svjedoče mnogobrojne
knjige koje je napisao. I nakon nekoliko infarkata i operacije na srcu, nastavio je
intenzivno raditi i obogaćivati svoj literarni opus.
Od 1945. objavljivao je novele, crtice, humoreske i putopise po novinama i časopisima.
Često se služio i pseudonimima, od kojih su najpoznatiji bili Diogeneš, Timothy Tatcher i
N.B.
Godine 1951. objelodanio je zbirku reportaža Rame uz rame s puta po novooslobođenim
krajevima. Putovao je kao reporter i po drugim zemljama - Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj
i Italiji.
Godine 1956. dobio je nagradu Društva novinara Hrvatske za ko-zeriju.
Godine 1960. objavio je svoj prvi roman pod pseudonimom Timo-thy Tatcher, Mrtvacima
ulaz zabranjen. Slijedio je, pod istim pseudonimom, Holtywood protiv mene (1964).
Sljedeće je godine tiskao pod vlastitim imenom roman koji se događa u Zagrebu - / tako
dalje. Književna je kritika zapazila to djelo, a književni teoretičar i povjesni-

čar Stanko Lasić poslužio se primjerima iz njega u svojoj knjizi Problemi narativne
strukture (1977) govoreći o nekim stilskim osobitostima suvremene hrvatske proze.
Nakon odlaska u mirovinu zaredala je serija Brixyjevih humoris-tičkih krimića pod
pseudonimom Timothv Tatcher: Tri i pol mrtvaca (1975), Potraži me u pijesku (1976),
Rupa u čelu (1976), Vampir u taksiju (1976), Noge uvis (1976), Plati pa ostavi (1976),
Pokal za utopljenika (1976), Gola i mrtva (1976), Važno je (u)biti prvi (1976), Slijedeća,
molim (1976).
Svi su ti romani izašli u visokim nakladama od najmanje 20.000 primjeraka u popularnoj
»Vjesnikovoj« biblioteci krimića »Trag«. Napisao je i dvadesetak priča o nespretnom
detektivu Timothvju Tatcheru.
Pod svojim je imenom objavio i roman Sve ili nešto (1976), Noćne igre (1979) i
Zagrebačka veza (1980), Tajna crvenog salona (1983) i Les na klupi (1984). Napisao je i
roman za djecu Bijela loptica (1982) koji je također doživio lijep uspjeh.
Njegove su komedije obično imale kriminalistički zaplet, a tematski su uvijek bile
aktualne. Najveći je uspjeh postigao Slučajem Forester izvedenim 1954. u zagrebačkoj
»Komediji«, a zatim u više gradova u bivšoj Jugoslaviji i Čehoslovačkoj. U »Komediji« mu je
praizvedena i Crna kronika, a mjuzikl, za koji je glazbu napisao Ljubo Kuntarić, Hotel
Maestral, izvedena je u Varaždinu 1958. godine. Radio Zagreb emitirao mu je radio-
komediju Miran život (1964) i Anketa (1977).
Velik je doprinos hrvatskoj kulturi Nenad Brixy dao i uređivanjem nekih visokotiražnih
tjednika, napose »Plavog vjesnika«, »Tine«, »Gola« i »Sve oko nas«... U zlatno doba prvoga
od njih, »Plavoga vjesnika«, nastala je, zahvaljujući dobrim dijelom nastojanjima glavnog
urednika, tzv. zagrebačka škola stripa, u kojoj su se afirmirali mnogi mladi crtači što su
pronijeli slavu te škole i izvan granica svoje domovine.
Upravo je stoga 1983. godine Brixy u Ljubljani dobio nagradu »Andrija Maurović«. U
obrazloženju te nagrade stoji između ostalog: »... zato što je u vrijeme njegova
urednikovanja spomenuti omladinski tjednik stvorio danas već klasičnu 'zagrebačku školu
stripa' koja je označila jedan od vrhunaca u povijesti domaćeg stripa«.
Nenad Brixy bio je dakle svestrana ličnost koja je obogatila našu kulturu mnogim djelima,
od kojih su neka postala i ostala omiljena medu čitateljima, osobito mladima. Gotovo se
cijelog života družio s mladeži, pa je valjda i zato ostao mlad u srcu do samog kraja. Mnogi

se njegovi novinarski učenici i dan-danas rado sjećaju njegovih nenametljivih pouka i

savjeta kojima im je pomogao da ispeku novinarski zanat. Danas su to mahom naši poznati
i ugledni novinari.
Ipak, najveći je uspjeh Nenad Brixy postigao upravo svojim prvim romanom o Timothvju
Tatcheru Mrtvacima ulaz zabranjen. Taj je roman polučio nevjerojatan uspjeh među
čitateljima, ne samo našim nego i stranim, kao što se može razabrati i iz popisa svih
dosadašnjih izdanja u Hrvatskoj, Češkoj i Njemačkoj. Ukupna se naklada tog djela penje do
vrtoglavog broja od oko 250.000 primjeraka. O takvom komercijalnom uspjehu može
većina naših suvremenih pisaca samo sanjati.
Ako se tome još pridodaju serijalizacije tog istog romana u novinama, mariborskoj
»Večeri« (1962), riječkom »Novom listu« (1965) i »La voće del popolo« (1966) na
talijanskom jeziku, uspjeh te knjige zvuči još fantastičnije. A tu su još i ekranizacije tog
istog djela, prva u Beogradu 1965. godine (s popularnim komičarom Mijom Aleksićem u
glavnoj ulozi), a druga u Pragu 1970. godine pod naslovom Četiri umorstva je dovoljno,
dragi?
Ali nije samo taj Brixyjev roman imao velik uspjeh kod nas i u inozemstvu - više izdanja u
visokim nakladama doživjeli su i Hol-lywood protiv mene, i Zagrebačka veza, i Dobra stara
gangsterska vremena, a roman Potraži me u pijesku tiskanje 1986. godine u SSSR-u na
ruskom jeziku u 84.410 primjeraka!
Otkud takav bajoslovni uspjeh romana Mrtvacima ulaz zabranjen? Na ovo pitanje nije lako
odgovoriti. Ipak, pokušat ću ovdje naznačiti neke odgovore koji se sami nameću.
U vrijeme kad je Brixy objelodanio svoj prvi krimić, dakle 1960. godine, kriminalistički su
romani u nas kao žanr bili još društveno nepoćudni. Američki i engleski klasici tog žanra
nisu se gotovo ni prevodili, iako se znalo da bi čitateljstvo vrlo rado posegnulo za tom
literaturom, kao i svugdje drugdje u svijetu. Uostalom, slično je bilo i s nekim drugim
žanrovima tzv. trivijalne književnosti.
Naši su se pisci iz tog istog razloga ustručavali pisati krimiće. Ako su ih i pisali, obično su
se služili pseudonimima. Poznato je da su i neki tada ugledni pisci objelodanili poneki
kriminalistički roman pod pseudonimom (Antun Šoljan, Branko Belan), pa se za njihovim
primjerom poveo i Nenad Brixy.
U njegovu je slučaju karakteristično da je autorov pseudonim ujedno i ime glavnoga
junaka, Timothvja Tatchera, i da se roman ne

zbiva kod nas nego u Sjedinjenim Američkim Državama. Stoga i glavni junak govori u
prvom licu.
Međutim, još je važnije to što Mrtvacima ulaz zabranjen i nije pravi krimić, nego parodija
krimića. Za razliku od klasičnih kriminalističkih romana u kojima glavni junak obično na
vrlo dovitljiv i oštrouman način razrješava zamršene slučajeve ubojstva ili serije
ubojstava, pri čemu iskazuje veliku hrabrost, spretnost i odlučnost, Timothv Tatcher je
nespretan i smušen čovo koji nehotice upada u vrzino kolo zagonetnih umorstava i
neočekivanih događaja, pa biva osumnjičen da je ubojica, iako je tek nevina žrtva pravih
ubojica i gangsterskih bandi. On nije ni osobito dovitljiv ni oštrouman, a pogotovo nije
hrabar ni odlučan. Štoviše, teško se snalazi u prilikama u kojima se našao protiv svoje
volje, a kad ostane bez svojih debelih naočala (kakve je inače nosio i njegov tvorac Nenad
Brixy), potpuno je nemoćan. ,
jpTimothy"Iatcher nije nikakav junak, nego antijunak. Toliko je naivan i lakovjeran da
vjeruje i najprozirnijim lažima i obmanama svojih bližnjih. Želio bi, između ostaloga,
osvajati ženska srca, ali ne uvida da ga ženske obično samo vuku za nos, i da je on više
njihova nesretna žrtva nego slavodobitan osvajač. Pa čak i kad se uvjeri da ga je neka
ljepotica grdno nasamarila, on joj uskoro sve oprašta i ponovo joj poklanja povjerenje, do
idućeg teškog razočaranja. v>;
Po profesiji je novinar koji radi u lokalnim novinama gradića u kojem živi, »Bubnju«. Ni
kao novinar nema velikog uspjeha, a premda mu se događaju neobične i nevjerojatne
stvari, ne zna od toga izbiti korist i proslaviti se izvješćima o događajima u kojima sam
sudjeluje ili im je u najmanju ruku svjedok.
Jednom riječju, Timothv Tatcher je šeprtlja i u životu i u svojoj profesiji te uzalud sanjari o
nekakvoj blistavoj karijeri. Pa ipak, možda je baš zato simpatičan i drag čitatelju. Svi mi
prepoznajemo u njemu slabosti i mane od kojih i sami patimo, svi se mi pitamo kako
bismo se ponašali u situacijama u koje Timothv Tatcher upada protiv svoje volje. Možda
bismo čak i gore prošli i ispali veće budale od Brixyjeva dobroćudnog antijunaka?
Jer, doista, kad nesreće i nezgode zaredaju, kad Timothv Tatcher upada iz jedne neprilike
u drugu, kad ga snalaze posve neočekivane i grdne nevolje, teško je zamisliti kako bi se
svatko od nas u takvim prilikama i neprilikama snašao. Nevjerojatno je, doduše, da ikoga
od nas zadesi takva serija užasnih slučajnosti i pehova, ali da nema toga, ne bi bilo ni
romana. Treba zamisliti da je takvo što ipak moguće, ako

ne kod nas, a ono bar u Americi, kao što možemo razabrati i iz svih onih silnih
bjelosvjetskih krimića koje smo u međuvremenu pročitali. <!~? Ono što nam posebno
olakšava čitanje ovoga antikrimića jest blag i vedar humor koji nas prati od prve do
posljednje stranice. Ponekad nam se može učiniti da je taj humor ponešto nategnut i
neprirodan, ali teško je biti neprestano duhovit u romanu ovakva opsega. Moramo pristati
i na neke klišeje i možda stereotipne šale, koje autoru služe da održi veseo i optimističan
ton kroz cijelo djelo. . x
Događaji se pak tako naglo smjenjuju i neprestance se pojavljuju nove i nove osobe, a
tempo je kazivanja sve ubrzaniji tako da nije čudo što su do sada snimljene već dvije
filmske verzije ovoga romana.
Pišući 1979. godine o Brixyjevu romanu Noćne igre, književni kritičar Igor Mandić
ustvrdio je, između ostaloga, općenito o kriminalističkoj literaturi kod nas i ovo: »Sve je to
još napola u zraku, jer nemamo specijaliziranih izdavača za takvu domaću literaturu,
nemamo određenih edicija koje bi mogle promicati rad na krimiću, nemamo
specijaliziranih časopisa za tako nešto (ovdje su starinske iluzije još na snazi!) nemamo
dobrih zastupnika i kritičara žanra, nemamo prikaza te literature u novinama i si.
Napokon, krimić kao žanr još nije osvojio barem minimalno mjesto u nastavi književnosti,
pa se ne predaje ni na fakultetima, kad već ne može u školama (u kojima ostaje samo
ispod klupe)...«
Od tog se vremena ipak štošta promijenilo. Pojavila se nova generacija hrvatskih pisaca
koja je taj, do tada prezreni žanr uzdigla na višu razinu dokazujući svojim djelima da se i u
njemu mogu ostvariti visoki literarni dometi. Tu mislim u prvom redu na tzv. borhesovce
(nazvane tako po argentinskom piscu Borgesu, iako sami pisci ne vole tu etiketu koju su
im zarana prilijepili književni kritičari), napose Pavao Pavličić i Goran Tribuson. Njihovi se
krimići već godinama ravnopravno nose sa stranim autorima (npr. Patriciom Highsmith,
Boileauom i Narcejacom, Jaroslavom Bočekom u biblioteci HIT).
Istaknuti književni znalci napisali su čitave knjige o toj vrsti literature, recimo Stanko
Lasić objavio je zapaženo djelo Poetika kriminalističkog romana, a jedan mlađi književni
kritičar, Ivica Župan, objelodanio je knjižicu o romanima Mickeva Spillanea. Pojavilo se,
doduše zakratko, i nekoliko specijaliziranih biblioteka krimića (uz »Vjesnikov« »Trag«). A
evo i krunskog dokaza da se situacija iz temelja izmijenila - ono što Mandić nije mogao
zamisliti 1979. godine, dogodilo se nedavno: Brixyjev krimić Mrtvacima ulaz zabranjen
uvršten je u školsku lektiru u Republici Hrvatskoj! Istinabog, riječ je o

parodiji kriminalističkog romana, ali priznat ćete da je i to velik pomak u našem poimanju
tog donedavno prezrenog žanra.
Dopustite mi da na kraju iznesem i neka svoja osobna sjećanja na pokojnog Brixyja.
Godine 1982. objavio sam mu, kao urednik biblioteke »Evergrin«, posljednje izdanje
romana Mrtvacima ulaz zabranjen prije ovoga koji držite u rukama. Zanimljivo je da sam
ga jedva uspio nagovoriti da se prvi put potpiše svojim pravim imenom na to svoje djelo. U
svih je osam dotadašnjih izdanja kao autor knjige figurirao njezin glavni junak, ili
antijunak, Timothv Tatcher.
Brixy je bio vedar i duhovit čovjek. Iako je, kako rekoh, nosio naočale s debelim staklima,
nije bilo teško zapaziti da su mu oči vječito nasmijane. Kretnje su mu bile živahne i
nestrpljive. Širio je oko sebe optimizam i dobru volju. Bio je uvijek spreman na šalu.
Jednom ga je neki novinar pitao kako je ušao u književnost, a on mu je spremno odgovorio
da je ušao preko Jaroslava Hašeka. U Dobrom vojaku Švejku postoji naime detektiv koji se
zove Brixy.
Zlatko Crnković

1. POGLAVLJE
Priznajem, bio sam uzbuđen.
Danas sam doživio poraz. Jutros u redakciji. Sad mi se pružila prilika da se rehabilitiram,
ali to nije ovisilo samo o meni.
Stajao sam usred sobe za dnevni boravak, u ruci držao stručak plavog cvijeća, što mi ga je
utrapila cvjećarica iza ugla, a pogledom sam prelazio s predmeta na predmet ne nalazeći
ništa prikladno što bi moglo poslužiti kao vaza. Prazna konzerva što stoji na ormaru, iznad
onih starih novina? Ne. Boca od viskija što izviruje iza širokog francuskog kauča? Ni
govora. Hm, a kad bih cvijeće utaknuo između knjiga na polici u kutu sobe? Ne, nikako, na
to ne smijem ni pomisliti.
Osjetio sam ispitljiv pogled uperen u leđa i znao sam kome pripada. Ipak sam se okrenuo i
tako izložio paljbi svoje stanodavke, poštovane Cassandre Harrington, udovice i
umirovljenice.
- Mladiću, zar ste promijenili zanimanje? - pitala me me
denim glasom, dok joj je medaljon na crnoj vrpci lagano pos
kakivao ispod kondorskog vrata.
- Ja? Kako? Ne razumijem...?
- Vidim da ste se počeli baviti cvjećarstvom - nastavila je
Dosad ste me uvjeravali da vam je poziv novinarstvo.
ona.
Ne trpim takav način razgovora. U devedeset pet posto slučajeva takvi su izazovi obično
svršavali svađom, prijetnjama, davanjem otkaza. Ali, danas nisam imao vremena za svađu.
Pogledao sam na sat i ustanovio da nedostaje samo dvanaest minuta do devet, a u devet...
- Ne znam kamo bih sa cvijećem... - rekao sam pokazujući
joj stručak u desnoj ruci.
- Kulturni svijet stavlja ga obično u vazu - poučila me Cas-
sandra.
-Alija nemam...
- Kulturni svijet ima vazu! - nastavila je ona, a oči su joj se
sjajile od zadovoljstva. Takva prilika ne pruža joj se baš često.

- Hm, namjeravao sam je posuditi od vas, ali ako nemate...

Žalac je pogodio u pravo mjesto.
- Ja imam nekoliko vaza - odgovorila je dostojanstveno. -
Čak toliko da mogu posuđivati i onima koji ih nemaju.
Okrenula se na peti i dostojanstveno izašla. Šteta što živi u atomskom stoljeću! U ovoj
prilici vrlo bi joj dobro pristajala dugačka haljina s golemim šlepom koji bi sad, eto, šuštao
za njom.
Vratila se s vazom problematične ljepote u trenutku kad sam, pomicanjem abažura na
stolnoj svjetiljci, nastojao stvoriti intimnu atmosferu.
- Vi očito nekoga očekujete - rekla je stavljajući cvijeće u
vazu. - Damu?
Osjetio sam lagano crvenilo na obrazu, ali glas mi nije zadrhtao.
- Ne. Doći će mi prijatelji. Kartat ćemo!
- Hm - reagirala je sasvim logično. - I zbog toga cvijeće?
Polumrak? Čista košulja? Recite mi, molim vas, a što ćete kar
tati?
Okrenuo sam joj leđa.
- Djevojke, ove današnje, ne vole likere. Pogotovo ne vole
orahovac - čuo sam njezin glas. - Sklonite to i stavite na stol
konjak! - Ili viski! - dodala je. - Vjerujem da očekujete osobu
koja nije navikla na drugo nego na viski!
Ovaj put napustila me definitivno, što ne znači da neće nadzirati onoga koji će doći, kada
će doći, kada će otići i - ako joj to uspije - što će se događati u ovoj sobi.
Pogledao sam bocu sa smećkastom tekućinom i kimnuo glavom. Čini mi se da imaš pravo,
vještice, ta koja bi djevojka popila tu odvratnu tekućinu? Posegao sam za bocom da je
sklonim. U polutami sam pogriješio i oborio je. Čep je otpao, malo tekućine prolilo se po
niskom stoliću. Smrad je preplavio sobu. Bio sam bijesan. Rupčićem sam nervozno obrisao
proliveni liker, a onda sam odnio bocu u čajnu kuhinju i preostalu tekućinu izlio u slivnik.
Vrativši se u sobu, ustanovio sam da orahovac ima vraški intenzivan miris.
- Valjda neće primijetiti!

Na stolić sam stavio bocu s viskijem. I sodu. Kolačići su već bili tamo. Pogledao sam na
zidni sat. Još dvije minute. Ruka mi je drhtala. Duboko sam uzdahnuo.
Valjda će doći...! Ta obećala je...
Današnji dan nije mi bio sretan. Ovo jutros... Počeo sam bijesno hodati po sobi jer sam se
sjetio svojega šefa.
Dakle, to je zaista svinjarija, kako taj uobraženi glupan postupa sa mnom! Zar se uopće
smije tako razgovarati s punoljetnom osobom, bićem koje marljivo i savjesno obavlja
dužnost za koju - uostalom - prima onako bijednu plaću? Uzmimo ovo danas, s izložbom
pasa. Ne tvrdim da je to bila fantastična reportaža u stilu njujorških reportera (ali, kažite
mi, molim vas, koliko njih zapravo i ima, tih njujorških reportera, i pod kakvim uvjetima
rade oni, a pod kakvim ja, kad već uspoređujemo naše radove!), ali, nije to bilo ni
pučkoškolsko zamuckivanje kakvim je taj šugavi Irac nazvao moj napis. Bila je to za
jednog početnika pristojna informacija, sazdana klasičnim načinom, od nekoliko
konkretnih činjenica i nekoliko duhovitih opaski, materijal kakav bi uvrstio svaki iole
potkovaniji urednik. A on? Znate li što mi je rekao pročitavši moj sastavak?
- Mladiću - i tu se kažiprstom počeše po ćeli, kojoj, to mož
da ne znate, nema kraja do tabana - ovo je najbolje sredstvo za
povraćanje proizvedeno u Sjedinjenim Državama poslije Dru
goga svjetskog rata. Plasirajte ga nekoj tvornici lijekova ili utra-
pite vojsci, ona sve kupuje, ali nemojte time mučiti moj nedužni
želudac!
Od bijesa zamaglile su mi se naočale.
- Dakle, tako!! To je za vas sredstvo za povraćanje - zaurlao
sam. - E, onda, da znate što ste vi za mene; najveća neznalica na
kugli zemaljskoj, u čijoj glavi vlada vakuum dostojan sažaljenja!
Osim toga, vi ste i prostak i neotesani grubijan koji će, jednom,
završiti na električnoj stolici!
Uh, što bi Mike O'Keefe zinuo da sam mu to odgovorio jutros u redakciji, a ne sada, u
samoći svojega stana. Zinuo bi kao som i oči bi mu ispale iz očnih šupljina. Ali, tamo, u onoj
prokletoj redakciji, zauzeo sam dostojanstven stav i odgovorio mu šutnjom skupljajući po
podu papire što ih je bio razbacao, uz pratnju najprostačkijih kletvi. Jer, i to je snažan
odgovor, samo
što ne znam može li uopće takav prostak, koji ne sluti da osim Mikea Spillanea postoje još i
stanovita gospoda Balzac, Tolstoj i Whitman, osjetiti svu oštrinu dostojanstvene šutnje i
ponosnog uzdizanja iznad niskosti ljudi njegova kova. Možda je ipak trebalo...
Slika na zidu - reprodukcija Wateaua - malo se nakrivila, pa sam je popravio. Odabrao sam
i ploču koja je trebala poslužiti kao uvod u intimniju atmosferu. Bio je to stari prokušani
»Night and Day« kojemu teško može odoljeti žena kad u polumraku sjedi s muškarcem
kao što sam ja.
Sve je bilo u redu, ustanovio sam, i izvadio rupčić da još jednom obrišem stakla na
naočalama. Popravio sam i kravatu te izvadio, ponovo previo i stavio u gornji džepić
ultrabijeli rupčić. Čak sam obrisao i desnu cipelu o navlaku od kauča, premda sam bio
uvjeren da se ljeskala kao planinsko jezero. Zatim sam duboko uzdahnuo i zadržao dah da
bih što bolje mogao čuti zvuk zvonca.
Srećom da nisam uporan, pa ono što naumim ne izvedem do kraja. Zbog toga sam opet
izdahnuo zrak iz pluća i to mi je spasilo život. Naime, da sam zadržavao dah do zvuka
zvonca, bio bih već odavna mrtav. Minute su prolazile a da se ništa nije čulo, osim koraka
moje stanodavke, u njezinu stanu od kojega me dijelio samo tanak zid.
Mozgom mi je prohujala heretična misao: zar je Jennifer vrijedna svega toga?
Časkom sam bio neodlučan, a zatim je pobijedio osjećaj: jest, vrijedna je. Zaljubljen sam u
nju, i to je dovoljan razlog. Zaljubio sam se jutros, isti tren kada je.pristala da me posjeti. A
to je učinila pola minute nakon što je kroz prozor redakcije spazila onog odurnog Georgea
Middletona kako u novom »che-vroletu« odvodi neku plavokosu ljepoticu u smjeru koji
nesumnjivo vodi prema šumama, livadama, ljubavnim sastajalištima.
Ne vjerujem da znate kako već duže vremena, gotovo otkad sam ovdje, nagovaram
Jennifer da jedne večeri dođe k meni da slušamo gramofonske ploče. U toku tih
nagovaranja još nisam bio zaljubljen u nju. Htio sam samo imponirati svojim vršnjacima,
kod kojih Jennifer vrlo dobro kotira zbog lijepih nogu, još ljepših bokova i najljepših grudi
u Prenticevilleu. Osim toga,

priča se da se Jennifer ljubi akademski perfektno pa svaki mladić u gradu, koji drži do
sebe, želi da to jednom iskuša. Razumljivo, i ja.
No, vjerovali ili ne, Jennifer nikad nije potvrdno odgovorila na moje nagovore, čak se
prema meni odnosila kao da sam zrak, možda još i nešto gore, premda sam joj nebrojeno
puta pomogao odnijeti kući pakete i paketiće iz trgovine, a jednom sam joj vlastoručno
pokrpao gumu na autu. Tješi me jedino to što se ni mnogi drugi momci, barem koliko ja
znam, ne mogu pohvaliti uspjesima kod Jennifer, zbog čega je, vjerojatno, iza njezinih leđa
i zovu »konjskom gubicom«, kako bi zlobno preuveličali njezinu ponešto izduženu donju
vilicu i isturene zube. Kod nje »pale« samo mladići u prolazu, i to oni što dolaze iz velikih
gradova, i - onaj nesretni George Middleton!
George je poglavlje za sebe u našoj priči. Ne bih želio trošiti na njega mnogo riječi, jer on
toga nije vrijedan. Spomenut ću jedino to da je on, uz onog prokletog Mikea O'Keefea i
mene, jedini profesionalni novinar u našem »Bubnju«, da ima protekciju kod šefa koji mu
tiska svaku bljuvotinu što je nadrlja, da ima bogatog oca koji ga redovito opskrbljuje
novim automobilima, da je fizički lijep i da lijepo pjeva. Da je uz to glup, umišljen,
antipatičan i nedorastao za novinara i osvajača - to uopće neću spominjati.
Nego, da se vratim na pristanak Jennifer. Dogodilo se to jutros. Kao da ju je sama
providnost nanijela u redakciju nešto poslije moje svađe s O'Keefeom i uputila joj pogled
kroz prozor prema Georgeovim kolima. Vidio sam kako je problijedjela, pocrvenjela, pa
opet problijedjela, a kad je nešto poslije pogled skrenula prema meni, u očima joj se
zrcalio nestašluk.
- Timothv - rekla je navlaživši jezikom gornju usnu - čula
sam da posjeduješ najkompletniju zbirku ploča u Prenticevilleu!
- U cijelim Sjedinjenim Državama - odgovorio sam.
- Doista? Baš bih htjela čuti te tvoje ploče.
Ruka joj je našla utočište na mojem ramenu. Osjetio sam znoj na čelu.
- Doći ću večeras k tebi, znaš! - rekla mi je unijevši mi se u
lice. - Da čujem ploče, da malo brbljamo, i tako dalje, znaš...!

Znao sam - da sam zaljubljen u Jennifer do ušiju, vjerojatno i preko njih. Obožavao sam
njezinu crvenkastobakrenastu kosu, divio se njezinu tijelu, proždirao očima njezine grudi,
u mislima joj milovao noge, bokove. Bio sam oduševljen čak i njezinim pjegavim licem,
njezinom izduženom vilicom, isturenim zubima. Srce mi je snažno kucalo, Adamova
jabučica penjala se i spuštala u sinkopama, krv nadirala u lice. Odjednom sam zaboravio
na sve nedaće u životu.
- Jennif... - promucao sam, a naočale su mi se sve više
maglile.
- Hoćeš li? - pitala me nježno i sama zaključila: - Doći ću
oko devet. Ne, nego točno u devet. Čekaj me! I nastoj da ne
bude previše bagre s tobom!
Ruka joj je napustila moje rame, došla do obraza, lagano ga pomilovala, prešavši bez
komentara preko gnojnog prištića u blizini nosa, i zaustavila se na usnoj resici koju je
mangupski povukla. Putene usne bile su joj vlažne, a zubi su joj provirivali zaista
anđeoski...
Sad je devet i sedamnaest, a nje još nema. Oh, Jennifer...!
Znajte, divno je biti zaljubljen! U svojoj dvadeset i sedmoj godini osvjedočio sam se u to
već četvrti put. Prvo je bilo s Evelvn, pa onda s onom malom što je imala crne pletenice a
stanovala je preko puta škole, pa onda s Vivian - s njom sam se i poljubio - a sad s...
U taj čas odjeknulo je zvonce. Odlučno, nestrpljivo.
Bože, došla je! Instinktivno sam se uhvatio za grlo i usput vratio odande srce u prirodan
položaj. Popravio sam kravatu, pogledom još jednom obuhvatio sobu, kauč, abažur na
svjetiljci, gramofon, bocu, čaše, cvijeće, sve, udahnuo da ustanovim smrdi li još onaj
prokleti orahovac (srećom: ne smrdi!) i - iskašljao se. Ruka mi je zadrhtala kad sam
uhvatio kvaku. Ali, svladao sam se. Čvrsto stisnuvši vilice i udahnuvši zrak u količini
dovoljnoj za jednotjedni boravak u zrakopraznom prostoru, izašao sam u predsoblje i
odlučnim koracima prišao ulaznim vratima. U prolazu sam dospio još registrirati
poluodškrinuta vrata koja iz tog predsoblja vode u stan poštovane Cassandre Harrington,
jedno radoznalo oko ispod naherene perike i medaljon na crnoj traci.

Zatim sam desnom rukom uhvatio patentni otvarač a lijevom povukao vrata.
- Napokon, draga... - rekao sam glasom dostojnim Casa-
nove. Ispružio sam ruke prema Jennifer i uhvatio revere na
kaputu nepoznatog muškarca, koji je silom nastojao da se po
kraj mene ugura u predsoblje. Imao je na glavi panama šešir,
bio je nizak, još niži od mene, ali djelovao je snažno. Pritisak
kojim me nastojao maknuti da bi ušao, natjerao me da upo
trijebim svu snagu kako bih mu se odupro. Stanodavkina vrata
zatvorila su se bučno.
- Gospodine, vi... - počeo sam mu oponirati. Uspio sam da
suzbijem neznančevu navalu i prešao sam u protuofenzivu gu
rajući ga prema stubištu.
- Želite li nešto, onda to i kažite! - govorio sam oštro držeći
ga još za ovratnik. Odjednom sam osjetio kako je šutljivac iz
gubio ravnotežu. Da ga nisam čvrsto držao, vjerojatno bi pao na
leđa, možda bi se i ozlijedio. No, samo bi mi još to trebalo,
incident na stubištu u trenutku kad treba da dođe Jennifer! Opet
sam ga privukao sebi, a on mi se naslonio na prsa priljubivši lice
uz moj vrat. Šešir mu se naherio nadigavši obodom moje na
očale, tako da sam izgubio predodžbu tko ili što je to preda
mnom.
- Čovječe, pa vi ste pijani! - uzviknuo sam ozlojeđeno, oslo-
bodivši jednu ruku i vraćajući vid smještanjem naočala na nji
hovo mjesto. Tek sam onda osjetio kako mu je nos, zaboden u
moju bradu, zapravo hladan. Upravo leden.
- Ali! - glas mi se pretvorio u pištanje.
Stupio sam korak natrag, a neznanac me slijedio, najprije je posrnuo a zatim se skljokao
pred moje noge. Okrenuo sam ga na leđa. Tup, nepomičan pogled nije upro u me nego
nekamo iza mojih leda, u strop, svjetiljku, što li.
Prodrmao sam ga. Nije reagirao. Uhvatio sam ga za ruku. Bila je ledena i pala je beživotno
čim sam olabavio stisak. Turio sam mu prst u oko. Ostalo je kao i prije zapiljeno u strop a
da mu se ni kapak nije pokrenuo.
- Gospode Bože! - jeknuo sam bespomoćno.
Sada mi je već bilo jasno da je čovjek koji leži pred mojim nogama mrtav. Umjesto Jennifer,
posjetio me mrtvac.

2. POGLAVLJE
Stajao sam koju minutu nijem nad uljezom. Nisam znao što da radim: da li da vičem, da
plačem, da škrgućem? Kako li je taj upao ovamo...? Kleknuo sam pokraj njega da se još
jednom osvjedočim diše li ili ne diše. Jer, časkom mi se učinilo da se desna obrva neznanca
lagano podigla, onako podrugljivo kao što to već rade samouvjerene osobe, a ovaj tu preda
mnom djelovao je samouvjereno, bez obzira u kakvom se stanju nalazio.
Na žalost, prevario sam se. Obrva, rijetka, žućkasta, bila je kao i prije gotovo ravna iznad
plavosivog oka, jednako kao i ona s druge strane lica. I usne su mu bile stisnute, brčići
nakostri-ješeni, sve onako kao što je bilo kad se neznanac našao iznenada u mojem
naručju.
Mrtav, to sam ustanovio po deseti, stoti put. Ali, od čega? Klijenut srca, ovapnjenje žila,
kolera? Ili...?
Stresao sam se od te pomisli, ali je nisam odbacio. Brzim pokretom prešao sam mu rukom
preko prsa, trbuha, i onda, gurnuvši ruku ispod tijela, preko leda. Ne, nigdje nikakav nož,
niti igla. Čak ni krv koja bi natapala fino, flanelsko plavkasto-sivo odijelo.
Ali, što ja to radim ovdje u predsoblju? Zar ću vječno klečati pokraj tog mrtvaca i buljiti u
njega da vidim hoće li se možda ipak udostojati da mi već jednom namigne? Treba zvati
policiju, pa neka se oni zabavljaju s njim! Što me briga za tog čovjeka iz prošlosti kad mene
očekuju slasti budućnosti!
Pogledao sam na sat. Bože, već je devet i trideset tri! Jen-nifer samo što nije došla. Negdje
se malo zadržala, ali svaki trenutak treba da pozvoni.
Oh, pa nisam ni vrata zatvorio, cijeli grad može gledati Ti-mothvja Tatchera kako se
zabavlja s mrtvacem u naručju. Ustao
sam, provirio na ulicu, u kojoj nije bilo ni žive duše, zatvorio vrata, a zatim krenuo prema
telefonu. Koji je ono broj policije?
Stavio sam prst u otvor s brojkom i zastao. Hm, ako ih sad zovnem, doći će tek za pola sata,
a onda će mjeriti, slikati, ispitivati... Trajat će to satima prije nego što se pokupe. A Jen-
nifer...?
Odložio sam telefonsku slušalicu i pogledao mrtvaca. Pogled mi se susreo s njegovim.
Nisam izdržao ja; odvratio sam pogled i ponovo uzeo u ruke telefonsku slušalicu. Neka već
jednom ode taj tip iz mojega predsoblja!
Ne znam zašto, ali pred očima mi se pojavila najprije lijeva, pa desna noga Jennifer
Sandbourne. Onda njezini bokovi, pa trbuščić, što sam ga imao priliku vidjeti ljetos na
kupalištu, kad je svojim bikinijem izazvala proteste Lige za miran san. Onda su na red
došle grudi s gornjim dijelom kupaćeg kostima, pa bez njega, i tu je moje priviđenje
nestalo. Uzdahnuo sam, po drugi put odložio slušalicu i prišao odlučnim koracima
došljaku. Uhvatio sam ga za ruke i povukao prema sobi. Nogom sam otvorio vrata, ušao u
sobu, dovukao svog iznenadnog posjetioca, koji me poslušno slijedio, i ostavio ga usred
polumračne prostorije. Onda sam se vratio u predsoblje i uzeo njegov panama šešir, koji
mu je bio spao s glave. Vraćajući se u sobu, zastao sam kod vrata i pogledao prema
prebivalištu gospode Cassandre. Ništa. Vrata njezina stana bila su zatvorena, nikakav
pokret nije se čuo. Očito joj je pogled na muškarca, koji mi dolazi na kartanje, pokvario
očekivani užitak, pa se u znak protesta povukla na spavanje.
Vratio sam se u sobu i zatvorio vrata. Svladao sam se da ne prasnem, znajući da mi je sada
potrebna hladnokrvnost i snalažljivost.
Bio sam s time načisto - treba mrtvaca skloniti dok ne prođe ljubavni sastanak. Za njega je
zapravo svejedno leži li mrtav ovdje kod mene, na policiji ili u mrtvačnici. A za mene je
bolje da mi se policajci ne miješaju, barem za sada, u privatni život. Znači, treba odgoditi
susret mrtvaca i policije, kako bi se na istom terenu mogao održati mnogo značajniji i
zanimljiviji meč: Jennifer-Timothv.

Problem je bio, jedino, kamo smjestiti tog došljaka. Ovdje, nasred sobe, nije mogao ostati.
Jennifer sigurno ne bi mogla pažljivo slušati ploče kad bi joj do nogu ležao nepoznati
muškarac, uz to još i mrtav. Ne bi mi mogla u društvu trećega posvetiti pažnju koju
zaslužujem. Uostalom, izričito je naglasila da želi biti sama, i ja treba da poštujem tu
njezinu želju.
Sada sam se uvjerio kako je sitnica smjestiti nekamo stručak cvijeća - problem koji me
maloprije mučio - u usporedbi sa smještanjem mrtvaca. Pogledom sam i opet kružio po
sobi, ali nigdje nisam mogao pronaći prikladno skrovište. Ormar mi je ionako bio prepun
raznih drangulija, a kad bih ga ispraznio, da tamo uguram neznanca, ostalo bi neriješeno
pitanje kamo sa svim onim starim čarapama, poderanom košuljom, klupskom majicom s
inicijalom »T« i svim ostalim tričarijama. Vjerujem da bi gomila takvih stvari usred sobe
djelovala još nepriličnije od ovog trupla, odjevenog, uostalom, u uredno i kvalitetno
odijelo. Znači, ormar otpada.
Pod kauč? Hm, kad prave tako glup namještaj, sve do poda, pa ne možeš pod kauč strpati
ni najobičnijeg mrtvaca. U kauč? I to otpada. Tamo je Cassandra smjestila neke stare
sagove, a tu je još i krevetnina, dakle, sve puno puncato.
Pogledao sam kako izgleda u udubini prozora, ali ni tamo nije postojala nikakva
mogućnost. A hladnjak? Zadovoljno sam se pljesnuo po čelu. Razumljivo, u hladnjak!
Zapravo je i naj-higijenskije držati mrtvaca u hladnjaku. Ne treba se bojati da bi mogao
zaudarati. Osim toga, nekako je i najestetskije.
Zgrabio sam neznanca i odvukao ga u čajnu kuhinju, gdje je u kutu stajao hladnjak. Otvorio
sam vrata, izvukao iz njega bocu mlijeka, komad sirova mesa, tri rajčice i dvije limenke
grepfruta, a onda počeo gurati mrtvaca u hladnjak. Nije išlo. Najprije je zapinjao
ramenima, a onda mije stvarala teškoće njegova glava. Nakon dobrih deset minuta
natezanja, uspjelo mi je napokon ugurati tijelo, ali vani je ostala lijeva noga. Nju nikako
nisam mogao utrpati. Jedino da izvučem desnu, a onda sam opet na istom.
Problem je ostao nerješiv. Izvukao sam čovjeka iz hladnjaka i razočaran vratio tamo
mlijeko, meso, konzerve i rajčice. Čo-

vjek je ležao nasred kuhinje, sad već pomalo deranžiran i s golemom tamnom mrljom od
vlage na lijevom ramenu.
- Oprosti - prošaptao sam - ali nisam ja kriv!
Zatim sam ga ponovo odvukao u sobu i zamislio se.
Zaista je to zanimljivo! Nikad ga dosad nisam vidio, a sada
se.za njega brinem više nego za rođena brata. Da mi je barem znati tko je, kako se zove,
odakle je? Hm, zar je to tako teško ustanoviti? Posegao sam rukom u unutrašnji džep
njegova kaputa i odande izvukao novčarku. U njoj sam našao iskaznicu Udruženja ribiča,
da ne govorim o snopu novčanica. »Harold Ingersole«, pisalo je u iskaznici. Rođen u New
Yorku, godina rođenja 1921.
- Ja sam Timothv - predstavio sam mu se. - Timothv Tat-
cher, rođen u Wallaceu, godina rođenja 1943. A sad, kad se
poznajemo, da se napokon pobrinem za tvoj smještaj!
Ali, nisam dospio. Zvonce, čiji sam zvuk trenutak prije očekivao s toliko čežnje, odjeknulo
je kao fijuk metka i potpuno me zbunilo. Jennifer! Stigla je. Pogledao sam na sat, bilo je već
10,03, dakle, zakasnila je cijeli sat, ali još je došla prerano. Osjećao sam se kao zvijer u
zamci. Zvonce me opet ujelo za srce, ovaj put kratko i isprekidano, a ja sam stajao iznad
Harolda zvjerajući po sobi i tražeći izlaz. Napokon sam ga odlučno zgrabio i odvukao u
najtamniji kut i preko njega prebacio navlaku što sam je strgao s kauča. Lisnicu s
iskaznicom hitnuo sam pod naslonjač. Zvonce je postajalo sve nestrpljivije.
- Odmah, odmah - viknuo sam i s vrata još jednom pogle
dao gomilu koja se gubila u tami. »Valjda neće ništa opaziti?«
pomislio sam i jurnuo u predsoblje.
Nije trebalo da se tako žurim, jer je gospoda Cassandra Harrington, odjevena u kućnu
haljinu, prebačenu preko spa-vaćice, s čipkastom noćnom kapicom na glavi, preuzela
dužnost vratara. Čuo sam njezin glas:
- Da, ON je kod kuće, ali, koliko je meni poznato, ON je
zauzet!
Preko njezinih ramena Jennifer je zavirivala u unutrašnjost kuće.
- Zauzet? Ne vjerujem da je zauzet kad zna da ću ja doći!
Glas joj je bio ispunjen samouvjerenošću.

- Jennifer! -viknuo sam da bih onemogućio daljnju izmjenu

mišljenja između dviju žena. - Evo me!
- Evo ga. Vidite da nije zauzet!
Gospoda Cassandra malo se odmaknula, da omogući prolaz, a onda dostojanstveno slegla
ramenima.
- Uvijek ste mi govorili da su vam karte draže od djevojaka.
Kako vidim, mijenjate sklonosti! - rekla mi je.
- Jennifer, dođi - rekao sam nježno i pružio joj obje ruke. -
Gospodo Harrington, da vas upoznam...!
- Žalim, nisam prikladno odjevena! - odgovorila je udovica
i uputila se u svoj stan.
Jennifer umalo da nije prasnula u smijeh, ali se ipak suzdržala. Uzela me pod ruku, pa sam
je uveo u sobu. Zaustavila se, ogledala oko sebe i, dok sam promatrao kako joj usko
pripijena suknja ističe liniju bokova, izustila je:
- Hm, nije baš najbolje, ali nije ni tako loše. A ploče?
Pokazao sam joj dvije velike gomile ploča uz električni gra
mofon.
- Na izbor!
Jennifer se zavalila u naslonjač ispruživši svoje slavne noge. Pogled joj je kružio sobom
preletjevši preko ormara, Wateau-ove reprodukcije i navlake, koja je skrivala Haroldovo
tijelo. Tu se zaustavio nepunu sekundu, koja mi se pričinila kao put Zem-lja-Venera-
Zemlja, a zatim je proslijedio do kauča zaustavivši se na svjetiljci i njezinu sjenilu.
- Bezobrazniče - rekla je nasmijano, prebacivši nogu preko
noge - znaj da sam došla slušati ploče, a ne da se ljubakam!
Već sam točio viski, njoj pa sebi. Priznajem, bio sam nespretan i prolio nekoliko kapljica na
stol, ali to mi ne možete zamjeriti kad znate što se sve odigralo u toj sobi u posljednjih pola
sata. I ona je spazila moju drhtavu ruku, pa se nasmijala, uvjerena da zna razlog. Varala se.
Prinijela je čašicu nosu i udahnula.
- Napokon jedan pametan čovjek! - ustanovila je. - Drugi
muškarci smatraju da djevojci treba ponuditi liker i zajedno s
njom muče se cijelu večer ispijajući kakvu bljutavu tekućinu. -
Malko je ispila, a onda me pogledala i nastavila: - Znaš, Ti-
mothy, sve više uviđam da si ti zapravo zgodan momak!

Postalo mi je vruće, premda nisam ni osjetio viski koji sam izlio u grlo. A ploča? Umalo da
nisam zaboravio. Prišao sam gramofonu i stavio ga u pokret. »Night and Day«, valjda me
sad nećeš iznevjeriti!
Jennifer je malo pjevušila njišući nogom u taktu glazbe, a zatim zašutjela gledajući me
pozorno.
- Dakle? - rekla je.
Uzeo sam ponovo čašicu u ruku i prevrtao je malo, a onda je opet stavio na stolić.
- Da još natočim?
Nasmijala se:
- Kakve su ti namjere?
Nasmijao sam se i ja, ali zbunjeno. Zaista nisam znao što da joj odgovorim. Kao da me
smetao Harold u svom kutu.
- Dakle? - ponovila je Jennifer.
- Ovaj... pa, čini se da će... ovaj... lijepo vrijeme još dugo
potrajati... George mije rekao da ima izgleda...!
- Ne spominji mi Georgea! - rekla je oštro a onda nastavila
nježno: - Zar me nećeš poljubiti?
Nasmijao sam se glupo, priznajem, ustao i prišao joj. Ona je zabacila glavu i, uhvativši me
rukama za ovratnik, prisilila me da se prignem, upravo toliko da moja usta poklope
njezina. Instinktivno sam se htio uspraviti, ali tada sam shvatio da taj poljubac zapravo
želim i ja, pa sam je strastveno zagrlio. Zaista, imali su pravo svi oni koji su pronosili
glasine da se ta djevojka ljubi akademski. Na trenutak mi se zavrtjelo u glavi, izgubio sam
tlo pod nogama, činilo mi se da lebdim. a »Night and Day« nije više pjevao Pat Boone nego
zbor rajskih anđela.
Kad sam se napokon vratio na zemlju i otvorio oči, vidio sam tamo u mraku, iza naslonjača
i Jennifer, gomilu prekrivenu navlakom. Harold! Učinilo mi se da se pomakao, pa sam
razrogačio oči napinjući se da zamijetim još koji pokret.
Iz daljine sam čuo nekakav šapat. Bila je to Jennifer koja je ponovila glasnije:
- Poljubi me u vrat, mali moj! Zar me ne čuješ?
Još sam buljio u navlaku i osjećao kapljice znoja na čelu. A ako nije mrtav?

- Što je, što ti je? Zar me nećeš poljubiti ni kad to od tebe

tražim?
Jennifer je upotrijebila oba dlana da mi privuče glavu sebi i nasmijala se.
- Izgledaš mi kao da si ustao od mrtvih! - rekla je. -1 blijed
si. Dršćeš! Zar te toliko uzbuđujem, mali moj?
Rukom mi je pomilovala kosu, na kojoj se više nisu opažali višesatni napori da je smirim i
dovedem u red.
- Natoči nam još po jednu!
Uspravio sam se, grčevito zgrabio bocu i natočio joj.
-1 sebi!
Natočio sam i sebi, prinio čašicu ustima i izlio u sebe njen sadržaj. Ovaj put osjetio sam
kako viski djeluje. Jennifer se značajno nasmijala i pokazala mi rukom gramofon, odakle je
do-piralo škripanje igle.
Stresao sam se. Zar ću dopustiti da mi Harold pokvari užitak? Stavio sam drugu ploču,
polagani blues Dukea Elingtona, i pogledao Jennifer. Ona je časkom slušala kimajući
glavom, a onda je ustala i prišla mi.
- Zaplešimo! - rekla je i privila se uza me.
Gospode, takav ples još nisam doživio. Ja, doduše, nisam osobit plesač, ali ovaj put plesao
sam majstorski, povodeći svoje tijelo za njezinim; bio je to ples da vrištiš od oduševljenja!
Samo da vam prišapnem, onako u povjerenju, za plesa sam ustanovio, i to vrlo brzo, da
djevojka ne nosi grudnjak. Što kažete? Harold, ako hoće, neka dubi na glavi, ali ja ću se
ipak zabavljati sa Jennifer!
- Zašto nemaš automatski gramofon? Još bi bolji bio mag
netofon... - rekla je kad je opet zaškripala igla. I menije bilo žao
što smo morali prekinuti ples, ali tu nije bilo pomoći. Drugi put
ću, naumio sam, posuditi magnetofon od Percvja. Ili od Roya,
on ga također ima.
Kad sam se okrenuo da pridem svojoj partnerici, vidio sam je kako stoji uz kauč i prstima
povlači po zaista dotrajalom materijalu, kojim je bio pokriven. Na licu joj je bio gotovo
gadljiv izraz, donja čeljust kao da joj se još više izdužila.
- Zar nemaš ništa da staviš na kauč?
Ovo pitanje nalikovalo mi je na udarac štapom po šiji.

-Ja... Imam, ali...!

- Onda daj što imaš - rekla je odlučno. - Ne misliš, valjda,
da ćemo sjesti na tako prljav kauč?
- Ali... u pranju je. Da, jutros ga je gospoda Cassandra uzela
da ga opere. A molio sam je, vjeruj mi, molio sam je i preklinjao
neka to ne čini...
- Uzmi onda nešto drugo. Ili posudi od nje!
- Hm, pa vidjela si da spava. A drugo... drugo zaista nemam.
Prišao sam kauču i prstima pomilovao olinjalu tkaninu.
- Pa, to i nije tako strašno... - pokušao sam uvjeriti i nju i
sebe, ali bez uspjeha.
- Uh, ti si grozan! - naježila se Jennifer i odskočila od kauča.
Zatim je odlučnim koracima prošla po sobi. - Nešto ćemo valjda
naći - mrmljala je kroz isturene zube.
Odjurio sam u kut u kojem je ležao Harold i stao pred navlakom.
- Ali, draga - moljakao sam je odande - sjednimo u naslon
jač! Tamo je ugodnije, ljepše, intimnije.
- Gluposti - odgovorila je prezirno - nikad u takvim mo
mentima nisam sjedila u naslonjaču. Uvijek na kauču. Ali, na
čistom kauču!
- Ha, što ti je ovo? - uzviknula je odjednom pobjedonosno.
Rukom je pokazivala nešto, vrlo sam dobro znao što.
- Ništa, ovaj... Jennifer... A da pođemo u šetnju?
- Pa to je nekakva navlaka za kauč - ustanovila je žmirkajući
očima da bolje vidi. - Da to, to je ono što nam treba!
- Ne, Jennifer, nemoj - molio sam je. - Ostavi to, to je neka
prljava krpetina koja je, ne znam ni sam kako, dospjela u stan.
Nemoj je ni gledati, a kamoli da je uzmeš u ruke!
Htjela je proći pokraj mene, a ja sam se pomakao da je spriječim. Sudarili smo se i pali. Ja
sam, zapravo, sjeo na navlaku i ono što je ona pokrivala, a Jennifer je posrnula preko
mene. Rukom je ipak zahvatila kraj od navlake i povukla je. Ali, nije uspjela. Srećom, ja
sam sjedio na većem dijelu tkanine i djelovao poput pritiskivača. S druge strane, i Harold
je dobro obavljao svoju dužnost, tako da djevojka nije uspjela u svojoj nakani. To ju je
naljutilo.

- Slušaj, mladiću - rekla je bijesno - sve je to prilično glupo.

Ako je to jedini način na koji zabavljaš djevojke koje dovodiš u
svoj stan, onda nećeš mnogo postići u životu.
- Jennifer - promucao sam - pa možemo još plesati. Ili
ljubiti se. Tamo u naslonjaču!
- S tobom? Radije idem na groblje da se tamo ljubim sa
spomenikom ratnog veterana.
Otrgnula se i digla. Bijesno je pošla do stolića i natočila viski. Ja sam ustao, pomilovavši
preko navlake Harolda, i pošao do nje.
- Gdje ti je telefon? - upitala me hladno.
- U predsoblju. Zašto?
- Stavi jednu ploču. Onaj blues otprije!
Poveselio sam se. Znači, ipak će sve biti u redu. Ples, poljubac, grudnjak, kojega, zapravo,
nema! Stavio sam ploču.
- Daj glasnije!
Pojačao sam ton.
- Još glasnije!
Pojačao sam do maksimuma.
Jennifer je prišla vratima, otvorila ih i u predsoblju pronašla telefon. S mjesta gdje sam
stajao, vidio sam kako okreće broj-čanik.
- George? - čuo sam njezin glas.
Osjetio sam kako se opet hladim.
- George, ti si? - gukala je Jennifer okrenuvši slušalicu pre
ma sobi. - George, danas neću izaći s tobom, znaš. Ovdje sam
kod Timothvja, slušam ploče, izvrsno se zabavljamo.
Njezin demonski pogled sjajio je iz predsoblja.
- Kod Timothyja - naglašavala je svako slovo, dakako s na
mjerom da njezin sugovornik ne bi kojim slučajem čuo neko
drugo ime. - Sto se čudiš, pa tvoj je kolega zapravo zlatan mo
mak. A kako se tek ljubi...!
Ono što je George odgovorio nisam uspio čuti, već i zbog toga što je Jennifer popratila
njegove riječi raskalašenim smijehom.
- Valjda nisi ljubomoran - tepala mu je u telefon. - Uosta
lom, i možeš biti. I ja sama ugodno sam iznenađena, vjeruj mi!
Ostat ću ovdje do ponoći. Možda i duže!

Opet se nasmijala, a zatim dogovorila sa Georgeom sastanak za prekosutra i spustila

slušalicu. Kad je ušla u sobu, opet je bila ozbiljna, hladna.
- George će puknuti od bijesa - rekao sam.
- Nadam se - odgovorila je glasom u kojem su plivale le
dene sante.
- Da zaplešemo? - ponudio sam joj.

- Idem kući! - odgovorila je.

Bio sam zaprepašten:
- Jennifer, pa tek si došla. Tek smo počeli...!
Ona me prezirno pogleda.
- Zar misliš da ću s takvom budalom ostati ovdje cijelu noć?
I još, možda, na tom prljavom kauču? Glupane!
Nisam vjerovao vlastitim ušima.
- Ali...! A ono maloprije?
Stala je pred mene, podbočivši se rukama o bokove, i nasmijala se tako silovito da su joj se
grudi pod tankom svilom lagašno potresle.
- Slušaj, mladiću! - rekla je zatim. - Zašto ne uzmeš odmor
i ne provedeš to vrijeme proučavajući u ogledalu svoju blesavu
njušku? Onda bi dobio odgovor na pitanje zašto odlazim!
- Ali, ti si, ipak, došla. I bila si ljubazna sa mnom. Čak i više
nego ljubazna!
Njezin pogled oborio bi i Flovda Pattersona.
- Zar još ne shvaćaš zašto sam došla?
Krenula je prema vratima, otvorila ih i pokazala pokretom glave na telefon.
- Pitaj slušalicu, možda je ona inteligentnija od tebe!
To je rekla i naglo se okrenula. Trenutak poslije čuo sam kako su se zalupila ulazna vrata.
Polagano, kao prebijen, dovukao sam se do ormara, otvorio ga i pogledao se u ogledalu.
Rukom sam prešao preko lica zaus-tavivši se na onom gnojnom prištiću, a zatim sam
pokušao za-gladiti kosu. Prišao sam još bliže ogledalu i shvatio da ni ja nisam zadovoljan
svojim izgledom. Onda sam se okrenuo, umornim korakom došao do navlake, odgurnuo je
i obratio se Haroldu Ingersoleu, koji me promatrao staklenim pogledom iz čudnog
položaja; glava mu je bila utisnuta između desne noge i
lijeve ruke, a panama šešir pokrivao mu je gotovo cijeli desni obraz.
Kimao sam glavom i ukorio ga:
- To nije bilo lijepo od tebe, staro momče!
Ali njega se moje predbacivanje, očito, nije dojmilo.

3. POGLAVLJE

Prenticeville je malen grad, u njemu ne živi ni deset tisuća stanovnika. Svi se međusobno
poznaju, ako nikako drukčije a ono iz viđenja. Ja sam ovdje već tri mjeseca i poznajem već
podosta mještana. Čovjek koji je ležao u kutu, sklupčan pod navlakom za kauč, nije bio iz
ovoga grada. Nikad ga prije nisam vidio.
Radi čega je onda došao upravo k meni?
Već je prošla ponoć a ja sam još razmišljao o nedaćama koje su me zadesile toga dana.
Onda sam ustanovio da sam umoran, strahovito umoran. Pomislio sam da bi bilo
najpametnije otići u krevet, ali sam se sjetio da moram obaviti još jednu formalnost.
Umorno sam se dovukao u predsoblje i digao telefonsku slušalicu. Okrenuo sam broj i
čekao.
- Halo? - javio se pospan glas.
- Halo - rekao sam i zijevnuo. - Dođite, molim vas, ovamo
da preuzmete jednog mrtvaca.
Glas s druge strane žice bio je zlovoljan:
- Mladiću, ako vam je do šale, ne činite to sa mnom. Ima i
drugih ljudi u gradu koji imaju telefon!
I prekinuo je vezu.
Namrštio sam se i ponovo okrenuo isti broj.
- Ja se ne šalim - rekao sam dežurnom policajcu prije nego
što se dospio javiti - i htio bih da što prije to obavite!
- A što to?
- Dođite po mrtvaca koji se nalazi kod mene!
- Kakvog mrtvaca? Tko ste vi? Gdje stanujete?
¦ - Ovdje Timothv Tatcher, novinar »Bubnja«. Stanujem kod gospode Cassandre
Harrington, odmah uz poštu. Na broj 8. Mrtvac je meni potpuno strana osoba, vjerojatno je
iz New Yor-ka - deklamirao sam poput automata.
- Ali, kako je dospio k vama? Od čega je umro? Zašto baš
vi...

Prekinuo sam ga:

- Slušajte, čovječe - rekao sam razdraženo. - Nemojte me
mnogo pitati nego radije obavite svoj posao. Meni se spava i
tražim da otpremite mrtvaca prije nego što se počne raspadati.
U slušalici sam čuo glasove koji se nisu obraćali meni. Onda je neki drugi glas, rezak i
energičan, upitao:
- O čemu je riječ? Ovdje narednik Callaghan!
- Napokon jedna razumna osoba - odahnuo sam. Callaghan
je nekoć služio kod nas u Wyomingu, sjećam ga se još iz dje
tinjstva. - Narednice, ovdje Timothv Tatcher iz »Bubnja«!
- Ti si, Timothv? Sto je? Zar je ovo najprikladnije vrijeme
da nazivaš policiju?
- Narednice, nekako sam navikao da uvijek poslije ponoći
javljam policiji da se u mojem stanu nalazi mrtvac. Dođite po
njega!
- Mrtvac? Nemoj se šaliti, derane!
- Ne šalim se. Pravi mrtvac. Mrtviji od mojega pradjeda!
- Hajde, hajde! Još ćeš možda reći da je posrijedi ubojstvo?
- Možda i jest. Ne znam. To ustanovite vi.
- Timothv, to su glupe šale! Pođi radije spavati, da možeš
sutra svjež pisati društvene vijesti, inače će te stari Mike O'Ke-
efe gadno izribati.
Uzdahnuo sam tako glasno da je Callaghan to morao čuti. Slegao sam nemoćno ramenima,
što on nije mogao vidjeti.
- Narednice, recite mi kako pošteni građanin može uvjeriti
mjesnu policiju da se kod njega u stanu nalazi nepoznati mrtvac,
možda i žrtva nekog razbojstva?
Sad sam ja bio taj koji je preko telefona čuo dubok uzdah. Pretpostavljam da je i moj
sugovornik nemoćno slegao ramenima.
- Slušaj, Timothv, što ću ti reći. Ti želiš postati velik re
porter, to si svima već rastrubio. S druge strane, u našemu se
gradu već sedam godina nije pojavio nikakav tajanstveni
mrtvac, ako izuzmemo onog skitnicu u garaži staroga O'Briena,
koji je poslije ipak bio prepoznat kao drugi muž pokojne Mary
Cantor. Shvaćaš što hoću reći?
- Ne - rekao sam.

- Kad bi se zaista dogodilo da se negdje u gradu pojavi

nepoznat mrtvac, a pogotovo kad bi se pojavio u tvome stanu, a
ti to, čini mi se, tvrdiš, ti, kao rasni reporter, a to pričaš da jesi,
sigurno ne bi nazivao policiju nego bi najprije napisao o svemu
tome senzacionalnu reportažu, otrčao do onog tvog O'Keefea,
a policija bi za to saznala tek iz »Bubnja«!
-Ali...
- Reci mi - nastavio je narednik umiljato, onako kako se
govori djetetu koje se želi navesti da prizna kradu pekmeza -
jesi li već napisao reportažu?
- Ne, nisam, ali...
- Što, ali? Reci jesi li već tražio od Mikea povišicu? Jesi li
mu rekao da imaš mrtvaca u stanu? Priznaj!
-Ne, nisam, ali...
- Zaista nisi? Zakuni se!
- Nisam, kunem vam se!
- Znači, sve je u redu. Mrtvaca nema, možda si pospan ili si
mamuran - vi mladići malo odviše pijete, to sam već ustanovio,
i stegnut ću vas, budite bez brige! - pa ni sam nisi svjestan što
govoriš. U redu, neću praviti pitanje od toga što želiš policiju
povući za nos, barem ne ovaj put. Ali, ubuduće... A sad pođi
spavati! Laku noć!
Htio sam protestirati, objasniti mu, ispričati sve iz početka -uzalud. Veza je bila prekinuta.
Zaprepašteno sam buljio u slušalicu koja je djelovala posve mrtvo u mojoj ruci. Da
nazovem opet? Hm, pa da opet đoživim sve to!
Vratio sam se u sobu i kivno pogledao u kut gdje se crnjela navlaka. Onda sam se
stropoštao u naslonjač i dohvatio bocu s viskijem. Čaša mi nije bila potrebna.
Alkohol je djelovao povoljno. Stresao sam se i u sebi ponovio riječi narednika Callaghana.
»Kad bi ti bio rasni novinar... mrtvac... reportaža u 'Bubnju'... povišica...!«
Tako je! Narednik ima pravo. Napisat ću reportažu, senzacionalnu reportažu o mrtvacu
koji zvoni na vratima specijalnog dopisnika »Bubnja«, o mrtvacu iz New Yorka, o mrtvacu
koji...

Poskočio sam uvis od uzbuđenja. I radosti. Napokon mi se pruža prilika!

Nisam dugo oklijevao. Očistio sam stol, donio pisaći stol, uložio papir i počeo tipkati.
MRTVAC U PRENTICEVILLEU
I onda sam stao. Zapeo sam kod onog stoje najteže u žurna-lizmu: kod prve rečenice.
Nervozno sam trljao kažiprst o palac desne ruke, cupkao pramen kose, grebao potiljak,
grizao usnice. Ne, početna rečenica nikako da se smiluje. Samo kad bih je ščepao, dalje bi
išlo sve kao podmazano.
Vrijeme je prolazilo, postajao sam sve nervozniji. Pokušao sam doći do inspiracije i na taj
način što sam otišao u kut sobe, zadigao navlaku i zagledao se u Harolda Ingersolea.
Uzalud. Razočarano sam buljio u mrtvačevo lice, u njegove nakostri-ješene brčiće, u
blijedo čelo. Inspiracija nije dolazila.
Ponovo sam ga pokrio i vratio se pisaćem stroju. Tu sam i opet zurio, mrmljao one tri
riječi, ponavljao ih u sebi, govorio naglas. I opet uzalud.
Zar ću ovako protratiti cijelu noć? Hm, hajde da barem obavijestim urednika što
pripremam! Da zna s kakvom senzacijom može računati.
Opet sam se našao pokraj telefona. No, ovaj put morao sam dugo čekati da mi se netko
javi. Čuo sam pozivni znak šest puta, deset puta, petnaest puta, a onda se napokon javio
glas nalik na kozji meket.
- Halo! - rekao sam.
- Halo! - odgovorio je onaj.
- Halo, ovdje Timothv!
- To si ti, budalo? Koga me vraga nazivaš u ovo doba noći?
- Meketanje se pretvorilo u lavlju riku.
- Šefe - rekao sam prestrašeno - ne bih vas budio da nemam
senzaciju za list!
- Timothv, dajem ti otkaz! Trenutačno! Sutra dođi u redak
ciju po plaću za tri mjeseca unaprijed, ili, još bolje, pošalji ne
koga po novac da ne vidim tu tvoju glupu njušku. I ostavi me
sada na miru!

- Ali šefe, riječ je zaista o senzaciji!

- Sa pseće izložbe? Hvala, to si mi već dao.
- Mrtvac! Imam mrtvaca u stanu!
- Timothv, dobio si otkaz i nemaš više pravo da govoriš.
Laku noć!
Vidio sam da mi ne preostaje ništa drugo nego da preuveličam događaj.
- Šefe, u našem je gradu napokon počinjeno umorstvo. Ubi
jen je milijunaš iz New Yorka. Slutim tko je ubojica!
- Timothv! - Glas Mikea O'Keefea postao je odjednom
umiljato blag.
»Nebesa, napokon je shvatio!« - odahnuo sam, presretan.
- Timothv, čuješ li me? - zvao me je moj šef glasom kakvim
se mjejavljao ni gradonačelniku Fergusonu.
- Čujem, šefe - rekao sam.
- U telefonskoj knjizi naći ćeš broj bolnice za duševne boles
nike u Springhotu. Nazovi njih, neka dođu hitno. Po tebe, ra
zumljivo. A mene ostavi na miru!
Posljednje riječi rikao je opet kao lav. A onda sam čuo tre-sak slušalice i veza je bila
prekinuta.
Bez riječi sam spustio slušalicu. Pa, to je da poludiš! Sto da čovjek uradi da svijet shvati da
se u mojem stanu nalazi neki Harold Ingersole iz New Yorka, rođen 1921. godine, mrtvac,
savjetujte mi!
Vratio sam se u sobu kao prebijen. Bacio sam se na kauč bez navlake, odbacio najprije
jednu pa drugu cipelu, rukom potražio prekidač od stolne svjetiljke i ugasio je.
Došao sam do spoznaje da je sve to glupo i da želim spavati. A mrtvac u sobi? Baš me
briga! Neka leži ovdje koliko god hoće. Ako nikog ne zanima postoji li on ili ne, ako se nitko
ne brine da ga izvuče iz ove sobe, mene se to još manje tiče. Ja želim spavati, i ja ću spavati.
A Harold neka leži tamo u kutu koliko mu se god svidi. Ili dok ne počne zaudarati. Onda će
valjda već netko doći po njega.
Zaspao sam, srećom, vrlo brzo. I nisam sanjao o Haroldu, nego o Jennifer. Jurila me po
Prenticevilleu, hvatala za ruke, vukla k sebi, a ja sam joj stalno govorio: »Ostavi me. Imaš
broj bolnice za duševne bolesti u Springhotu, tamo te čeka narednik Callaghan!«

Probudilo me snažno kucanje.

- Jennifer - promrmljao sam. - Ostavi me na miru, Jennifer!
- Hoćete li vi spavati do prekosutra? - čuo sam glas po
štovane Cassandre.
- Hmmmmm - odgovorio sam joj.
- No, da - čuo sam je kako mrmlja. - Karte, pa bludničenje,
pa alkohol! Razumljivo da se onda spava do podne!
Digao sam se i otišao u kupaonicu, gdje me hladna voda osvijestila. Pri brijanju sam se tek
malko porezao. Obukao sam čistu košulju i ustanovio, pogledavši se u zrcalo, da imam
tamne podočnjake. Promrsio sam kletvu koja sigurno ne bi bila po volji mojoj stanodavki,
ali ispričavala me situacija u koju sam sinoć bio doveden, a koju sam sada detaljno u
mislima ponovio.
Ili sam, možda, sve samo sanjao?
Odjurio sam kao sumanut u sobu i zaustavio se kod kauča. Da, tamo u kutu šarenjela se
navlaka za kauč. A ispod nje...
Prišao sam oprezno i, za svaki slučaj, nogom ispitao predmet što ga je navlaka sakrivala.
Bio je tvrd. Od mojega udarca navlaka se malo pomakla i ispod njezina kraja provirila je
crna cipela.
- Dobro jutro! - rekao sam gorko Haroldu Ingersoleu.
Zatim sam otišao na doručak, pa u redakciju.
Uvukao sam se u reportersku sobu a da nisam reagirao na izazovno: »Nije li prerano?«
naše tajnice. Nisam ni zapazio da je daktilografkinja Marilvn obukla jutros novu haljinu,
nisam se obazirao na to što joj George Middleton nešto diktira, vjerojatno opet neku
bljezgariju. U sobici, od koje nas je dijelio stakleni zid, vidio sam Mikea O'Keefea. Mrko me
pogledao, ali me nije pozvao k sebi niti mi je prstom pokazao put na blagajnu. Možda je
zaboravio?
Sjeo sam za stol i zapiljio se u urezane inicijale jednog od mojih prethodnika. N. K. »Zašto
nije H. I.?« pomislio sam sje-tivši se opet Harolda, koga je već vjerojatno pronašla
dvorkinja.
Buljio sam u ta dva slova pola sata, možda i dva. Ne znam, izgubio sam osjećaj za vrijeme.
Odjednom sam osjetio na sebi uprte poglede. Ogledao sam se. Tajnica me gledala sa
zaprepaštenjem, George sa znatiželjom, daktilografkinja s divljenjem. A Mike O'Keefe s
nevjericom.

Osjetio sam da netko stoji iza mene. Instinktivno sam ustao i naglo se okrenuo. Bio je to
narednik Callaghan, ovaj put hladan i služben.
»Kazna zbog ometanja policije u radu!« sijevnulo mije kroz glavu.
- Timothv Tatcher? - pitao me kao da je upravo sada saznao
kako se zovem.
- Da! - odgovorio sam.
- Hapsim vas zbog umorstva nepoznate osobe pronađene u
vašem stanu! - rekao je narednik Callaghan, očito zadovoljan
što se i njemu jednom posrećilo da nekoga uhapsi zbog umor
stva.
Redakcijskom prostorijom prošao je uzvik zaprepaštenja.
- Napokon! - rekao sam umorno. - Kamo idemo? - pitao
sam narednika Callaghana, jer nisam bio siguran treba li da
pođemo u moj stan ili na policiju.
- Na policiju! - odgovorio je narednik ponosno.
Pošli smo u tišini. Nitko nije disao. Tek na vratima čuo sam prvi ljudski glas.
- Rukopis? Kamo si stavio taj rukopis? - vikao je za mnom
Mike O'Keefe, glavni i odgovorni urednik »Bubnja«.
- Poslao sam ga »Jeci Springhota« - odgovorio sam i izašao
na ulicu, gdje su nas čekala policijska kola.

4. POGLAVLJE
Dvije snažne svjetiljke blještale su mi u oči. Iz mraka dopirala su do mene pitanja, uvijek
jedna te ista.
- Zašto si ga ubio? - pitao me Callaghan.
- Kad si ga ubio? - pitao me detektiv poznat u Prenticevilleu
pod nadimkom »Debeli Bugsy«.
- Gdje si ga ubio? - nastavljao je Callaghan.
- Čime si ga ubio? - pomagao je Debeli Bugsy.
A ja sam im po šesti put ponavljao jedno te isto: da ga nisam ubio, da nisam imao razloga
da ga ubijem, da ne znam tko je on.
- Kažeš da ga nikad prije nisi vidio? - pisao je Debeli Bugsy.
- Nikad.
- Ne znaš ni tko je ni odakle je?
- Zove se Ingersole, Harold Ingersole. A došao je, čini se, iz
New Yorka.

- Kako to znaš?
- Pa, vidio sam u njegovoj iskaznici.
- Gdje se nalazi ta iskaznica?
- Pa, u njegovoj novčarci.
- Gdje se nalazi novčarka?
Nisam izdržao. Ona prokleta svjetla potpuno su me zablije-
štila.
- Utrnite to svjetlo! - molio sam ih.
- Gdje se nalazi novčarka? - povisio je glas Debeli Bugsy.
Skinuo sam naočale i rukom pokrio upaljene oči.
- Molim vas, ugasite to svjetlo! - ponovio sam umolno.
- Treći put te pitam, gdje je novčarka? - zagrmio je Cal
laghan.
Tek sam tada primijetio da oni tom pitanju pridaju posebnu
pažnju.
- Pa, u njegovu kaputu - odgovorio sam iznenađeno. - U
_ unutrašnjem džepu njegova kaputa.

Debeli Bugsy je ustao, otišao u drugi kraj sobe i ubrzo se vratio. Na svijetlom krugu
pojavile su se njegove ruke i izručile na stol preda mnom nekoliko predmeta. Pokušao sam
ih ras-poznati bez naočala, ali nije išlo. Stavio sam naočale i opazio crvenkastoplavi rupčić,
tri-četiri patent ključa na okrugloj vezici, naliv-pero, poništenu kino-ulaznicu, dugme i još
neke sitnice.
- Ovo je sve što smo našli kod njega u džepovima! - rekao je
Debeli Bugsy potmulim glasom.
Slegao sam ramenima.
- U unutrašnjem džepu... Novčarka s nekoliko novčanica,
iskaznica i još neki papiri. Sjećam se dobro...!
- Možda - rekao je Callaghan značajnim glasom - možda se
ti sjećaš dobro. Ali, novčarke tamo više nema, nema ni legi
timacije. Mi nismo mogli utvrditi njegov identitet, a ti znaš kako
se zove i odakle je došao. Objasni!
- Sto ja imam da vam obnjašnjavam? - povikao sam očajno.
- Rekao sam vam, sve sam vam rekao što znam, i pustite me
kući!
- Kući? - iznenadio se Callaghan.
- Da, kući. Bole me oči, potreban mi je odmor, ležanje u
polumraku.
- Hm, što se ležanja u polumraku tiče, tu ti možemo izaći u
susret - primijetio je Debeli Bugsy. - Ali, kući? To ne.
Sad mi je bilo već svega dosta.
- Slušajte, vi - proderao sam se gnjevno. - Mislite li vi mene
dugo ovako mučiti? Rekao sam sve što znam. Štoviše, još sam
sinoć sve to htio reći, ali gospoda iz policije nisu htjela vjerovati
da se kod mene u stanu nalazi mrtvac. Oni ne obraćaju pažnju
na obavijesti poštenih građana nego ih smatraju budalama. A
ako netko u ovom gradu i jest budala, onda ga ne treba tražiti
drugdje nego u zgradi policije.
- Timothy Tatcher - rekao je narednik Callaghan neprirod
no mirnim glasom - čini mi se da ćete sebi, osim električne
stolice, natrpati na vrat i koji tjedan stroge samice zbog vri
jeđanja policije.
Narednik se nakašljao da istakne važnost svoje izjave, a onda se obratio detektivu:
- Gdje smo ono stali?
- A tko bi to znao? - uzdahnuo je onaj. - Sve mi se čini da
ćemo opet morati iz početka!
- Oh - uzdahnuo je i Callaghan. - Po šesti put!
- Sedmi - ispravio sam ga i uzdahnuo također.
I počeli smo opet sve iz početka.
- Tatcheru - tiho je pitao Debeli Bugsy - vi tvrdite da je
netko zvonio, da ste izašli, otvorili vrata i na vratima se našao
taj, kako vi tvrdite, Harold Ingersole. Točno?
- Da - rekao sam umorno.
- Je li tko bio s njim?
- Ne, koliko sam mogao ustanoviti, nije.
- Znači, vi ste mogli shvatiti da je sam Ingersole pozvonio?
- To sam u prvom trenutku pomislio, ali poslije...
- Odgovarajte na pitanja. Poslije ima vremena za ono po
slije... Idemo dalje. Prema vašim riječima, Ingersole vas je gurao
u stan, vi njega na stubište. Hrvali ste se i, nakon kraćeg vre
mena, on je pao pred vaše noge. Mrtav.
- Samo čas. Meni se učinilo da smo se hrvali. Ali, on je već
bio mrtav kad mije pao u naručje. On je bio mrtav prije nego što
sam otvorio vrata.
Callaghan preuzme riječ:
- Slušajte, mladiću, vi ste uvijek davali dojam inteligentnog
čovjeka.
- Hvala Bogu - promrmljao sam - napokon prestaju lu
dovati.
Bit će da Callaghan nije čuo te moje riječi; nastavio je u
prijašnjem stilu:
- Jeste li ikad vidjeli ili čuli da je mrtav čovjek došao na vrata
i pozvonio? Da ili ne?
- Ali...
Callaghan zagrmi:
- Odgovarajte: da ili ne?
- Ne, ali...

- Znači, Ingersole je bio živ. A kad ste ga pregledali na podu

u svojem predsoblju, je li bio živ ili mrtav?
- Mrtav!

- Znači, raščistili smo nešto. Jedina osoba koja je bila u

društvu Harolda Ingersolea uoči njegove smrti bili ste vi, Ti-
mottry Tatcher, i nitko drugi. Znači...!
- Što znači?
- Znači da ste ga vi ubili - spremno mi je objasnio Debeli
Bugsy. - Dva i dva je četiri!
- Ali, zašto bih ja ubio čovjeka kojega sam vidio prvi put u
životu? - zavapio sam očajan.
- Na to ćete pitanje vi nama dati odgovor - rekao je Debeli
Bugsy.
- ... A ne mi tebi - nadopunio ga je Callaghan.
Zašutio sam, uvidjevši daje daljnja diskusija nemoguća.
- Hja, što možeš - čuo sam odjednom normalan glas nared
nika Callaghana. - To ti je, prema propisima, treći stupanj!
- Kao da je nama drago što gubimo ovdje vrijeme - mrmljao
je debelim usnicama Debeli Bugsy.
- Timothy Tatcheru - zaorio je ponovo službeni glas nared
nika Callaghana - što ste učinili s mrtvacem pošto ste ga unijeli
u svoju sobu?
- Pa, ovaj... - U tom trenutku nisam se nikako mogao sjetiti
svih pojedinosti. - Mislim da sam ga stavio u hladnjak!
- U hladnjak? - nastupio je dvoglasno muški zbor policije
Prenticevillea.
- Da, u hladnjak - potvrdio sam, siguran da sam upravo to
učinio.
- Ali, zašto baš u hladnjak?
- Pa, rekao sam vam već da sam očekivao gosta, pa...
- Nećete valjda tvrditi da ste namjeravali ponuditi gostu za
večeru hladetinu priređenu od dijelova Harolda Ingersolea? -
zgranuo se Debeli Bugsy.
- Ni govora, za gosta su bili priređeni kolačići. I nešto pića -
odgovorio sam. - To je, zapravo, bio sastanak poslije večere.
- Spomenuli ste piće - upao je narednik Callaghan. - Kakvo
ste piće pripremili za svojega gosta?
- Viski - odgovorio sam. -1 sodu, razumljivo.
- Nikakvo drugo piće? - pitao je Callaghan.
- Ne. Nikakvo.
Debeli Bugsy očito nije mogao probaviti ono s hladnjakom.

- Strpali ste ga u hladnjak, kažete - vratio se opet na Inger-

solea. -1 ostao je tamo cijelu noć?
- Ne. Ni dvije minute. Izvadio sam ga odmah, pošto ga ni
sam mogao čitava utrpati u hladnjak kapaciteta 120 litara.
- Bio je prevelik?
- Ostajala mu je jedna noga vani. Lijeva. A ako sam nju
ugurao, onda desna.
- Hm - glasno je razmišljao Debeli Bugsy. -1 nije vam pala
na pamet pomisao da ga razrežete na dijelove i onda lijepo
poslažete u hladnjak? Tako izrezan na dijelove, sigurno bi stao,
mogao bih se kladiti!
- Vjerojatno bi stao, ali na to nisam pomišljao - odgovorio
sam. - Uostalom, kako dolazite na pomisao da bih tako nešto
mogao učiniti?
- Tako - odgovorio je Debeli Bugsy. - Nikad se ne zna što
sve ubojica može učiniti sa svojom žrtvom nakon zločina. Ukusi
su različiti!
Krv mi je navrla u obraze. Ali, Callaghan mi je pomogao da ona odatle iščezne do
posljednje kapi.
- Tatcheru - počeo je svečano - vi tvrdite da ste za gosta
pripremili samo viski?
-Da!
- A za Ingersolea?
Pokušao sam se nasmijati ali bezuspješno. Bio je to smijeh nalik na krkljanje.
- A za Ingersolea? - povisio je Callaghan glas.
- Pa, znate da sam očekivao samo jednog gosta. Jednu da
mu.
Callaghan je sada govorio naglašavajući svaki pojedini slog.
- Tatcheru, a boca orahovca?
Posramljeno sam oborio glavu.
- A boca orahovca?
- Priznajem - prošaputao sam. - Imao sam i bocu orahovca.
Zapravo, pripremio sam orahovac za damu, ali mije stanodavka
rekla da nitko ne pije smrdljive likere i...
-I?
- Pa sam ga prolio u slivnik u kuhinji!
- Hm - nakašljao se Callaghan.

- Hm - nakašljao se i Debeli Bugsy.

- Nitko nije pio orahovac? - upitao je nakon kratke tišine
narednik.
- Nitko. Izlio sam ga odmah pošto je gospoda Harrington
izrekla svoj negativni sud o likerima. Nisam ga čak ni okusio.
Callaghan se opet nakašlje.
- Timothy Tatcheru - rekao je svečanim glasom. - Prvo i
prvo, na vašem stolu pronađene su mrlje koje svjedoče da se
tamo točio liker vrste orahovca. Drugo i drugo, u vašoj je kuhi
nji pronađena prazna boca u kojoj je prije bio orahovac. Treće i
treće, Harold Ingersole, kako vi nazivate mrtvaca pronađenog u
vašoj sobi, usmrćen je trovanjem, što je utvrdio naš stručnjak...
- Dakle, ipak ubojstvo! - prošaptao sam zaprepašteno.
- ... Četvrto i četvrto - nastavio je Callaghan - Ingersole je
u svoj organizam primio otrov s pomoću likera orahovca, onog
istog što ste ga vi nabavili, otvorili, djelomično potrošili, a dje
lomično prosuli u slivnik. Znači...
- ... Znači... - prošaptao sam mehanički, osjećajući da mi se
vrti u glavi.
- Znači da smo otkrili i način na koji ste usmrtili jadnog
čovjeka! - završio je Callaghan.
Glava mi je klonula u ruke, naočale spuzle na vrh nosa.
- Prokleta pseća izložba! - promrmljao sam.
Dvije glave, Callaghanova i Debelog Bugsyja, pojavile su se u svjetlosnom krugu.
- Priznaješ? - pitala je jedna glava.
- Proklet bio dan kad sam stupio u redakciju O'Keefea!
- Priznaješ? - pitala je druga glava.
- Prokleta bila Jennifer, i George, i Cassandra, i ja, i svi...! -
grčio sam se na stolcu.
- Priznaješ? - pitale su glave.
- Neeee! - proderao sam se bijesno, tako da su se obje glave
povukle u mrak. - Ne, ne i ne!
- Oh, Bože! - čuo sam iz mraka Callaghanov glas.
- Ja sam gladan - provirio je Debeli Bugsy.
- A taj glupan neće da prizna!
- Mogao bi barem nama za ljubav. Da nam skrati muke.
Njemu je ionako svejedno, stolica mu ne gine. A nama? Zar
nama ne bi bilo ugodnije drijemati kod kuće...!?!

-Oh!
- Moramo opet iznova!
- Moramo! Po osmi put!
Dijalog u mraku bio je završen. Nastupila je kratka stanka prekidana jedino uzdasima i
škripom stolica. A onda sam čuo Callaghanov glas:
- Timothv, sjećaš li se kad sam ti pomogao da se popneš
preko ograde bejzbol igrališta? Nije ti bilo ni pet godina, sjećaš
liše?
- Sjećam se, Callaghane.
- Onda si mi zahvaljivao, od srca si mi zahvaljivao. Sjećaš li
se, Timothv?
- Sjećam se, Callaghane.
- Bila je to usluga, neprocjenjiva usluga jednom petogo
dišnjem dječaku, zar ne, Timothv?
- Bila je, kako ne bi bila!
- Timothv. Učini mi protuuslugu!
- Hoću, Callaghane, ako mogu.
- Možeš, kako ne bi mogao.
- O čemu je riječ?
- Timothv, priznaj da si ubio tog čovjeka. Učini mi protu
uslugu, priznaj to malo umorstvo, meni za ljubav. Zašto ne bi to
učinio starom čovjeku koji ti je pomogao, tamo u tvom rodnom
mjestu, da besplatno gledaš »Orlove Wyominga« u borbi protiv
»Skačućih tigrova«...
- ... protiv »Letećih šampiona«, Callaghane!
-... protiv »Letećih šampiona«! Dakle, hoćeš li? -Što?
- Pa, priznati da si otrovao tog prokletog Ingersolea, drugo
nije ni zavrijedio, bijednik! Hajde, potpiši to priznanje, pa da
smo na miru i ti i ja i jadni Debeli Bugsy. Gledaj kako je već
posivio od gladi.
Gledao sam napregnuto u mrak, ali nisam vidio ni Debelog Bugsvja ni njegovo sivilo.
Odande se samo čulo moljakanje:
- Hajde, Timothv, usluga za uslugu...
- Žao mi je, Callaghane - odgovorio sam mu ganut - ali ne
mogu. Možda kojom drugom zgodom...

Opet je nastupila tišina, a onda sam čuo glas Debelog Bug-syja:

- Počnimo iz početka!
Ipak nisu počeli. U drugom katu zazvonio je telefon. Calla-ghan je odšetao umornim
korakom do telefona, digao slušalicu i rekao:
- Ovdje Callaghan. Što je?
Onda je nastupila tišina, pa se opet čuo Callaghanov glas, ali sada zaprepašten i za oktavu
viši od uobičajenog:
- Tako? Nemoguće. Kada? U redu! U redu!
Spustio je slušalicu i približio se meni, izronivši iz mraka.
- Timothy Tatcheru - rekao je - koliko ljudi poznaješ u New
Yorku?
Razmislio sam časkom i rekao:
- Ni jednog!
- A jesi li bio kad u New Yorku?
- Nikad!
- Hm - rekao je Callaghan, obraćajući se u mraku Debelom
Bugsyju. - Nikog tamo ne poznaje, nikad tamo nije bio, a jedan
čovjek iz New Yorka dolazi u Prenticeville specijalno zato da
umre u njegovu naručju, a drugi čovjek iz New Yorka dolazi u
Prenticeville specijalno radi toga da za njega plati kauciju od
10.000 dolara! Zanimljivo, zaista!
- Što? - uzviknuo sam skočivši sa stolice.
- Tatcheru, možeš ići kući - nastavio je Callaghan. - Mister
Tub Wyllis platio je za tebe 10.000 dolara kaucije. Poznaješ li
ga? Priznaj!
- Tub Wyllis? Nikad čuo... - odmahnuo sam glavom.
- Valjda je New York preuzeo nad tobom patronat - za
ključio je narednik Callaghan i ugasio svjetiljke.
Posrćući, krenuo sam prema vratima.
- Napokon, ručak! - bilo je posljednje što sam čuo prije
nego što sam izašao. Po sadržaju, a ne po glasu, zaključio sam da
je autor te izjave Debeli Bugsy.

5. POGLAVLJE
Glavinjao sam niz stubište policijske zgrade, još nenavikao na danje svjetlo. Kad sam
izronio na ulicu, umalo što nisam oslijepio od blještavila. Pokrio sam oči rukom i onda,
malo-pomalo, odmicao dlan, kao što pasionirani igrač pokera pregledava kupljene karte.
Tako mi je uspjelo da opet progledam.
Pred sobom sam ugledao skupinu od dvadesetak građana Prenticevillea, ne računajući tu i
čopor dječurlije.
- Spašavajmo se, evo ubojice! - vrisnula je najstarija gospo
đica našega grada, Svbile Payce. - Sve će nas poubijati! Možda
čak i silovati!
- Čime si ga udesio, Timothv? - zapitao me, goreći od zna
tiželje, mesar Vic Turner. - Jesi li ga priklao?
Pogledom me pomilovao da priznam.
- Ako ne budeš jeo rajčicu, postat ćeš razbojnik kao ovaj
ovdje - odgajala je jedna brižna majka svojeg nejakog dječačića,
koji joj se mrzovoljno skutrio u naručju.
- Neću rajčice, ipak neću! - suprotstavio se ovaj pedagoškim
naporima svoje hraniteljice.
- Kako je snažan! - uzdahnula je jedna šiparica.
- Kako je lijep! - nadovezala je druga, njezina vršnjakinja.
- Timothv, jedna formalnost - pristupio mi je George Mid
dleton vadeći iz džepa bilježnicu.
- Što hoćeš? - upitao sam ga grubo.
- Izjavu za »Bubanj«! Nešto ekskluzivno! - rekao je vadeći
olovku.
- Tornjaj se! - odvratio sam mu i odgurnuo ga. Zakoračio
sam medu gomilu, koja mi je odmah, razmaknuvši se, učinila
prolaz. George je potrčao za mnom.
- Ali, moraš to učiniti. Mike je naredio! - začuđeno je go
vorio George nastojeći da ulovi korak sa mnom.
- Neka se i on tornja, zajedno s tobom! - odbrusio sam. -
Ima li ovdje tko od »New York Timesa«?

- Ne, nema - promucao je George glupavo.

- Onda nema ni intervjua! - odrezao sam suho. - Neću
valjda davati izjave za provincijski listić!
- Ali - George je zastao zaprepašten -ja...
Pogledao sam ga, onako pokisla i zbunjena, i prasnuo u smijeh. Zaista, da to čovjek doživi,
isplati se ucmekati kojeg Njujorčanina!
Gomila me slijedila na pristojnoj udaljenosti, nije se usuđivala da mi se odviše primakne,
ali nije ni zaostajala, kako bi mogla pratiti sve moje kretnje i riječi.
Okrenuo sam se uvaženim stanovnicima Prenticevillea.
- Jeste li možda vidjeli nekog elegantnog džentlmena u ko
lima s oznakom »New York«? Stanovitog Tuba Wyllisa? - pitao
sam ih.
- Nije mu dosta jedan - prošaptala je neka starica.
- Čini se da se specijalizirao za one iz New Yorka - promrsio
je neki starac.
- Ja sam vidio jednog takvog - ojunačio se bosonogi dje
čačić, koji je bio ili sin ložača ili naprosto prljav. - Jesenas, tamo
kod...
Golema šapa - odmah sam ustanovio da pripada mesaru Turneru - pokrila mu je usta, a
ujedno i čitavo lice i dio prsnog koša.
- Ne brbljaj, mangupe! - prekinuo ga je Turner. - Neki
stranci pojavili su se u gradu, Timothy. Raspitaj se kod Rogger-
sa, on će sigurno znati!
Mesar je imao pravo. Ako sam ikoga sada trebao, bio je to Steve Roggers, portir u hotelu
»Celtic«. On će mi dati odgovor na nekoliko pitanja koja su me mučila. Znači, ravno u
»Celtic«, i to prije nego što posjetim svoju časnu stanodavku Cassandru Harrington.
Krenuo sam tamo užurbanim koracima, a moja se pratnja još više smanjila. Slijedili su me
samo oni najuporniji: četiri dječaka u trapericama, gospođica Sybile Payce (vjerojatno u
nadi da ću možda ipak počiniti ono što je čas prije prorekla) i napokon, na priličnoj
udaljenosti, George Middleton, koji je, čini se, još vjerovao da ću mu dati ekskluzivni
intervju za »Bubanj«. Ljudi koje smo susretali zastajkivali su i promatrali me
dok ne bih zamakao za ugao, a jedan je oprezni urar čak spustio limeni kapak na svojoj
trgovini.
U »Celtic« sam ušao sam. Drugi su ostali pred vratima. Roggersa sam našao kako sjedi u
portirskoj loži. Naočale su mu spuzle na vrh ljubičasta nosa dok je, strižući ušima, pažljivo
buljio u knjižicu žutih korica što ju je držao u rukama.
- Haj, Steve! - grunuo sam još iz daleka.
Nije se ni pomakao, ako ne računamo pokret koji je potreban da se okrene stranica knjige i
nos s naočalama premjesti malo ulijevo.
- Steve! - riknuo sam mu u uho tako snažno da su moji
pratioci nestali s pozornice. Svi osim mališana pjegava nosa,
koji je, čini se, silom htio prisustvovati barem jednom ubojstvu u
životu i radi toga širom razrogačio ionako velike oči.
Steve hladnokrvno pročita još pola stranice, sve do svršetka poglavlja romana koji ga je
tako zaokupio, a onda polagano digne glavu i kimne mi.
- Sto je, Timothv? - upitao je.
Nakon svečana dočeka pred zgradom policije, ta me nezainteresiranost malo zbunila. Ipak,
nisam uzmakao.
- Steve, trebam te!
- Reci - odgovorio je portir i sa žaljenjem pogledao knjigu,
od koje će se, kako je pretpostavljao, morati rastati čak tri mi
nute.
- Znaš li šta se sa mnom dogodilo?
Pitanje je bilo uzaludno. Da sam ga upitao što su u posljednje doba izveli Johnnv Lidell,
Lemmy Caution, Perry Mason, Nero Wolfe i ostali junaci kriminalističkih romana, Steve
Roggers bi mi odgovorio bez oklijevanja, čak i sa sitnim pojedinostima. Ali, na pitanje što
se dogodilo njegovu prijatelju, od Stevea se nije mogao očekivati odgovor. Ta kako bi on
znao što se događa u gradu u kojem živi tek šezdeset godina - tijelom? Duhom, borio se
protiv gangstera iz »žutih« knjiga, protiv korumpiranih policajaca i ljepotica u službi
podzemlja.
Steve je jednostavno privukao sebi knjigu, ne udostojivši me odgovora. Postojala je
opasnost da opet zaroni u štivo, a onda bi za svijet bio izgubljen barem sat i deset minuta,
do novoga poglavlja. Zbog toga sam pribjegao sili i, otevši mu knjigu iz ruke,

što nije prošlo bez podužeg natezanja, nastojao mu se unijeti u lice kako bi napokon
shvatio s kim govori.
- Steve - vikao sam - optužuju me zbog ubojstva!
- Vrati mi knjigu - režao je on potmulo, škiljeći jednim
okom kroz staklo spuzlih naočala na korice što su izvirivale iza
mojih leda.
- Vratit ću ti ako me saslušaš! - odgovorio sam mu.
- Hoćeš sobu? - upitao me u nadi da će izdavanjem ključa
brzo riješiti problem.
- Steve, osumnjičili su me da sam ubio jednog stranca! -
nastavio sam u tonu sirene vatrogasnih kola.
- Pa, što ja imam s tim? - upita me on, razočaran što neću
sobu i što će, dakle, izgubiti još neko vrijeme raspravljajući.
- Moraš mi pomoći da nađem pravog ubojicu!
-Ja?
- Da, ti - odgovorio sam mu, sretan što je ipak prihvatio
razgovor.
- Kako?
- U prvom redu, ti si najpotkovaniji stručnjak za rješavanje
svih zločina koji su ikad opisani u literaturi - udvarao sam mu
se, a on je kimnuo glavom kao da je ta ocjena sasvim na mjestu.
-I?
- Znači, pomoći ćeš mi. Onako kao što si pomogao Lem-
myju Cautionu da smlavi bandu podmuklog Joea Cormicka!
I opet je kimnuo glavom. -I?
-1, i, i... Do vraga, moram brzo pronaći ubojicu, dok sam uz kauciju na slobodi. Zato mi
moraš pomoći! -1 onda ćeš mi vratiti knjigu? Steve Roggers je zaškiljio prema žutim
koricama.
- Hoću!
- Sigurno?

- Kunem ti se!
Bio je zadovoljan.
- Dakle, što hoćeš?
- Reci mi tko je sve odsjeo u »Celticu« u posljednje doba?
- Hm, pa to si mogao ustanoviti a da me ne ometaš u čitanju
- progunđao je portir i gurnuo pred mene knjigu u koju se
upisuju gosti.

Zgrabio sam je, otvorio i nestrpljivo listao dok nisam stigao do stranice s današnjim i
jučerašnjim datumom. Pogledom sam grozničavo istraživao kolonu u koju se upisuje
mjesto stalnog boravka.
»Celtic« se nikad nije mogao pohvaliti da ima mnogo gostiju. Medu malobrojnima koji su
stigli u posljednja dva dana, nije bilo teško pronaći došljaka iz velikoga grada.
HAROLD INGERSOLE - pročitao sam na početku sljedeće stranice i osjetio kako me nešto
zazeblo u području želuca.
- Harold Ingersole - ponovio sam posve tiho.
Steve se nagnuo prema mjestu gdje se zaustavio moj prst, a onda me pogledao preko
naočala.
- To je ubojica?
- Ne, to je taj kojeg sam ubio!
- Zaista?
- Oni bar tako tvrde. Ali, nisam, vjeruj mi da nisam. Jedino
su njegov leš pronašli u mojem stanu, ispod navlake za kauč.
- Kako je tamo dospio?
- Stavio sam ga tamo jer mi nije stao u hladnjak.
- U hladnjak?
Prenuo sam se.
- Oprosti, Steve, pričam gluposti. Bio sam na policiji, ispi
tivali su me nekoliko sati i sad više ne znam što govorim.
- Hm - iskašljao se Steve - ako ti nisi ubojica, tko je onda?
- To bih i ja htio znati. Možda netko od preostalih tvojih
gostiju iz New Yorka?
- Ovdje je, čini mi se, samo još jedan - rekao je Steve sa-
živjevši se napokon potpuno s događajima na ovome svijetu. -
To je nekakav nosati klipan koji se boji da bi mu otpala ruka kad
bi dao napojnicu.
- Kako se zove? - nestrpljivo sam upitao i zapiljio se ponovo
u knjigu prijavljenih.
- Charlie... ili tako nekako - rekao je portir i nagnuo se
zajedno sa mnom nad rubriku »Pristigli«.
- Chester, Chester Rowe - ispravio sam ga čitajući iznad
mojega i njegova prsta. - Chester Rowe - promrmljao sam os
vetnički. - Ti li si, dakle? Gdje je? - dreknuo sam iznenada.

Steve se stresao, a zatim pogledao u knjigu pa na pretinac za ključeve.

- Gore, u sobi - rekao je kratko. - Broj trinaest. Prvi kat!
Osvrnuo sam se na stubište, a onda značajno pogledao Ste-
vea. Na portirski stol pala je knjižica sa žutim koricama.
- Čitaj dok ja ne obavim stvar! - rekao sam mu.
Steve je bio uzbuđen. Zgrabio je knjigu, ali nije počeo čitati sljedeće poglavlje. Nije ju čak ni
otvorio.
- Imaš li revolver? - upitao me promuklo.
- Nije mi potreban! - rekao sam, duboko uvjeren u to.
Grabio sam uza stube sve po tri, ali u želucu mi je počelo
nešto treperiti. Ipak, proslijedio sam dugačkim hodnikom pažljivo čitajući brojeve iznad
zapuštenih vrata.
- Osamnaest, sedamnaest, šesnaest... - mrmljao sam, a on
da stao. U želucu mi nešto nije bilo u redu. Ili u crijevima?
- Šesnaest... - pročitao sam ponovo, a onda ipak krenuo
dalje. Kod sljedećih vrata ponovo sam zastao. Uhvatio sam se za
trbuh i zastenjao. Znoj mije izbio na čelo, morao sam se rukom
uhvatiti za dovratnik. Pogledao sam broj, ali on se nije nalazio
gore, na tapetiranoj stijeni, kao ostali, nego na samim vratima, i
nije bio zapravo broj nego dva slova. Zastenjao sam ponovo.
Pogled mije odbludio do trećih vrata, iza kojih se morao nalaziti
ubojica, a onda sam odlučno ušao na vrata pred kojima sam bio
zastao.
Kad sam izašao, bilo mi je lakše. Nastavio sam put prema sobi ubojice. Tiho, na prstima,
došuljao sam se do vrata iznad kojih je bio broj 13 i stao. Sagnuo sam se i pokušao zaviriti
kroz ključanicu. Najprije ništa nisam vidio jer sam bio odviše daleko, zatim umalo što
nisam razbio staklo na naočalama jer sam se suviše približio. Napokon sam stao na pravu
udaljenost, ali i opet ništa nisam vidio. Zapravo, vidio sam nešto crno, a to su jedino mogle
biti njegove hlače, ili nešto slično, obješene o kvaku.
Odjednom mi se pričinilo da čujem neki zvuk iz sobe. Prislonio sam uho sasvim uz vrata i,
zaista, čuo sam jecaj, pravi pravcati jecaj. Jedan, pa još jedan. Treći je bio gotovo glasan.
Dug, otegnut, očajnički jecaj.
Uspravio sam se uzbuđeno.

- Ovdje netko umire! - sinulo mi je. - Ili je on, u nastupu grižnje savjesti, počinio
samoubojstvo, ili... Ilije nekoga upravo otrovao, pa taj jeca pokraj sadističkog manijaka! Da
barem nisam ušao na ona vrata, maločas, možda bih još stigao na vrijeme...
Htio sam pokucati, ali sam se predomislio. Uzeo sam kratak zalet i svom snagom naletio na
vrata. Otpor je bio gotovo ništavan, jer vrata uopće nisu bila zaključana, pa sam se našao
na drugom kraju uske sobe, posrnuvši prethodno preko nekog niskog tvrdog predmeta i'
udarivši glavom o prozorsko staklo. Srećom, od posjekotina me spasila zavjesa koja se
spuštala od stropa do poda. Ona me i zadržala da nisam izletio na ulicu.
Sada sam sjedio na podu, jednom se rukom oslobađao zavjese iz koje je zveckajući
ispadalo staklo, a drugom tražio naočale koje su mi spuzle na prsa. Stavio sam ih na oči i
odmah usmjerio pogled prema krevetu tražeći žrtvu. Našao sam je tamo gdje sam i
očekivao, ali u položaju koji nije odgovarao mojoj predodžbi. Bila je nalakćena u krevetu, s
velikim crvenim šalom omotanim oko glave, kao da pokušava pokriti golemu oteklinu na
obrazu. Žrtva me gledala zaprepašteno.
A ubojica?
Pogledao sam sobu, istodobno žaleći što nisam ponio revolver. Ali, nije mi bio potreban.
Osim čovjeka sa crvenim šalom i mene, nitko se drugi nije nalazio u sobi broj 13.
Opet sam pogledao čovjeka na krevetu. Bio je u neukusnoj pidžami (crveno-ljubičasto-
zelenih pruga), neobrijan, bolna izraza.
Vidio sam na njemu da želi progovoriti, ali mu to ne uspijeva. Kao da se muči s nekakvom
loptom koju je stavio u usta da bi mu obraz sličio lubenici. Osim dugačkog nosa, imao je i
klasičnu ćelu koju je samo djelomično sakrio crveni šal. Naposljetku je ipak propentao:
- Imate li... prašak protiv zubobolje?
Požalio sam što nisam od Callaghana saznao kakvim je otrovom umoren Harold Ingersole,
da poslužim i Chestera Rowea, ali sad je već bilo kasno.
- Vi ste iz New Yorka? - upitao sam ga strogo.
Ćelavac je kimnuo glavom.

- Što radite ovdje?

- Ja sam trgovački putnik - rekao je čovjek s mukom. -
Prodajem muško rublje, ali već tri dana ne izlazim zbog te pro
klete zubobolje. Zvonim portiru, ali on se ne odaziva. Molim
dvorkinju, ne obazire se. A kako me boli, kako me boli taj pro
kleti zub...! Ništa ne jedem od bolova...!
Ustao sam, oprašio odijelo, popravio kravatu i smirio kosu koja se bila razbarušila.
- Chester Rowe, poželite sebi još dugo takvu zubobolju.
Ona vas je spasila od mene i, u krajnjoj liniji, od narednika
Callaghana i Debelog Bugsvja. Znači, možete je blagosiljati!
Krenuo sam prema vratima i još se jednom osvrnuo na čovjeka sa crvenim šalom. Vidio
sam ga kako je odjednom pocrvenio i sav se naduo. Malo zatim iz njega je prokuhala lava:
- Kako se usuđujete provaljivati u sobu hotelskog gosta?
Bez kucanja, divlje, pa još razbiti prozor tako da će me od pro
puha još više boljeti zub? Kojim pravom? Vucibatino jedna,
nemate ni prašak protiv zubobolje!
Posljednje riječi izrekao je sasvim tiho, ili se to bar meni tako pričinilo, jer sam već izašao
na hodnik ne obazirući se na bolesnika. Tu sam još jednom pogledao broj iznad vrata (bio
je zaista 13, uvjerio sam se), a onda laganim korakom pošao hodnikom i spustio se
stubama.
Stari Steve dočekao me sav uzbuđen. Ustanovio sam da nije ni otvorio knjižicu žutih korica
koju je još držao grčevito u ruci, jednako kao i onda kad sam krenuo u kaznenu
ekspediciju.
-1? - pitao me pogledom.
S ovratnika sam skinuo još jedan komadić stakla.
- Ima sreću. Nije to onaj kojeg sam tražio! - rekao sam što
sam mogao mirnije.
- Nikoga nije ubio? - upitao je portir razočarano.
- Nije ubio Harolda Ingersolea, ima alibi. A za ostale nije
me briga!
Još smo jednom zajednički pregledali knjigu prijavljenih gostiju, ali bez rezultata. Nitko od
preostalih gostiju nije stigao iz New Yorka.
- To nas upozorava na dvije mogućnosti - rekao je Steve
nakon duga razmišljanja.

- Navedi ih! - potakao sam ga.

- Ili je ubojica naveo pogrešno mjesto svog stalnog borav
ka...
- Ili? - zapitao sam ga bez daha.
- Ili nije odsjeo u »Celticu«! - završio je slavodobitno Steve.
Kimnuo sam glavom. Zaista vrijedi čitati detektivske romane! Ali, nakon kraćeg vremena
meni je pala na um i treća mogućnost: možda ubojica nije živio u New Yorku, nego je
doveden iz nekog drugog grada da smakne Harolda?
Upravo sam htio iznijeti Steveu tu pretpostavku kad por-tirskoj loži priđe malen zdepast
muškarac u izvrsno skrojenu odijelu, s lakom putnom torbom u ruci.
- Recite, prijatelju - obrati se portiru - stanuje li ovdje
Vivian Drake?
Steve kimne glavom.
- Stanuje - reče.
- Ja sam njezin znanac - nasmije se čovjek i njegovanom
punašnom rukom nade portirovu ruku i povjerljivo je stisne. -
Recite mi broj sobe, posjetio bih je!
Steve stavi ruku u džep i brzo je izvuče, praznu.
- Soba 17, prvi kat! - odvratio je strancu.
- Hvala, prijatelju! - kimnuo mu je onaj prijazno glavom,
pogledao usput mene, nasmiješio mi se i uputio prema stubištu.
Bio je već zakoračio na petu stepenicu kad se okrenuo i do
bacio:
- Uostalom, i ja bih ovdje odsjeo. Dajte mi sobu na istom
katu, ako može, blizu broja 17! Moje je ime Wyllis, Tub Wyllis.
Dolazim iz New Yorka!
A onda je nestao na zavojitu stubištu.
Po petnaesti put toga dana oblio me znoj. Pa, to je čovjek koji je za mene, Timothyja
Tatchera, kraj kojeg je upravo prošao a da me nije prepoznao, položio 10.000 dolara
kaucije!
- Poludjet ću! - promrmljao sam zaprepašteno.
Steve me upitno pogleda, a onda počne upisivati novog gosta.
- Ha, evo jednog iz New Yorka - govorio je. - Ali, taj ne
dolazi u obzir, tek je stigao!

6. POGLAVLJE
Zaškripao sam zubima.
- Ipak ću ja njega preslušati! - rekao sam više sebi nego
Steveu.
Roggers je shvatio da sam njemu uputio te riječi.
- Koga? - upitao je.
- Toga Wyllisa. I to odmah!
Steve me pogledao mršteći se.
- Što namjeravaš?
- Poći ću za njim do te djevojke i postaviti mu nekoliko
pitanja!
Stari portir gledao me nekoliko trenutaka, a zatim izustio vrlo odlučno:
- To nećeš učiniti!
Pogledao sam ga iznenađeno.
- Zašto?
- Nemaš prava ulaziti u hotelske sobe. To je zabranjeno!

- Ali - nisam gotovo povjerovao svojim ušima - pa treba da

čujem što on traži u Prenticevilleu, i u kakvoj je vezi sa smrću
Harolda Ingersolea!
- Imaš li s njime ugovoren sastanak? Očekuje li te on? -
upitao me portir službeno.
- Nemam, jasno da nemam. Ali, zašto je to važno?
Steve se uspravio iza portirskog pulta.
- Prema propisima, u hotelske sobe mogu ulaziti samo gosti
hotela, policija u službene svrhe i osobe koje hotelski gosti uve
du ili očekuju! A ti ne spadaš ni u prvu ni u drugu ni u treću
kategoriju.
Nisam našao pogodne riječi da mu proturječim, toliko me iznenadio.
- Ali, Steve, prijatelju stari, pa ti znaš o čemu je riječ! Mo
ram pronaći pravog ubojicu koji treba da me zamijeni na elek
tričnoj stolici. Moram u sobu da čujem Wyllisa!

Steve je neumoljivo odbio i taj argument.

Tek tada sam shvatio. Dohvatio sam novčarku i odande izvadio novčanicu. Steve ju je
vješto dohvatio i razmotao. Onda je rukom posegao u džep u kojem je nestala novčanica
što je još prije nekoliko trenutaka pripadala Wyllisu. Steve ju je izvadio, usporedio njezinu
vrijednost s vrijednošću moje, pa mi vratio moj novac slegavši sažalno ramenima.
- Žao mi je - promrmljao je ispričavajući se - ne mogu te
pustiti u sobu. Princip je princip!
Nisam sebi mogao pomoći jer to je bio sav novac koji sam posjedovao. A ne vjerujem da bi
mi Steve htio pozajmiti novac kojim bih ga onda pokušao podmititi. Zbog toga mi nije
preostalo ništa drugo nego da se povučem. Uostalom, postojao je još i drugi način da se
sastanem s Tubom Wyllisom.
- Idem kući - rekao sam portiru. - Da čujem mišljenje svoje
stanodavke o umorstvu Ingersolea!
Pošao sam već prema vratima, ali sam se vratio do portir-nice i, uzevši komadić papira sa
stola, nadrljao nekoliko riječi. Pružio sam papir Roggersu.
- Predaj ovo svom prijatelju Wyllisu kad bude sišao!
Steve naslijepo pruži ruku, tako da sam mu morao staviti
papir na dlan i saviti mu prste. Pred njim se već nalazila otvorena knjiga žutih korica, bio
je izgubljen za svijet. Zbog toga se nisam ni oprostio.
Vani je sjalo divno rujansko sunce, a od moje pratnje nije više bilo nikoga. Hvala Bogu,
pomislio sam i krenuo kući bez onog neugodnog osjećaja da me netko prati ili bulji u
mene.
Ipak, prevario sam se. Kad sam se zaustavio kod prodavača novina da kupim novine,
primijetio sam nekog neobrijanog mladića kako je stao nekoliko metara iza mene i
odjednom ustanovio da je najveći užitak promatrati oblake i zviždati koračnicu iz filma
»Most na rijeci Kwai«. Pošao sam dalje i u hodu otvorio novine, pazeći što će učiniti onaj
zvekan. Imao sam pravo. On je, čim sam nastavio put, prestao zvjerati u nebo i nastavio
šetnju brzinom kojom sam se i ja kretao.
Pokušao sam još nekoliko puta trik sa zaustavljanjem i uvijek se svodilo na isto: neobrijani
mladić me pratio.

Osjetio sam nelagodu. Jučer se u Prenticevilleu dogodilo jedno ubojstvo. Tko jamči da
danas nije na redu drugo?
Ubrzao sam korake, ali to je učinio i on. Pogledom sam potražio taksi - uzalud. Htio sam
ući u neku trgovinu, ali nisam uspio jer je kroz vrata prokuhala četa dječaka i djevojčica,
vjerojatno učenika mjesne osnovne škole, koji su - u znanstvene svrhe - obilazili trgovine.
Skrenuo sam u prvu pobočnu ulicu. Tu sam pogrešku mogao platiti životom. Mladić je
požurio za mnom. Potrčao sam. I on. Moj sprint bio je strašan, ali protivnik je bio brži!
Odjednom sam na ramenu osjetio njegovu ruku.~~i
(Noge~"su mi se presjekle. Stao sam kao ukopan. Srce mi je\
(lupalo poput Big Bena. Odjednom sam shvatio da mije svejed-J
/no_što će se sa mnom zbiti. ~~
- Jesfe^^"TrnT6ThyTatcher? - upitao me mladić, također
zadihan od snažnog sprinta.
Kimnuo sam glavom i očekivao udarac.
- Ovo je za vas - rekao je zlovoljno i gurnuo mi nešto pod
rebra^ ___
^-/»Znači nožem,irponiišlio sam u djeliću sekunde i sklopio)
/oči. ' -¦¦'¦ "
- Ta, uzmite već jednom! - počeo se mladić nervirati, pa sam
otvorio očne kapke, još živ. Osjećajući njegovo bockanje u pre
djelu ispod rebara, okrenuo sam se na tu stranu i opazio nje
govu ruku u kojoj nije bio nož nego pismo u običnoj plavoj
omotnici.
- Šššššto? - upitao sam ga razgovijetno.
- Dali su mi ovo pismo i rekli da vam ga odmah predam! -
rekao je mladić i pogledao me zlovoljno. - Niste me trebali tako
izmučiti. Za dva pišljiva dolara nije mi se ovo isplatilo.
Mladić mi je gurnuo pismo u ruku, okrenuo se i ubrzo zatim nestao iza ugla. A ja sam,
naslonjen na zid, mislio na svoj lijepi rodni kraj, plast sijena na pokošenu polju i večeru
koju nam je majka spremala poslije napornoga posla. Iza ugla čuo sam koračnicu iz filma
»Most na rijeci Kwai«.
Drhtavom rukom poderao sam plavu omotnicu. Odmotao sam obični uredski papir i
pročitao kratku poruku ispisanu na stroju:
Timothy, voliš li likere?
Začudio sam se kad sam, nakon pet minuta, primijetio da sjedim na pločniku. Ali, upravo
toliko mi je bilo potrebno da se saberem. Za daljnjih sedamnaest minuta uspio sam stići i
do kuće gospode Cassandre Harrington, do koje mi inače, pod normalnim okolnostima,
treba najviše šest minuta.
U jednoj ruci držao sam uredski papir s vrlo sadržajnom porukom, a drugom sam
pokušavao otključati ulazna vrata. Nije mi išlo od ruke. Ruka mi je drhtala pa mi je najveći
problem bio turiti ključ u ključanicu. Na sreću, vrata su se otvorila sama od sebe, odnosno
zaslugom gospođe Cassandre, koja me promotrila od glave do pete. S velikim zanimanjem.
- To ste vi? - upitala me.
- Još sam ja - odgovorio sam. - Očekivali ste nekog drugog?
Cassandra Harrington slegla je ramenima.

- Danas je ovdje takav promet da je pravo čudo kad naiđu i

ljudi koji ovdje stanuju. Uostalom, rečeno mi je da vas, vjerojat
no, dugo neću vidjeti!
- Koliko? - pitao sam.
- Pa, tako, između dvadeset godina i nikad više! - odgovorila
je ljubazno.
- Kao što vidite, nešto sam poranio! - bio sam ljubazan i ja.
- Vidim, vidim! - kimnula je glavom stanodavka. - A onog
sinoćnjeg gosta niste doveli?
- Jennifer?
- Ne, nego onog muškarca s kojim ste se najprije kartali, a
onda ga zaboravili pod navlakom za kauč.
- Gospodin je sad u mrtvačnici - obavijestio sam je. - Ne
vjerujem da će se uskoro vratiti k nama.
- Zašto k nama? - čudila se Cassandra. - Meni se čini da je
on sinoć posjetio samo vas!
- Nisam siguran! - rekao sam. - Kad je ulazio u predsoblje i
padao mi u naručje, njegova usta šaptala su nježno: »Cassandro,
jedina moja!«
Nije mi odmah odgovorila. Čini se da je u mislima vagala mogućnost takvog toka događaja.
Nakon kratkog vremena, izjasnila se:
- Ne vjerujem vam. Moji kavaliri ne bi nikad tako vidljivo
iskazivali svoje osjećaje. To je osobina današnje omladine!

Ušao sam u sobu, radoznao da vidim kako sada izgleda. Za mnom je ušla i Cassandra.
Promatrala me, slijedila moj pogled i onda se javila:
- Soba je opet u redu. Ako ne namjeravate čekati presudu u
tamnici, možete spavati i ovdje. Ja sam sve pospremila, očistila,
provjetrila. Nema više ni smrada od cigareta ni smrada od viski
ja i onog likera. Razumljivo, to ćete osjetiti i kod plaćanja stana
rine za sljedeći tjedan!
Zavalio sam se u naslonjač i spustio očne kapke. Pred očima mi se najprije pojavio Harold
Ingersole kako leži preda mnom i promatra me između desne noge i lijeve ruke, onako
odozdo, a zatim Jennifer s prekrštenim nogama i zadignutom suknjom koja joj je otkrivala
koljeno i drugo.
Otvorio sam oči i najprije ugledao mršave gležnjeve gospođe Cassandre Harrington, a
onda njenu tamnu haljinu.
- Tko je otkrio leš? - upitao sam je.
- Ja! - odgovorila je stanodavka. - Dvorkinja ima anginu, pa
sam došla da uredim sobu. Najprije sam se uzrujala kad sam
vidjela ogoljeni kauč, a još više kad sam navlaku našla izgužvanu
u kutu. Podigla sam je i otkrila vašeg prijatelja.
- To nije bio moj prijatelj! - izustio sam umorno.
- Ne znam. Možda i nije bio. Vjerojatno nije bio kad ste ga
ubili. Zatim sam ga odvukla nasred sobe da vidim tko je i što je.
Kada sam vidjela da ga ne poznajem, pozvala sam policiju. Da,
prethodno sam popila čašu viskija. Osjetila sam iznenadnu po
trebu, vjerujte mi.
Vjerovao sam joj.
- A novčarka? - šapnuo sam.
- Sto? - upitala me Cassandra nagnuvši se prema meni da
bolje čuje.
- Novčarka?
- Kod mene je.
Dignuo sam glavu i pogledao je u oči.
- Niste je pokazali policiji?
Ona me začuđeno pogledala.
»Zašto?« - pitale su me njezine oči.
- Što se policije tiče vaša novčarka? - pitao me njezin glas.

Pogledao sam je oštrije, da ustanovim ne krije li se što iza tih njezinih riječi. Nije se krilo
ništa, tako se barem meni činilo.
- Hoćete li mi je vratiti? - upitao sam je oprezno.
Ona se okrenula na peti i izašla iz sobe. Trenutak zatim vratila se s novčarkom i predala mi
je bez riječi.
- Niste je pregledali?
Pogledala me prijekorno.
- Pa, što vi mislite o meni? - upitala me uvrijeđeno.
Ispričao sam se zbog svoje neuviđavnosti i odmah strpao
novčarku u unutrašnji džep kaputa, gdje se već nalazila i moja.
- Rado bih spavao - rekao sam stanodavki.
- A vi spavajte! Imali ste burnu noć, pa je i red da se malo
naspavate. U koliko je sati otišla mlada djevojka?
- Nešto poslije jedanaest! - odgovorio sam već napola kroz
san.
- Bilo je 22 i 57 - precizirala je gospoda Harrington. - Ne
sviđa mi se kod te djevojke što odviše pokazuje noge!
- Ni meni - potvrdio sam i smjestio se na kauč, na kojemu je
opet bila ona kobna navlaka.
Cassandra je otvorila vrata ali nije izašla. Vratila se do kauča.
- Jutros ste imali mnogo posjetilaca - rekla je.
- Policija? - pitao sam gotovo već u snu.
- Tražili su vas i neki drugi.
Rasanio sam se.
- Tko? - uspravio sam se na kauču i stavio noge na pod
tražeći naočale, koje sam čas prije bio stavio na policu s knji
gama.
- Najprije vaš kolega, onaj lijepi reporter!
- George? Što je htio?
- Silom je htio prodrijeti u sobu da ovdje nešto uzme, ali ja
mu nisam dopustila. Bio je i drzak, tako da sam ga morala iz
baciti.
- Dobro ste učinili. A poslije?
- Poslije su došla dva gospodina. Jedan od njih predstavio se
kao advokat iz New Yorka. Nisam mu zapamtila ime, samo
znam da djeluje vrlo njegovano i da je nekako zdepast!
Gospode, pa to je bio Wyllis!

- Kada me je tražio?
- Ne znam točno, ali čini mi se negdje između 10 i 11!
Krv mi je udarila u glavu. U to doba još sam bio u redakciji. Callaghan je došao po mene
poslije 11, točnije u 11,03, to znam sigurno, jer mije u času kad smo ulazili u policijska
kola pogled pao na veliki sat kod urara Petersa, čija je radionica nasuprot redakciji. A on
se uvijek hvalio da je to najtočniji sat u Pren-ticevilleu! Znači, tražio me prije nego što je
policija došla po mene. A mogao me trebati samo u vezi s ubojstvom, koje u to doba još
nikome nije bilo poznato.
Na moju veliku žalost, Cassandra nije dodala ništa značajno prvoj obavijesti, osim daje taj
advokat ostavio na nju vrlo dobar dojam i da je umnogome podsjeća na nekog njezinog
znanca, kojega je imala priliku upoznati 1911. godine (ili 1912?) u New Orleansu.
- Tko je bio s tim simpatičnim gospodinom? - upitao sam
vrlo radoznao.
- Ne znam. Neki grdosija koji se zadovoljavao samo njuš-
kanjem kroz ulazna vrata. Uostalom, rekli su da će vas potražiti
na drugom mjestu. Da, tako su rekli, a advokat je još dodao da
zna gdje će vas sigurno naći!
Hm, zaista je znao gdje me može naći! -1 onda? - pitao sam.
- Ništa i onda. I onda su otišli! - završila je stanodavka. -1
onda su došla još dva gospodina, ali se nisu predstavila.
- Tko je to bio? Poznajete li ih?
- Nikad u životu nisam ih vidjela. Ali, oni su na mene os
tavili vrlo loš dojam, potpuno oprečan od advokata iz New Yor-
ka. Taj čovjek posjeduje stanoviti šar...
Nisam joj dopustio da dovrši ocjenu Tuba Wyllisa.
- Na što su vam bila nalik ta druga dvojica? - pitao sam bez
daha. v
- Činilo mi se da su to ljudi koji vole da tuku!
- Tuku? Koga?
- Bilo koga - slegla je gospođa Harrington ramenima. -
Možda i vas, kad vas traže!
Jeknuo sam iz dna srca. Još bi mi i to trebalo!
- Je li me još tkogod tražio? - upitao sam bez nade.

- Nitko više! - odgovorila je Cassandra. - Ah, zaboravila

sam. Tražio vas je i...
-Tko?
-... zastupnik nekakve tvornice muškog rublja. Neki ćelavac duga nosa!
- Nemoguće, pa on leži u krevetu. Muči ga zubobolja! -
skočio sam na noge zaprepašteno.
- Zar ste se našli s njime?
-Kad me je tražio?
Bio sam uzbuđen. Znači, čovjek me povukao za nos. Tamo se pravi bolestan, napuhao
obraze na tko zna koji način, a zapravo...
- Čekajte, čekajte - gospoda Harrington se nešto uzvrpo
ljila. - Čini mi se da sam sada sve pobrkala. Pa, taj vas je pro
davač rublja tražio još prije tri dana. Zapravo, nije tražio vas
nego najprije mene, a kad ja nisam htjela ništa kupiti, onda je
pitao stanuje li još tkogod u ovoj kući, pa sam mu spomenula
vas. On je pitao za vas...
- Prije tri dana?
- Čini mi se. Možda i prije četiri, ali sam vam zaboravila to
reći. A sada sam se smela i pobrkala dane. Oprostite, molim
vas!
Ponovo sam legao na kauč. Skinuo sam naočale, stavio ih na policu za knjige i pokrio se
gunjem.
- Gospodo Harrington - rekao sam - nadam se da su to bile
sve osobe koje su me tražile u posljednje doba.
- Sve - odgovorila je.
- Gospođo Harrington, molim vas, ako me još netko traži,
nema me. Izuzetak je advokat iz New Yorka!
- Ah, onaj fini gospodin? Svakako, reći ću svima da vas
nema, osim advokatu. Njega ću odmah uvesti k vama.
- Ako dođu ona dvojica što tuku, recite im da sam otputovao
u Evropu, po specijalnom zadatku redakcije. I da se moj po
vratak očekuje sljedećeg proljeća, ako ne i kasnije!
- U redu - kimnula je glavom.
- A sad, laku noć! - rekao sam i zaklopio oči.
- Laku noć! - odgovorila je tiho.
- Mmmmmm! - završio sam razgovor.

- Ali, nisam vam rekla... - uzvrpoljila se gospođa Harring-

ton.
Ili sam to već sanjao?

7. POGLAVLJE
Letio sam avionom u Pariz kad je izbila oluja. Avion je lepršao poput hrastova lista u jesen,
putnici su vrištali, a lijepa plavokosa stjuardesa revno ih je hrabrila.
- Još nismo pali. Još imamo barem tri minute života!
Njezine utješne riječi nisu djelovale na prestrašene putnike.
Jedino sam ja bio miran i šapnuo joj između dva praska groma:
- Imate divne zube, ljepotice!
Nasmiješila mi se i pružila mi usku bijelu ruku s noktima crvenim poput krvi. Htio sam je
nježno uhvatiti, ali kako je u tom trenu avion propao, stisnuo sam je snažno.
- Divni ste! - rekao sam joj poprativši to smiješkom, a ona
mi je odgovorila:
-A vi ste tako jaki!
Držali smo se za ruke i zaljubljeno promatrali. Onda me ona iznenada počela rukom
pljeskati po obrazu, jednom pa drugom. Ne snažno, ali tako da sam to osjetio. I probudio
se.
Jedna me ruka još pljeskala po obrazima. Bila je mala, namirisana, ali pripadala je
muškarcu. Otvorio sam oči i ugledao lice nalik na lice odvjetnika Tuba Wyllisa.
- Oh - rekao sam i uspravio se na kauču.
- Mister Tatcheru - smiješio mi se advokat - oprostite što
sam vas probudio. Na žalost, bio sam na to prisiljen. Vani me
čekaju kola, moram hitno u New York. Osim toga, moja je de
viza: »Uradi sve što brže možeš!« pa sam zbog toga i dojurio
odmah pošto sam primio vašu poruku!
Ustao sam jer u ležećem položaju imam osjećaj manje vrijednosti u odnosu na
sugovornika. Stavio sam naočale na nos, popravio kravatu i rukom zagladio kosu.
- Gospodine Wyllis - rekao sam - vi ste prvi mene tražili. Još
jutros. Znači, na vama je da kažete o čemu je riječ.

- Točno - potvrdio je odvjetnik gledajući me pažljivo. -

Premda vas tom prilikom nisam mogao naći, ipak mi je vaša
fizionomija poznata. Ali to zapravo i nije važno...
Nisam namjeravao da ga podsjećam na naš susret u hotelu »Celtic«, kad nije prepoznao
čovjeka za kojega je položio kauciju od 10.000 dolara.
- Mister Tatcheru, da budemo kratki - nastavio je poslovno
advokat iz New Yorka. - Vi ste obavili svoj posao, a mi bismo
sada svoj. Dakle, predajte mi što mi imate predati, a ja ću se
vama odužiti i - gotovo.
Kažiprstom i palcem protrljao sam nos, a zatim sam gurnuo naočale na mjesto jer su mi
bile malo spuzle.
- Poštovani gospodine - počeo sam. - Ja cijenim vašu de
vizu, ali, na žalost, bit ću prisiljen da malo otegnem stvar i da
vam postavim nekoliko pitanja. Prvo, zašto ste položili kauciju
od 10.000 dolara? Drugo, koji sam to posao ja obavio? I, treće,
što namjeravate obaviti vi?
Čovječuljak se nemirno premjestio u naslonjaču u kojemu je dotad sjedio poput turskog
sultana, a zatim mi odgovorio:
- Prvo, kaucija, to je samo izraz poštovanja koje gajim pre
ma vama. Drugo, hm, malo mi je nezgodno da ovdje ponavljam
što ste vi učinili, ali to je svakako bilo u vezi s onim nesretnim
Ingersoleom. I treće, kad mi predate taj papirić, namjeravam
isplatiti još jednu okruglu svoticu, ovaj put izravno vama, a ne
policiji. Razumijemo li se?
Krv mi je udarila u glavu.
- Dakle, vi smatrate da sam ja ubio Harolda Ingersolea?
Njegov pogled izražavao je gnušanje.
- Oprostite, ali ja sam alergičan na izraze »ubio«, »uboj
stvo«, »zločin«. Zbog toga vas molim da izbjegavate te izraze. A
što se tiče pitanja koje ste upravo postavili, odgovaram vam da
mi je zapravo posve svejedno jeste li to učinili vi ili netko drugi.
Moj je zadatak bio da vas izvučem iz ruku policije, kako biste mi
mogli dati onaj papirić, a ja vama naknadu za uslugu.
- Da i izraz »papirić« možda ne zamjenjuje neku riječ na
koju ste alergični? - upitao sam odvjetnika.
Tub Wyllis pogledao je na sat.

- Kasno je, čekaju me - rekao je ustajući. Zatim je posegao

u džep i izvadio svežanj novčanica. - Ovdje je 10.000 dolara,
protuusluga za vaš posao. Oni su vaši kad...
Kažiprstom je tražio da i ja njemu nešto dam.
- Papirić?
- Papirić!
Pokušao sam se poslužiti lukavstvom.
- A ako odbijem?
Lice mu je obasjao blažen smiješak.
- Ah, vi nikad ne biste učinili tako nešto nerazumno! - re
kao je uvjereno.
- Zašto? Sto bi me moglo spriječiti?
-Jeff!
-Jeff? Koji Jeff?
- Jedan naš znanac. Mnogi ga ne vole. Kažu da nema ma
nira.
Ne znam zbog čega, ali na pamet su mi pali ljudi za koje je gospoda Harrington rekla da
tuku. Zbog toga sam odmah promijenio taktiku.
- Nešto bih vas zamolio, gospodine Wyllis...
- Izvolite - rekao je advokat spremno.
- Bio bih najsretniji kad bih vam mogao predati onaj pa
pirić. Ali, nešto biste mi morali prije objasniti...
- A to je?
- Što piše na tom papiriću, i gdje sam imao priliku da ga
nađem?
Odvjetnik iz New Yorka pogledao me sumnjičavo. Ali kako mu se očito žurilo, odlučio je da
me se riješi odgovarajući na moja pitanja.
- Papirić ste morali naći kod gospodina Ingersolea, bolje
rečeno u njegovoj novčarci. Na njemu je, između ostaloga, pisao
jedan broj...!
-Broj?
- Da. Sa šest nula.
Grozničavo sam računao, razumljivo u sebi.
- Milijun? - upitao sam s nevjericom.
Advokat je digao i spustio lijevu obrvu.
- U kojoj valuti? - upitao sam zadihano.

- Razumljivo, u dolarima!
Čelo mi se lagano orosilo kad sam osjetio teret koji me odjednom počeo pritiskati na
mjestu gdje novčarka dodiruje tijelo.
-A Jeff?
- Sjedi u autu - odgovorio je odvjetnik nehajno. - Želite li
ga upoznati?
- Ne, ne, ne... - uvjeravao sam ga.
Ruka mi je posegla u unutrašnji džep. Napipao sam novčarku, izvadio je i bez riječi predao
Tubu Wyllisu.
Lice mu je ponovo ozario osmijeh. Uhvatio je novčarku i lagano je spustio u džep. Onda se
trgao, opet je izvadio i otvorio. Trenutak je po njoj prekapao, a onda mi ju je bacio u prsa.
- Vaše su šale prilično neslane! - rekao je grubo, što go
spoda Cassandra Harrington sigurno ne bi očekivala od svojega
znanca iz New Orleansa 1913. ili 1912. godine.
Novčarka je pala na pod između nas dvojice. Pogledao sam najprije njega, iznenađeno, a
onda novčarku - zaprepašteno. Jer, na podu je ležala moja novčarka, već pomalo izlizana i
poderana, a iz nje je provirivala slika neke moje znanice.
Krv mi je jurnula u glavu. Shvatio sam da bi takva zabuna mogla proširiti krug mojih
poznanstava s ljudima koji imaju loše manire, pa sam brzo izvukao iz džepa i drugu
novčarku i gurnuo je odvjetniku u ruke. Ovaj ju je pogledao, a kad je u njezinu kutu spazio
inicijale H. I., opet je od bijesnog vukodlaka postao dobroćudni advokat iz New Yorka.
- Hvala, mister Tatcher - rekao je. - Već sam se pobojao da
ću o vama steći loše mišljenje.
Zatim je iz vanjskog džepa na kaputu ponovo izvadio onaj svežanj novčanica kojim mi je
maloprije mahao pred nosom.
- Za uslugu - protuusluga!
Svežanj je pao na stolić i srušio čašicu koja se još tamo nalazila.
- Oprostite - rekao je uglađeni gospodin.
- Ništa, ništa - rekao sam i podigao čašicu. Onda sam uzeo
novčanice i vratio ih Wyllisu.
- Ja, ovaj, ne bih...! - promucao sam.
- Ali, zašto? - čudio se on.

Progutao sam dobru količinu sline prije nego što sam mu objasnio:
- Smatram da nemate razloga da me plaćate. Učinili ste mi
uslugu time što ste me izbavili iz zatvora. Zašto?
- Prijateljska gesta!
- Onda shvatite i to vraćanje novčarke kao prijateljsku ges
tu, ovaj put s moje strane! - rekao sam i gurnuo mu novac u
džep.
Čovjek me gledao kao kakvo čudo. Onda je slegao ramenima i rekao:
- Ako nećete, neću vas siliti...! Ionako smo imali već dosta
troškova.
Gledao sam ga kako prebacuje novac u unutrašnji džep.
- Zbogom! - rekao je i pružio mi ruku.
- Do viđenja, pardon, zbogom! - odzdravio sam mu i is
pratio ga do izlaznih vrata. Izašao je i, okrenuvši se, još jednom
mi se nasmiješio i mahnuo. Onda je ušao u dugački crni »pack-
ard« u kojemu je sjedio neki gorostas, sigurno jedan od onih
koji tuku. Jeff?
Zatvorio sam vrata, vratio se u sobu i klonuo na kauč.
- A 10.000 dolara? - upitao sam sam sebe tiho.
- A život? - odgovorio sam glasno. - Bolje je s njima nemati
posla.
Legao sam i protiv svoje volje počeo razmišljati što sve čovjek može kupiti za 10.000
dolara. Nakon toga prisilio sam se da razmišljam o tome što se sve čovjeku može dogoditi
kad zaigra kolo s gangsterima. A ovo su gangsteri, o tom nema sumnje.
Kad sam se već dao na razmišljanje, iskoristio sam priliku da razmotrim i situaciju u vezi s
Ingersoleom. Odnosno sa mnom, jer odjednom sam se našao u središtu događaja koji su
bili, najblaže rečeno, čudni.
Nisam mogao razmišljati bez olovke i papira. Zbog toga sam ustao, dovukao stolac do
stolića i, izvadivši olovku, počeo zapisivati na komad papira:
»1. Otrovan je Harold Ingersole i prislonjen na moja vrata;
2. Policija smatra da sam ga ja ubio, i ima indicija da je zaista
tako;
3. Ja sigurno nisam ubio Ingersolea (posjedujem li dokaze?);

4. Motiv: ček na milijun dolara;

5. Wyllis dolazi po ček (i dobiva ga);
6. Mene se sve to ništa ne tiče;
7. Mene se sve to i te kako tiče jer još nisam oslobođen
optužbe;
8. Bit ću oslobođen sumnje ako pronađem ubojicu;
9. Treba naći početni trag i slijediti ga do zločinca;
10. Treba izbjegavati sve ljude koji tuku.«
Mislim da sam time iscrpao cijeli predmet. Još sam nekoliko puta pročitao tih deset točaka,
a onda sam odlučio krenuti na posao. Pogledao sam na sat, prošlo je 7. Spavao sam, dakle,
samo dva sata! Ipak, bio sam svjež!
Istuširao sam se, presvukao košulju, stavio novu kravatu, zagladio kosu i otputio se van.
Prolazeći pokraj vrata koja vode u stan gospođe Harrington, lagano sam pokucao.
- Gospođo Harrington? - pozvao sam tiho.
Nitko se nije oglasio. Pokušao sam još jednom, ali s jednakim rezultatom. Onda sam
otvorio izlazna vrata i izašao. Stavio sam ključ u bravu i zaključao. Odjednom sam osjetio
kako me netko lupka po ramenu.
- Što želite? - upitao sam i okrenuo se. Isti tren otključao
sam vrata, jurnuo u kuću i pokušao ih zatvoriti. Uzalud. Noga
broj 46 onemogućila me u tome, a jedna ruka podjednake ve
ličine, snage i rutavosti, bez po muke je otvorila vrata pomičući
i mene zajedno s njima u unutrašnjost predsoblja.
- Timothv Tatcher? - upitao je gorostas dječjeg lica.
- Zar ne vidiš da je to upravo on? - upleo se i drugi došljak,
nižeg rasta.
Ušli smo u sobu. Gorostas me gurnuo u naslonjač. Onaj manji uzjahao je stolac i privukao
ga sasvim do mene. Gorostas je sjeo na kauč.
Najprije je vladala tišina, koju je prekinuo onaj niži.
- Gdje je novčarka? - upitao je.
I ovi traže novčarku! Znoj me oblijevao u potocima. Zašto nisu stigli ranije pa da to pitanje
postave Wyllisu, a ne meni?
- Kakva novčarka? - čuo sam svoj glas.
- Novčarka Harolda Ingersolea! - dreknuo je moj sugovor
nik.

- Kojega Ingersolea? - pitao je i opet moj glas.

Div je ustao s kauča, prišao mi i uhvatio me za novu kravatu.
- Tjeraš s nama šegu?
Zavrtio sam glavom u znak poricanja. On me pustio pa sam se stropoštao u naslonjač.
- Dakle? - pitao je onaj manji.
- Nemam je - uzdahnuo sam.
-Gdje je?
Slegao sam ramenima.
Gorostas me zgrabio za kravatu tako da sam pocrvenio. Jezik mi je provirio iz usta.
- Ostavi ga, Gus!
Onaj niži je pokretom ruke smirio gorostasa. Ponovo sam došao do zraka.
- Putuje u New York! - uspio sam izustiti pošto sam uvukao
jezik u usta.
-Tko?
- Novčarka!
Čovjek na stolcu postao je nervozan.
- Mladiću - rekao je - mi nemamo vremena. Nastoj da ne
odugovlačiš ovu seansu. Dakle?
- Phil - rekao je Gus - ja bih maloga ipak podučio kako
treba razgovarati s odraslim ljudima.
- Ostavi ga!
Gus je počeo moljakati.
- Samo malo, malecno!
Phil je popustio, iako protiv volje.
- Hajde, kad si već toliko navalio - rekao je. - Ali, nemoj ga
prebiti! I skini mu prije naočale!
Gledao sam sav ukočen gorostasa dječjeg lica kako mi pažljivo skida naočale s nosa i kako
ih još pažljivije stavlja na stolić. Onda me lijevom rukom podigao, a desnom mi prilijepio
pljusku.
Voda me prizvala svijesti. Vrtio sam glavom i zaprepašteno ustanovio da su Gus i Phil još u
sobi.
- Ipak si prekardašio! - prigovorio je Phil Gušu.
- Nisam, vjere mi - odgovorio je ovaj skrušeno. - Tako sam
ga nježno kao da mi je rođeni sin!

Požalio sam sina, ako ga Gus uopće ima. Premda je, zapravo, trebalo žaliti mene.
- Kad si budala! - prosiktao sam bijesno.
- Što? - kriknuli su gangsteri i prijeteći mi se približili. Gus
je ponovo podigao ruku.
- Tko je budala? - pitao je.
- Misliš li ti to mene? - graknuo je Phil.
- Ne, ne, gospodo - nastojao sam brzo popraviti pogrešku.
- Rekao sam to sam sebi zato što vam nisam točno odgovorio na
pitanja!
- Napokon si se opametio! - odahnuo je Phil i uzjahao
stolac. S velikim sam zanimanjem pratio Gusovu šapu. Spustila
se.
- Dakle, pjevaj! - naredio mi je Phil.
Ispričao sam im sve o posjetu odvjetnika Wyllisa. Da stvar bude uvjerljivija, a ja da
ispadnem žrtva, u priču sam upleo i Jeffa, koji me je, kako sam im objasnio, propisno
istukao prije nego što su mi oteli novčarku, koju im ja, razumljivo, nisam imao ni u snu
namjeru dati. Čuvao sam je kao oko u glavi.
- Za koga? - upleo se Gus.
- Za vas! - odgovorio sam brzo.
- Ma nemoj? - nadigao je obrvu Phil.
Potvrdio sam.
- Kako si znao da ćemo mi doći po novčarku? - raspitivao se
gangster.
Rekao sam mu kako mi je odmah bilo jasno da Wyllis nastoji na nepošten način doći do
tuđe svojine, i da on nije njezin pravni nasljednik. Ako nije on, onda je netko drugi, a taj se
drugi ne žuri jer zna da ona pripada njemu. Prema tome, on će zakasniti, a zakasnili su Phil
i Gus, znači da su oni nasljednici novčarke.
Moji slušaoci gledali su me vrlo priglupo za vrijeme te moje priče. Očito nisu shvatili o
čemu je riječ. Ali, budući da sam na najružniji način opisao njihove suparnike, spoznali su
da govorim istinu.
- I taj je čovječuljak, kažeš, odnio novčarku u New York? -
uzdahnuo je Phil na kraju balade.
Sažalno sam kimnuo glavom.

- A je li ono bilo u novčarci? - pitao je Gus.

Pogledao sam ga prezirno.
- Zar misliš da je Wyllis ono izvadio i bacio, a ponio sa
sobom praznu novčarku?
- Glup si, Gus - složio se i Phil.
Gus je posramljeno oborio glavu. Osjetio je moj pogled i još dublje sagnuo glavu istražujući
nešto na svojoj golemoj cipeli. Phil se obrati meni:
- Kad su otišli?
- Čudim se što se niste susreli s njima! - odgovorio sam mu.
— Tek što su otišli, naišli ste vi!
- Znači, još ih možemo ukebati! - živnuo je Gus.
- Da niste uludo izgubili vrijeme sa mnom batinajući me... -
spočitnuo sam mu.
Gus opet ponikne očima. Phil ga je bijesno gledao.
- Uvijek ti nešto zabrljaš! - oborio se na Guša. - A što sad
tu sjediš kao mumija? Diži se, idemo!
Osjetio sam se preporođen. Odlaze!
- Krenuli su prema New Yorku - doviknuo sam im s vrata. -
Imaju crni »packard«!
Nisam se mogao suzdržati. Izvadio sam rupčić i još dugo mahao za njima, pošto se već bila
slegla prašina što ju je bio podigao njihov brzi »jaguar«.
Momci su otišli, a ja sam doteturao do zrcala da vidim kakvu mi je uspomenu ostavio Gus.
Samo crven obraz i nažuljan vrat.
Otpustio sam kravatu i izvadio iz džepa papir sa svojim bilješkama. Nadopisao sam:
»11. Treba nabaviti oružje.«

8. POGLAVLJE
U predsoblju je zazvrjao telefon. Digao sam slušalicu i čuo odrješit glas:
- Tatcher?
- Ja sam.
- Jeste li kod kuće?
-Da.
- U Prenticevilleu?
- Razumljivo. Pa razgovarate sa mnom...
- U redu. Budite i nadalje kod kuće. U Prenticevilleu!
-Ali...
Iznenađeno sam buljio u slušalicu. Glas s druge strane se izmijenio. Na bolje i blaže.
- Halo, Tim?
- Ja sam.
- Ovdje Callaghan. Znaš, htio sam provjeriti.
- Jesam li kod kuće?
-Da.
-1 jesam li istodobno i u Prenticevilleu...? -Pa...
- A čemu te mjere, narednice?
- Ti si pod sumnjom, znaš, i ne smiješ se udaljivati iz grada.
Razumiješ?
- Pomalo.
- Još nešto, Timothv. Bit ćeš praćen.
-Što?
- Svaki tvoj korak pratit će moji ljudi. Ne pokušaj mi po
bjeći, Timothv!
- Neću.
- Ne bi ni mogao. Pratit će te najbolji moji ljudi, Timothv. .
- U redu, narednice. Obavijestit ću ih o svakom svom ko
raku.

- Ne moraš. Ali, ne pokušavaj izvoditi neke smicalice i tri

kove! Obećavaš?
- Obećavam, narednice.

- Znaš, Timothv, mi te vodimo ovdje kao ubojicu.

Uzdahnuo sam.
- Znam. Na žalost.
- Onda. O.K.?
- O.K., narednice.
Spustili smo slušalice u isti tren. Vjerujem da je i on ostao neko vrijeme nepomičan pokraj
aparata. Ni on ni ja nismo bili navikli na umorstva. Još manje da budemo na ovaj ili onaj
način umiješani u njih.
Onda sam se na brzinu uredio i izletio iz stana.
Nekoliko je prolaznika začuđeno promatralo mladog čovjeka kako poluglasno izgovara
neka imena, u Prenticevilleu prilično nepoznata. Ali nisam se na to obazirao, jer mi je bilo
najvažnije da nađem osobu koja bi bila voljna da me zamijeni na električnoj stolici. Možda
je jedan od onih što sam ih upoznao u posljednja 24 sata bio upravo taj momak?
Probijao sam se glavnom ulicom koja je u to doba prilično prometna. Jednog derana umalo
što nisam nagazio, a na jednu štrkljastu djevojku s naočalama naletio sam takvom snagom
da je vrisnula.
Odjednom sam stao. Oružje! Da, potrebno mi je oružje, to je i bilo zabilježeno u mojem
podsjetniku pod rednim brojem 11. Skrenuo sam u prvu ulicu lijevo, pa onda još jednom u
prvu uličicu lijevo, i zaustavio se pred neuglednom trgovinom. »Gil-bert Lambertv« -
pisalo je iznad ulaznih vrata, a ispod toga prilično traljavim slovima »Oružje i ljepila«. Već
me dugo mučila misao kako su se revolveri i puške mogle udružiti s trivijalnim sredstvima
za lijepljenje, čak sam to pitanje i javno postavio - ali ne pod svojim imenom - u našem
»Bubnju«, u rubrici »Vi pitate - mi odgovaramo«, ali taj me problem trenutno nije zanimao.
Trebao mi je revolver, dobar, siguran revolver.
- Zdravo, Gil - rekao sam poslovno, ušavši u polumračnu
trgovinu.
Neobrijana pogurena osoba odgovorila mije pokretom glave.

- Kako si? - upitao sam ga.

Slegao je ramenima i nastavio se zabavljati uguravanjem ljepila u tubu, iz koje je, očito
zabunom, bilo istisnuto.
- Treba mi oružje! - rekao sam.
Gil me nijemo pogleda.
- Više ne radiš otrovom? - upita me najposlije.
Pogledao sam ga zaprepašteno, a onda shvatio da i on u
meni gleda ubojicu koji je na slobodi zahvaljujući kauciji. Znači, treba ubuduće tako
primati stvari.
- Ne - rekao sam. - Od sada ću ubijati revolverom. Daj mi
jedan koji će mi odgovarati.
On je lagano pomakao glavu slijeva nadesno, a onda je istom brzinom vratio nalijevo.
- Plaćam u gotovu - dobacio sam brzo, znajući kako je po
hlepan na novac.
Uzdahnuo je, ali je i opet odmahnuo glavom.
- Na žalost, ne mogu - rekao je.
Izvadio sam iz džepa novčarku i iz nje izvukao novčanicu od sto dolara koja je sinoć
pripadala Ingersoleu.
Oči su mu se zaustavile na broju 100, protrljao je rukom čelo i zastenjao.
Bacio sam pogled na oružje koje se nalazilo pod staklenom pločom na pultu. Jedan masivni
mauzer privukao je moju pažnju.
- Ovaj! - rekao sam i upro prstom u revolver.
Gil me pogledao, učinilo mi se da mu vidim suze u očima.
- Zašto? - pitao sam.
- Pa, policija te prati - odgovorio je. - Ako počneš ubijati
ljude revolverom kupljenim kod mene, pošto si ucmekao onoga
iz New Yorka, zgrabit će i mene jer sam ti ga prodao. A meni se
ne ide u buharu!
- Pa, tko će znati odakle meni revolver?
- Reći ćeš im sam, kad te ukebaju! A i mene će doći pitati
jesi li ga ovdje nabavio, i ja ću priznati.
Gledali smo se neko vrijeme. Prijatelji u nevolji. Ja bez mogućnosti da nabavim oružje, a on
bez mogućnosti da zaradi. Prstima sam milovao staklo iznad revolvera.
- Zašto, zapravo, napuštaš otrov? - pitao me Gil.

Odmahnuo sam rukom. Zar to treba objašnjavati, i to još trgovcu vatrenim oružjem?
On je upravo tako i shvatio moju kretnju i zašutio. Zgrabio je tubu i grčevitim pokretima
pokušavao ugurati ljepilo. Svakog drugog dana gledao bih taj pokušaj s velikim
zanimanjem, ali danas me to nije privlačilo.
- Hm - rekao sam milujući i dalje staklo.
Gil me pogledao i neka iskrica pojavila mu se u očima.
- Prodati ti ne mogu... - počeo je polagano.
- Da, shvaćam - odgovorio sam rasijano.
- ... ali mogu ti posuditi revolver - dovršio je misao.
Nije mi bila jasna razlika.
- Čuj, Timothv - zadahtao se Gil od genijalnosti. - Ako te
ukebaju, pitat će te gdje si kupio revolver. Ili, jesi li ga kupio kod
mene, zar ne? I ti ćeš se moći zakleti da ga nisi kupio kod mene,
što je živa istina, je li?
Počeo sam shvaćati.
- Nikome neće pasti na pamet da bih ti \aposudio revolver
- uzbuđivao se Gil - a ti nećeš imati potrebe da to sam od sebe
vješaš na veliko zvono. Znači, što se policije i mene tiče, stvar će
biti u redu!
- Potpuno u redu - rekao sam zadovoljno. Zaista je taj Gil
momak od oka.
Još me jednom pogledao, a zatim se okrenuo i iščezao u prostorijici koju je sakrivala
prljava zavjesa. Malo zatim pojavio se s revolverom na dlanu, jednakim kao što je bio onaj
pod staklom.
Uzeo sam ga u ruku, vagnuo i stegao prstima.
- Puca? - pitao sam.
Ovo pitanje kao da ga je uvrijedilo. Ipak je odgovorio:
- Puca... kad je nabijen!
- A je li nabijen? - upitao sam. Jezik mi se odjednom osušio.
-Da!
Brzo sam vratio revolver u Gilovu ruku, ali pomisao na Guša i Phila primora me da se opet
latim oružja.
- Trebaš li rezervne municije? - upita me trgovac.
- Ne, bit će dovoljno - rekao sam.
- Znači, ne misliš masovno?

- Ne - odgovorio sam.
Spremio sam revolver u unutrašnji džep od kaputa i pogledao se u masno ogledalo, koje
se, tko zna iz kojih razloga, također nalazilo u trgovini. Na prsima mi je iskočila golema
grba. Ne, ovako ne ide. Strpao sam revolver u desni džep od hlača, ali to nije bilo ugodno
već pri prvom koraku; u stražnji džep na hlačama nisam htio iz principijelnih razloga.
Tamo nose oružje još samo konzervativni gangsteri. A futrolu ispod lijevog ramena,
kakvom je bio opremljen Glen Ford u posljednjem filmu što sam ga gledao, nisam imao.
Zbog toga sam gurnuo revolver između hlača i košulje, na mjesto gdje po prilici treba da
bude slijepo crijevo. Učinio sam nekoliko koraka. Revolver me žuljao, ali nije mi bilo
pomoći. Morao sam trpjeti, pravde radi.
Krenuo sam prema vratima.
- Hvala ti, Gil - rekao sam prijatelju. - Ponio si se kao
džentlmen!
- Nije to ništa - odgovorio je skromno. - Samo... zaboravio
si...
Pogledao sam ga upitno.
Micanje palca i kažiprsta njegove desne ruke bilo je očito.
- Ali... - rekao sam - pa ti mi...
Gil je uvijek bio prvoklasan trgovac.
-1 posudba se plaća. Pogotovo ako je vezana za šutnju!
Izvukao sam novčarku.
-Koliko?
- Prije si sam odredio cijenu - nemarno je dobacio Gil. Da
me izvuče iz nedoumice, promrmljao je: - Sto!
- Nije li to...
- Nije - rekao je mirno, preuzeo novčanicu i brzo je gurnuo
u džep od hlača. - A što se tiče policije - poučio me - kupio nisi
ništa!
Kimnuo sam glavom i izašao.
Opet sam se našao u glavnoj ulici. Krenuo sam prema »Cel-ticu«. Prokleti revolver žuljao
me pri hodanju.
Putem sam sreo nekoliko znanaca. Neki su izbjegli moj pozdrav, drugi su odjednom
ustanovili da ih neobično zanimaju izlozi trgovina koji već godinama stoje neizmijenjeni, a
treći su mi odzdravljali mrmljanjem kroza zube.

»Vrlo važno,« mislio sam uvlačeći trbuh kako bih smanjio bolove.
U predvorju »Celtica« i opet nije bilo nikoga. U portirskoj loži, razumljivo, Steve i,
razumljivo, knjiga žutih korica.
- Zdravo - rekao sam, a on mi je odzdravio ne gledajući me.
Izvukao sam revolver i stavio ga na stranicu po kojoj je
upravo zobao njegov napregnuti pogled. Ustuknuo je ugledavši cijev vatrenog oružja koja
kao da je izrasla iz teksta. Oči su mu se raširile, nosnice nadule, knjiga se počela tresti.
Digao je pogled.
- Ti si! - odahnuo je kad me prepoznao.
- Ja - kimnuo sam glavom. - Baci to!
Pogledao me ne razumijevajući, ali kad je vidio moju argumentaciju u obliku 9-
milimetarskog mauzera, odmakao je knjigu i spremio je u ladicu.
- Dakle? - upitao me. - Oboružao si se?
- Kako vidiš!
-1 što sad namjeravaš?
Bacio sam pred njega papir sa svojim bilješkama. On ga je pažljivo proučio.
- Ovo posljednje možeš prekrižiti! - rekao sam.
Kimnuo je glavom i uzeo iz džepa olovku. Njen vrh prešao
je preko »Treba nabaviti oružje«.
- Preostaje još ovo - rekao je za se Steve, opet čitajući popis.
- Stari moj, moraš mi pomoći! - nagnuo sam se tik do njega.
On je kimao glavom, ali - shvatio sam - nije znao kako i na
koji način. Pomogao sam mu.
- Ti mnogo čitaš - rekao sam - vjerojatno više i od našeg
direktora koledža.
Steve se složio.
- Ti si, vjerujem, veći stručnjak za kriminal i od našeg Cal-
laghana!
I s tim se Steve složio.
- Onda mi savjetuj što da činim!
Gledao sam u njegove oči pun nade.
- Hm - rekao je i podbočio bradu objema rukama.
Bojao sam se da ne zaspi, pa sam nabacio:
- Sto rade u takvim situacijama tvoji detektivi?

- Koji detektivi?
- Oni iz knjiga. Junaci Spillanea, Gardnera, Queena!?!
Steve je živnuo osjetivši da nailazi na poznati teren.
- Pa, ovaj... kako koji. Ali, svi se, uglavnom, odmah bacaju
na posao!
Upravo me to zanimalo.
- Koji posao?
Steve se počešao iza uha.
- Kako koji. Lemmy Caution, na primjer, ode u gangstersku
jazbinu i razbije nos »bosovim« momcima. Johnnv Lidell po
traži »Kralja prosjaka« i od njega dobije sve informacije. A onaj
od Spillanea, znaš, namigne prvoj lijepoj djevojci, koja ga zatim
pozove u krevet...!
Način rada toga junaka najviše mi se svidio. Ali, nedostajala mije lijepa djevojka...!
- A ostali?
Steve je malo razmišljao, a onda izvukao knjigu iz ladice i prelistao nekoliko stranica
čitajući pojedine pasuse.
- Ovaj ovdje čeka da ubojica učini sljedeći korak!
-I?
- Ako ubojica učini pogrešku prilikom sljedećeg umorstva,
on ga raskrinka!
- A ako ne učini?
- Čeka novo umorstvo! Jednom će pogriješiti i najperfekt-
niji zločinac, uvjeravam te.
- Makar pri desetome umorstvu?
- Makar pri desetome!
Ne, ni to mi nije odgovaralo, osobito u gradiću s malo stanovnika kao što je Prenticeville.
- Dalje!
Steve je zašutio.
- Ne sviđa ti se ono od Lemmvja?
-Što?
- Da odeš u jazbinu i tamo sve izmlatiš?
- Hm, nije loše - odgovorio sam - ali u tome i jest problem
što ne znam gdje je jazbina!
- To je zaista problem - suglasio se Steve. - Znači, moraš
početi sasvim od početka!

- Od dana svojega rođenja?

- Ne - rekao je Steve. - Moraš razmotriti sve sitnice u vezi s
umorstvom.
-A to su...?
- Tko je ubijeni?
- Ne znam. To ćeš ti znati bolje od mene!
- Zašto ja? - usprotivio se Steve. - Nisam ga ja ubio!
- Ali, poznavao si ga. Bio je tvoj gost. Stanovao je u »Cel-
ticu«!
- Imaš pravo - kimnuo je Steve glavom. Uzeo je u ruke
prijavnu knjigu i listao po njoj dok nije našao Ingersoleovu pri
javu. Buljio je u nju nekoliko sekunda.
- Ne sjećam ga se - rekao je napokon.
Krv mi je udarila u glavu. Ne zbog posljednjih riječi portira Stevea, nego zbog osobe koja je
upravo silazila stubištem. Bila je to mlada plavuša, ali kakva plavuša! Najljepša koju sam
ikad vidio, čak ni na filmu nema takvih. Noge, stas, tijelo, glava, oči, usta... Gospode!
Buljio sam u nju dok je graciozno koračala prema nama. Pogled mi se zaustavio na
njezinim bokovima i ubrzo sam osjetio da me spopada morska bolest. Osvijestio me
anđeoski glas, ako anđeli imaju tračak promuklosti u svom govornom organu.
- Odlazim u šetnju - rekla je boginja, ali ne meni nego
Steveu.
On je kimnuo glavom i bez mnogo uzbuđenja preuzeo ključ iz njezinih ruku.
- Ako me traži New York - nastavila je ona - recite da ću
večeras biti u hotelu. Ali, samo do 11. Tada moram potražiti
jednu osobu ovdje u vašem Prenticevilleu! Do viđenja!
Nakašljao sam se da privučeni njezinu pozornost. Pa to je valjda ona djevojka o kojoj je
govorio Steve, o kojoj piše Mickev Spillane!
Očito, djevojka je čula moj kašalj, ali me nije primijetila. Pogledom je prešla preko mene
kao preko odbačenih novina. Večeras vjerojatno nije bila raspoložena za zabavu.
Izašla je srnećim korakom, a nakon šest minuta Steve je uspio da moju pozornost opet
privuče na rasvjetljavanje umorstva Harolda Ingersolea.

- Kako je umoren taj Ingersole?

-Otrovanje.
- Čime?
Slegao sam ramenima.
- Kako?
- Popio je otrov.
- U čemu?
Odjednom su mi zadrhtale nosnice. Počeo sam njušiti kao rasni lovački pas. Negdje u
blizini nalazio se trag.
- U likeru od oraha! - prošaptao sam.
Steve se namrštio.
- Kakvo govno!
- Jesi li ikad pio liker od oraha? - pitao sam ga.
Lice mu se skiselilo.
- Jednom. Kod tete u Alabami. Poslije sam ispirao grlo siro
vom naftom da se otarasim odurna okusa.
Trijumfirao sam.
- Znači, malo je onih koji mogu podnijeti taj orahovac?
Steve me pogledao i namrštio se.
- Na kugli zemaljskoj desetero! Najviše dvadesetoro - us
tvrdio je.
- Evo nam početnog traga! - uzviknuo sam. - Tko može
podnijeti tu splačinu, njega tražimo!
- Pa, znamo tko je - slegao je Steve ramenima prilično
nezainteresirano. - Harold Ingersole!
Nisam se dao smesti.
-1 tko još? - upitao sam portira unijevši mu se u lice. - Tko je pio s Ingersoleom taj liker?
Kod koga je to on pio? Tko ga je nagovorio ili prisilio da pije? Saznamo li o kome je riječ,
rješavamo cijeli slučaj!
- Vjeruješ li? - Steve me pogledao ispod oka.
- Siguran sam!
Steve još nije bio zaražen mojim oduševljenjem.
- Steve, stari moj - lupkao sam ga po ramenu. - Pomogni mi
da pronađemo ljubitelja orahovca i država neće zbog mene pla
ćati račun za struju!
- Tu ti ja teško mogu pomoći! - rekao je portir.
Iznenadio sam se.

- Zašto? Kako? Zar me napuštaš sada, na pragu uspjeha?

Kad si mi najpotrebniji?
Steve je protrljao nos.
- Ja se odavde ne mičem, to ti je jasno. I ne poznajem ba
rove. Ni prodavaonice alkoholnih pića. A tebi treba netko tko to
poznaje, pa da utvrdite tko u Prenticevilleu pije taj orahovac!
Još je jednom protrljao nos, a zatim je posegao za telefonom. Okrenuo je nekoliko puta
brojčanik i malo pričekao.
- Gamble? - viknuo je u telefonsku školjku.
Nešto je zakriještalo iz slušalice.
- Dođi ovamo - rekao je. - Imam posla za tebe!
Iz slušalice se i opet čulo kriještanje.
- Dođi, dođi, stranka već čeka!
Steve je spustio slušalicu.
- To je čovjek koji ti može pomoći. Gamble!
- Gamble? Ne poznajem ga. Tko je to?
- On je... Gamble! To je dovoljno za ovaj slučaj o kojemu
smo govorili.
Nakon deset minuta stigao je Gamble.

9. POGLAVLJE
Gamble je bio dostojanstven čovjek između pedeset i pet i sedamdeset i pet godina.
Čupave prosijede obrve nadsvodivale su mu vodnjikave oči, a ispod ljubičasta nosa kočio
se njegovan brk. Lice mu je bilo crveno. Bio je odjeven u odijelo koje je tamo negdje, u
doba kad su Nijemci potopili »Louisitaniju« i upleli nas u Prvi svjetski rat, bilo vjerojatno
na izmaku mode. Na glavi je imao crn polucilindar slomljenog oboda, a kravata mu je bila
žuta sa crvenim križićima i tamnim, masnim mrljama. U ruci nije držao štap sa srebrnim
drškom, što me iznenadilo. Njemu bi, naime, pristajao upravo takav štap.
Došavši u predvorje, lagano mi se naklonio i onda upitno pogledao portira.
- Gospoda žele?
- Gamble - odgovorio mu je Steve - provest ćeš ovog mla
dića kroz sve noćne lokale našega grada, kroz sve jazbine, kroz
sva mjesta u kojim se toče alkoholna pića.
Gamble je kimnuo glavom.
- Svrha obilaska?
- Da se utvrdi gdje se toči liker od oraha!
Gospodin s polucilindrom podigao je lijevu obrvu, ali se suzdržao od komentara.
- Tko financira?
Steve je pokazao glavom na mene, pa sam se odmah uhvatio za novčarku.
- U redu - predusreo me Gamble - možemo krenuti.
- Da vam rastumačim o čemu je riječ - rekao sam.
- Nije potrebno - odmahnuo je Gamble glavom. - Uosta
lom, imamo vremena, možete i putem, ako vam je baš do toga
stalo.
Gamble je pogledao prijatelja Stevea i diskretno mu namig-
nuo.

- Mladi gospodin dobro podnosi piće?

Steve je zavrtio glavom.
- Pripazi na njega. To mi je prijatelj. Osim toga, riječ je o
električnoj stolici.
Čuvši ovo posljednje, Gamble je iskrivio lice, a zatim me pažljivo pogledao. Njegove dobre
manire nisu mu dopuštale da ispituje o čemu je riječ.
Krenuli smo. Tog trenutka još nisam bio svjestan u kakvu se avanturu upuštam. Cak sam s
nekom skepsom pošao na taj put kroz barove i točionice, ni sam ne vjerujući da će se nešto
iz toga izleći. Ali trebalo je pokušati, pa sam se uputio u to ne sluteći da koračam po
sigurnom tragu.
Vani se već bio spustio potpun mrak. Trgovine su bile zatvorene, pa se na njih nismo ni
obazirali. Pošli smo, dakle, u točionice.
- Idemo li nasumce, kako stignemo, ili po nekom planu? -
upitao sam svog čudnog pratioca.
- Razumljivo, po planu - odgovorio je Gamble. - Po planu i
pješice. Tako je bolje jer čovjek ima vremena da razbistri glavu
hodajući od mjesta do mjesta.
Rekao je to takvim glasom da sam bio uvjeren kako mu je iza ugla ostala limuzina s
pospanim vozačem u livreji. Zatim je poravnao kravatu, malo nakrivio polucilindar i ušao
u prvi ću-mez.
- 'Bar večer, Bili - promrmljao je dlakavom gostioničaru i
nalaktio se na šank. Ovaj ga je sumnjičavo pogledao. Čak je i
mene presjekao istim pogledom.
- Dva viskija - rekao je Gamble ne osvrćući se na takav
doček. - Mala!
- Imaš li para? - grubo ga je upitao barmen.
Gamble ga je ošinuo prijekornim pogledom, koji je vrlo uvjerljivo govorio da se takva
pitanja ne postavljaju dok sam ja tu. Barmen proguta slinu i natoči dvije čašice do
polovice. Gamble je jednu gurnuo do mene, a drugu prinio ustima. Nisam uspio registrirati
onu stotinku sekunde u kojoj je tekućina nestala u njegovu grlu. Pokušao sam ga
oponašati, na žalost. Piće je bilo paklensko pa sam se zagrcnuo.
Za to vrijeme Gamble se približio barmenu, uhvatio ga za dlakavu ruku i upitao
povjerljivo:

- Imaš li likera od oraha?

Ovaj je zavrtio glavom.
- Zar vam viski ne odgovara?
Gamble se nije udostojao da mu odgovori. Uhvatio me pod ruku i poveo prema vratima
takvom brzinom da sam jedva dospio baciti novčanicu na mokri šank. Izašli smo ispraćeni
iznenađenim pogledom barmena Billa.
Nakon još četiri takva ćumeza, ušli smo u bar koji je bio pun muškaraca i žena, oblaka
dima i alkoholnih para. U »juke-bo-xu« treštao je nekakav »rock«, a tri para plesača
izvodila su nevjerojatne figure na prostoru koji običnom čovjeku ne bi bio dovoljan ni za
tango.
Gamble se progurao do blistava šanka vodeći me za sobom.
- Pardon, Madame - rekao je crvenokosoj ženi u crnoj halji
ni pripijenoj uz tijelo, bezobzirno je laktom uguravši u naručje
kavalira. U osvojeni prostor ugurao sam se i ja i priljubio se uz
šank. Revolver za pašom utisnuo mi se u trbuh.
- Zdravo, Joe - mahnuo je Gamble barmenu, kojemu je
velika posjekotina nagrdila nasmijano lice.
- Zdravo, stari - odgovorio mu je onaj uz osmijeh. - Zar si
se uspio sastati s novcem?
- Dva viskija, Joe, i ne pričaj previše - naručio je Gamble. -
Mala - dodao je brzo. - Predstoji nam još velik posao, Joe!
Joe napuni čašice do polovice i gurne ih do nas. Tekućina je dospjela do nas a da se nije
prolila nijedna kapljica.
- Živjeli! - namignuo mi je Gamble.
Taj se čas crvenokosa ljepotica naglo odmakla od svojega kavalira i, gurnuvši me u leda,
prolila mi sadržaj čašice po odijelu. Okrenuvši se, vidjela je što je učinila i bilo joj je žao.
- Oprostite, mali - rekla je pomilovavši me po obrazu. -
Nije bilo namjerno!
- Ništa, ništa - promrmljao sam smeteno, zagledavši se u
njen dekolte.
- Da zajedno popijemo još jednu? - upitala me ljepotica.
Kavalir me ošinuo bijesnim pogledom. Htio sam izmaći
daljnjoj konverzaciji, ali uzalud. Crvenokosa me uhvatila za kravatu i pritegla malo,
iskoristivši priliku da mi koljenom dotakne nogu.

- Hoćeš li, pilence? - upitala me mazno.

Pogledao sam nemoćno Gamblea i uzalud pokušao da od-maknem nogu. Bilo je tijesno kao
u kutiji od konzerve. Gamble mi je znalački namignuo i obratio se Joeu:
- Momče, đaj nam tri likera od oraha!
- Ne pletite se u moje poslove! - zagrmio mi je u uho na
pušteni kavalir i uhvatio me rukom za mišku. Od njegova stiska
navrle su mi suze na oči.
- Ostavi moje pilence na miru - obrecnula se crvenokosa
grubijanu. - On je moj, tebe više ne poznajem. Ionako si pra
zan!
Grubijan mi je ispustio ruku, pa sam odahnuo. Gamble je pozvao barmena.
- Evo me, stari, tu sam - dojurio je Joe.
- Tri likera od oraha!
Joe je imao nesretan izraz lica.
- Na žalost, stari, time te ne mogu poslužiti. Možda nešto
drugo?
Gamble je nemilosrdno odmahnuo glavom.
- Orahovac ili ništa drugo!
- Hoćemo li po viski? - upitala me crvenokosa. Njezin ši
ljasti krvavocrveni nokat lagano je prolazio mojim vratom tamo
gdje prestaje kosa. Osjećaj je bio čudan, pa sam uvukao glavu da
se obranim, ali njezin je agresivni nokat pronašao da sam osjet
ljiv i u predjelu iza uha.
Ovaj put spasio me Gamble.
- Ne, želimo samo orahovac. To ili ništa drugo!
Ja sam potvrđivao glavom, to je bilo sve što sam bio kadar učiniti
- Voliš likere, pilence? Pođimo k meni, ja imam svake vrste
- rekla mi je žena, koju sam, čini se, osvojio na prvi pogled.
-1 liker od oraha? - propentao sam napokon.
- Hm, šta ja znam! Imam ja svakakvih alkoholnih speci
jaliteta. I još mnogo toga za lijepoga mladića!
- Peggy - doviknula je neka crnka zdesna. - Otkad se tebi
sviđaju naočarke?
Peggy me lagano poljubila u obraz i odvratila:

- Meni se upravo ludo sviđaju bubuljičavi mladići s naoča

lama! Koji cijelu tjednu zaradu potroše na Peggy!
Gamble me ščepao, pa sam se nekako izvukao iz njezina zagrljaja.
- Ako nema orahovca, zaludu ti trud, djevojko! - rekao je. -
Mi danas slavimo zarađeni milijun, ali samo uz liker od oraha!
Pođimo!
Krenuli smo probijajući se jedva kroz gužvu. Peggy me držala za rukav, a ja sam uzalud
tresao rukom da se oslobodim, premda mi je odjednom bilo žao što odlazimo iz tako
ugodna društva. Ali, onaj odbijeni kavalir ponovo je prešao u ofenzivu i privukao sebi
crvenokosu ljepoticu. To mi je dalo snagu da se izvučem iz gužve, naletim na par plesača,
otresem se i njih i pohitam prema izlaznim vratima, gdje se već nalazio Gamble.
Koračali smo ulicom šutke. Razmišljao sam o Peggy i o tome kako je radi mene raskrstila s
onim muškarcem, vjerojatno zaručnikom.
Ubrzo smo se našli opet u drugom baru i ispili po jedan viski. Ni ovdje nismo našli
orahovac. To isto dogodilo se i u osmom, devetom i desetom lokalu. U jedanaestom sam
ustanovio da sam posve pijan.
Pred očima iskakale su mi šarene sjene, u ušima mi je šu-milo. Noge su mi bile kao od
gline. Pjevalo mi se. Sada sam ja bio taj koji bi, ušavši u lokal, naručio viski, a Gamble bi se
nakon obavezne čašice raspitivao toči li se tu i orahovac. Razumljivo, bez uspjeha. Ali
mene to nije smetalo, jer sam se u međuvremenu uvjerio da je i viski dobro piće, da su
ljudi po barovima vrlo ljubazni i da su mi svi nekako bliski, a što je najzanimljivije,
ustanovio sam da u tim lokalima postoje uvijek neke ljepotice koje se nedvoumno
zanimaju za mene.
- Lakše, mladiću! - šaptao mi je Gamble kad sam jurnuo
prema šanku za kojim je stajala dugokosa plavojka zagrljena s
nekim orijašem.
- Zašto? - čudio sam se. - Pa ona je lijepa, a ja volim lijepe
djevojke!
Doteturao sam do zaljubljenog para i ugurao obraz među njihova usta u trenutku kad su
se upravo htjeli poljubiti.
- Hej, ti! - uzviknuo je orijaš. - Šta je?

- Šta? - pitao sam njišući se na nogama. - Ništa. Mala

zamjena. Pilence meni, a tebi gospodin Gamble!
Iznenadio sam se grimasi kojom je djevojka popratila ocjenu moje vanjštine. Ali nisam
dospio protusloviti jer sam se začas našao pred nogama dostojanstvenog gospodina
Gamblea. Stresao sam glavom čudeći se kako sam se tu stvorio, jer u lokalu nije bilo kore
od banane da bih se na nju mogao okliznuti. Gamble mi je pomogao da ustanem, pa sam
ponovo prišao zaljubljenom paru. Ali silazna stanica bila je i opet kod nogu starog
Gamblea. Ovaj put osjetio sam da mi obraz bridi. Valjda ipak u vezi s bananom, zaključio
sam.
Pokušao sam ustati. Nije mi uspjelo. Ni kad mi je u tome pomogao Gamble. Desno staklo na
naočalama bilo mi je premazano nekom ljepljivom tekućinom, pa mi je i to otežavalo
orijentaciju. Iznad mene hučala je nerazumljiva graja.
Odjednom sam se našao na nogama. Netko me čvrsto držao ispod ruke i vodio lokalom po
čistini koja se stvorila. Htio sam se zahvaliti nepoznatom samaritancu, i to kićenim
riječima. Nisam dospio. Vrata bara sama su se od sebe otvorila i našao sam se na pločniku.
I opet u ležećem položaju. Malo poslije, pokraj mene našao se i Gamble, također na
pločniku, a tri jarda udesno kotrljao se njegov crni polucilindar. Buka se u baru utišala.
Sjedio sam tako dvije-tri minute i pažljivo čistio naočale koje su mi stalno izmicale iz ruku.
Gamble je za to vrijeme digao svoj šešir i brižno ga počeo čistiti o lakat.
- Mladiću, kvarite nam posao - čuo sam ga kako govori.
-Ja?
Moje iznenađenje bilo je beskrajno. Barem sam ja ulagao sve napore da uspješno obavimo
zadatak, ono što smo trebali saz...
- A što mi, zapravo, hoćemo? - upitao sam Gamblea nakon
što sam napokon natakao naočale na nos.
- Pronaći orahovac! - rekao je starac.
- Što? Kakav orahovac?
- Liker od oraha! - objašnjavao mi je Gamble.
- Glupost! Pa zar vam ne prija bolje stari viski? Tko bi još
kvario želudac likerima?
Činilo mi se kao kroz maglu da me Gamble gleda prijekorno.

- No? - pitao sam ga izazovno.

On nije odgovarao.
- Jeste li za viski ili za liker? - zaurlao sam iz sve snage.
- Za viski, razumljivo za viski, pilence! - zacvrkutao je u tom
trenutku netko u moje uho i dvije ruke obavile mi se oko vrata.
To nisam mogao podnijeti. Pritisak tuđeg tijela poremetio mi je
ravnotežu pa sam se skljokao na pločnik, a došljakinja preko
mene.
Bila je to Peggy, lijepa crvenokosa djevojka koju sam jednom, davno, upoznao u nekom
otmjenom društvu. I sad je bila ovdje, dobra draga Peggy, u pravom trenutku, kad sam
trebao podršku protiv tog olinjalog starca koji pretpostavlja smrdljivi liker mojem viskiju.
Klupko se razmrsilo tek nakon stanovitog vremena. Onda smo Peggy i ja ustali i,
naslonjeni jedno o drugo, lagano se lelujajući, promatrali s negodovanjem starca s
polucilindrom na glavi. Smijali smo se od srca njegovim pokušajima da djeluje ozbiljno.
- Za noćas je dosta, mladiću! - govorio je on. - Ako me
trebate i sutra, naći ćete me preko Roggersa... Zbogom!
Dodirnuo je rukom crni polucilindar i otišao ukočenim korakom.
Još smo se dugo smijali za njim, Peggy i ja, a onda sam ja počeo razmišljati o kakvom je to
Roggersu riječ. Ali Peggy mi je objasnila da se zapravo radi o Rockvju, to je bio onaj njezin
momak, koga je ostavila radi mene, jer sam ja njezin tip. Pitao sam je što joj se na meni
najviše sviđa, a Peggy mi je vrlo savjesno i detaljno objasnila da joj najviše imponira moja
čupa od kose, a da se o okrutnim vilicama, koje svjedoče o mojoj bestijalnosti, i ne govori.
Bio sam zadovoljan njezinim darom zapažanja i obišli smo još dva lokala, popili još malo
viskija, a onda smo se odjednom našli u taksiju.
Ne znam tko je rekao kamo da se vozimo. Znam samo da sam se odjednom našao u
polumračnoj sobi u kojoj je divno mirisalo na parfem. Onda smo se Peggy i ja ljubili, pa
sam joj svojeručno skidao čarapu i škakljao joj tabane, a ona je bila vrlo vesela. Zatim mi je
pozlilo.

Poslije mi je bilo lakše. Čak sam osjetio da mi se glava bistri. Iskoristio sam pogodan
trenutak, kad je pod mirovao, da ustanem i, teturajući od predmeta do predmeta, napipam
vrata. Imao sam sreću. Vrata su vodila u kupaonicu. Doklatio sam se do slavine, otvorio je i
podmetnuo glavu pod cijev.
Divna je stvar hladna voda kad si malo dobre volje. Klizila mi je niz vrat, na prsa, preko
košulje, kaputa, hlača. Hlače? Opipao sam se i odahnuo. Ne, tu nije bilo nikakva revolvera,
premda mi se činilo da mi ga je tamo netko ugurao, još davno, davno, valjda prije sat-dva.
Kvasio sam slobodnom rukom kosu, a drugom sam se grčevito držao za slavinu, bojeći se
da je netko ne zatvori.
Ne znam koliko je dugo trajao taj užitak. Onda sam osjetio hladnoću. Počeo sam cvokotati
zubima, tresti se. Voda je bila ledena, užasno ledena, a nikog nije bilo u blizini da je zatvori.
Otrgao sam se posljednjom snagom od slavine i, osovivši se na noge, zaglavinjao prema
sobi iz koje je odjekivalo snažno disanje crvenokose Peggy. Ogledao sam se po
polumračnoj prostoriji i vidio djevojku kako leži u krevetu. Haljina joj nije dosezala ni do
koljena, jedna joj je čarapa bila spuzla do gležnja, a druga je bila prebačena preko niskog
naslonjača.
Ušao sam u sobu i ugledao nekog čovjeka kako me pomno promatra. Prišao sam mu; i on
se meni približio. Gledali smo se oči u oči, nekoliko palčeva udaljeni jedan od drugoga, ja i
Ti-mothy Tatcher, slavni reporter prentisvilskog »Bubnja«. Onda mi se on nasmijao, pa i ja
njemu.
Zapravo, nasmijali smo se jedan drugome istodobno, jer to je bio moj lik u ogledalu, nisam
bio toliko pijan da to ne bih shvatio.
Smijao sam se od sveg srca i spustio se na okruglu francusku stolicicu ispred zrcala.
Ogledao sam se oko sebe da vidim ima li što da se popije, jer sam ustanovio da su mi usta
suha a jezik otežao. Pravo stanje da čovjek poželi piće.
Prevrnuo sam neku bočicu, vjerojatno parfem. Onda sam napipao najlonsku četku,
prepunu crvene kose, pa okvir za fotografije iz kojega me gledao pametan pogled nekog
dječačića u kaubojskoj odjeći. A njegov otac?

- Peggy, ti si me prevarila! - uzviknuo sam zgranuto i odmah počeo pomno pregledavati

njezin toaletni stolić. Našao sam što sam tražio. Malu fotografiju, kakve se obično izrađuju
za iskaz-
nice.
Bio je to muškarac stisnutih usnica iznad kojih bijahu na-kostriješeni brčići. Obrve rijetke,
činilo mi se žućkaste, pogled svijetlih očiju nekako prazan. Ali čovjek je bio elegantan.
Imao je lijepu kravatu i fin panama šešir nabijen na čelo. Činio mi se poznatim. Užasno
poznatim. To sam lice već negdje vidio, mogao bih se kladiti.
Baš sam glup! Nisam se mogao sjetiti o kome je riječ, premda znam da ga dobro poznajem.
Uostalom, svejedno tko je. Jedino je važno da me Peggy prevarila s prijateljem!
Nasmijao sam se. Pa, ja sam suvremen čovjek! Neću valjda praviti scenu zbog toga što je
jedna ljepotica, osim mene, primila u krevet i mojega prijatelja. Glupost!
Okrenuo sam se da je vidim, moju Peggy. Kao da je osjetila moj pogled, pokrenula se, ruku
je podvukla pod obraz, nasmiješila se i promrmljala:
- Pilence!
Raznježio sam se. Ipak voli mene, a ne njega. Bacio sam njegovu fotografiju na stolić i
posrćući pošao prema krevetu. Pronašao sam na njemu malo mjesta i za sebe i legao uz
crvenokosu. U snu se instiktivno priljubila uza me. Bila je tako topla, puna života!
Hej, čovječe, da nas sad vidiš, Peggy i mene, ovako, jedno uz drugo na krevetu... Pucao bi
od bijesa... Harolde Ingersole, priznaj!
Eto, i imena sam ti se sjetio. I još netko tvrdi da sam pijan!
Krevet se još neko vrijeme ljuljao, a onda nas je obavio mrak.

10. POGLAVLJE
Užasno me boljela glava. Pokušao sam promijeniti položaj, ali tada je bilo još gore.
Otvorio sam oči. U vidokrug su mi ušli jedna jeftina sobna lampa iz bazara »Sve po
sedam«, izrezak iz neke revije s Clar-kom Gableom, mali križ s Isusom, bljedunjavoplavo i
srebrno obojen zid s napola razbijenim električnim prekidačem i čuperak kose. Ovo
posljednje pripadalo je, čini se, meni, ali čije je bilo sve ono što sam nabrojio?
Začuđeno sam okrenuo glavu ulijevo i spazio prevrnutu stolicu, jednu žensku čarapu
prebačenu preko niskog naslonjača, moju nogu i na njoj prasnu cipelu, a malo dalje
ogledalo i ispred njega toaletni stolić sa svakojakim drangulijama. Očito sam bio u tuđem
stanu.
Netko je u mojoj neposrednoj blizini prostenjao. Krevet na kojem sam ležao zaškripao je, i
osjetio sam udarac pod rebra. S mukom sam pridigao glavu i okrenuo je, za što sam bio
nagrađen novim napadom glavobolje.
Krevet sam dijelio - to sam ustanovio nakon nekoliko sekunda ispitivanja - s nekom
ženom. Bila je obučena u jeftinu i zgužvanu crnu haljinu. Jedna joj je čarapa neukusno
spuzla do gležnja, drugu nije ni imala. Žena je svakako htjela djelovati zavodnički, pa je
bojala kosu kestenjastocrveno, ali od tog datuma prošlo je već dosta vremena jer je pri
korijenju kosa bila žutosiva.
Bila je u godinama, što se vidjelo i po borama na vratu i blizu očiju, a razmazano rumenilo
po obrazima i neravna crta koja je trebala spasiti liniju obrva, djelovali su čak ružno. Na-
mrštio sam se. Kako li se samo usudila?
Žena je očito nešto lijepo sanjala. U snu se nasmiješila, promrmljala nježno: »Pilence!« i
stisla se uza me pipajući ko-štunjavom rukom oko moje kose. Odmakao sam se s
gađenjem.

Ali ruka joj je nastavila osvajački pohod i zaustavila se tek kad je čvrsto zgrabila moju
kosu. Zatim me potegla.
Nisam to mogao izdržati. I glavobolja i činjenica da ležim u istom krevetu s tom vješticom,
dovodili su me u očaj. Grubo sam istrgao ruku, a onda se, uz najveću moguću pažnju,
pokušao izvući iz kreveta. Uspjelo mije, ali kad sam stao na noge, osjetio sam da mi se vrti
u glavi. Mora da sam se noćas napio.
Nepoznata žena trzala je najprije desnim obrazom, kao da je uznemirava roj muha, a zatim
je otvorila oči, najprije jedno pa onda drugo. Nju, činilo se, nije iznenadilo što se neki
neznanac nalazi u njenoj (valjda) sobi. Nasmiješila mi se i namig-nula.
- Kako si, mali? - upitala me nježno.
Na brzinu sam stisnuo čvor na kravati. Neprijateljski sam je pogledao.
- Što ja ovdje radim?
Nasmijala se, kriještavo poput kakve ptice grabljivice.
- Vodiš sa mnom ljubav, pilence!
Povukla se na svoj dio kreveta. Dekolte na njezinoj izno-šenoj haljini još se više otvorio i
otkrio mršave, mlohave grudi. Pokretom ruke me pozvala.
- Zar nećeš opet k svojoj Peggy?
Peggy? Ime mi je bilo poznato. Barem mi se tako pričinilo.
Iz jednog kuta sobe strahovito je zaudaralo. Krenuo sam natraške i spotakao sam se o neki
predmet. Čas kasnije, našao sam se u niskom naslonjaču, s obje noge preko prirucja. Peggy
se smijala pokazujući zlatan zub.
- Slatki moj mali, kako si samo nespretan! - rekla je. - A
noćas si bio pravi dasa!
Polako mi je svitalo. Dakle, noćas sam bio pijan, temeljito pijan, toliko pijan da sam se
uspio zbližiti s tom starom kri-ještalicom. Možda mi se tada čak i dopadala?
Ipak, nešto me kopkalo. Tamo negdje, na kraju mozga, postojalo je nešto što je
opravdavalo moj boravak u ovoj sobi, moju vezu s Peggy. Samo što?
Objema sam se rukama uhvatio za glavu. Znao sam da je postojao razlog da se opijem,
čvrsti razlog koji opravdava čak i ovaj moj pad.

- Želiš li nešto popiti? Liker?

Žena u krevetu bila je i nadalje ljubazna prema meni, ali ovaj je put i nehotice pridonijela
da mi se razbistre misli.
Liker! Gamble! Orahovac!
Znao sam sad sve. Sinoć sam se uputio s Gambleom od bara do bara da ustanovimo tko
pije u ovom gradu liker od oraha. Zadatak je bio naporan, trebalo je mnogo i podnijeti, a
rezultat - evo, i te kako vidljiv!
Glava me još jače zaboljela od intenzivnog naprezanja.
- Gdje je Gamble? - upitao sam kroz stisnute ruke.
- Ona stara propalica?
-Da?
Nisam dobio odgovor. Odmakao sam ruku i vidio Peggy kako stoji uz krevet, s jednom
nogom na noćnom ormariću, i zateže čarapu preko koljena.
- Dakle?
Slegla je ramenima.
- Što da vodim brigu o tvojim prijateljima? Moj je posao da
te dobro zabavim, tvoj je da pošteno platiš, i gotovo!
- Da platim?
Gledao sam je s nerazumijevanjem. Ona je i dalje mirno navlačila čarapu preko noge a
drugom rukom tražila pod haljinom kraj od držača za čarape.
- Da pošteno platiš, razumljivo, malo moje pilence!
Gtas joj je bio miran.
- Što da platim?
Sad je tek osovila glavu i promotrila me s iznenađenjem koje je trebalo djelovati ljupko.
- Zar misliš da se mala Peggy mučila s tobom cijelu noć
besplatno? Za tvoje lijepe oči? Ili bubuljičav nos?
Posljednje riječi bile su izgovorene u povišenom tonu. Ali, još nisam bio načisto što sam
dužan platiti toj odurnoj ženi.
Peggy mi je prišla s jednom nogom bosom, a drugom u čarapi i cipeli s visokom šiljastom
petom. Sada je čak i hramala.
Osjetio sam se ugrožen pa sam uzmakao koliko mi je naslonjač dopuštao, i podigao ruke
pred lice. Ali ona mi je jedino pomakla noge s naslona za ruke i izvukla iz naslonjača drugu

čarapu. Ipak, žena je iskoristila priliku, kad je bila nagnuta nada mnom, da me poljubi u
čelo. Nekako majčinski.
- Zlatni moj mali, zar si loše volje? Ne možeš se potužiti na
svoju Peggy, to sigurno ne. Nitko se nikad nije potužio na Peg-
gy!
Stresao sam se. Jednu sam ruku i dalje držao kao obrambeni pojas, a drugom sam počeo
bjesomučno trljati čelo na mjestu gdje me poljubila.
- Volim te, pilence - nastavila je žena ne primjećujući moje
kretnje. - Zbog toga ti i neću zaračunati punu tarifu.
-Nećeš... punu...?!? Pogledala me nježno.
- Dvadeset dolara! Poseban popust za moje pilence!
Glava me opet užasno zaboljela.
- Zar nisam dobra?
Kako sam ja i dalje šutio i trljao obeščašćeno mjesto na čelu, Peggy je počela gubiti živce.
- Dobro, a što je sad? Misliš li ti vječno ovako sjediti, šutjeti
i oštećivati moj teško skucani namještaj a da se ne prihvatiš
novčarke?
Njezin izazov donio je rezultat. Skočio sam iz naslonjača kao oparen i progovorio:
- Vještice! - dreknuo sam. - Zar ne shvaćaš da si me omela
u obavljanju zadatka? Zar ti nije jasno da sam zbog tebe propu
stio da uhvatim ubojicu? Zar ti treba posebno naglašavati da si
mi možda upropastila život?
Moj glas dosegao bi možda i visoki »c« da se nije u posljednji čas prelomio. Ali, to nju nije
impresioniralo. Podbočila se rukama, udahnula duboko zrak i uzvratila mi punom
mjerom. Dobar odgoj i urođeni stid ne dopuštaju mi da ovdje ponovim sve one izraze što
ih je Peggy upotrijebila, da me ocrni i prikaže kao zavodnika koji ju je zaveo na pogrešan
put, krivca za njezin moralni pad i slično, a da joj za sve te strahote uopće ne plaća, kao što
treba da plati svaki čovjek. Ali ona, naglasila je, tek sada uvida da nema posla s poštenim
čovjekom nego s gangsterom, izrabljivačem i pohotnikom, koji najprije iskoristi
nezaštićenu ženu a onda je bezobzirno odbaci. Kad se samo sjeti - tu je prinijela obje ruke
čelu i zadržala ih neko vrijeme u vrlo teatral-

noj pozi - kako su drugi muškarci bili džentlmeni s njom, kako su joj galantno plaćali
njezine usluge, kako su se nježno s njom oprostili, kako su joj nekad čak i pisali...
- Onaj posljednji, mali iz New Yorka, na primjer... - počela
je navoditi konkretne primjere. Naglo sam je prekinuo:
- Koji iz New Yorka?
- Onaj što je ovih dana prespavao kod mene...
- Tko? Kako se zove?
- A šta ja znam kako se zove! Zar ti misliš da pitam svaku
mušteriju kako joj je ime i prezime? Tko bi zapamtio tolika
imena]
- Čekaj, Peggy. Sjeti se, važno je!
Peggy se namrštila.
- Sto ti, zapravo, hoćeš? - upitala me Peggy i prijeteći za-
koraknula prema meni. Instinktivno sam se povlačio. Stao sam
tek kad me pritjerala do toaletnog ormarića. Rukama sam na
pipao bočice za parfem, kutijicu za crvenilo. Odjednom su mi
prsti počeli grozničavo tražiti po površini toaletnog ormarića.
Čak sam i znao što traže.
Najprije sam nabasao na okvir za fotografiju i prevrnuo ga. Znao sam, a da ne gledam, da je
u njemu slika dječaka u kau-bojskom odijelu. Onda sam napipao još jednu fotografiju, bez
okvira i manju, koja je ležala na ormariću.
- Što hoćeš od mene? - siktala mi je u lice Peggy.
Strelovitom brzinom prinio sam joj malu fotografiju pred
oči.
- Tko je ovaj čovjek?
Gledao sam s napetom pažnjom njezino lice, usta, oči. Hoće li se odati?
Pogledom je preletjela preko fotografije i slegla ramenima.
- To je taj mali iz New Yorka...!
- Kako se zove?
Usta su joj se razvukla u grimasu.
- Nisam li ti već rekla da ne pamtim imena mušterija? Znam
li, možda, tvoje? A tvoja mi je faca zapravo poznata...
- Ne zove li se možda Harold Ingersole? - viknuo sam.
Šutjela je.

- Odgovori! - dahtao sam joj u lice. - Nije li to Harold

Ingersole?
Nije mi odgovorila. Zapravo, taj mi odgovor nije bio ni potreban. Pa, tko je imao više
prilike da promatra lice tog nesretnog čovjeka nego ja u polumraku svojega stana, koji se
od predviđenog ljubavnog loga pretvorio u mrtvačnicu? Ali, postojalo je drugo pitanje,
mnogo važnije: kako i gdje je Peggy upoznala Harolda, kako je njegova fotografija dospjela
na njezin ormarić, što ona zna o njemu?
Upitao sam je sve to, ali ni sad nisam dobio odgovor. Peggy se samo mrštila i nijemo me
promatrala.
Odjednom mije sinulo. Pa, ona je, možda...
- Zašto... zašto si ga otrovala?
Tada je prasnula:
- Prokleti vraže! - zaurlala je Peggy. - Zar tako? Najprije
me opijaš, onda me siluješ, pa zatim ništa ne platiš, i, na kraju,
još me optužuješ da sam ubojica!?! I to ubojica moje najbolje i
najpoštenije mušterije u posljednjih dvadeset godina! Podlace!
Ti, ti si ubojica!
Zgrabila me za ovratnik i počela žestoko drmati. To je nije zadovoljilo, pa me nekoliko
puta i žestoko pljusnula. Iskoristila je moju trenutačnu zbunjenost, okrenula me oko osi i
svom snagom udarila koljenom u stražnjicu. Posrnuo sam preko ormarića srušivši na pod
sve one drangulije, a zatim grunuo glavom o zid i spuznuo na pod. Još nije bila zadovoljna.
Ponovo me uspravila, malo izmijenila smjer i opet udarila koljenom tako da sam
zaglavinjao prema vratima. Na putu do njih uspjela me još nekoliko puta dohvatiti,
uglavnom sve po istom mjestu.
Vrata su, na žalost, bila zaključana, pa sam u njih udario snagom uragana. Ostao sam tamo
prikliješten, kratko vrijeme bez daha i potpuno nepomičan, što je Peggv iskoristila da
skine cipelu sa šiljastom petom. Uočio sam opasnost za svoje naočale, pa sam ih pokušao
zaštititi podignutim rukama. Tada je ona prebacila težište svojih udaraca, ovaj put golom
šakom, na moj nezaštićen trbuh. Polako, vrlo polako približavao sam se prljavom podu. On
je najposlije i postao moje prebivalište.
Ne zadugo. Peggv je odlučnim pokretom otključala vrata i udarcima obuvene noge
izgurala me na stubište. Tek kad je i

posljednji centimetar mojega tijela prešao preko praga njezina stana, zaustavila se:
- Prokleti podlace! Odlazi prije nego što te svojeručno ne
izbacim na ulicu! I ne izlazi mi više na oči!
Nakon toga snažno je pljunula. Ustanovivši da je pljuvačka promašila cilj, pljunula je još
jednom, ovaj put točno na moje lijevo rame. Zatim je protrljala ruke i bučno zatvorila za
sobom vrata. s,
¦Priznajem, osjećao sam se prilično nelagodno na prašnom i hladnom stubištu, sav
ugruvan, s glavoboljom koja se opet-p©-. ^ *~ javila, udružena i s potmulim bolovima na
svim mjestima gdje me Peggy dohvatila. Podigao sam glavu i susreo se s radoznalim
pogledom starčića s kozjom bradicom, koji je provirivao s po-luodškrinutih vrata preko
puta Peggvna stana.
- Hi, hi, hi - smijao se jarac - zar je Peggy jutros loše volje?
Dostojanstveno sam okrenuo glavu od njega. Čovjek uvijek
mora biti na visini događaja. To me, valjda, i ponukalo da se mašim novčarke i izvadim
novčanicu od 20 dolara. Dat ću joj, pomislio sam, premda je nisam ni taknuo. Ali, neka! Da
vidi drolja da sam džentlmen!
Zakucao sam na njezina vrata iz ležeće perspektive u kojoj sam se nalazio i čekao. Nakon
kraćeg vremena vrata su se otvorila, a iznad mene pojavila se Peggvna glava.
- Još si ovdje? - zarežala je i podigla nogu da me dohvati
vrškom cipele.
Nisam ništa rekao, samo sam podigao novčanicu da je ona spazi.
Ciknula je bijesno:
- Zar misliš da ću primiti tvoj prljavi novac?
Vršak njezine cipele pogodio me u zglob ruke. Zastenjao sam i ispustio novčanicu. Ona ju
je još jednom pogledala, a onda se sagnula, nijemo je zgrabila i smotala u džep.
- I da te nikad više nisam vidjela! - dobacila mi je bijesno,
zatvorivši zatim vrata.
Zaprepašteno sam gledao u zglob svoje ruke koji me još bolio.
- Hi, hi, hi - smijao se ponovo onaj jarac - taj novac ste si
zaista mogli uštedjeti!

Naljutio me. Ustao sam i pošao prema njemu. Njegovo lice najprije se od nasmijanog
preobrazilo u iznenađeno, a zatim je poprimilo preplašen izraz. Shvatio je pravodobno i
naglo zatvorio vrata.
U glavi mi je bučalo, bio sam zbunjen, premlaćen, nesretan. Svakako, u kondiciji koja je
bila posve oprečna s onom kakvu čovjek želi za susret sa Jennifer. A osoba s kojom sam se
sudario na izlazu iz veže bila je upravo ona.
- Timothv! - kriknula je poluglasno.
Pogledao sam je, kimnuo joj glavom i pokušao da je za-obiđem.
- Timothv, dragi!
Njezin uzvik bio je ispunjen strahom i nježnošću, zaista vrlo ugodnom kombinacijom.
Nastojao sam prozreti o čemu je riječ.
- Ranjen si?
Njezine ruke grčevito su me uhvatile za lijevu mišicu, upravo na mjestu gdje me još boljela
od udarca plesne cipele. Jauk-nuo sam.
- Krvariš?
Jennifer je bila blijeda. Obuhvatila me oko ramena i nježno privukla sebi. Ogledala se oko
sebe i mahnula vozaču taksija, koji se, srećom, našao sa svojim vozilom u blizini. On je
prišao i nas dvoje smo se smjestili na udobnom sjedalu. Jennifer me i dalje držala jednom
rukom oko ramena a drugom mi nježno milovala obraz.
- Krvariš? - upitala me još jednom.
Odmahnuo sam glavom i taj pokret iskoristio da prislonim obraz na njezinu desnu dojku.
Bila je topla, mirisna i lagano se nadimala. Zatvorio sam oči i ugledao - Peggy. Brzo sam
podigao j»lavu.
- Sto je? - upitala me Jennifer zabrinuto.
- Dakle, kamo ćemo? - upitao je nestrpljivo vozač.
- U bolnicu! - rekla je Jennifer glasom iz kojega je odzva
njala odlučnost.

- Kući! - dahnuo sam ja.

Ona me pogledala.
- A rane?

Zavrtio sam glavom, što je, nadao sam se, moglo značiti i da ih nemam, i da možda nisu
važne taj tren. Djevojka me gledala zadivljeno.
- Dakle? - prekinuo je scenu vozač.
Promrmljao sam adresu i stavio jednu ruku na njeno koljeno. Položaj nije baš bio dobar,
pa sam ruku malo povukao gore, tako da mi je sada šaka ležala na njezinoj butini. I ona je
bila
topla.
Jennifer mi je pomilovala ruku.
- Opet si nekog?
Odmahnuo sam glavom.
- Pokušali su tebe?
Ponovo sam odmahnuo glavom. Ruku sam pomakao i opet vratio u prijašnji položaj.
- Gangsterska banda! - promrmljao sam.
Osjetio sam po njezinoj butini da je sva zadrhtala, pa sam je nastojao umiriti milujući je
lagano.
- Koliko ih je bilo? - pitala je bez daha.
- Ne znam! - odvratio sam. - Nikad ne brojim!
Kroz prozor sam ustanovio da smo već blizu mojega stana. Rukom je opet pomilovala
moju ruku, ovaj put onu drugu.
- Sto to imaš u ruci? - upitala me.
Pogledao sam iznenađeno. Zar nešto držim u ruci?
Otvorio sam šaku i u njoj našao zgužvan papir. Odmah sam se prisjetio; bila je to
fotografija Harolda Ingersolea. Jennifer je izvukla papir, izravnala ga i pažljivo promotrila
muškarca s pa-nama šeširom.
- Tko ti je to? - upitala je.
- Čovjek ispod presvlake za kauč - odgovorio sam jednos
tavno.
Ona je na trenutak sklopila oči. Mislio sam da će se onesvijestiti. Automobil je u tom
trenutku snažno zaokrenuo u ulicu u kojoj stanujem, a Jennifer mi se, bačena inercijom,
objesila oko vrata.
- Obožavam te! - šapnula je.
- Dolar i dvadeset centa! - nadovezao je vozač.
Izvukli smo se iz automobila. Platio sam vozaču i okrenuo se Jennifer. Pokraj nje primijetio
sam Debelog Bugsyja, koji me gledao kao da sam mu ukrao velik komad pite s mesom.

- Gdje si, Timothv? - huknuo je.

- Ovdje, kako vidite! - odgovorio sam, poravnao kravatu i
rukom iščetkao odijelo. - Trebate me?
- Tražim te po cijelome gradu - potužio se Debeli Bugsy. -
Taxter te je izgubio iz vida još jučer po podne, a danas sam ja u
službi.
Gledao me s nadom.
- Ulaziš? - pitao je i glavom mahnuo prema kući.
- Ulazim - kimnuo sam glavom.
-1 ne izlaziš više?
- Ne izlazim!
- To će biti moja briga! - nadovezala je Jennifer privijajući
se uza me. - Možete mirno kući, policajce!
Nasmijali smo se svi troje. Debeli Bugsy je ipak, za svaki slučaj, pričekao dok sam otvarao
vrata i propuštao Jennifer u predsoblje. Kimnuo sam mu glavom i zatvorio za sobom vrata.
U predsoblju je stajala Cassandra Harrington i šutke nas promatrala. Pogled joj se
zaustavio na mojem neurednom odijelu i raščupanoj kosi, ali to je trajalo vrlo kratko.
Zatim je glavom pokazala na vrata što vode u moju sobu i značajno mi namignula. Onda je
još pogledala Jennifer i zavrtjela glavom. Nakon cijele te ceremonije, gospoda Harrington
povukla se u svoje odaje.
Nasmiješio sam se Jennifer i privukao je sebi. Otvorio sam vrata i pustio je da prva ude.
Ona je zastala već na vratima i u nešto se zagledala.
»Mrtvac,« prošlo mije glavom poput munje. Podigao sam se na prste i pogledao preko
njezina ramena.
U naslonjaču, usred moje sobe, sjedila je plavokosa ljepotica iz »Celtica«.

11. POGLAVLJE
Plavojka je turpijicom sa sedefastim drškom prevlačila preko šiljastog nokta na lijevoj
ruci. Podigla je pogled i rekla poslovno:
- Mister Tatcher, pretpostavljam?
Progurao sam se pokraj Jennifer i ušao u sobu.
- Da, ja sam Tatcher. Timothv Tatcher - rekao sam vrlo, vrlo
ljubazno. Pod rebrima sam osjetio kratak udarac. Javila se, da
kle, i Jennifer.
Plavojka je prebacila nogu preko noge. Obje su bile prvoklasno oblikovane.
- Ja sam Kathleen Wright - nastavila je. - Predstavnica sam
tvrtke »Adonis«, muško rublje, gaće, potkošulje. Posljednji
modeli, prema najnovijim dostignućima londonskih kreatora.
Došla sam vam ponuditi najbolje što se na američkom tržištu
može naći. Koliko naručujete?
Glas joj je bio poslovan, reklo bi se i pomalo nezainteresiran. Ali, sve ostalo na njoj
djelovalo je kao ponuda, pa sam se odmah odlučio.
- Tucet, tucet!
Podigla je obje obrve. Moj brzi pristanak kao da ju je iznenadio.
- Čega? - upitala je Kathleen Wright i izvukla iz džepa mali
notes uvezan u ružičastu kožu.
- Hmmm - u glavi sam grozničavo pretresao svoje potrebe.
- Za početak mi dajte tucet potkošulja... I...
Lice joj je odavalo još veće iznenađenje.
-1? - pitala je upisujući vjerojatno potkošulje u svoj notes.
- Gaće se izrađuju po mjeri, ili?... - upitao sam. - Osim toga,
zanima me da li možda?...
Ona je malo oklijevala s odgovorom.
- Imamo nekoliko standardnih mjera - odgovorila je na
pokon. Pogledom je ispitljivo prešla preko onoga dijela mojega

tijela što su ga sakrivale hlače. Osjetio sam lagano crvenilo u obrazima.

- Vama će odgovarati broj 3 - stručnjački me procijenio taj
najljepši trgovački putnik što sam ga ikad vidio. - Ili, još bolje, 3
a!
- Onda tucet gaća 3 a! - odlučio sam se. - Ne, tucet i pol!
- Jeste li sigurni da vam upravo toliko treba?
Da ovo pitanje nije izgovoreno melidiozno, mogao bih pomisliti da ga je uputila Jennifer.
Ovako, iz usta osobe koja prodaje robu, djelovalo je nekako začudno.
- Kako? - upitao sam ne shvaćajući.
- Nije li to možda previše? - pitao je plavokosi trgovački
putnik.
- Ne razumijem!
Sad se ona zbunila. Pocrvenjela je i nešto promrmljala u bradu.
- Znači, rekli ste da vam je potrebno...
- Dva tuceta gaća! - dodao sam.
Pogledala me zaprepašteno.
-Dva?
Kimnuo sam radosno glavom.
- Dva. Upravo tako.
Sad se umiješala i Jennifer.
- Ne misliš li, Timothv, da je narudžba ipak nekako odviše
velika? I to još toga artikla!
Pogledao sam je s visoka.
- Otkad se ti razumiješ koliko je gaća potrebno jednom
džentlmenu?
U ovoj sobi nije bilo neugodno jedino meni. Moje sugovornice bile su gotovo grogi.
- Znači, dva tuceta! - ponavljala je slomljenim glasom
Kathleen zapisujući broj u notes.
- A cijena? - uplela se ponovo Jennifer.
Kathleen je brzo pogledala nju, zatim mene, pa opet nju. Ja sam prekinuo to nijemo
ispitivanje.
- Nije važno, nije važno - rekao sam. - Samo vi meni poša
ljite robu, ili, još bolje, osobno isporučite kako bih mogao pro
vjeriti pristaju li mi naručeni artikli...!

Odjednom sam osjetio kako je zapravo lako razgovarati s lijepim djevojkama. I kako je
divno biti pomalo i drzak, osobito kad ljepotice porumene ili poniknu pogledom. A
Kathleen je upravo poniknula pogledom na moju opasku.
- Ne znam - promucala je. - Robu obično šaljemo poštom.
Možda će u ovom slučaju, pošto je narudžba velika, zaista netko
doći k vama. Hoću li to biti ja...
Slegla je ramenima.
Pogledao sam Jennifer. Bila je vidljivo bijesna. I opet sam malo porastao i osjetio da mi
prilike dopuštaju da nastavim nevinu igru.
- A boja? - upitao sam.
- Čega? - prošaptala je Kathleen.
- Gaća, razumljivo!
- Oh! - uzdahnula je po sedamnaesti put ljepotica. - Zar
imate i tu nekih posebnih želja?
Zagledao sam se u strop praveći se da duboko razmišljam.
- Ne želite li boje kakve se ovdje najviše nose?
Glas gospođice Wright bio je potpuno skrhan, ajojni se svidjelo. Kad se samo sjetim kako
se ukrućeno držala_k.ad smo _
ušli u sobu, kako nas je samo naduto pogledala! A sad_ pjuzi^
upravo puzi pred Timothvjem Tatcherom!
Nehajno sam popravio kravatu.
- A kakve se kod nas nose? - upitao sam ležerno.
- Ovaj... - djevojka se smela. - Ja...
- Timothv! - prekorila me Jennifer.
Nadmoćno sam šutio i uporno gledao u plavojku očekujući odgovor.
- Pa, valjda znate... - rekla je napokon.
- Znam kakve gaće nosim ja, ali to ne znači da su gaće takve
boje u modi u cijelim SAD. Prema tome...
Kathleen je čedno skupila noge i nervozno počela prelaziti rukom preko haljine koja joj je
dobrano pokrivala koljena.
- Uostalom, nije važno - pomogao sam joj. - Želim gaće
kakve se sada nose u Engleskoj! Razumijete?
-Ali...
- Ne znate koje boje?
-Ne!

- Onda pitajte svoje šefove. Oni će to sigurno znati.

Kimnula je glavom i ustala iz naslonjača nespretno gurajući
notes u džep na kaputiću kostima.
- Recite im: Made in England!
Još je jednom kimnula glavom i pogledala prema vratima. Gotovo mi se sažalila. Ali, sa
ženama treba tako! Pružila mi je ruku.
- Zahvaljujem, gospodine Tatcher! - rekla je drhtavim gla
som.
- Nema na čemu - odgovorio sam velikodušno. - Drago mi
je što sam robu naručio kod vas. Iako je bio ovdje i vaš susjed!
- Moj susjed?
- Da! - rekao sam. - Poštovani Chester Rowe, vaš susjed iz
hotela »Celtic«! Vi stanujete u tom hotelu, zar ne?
- Ddddda... - promucala je. - Kako znate?
Nadmoćno sam se nasmijao.
- Znam - odgovorio sam kratko. - Tamo stanuje i predstav
nik tvrtke »Cupido«, koji je nešto prije vas došao s istom po
nudom.
- S po... - glas joj se prelomio još pri prvom slogu. - Kada?
- To sad nije važno - odgovorio sam. - Potražio me i dao istu
ponudu: muško rublje, gaće i potkošulje.
- Bili ste s njim? On vas je potražio? Ovdje?
Začudilo me zanimanje za kretanje i rad Chestera Rovvea, ali to je, u krajnjoj liniji, možda
bilo i razumljivo. Ta riječ je o konkurentima.
- On me potražio ovdje, ali mene tada nije bilo kod kuće.
Razgovarao je samo s mojom stanodavkom, gospođom Har-
rington. Ali, našao sam se s njim u hotelu. U »Celticu«, u nje
govoj sobi!
- Nemoguće - zgranula se Kathleen. Njezino lijepo lice bilo
je bijelo kao kreda. - Zakasnila sam, znači...!
- Sve je u redu, Kathleen, sve je u redu! Neka vaši samo
pošalju robu. Vi ste svoj zadatak obavili savjesno. Sigurno ćete
dobiti i proviziju, zar ne?
Ona je makinalno kimnula glavom ne videći više nikoga. Izvukla je svoju ruku iz moje i
potrčala prema vratima. Dospio

sam još jedino zatvoriti za njom izlazna vrata, tako joj se odjednom žurilo.
- Kako možeš...?
Čini se da se Jennifer smilila ta djevojka. Slegao sam ramenima.
- Zar ti nije žao?
Opet sam slegao ramenima.
- Ti si nesmiljen sa ženama!
Još jednom sam slegao ramenima. Zar je tu bio potreban neki moj komentar?
Jennifer mi je prišla i obavila mi obje ruke oko vrata. Htio sam je odgurnuti, što bi bilo u
skladu s razgovorom, ali to nisam učinio. Ne treba, naime, propustiti priliku.
Poljubac je bio veličanstven.
- Okrutniče! - prošaptala je Jennifer, to je bilo sve što je
dospjela reći. Jer meni nije nikad dovoljan jedan poljubac. Na
kon petog me upitala:
- Jutros ne kriješ nikakvog mrtvaca u sobi?
Nisam to shvatio kao šalu.
- Ne - odgovorio sam.
- Ni u kupaonici?
- Vjerujem da ne!
Ona se privila uza me.
- Znači, nitko nam ne smeta?
Sada je bio na meni red da postavljam pitanja:
- A ti? Nećeš li i sada telefonirati Georgeu?
Ljutito je napućila usne iz kojih su tek malo provirivali zu-bići.
- Ili da nećeš, možda, otići? Bijesna kao posljednji put?
Ostaviti me samog?
Odlučno je odmahnula glavom i poljubila me. Uzviknuo sam. Djevojka me ugrizla za
usnicu. Izvadio sam rupčić i obrisao krv koja je navrla.
- Nemoj tako... - rekao sam pomalo ljutito.
- Oprosti, dragi - odgovorila je pokorno. - Ne mogu se
svladati.
Razumio sam je i dopustio joj da me još jednom poljubi. Ovaj put bio je to nježan poljubac
koji se otegao i, na kraju,

postao vrlo strastven. Zadihani, odvojili smo se jedno od drugoga.

Nježno sam je odgurnuo.
- Idem se tuširati. I presvući - rekao sam. - Pogledaj kakvo
mi je odijelo. A ti pođi u kuhinju i priredi mi nešto za jelo. Mrtav
sam gladan!
- U hladnjaku imaš sve! - doviknuo sam još za njom. -
Nešto i na stolu. Uostalom, snaći ćeš se!
- U redu, dragi! - odgovorila mi je iz kuhinje.
Godio mi je mlak tuš. Činilo mi se da voda ispire iz mene i sav alkohol, i burnu noć, i
glavobolju, i bubotke što mi ih je zadala Peggy. Sve, sve, osim pomisao na - Kathleen.
Kakav stas! Noge! Oči! Nisam smio, zaista...
Ne. Ipak je bolje ovako. Neka me upozna otprve!
Osjećao sam da ćemo se još negdje sresti, Kathleen i ja.
Obrijao sam se i namazao kosu briljantinom, zatim sam obukao bijelu košulju i plavo
odijelo. To mi izvrsno pristaje, kažu. Ušao sam u sobu gdje me već čekalo jelo. I Jennifer,
još jedna zgodna djevojka. Nije loše, pomislio sam.
- Kako se čovjek divno osjeća! - uzviknuo sam glasno a
djevojka se sretno nasmijala. Kad sam sjedao za stol, pružila mi
je usne. Bio je to zaista dobar aperitiv!
Za jela nismo pričali. Ona je pričekala dok nisam strpao u usta i posljednji zalogaj, onda je
iznijela posude, vratila se u sobu i pružila mi ruku. Prihvatio sam je. Povukla me u
naslonjač, a onda mi sjela na koljena. Obje ruke ovila mi je oko vrata i još jednom poljubila.
Umjesto kolača, tako sam shvatio taj poljubac.
- A sada mi sve pričaj!
-Što?
- Sve po redu!
Čudno je to: čovjek dugo želi da mu tako lijepa djevojka sjedi na koljenima, a kad se to
jednom ostvari, već nakon dvije minute nastoji da se riješi teškog tereta. Noge su mi
trnule. Zbog toga sam je pažljivo premjestio na naslon sjedala, tako da je najveći dio težine
podnosio naslonjač, a meni su preostali lakši dijelovi tijela. I to oni najljepši - njezine noge!
- Dakle? - ustrajala je djevojka.

- Ne znam što te uopće zanima?

- Sve!
- Kako sve?
- Ne luduj! Rekla sam sve, znači sve!
Udobnije sam se smjestio u naslonjaču.
- Dakle, rodio sam se prije dvadeset i...
-Oh!
Jennifer se namrštila. Poljubio sam joj rame jer mi je ono bilo najbliže.
- Znači, ne sve? - upitao sam nedužno.
Učinila je pokret kao da će napustiti naslonjač, ali to nije izvela uvjerljivo. Položio sam
ruku na njezino koljeno, pa je ostala.
- Dakle? Kako je bilo s tim Ingersoleom?
Počela me nervirati što inzistira na neugodnoj prošlosti, i to sada kad nam može biti
mnogo ljepše.
- A zašto te to zanima?
- Zanima me, razumljivo da me zanima. Bila sam u sobi s
mrtvacem, bila sam u zagrljaju njegova ubojice...
- Jennifer, ja nisam ubio Ingersolea!
- Nisi?
- Nisam, kunem ti se!
Casak je šutjela. Njezini prsti igrali su se mojom usnom resicom, ali to me ovaj put
smetalo. Odmakao sam glavu i oslobodio uho. Zatim sam je pogledao u oči, duboko i
značajno.
- Ne vjeruješ?
- Ovaj... vjerujem, ali...
- Što, ali?
Djevojka me zagrlila.
- Ipak mi moraš ispričati sve. Sve po redu!
Zatvorio sam oči i sjetio se ispitivanja u policiji. Onog mukotrpnog ponavljanja, snažnog
svjetla i mraka iz kojega su dopirala pitanja, sve jedno nalik na drugo. Ali Jennifer nije bila
Callaghan.
- Bilo je već prošlo osam sati, čekao sam tebe. Nisi dolazila
i postajao sam nervozan. Odjednom sam čuo zvonce. Potrčao
sam u predsoblje i...
- U koliko je to sati bilo? - prekinula me Jennifer.
- Ne znam. Nekoliko minuta poslije devet. Dakle, potrčao
sam u predsoblje, kad...
- Kako si bio obučen? Jesi li imao kaput ili si bio samo u
košulji? Imao si i kravatu?
Pogledao sam je začuđeno.
- Pa, sjećaš se, valjda, kako sam bio obučen! Onako isto kao
kad si ti došla. Ali... No, kad sam došao u predsoblje i prišao
vratima u namjeri da ih ot...
Jennifer mi je rukom zatvorila usta.
- Nemoj se ljutiti, dragi, ali zanimaju me sve pojedinosti.
Znači, ti si čuo zvono i onda si, razumljivo, pomislio da sam to
ja, zar ne?
- Svakako! Pa rekla si da ćeš doći u devet, točno u devet, a
devet |e već bilo prošlo. Zbog toga sam odmah pomis...
- Čekaj, trenutak! U tom momentu soba je bila priređena za
doček? Mislim, cvijeće, piće i te stvari...?
- Svakako. Čak sam imao i nekih poteškoća s tim cvijećem...
Ali, zašto te sve to tako zanima?
Jennifer se nasmijala.
- Znaš, zanima me. Mene sve zanima što je u vezi s tobom.
Nezgoda je samo u tome što imam slabo pamćenje, pa se bo
jim... Ali, pričekaj trenutak!
U tren oka spuzla je s naslonjača i prišla stoliću gdje je spazila olovku. Pročeprkala je
među papirima iznad kauča i odande izvukla potpuno čist arak. Onda je sjela na kauč, dva i
pol koraka od mene!
- Jennifer, zar nećeš ovamo? I što će ti taj prokleti papir?
- Ne ljuti se, dragi - prošaptala je i dobacila mi nježan
pogled. - Htjela bih pobilježiti sve pojedinosti. Rekao si da si
me čekao u devet, a mene nije bilo? Pa, ja sam se zadržala s
onom brbljavkom Peabodv. Hm. Zatim je odjeknulo zvonce pa
si još dotjerao sobu, cvijeće i te stvari. Nakon toga pošao si u
predsoblje. Što si tamo tražio?
Podigla je pogled s papira po kojemu je dotad pravila za-bilješke.
- Ali, Jennifer!
Oči su joj postale tužne.
- Nije dobro? Pobrkala sam nešto? Oh!

Zajecala je. Skočio sam s naslonjača kao uboden iglom. Uhvatio sam je za ruke koje su joj
pokrile divno pjegavo lišće.
- Jennifer!
- Kako sam nesretna!
Glava joj je počivala na mojem ramenu. Nježno sam joj milovao kosu, a onda je podigla
glavu i šapnula mi sasvim izbliza, tako da mi je njezin topao dah zamaglio naočale:
- Dragi, ti ćeš mi pomoći!
Kimnuo sam uvjereno glavom.
- Hoćeš li, zaista?
U glasu joj je bilo toliko bespomoćnosti i toliko očaja da sam još jednom kimnuo glavom.
- Hoćeš li sve to napisati?
Trgao sam se i pogledao je iznenađeno. Na žalost, stakla na naočalama bila su mi još
zamagljena od njezina daha tako da nisam mogao odgonetnuti izraz njezinih očiju.
-Ali?
- Napisat ćeš, zar ne, dragi, sve ćeš mi to napisati.
- Ali, zašto, Jennifer?
- Hoćeš, Timothv, hoćeš - šaptala je ona i dahom mi još jače
zamagljivala stakla.
- Zar neće biti dosta da ti sve ispričam?
Odmahnula je glavom.
- Kad sam tako zaboravljiva! I zbunjena. Bolje da ti to na-
pišeš. Ti si reporter, znaš to bolje od mene. Daj, molim te!
Odjednom se magla počela razilaziti. Na staklima i u mojoj glavi.
- Tko to traži od tebe?
-Što?
Odmakla se i prestrašeno me pogledala. Izvadio sam rupčić iz džepa i pažljivo obrisao
naočale, pa sam je oštro pogledao.
- Tko je tražio od tebe da doneseš prikaz onoga što se sve
ovdje dogodilo?
Ustala je i ispružila obje ruke prema meni, ali ne da me približi sebi nego da se obrani.
- Timothv, kako možeš posumnjati u mene? Kako možeš i
pomisliti da bih ja tako nešto uradila? Pa, George za mene ništa
ne znači. On je podlac, a ti...!

Prekinula je tiradu i prestrašeno stavila ruku pred usta koja su tako mnogo brbljala.
- Dakle, George!
Bio sam bijesan, užasno bijesan.
-Ah, ne, nemoj!
Pošao sam prema njoj, ona je uzmicala. Nije imala dovoljno prostora za uzmak. Došla je do
kauča, a kad je htjela uzmaknuti još korak-dva, pala je nauznak. Oči su joj se zaustavile na
presvlaci za kauč, onoj koja je preksinoć pokrivala Ingersolea. Pogledala me užasnuto i još
jednom kriknula.
Spustio sam ruke koje su pošle prema njezinu vratu.
- Znači, i opet si došla k meni glumeći da me voliš. A ja,
budala...! To je bilo za »Bubanj«?
Jennifer je kimnula glavom.
- George te je nagovorio?
- On i O'Keefe.
- Krasno društvo! Prvoklasni novinari! Šalju djevojku da im
piše reportažu...!
Nervozno sam se ushodao po sobi. Za to vrijeme Jennifer se sabrala. Ustala je s kauča i
počela se dotjerivati. Podigla je suknju i popravila čarapu ne obazirući se na mene. Čelo joj
bilo namršteno, usnice stisnute. Bila je ljuta na samu sebe.
Zaustavio sam se i promatrao kako popravlja i drugu čarapu.
- Jennifer! - pozvao sam je.
Nevoljko je podigla glavu.
- Zar me zaista ne voliš?
- Tebe? - Ona je prasnula u smijeh. - Zar ti još nije jasno
kakvo mišljenje imam o tebi?
-Jennifer...!
Prišao sam joj i ispružio ruke. Spustila je suknju i prezirno mi se nasmijala. Udarila me po
rukama.
- Makni se! - rekla je ljutito. Onda je izašla u predsoblje i
prišla telefonu. Ponovila se scena kao i prije dva dana. Nazvala
je Georga, mogao sam se kladiti.
- George? - dopro je njezin glas u sobu u kojoj sam stajao
kao izgubljen.
Jennifer ga je izvještavala o neuspjehu svoje misije.

- Nisam ništa postigla, znaš. Ne, zaista... Pokušala sam sve...

Da, da, čak i to. Ali, neće! A sad još želi praviti tu neke sen
timentalne scene!... Da, ja odlazim. A što ću ovdje?... U redu.
Do viđenja. Poljubac!
Čuo sam zvuk prekida veze i slušalice koja je spuštena na aparat.
- Jennifer! - zazvao sam je očajnički.
Odgovorio mi je udarac nalik na ispaljeno tane. To su se zalupila izlazna vrata. Dakle, bio
sam opet sam. Sjeo sam u naslonjač i tužno se zagledao preda se.
Kako se sve odjednom srušilo!
Ne znam koliko sam dugo tako sjedio. Trgao me zvuk telefona. Kao mjesečar prešao sam
onih nekoliko metara i automatski digao slušalicu.
- Timothv? - čuo sam iz slušalice.
-Da?
- Ovdje Steve. Slušaj, što si to opet zabrljao noćas?
- Ostavi me...
Steve me nije ostavljao.
- Bio je Gamble kod mene...
- Ostavite me obojica...
- Ispričao mi je sve...
Htio sam spustiti slušalicu.
- ... i donio popis ljudi koji su nabavili...
- Što? - viknuo sam u telefon.
- ... koji su nabavili orahovac! - završio je Steve rečenicu.
- Gdje je popis? - otrijeznio sam se.
- Ovdje, kod mene. Da ti ga pročitam?
- Daj, čitaj! Ili ne, bolje nemoj! Sad ću ja skoknuti k tebi! Do
viđenja!
Spustio sam slušalicu. Ta vijest pokrenula je moj poduzetni duh. Očajavati? Nije to
karakteristika Timothvja Tatchera! Djelovati, da - djelovati!
Otrčao sam u kupaonicu da ispravim ono što je na mojoj toaleti pokvarila ona guska
Jennifer. Bijedno stvorenje, ona i onaj uobraženi George, mislio sam popravljajući kravatu.
Zar se može sa mnom tako postupati, pitao sam razmazujući briljantin rukama da ga
utrljam u kosu.

I
Oglasilo se zvono.
- Odmah - viknuo sam iz kupaonice.
Pogledao sam se još jednom u ogledalo i ustanovio da me iz njega promatra bistar mladić
pun samopouzdanja.
- Tako je, glavu gore, momče. I na posao! - rekao sam mu
zadovoljno.
Pošao sam prema vratima i otvorio ih. Preda mnom je stajao onaj odvjetnik iz New Yorka,
debeljuškasti i uglađeni Tub Wyl-
lis.
- Vi? - iznenadio sam se. - Sto opet želite?
Nije mi odgovorio. Pao mi je u naručje, a zatim spuznuo na pod. Njegove oči zurile su u
mene stakleno, bezizražajno, s ulaštena poda, gdje je ležao raširenih ruku.
Bio je mrtav, naravno.

12. POGLAVLJE
Suze su mi navrle na oči. Obuzeo me bijes, nemoćan bijes. Najprije onaj Ingersole, a sad i
ovaj prokleti advokat! One budale, policajci, sigurno će mi i ovoga htjeti natovariti na leda.
Promatrao sam odvjetnika i bijesno gunđao riječi od kojih bi pocrvenjeli i okorjeli cenzori.
Tek nakon dvije minute opazio sam nešto tamno na onom dijelu bijele košulje Tuba
Wyllisa što ga je djelomično sakrivao kaput. Gurnuo sam tamo ruku i odmah je izvukao,
kao da sam dotakao žeravicu. Ruka je bila mokra, krvava.
Dakle, odvjetnik nije otrovan!
- Hej, Timothv! - čuo sam nečiji glas. Podigao sam pogled i
na vratima ugledao Debelog Bugsvja. - Zar ne običavaš zat
varati vrata? - pitao me prijazno. - Znaš dobro da i u Pren-
ticevilleu...
Ostatak rečenice sačuvao je za sebe. Vidjevši odvjetnika podno mojih nogu i zakrvavljenu
ruku koju sam još držao u zraku, nadomak očima, pretvorio se u lososa na suhom. Samo je
otvarao i zatvarao usta iz kojih se čulo tek šištanje.
Pomogao sam mu.
- Da, to je Tub Wyllis, advokat iz New Yorka. Mrtav! Ubijen
metkom u prsa!
- Ti? Opet ti?
Odmahnuo sam glavom.
- Nisam ja!
Debeli Bugsy kleknuo je pokraj mrtvaca.
- Ne dirajte ga! - upozorio sam ga.
- Zašto?
Nisam mu odgovorio pretpostavljajući da to gradivo uče policajci na samom početku
stručne izobrazbe, odmah nakon Ustava i baratanja oružjem. Pokazao sam mu glavom
telefon.
- Pozovite Callaghana!

Pogledao me, a onda se bez riječi uputio do telefona. Prolazeći pokraj mene, dobacio mi je:
- Ne diraj ga!
Nisam se osvrtao na njegove riječi. Odjednom sam ustanovio da me više ne zanimaju ni
odvjetnik, ni Ingersole i njegov ubojica. Ništa, ama baš ništa, osim možda Kathleen, i to
samo na sentimentalno-erotskoj osnovi. Zašto, zapravo, da se ja tu bakćem sa svim tim
problemima, umorstvima, nepoznatim žrtvama? Sve se to mene nimalo ne tiče, ja sam čist
u tim stvarima, niti sam ubio niti me zanima tko je to učinio. Želim jedino da me ostave na
miru.
Okrenuo sam se i otišao najprije u kupaonicu, gdje sam vrlo savjesno oprao krvavu ruku, a
zatim se vratio u sobu. Došavši do naslonjača, uvukao sam u nj i skinuo naočale. Pričekat
ću, mislio sam, još narednika, jer znam da formalnosti oko utvrđivanja identiteta
ubijenoga i ostalih nužnih sitnica ne mogu izbjeći. Ali, nakon toga želim da me ostave na
miru.
Ne znam koliko sam vremena sjedio zavaljen u naslonjaču i igrao se naočalama vrteći ih u
ruci, buljeći u prazno i ne misleći ni na što, kad je u sobu banuo narednik Callaghan i sve
pokvario.
- Timothy, ovo već graniči s drskošću! - viknuo je s vrata.
- Što? Tko? Što?
Nisam se snašao, vraćen tako grubo na zemlju.
- Dokle ćeš ubijati ljude ne obavještavajući prethodno po
liciju?
Narednik se nagnuo nada me tako da sam mu iz usta osjetio zadah luka.
- Što želite?
Stavio sam naočale na nos i sad već dobro raspoznavao sve crte njegova lica. Činilo mi se
čak, ali se ne bih usudio kladiti, da sam na desnom krajičku njegovih usnica primijetio i
mrvicu kobasice.
- Namjeravaš tjerati šegu sa mnom?
U blizini mojega nosa zaustavila se njegova golema dlakava šaka.
Ne, ne, samo ne nasilje!
- Narednice - uzdahnuo sam uzmakavši - ja sam nevin.
Neviniji od najbezazlenijeg dojenčeta, kunem vam se!

Dlakava šaka pošla je za mojim licem.

- Govori!
- Ja nisam ubio Harolda Ingersolea, ja nisam ubio Tuba
Wyllisa!
- Wyllisa? Zar...
- Da, čovjek u predsoblju, to je onaj koji je za mene položio
kauciju. Dakle, nije mi bilo u interesu...
- Odakle ga poznaješ kad si mi u policiji tvrdio...
- Nisam lagao, vjerujte. Ali, odonda do danas dogodilo se
mnogo toga. Između ostalog, upoznali smo se Wyllis i ja!
Narednik mi se unio u lice. -1 to tako dobro da si ga odmah ucmekao! Ponovi mi je glava
uzmakla do ruba naslonjača. Podigao sam ruke u nastojanju da se zaštitim.
- Ne! Ne! Ne!
Narednik je okrenuo glavu prema predsoblju.
- Portere, čime je ubijen taj čovjek?
Iz predsoblja se javio čovjek kojega je Callaghan nazvao Porterom. Vjerojatno netko iz
policijske ekipe.
- Revolverom od 9 milimetara! Metak je ispaljen iz velike
blizine. Prije sat vremena, možda sat i pol!
- U redu, Portere - zadovoljno je rekao Callaghan, a zatim
se ponovo okrenuo meni. - Dakle?
Navedeni podaci odjednom su mi pružili šansu.
- Narednice - živnuo sam u naslonjaču - vjerujete li Por-
teru?
Callaghan je bio nadmoćan.
- Vjerujem li? Gluposti! Mogao bih se zakleti na Porterove
riječi. Još i više: kladiti! On je »spec«!
Kimnuo sam zadovoljno glavom.
- A »spec« se rijetko vara?
- Nikad!
Namjestio sam se udobnije u naslonjaču i popravio kravatu.
- Narednice, pozovite Debelog Bugsvja!
Moja molba zvučala je kao nalog. Callaghan me iznenađeno pogledao, ali je udovoljio mojoj
želji.
- Bugsy!
Kroz vrata se progurao debeli policajac.

- Što želite, narednice?

Callaghan je pokazao glavom na mene i Debeli Bugsy mi je odmah pristupio. Njegova
mesnata ruka stisnula se oko mojega ovratnika. Osjetio sam kako lebdim.
- Ne, ne - spasio me Callaghan. - Nisam to htio. Tatcher
nešto želi... Što je, Timothy? Dakle?
Oslobodio sam ovratnik i prijekorno pogledao debeljka.
- Narednice - rekao sam - želio bih da vaš potčinjeni nešto
potvrdi.
- A to je?
- On je imao zadatak da me prati, zar ne?
Callaghan je kimnuo glavom. Pogledao sam i Debelog Bug-syja. On je također kimnuo
glavom.
- On je to i činio? Savjesno?
Narednik je kratko potvrdio, a onda se namrštio i upitno pogledao svojega čovjeka. Ovaj je
i dalje spokojno kimao glavom, pa je Callaghan dao potvrdan odgovor na moje pitanje.
- Gdje sam bio posljednjih šezdeset minuta?
Narednik je pogledao Bugsyja, a ovaj narednika.
- Stigli ste taksijem, odakle, to ne znam, ali s vama je bila
ona djevojka s konjskim čeljustima! - započeo je policajac.
- Jennifer! - dopunio sam.
- Jennifer! - potvrdio je Debeli Bugsy. - Onda smo malo
popričali, vi i ja, pa ste ušli u kuću s djevojkom. I... i to je sve.
Pogledao sam narednika koji se namrštio.
- Sve? - upitao je.
Debeli Bugsy nemoćno je slegao ramenima. Činilo se kao da se ispričava zbog nečega što
se dogodilo, a čemu on zaista nije kriv.
- Sve! - potvrdio je Bugsy i uzdahnuo.
- Je li sa mnom, ili možda poslije, ušao advokat? - upitao
sam debeljka.
- Nije! - odvratio je debeljko. - Koliko ja znam, nije! Zaista
nije! - ponovo je potvrdio policajac osjetivši upitni pogled svo
jega pretpostavljenoga.
- Je li mogao ući a da vi to niste primijetili?
Debeli Bugsy se isprsio, a to je sad bila zaista impozantna gromada.

- Nikako!
Moja grimasa dovoljno je rječito govorila, ali narednik nije bio zadovoljan.
- Ti tvrdiš da advokat nije prije sat vremena mogao ući u
njegov stan?
- Nikako! - odgovorio je debeljko.
Callaghan me prepredeno pogledao.
- A prije dva sata? Tri? Četiri sata? Zar ga nije mogao
čekati u stanu? Tatcher ga već nalazi ovdje i - puf! - ucmeka!
Debeli Bugsy je i dalje odlučno odmahivao glavom.
- Isključeno! - rekao je uvjereno.
- Zašto?
- Ja sam se ovdje utaborio odmah nakon što mi je Taxter
rekao da je izgubio Tatcherov trag! Rezonirao sam: nekamo
mora doći, najvjerojatnije ovamo. I tu sam ga čekao! I zbog toga
bih vidio Wyllisa da je došao prije. A od sinoć je tu bio Taxter.
Rekao bi mi da je tko ulazio u stan!
- Nisi se udaljio ni na sekundu? - uzaludno je Callaghan
tražio rupu u iskazu.
- Jesam, kad su djevojka i on ušli...
- Eto! - uzviknuo je Callaghan slavodobitno.
- Ali, samo do ugla! Vratio sam se odmah. Rezonirao sam:
vrag ne spava!
Borio sam se protiv želje da ga potapšem po ramenima. Jednom ću mu se odužiti, u
novinama ću o njemu nešto napisati, bogami hoću!
-1? - Glas narednika Callaghana odjeknuo je šuplje.
- I... - Debeli Bugsy je završio svoj iskaz. - Nitko nije ni
izlazio ni ulazio!
- Kako se onda tu stvorio mrtvac, do vraga? - razbjesnio se
Callaghan.
- Netko je pozvonio i ja sam išao otvoriti vrata. Jennifer je
još prije bila otišla. Otvorio sam vrata i u naručje mi je pao
Wyllis. Isto onako kao onda Ingersole!
- A Bugsy, taj revni policajac, to nije vidio, premda je sjedio
na kućnom pragu! - Callaghan je poskakivao od bijesa prskajući
nas obojicu slinom.
Debeli Bugsy je pocrvenio.

- Šefe, nešto vam ipak moram priznati! - šapnuo je. Osjetio

sam kako me nešto steže u grlu.
- Da? - Callaghan je bio napregnut kao indijanski luk.
Debelom Bugsyju orosilo se čelo.
- Ipak sam časkom napustio stražu! - dahnuo je.
Zaklopio sam oči.
- Kada? - upitao je narednik suspregnuta daha.

- Kad je djevojka izašla. Pošao sam s njom. Ovaj, ona me

zapravo pozvala da popijemo jednu s nogu. Rekla je daje bijes
na i da jedino alkoholom može isprati bijes. Pošao sam misleći
da ne griješim. Čovjek katkad može i na taj način saznati štogod
interesantno!
- Ili omogućiti da se zbije zločin! - zaurlao je Callaghan. -
Budalo jedna! Glupa mješino!
Potčinjeni je sklopljenih očiju saslušao vodopad svojega pretpostavljenoga.
- Koliko je to dugo trajalo? - upitao je napokon narednik.
- Ni pet minuta! Najviše šest!
- Dovoljno da advokat dođe i da ga Tatcher ucmeka!
Umiješao sam se u njihovu raspru:
- Kako je mrtvac mogao doći?
- Nisam rekao mrtvac! - okomio se narednik.
Pogledao sam ga nadmoćno.
- Ne vi, nego Porter! A on je »spec«! Rekao je: »Najmanje
sat vremena. Možda sat i pol!« Dakle?
-Što?
- Da ga nisam ja, kako vi kažete, ucmekao. Nego netko
drugi, dok sam ja bio ovdje s Jennifer, pod stražom Debelog
Bugsyja!
- Onda ga je doveo... - Narednik je odmahnuo rukom.
- Točno - ubacio sam. -1 onda ga je doveo ovamo u trenut
ku dok je Jennifer... - Zastao sam. Nešto novo palo mi je na
pamet. Ali, svoju misao nisam iznio policajcima.
Narednik je namršteno pogledao najprije mene, a onda Bugsyja. Onda je počeo trljati svoje
goleme šake.
- Mrtvog? - upitao je najposlije.
- Pitajte Portera! - odgovorio sam mu. - On će vam reći je
li advokat ušao u stan pjevajući ili plešući!

- Por... - Narednik je htio pozvati svojega stručnjaka, ali se

predomislio. - Prema tome... - rekao je.
Meni se lice ozarilo.
- Prema tome, mene brišite s popisa osumnjičenih!
- Hm, u pogledu advokata možda, ali, što se tiče Inger-
solea...!
Narednik je ljutito trljao rukavom bradu.
- Zar ne uviđate daje riječ o jednom te istom ubojici? Zašto
bih ja ubio čovjeka kojega nikad nisam vidio? A smrt advokata
jasno govori da netko ima i te kakve razloge da stvar izvede do
kraja...!
- Mislite li da će biti još...
Narednik me pogledao kao da od mene očekuje odgovor na pitanje kad će početi Treći
svjetski rat.
Slegao sam ramenima. To me se zaista više nije ticalo, sada kad sam napokon postao čist.
Nešto me ipak zanimalo...
- Advokat je nešto posjedovao... - rekao sam zamišljeno. -
Zanima me da li to još... ?
Narednik me pažljivo pogledao.
- O čemu je riječ?
- O jednoj novčarci. S inicijalima H. 1.1 s nekim papirima.
Narednik je pogledao Debelog Bugsvja, a ovaj se tromo
pokrenuo. Vratio se nakon dvije minute, koje smo narednik i ja proveli šuteći.
- Ništa! - odgovorio je na naš nijemi upit.
- Nikakve novčarke?
Debeli Bugsy je još jednom odmahnuo glavom. Iz predsoblja se čula buka. Sva trojica smo
se pogledali i bez dogovora ustali i krenuli onamo. Na vratima je stajao - Gamble.
- Ovaj starkelja želi unutra - nezadovoljno je rekao momak
iz policijske ekipe koji je, čini se, bio zadužen da održava red.
- Pustite ga! - doviknuo sam, a onda tiho rekao naredniku
Callaghanu: - Ovaj mi pomaže!
-Sto?
- Da otkrijem ubojicu!
Narednik je pogledao došljaka, ali nekakav nepovjerljiv izraz zadržao mu se na licu. Za to
vrijeme Gamble je ušao u

predsoblje. Nije opazio mrtvaca na podu oko kojega su se još vrzmali fotografi, stručnjaci
za otiske prstiju i drugi iz narednikove ekipe. Starac je nogom zapeo za nogu pokojnog
Wyllisa, to gaje upozorilo da je još netko u prostoriji. - Pardon! - rekao je Gamble s
francuskim naglaskom i dostojanstveno skinuo polu-cilindar pred mrtvacem. Zatim je
krenuo prema meni.
Nije se obazirao na narednika i Debelog Bugsvja. Njih je počastio samo dostojanstvenim
pozdravom, a meni je pružio ruku.
- Mister Tatcher - rekao je - drago mi je što vas vidim u
sretnijim okolnostima od onih noćašnjih.
-1 meni, Gamble - odgovorio sam. - Steve mi je rekao...
- Da, mister Tatcher - prekinuo me Gamble. - Nastavio sam
posao i došao do stanovitih rezultata. U prvom redu, ustanovio
sam da se piće o kojem je riječ - Gamble je tu letimice pogledao
narednika i debeljka tako da sam smatrao potrebnim da ga po
kretom ruke natjeram da nastavi bez ikakve bojazni - prodaje
samo u jednom dragstoru! Kod Perkinsove, na uglu gdje je ne
koć, prije 25 godina, imao bar pokojni Shortv. Nije uspjela pro
dati već desetljećima ni boce! Sve dok...
Gamble je načas ušutio, ponovo se osvrnuo i onda nastavio šaptom:
- ... sve dok odjednom orahovac nije ušao u modu!
- U modu? - upitao sam ne shvaćajući.
- Prije tri dana kupljena je jedna boca. Istog poslijepodneva
još šest, a dan poslije još jedna! Nije li to prava pošast?
- Hm, s obzirom na cijela desetljeća...
- Evo popisa!
Gamble je turnuo ruku u unutrašnji džep otrcana kaputa i tu dugo nešto čeprkao. Napokon
je izvadio zgužvan papir. Učinilo mi se da je to izrezak iz novina.
- Oprostite - trgao se starac kad je razmotao. - To je pro
gram utrka. Ako biste, možda, ponekad, znate, ja sam stručnjak
i za te stvari. Da? Ne? Kako želite. Ali, ako biste ipak... No,
dobro, dobro...!
Prijekornim pogledom ošinuo je Callaghana koji je počeo pokazivati znakove nestrpljenja.
Napokon se iz unutrašnjeg džepa kaputa pojavila i ceduljica. Tutnuo mi ju je u ruku.

- Mister Tatcher, ja sam svoj zadatak pošteno obavio!

Petama je lupnuo jednom o drugu.
Iz džepa sam izvukao novčanicu i gurnuo mu je u ruku. Zapravo, novčanica mi je iskliznula
iz ruke a da nisam ni primijetio kako.
- Ako biste ikad opet...
Pete su ponovo lupnule jedna o drugu. Starinski polucilin-dar opisao je krug i opet se
našao na ćelavoj glavi.
- Gospodo!... - Starac se nakloni svoj trojici. Ispratili smo ga
pogledom sve do izlaznih vrata. Ovaj put je u velikom luku
obišao mrtvaca, ali je i njemu skinuo polucilindar na pozdrav,
zatim je nestao.
- Tko je to? - upitao je Debeli Bugsy.
- Ja ga znam - rekao je narednik. - Ali ne odviše dobro. Čini
mi se da sam ga jednom imao prilike provesti u zatvor. Zbog
nekih prevara ili... ne, ne sjećam se više...!
- Nije to sad važno - rekao sam. - Gospodin koji nas je
upravo napustio učinio nam je veliku uslugu. I vama i meni!
- Uslugu?
Mahnuo sam papirićem pred njihovim očima.
- Evo ubojice Harolda Ingersolea!
Dva policajca glupavo su buljila u mene.
- Da, osobe koja je otrovala Harolda, a možda i ustrijelila
Tuba Wyllisa!
- Tatcheru - rekao je Callaghan strogo - vi hoćete da ka
žete...
- ... Da raspolažem imenom tog monstruma. Bolje rečeno,
da raspolažem s nekoliko imena od kojih je jedno svakako ime
ubojice. Treba jedino eliminirati ona suvišna!
- Da vidimo! - Narednikova ruka poletjela je za mojom.
- Samo časak, narednice! - rekao sam. - S obzirom na ne
ugodnosti koje sam doživljavao u nekoliko posljednjih dana,
dopustit ćete meni taj užitak.
- Pa, čitajte već jednom! - prasnuo je Callaghan.
S užitkom sam sjeo u naslonjač. Ruka mi je neprimjetno drhtala. Gambleov rukopis nije
baš bio za izložbu. Ipak sam uspio pročitati što je nadrljao na zgužvanom papiriću.
- Nellie Ferguson!

- Budalo, to je gradonačelnikova žena! - ljutito se otresao

narednik. - Dalje!
Pogledao sam ga ispod naočala, slegao ramenima i ponovo upro pogled u papirić.
- Alice Štake!
- Gospode! - promrmljao je Debeli Bugsy.
- Što je? Tko je ta Stakeova?
Narednik je ispitljivo pogledao svoga potčinjenoga.
- Ah! - odmahnuo je ovaj rukom. - Jedno staro čangrizalo
iz susjedstva!
- Hm, možda i čangrizave osobe imaju katkad... - počeo
sam mudrovati.
Debeli Bugsy odbacio je tu mogućnost s negodovanjem.
- Ona jest čangrizava, ali je opasna samo za najbliže su
sjedstvo. Osim toga, ne vjerujem daje ikad čula za New York, a
kamoli da je tamo nekog poznavala. Dao bih ruku u vatru.
- Držite je vi samo na hladnom - rekao sam Bugsyju. -
Čovjek nikad ne zna tko ili zbog čega...
- Čitajte dalje! - navalio je na me Callaghan.
- Michael Jarvis!
- Tko je to?
Narednik je upitno pogledao Debelog Bugsyja, a ovaj njega. Onda su se obojica obratila
meni. Slegao sam ramenima. Zaista, nikad nisam čuo da bi tko pod takvim imenom živio u
Pren-ticevilleu.
- Znam jednog Jarvisa - napokon je prekinuo tišinu Cal
laghan. - Ali, on je Henry, a ne Michael. On je knjigovođa kod
Millesa, taj Henry. Ali Michael...?
Pročitao sam ime sljedećeg s popisa.
- Timothy Tatcher!
- Hm, i ovo mi ime odnekle zvuči poznato - promrmljao je
više za sebe Debeli Bugsy. - Ali sad, kad treba znati tko je to,
čovjek se ne može sjetiti baš nikoga!
- Budalo! - zarežao je Callaghan.
Debeli Bugsy je iznenađeno pogledao svojega pretpostavljenog. Kad mu je pogled prešao
na mene, skutrio se poput dikobraza. Zamalo se izgubio medu naborima prevlake za kauč.
- Dakle, i vi? - upitao je narednik.

- Pa, to ste znali od prvoga dana, narednice - odgovorio sam

mu. - Rekao sam vam da sam taj prokleti orahovac izlio u ku
hinji i dami poslužio viski. Ne sjećate se?
- Dobro, dobro - mrzovoljno je rekao Callaghan. - Čitajte
dalje, što ste odjednom stali?
- Peg...
Moj je glas odjednom zagrcao. -No?
- Tu piše nekakva Peggy Healev - rekao sam i pocrvenio.
- Neka vaša simpatija? - upitao me narednik, očito pri
mijetivši moju zabunu. - Ostavite to, Timothv! U ovom poslu ne
smijemo dopustiti da nas ometaju neke naše slabosti!
- Narednice, ta Peggy je ona stara prostitutka s kojom smo
već jednom imali gužve - priskočio je Debeli Bugsy. - Sjećate li
se one ukradene torbe onog službenika iz Harperove banke..?
-Ah!
Narednikov pogled ponovo me obuhvatio. Osjećao sam se kao vojnik na čistini koga je
obasjao neprijateljski reflektor. Gurnuo sam glavu u papirić.
- Cecilie Swan! - pročitao sam zatim.
- Kako? - graknuo je Callaghan i pogledao Debelog Bug-
j
a.v_
Činilo se da se crvenilo s mojih obraza preselilo na debeljkove. Krupne kapljice znoja
titrale su na njegovu, i inače masnom čelu.
- Mislite li da bi ta Swanova mogla...? - upitao sam oprezno.
- To ... to je... To je moja žena, Cecilie Swan. A ja sam Bug
Swan, ako vam nije bilo poznato!
Te riječi bile su, nesumnjivo, upućene meni. A ja sam, kao i većina građana Prenticevillea,
poznavao debeljka samo pod imenom Debeli Bugsy. Postalo mi je neugodno.
- Oprostite, gospodine Swan...! - rekao sam zbunjeno.
- Ništa, ništa - promrmljao je on crveneći se i dalje.
Nastojao sam brže premostiti taj neugodni trenutak.
- Otto Quarda! - pročitao sam.
- Otto je jučer otputovao u Frisco! - rekao je Callaghan. -
Ja sam bio s njim na kolodvoru. Znači, on otpada, barem za
Wyllisa!

- Ali za Ingersolea? - nisam mogao a da ne kažem.

Grimasa na narednikovu licu izražavala je stopostotnu sum
nju.
- Ima li još tkogod?
Pogledao sam na papirić.
- Još jedan! - izvijestio sam ga. - Ali, bez imena i pre
zimena. Samo: neki nepoznati mladić koji se dovezao u »fordu«
mišje boje i odvezao se čim je kupio bocu. Vjerojatno nije iz
grada!
- To je ubojica! - prošištao je Debeli Bugsy.
Sva trojica zgledali smo se u tišini koja je potrajala pune dvije i pol minute. Onda mije
Callaghan oduzeo papirić i dao ga debeljku.
- Prepiske to! - rekao je kratko.
- Sto sad? - upitao sam.
- Vidjet ćemo - odgovorio je narednik. - Zar možda mislite
da ću vam i to reći? Ne zaboravite da ste vi još jedan od osum
njičenih, i da samo kaucija...
- Narednice, pa maloprije smo dokazali da ja nisam mogao
ubiti Wyllisa! - rekao sam zaprepašteno.
- A Ingersolea? Zar vaše ime nije na popisu?
Duboko sam se uvrijedio. Zar bih mu onda dao taj popis? Zar bih uopće pokušavao
surađivati s policijom? Eh, taj narednik!
- Dižite se, Bugsy! - naredio je Callaghan. Debeljko ga je
poslušao spremajući pažljivo bilježnicu u džep. Izašli su bez po
zdrava. Mora da je već prije bila otišla i policijska ekipa, jer
predsoblje je bilo prazno. Nikoga nije bilo, čak ni Wyllisa.
Moram priznati da mi je to bilo po volji. Već su me počeli nervirati svi ti policajci, pa i
mrtvaci u mojem stanu.
Stajao sam pokraj vrata, naslonjen ramenom na sivo obojeno drvo, i motao između palca,
kažiprsta i srednjaka desne ruke čuperak kose. Kovao sam plan...

13. POGLAVLJE
Započeo sam s viskijem. I to ne kod kuće nego u baru, kod Maca. Popio sam dvije čašice, a
onda sam s pomoću telefonskog imenika ustanovio gdje stanuju osobe s popisa što mi ga
je dao Gamble. Za svaki slučaj uzeo sam adresu i Henrvja Jarvisa, u nadi da će me možda
on ipak uputiti do Michaela.
Zašto sam sve to radio? Viski sam pio jer sam osjećao potrebu za nečim žestokim, a adrese
sam prepisivao jer sam odlučio da posjetim sve te ljude i da malo s njima porazgovaram.
Steve Roggers mi je jednom pričao da mnogi slavni detektivi vole razgovarati s ljudima,
bez obzira jesu li oni manje ili više umiješani u »stvar«. Uvijek to dobro dođe, ti razgovori.
Jer, ponekad se nešto omakne, neka riječ, neka pojedinost, i tako odjednom naletiš na
krivca, riješiš zagonetku.
Hoće li policija poći tim putem? Vrlo vjerojatno, čim je Callaghan naredio da se prepiše
popis. Ali, oni će to vjerojatno sporo, možda i ne tako pažljivo kao ja, pa sam odlučio da se
ne obazirem na njih. Osim toga, oni već unaprijed stvaraju zaključke. Jedna je
gradonačelnikova žena, drugog je narednik ispratio na vlak, treći... taj treći sam ja... četvrta
je žena policajca, a peta čangrizava i opasna samo za susjedstvo...!
To mi je bilo još jasnije nakon treće čašice. Osjećao sam se jak i sposoban da obavim
zadatak. Bacio sam barmenu zgužvanu novčanicu i upravo htio izaći kad me zaustavi
dijalog koji je dopirao do mene iz neposredne blizine:
- Ne valja ti posao, momče - govorio je promukao glas. - Ne
smiješ oklijevati. On priđe, a ti odmah taf, taf, taf! Da ne stigne
ni pisnuti!
- Zar sam oklijevao? - protuslovio je drugi glas. - Vidio si i
sam kako se svalio. Ne vjerujem daje dospio pomisliti na mater,
ako je uopće ima!

Stajao sam kao sleden. Tu iza mojih leda razgovaraju profesionalne ubojice, a ja upravo
njih tražim! One monstrume koji su otrovali Harolda i ucmekali Tuba, i hladnokrvno ih
prislonili na moja vrata! Oh, kad bih se sad mogao okrenuti i sasuti im šaržer u trbuh,
jednome i drugome. To bi bio pravi razgovor s ubojicama!
Na žalost, nisam se mogao ni maknuti. Noge su mi postale glinene, a krv kao da mi je
istekla iz žila. Barmen se nagnuo preko šanka.
- Pozlilo vam je, prijatelju?
Njegov me glas malo smeo. Zar on nije čuo riječi tih ubojica? Zar može biti zabrinut zbog
moje trenutačne slabosti, a ne obazirati se na profesionalne egzekutore koji se, usred
bijela dana, hvale zločinima?
Procijedio sam:
- Ništa, sve je u redu!
Barmen se tada, napokon, obratio ubojicama:
- A koliko vam plaćaju za statiranje?
- Statiranje? Budalo! Pa to je rola, jedna od najvažnijih rola
u filmu koji smo došli snimati u vaš šugavi grad! A on govori o
statiranju, čuješ li, Joe?
Nisam čuo odgovor Joea ni njegovo reagiranje na vrijeđanje glumaca-stručnjaka za
kriminalističke filmove. Noge su mi opet očvrsle, pa sam izašao iz bara. Pogledao sam još
jednom na cedulju i promrmljao:
- Nellie Ferguson!
Gradonačelnik Prenticevillea stanovao je, kao što mu i priliči, u lijepoj zgradi na kat, s
modernim širokim prozorima u prizemlju i sa zelenim kapcima na katu. Pokraj kuće
prostrana garaža u kojoj su smještena troja kola, poznajem ih dobro sva troja. I crni
»studebacker«, i zeleni »valiant« njegove žene, i žućkasti »jaguar« njihove kćerke. Jasno,
poznajem ih onako iz daljine.
Pozvonio sam ponavljajući u sebi pitanja što sam ih namjeravao postaviti gospodi Nellie.
Otvorila mi je mlada vitka djevojka u kućnoj haljini, nemarno zakopčanoj. Učinilo mi se da
djevojka nema ništa ispod haljine, ali to sad nije smjelo biti

važno. Još sam jednom u sebi ponovio prva tri pitanja za Nellie Ferguson.
- Ha... ovaj, da... trebao bih gospođu Nellie Ferguson! -
rekao sam.
- Mamu? A zašto? - djevojka me odmjerila od glave do
pete.
- Tako... Nešto bih je pitao...
Iz dubine stana netko je riknuo. Djevojka se okrenula i malo se nagnula. Tom sam prilikom
ustanovio da zaista nema ništa ispod kućne haljine. Barem ne u predjelu lijeve dojke. Ali,
to sad...
- Traži mamu! - odgovorila je gradonačelnikova kćerka na
rikanje. - Ne znam... Neće da kaže. Čini mi se da nešto prodaje.
Uostalom, dođi!
Djevojka me još jednom pogledala, a onda mi okrenula leđa i udaljila se lagano njišući
donjim dijelovima tijela. Za nju vjerojatno nisam postojao. Umjesto nje, pred očima mi se
ukazao gorostasni lik gradonačelnika Fergusona, s obrijanim lijevim dijelom lica. Bio je
odjeven samo u hlače i bijelu potkošulju, iznad koje su se raširila snažna ramena
prekrivena kovrčavim crnim dlakama.
-Sto je? - upitao je grubo. - Ako nešto prodaješ, nosi se! A ako želiš gnjaviti o službenim
stvarima, za to postoji ured. Dođi sutra! Ja sad putujem u Springhot i nemam vremena da
brbljam! Dakle?
- Trebam vašu gospođu! - rekao sam čim mi se za to ukazala
prilika.
- Zašto? Reci meni!
- Trebam upravo nju, a ne vas, gospodine Fergusone. Go
spođu osobno!
- Balavce, kako to sa mnom razgovaraš? Što ti treba ona?
Kazuj!
- Htio bih joj postaviti nekoliko pitanja...
- Kakvih pitanja? U vezi s čime?
- Pa, ovaj, kad već navaljujete... - Premjestio sam se s noge
na nogu. - Ja, ovaj, rješavam slučaj jednog umorstva, zapravo
dva, pa ispitujem ljude koji su na popisu osumnjičenih. A kako
je i vaša...

Nisam dospio dovršiti rečenicu. Gospodin Ferguson me zgrabio desnom rukom za kaput,
košulju i kravatu, sve istodobno, podigao u zrak i ponovo spustio na zemlju.
- Kakav zločin? Kakvi osumnjičeni? Moja žena?
Podigao sam se i počeo prašiti hlače, ali sada s veće udalje
nosti od neljubaznog domaćina.
- Hej, nisi li ti ono piskaralo što radi za Joea, a sada je
umiješan u trovanje onog stranca? Ha? Govori!
Kimnuo sam glavom.
- Ja sam Timothv Tatcher i radio sam kod »Bubnja«. Dvaput
sam imao čast da se upoznam s vama, ali vi, čini se...
-1 ti, ubojico, što šećeš gradom zahvaljujući gluposti našega zakona koji dopušta polaganje
kaucije, ti se usuđuješ govoriti o nekim osumnjičenima... Eh, sad ću telefonirati policiji...!
Okrenuo se oko svoje osi i jurnuo u stan. Ja sam se okrenuo također oko svoje osi i jurnuo
što dalje od gradonačelnikove kuće. Sad sam već i ja dijelio Callaghanovo mišljenje da
Nellie Ferguson treba brisati s popisa osumnjičenih. Pametnije je to nego sukobiti se s
njezinim mužem.
Kad sam se zaustavio, ustanovio sam da mi je najbliža adresa Henrvja Jarvisa. Zapravo,
kuća iza koje sam se sklonio i provjerio postoji li još opasnost zvana Ferguson, bila je
upravo ona u kojoj je stanovao Henry Jarvis. Njegovo ime našao sam i na zvoncu kod
ulaznih vrata. Popeo sam se na treći kat i pozvonio na kraju hodnika.
Vrata je otvorio muškarac razbarušene kose, s koštanim naočalama crne boje, s novinama
u ruci.
- Stanuje li ovdje Henry Jarvis? - upitao sam i istodobno
pokazao na mesinganu pločicu na kojoj je pisalo to ime.
Čovjek razbarušene kose potvrdio je.
- Je li kod kuće?
Potvrdio je i to.
- Mogu li s njim razgovarati?
I treći put čovjek je dao potvrdan odgovor.
- Hoćete li ga, molim vas, pozvati? - zamolio sam.
- Što ga trebate?
- Htio bih ga nešto pitati - rekao sam.
- Što?

- Zapravo - rekao sam - ja ne tražim njega već nekog dru

gog, a on bi mi, ovaj...
- A koga, zapravo, tražite? - upitao me čovjek razbarušene
kose.
- Michaela Jarvisa. Prezime je identično, pa sam mislio...
- Zašto onda niste pitali za Michaela Jarvisa? - raspitivao se
moj sugovornik.

- A stanuje li on ovdje? - upitao sam pun nade.

Čovjek razbarušene kose potvrdio je.
- Je li kod kuće?
Potvrdio je i to.
- Mogu li s njim razgovarati?
I opet je čovjek razbarušene kose dao potvrdan odgovor, samo je ovaj put i zijevnuo. Pala
mi je na pamet čudna misao.
- Da niste slučajno vi Michael Jarvis?
Ovaj put uslijedio je negativni odgovor.
- Ne, ja sam Henry Jarvis. Michael je moj sin.
- Oh - uzviknuo sam radosno - zašto mi to odmah niste
rekli?
Čovjek se začudio.
- A zar ste me pitali? - odvratio je. Onda se okrenuo u
hodnik i povikao: - Mike!
Tišina.
- Miiike!
Odozdo, u visini njegovih koljena, provirilo je najprije jedno pero, zatim drugo, pa cijela
perjanica.
- Iiiiiii...! - zavrištao je došljak, očito poglavica Siouxa i
prijeteći podigao tomahavk. Dječakovo lice bilo je namazano
ratničkim bojama.
Čovjek razbarušene kose nijemo je rukom pokazao prema glavi ratnički raspoloženog
Siuoxa i pogledao me s izrazom koji je otprilike govorio: »A sad se snađi kako znaš!« i
otišao zajedno s novinama koje su šuštale.
- Michael? - upitao sam Indijanca. - Mike?
- Što želiš, bljedoliki? - upitao me grleni glas. - Brza Noga
nema mnogo vremena. Sad slijedi napad na poštansku kočiju, a
u 3 i 30 imam sat harmonike. Neka bljedoliki kaže svoju želju!
Čučnuo sam da budem u istoj visini, ali je Brza Noga to shvatio kao provokaciju pa me
tomahavkom udario po desnoj

nozi. Viknuo sam od boli, ali se nisam oborio na vjerolomnog Indijanca nego sam mu
ponudio lulu mira.
- Ne pušim lulu, samo cigarete - rekao je dječak normalnim
glasom i skinuo perjanicu s glave. Odbacio je tomahavk u hod
nik i izašao na stubište, zatvorivši za sobom vrata.
- Daj! - rekao je i pružio ruku.
Eto neprilike! Ja ne pušim, prema tome, ne nosim sa sobom ni cigarete, a o jednoj cigareti
ovisi možda tajna smrti Harolda Ingersolea. Ipak, izvukao sam se. Lukavo sam pogledao
dječaka - moglo mu je biti deset, najviše jedanaest godina, ali bio je nizak rastom. Pogled
mu je bio bistar.
- Ne znam kakve želiš - rekao sam mu - zbog toga je bolje
da uzmeš novac i kupiš što ti odgovara!
Usta su mu se raširila od uha do uha, oči zasjale. Bio je to pun pogodak. Pružio je ruku.
Stavio sam mu na ispruženi dlan novčanicu od jednog dolara. Očito je bio zadovoljan.
Trebalo je, dakle, iskoristiti situaciju.
- Mike, dobit ćeš još dva dolara ako mi odgovoriš na jedno
pitanje - rekao sam dječaku i povjerljivo ga odvukao u sasvim
suprotni kut stubišta.
- Zar i vi želite znati gdje se sastaje žena kućevlasnika s
onim trubačem? - upitao me užarenih očiju. - Ja ću vas odvesti,
sigurno ću vas odvesti.
- Ne, mene to ne zanima.
- Ne? - bio je razočaran.
- Nešto drugo - rekao sam. - Nešto u vezi s likerima.
- S likerima? - iznenadio se.
-Da.
Iz džepa sam izvukao još dvije novčanice po dolar i zamahnuo mu njima pred nosom.
- Što želite? - upitao je nestrpljivo.
- Jesi li ti ovih dana kupio bocu likera od oraha kod stare
Jenkinsove?
Kimnuo je glavom i sa zanimanjem očekivao nastavak.
- Zašto? Za koga? - upitao sam.
- Zašto? Skupili smo nešto novaca, nas petorica iz kuće i Al
iz kuće preko puta. Onda su došle cure, pa smo htjeli s njima

plesati, malo se ljubiti, štipati i tako dalje. Znate već što rade muškarci sa ženama, zar ne?
Potvrdio sam.
- A onda je Pete rekao da to neće ići bez alkohola jer, koliko
on poznaje žene, one dopuštaju sve tek kad se opiju. Odlučili
smo kupiti alkohol. Ja sam otišao u dućan i tamo mi je stara
utrapila orahovac. Cure su počele cugati kao divlje, maloj Betty
je odmah pozlilo, Diana je počela pjevati i plesati, a samo je
Pearl dopustila da je štipamo. Onda smo se posvađali, Betty je
povraćala niz stube i došao je Armour, kućevlasnik, i sve nas
otjerao. I... to je dosta?
- A boca?
- Bacio sam je u dvorište. Razbila se na deset milijuna tisuća
komadića!
- Bila je prazna?
- Sasvim prazna. Ono malo likera što je ostalo izlio je Pete
Diani za vrat. Rekao je da će možda biti popustljivija, ali nije
bilaninakon toga. Inače...
- Što inače?
- Ne sviđa mi se orahovac. Onaj od naranče je bolji. Vama
nije?
- Da, imaš pravo - rekao sam uvjerljivo.
- A moj novac?
Ispružena ruka podsjetila me na neizvršenu obavezu. Gurnuo sam novčanicu na prljavi
dlan.
- Gospodine, ako ipak želite vidjeti gdje se sastaje gospoda
Armour s trubačem, za dolar bih vas...
- Nije potrebno, Brza Nogo! Požuri jer u 3 i 30 imaš sat, a
Apaši ne čekaju!
Jurnuo sam niz stube praćen zaglušnim »Iiiiiii...«. Još jedan manje s popisa osumnjičenih. I
tri dolara manje u mojem džepu. Neka, pomislio sam, ipak se isplatilo!
Alice Štake bila je sljedeća osumnjičena osoba. Ona čangrizava žena koja je, prema
riječima Debelog Bugsvja, prava opasnost za susjedstvo.
I to je bila neugledna i tmurna stambena zgrada. Alice Štake, ud. želj., kako je pisalo na
emajliranoj pločici, stanovala je u prizemlju. Vrata je otvorila ona osobno. Bila je to mršava
žena

žute kože i sivih očiju. Kosu je imala savijenu u punđu iz koje su virile dvije igle.
Pogledala me vrlo nepovjerljivo. Uvidio sam da ovdje treba promijeniti taktiku.
- Ja sam reporter »Bubnja« - rekao sam i, ne čekajući njezin
poziv, gurnuo vrata i ušao u mračan hodnik. - Provodim anketu,
razgovaram s građanima i građankama Prenticevillea, pitam ih
o njihovim brigama i planovima, ras...
Udova Štake držala je još ruku na kvaki, ali oči su joj promatrale reportera »Bubnja« sa
zanimanjem.
- Vi pišete za novine, mladiću? - upitala je meketavim gla
som.
- To mi je posao! - rekao sam i lagano se naklonio.
Ona je zatvorila vrata, zaključala ih i pokazala mi put u kuhinju. Tu je izvukla stolac ispod
golema stola, na kojemu se zadržalo još nešto brašna, dva-tri listića salate, prljav tanjur i
nož.
- Sjednite! - rekla je.
Sjeo sam. U posljednji trenutak sjetio sam se da mi je potreban notes. Prekapao sam
očajnički po džepovima, ali ništa nisam uspio naći. Pod ruku mi je stalno dolazio papirić s
popisom osumnjičenih i papir što sam ga upotrijebio da na njemu ispišem svoje zadatke u
»slučaju Ingersole«. Odlučio sam se napokon za ovaj drugi, izvadio ga, previo i pripremio
se za pisanje.
Udova Štake promatrala je sa zadovoljstvom moje pripreme.
- Zašto vi - upitala me, podbočivši se rukama - ne pišete u
»Bubnju« o Bessie Nichols?
- O? - Nagnuo sam se prema njoj da bolje čujem.
- O Bessie Nichols! O onoj pokvarenoj kurvi, pijanici, pro
palici, ispičuturi, o onom državnom neprijatelju broj 1!
Lagano sam se nakašljao.
- Oprostite - rekao sam - moja je dužnost da vodim anketu.
Da s vama razgovaram o vašim brigama i problemima, o vašem
mišljenju, o...
- Pa, to su upravo moje brige i moji problemi. Sad ću vam
reći i svoje mišljenje o toj prokletoj Bessie Nichols, o kojoj

»Bubanj« ne piše, a imao bi pisati dane i dane, samo kad bi sve čuo o njoj... - počela je Alice
Štake.
Ženin pledoaje potrajao je svakako više od trideset minuta. Samo u početku slušao sam što
je sve rekla o svojoj susjedi Nicholsovoj, s kojom je inače do prije tri tjedna bila intimna
prijateljica, a koja je... Srećom, misli su mi ubrzo skrenule drugim putem, prema ostalim
osumnjičenima, pa onda nečemu što sam jutros zapazio, zatim Fergusonu i njegovoj kćerci
i njezinoj kućnoj haljini, pa Callaghanu...
Trgao sam se osjetivši kako me netko poteže za ruku.
- Ali, ništa niste zabilježili - čuo sam glas udove Štake. - A
rekla sam vam nekoliko vrlo važnih pojedinosti koje nećete ni
kako moći zapamtiti...!
- Budite uvjereni da hoću - promrmljao sam i jedva otvorio
oči. Preda mnom na stolu, uz dvije minijaturne čašice, stajala je
boca likera. Zatreptao sam očima i ponovo ih širom otvorio. Ne,
nisam se prevario. Bila je to boca likera. Orahovca.
- Sad ću ja otvoriti, odmah! - rekla je udovica, uhvativši moj
pogled. Dok je ona švrljala po kuhinji tražeći otpirač, zgrabio
sam bocu i prinio je bliže očima. Da, boca je bila čvrsto zatvo
rena. Onakva kako je stigla iz tvornice.
Starica je donijela vadičep.
- Kupila sam bocu da se osladim na dan kad Bessie dobije
otkaz - nastavila je - ali sad, kad ste došli vi i kad »Bubanj«
uzima cijelu stvar u svoje ruke, sad ćemo je otvoriti.
- Ne, ne, ne, nikako! - uzviknuo sam dižući se sa stolca. - Na
dužnosti nikad ni kapi alkohola, to je moja deviza. Osobito kad
je riječ o tako važnom materijalu kao što je ovo što ste mi
ispričali...
- Ali, kamo se žurite? - prepala se žena. - Imam još toliko
toga da vam ispričam...
- Zurim se radi lista. Da materijal ude u prvo izdanje. I da
pošaljem foto-reportera. Znate, treba nam slika!
Jednostavno, pobjegao sam ostavivši je s punom, neotvorenom bocom.
Tek sam na ulici odahnuo. Riješio sam se udovice Štake i još jedne boce likera. Izvukao
sam papirić s popisom osumnjičenih.

I opet sam mogao precrtati jedno ime. Bez bojazni da, možda, griješim.
To sam i učinio položivši papirić na koljena. Bilo je to opasno balansiranje na jednoj nozi,
ali posao sam uspješno obavio.
Odjednom sam začuo škripu i zvuk automobila. Tik pokraj mene projurio je crni auto. Bila
su to otvorena kola najnovijeg tipa. U automobilu su sjedila dva muškarca.
- Hej, Timothv, šta to radite? - upitao me netko odozgo.
Pogledao sam najprije dolje i ustanovio da još držim lijevu nogu,
savijenu u koljenu, u zraku. Onda sam pogledao gore i vidio na
prozoru ukrašenom cvijećem glavu Debelog Bugsvja. Spustio
sam nogu i nasmijao se znancu.
- Uplašio sam se da će vas ovi u automobilu pregaziti -
vikao je dalje policajac sa svojega prozora. - Čini mi se da su se
predomislili u posljednji trenutak! Ili su vidjeli mene na prozoru
pa su_sL prepali!
Uplašen,~pogtedacrsam na^ćestu. Vidio se trag automobila
koji je skretao prema pločniku, nekako baš prema mjestu na
kojem sam ja stajao, a onda je ponovo skrenuo prema sredini
:olnika._Počeo_sani_drhtati. /—
- Dođite goreT^pozvaolne debeli policajac. - Moja će vam
žena nešto spremiti da se oporavite od straha.
Više mrtav nego živ, uspeo sam se do stana Debelog Bug-syja.

14. POGLAVLJE
Vrata su se otvorila i, prije nego što sam pozvonio, dvije su me ruke snažno zagrlile.
- Uđite - šapnuo mi je dubok glas u samo uho.
Osjećao sam se vrlo siguran i miran u snažnim rukama krupne crnomanjaste žene. Povela
me u sobu kao da sam dijete i smjestila u naslonjač blizu prozora ukrašenog cvijećem, po-
milovala me po kosi, a zatim jurnula u kuhinju njišući svojim snažnim bokovima i vukući
za sobom papuče, s ružičastim kuglicama od filca na bosim maljavim nogama.
- Sad će Cecilie, sad - govorio mi je Debeli Bugsy tapšući
me po ramenu. Košulja mu je bila razdrljena na prsima, a silna
trbušina pravila je nekoliko nabora iznad hlača na kojima nije
bilo zakopčano najgornje dugme.
Cecilie je donijela golemu čašu punu soka od grepfruta u kojem su se kupale kockice leda.
Godila mi je hladna tekućina koja mi je klizila niz grlo. Ispio sam čašu do dna i onda opazio
da je sok bio pomiješan s rumom.
- Je li vam prijalo? - upitala me gospoda Swan.
- Jeste li se smirili? - raspitivao se njezin suprug, koga, čini
se, nije smetala ženina nježnost što ju je iskazivala prema meni.
Kimnuo sam glavom jednome i drugome, a zatim se naslonio na naslonjač, proživjevši u
duhu još jednom scenu s automobilom. Stresao sam se i šapnuo:
-Još!
-Sok?
Kimnuo sam glavom.
- Jadni mali! - rekla je žena mužu i papuče su joj još jednom
zakloparale prema kuhinji.
Otvorio sam oči i sreo Bugsvjev pogled.
- Umalo da vas nisu... - uzdahnuo je.
- Nisam ih primijetio - promrmljao sam. - Tek kad ste me vi
upozorili, shvatio sam što su namjeravali.

- Vi ste, znači, trebali biti treći - ustanovio je policajac.

Njegova se žena vratila s novom čašom soka.
- Pijte! - rekla mi je, a zatim se, dok sam dugačkim gutlja
jima praznio čašu, okrenula mužu.
- Što, treći?

- Treća žrtva, nakon Ingersolea i Wyllisa!

Crnokosa Cecilie napućila je usne.
- Misliš?
Policajac se iznenadio.
- Zar ti, možda, sumnjaš?
- Sumnjam - rekla je ona. - Da su ga ovdje zdrobili, tko bi
ga odnio do stana i prislonio na vrata? I tko bi onda otključao
vrata?
Vratio sam joj čašu i pažljivo je pogledao. To je debeli Bugsy primijetio, pa se požurio da
mi objasni:
- Cecilie zna sve o zločinima, o vama, o mrtvacima. Ja joj
uvijek sve pričam, katkad je bolje upućena od šefa policije. Čak
mi ponekad daje i savjete...
Shvatio sam. Toj energičnoj ženi sigurno bi bolje pristajala policijska značka nego njezinu
mužu.
- Da ste muško, što biste bili? - upitao sam je iznenada.
Debeli Bugsy razrogačio je oči, ali njoj je to pitanje bilo sasvim
logično.
- Mislite, možda, policajac? - rekla je. - To nikako. Prije
možda gangster, pa da teroriziram grad, svakako veći nego što
je naš. Oh, svi bi strepjeli od mene, bojali bi se lijegati u krevet
strahujući od onoga što im može donijeti noć!
Debeli Bugsy kiselo se nasmijao.
- Nemojte shvatiti doslovce sve što Cecilie kaže. Ona se
rado šali i ima mnogo smisla za takve stvari. Inače, u srcu je vrlo
meka, uopće blaga narav. Pravo janješce, kažem vam!
Pogledao sam ženu i opazio ironičan smiješak koji se načas pokazao na njezinu licu.
Policajac je nastavio:
- Ni mrava ne bi zgazila. Ali, eto, voli pričati.
Snažne grudi gospode Swan napele su se poput mjehova, tako da sam se pobojao za
dugmad na njezinoj bluzi od ružičaste svile.

Svatko se zabavlja na svoj način! - rekla je. U drugoj sobi

zazvonio je telefon. Cecilie je izašla dobacivsi mi prije toga hitar
pogled. Debeli Bugsy je za to vrijeme zakopčavao hlače i do
vodio u red košulju.
- Moram do nekog znanca u vezi s njegovom ostavštinom.
Nećete se ljutiti ako vas napustim? Ali, vi ostanite, zabavit će
vas Cecilie! Vama je potreban mali odmor, a i njoj će to pružiti
zadovoljstvo. A ja moram...!
Gospoda Swan vratila se iz druge sobe i prišla stolu na kojem se nalazio pisaći stroj, u
kojem je još bilo nekoliko listova papira s karbon-papirom.
- Tko je zvao? - upitao ju je suprug.
- Ah, Ruth. Opet me moli da joj posudim tavu.
- Cecilie, dušo - počeo je meketati debeljko - hoćeš li čas
kom zabaviti našega prijatelja? Ja moram do Smitha, znaš radi
čj obećao sam mu. Ne bih želio zakasniti...!
Žena je slegla ramenima ne okrećući se. Jednom je rukom uhvatila sve one papire u
pisaćem stroju i odlučnim ih pokretom izvukla.
- Tvoj popis osumnjičenih! - rekla je i pružila mu papire.
Debeli Bugsy mi je kradomice uputio zaplašen pogled, a
onda je strpao papire u džep. Obukao je kaput, prošao rukom kroz prorijeđenu kosu i
približio ženi usne.
- Zbogom, draga - rekao je. - Zbogom, Timothv, osjećajte
se kao kod kuće!
Izašao je praćen našom šutnjom. A kad su u sobi odjeknula izlazna vrata, Cecilie Swan me
prodorno pogleda.
- Glupan! - rekla je.
- Ja? - iznenadio sam se. - Zašto?
- On - precizirala je gospoda Svvan. - Znate li tko je bio na
telefonu?
Odmahnuo sam glavom.
- Callaghan. Tražio je od mojega muža da vas smjesta po
traži i predvede na policiju!
- Callaghan? Zašto?
Slegla je ramenima.
- Ne znam. Rekao je: »Viši nalog!« Kod njih se nikad ne zna
tko izdaje te »više naloge«.

Mislio sam da ovaj put znam tko je naredbodavac, ali to svojoj sugovornici, jasno, nisam
priznao.
- Zašto mu to niste rekli?
Nasmijala se.
- Tom šeprtlji? Uostalom, zašto da vas tjeram iz kuće? Ne
mislite li da bismo se mogli bolje zabaviti? Osobito sada. Oso
bito sada kad smo sami?
Približila mi se i stavila svoju snažnu ruku na moju kosu. Glava mi se malo ulekla pod
pritiskom. Htio sam se pridići, ali bez uspjeha. Gospoda Svvan prikliještila me u naslonjač.
- Već godinama želim takvu štrklju kao što si ti - šaputala mi
je strastveno. - Dosta mi je debelih mješina! Žudim za sitnim
stvorenjem, kosturom prekrivenim samo kožom, mužjakom ko
mu će škripati kosti kad ga zagrlim!
Zagrljaj Cecilie Swan nalikovao je na zagrljaj anakonde. Jedino što zmija nema brčiće iznad
usnica, pa njezini poljupci vjerojatno ne škakljaju žrtvu u tragičnoj situaciji!
Izmigoljio sam se ispod tijela strastvene žene.
-Ja bih...
- Što god želiš, mali moj - rekla je Cecilie i teatralno raširila
ruke. - Samo reci, ispunit ću ti svaku želju!
-... Još malo voćnog soka!
Pogledala me iznenađeno, ali je krenula prema kuhinji.
- Ili - predomislio sam se - imate li možda likera? Od oraha,
možda?
Odlučno je odmahnula glavom.
- Na žalost, nemam! Ali, soka koliko ti duša želi!
- Zaista nemate? Ni za mene?
Uložio sam mnogo napora da u pogled koji sam joj uputio unesem i dozu zavodljivosti.
Raznježila se.
- Slatki moj mali - vrisnula je zadivljeno - kako si dražestan
kad me pogledaš tako milo preko tih svojih naočala. Ljubim te!
Tijelo joj se počelo kotrljati prema meni. Uzmaknuo sam i ispružio obje ruke pred sebe.
- Ne! - viknuo sam. - Ako me imalo ljubiš, dat ćeš mi ora-
hovac!
Stala je u nedoumici. Casak kao da se u njoj vodila velika borba. Napokon je žalosno
odmahnula glavom.

- Dragi, ljubim te, ali likera nemam! Hoćeš li sok, ili da

skoknem u dućan do Perkinsove, da nabavim liker?
- Ako me želiš, donesi liker. Inače se ne dam! - rekao sam
odlučno.
Pokorno je spustila glavu. Prišla je ormaru iz kojega je izvukla cipele i obula ih. Rukom je
popravila kosu koja joj se razbarušila prigodom frontalnog napada na mene, a onda je
krenula prema vratima. Tu je stala i nasmiješila se.
- Jedan poljubac, ipak, prije nego što odem? - upitala je
zaljubljenim glasom.
- Ni jedan! - rekao sam.
Izašla je, a ja sam odmah odjurio u kuhinju. Grozničavo sam počeo pretraživati ormare,
police na zidu, hladnjak. Ništa. Vratio sam se u sobu, otvorio ormar i pretražio ga vrlo
savjesno. I opet ništa. Provalio sam i u spavaću sobu, gdje sam se sreo sa presretnim
pogledom Debelog Bugsvja iz mladih dana s vjenčane slike bračnog para, ali me ni to nije
spriječilo da pretražim cijelu prostoriju. Bez uspjeha. Zar u ovom stanu zaista nema
orahovca? Moj osjećaj da se maloprije u Cecilie vodila teška duševna borba, bit će da je bio
pogrešan.
Ipak, tražio sam i dalje. U užurbanosti nisam dovoljno pazio pa sam prevrnuo knjigu koja
je stajala na noćnom ormariću, uz krevet gospode Swan, naslonjena na budilicu. Iz nje je
nešto ispalo. Bila je to fotografija nekog mršavog muškarca, dugačka nosa, pomalo
ćelavog. Odmah sam ustanovio da donekle nalikuje na jednog mog znanca, ali nisam imao
vremena da razmišljam na kojeg. Turnuo sam fotografiju u džep, još malo pretražio sobu i,
ne našavši ništa, iskrao se iz stana.
Negdje na pola stubišta čuo sam dahtanje. Strelovito sam se povukao u hodnik koji je
vodio u drugo krilo zgrade. Bio je posljednji trenutak. Pokraj mene, gotovo me okrznuvši,
projez-dila je raspaljena gospoda Swan. Na njezinu licu vidio sam izraz blaženstva,
crvenim vrškom jezika nervozno je vlažila gornju usnicu i sitne brčiće.
Iskrao sam se iz svojega skloništa tek pošto sam čuo kako su se zalupila vrata njezina
stana. Onda sam istrčao iz zgrade i, u paničnom bijegu, zamakao za ugao. Srećom, baš je
prolazio

prazan taksi pa sam ga pozvao. Zavalio sam se u sjedalo i odahnuo.

- Kamo? - pitao je vozač.
- Samo časak - odgovorio sam i posegao u džep za popisom
adresa. Razmotao sam papir i pročitao: »Bessie Nichols je, u
prvom redu, lažljivi...«
- Oh, oprostite - ispričao sam se vozaču, koji me začuđeno
pogledao, pa sam spremio papir na kojem sam bilježio optužbe
udove Štake u džep, i izvukao drugi papir. Pročitao sam vozaču
adresu Otta Quarde i ponovo se zavalio. Mali odmor dobro mi
je došao.
Promatrao sam rastresenim pogledom pročelja zgrada pokraj kojih smo prolazili,
mehanički čitao natpise radnja, zagledao u lica prolaznika.
- Stoj! - viknuo sam vozaču. On je naglo zaustavio kola, pa
sam poletio u naslon vozačeva sjedala.
- Što je opet? - upitao je vozač.
- Čekajte malo! - odgovorio sam mu i izletio iz auta u rad
nju iznad koje je pisalo JENKINS.
- Gospodu Jenkins, molim - rekao sam crnokosoj proda
vačici, koja je leđima bila okrenuta tezgi i u minijaturnom ogle
dalu, obješenom na polici s konzervama graha s hamburgerima,
provjeravala viri li joj uvojak dovoljno ispod bijele čipkaste ka
pice. Djevojka se lijeno okrenula i podizanjem desnog ramena
dala mi do znanja da se tražena osoba nalazi lijevo od nje. Po
gledao sam tamo i za blagajnom opazio simpatičnu staricu,
kojoj su naočale spuznule sasvim na vrh nosa, što bijaše uperen
prema pletivu u rukama.

- Gospođo Jenkins? - upitala sam vrlo pristojno, pristu

pajući staroj dami.
- Što želite? - upitala me i prekinula plesti.
- Zanima me orahovac - rekao sam. - Liker od oraha.
-I vas?
Stara je žena odložila pletivo i radoznalo me pogledala, gurnuvši prije toga naočale na
mjesto kamo spadaju.
- Što se to događa u Prenticevilleu? Ljudi su se zaintere
sirali za orahovac.
- Mnogo ga kupuju? - upitao sam.

- Hm, hm, odviše baš ne - odgovorila je trgovkinja - ali prije

pola sata bio je ovdje narednik Callaghan s policije, jučer se
također jedan gospodin zanimao za taj liker, a sada ću morati na
slična pitanja odgovarati i vama, zar ne, gospodine Tatcheru?
- Vi me poznajete? - iznenadio sam se.
- Ja poznajem sve živo u Prenticevilleu, a poznavala sam i
sve one koji su umrli u posljednjih trideset godina - pohvalila se
gospoda Jenkins i dodala: - Premda se ne mičem s ovog mjesta!
- Prema tome, vi znate... - počeo sam užurbano.
- ... tko je sve kupio orahovac? - dovršila je moje pitanje
trgovkinja. - Znam. Osim vas, žene Debelog Bugsvja, grado-
načelnikovice i još nekoliko osoba, s popisa što ga ima policija,
a imate ga vjerojatno i vi novinari, zanima vas sigurno tko je
onaj mladić kojemu ne znam ime, a koji je također kupio ora
hovac, zar ne? Odgovorit ću vam odmah: ne znam, nije iz našeg
mjesta!
- Možete li mi ga barem opisati? Sjećate li se, možda, nekih
njegovih karakteristika? Izgovora, načina izražavanja, odjeće?
- Pričekajte časak - prekinula je Jenkinsova moju poplavu
pitanja. - Hoće li vas to zanimati i kad vam kažem da je taj
momak kupio liker prije dva mjeseca? Naime, kad sam to rekla
naredniku, on se odmah prestao zanimati za neznanca, pa mis
lim...
- Prije dva mjeseca? A Gamble mi je rekao...
- Hm, pa zar ne poznajete Gamblea? - odmahnula je ru
kom trgovkinja. - Kad me jučer ispitivao tko je sve ovdje kupio
orahovac, navalio je da mu navedem što više imena. Rekao je da
će to bolje proći što popis bude veći. I ja sam mu nizala mu
šterije, sve koje su kupile orahovac u posljednja dva mjeseca.
Eto, i gospoda Swan kupila je liker prije tri tjedna, pa ipak sam
je spomenula kad je Gamble zahtijevao što širu listu.
- Sto? Prije tri tjedna? - začudio sam se.
- Oh, nije to jedina boca alkohola što ga je ona odnijela iz
mog dućana u posljednje doba. Pije ona kao spužva. Od orahov-
ca sigurno ni traga ni glasa, još iste večeri, najviše dan poslije...
- Znači, pije?
- Eh, da joj je to jedini grijeh! Ali, tu su i muškarci. U
povjerenju, samo mršavi, takvi kao što ste vi, gospodine Tat
cheru!

I
Gospoda Jenkins, koja je znala sve tajne ovoga grada, odmakla se od mene i podigla
pletivo.
- Zanima li vas još štogod? - upitala je.
- Ne, ne - rekao sam brzo.
- A onaj advokat - nastavila je onda ona - što ste ga našli na
vratima, bio je odsjeo u »Celticu«? On je iz New Yorka, zar ne?
- Neee, nnne znam - promucao sam i pozdravio sveznajuću
osobu. Kad sam izlazio iz trgovine, čuo sam još njezin ljubazni
glas:
- Lil, ovo je bio Tatcher, onaj koga sumnjiče...
Vozač je već zaspao za upravljačem, premda nisam dugo izbivao. Kad sam ušao u kola, on
je lijeno stavio u pokret auto i zapitao:
- Kamo sada?
- Tamo gdje sam prije rekao - odgovorio sam suho. Bio sam
ljut i zbog toga što sam mogao i gospodu Swan brisati s popisa
osumnjičenih, premda sam joj poželio električnu stolicu kao
djelomičnu naknadu za zagrljaj kojim me bila usrećila.
Otto Quarda, kao i gradonačelnik, stanovao je u predjelu vila. Ali, nije ga bilo kod kuće.
- Njega uglavnom nikad nema kod kuće - rekla je služavka,
simpatična debela Crnkinja. - A kad dođe, zadrži se samo dan-
dva. Poslovan čovjek!
- Žao mi je - rekao sam, a Crnkinja mi je na to pokazala dva
reda bijelih zuba.

- Biste li mi mogli ipak nešto reći? - upitao sam je.

-Što?
- Je li gospoda Quarda kod kuće?
Odmahnula je glavom.
- A gospodin... ovaj... pije?
Brzo i uvjerljivo kimanje glavom, popraćeno obaveznim smiješkom, potvrdno je
odgovorilo na moje pitanje.
- Mnogo?
Još snažnije kimanje, još širi smiješak.
- Kada?
- Uvijek. Kad je kod kuće, na putu, kad se vraća, kad odlazi.
Gospodin voli gucnuti - rekla je Crnkinja.
-1 likere?

-1 petrolej! Sve. Kad odlazi, auto mu je pun boca.

- Je li ovih dana bio kod kuće? - upitao sam.
- Bio je - odgovorila je razgovorljiva Crnkinja. - Stigao je
prije tri dana iz New Yorka, a sinoć je opet krenuo na put.
Kimnuo sam joj glavom i pokazao joj dva reda svojih požut-jelih zuba. Jedan je čak
nedostajao.
- Hvala - rekao sam i otišao do kola.
- Kamo? - oglasio se vozač.
Dao sam mu svoju adresu, premda je na popisu stajalo još jedno ime: Peggy Healev. Ali
nisam se osjećao u kondiciji za tako težak meč. Tu je trebalo više treninga.
Stali smo pred kućom u kojoj sam stanovao. Plativši vozača, zamišljeno sam promatrao
vrata koja su mi donijela toliko neprilika. Onda sam duboko uzdahnuo i uputio se prema
niskom stubištu.
Nisam uspio turiti ključ u ključanicu. Bio je već jedan s unutrašnje strane.
»Sigurno gospoda Harrington« pomislio sam »osoba koja mi tako često drži predavanje o
toj tobože mojoj lošoj navici da ostavljam ključ u vratima«.
Vrata su se otvorila bez pomoći ključa. Otvorila ih je gospoda Cassandra, i to iz neobična
položaja. Sjedila je na podu, leđima okrenuta meni i, okrenuvši gornji dio tijela, s mukom
dosezala kvaku. Kad sam ulazio, dobacila mi je mrzovoljan po-
gled- v
- Čeka vas\ - rekla je.
Pogledao sam preko nje u predsoblje i ugledao na podu čovjeka ispružena potrbuške.
Svakako mrtvac. Znači, danas već drugi!
- Pozvonio je trenutak prije, a kad sam otvorila vrata, srušio
se na mene - rekla mi je stanodavka. - Srećom, uspjela sam mu
izmaći pa je pao na lice. Upravo ga pokušavam okrenuti!
Prekoračio sam mrtvačeve noge i, prišavši glavi, čučnuo sam. Uhvatio sam ga za ono malo
kose što ju je još posjedovao i okrenuo mu glavu. Pogledao sam ga pažljivo, a onda
posegao rukom u džep po fotografiju koju sam našao u knjizi gospođe Swan. Očito je
pripadala čovjeku koji je ovdje ležao, samo što je

na slici nedostajala oteklina na obrazu koja je krasila glavu mrtvaca.

- Oh, pa to je onaj trgovački putnik koji vas je neki dan tražio! - šapnula je gospoda
Harrington kleknuvši do mene. -Sada nećete moći tvrditi da ne poznajete mrtvace koji vas
posjećuju!
Imala je pravo. Bio je to Chester Rowe, zastupnik tvrtke »Cupido« - muško rublje, gaće i
potkošulje.

15. POGLAVLJE
Odredili su da budem mamac.
Nešto nalik na sir postavljen usred mišolovke, ili na tele koje treba da privuče lava. Jedina
je razlika, po mom shvaćanju, bila u tome što sir, pa donekle i tele, imaju više mogućnosti
da se izvuku. Miševi i lavovi ne operiraju otrovima i revolverima kalibra 9 milimetara. A
osobe koje ja treba da namamim, stručnjaci su za takve igračke!
Bilo mi je jasno da će mi i Chester Rowe, treći iz serije mrtvaca dopremljenih na vrata mog
stana, pričiniti poteškoće. Ipak, nisam vjerovao da će to uroditi tako teškim posljedicama.
Dotad su me optuživali da sam kriv za prva dva umorstva; ovaj put kaznili su me tako što
su me proglasili nevinim. Ali, zaključili su da, s pomoću mene, mogu pronaći prave ubojice.
I na tome je počivala cjelokupna moja tragedija.
Najprije sam bio oduševljen kad su na policiji, kamo smo došli gospoda Harrington i ja,
nekoliko minuta nakon što sam Callaghanu javio posljednje novosti iz svoga predsoblja,
zaključili da me ne treba smatrati ubojicom. To je bio, u neku ruku, i rezultat mojega
čvrstog alibija, cementiranog izjavama taksi-vozača koji je, srećom, imao dobru memoriju,
zatim gospode Štake, Henrvja Jarvisa, Crnkinje, pa čak i tako krupnih svjedoka kao što su
debeli Bugsy i sam gradonačelnik Prenticevillea Fer-guson. Slično mišljenje iznio je i
Callaghan, koji je skupu, što se sjatio u meni već poznatoj sobi za preslušavanja, predočio
situaciju u vezi s umorstvima u našem gradu.
Skup je bio zaista impozantan. Doduše, nedostajala je Cas-sandra Harrington koju su
odmah, nakon nekoliko njezinih otrovnih primjedaba na račun policije, njezina šefa i
gradonačelnika, otpremili kući, ali su zato bili mnogi drugi odličnici. U prvom redu
Ferguson.

L.

Susrevši se s njegovim pogledom, sav sam se stresao. Sjetio sam se našeg razgovora prije
nekoliko sati, i to mi je bilo dovoljno da požalim što umjesto Rowea nisam ja pao u naručje
gospodi Cassandri.
Tu je bio i šef policije, Ralph Husted, tamnoputi čovjek, uvijek masna lica. Njih dvojica
stalno su nešto šaptali i ponekad bacali pogled na mene.
Govorio je uglavnom samo jedan čovjek.
Nisam poznavao tog suhonjavog muškarca. Bio je nizak, niži od mene, a govorio je
pospanim glasom, što je prekidao od vremena do vremena zdušnim zijevanjem.
- Gospodo - govorio je - nisam došao ovamo pričati. U
Prenticevilleu su ubijena tri čovjeka. Na meni je da otkrijem
ubojicu. Vi mi u tome ne možete mnogo pomoći. Bolje je da mi
mnogo ne smetate. To će biti vaš najbolji prilog hajci na ubojice!
Ferguson i Husted zgledali su se, crveni u licu. Iz drugog kuta, Callaghan je gledao oniskog
čovjeka s nesumnjivim poštovanjem. Debeli Bugsy se nije usudio ni disati, takav je dojam
učinio na njega taj došljak.
- Kao što ste se i sami osvjedočili - nastavio je Archibald
Clay, tako se naime zvao govornik - u Prenticeville su sada
uprte oči Sjedinjenih Država. Ne zbog njegovih turističkih vred
nota ni uspjeha njegove momčadi bejzbola. Vaš grad postao je
poznat zbog serije ubojstava, i zbog načina na koji su žrtve pro
nađene: naslonjene na vrata ovoga čovjeka (tu je pokretom ra
mena pokazao na mene). Svakako, zanimljiv slučaj kojim ću se
sad ja pozabaviti!
Govornik je nakon tih riječi zastao i vrškom kažiprsta izvukao iz oka žućkast krmelj. Ta
stanka pojačala je učinak njegovih riječi, a istodobno je omogućila Fergusonu da nešto
šapne šefu policije, Debelom Bugsvju da otare nos, Callaghanu da se premjesti s noge na
nogu, a meni da sklopim oči razmišljajući što će sada biti.
- Ja nemam vremena na bacanje - nastavio je Clay. - Zbog
toga ćemo ja i moja ekipa odmah prići poslu. Vas pak, gospodo,
ponovo molim da nas u tome što manje smetate!
U tom stilu došljak je govorio još dvije minute. Iz njegovih riječi napokon sam razabrao da
je on poručnik s Odjela za

umorstva njujorške policije, da je doveo sa sobom svoje najbolje ljude - nije rekao koliko -
da ima sva ovlaštenja i da kaponjama Prenticevillea ne ostaje drugo nego da mu prepuste
da vodi istragu.
- Dakle, sve je jasno - rekao je poručnik iz New Yorka
glasom iz kojega je izbijala dosada. - Odlučio sam da on (to sam
bio ja, Timothv Tatcher!) bude mamac s pomoću kojega ćemo
ščepati zlikovce!
Riječi su mu bile ispunjene samouvjerenošću i nadutošću.
- A ako se oni više ne pojave? Ako su završili posao? -
napokon je izrazio bojazan šef mjesne policije.
- Gdje su tri, tu mora biti i četvrti! - odgovorio je zijevajući
oniski muškarac u staromodnom dvorednom odijelu. - Ne vje
rujem da imamo takav peh da će oni prestati djelovati upravo
sada kad smo se mi pojavili!
- Prema tome, možemo očekivati i četvrtu žrtvu?!? - za
prepastio se Ferguson.
- Vjerojatno - odgovorio je njujorški policajac. - Barem još
jednu.
Sobom je prostrujao drhtaj jeze. Valjda me to potaknulo da se i ja javim.
- Oprostite, gospodine, ovaj... - počeo sam nesigurno. Čo
vjek se iznenađeno okrenuo meni. Možda je tek sad prvi put
shvatio da sam i ja čovjek od krvi i mesa, i da posjedujem dar
govora, pa možda i razum.
- No? - rekao je nestrpljivo.
- Kazali ste da bi moja uloga bila...
- Mamac! Mamac s pomoću kojega ćemo uloviti gangstere!
- A ne pretpostavljate li da bih ja tom prilikom... ovaj, kako
da kažem... da bih mogao stradati... Jedan hitac... Promašaj i...
On je raširio ruke.
- Hja - rekao je - tko radi, taj i griješi.
- Znači da bih mogao i poginuti...? - propitkivao sam se.
On je slegao ramenima i time mi sve rekao.
Pogledao sam sve oko sebe, ali nije se čula ni jedna jedincata riječca ohrabrenja. Samo je
Callaghan oborio pogled.
Njujorčanin je opet zaboravio na mene. Obratio se ostalima završnom rečenicom:

- Moji ljudi i ja razradit ćemo plan, pa ću vam ja prenijeti što

budem smatrao da vam mogu odati, a vi pričekajte radije kraj
akcije! Do viđenja, gospodo!
Gradonačelnik je još jednom pocrvenio, ali nije protuslovio. Povukao se iz sobe u društvu
šefa policije, koji je također ustanovio daje ovdje zapravo suvišan. Nakon nekoliko
izmijenjenih riječi sa šefom pokretne grupe iz New Yorka, otišli su i Callaghan i Debeli
Bugsy. Čovjek iz New Yorka pogledao me i kratko dobacio:
- Preuzet će vas Lou!
Lou me doista preuzeo. To je bila osoba povjerenja šefa iz New Yorka. Imao je zalizanu
crnu kosu, tamnoputo lice, crne prodorne oči, bijele zube i čačkalicu u kutu usta. Poveo me
u pokrajnju sobu i dva sata rešetao sve što se odnosilo na mene, Ingersolea, Wyllisa i
Rowea. Ponovio sam mu sve što sam znao, po deseti put prepričao svoje susrete s tim
osobama, opisao Guša i Philla, pričao mu o Jeffu, čak sam opisao incident s automobilom
koji umalo što me nije pregazio. Onda me Lou predao nekom šutljivcu, također iz New
Yorka, koji me dopremio u stan, bez riječi izašao i utaborio se pred mojom kućom. To je
bio čovjek koji je trebao paziti tko će sve pokucati na moja vrata.
I evo, sutradan ujutro, opet sam u svojem stanu, ležim na kauču i analiziram situaciju u
kojoj se nalazim.
Kako god okrenuo - ispada naopako. Jedina mi je mogućnost da ti prokleti Njujorčani
doista pronađu ubojicu i tako skrate moj kućni pritvor, izvuku me iz mišolovke i omoguće
normalan život, pa makar i nadalje u društvu Joea O'Keefea i Georgea Middletona. Ili...
Ovo ću priznati samo vama: njujorškim detektivima nisam spomenuo Peggy. Opisao sam
im, doduše, svoje uzaludno nastojanje da ubojicu nađem medu uživaocima orahovca i
priznao potpun slom na tom području, ali prešutio sam i noć koju sam proveo kod Peggy i
fotografiju Harolda Ingersolea, što sam je našao na njezinu stolu. Osim toga, u tih nekoliko
dana naišao sam i na neke druge zanimljive činjenice, koje veličinama iz velegrada ne bi
bile zanimljive, čak bi me možda i ismijali kad

bih im spominjao, ali za mene su one ipak bile nešto, možda čak i stanovite karike i
karičice u lancu koji treba da sastavim.
Prema tome, vidite da nisam napustio namjeru da pronađem ubojicu. Zaista, nisam! Zašto
bi Timothv Tatcher prepustio slavu drugome, sada kada je već ipak nešto postigao i kad je
za to nešto i dobrano stradavao, primao batine, proživio svakakve strahote, nagrlio se
mrtvaca i prostitutke, a uza sve to jamačno izgubio namještenje? Da ne govorim o dobrom
glasu i ugledu...
Samo...
Da, tu postoji zaista teško rješiv problem. Policajci su me stavili u kućni pritvor, dopuštaju
mi izlaz samo uz njihovu kontrolu, onaj šutljivac, eto, i sada šeće - tobože nehajno - s druge
strane ceste i ispod oka gleda na vrata mojega stana, jednom riječju: ne mogu se maknuti.
A da bih proveo svoje planove, neophodno mi je potrebno da napustim stan. Makar samo
na sat-dva.
Ustao sam, prošetao se po sobi i ponovo legao. Moram van! Moram izbjeći njihovoj
kontroli, moram porazgovarati s Peggy!
Instinktivno sam osjećao da u smrdljivoj sobi ostarjele prostitutke treba potražiti ključ
koji otvara zagonetku smrti trojice došljaka.
Osim toga, moram porazgovarati i sa Steveom. Njegovi savjeti u tim sudbonosnim
trenucima bili su mi i te kako potrebni. A preko njega mogu doći i do Gamblea, a Gamble...
Kao podboden, skočio sam s kauča. Tako je, Gamble će mi pomoći da pobjegnem iz svojega
zatvora. Otrčao sam u predsoblje i nazvao Stevea.
- Steve, ovdje Timothv... - prošaptao sam u telefonsku školj
ku kad sam čuo portirov dremljivi glas. - Slušaj me pažljivo!
- Što je opet? - pitao je Steve. - Koliko već ima mrtvih?
- Zasad tri - odgovorio sam. - Ali, to sad nije važno. Nego,
stvori mi Gamblea. I to hitno.
- Zar se danas niste vidjeli? Rekao mi je...
- Da, ali trebam ga opet. Neka odmah dođe k meni! Na
pomeni mu da će mu se posao isplatiti, a neće biti potrebno
ništa drugo nego da leži na kauču!
- Hm, to će mu, koliko ga znam, sigurno odgovarati. A...

- Oprosti, Steve, nemam mnogo vremena. Ti pronađi Gam

blea i uputi ga ovamo, a onda čekaj!
-Što?
- Vidjet ćeš. Nemoj se micati iz hotela, molim te - prekli
njao sam ga šaptom.
- U redu, mali - odgovorio je portir. - Čekat ću. Nego...
-Stoje?
- Ovamo je nahrupilo nekoliko novih Njujorčana!
- Detektivi?
- Ne. Deksteri su se smjestili kod Quincyja. Neki drugi.
- Sumnjivi?

- Pa, mogao bih se kladiti da njihovi otisci prstiju nisu ne

poznati onima koji se brinu za kriminalce.
- Koliko ih ima?
- Nekoliko. Ali, kao da se međusobno ne poznaju. Ili se
barem tako ponašaju.
- Vjerojatno ovo posljednje. Hmmmm... No, vidjet ćemo. U
svakom slučaju, Steve, uradi što sam te zamolio!
-A ti?
- Ja znam što mi je činiti. Ne brini za mene.
- Jesi li naoružan?
- Dobro si me sjetio. Reci Gambleu neka mi donese nekak
vu pucaljku. Možda će mi biti potrebna.
- Pa, ti...
- Do viđenja, Steve! - prekinuo sam prijatelja. - I drži mi
palce!
Spustio sam slušalicu i vratio se u sobu. Legavši na kauč, nastavio sam razrađivati svoj
plan.
Možda je prošlo jedva desetak minuta kad se javilo zvonce. Otrčao sam da otvorim vrata.
- Evo me - rekao je Gamble zadahtan. - Trebate moje us
luge?
- Da, Gamble - rekao sam i uveo ga u sobu. - Želio bih...
Nisam dovršio rečenicu jer je opet odjeknulo zvonce. Ovaj
put bio je to šutljivac iz New Yorka. Upitno me gledao.
- U redu - rekao sam mu. - To je mister Gamble, čovjek koji
je već učinio usluge policiji u vezi sa zločinima. Došao je po
neke stvari koje je posljednji put ovdje zaboravio...

Šutljivac je buljio u mene još nekoliko sekunda, a onda se okrenuo i otišao. Bez pozdrava.
Razgovor s Gambleom nije trajao dugo. Brzo je shvatio što želim, i pristao je ne pitajući za
uvjete pod kojima ga unajmljujem.
- A oružje? - upitao sam ga na kraju.
Izvukao je revolver iz unutrašnjeg džepa kaputa.
- Evo. Kupio sam ga u prolazu. Trideset dolara!
Uzeo sam oružje, odvagnuo ga u ruci i pažljivo razgledao. Ne bih se mogao zakleti, ali
revolver me podsjećao na oružje koje sam jednom kupio kod svojega znanca Gila. Ali, sad
nismo imali vremena da raspravljamo o porijeklu tog devetmilime-traša. Glavno da imam
pucaljku...
Šutljivi detektiv bio je sigurno zadovoljan što se Gamble nije dugo zadržao u mojem stanu.
Osjećao sam na svojim leđima njegov prodorni pogled i nastojao da što brže odmaknem.
Gam-bleovo odijelo nije mi baš dobro pristajalo, polucilindar mi je svaki trenutak mogao
spuznuti preko lica, a revolver, zataknut za hlače, iznova me žuljao. Svemu tome dodajte
još i tremu, pa možete zamisliti kako sam se osjećao kad sam kradomice napuštao svoj
stan, u kojemu se Gamble već sigurno baškario na kauču ili u naslonjaču. Rekao sam mu
neka što češće prolazi pokraj prozora...
Zaokrenuvši iza ugla, odahnuo sam. Ubrzao sam korake, ali nisam smio skinuti ni
polucilindar ni otkopčati kaput. Za Pren-ticeville, kao i za njujoršku policiju, ulicama grada
koračao je ipak Gamble.
I Steve se prevario.
- Već si se vratio? - upitao je ne dižući pogled s knjige.
- Da - rekao sam.
Iznenađeno je podigao glavu.
- Ti? Čemu ta parada?
- U ilegalnosti sam - priznao sam mu.
- U Gambleovu odijelu?
Kimnuo sam glavom i ispričao mu kako je to bio jedini način da se izvučem iz stana koji je
pod paskom policije. Upoznao sam ga i s događajima u vezi s Rovveom.

- A njegov račun? Tko će platiti njegov račun? - uzviknuo

je savjesni Steve Roggers, saznavši za smrt još jedne mušterije
hotela »Celtic«. - Pokraj tebe ćemo još bankrotirati!
- Ostavi sad to - rekao sam mu gotovo grubo. - Radije mi
pomozi da se prebacim do stana Peggy!
Portir me odmjerio od glave do pete.
- Ne misliš, valjda, u Gambleovu odijelu?
Nisam tako mislio, zaista. Ali, nešto bih morao obući zbacim li ovo naftalinsko odijelo i
prljavi polucilindar.
- Imaš li što za mene? - upitao sam prijatelja. Pogledom
sam prelazio s njegovih širokih ramena na snažna prsa, nabujali
trbuh, dugačke ruke. Ne, njegove stvari ne dolaze u obzir.
Roggers je odmahnuo glavom.
- Nemam - rekao je. A zatim se zamislio.
- Sigurno imaš nešto od nekog zaboravnog gosta? - navalji
vao sam. - U hotelima svatko ostavlja ponešto!
Portir mi je mahnuo rukom. Značilo je: prekini, zar ne vidiš da razmišljam!
Pričekao sam i isplatilo se.
Steve je ustao bez riječi i nestao u sobici koja se nalazila iza portirnice. Trenutak zatim
vratio se s nekakvim tamnim odijelom prebačenim preko ruke.
Zaprepašteno sam gledao svečanu vatrogasnu uniformu i mjedeni šljem koji se ljeskao u
polutami prostorije. Bila je tu i propisna sjekirica, opasač, čak i nekoliko medalja
prikvačenih na kaput. I čizme. Kompletna oprema nekog nadobudnog vatrogasca,
spremnog ne toliko za gašenje požara koliko za paradu.
Pogledao sam prijatelja.
- To sam zaplijenio nekom momku iz Kentuckvja. Zapio je
sav novac i nije imao čime platiti. Naplatio sam tim odijelom što
ga je nosio u Edwardsu. Momak je bio tvojega rasta - objasnio
je Steve.
- Zar ne misliš da ću...
- Nema druge. Ako treba da se presvučeš, onda ne filo
zofiraj!
Uvidio sam čvrstoću njegove logike i s uzdahom se povukao u sobicu. Iz nje je ubrzo izašao
vatrogasac sa šljemom, parad-
nom uniformom i sjekiricom koja mu je lupkala o pasu. Ponosno sam prešao rukom preko
medalja na prsima.
- Krasno! - divio se Steve, vjerojatno više sebi i svojoj ideji
nego meni i mojem izgledu.
Prošao sam nekoliko koraka i zadovoljno ustanovio da se u toj uniformi osjećam mnogo
bolje nego u Gambleovim prnjama. Možda sam ja, zapravo, i rođen da budem vatrogasac?
Ta čovjek nikad ne zna što mu najbolje leži, često troši energiju na posao koji mu ne
odgovara...
Ali, vrijeme je odmicalo.
- Idem! - rekao sam i krenuo odlučno prema vratima.
- Stoj! - kriknuo je za mnom Steve. - Ne možeš tako!
Pogledao sam najprije njega, a zatim pažljivo pretražio svaki detalj na svojoj novoj odjeći.
Sve je bilo u redu, tako se barem meni činilo.
- Skini naočale! - zapovjedio mi je Steve.
Mehanički sam podigao ruke do naočala, ali nisam ih skinuo.
- Zašto? - pitao sam.
- Jesi li ikad vidio vatrogasca s naočalama? - upitao me
Steve. - Ta, oni moraju imati izvrstan vid, pretpostavljam!
Imao je čovjek pravo. Kako bi ti ljudi usred vatre... Ali, kako ću bez naočala?
- Ne mogu - prostenjao sam.
-Što?
- Bez naočala ne vidim ni dva metra pred sobom. Znaš kako
sam kratkovidan...!
- Moraš - ustrajao je portir. - Ili želiš, možda, da te ras
krinkaju na prvom koraku? Da skrhaš vrat?
Ne, to nisam želio.
- Samo hrabro! - objašnjavao mije prijatelj.
Nisam imao kud; pristao sam. Skinuo sam naočale, spremio ih u džep i, ispruženih ruku,
pronašao izlaz iz hotela.
Najprije sam naletio na nekog dječaka, a zatim na nešto što nisam mogao zaključiti je li
muško ili žensko. Mahnuo sam taksiju, koji je prolazio ulicom, ali to su bila kola gradske
mljekare. Netko me potegao za rukav.

- Gospodine -javio se ženski glas. - Dimnjak mi se začepio.

Biste li časkom...?
Otresao sam se nezvane mušterije promrmljavši nešto nalik na: »Žurim, imam preča
posla!«
- Taksi! - viknuo sam i uputio se prema kolniku.
- Glupane! - viknuo je na mene svećenik na skuteru, koji se
zaustavio za dlaku preda mnom.
- Na druga vrata! - rekao mi je taksi-vozač, kad sam na
pipao kvaku na vratima njegovih kola.
- Oprostite - promrmljao sam i, otvorivši napokon željena
vrata, zavalio se na sjedalo. Čas kasnije oko mene je sve opet
bilo vidljivo. Na nos sam natakao naočale i pustolovina se mogla
nastaviti.
- Gdje je požar? - upitao me vozač.
- Požar? - ponovio sam. - Ah, mislite požar... Vozite samo
ravno, već ću vam reći.
Kola su krenula. Vozač je, čini se, bio brbljavac.
- Zakasnili ste? - pitao me iza prvog zavoja.
- Kamo?

- Na vaša kola. Vatrogasna. Ona sa sirenama i šmrkovima!

Nagnuo sam se prema njegovu sjedalu.
- Reći ću vam u povjerenju...
On se upro leđima o naslon, glavu zabacio prema meni i sav se ukočio od uzbuđenja.
-... nije riječ o požaru - nastavio sam tajanstveno. - Stvar je mnogo uzbudljivija!
Vozač je teško disao.
- Dakle?
- Kostimirani ples! - šapnuo sam i ponovo se naslonio. Vo
zač me ošinuo kratkim pogledom i učinio prezirnu grimasu.
- A ja sam mislio da ste vi ozbiljan čovjek! - rekao je razo
čarano. Ostatak vožnje proveli smo u tišini. On je upravljao
kolima po mojim uputama i ubrzo smo se našli pred zgradom u
kojoj stanuje Peggy. Platio sam i izjurio iz auta ravno u vežu. Tu
sam malo zastao da prikupim dah, a onda sam se počeo uspi-
njati. Na stubištu sam se prisjetio svoj jučerašnjeg silaženja i
osjetio mučninu u želucu. Ali, zadatak je zadatak.

Pred vratima sam zastao, popravio uniformu, stegao opasač namjestio odlikovanja. Onda
sam pokucao. Uzalud. Pokucao sam još jednom, snažnije.
- Tko je? - čuo sam iznutra kriještav glas.
Gurnuo sam vrata i ona su se otvorila. Peggy je sjedila pred zrcalom i vezala trake od
novinskog papira u kosu. Mršavo lice još joj se više izdužilo kad je u zrcalu spazila
vatrogasca sa šljemom kako joj se prikrada na prstima, s vatrogasnom sjekiricom u
podignutoj ruci.
Kriknula je i uhvatila se rukama za mršave grudi.

16. POGLAVLJE
Stao sam i gledao je što sam mogao krvožednije.
- Što hoćete? - prošaptala je napokon.
- Tebe!
Nacerila se koketno, ali pogled uperen u uzdignutu sjekiricu nije joj dopustio da to shvati
kao ljubavni izljev.
- Mene?
Rukom se dotakla kose. Nekoliko papirića promijenilo je položaj.
- Oh, mladiću, ali zar to moramo pod takvim uvjetima?
Oružjem? Ili da ti nisi od onih?
- Kojih? - upitao sam.
- Onih sadista, ili kako se već zovu.
Djevojčura se očito oslobodila straha, ili je to pokušavala, želeći stvoriti ugodniju
atmosferu.
- Jedan takav bio je već kod mene. Tukao me narameni
cama po golom trbuhu, a zatim sam mu morala noktima grepsti
kožu na leđima. Bio je, inače, vrlo drag čovjek! I bogato me
nagradio!
- Peggy - rekao sam - moraš mi reći istinu!
Ona me pogledala razrogačenim očima.
- Istinu?
Skinuo sam šljem sa glave.
- Ti? - vrisnula je i posegla rukom za cipelom sa šiljastom
petom. Ali, ponovo sam podigao sjekiricu i približio se djevojci.
- Da, ja! - procijedio sam. - Ovaj put nećeš uspjeti da me
otjeraš prije nego što sve saznam o onom čovjeku iz New Yorka!
Ruka joj se vratila na grudi.
- Misliš na onog malog...? Onog zbog kojega si me osum
njičio da sam ga otrovala?
Kimnuo sam glavom.
- Gospode Bože, što te toliko zanima...?

Mahnuo sam sjekiricom.

- Govori!
Nervozno je slegla ramenima.
- Pa rekla sam ti da ne znam ni tko je ni što je. Za mene je
bio samo mušterija i ništa više. Mušterija koja dobro plaća.
- Bio je samo jedanput?
Grimasa.
- Da? Ne?
-Štaja znam. Nesjećamse! -otreslasePeggy na me.
Pošao sam prema njoj. Žena je ustala i uzmaknula prema krevetu. Slijedio sam je i prijeteći
mahao sjekiricom. Povukla se brže nego što bi čovjek očekivao od žene njezinih godina.
Sada je krevet bio između nas.
- Govori! - ponovio sam.
Peggy mi je isplazila jezik, a ja sam nato zakoračio na krevet. Bio je već prilično istrošen i
noga mije upala na mjestu gdje je madrac popustio. Zaglavinjao sam mlatarajući rukama u
namjeri da uspostavim ravnotežu. Nisam uspio jer je beštija gurnula krevet koji mi je
izmakao pod nogama, pomislio sam da je potres. Pao sam koliko sam dug i širok preko
kreveta, a odlikovanja na prsima tiho su zazveckala.
Peggy je priskočila, otela mi sjekiricu i uzmaknula izvan mojega dohvata. Uspravio sam se
i sjeo. Sada je, dakle, ona imala oružje.
- Što ti, zapravo, želiš od mene? - upitala me bijesno. - Zar
ti nije bilo dovoljno prošli put?
Peggy se zaprepašteno zagledala u revolversku cijev uperenu u svoj trbuh.
- Govori!
-Oh...
- Govori! Neću te ubiti ako mi ispričaš sve o Haroldu Inger-
soleu!
- Sve ću ti reći, samo makni taj...
- Neću - odmahnuo sam glavom. - Ciljat ću u tebe, i ako ne
kažeš sve što znaš...
Čvršće sam stegao revolver i ispružio ruku prema njoj. Tek tada sam opazio da je oružje
zakočeno. Brzo sam ga otkočio, prije nego što je Peggy mogla primijetiti tu moju omašku.
No,
ona nije više ni gledala u revolver nego mene u oči, nastojeći shvatiti što hoću od nje.
- Bio je kod mene. Dvaput - rekla je.
- Gdje ste se upoznali?
- U nekom baru. Mislim u »Zelenoj patki«. Di »Tronošcu«?
Ne sjećam se točno, samo znam da sam ga zapazila za šankom:
bio je sam i pio - coca-colu!
- Tko vas je upoznao?
~ Nitko. Pristupila sam mu i...
- ... I on je pošao s tobom? Nakon boce coca-cole?
- Činilo mi se da mu je drago što je našao nekoga tko će mu
praviti društvo. Ovdje je bio osamljen. A možda se i bojao...
- Bojao? Koga?
- Ne znam. Možda se varam. Ali činilo mi se da se nekoga
boji, pa da mu je drago što se nalazi u društvu, makar i mene.
Znaš...
- Što?
-On i ja...
Prosijeda je prostitutka pocrvenjela. -Što?
- Nas dvoje nismo... ovaj...
Nasmiješio sam se uviđavno. Pa, Ingersole ipak nije bio pijan!
- Što je onda htio od tebe? Zašto je dolazio ovamo?
- Govorio je kako ima osjećaj da ga netko prati. Pitala sam
ga tko, ali on se samo nasmijao. Rekao mi je: »Netko koga
zanima ovo!« i lupio se po kaputu na prsima. Valjda je tamo
nosio novčarku?
- Je li ti pričao da ga je netko možda napao? Pokušao oro
biti? Ubiti?
- Ne. Samo...
- Samo?
- Taj mali iz New Yorka bio je prvi put u Prenticevilleu. Tu
se, zapravo, zaustavio u prolazu i nije namjeravao dugo ostati.
Ali, dopalo mu se što nikoga ne poznaje, i što nitko njega ne
poznaje. A njemu je bilo potrebno da dobije na vremenu, go
vorio je.
- Zašto?

Peggy je slegla ramenima.

- To mi je govorio prigodom prvoga posjeta. Drugi put...
- Kad je bilo to drugi put?
- Sutradan. Došao je ravno k meni kući, upravo kad sam se
spremala da izađem. Bilo je to poslije podne, nešto poslije šest,
čini mi se... Rekao mi je da će mi dobro platiti ako ostanem i...
to je i učinio.
- Platio a da nije...?
- Da. Njega nisu zanimale te stvari, znaš...
- Znači, želio je ostati ovdje jer nije znao kamo da ode?
- Pa, grad ima i druge lokale, a nisam ni ja jedina. Ali, bio je
nervozan...
- Zašto?
- Rekao mi je kako mu se pričinilo da je vidio neke osobe.
- Znance?
- Nisam imala taj dojam. Možda prije ljude koje je već ne
gdje sreo, a nije točno znao gdje. I kojom prilikom.
- Bojao ih se?
Prostitutka je počela odmatati kosu s novinskih papirića.
- Ne znam. Možda. Rekao je da ga boli glava. Ponudila sam
mu prašak protiv glavobolje, ali on je odbio. Imao ga je sa so
bom.
Peggy se raspričala, više nije bilo potrebno da je nagovaram. Spustio sam revolver u krilo.
- Sjećam se da mi je rekao: »Dala mi je prašak neka vrlo
lijepa plavojka u hotelu!« Donijela sam mu čašu vode iz ku
paonice, on je malo popio, a onda je zatražio nešto drugo. Re
kao je da je prašak vrlo neugodna okusa. Mrštio se i rukom
pokazivao na boce koje su se nalazile iza ormara. Zgrabila sam
prvu i donijela mu. Nije ni natočio u čašu nego je nagnuo iz
boce. Valjda je prašak bio vrlo gorak...
Prostitutka nije ni opazila kako sam se uzbudio. Nije znala da mi opisuje trovanje Harolda
Ingersolea. Jer...
- Što si mu dala da popije?
- Nekakav liker. Ne znam koji. Prvi koji sam dohvatila.
Ustao sam i pošao do ormara. Uza zid bilo je nekoliko praznih boca. Dvije-tri bile su napola
pune. Užurbano sam čitao nazive na etiketama.

Da, tu je bila i boca orahovca. Prst, ili najviše dva, smećkaste tekućine nalazilo se još u boci.
- Što je rekao? - upitao sam Peggy, vrativši se do nje.
- Tko? Taj Ingersole, ili kako ga zoveš? Ništa. Ubrzo zatim
se oprostio i otišao.
- Zašto?
- Ne znam. Rekao je da ide leći u hotel jer da se ne osjeća
dobro. Ja sam ga isprva zadržavala, ali sam ga pustila, pogotovo
što mi je dao 50 dolara. A nije bilo više od devet sati, najviše
devet i četvrt, mogla sam još izaći da zaradim koji dolar... I tako
je otišao.
- Zauvijek?
- Nikad ga više nisam vidjela. Da, a onda sam pročitala u
novinama da je netko umoren, pa si došao ti i mene optužio, ali
nisam povezala malog iz New Yorka s otrovom... I to je sve!
- Da, to je sve! - ponovio sam i ustao. Strpao sam revolver
u džep, popravio uniformu i posegao za šljemom.
- Ideš? - upitala me Peggy prijateljski. Bacio sam na krevet
novčanicu od 20 dolara.
- Idem!
- Ovaj put bez svađe? - rekla je Peggy prateći me. - Znaš,
sad mi je žao za ono...
-Hm...
- Hoćeš li pristati na nešto? - upitala je, uhvatila me za ruku
i naslonila se na me.
- Što? - Odmakao sam se što sam dalje mogao.
- Popijmo čašicu i poljubimo se. Za pomirenje!
Vratila se do ormara i posegla za bocom koja joj je prva bila nadohvat ruke. Naravno, i
opet je to bila boca orahovca!
- Hvala! - dreknuo sam i jurnuo prema vratima.
Trebalo je što prije stići do »Celtica« i pronaći djevojku koja
dijeli praške protiv glavobolje od kojih se umire.
Brzo sam našao taksi i zatražio od vozača da me što prije doveze do hotela. Auto je krenuo
punom brzinom. Odjednom, vozač je naglo zakočio. Umalo da nije pregazio čovjeka koji je
dostojanstveno prelazio preko ceste u odviše tijesno skrojenom odijelu, navlas nalik na
moje odijelo što sam ga bio kupio kad sam primio prvu plaću.

- Glupane ćoravi! - psovao je vozač.

Pješak je prezirno zavirio u kola, a zatim je mirno nastavio šetati.
- Pa, to je moje odijelo! - bijesno sam kriknuo. - Stanite,
kradljivac!
Vozač je naglo zakočio, pa sam izašao da dostignem čovjeka koji se kočoperio rezultatom
mojega novinarskog rada.
- U ime zakona... - viknuo sam.
Čovjek se okrenuo tek kad se popeo na pločnik.
- Ah, gospodine Tatcheru - rekao je ljubazno. - Baš mi je
drago što smo se sreli.
- Gamble... - promucao sam. - Kako...?
On me gledao. Na licu mu je bio blažen smiješak.
- Prokletstvo! - škripao sam zubima. - Sto vi radite ovdje, i
to u mojem odijelu?
- Sećem - odgovorio je Gamble. - Imam vremena pa šećem.
A što se tiče odijela, imao sam samo dvije mogućnosti, jer ste vi
otišli u mojemu: ili da izađem gol, ili u vašem odijelu. Izabrao
sam ovu posljednju!
Progutao sam psovku.
- Zašto niste u stanu?
Gamble se počeše iza uha.
- Da, pitanje je dobro postavljeno. I zato ću na njega odgo
voriti prije nego što vas zapitam što znači ta paradna uniforma
na vama. Dakle, policajci su otkrili da ste utekli i sad vas traže
na sve strane. Ali, ovako obučenog, kao vatrogasca, sigurno vas
neće uhvatiti. Zaista, izvrsna ideja. Čestitam!
- Kako su otkrili? Što ste zabrljavili?
Gamble me prezirno pogledao.
- Zabrljavio? Hm... Došlo je neko pismo i onaj je detektiv
odmah zatim zavirio da vidi tko vam piše. I onda je ustanovio da
sam ja na vašem mjestu.
- Otvorili ste mu?
- A što sam drugo mogao? Nego, to pismo...
- Što? Tko je pisao?
- To ne znam. Ali znam što piše u tom pismu.
- Zar nešto zanimljivo?
Gamble je zakimao glavom da mu se zatresao podbradak. Uhvatio sam sugovornika za
rukav i povukao ga u auto. Zar ćemo razgovarati nasred ulice dok me policija traži?
- Što piše u pismu? - upitao sam ga pošto je auto produžio
prema »Celticu«.
- Mislim da je najbolji naziv za takvu vrstu teksta »anonim
no pismo u cilju zastrašivanja!« - definirao je Gamble. - Ili,
kako biste vi to shvatili kad biste pročitali samo ovo: »Tatcheru,
pored otrova i revolvera od 9 mm, ima i drugih načina!«?
Skinuo sam naočale i protrljao stakla.
- U kakvoj je omotnici bilo pismo? - upitao sam.
- U običnoj, plavoj omotnici. Pisano na običnom uredskom
papiru.
- Strojem?
- Strojem!
Sjetio sam se neobrijana mladića i omotnice što mi ju je predao u uskoj uličici dan nakon
umorstva Ingersolea.
- Ima još nešto -javi se opet Gamble.
Pogledao sam ga.
- Netko vas je zvao telefonom!
-Tko?
Gamble je slegao ramenima.
- Nije se predstavio. Samo je pitao za Timothvja Tatchera.
Ja sam rekao da je Tatcher na telefonu, a čovjek je onda pitao:
»Ostajete li još pri zahtjevu da vam se plati u funtama?« Nisam
znao što da mu odgovorim, jer nisam upoznat s vašim finan
cijskim akcijama. Ipak, za svaki slučaj, promrmljao sam nešto
što je onaj s druge strane žice mogao shvatiti kao »Da!« Onda je
rekao: »Bolje bi bilo da se predomislite. Jer, imamo mi za vas i
drugu valutu!« Ja sam opet nešto promrmljao, a on je završio
riječima: »Posjetit ćemo vas da porazgovaramo o svemu tome.
Možda ćete se ipak predomisliti!« I zalupio je slušalicom. Sve u
svemu, neki neotesanac.
Nisam shvaćao ništa od svega toga što mije Gamble pričao. Funte? Druga valuta? Što da se
predomislim?
Šutjeli smo sve dok nismo stigli do »Celtica«. Ja sam ušao u hotel trkom, bacivši Gambleu
novčanicu da plati vozaču.

- Ima li neka plavojka u tvojem hotelu? - upitao sam portira

još s vrata.
- Ima - odgovorio je ovaj. - Onu koju si vidio.
- Ne mislim na Kathleen.
- Kakva vražja Kathleen! - promrmljao je portir i posegao
za upisnom knjigom. - Vivian Drake, soba broj 17, prvi kat -
rekao je, zadržavši kažiprst na tom imenu.
- To je osoba koju tražim! - rekao sam i potrčao uza stube.
Medalje na mojim prsima veselo su zveckale. Jednom rukom
potražio sam revolver. Bio je na svojem mjestu.

17. POGLAVLJE
Hitao sam hodnikom i prelazio pogledom s broja na broj iznad dugačkog niza vrata. Iza
leda čuo sam zvuk: kao da su se neka vrata naglo otvorila i bučno zatvorila. Okrenuo sam
se i izvukao revolver.
- Vi? - prošaptao sam kad sam tri metra pred sobom ugle
dao Kathleen Wright. Bila je odjevena u sivi sportski kostim koji
nije mogao prikriti zamamnost njezinih oblina. Držala je u ruci
mali putni kovčeg.
- Vi? - prošaptala je ona i, uzmaknuvši, naslonila se na
vrata, koja je, čini mi se, trenutak prije bila zatvorila.
Nasmijao sam se zbunjeno i prišao joj, sakrivši revolver iza leđa.
- Kako ste? - upitao sam i pružio joj ruku koja je bila slo
bodna. Lijevu. Ona me gledala razrogačenim očima. Kao da ju
je zbunjivala moja prisutnost. Napokon je prebacila kovčežić iz
desne u lijevu ruku i rukovala se sa mnom.
- Koga tražite? - upitala me. - Mene?
- Na žalost, ne vas - odgovorio sam ne ispuštajući njezinu
meku ruku. - Drugu djevojku. Sasvim službeno! - dodao sam
brzo. Istodobno sam gurao revolver u stražnji džep na hlačama,
što je bilo teško jer mi je smetao kaput.
Djevojka je, čini se, svladala iznenađenje pa je sa zanimanjem stala razgledati moju odjeću.
- Čudite se? - upitao sam je.
Kimnula je glavom.
- Ne razumijem - rekla je.

- Shvaćam, potpuno shvaćam - odgovorio sam. - Ali, ja sam

na zadatku, a potrebna je konspiracija i, eto... pretvorio sam se
u vatrogasca!
- Konspiracija?

- Da - potvrdio sam. - Hvatam jednu razbojničku bandu,

odnosno osobu koja je ubila drugu osobu. Premda bi se sve to
moglo pomnožiti sa tri!
Kathleen je napokon primijetila da joj je ruka zaostala u mojoj duže nego što je to
uobičajeno za ljude koji su se sreli tek drugi put u životu. Povukla ju je i pocrvenjela.
- Kako idu poslovi? - upitao sam je radoznalo.
Nije mi odgovorila jer se na dnu hodnika začuo neki šum. Netko je otključavao vrata.
Djevojka je pogledala u smjeru odakle je dopirala buka i, ustanovivši o kojim je vratima
riječ, zgrabila me za ruku i povukla u sobu iz koje je maloprije izašla. U ključanici je bio
ključ, koji je dvaput okrenula u bravi.
Bio sam iznenađen. Htio sam joj nešto reći, ali nisam znao što. Ona je stajala nepomično do
vrata i, prislonivši uho na drvo, prisluškivala.
- Ali... - počeo sam.
Kathleen je stavila prst pred usta i ušutkala me. Tek nakon dvije minute pomakla se i
napustila stražarsko mjesto.
- Objasnite mi, molim vas... - nastavio sam čim je njezin prst
napustio mjesto ispred punih usnica.
Uprla je pogled u me i dugo me promatrala. Onda je pokazala rukom na naslonjač.
- Sjednite!
Sjeo sam.
- Ima tu neki tip koji mi dosađuje - rekla je. - Da me je vidio
s vama u društvu, možda bi mi pravio neprilike, pa...
Shvatio sam. Bilo mije drago što me smatra osobom na koju bi drugi muškarci mogli biti
ljubomorni.
- Vi nećete sjesti? - upitao sam je ljubazno.
Trenutak je oklijevala a onda sjela nasuprot meni.
- Sigurno niste tražili mene? - upitala me.
Skinuo sam šljem s glave.
- Kathleen, bit ću iskren - rekao sam ozbiljno. - Koliko mi
je god drago što sam vas sreo, moram priznati da me u »Celtic«
dovela želja da se sastanem s jednom drugom ženom, također
plavoj kom, također ljepoticom!
Pogledala me značajno.
- Ljubavni sastanak?

Odmahnuo sam glavom.

- Ne, nego poslovni. Dapače, i više nego poslovni. Rekao
sam vam da tražim ubojicu. Čini mi se da je upravo ta žena
ubojica!
- Poznajete li je barem? Znate li kako se zove?
- Na žalost, ili na sreću, ne znam što je zapravo bolje za
mene, nisam imao čast da je dosad upoznam. Ali, barem znam
kako se zove - rekao sam.
Kathleen je postala nervozna. Izvukla je kutiju cigareta i zapalila jednu.
- Kako joj je ime.
Učinio sam kratku stanku.
- Vivian Drake! - rekao sam napokon. - Stanuje u sobi broj 17!
Kathleen je zatvorila oči. Bila je, zaista, tako lijepa tog trenutka da sam požalio što sam
načeo takvu dosadnu temu kao što je traženje ubojice, u trenutku kad sam posve sam s
tako lijepom djevojkom.
- Ah, ona... - rekla je Kathleen kad je otvorila oči. Poteg-
nula je snažno dim cigarete, a onda ju je, napola popušenu,
zgnječila u pepeljari.
- Poznajete li je? - upitao sam iznenađeno.
Kimnula je glavom.
- Poznajem je iz viđenja, kao što se već poznaju hotelski
gosti. Jednom ili dvaput progovorila sam s njom nekoliko riječi,
to je sve. Ali, smatrate li da bi ona mogla biti ubojica?
U nekoliko riječi objasnio sam joj kako je Harold Ingersole popio otrov od kojeg je umro.
Kathleen me pažljivo slušala.
- Kako ste sve to saznali?
Gledala me tako zadivljeno da sam pomislio kako bi mi dobar odgoj nalagao da je
poljubim. Ipak, ostao sam u naslonjaču i skromno odmahnuo rukom.
- Žao mi je, Kathleen, što vas gnjavim svim ovim glupostima
- rekao sam. - Mnogo bih radije da govorimo o nečem dru
gom... O nama, možda... O izletu na koji bismo zajedno mogli
poći...
- Nije važno - rekla je djevojka pristojno. - Ovo je također
zanimljivo. Osim toga, htjela bih vam pomoći...!
- Pomoći?

Kathleen je ustala i pošla prema vratima.

- Pogledat ću je li Vivian u svojoj sobi. Ako jest, pozvat ću
vas!
Bio sam zadivljen. Koliko energije u te žene! Probija se kroz život prodajući muške gaće i
potkošulje, a evo, sad pomaže otkriti ubojicu. Zaista je divna!
Ustao sam i ja i prišao joj. Nije izašla; pričekala je dok joj se posve ne približim. Onda mi je
ovila ruke oko vrata i poljubila me. Privila se uza me dok je trajao poljubac, a to je bilo
prilično dugo.
- Pričekaj trenutak - rekla mi je uz smiješak, brišući mi
crvenilo s usana. - Odmah ću se vratiti!
Čekao sam. Sekunde su se vukle poput godina. Ali, nisam mislio na Vivian i Ingersolea.
Napokon su se vrata otvorila i ušla je Kathleen.
- Tamo je - rekla je šaptom. - Bože, nikad nisam pomislila
da tako izgledaju ubojice!
Nasmiješio sam se i htio se približiti Kathleen, ali je ona taj pokušaj blago odbila.
- Poslije, kad se vratiš - rekla je.
Stavio sam šljem na glavu, ali to se njoj nije svidjelo.
- Ne pristaje ti dobro - rekla je i skinula mi šljem. - Osim
toga, kako ćeš takav u sobu jedne dame...?
Uzeo sam šljem i stavio ga ispod pazuha. Kathleen me ispratila u hodnik i pokazala
pretposljednja vrata s lijeve strane.
- Tamo je! - šapnula je i poslala mi prstima još jedan polju
bac.
Pošao sam čvrstim korakom. Osvrnuo sam se još jednom za Kathleen, baš u trenutku kad
je zatvarala vrata svoje sobe. Zatim sam proslijedio prema broju 17.
Da pokucam? Da provalim? Stajao sam neodlučno pred vratima. Onda sam se sjetio da će
mi, možda, biti potreban revolver pa sam ga izvukao iz stražnjega džepa. Ali, sad nisam
imao slobodne ruke da njome otvorim vrata; u jednoj je bio šljem, u drugoj revolver.
Stavio sam ipak šljem na glavu, pogledao je li revolver otkočen i pokucao. Kako se nitko
nije javljao, pritisnuo sam kvaku i ušao.

Soba je bila prazna, krevet pospremljen. Učinio sam još nekoliko koraka kad sam
odjednom osjetio udarac po glavi. Zateturao sam, ali nisam pao. Pred očima mi se ukazala
nečija ruka koja mi je skinula šljem s glave. Jedan je glas rekao:
- Još jednom!
Odmah nakon toga uslijedio je i drugi udarac i sve oko mene obavila je noć.
I kad sam otvorio oči, oko mene je bio mrak. Glava me strašno boljela, ruke i noge također.
Pokušao sam se pomaknuti. Bez uspjeha. U ustima sam osjećao nekakav predmet. Pokušao
sam govoriti, ali nisam mogao. Jedino sam mogao disati, ali zrak je bio suh i vonjao je po
znoju.
Polako mi se počelo bistriti u glavi. Ustanovio sam da su mi ruke i noge svezane, da mi je
nekakva krpa u ustima i da sam u uskom, zamračenom prostoru. Nešto me škakljalo na
vrhu nosa, a kad su mi se oči malo privikle na tamu, utvrdio sam da je riječ o odjeći
obješenoj tik iznad mene. To me i navelo na pomisao da sam u - ormaru.
Glava me i dalje boljela, krpa u ustima imala je bljutav okus, osjećao sam se zaista bijedno.
Nisam znao koliko je vremena prošlo, je li dan ili noć.
Pokušao sam se prisjetiti prošlih događaja, detalj po detalj. Sjećam se vrlo dobro kako sam
došao u »Celtic« da potražim Vivian Drake, kako sam sretnim slučajem sreo Kathleen i s
njom proveo nekoliko ugodnih minuta, kako sam pošao u sobu broj 17. A dalje?
Da, netko me udario po glavi. Sjećao sam se dobro kako me pri prvom udarcu spasio šljem,
ali kako sam drugi udarac bio prisiljen podnijeti bez šljema na glavi. Tako su me
onesvijestili i vjerojatno strpali u ormar u hotelskoj sobi.
Ali, tko?
Odgovor je bio jednostavan: ubojice Harolda Ingersolea, Tuba Wyllisa, Chestera Rowea!
Nedostajala je još samo jedna malenkost: identitet!
U mraku je vrijeme sporo prolazilo. Izvana nisam čuo nikakvu buku, ničije pokrete,
nikakve znake života, pa sam zaista imao divnu priliku da temeljito proučim situaciju,
osobito u svjetlu najnovijih otkrića kod Peggy. Trag, koji sam sada već

prilično sigurno slijedio, navodio me da se ne zaustavljam na pola puta. Samo kad bih se
nekako izvukao iz ovog prokletog ormara...
I taj Steve je budala svoje vrste! Zar mu nije jasno da mi se nešto dogodilo kad me nema
toliko dugo?
Hm, a jesam li ja još u »Celticu«? Ili da me napadači možda nisu prenijeli na neko drugo
mjesto?
Ova moja razmišljanja prekinuli su zvukovi koji su svjedočili da je netko ušao u sobu. Kroz
vrata ormara čuo sam razgovor, ali nerazgovijetan. Odjednom su se vrata ormara otvorila
i svjetlo je obasjalo unutrašnjost mojeg privremenog boravišta.
Otvorio sam oči da vidim tko je došao. Uzalud. Jedno odijelo visilo mi je upravo iznad
glave.
- Misliš li da je to zaista najbolje mjesto? - čuo sam nečiji
glas.
- Nemamo mnogo vremena! Baci je ovamo i gotovo! - od
govorio je drugi.
Odjeća preda mnom se zaljuljala. U ormar je smješten neki teški predmet, i to tako da mi je
pritisnuo noge. Ali, krpa u ustima nije mi dopustila da se potužim.
U ormaru je ponovo nastao mrak. Noge su me već očajno boljele pa sam, ustanovivši da u
sobi više nema nikoga, počeo micati koljenima, milimetarskim pokretima, koliko su mi to
omogućivali konopci. Treba biti strpljiv, mislio sam. Nisam prestajao s tim pokretima ni
onda kad sam već htio svisnuti od boli. Ako sam želio odmaknuti onaj teški predmet, bio je
to vjerojatno jedini način.
Nisam se prevario. Moje micanje koljenima postiglo je nešto. U mraku ormara čuo sam
nakon stanovitog vremena slab uzdah, pa onda jači, i još jači, i napokon jecaj. Teret koji je
pritiskivao moje noge bilo je živo biće.
- Jao! - čuo sam sad sasvim razgovijetno. - Boli!
Osoba se počela micati, odjeća iznad nas zaplesala je divlje, a onda je bila zbačena u kut
ormara. Jedna ruka pipala je oko sebe i odjednom se zaustavila na mojem nosu. Tu je stala,
pa je oprezno nastavila istraživati. Došla je do mojih naočala, zatim se spustila na krpu
ugurana u usta.

Svjetlo je ponovo prodrlo u ormar, protrnuo sam od straha. Ali, to nisu došli prijašnji
posjetioci; to je moj sustanar otvorio vrata da ustanovi tko sam ja. Kathleen i ja istodobno
smo uzviknuli od iznenađenja. Ona glasno, a ja - s krpom u ustima.
- Ti? - kriknula je Kathleen. Kimnuo sam glavom koliko sam mogao, i pogledao je patnički.
Ona se počela odlučno me-školjiti i odjednom je ispala iz ormara, oslobodivši mi noge.
Zatim je otvorila i drugo krilo ormara. Čudio sam se što nije ustala, ali sam tek tada opazio
da su joj noge na koljenima stegnute remenom za hlače. Međutim, ruke su joj bile
slobodne, a rubac, kojim su prije vjerojatno bile svezane, ležao je na podu. Tako joj nije
bilo teško da se potpuno oslobodi, a onda posveti malo pažnje i meni.
Nagnula se prema unutrašnjosti ormara. Tek sam tada ustanovio da joj je lijepo lice
nagrđeno golemom masnicom oko lijevog oka. Kosa joj je bila razbarušena, a dražesni
kostim djelomično rasparan po šavovima. Dakle, i nju su napali!
Kathleen me uhvatila ispod pazuha i povukla prema sebi. Pokušao sam joj olakšati posao,
ali bio sam bespomoćan. Malo-pomalo, ipak sam se počeo micati. Djevojka je još snažnije
povukla, pa sam licem lupio o pod sobe. Nos me zabolio, ali osjećao sam se ipak ugodno.
Moja osloboditeljica okrenula me na leda, a onda se uspravila. Pogledom sam je nježno
milovao. I iz ove perspektive bila je dražesna.
Začudio sam se što me ne oslobađa konopaca. Otišla je nekoliko koraka dalje, pa je
dogurala naslonjač tako blizu da su mi vršci njezinih cipela, kad je sjela, dodirivali mišice.
Gledala me zamišljeno.
Bio sam zbunjen. A naš poljubac? A naše uzajamne simpatije? A naša zajednička
stradanja?
Učinilo mi se da Kathleen rješava problem koji nadmašuje njezine mogućnosti
prosuđivanja. Promatrala me i dalje ispitivački, a onda odnekud iz džepa iščeprkala
zgužvan paketić cigareta, izvadila jednu i zapalila. Otpuhujući dim, i dalje me promatrala
lijepim pametnim očima, od kojih je jedno bilo u modrom okviru.

Očima sam joj govorio mnogo toga. I kako mi je drago što me upravo ona spasila, i kako
me tište konopci urezani u ruke i noge, i kako je odurna krpa u mojim ustima, i kako ima
lijepe noge, i kako je volim. Na isti način pitao sam je što čeka, zašto me ne oslobađa?
Djevojka nije odgovarala.
Napokon je ustala iz naslonjača i prišla mi. Spretnim prstima vrlo je brzo odriješila uzao
kojim je bila stegnuta krpa. Ispljunuo sam je kao što žvakači duhana izbacuju svoju
omiljenu masu, a onda, udahnuvši zrak, izustio sam jednu jedinu riječ:
- Kathleen!
Ona se rastreseno nasmiješila, a zatim, i opet ozbiljna lica, nastavila odrješiti konopce na
mojim rukama. Kad joj je to uspjelo, konopce na nogama razvezao sam sam.
Nekako instinktivno osjetio sam da se nešto ispriječilo između nas, ali nisam uspio
dokučiti što. A više nisam bio u onako idealnoj prilici da razmišljam kao maloprije u
ormaru.
Osovio sam se na noge i posrnuo. Glava mi je, čini se, još patila od posljedica mučkog
napada iza vrata. Dovukao sam se do naslonjača i sjeo:
- Tko je to tebe napao? Zašto si došla za mnom, ili da nisu
oni provalili u tvoju sobu?
Kathleen nije odgovarala na pitanja koja su provalila iz mene.
- Treba da zbrišemo odavde! - rekla je i upitno me pogle
dala. Potvrdio sam da sam to kadar provesti u djelo. Od Rogger-
sa ću saznati sve što me zanima.
Kod vrata smo se sudarili. Iskoristio sam gužvu da je zagrlim, ali je ona pokretom ruke
suzbila moje pokušaje.
- Požurimo! - rekla je suho.
Izašli smo u hodnik. Bio je prazan, barem dok se nismo približili stubištu. Onda se pojavio
neki plećati muškarac. Njega, siguran sam, nikad dotad nisam vidio. Upravo sam se htio
vratiti u sobu da potražim svoj vatrogasni šljem, koji sam, činilo mi se, opazio ispod
kreveta, kad sam začuo prepirku između Kathleen i neznanca. Zapravo, on je nju držao za
ruku i silom je htio privući sebi, a ona se bijesno branila grebući ga noktima slobodne
ruke. Boreći se, stalno su mijenjali mjesta, tako da sam, dotrčavši do njih, morao malo
pričekati prije nego što sam

napadača udario sjekiricom po glavi. Prvi udarac nije bio najuspješniji, ali je zato drugi bio
pun pogodak. Nasilnik se skljokao na sag bez riječi.
Kathleen mi je zadihana pružila ruku i, pogledavši me nježno, šapnula:
- Hvala ti, dragi!
Onda smo pobjegli iz hotela ne obazirući se na histerične povike portira Stevea Roggersa.

18. POGLAVLJE
Kad je taksi krenuo, još sam vidio Stevea Roggersa kako se, vjerojatno prvi put u
posljednjih pet godina službe, izvukao za radnog vremena iz svoje portirske lože. Stajao je
na vratima hotela i, očajnički mašući rukama, davao mi znakove da stanem.
- Dalje! - vikala mi je u uho Kathleen, privivši se uza me.
Dao sam vozaču adresu svojega stana.
- Brže, što brže možete! - rekao sam mu.
- O. K.! - odgovorio je čovjek i dao gas.
Kathleen nije znala kamo se vozimo. Tek kad smo se zaustavili pred kućom koju je
upoznala onog dana kad mi je ponudila rublje, lecnula se:
- Ne! Ne! - kriknula je. - Neću k tebi!
Postala mi je još draža u svojoj čednosti i nevinosti. Nije kao druge koje na prvi poziv
dolaze u momačke stanove i bez trunka stida bacaju se u zagrljaj znanca kojeg su upoznale
prije pola sata.
- Draga, ne moraš se bojati mene, nego onih koji nas napa
daju. A jedino mjesto gdje smo sigurni, to je moj stan. Dođi!
- Ne! - Kathleen se još opirala, ali sam znao da nemamo
vremena za objašnjavanje. Otvorio sam vrata i, bacivši prethod
no novac vozaču koji me podrugljivo gledao, izašao iz kola i
povukao za sobom djevojku. Onda sam je uhvatio ispod koljena
i pazuha i, podigavši je, ponio prema stanu. Kathleen se oti
mala, bacakala nogama, vrištala, ali ja se nisam obazirao na to,
pa ni na poglede prolaznika privučenih nesvakidašnjom scenom
u toj inače vrlo mirnoj ulici. Jedini koji se nije mnogo obazirao
na događaje oko sebe, bio je čovjek na drugoj strani ulice. Njega
sam već prije bio zapamtio po šutljivosti.
Otključati vrata nije bilo baš tako jednostavno s teretom u rukama, ali i to mije pošlo za
rukom. Unio sam Kathleen u stan.

Tek tada se prestala otimati. Zašutjela je i dopustila mi da je (nježno) položim na kauč.

- Napokon smo sigurni! - rekao sam joj, a ona me pogledala
i odgovorila samo sa:
- Misliš?
Odjurio sam u kuhinju i otvorio hladnjak. Srećom, tamo se još nalazio komad sirova mesa
što sam ga bio nabavio još prije nekoliko dana, ali ga nisam dospio prirediti i pojesti. A
upravo mi je trebao sirov odrezak da pomognem djevojci u nevolji. Malo sam ga isprao u
vodi, udario po njemu, u pomanjkanju prikladnijeg oruđa, vatrogasnom sjekiricom i odnio
ga u sobu.
- Lezi, draga! - rekao sam joj i nježno je gurnuo.
- Imaš li ogledalo? - šapnula je Kathleen.
Donio sam joj zrcalo iz kupaonice, pa se dugo promatrala. Uzdahnula je. Shvatio sam je,
premda je i ovako bila zamamna. Onda sam opet odjurio u kupaonicu, odakle sam se
nakon pet minuta vratio presvučen u vlastito odijelo. Osjećao sam se kao preporođen.
Kathleen je i dalje ležala na kauču s odreskom na modrici.
Na stolu sam našao cedulju. Bila je to poruka od moje stanodavke.
»Otišla sam gospođi Powers dok se ovo ne završi. Živci su mi oslabili. Vi znate njezin broj,
javite se! Imam nešto za vas. Samo me podsjetite. Ako ste gladni, u mojoj kuhinji ima
rezanaca s mesom, poslužite se. Ključ je ispod otirača. C. H.«
I post scriptum: »Ako dođe Williamsova, pitajte je što je s mojim iglama za pletenje koje
sam joj posudila! Nemojte zaboraviti!«
Draga Cassandra Harrington! Ipak je dobra žena ta starica.
Sa smiješkom na licu, približio sam se prozoru i provirio iza zavjese. Sutljivac je stajao
preko puta, ali sada u društvu dvojice stasitih mladića, s kaputima nabreklim na mjestu
gdje se obično nosi revolver. Jednog od njih odmah sam prepoznao. Bio je to Lou.
Pogledali su prema prozorima mojega stana i lamatali rukama.
U predsoblju je zazvonio telefon.
- Tatcher? - čuo sam iz školjke.
- Ja sam! - odgovorio sam.

- Dolazimo! Čekajte nas! - glasila je obavijest.

-Tko?
Glas koji mi je to javio nije bio od onih koje poznajem preko telefona.
- Tko ste to vi? - pitao sam pošto nisam dobio odgovor na
prvo pitanje. I opet muk. Zatim je veza prekinuta. - Do vraga,
tko ste to vi... - vikao sam u telefonsku školjku, premda mi je
bilo jasno da mi više nitko ne može odgovoriti.
Pojurio sam u sobu gdje me čekala Kathleen, uspravljena na kauču^
- Sto je? - upitala me preplašeno.
- Dolaze! - rekao sam.
-Tko?
- Oni. Nisu, doduše, rekli tko, ali to su sigurno tipovi koji su
nas napali, tebe i mene. Ubojice Ingersolea, Wyllisa i Rowea!
Djevojka je zadrhtala. Skinula je odrezak s lica i odlučno ustala.
- Idem! - rekla je.
- Ne ideš, ostaješ. Oboje ostajemo! - odgovorio sam od
rješito. - Znam što treba činiti!
Pogledao sam još jednom kroz prozor i, ugledavši šutljivca, definitivno se odlučio.
- Lezi, Kathleen! - rekao sam odlučno svojoj gošći. - Od
mah ću se vratiti!
Kimnuo sam joj glavom da preporuka bude uvjerljivija, lagano je poljubio u čelo i izašao.
Trkom sam prišao šutljivcu i onoj dvojici koji su me mrko gledali.
- Zar opet namjeravate pobjeći? - upitao me Lou.
- Ne. Naprotiv! - odgovorio sam. - Stigao sam kući i ne
namjeravam se udaljiti odavde, makar me i bičevima tjerali. Jer,
upravo sada...
- Tko je ona djevojka s vama? - prekinuo me drugi orijaš.
- Ubogo djevojče koje je, ni krivo ni dužno, stradalo samo
zbog toga što se poznaje sa mnom! - odgovorio sam. - Doveo
sam je ovamo da je zaštitim! Nego, slušajte...
Nisu me slušali. Njihovu pažnju privuklo je otvaranje vrata mojega stana. Odande se
lagano, vrlo tiho, iskradala Kathleen Wright. Pogledala je lijevo i desno, a onda, ustanovivši
da raz-

govaram s ovom trojicom, šmugnula i ostavila za sobom otvorena vrata.

- Telefonirali su da dolaze! Gangsteri! -viknuo sam policaj
cima i potrčao za Kathleen.
Dostigao sam je odmah iza ugla. Otimala se, ali sam je svladao i, što sam mogao nježnije,
unio u kuću. Dva gorostasa s druge strane ulice smijali su se prilično drsko.
Kad sam položio Kathleen, već po drugi put za pola sata, na kauč, gledala me vrlo mrko.
- Nemojte zbijati takve šale! - prekorio sam je. - U pitanju
su nam životi, a ti bježiš...!
Nije ništa odgovorila. Pomilovao sam je po kosi a ona je zaklopila oči.
- Spavaj! - rekao sam joj i pogledom potražio odrezak. Na
šao sam ga ispod naslonjača, isprao u kupaonici i stavio opet na
djevojčino oko. Otvorila je ono drugo oko i nijemo me pogle
dala pokušavajući se nasmiješiti.
- Imaš oružje? - upitala me šaptom.
Izvukao sam revolver.
- Stavi ga ovamo! - šapnula je i pokazala mi ispod jastuka. -
Mirnije ću spavati!
Učinio sam joj po volji, premda sam načas pomislio da bi bilo bolje kad bih ga imao pri
ruci.
Sjeo sam u naslonjač i čekao. Gledao sam Kathleen, njezino smireno lice ispod odreska,
grudi koje su se nadimale i spuštale u pravilnim razmacima, njezino tijelo, noge.
Opet je odjeknuo telefon.
- Timothv, jesi li ti? - pitao je ženski glas.
- Jesam. A tko je tamo?
- Jennifer!
- Oh! - rekao sam.
- Jesi li sam? - pitala je Jennifer.
- Jesam, ovaj... nisam!

- Ne zbijaš li opet neke šale s mrtvacima? - upitala me

smijući se usiljeno.
- Ne... - odgovorio sam.
- Timothv...! - Glas joj je postao nježan.
-Stoje?
-Došla bih ktebi.J
Osupnuo sam se. Sto sad to znači? Neka nova smicalica?
- Da te ne šalje George? - upitao sam je sumnjičavo.
- Timothv - šaptala je djevojka - peče me savjest!
- Peče te što? - pitao sam ne vjerujući svojim ušima.
- Savjest - ponovila je Jennifer. - Zbog onoga kako sam se
ponijela prema tebi.
-Hm...!
- A bilo nam je lijepo, priznaj...
-Hm...
- Priznaj, Timothv!
- Pa, nije bilo baš tako loše...!
Glas joj je likovao.
- Eto vidiš. Sad ću ti opet doći!

- Nemoj! - viknuo sam i plašljivo pogledao prema sobi u

kojoj je spavala Kathleen. - Nemoj, nipošto!
- Zašto? - čudila se Jennifer. - Zar imaš posjet? Neku dru
gu djevojku?
- Ako baš želiš znati, imam! - odgovorio sam razdraženo.
Jennifer se nasmijala.
- Nećeš se valjda još hvaliti da je kod tebe opet ona plavoj ka
s gaćama i potkošuljama? I da isprobavate njezine proizvode!
- Da! Da, da, da - rekao sam pobjedonosno.
- E, to me zaista zanima - rekla je Jennifer. - Žurim se da
se osvjedočim. Čekaj me! Onda ćeš moći birati između mene i
nje. Samo... sjeti se prije toga mojih poljubaca!
- Ne dolazi! - viknuo sam u telefon. - Oh, Bože! - uzdahnuo
sam kad sam ustanovio da moje sugovornice više nema s druge
strane žice.
Nazvao sam policiju i zatražio Callaghana.
- Nema ga - odgovorio je netko službeno. - Tko ga traži?
Rekao sam mu tko sam i sugovornik me prepoznao. Bio je
to opet jedan od onih iz New Yorka.
- Sto želite? Možete i meni reći. Istragu ionako vodimo mi,
a ne ovi vaši!
- Privatno je! - odgovorio sam. - Mogu li dobiti Debelog
Bugsvja?
- Koga? - upitao je Njujorčanin.

- Ma, Bugsvja Swana - ispravio sam se.

- Onog debeljka? Jedino ako želite k njemu u samicu!
-Što?
- Uhapšen je taj vaš Debeli Bugsy - odgovorio je detektiv.
- Kako? Tko? Zašto? - mucao sam.

- Sjećate li se pisama što ste ih primali? Anonimnih, ucjenji

vačkih pisama? Eh, ustanovljeno je da su pisana na pisaćem
stroju vašega Swana. I sad je on u hladovini!
- Pisaći stroj?
- Ne. Debeljko!
- Ah, ne... - uzdahnuo sam. - Valjda nije stari dobri Bugsy...
- Kako vidite... - lakonski je odgovorio čovjek iz New Yor-
ka. - Vrlo često su zlikovci u neposrednoj blizini žrtava!
- Ali, on nije zlikovac - uznadao sam se.
- Možda nije glavni, ali sitna riba sigurno jest. Zadužen za
zastrašivanje i stvaranje posebne psihoze. Trebate li još koga?
- Ne, hvala. I ovo je dovoljno - rekao sam.
Vratio sam se posmrtnim koracima u sobu. Činilo mi se kao da me tko udario mokrom
krpom po glavi. To zaista nisam očekivao. Smatrao sam Debelog Bugsvja prijateljem,
osobom kojoj se mogu povjeriti, a kad tamo...
Opet sam našao utočište u naslonjaču. Pokraj ljepotice koja je spavala, nastavio sam
razmišljati. Samo što su mi sad misli lutale drugim smjerom.
»Znači, Debeli Bugsy! S Ingersoleon ga ne mogu povezati, ali u slučaju Tuba Wyllisa? Zar
nije upravo on bio pred kućom kad je tamo dopremljen advokat? On je, doduše, tvrdio da
je upravo tada odšetao sa Jennifer, ali...«
Gospode Bože, a Jennifer?
U prvom je slučaju, s Ingersoleom, zakasnila. I upravo je tada prislonjen na vrata
Ingersole. Možda gaje baš ona - možda i s nečijom pomoći, Georgeovom? - dopremila
ovamo? Zatim je ušla kao da se ništa nije dogodilo, s namjerom da tako odvrati sumnju sa
sebe!
A s Wyllisom? Taj put izmijenila je trik. Najprije je bila kod mene, a zatim je s Debelim
Bugsvjem prislonila leš na moja vrata.

S Rovveom je, doduše, ne mogu povezati, ali zar nije i ovo dovoljno?
I još nešto: dobro se sjećam kako je problijedjela kad me ugledala da izlazim iz kuće u
kojoj stanuje Peggy. A morala je znati da je Ingersole potražio sklonište kod prostitutke.
Dakle, tada je posumnjala da sam joj na tragu...!
A pokušaj moje likvidacije automobilom? Sigurno su i njih dvoje imali tu svoje prste! Tako
je: atentat je pokušan upravo pred stanom Bugsvja Swana, vjerojatno zbog toga da me on
identificira, jer profesionalne ubojice nisu znale kako izgledam!
Srce mi je lupalo poput bubnja. Disao sam sve teže, a prsti su mi se posve zapleli u kosi što
sam je mrsio u nervozi.
A sada su se pojavili gangsteri. Odmah zatim i Jennifer, koja ima prokletu sklonost da bude
ovdje kad god je riječ o leševima.
Leševi? Zasad ih još nema, ali... Da, jedino Kathleen, jadna djevojka koja je upala u sve to
samo zbog toga što je revno obavljala svoj posao. I ja, koji i opet nisam ni za što kriv, osim
možda... Da, za to što sam razmrsio to klupko u kojem su se zaplela tri mrtvaca, nekoliko
plaćenih ubojica iz velikih gradova, pa i nekoliko građana Prenticevillea, koje su svi
smatrali mirnim i bezopasnim!
Pogledao sam Kathleen s bolom u srcu. Daje probudim? Ili da je pustim spavati? Bježati
nema smisla; osim toga, policajci nam to ne bi ni dopustili. Dakle, čekati, čekati, čekati...
Ustao sam i pomilovao djevojku po kosi. Nije se ni pomakla, jadnica! Spavala je dubokim
snom. Onda sam turio ruku pod jastuk i napipao revolver. Ipak je bolje da bude kod mene.
Ako već moram umrijeti, neka prije toga strada i netko od njih!
Kroz prozor sam vidio još više orijaša. Dakle, kuća je pod paskom. To bi možda ipak
mogao biti spas? Valjda neće dopustiti da budemo posmicani a da ne stupe u akciju!
Otvorio sam prozor i rukom pozvao šutljivca. Umjesto njega, došao je Lou.
- Šta je? - upitao je poslovno.
- Sad će doći! - šapnuo sam.
- Znamo! I?
- Pa, ovaj... hoćete li ih dočekati pred vratima?
- Ne. Pustit ćemo ih da udu. Onda ćemo tek nahrupiti!

- Ali, ako mene prije...

- Neće, valjda - tješio me Lou. - Ionako nešto traže od vas,
odnosno žele se cjenkati. Dakle, proći će dosta vremena prije
nego što izvuku pucaljke. A onda ćemo mi...
Uzdahnuo sam.
- Doći će i jedna djevojka - rekao sam nakon kratke stanke.
- Mještanka!
- Još jedna? - nasmijao se policajac.

- Ona pripada bandi! - rekao sam uzbuđeno.

Policajac je uzvio čekinjavom obrvom.
- Tako? - rekao je. - Dobro, pustit ćemo i nju!
- A ako dođe gospođa Williams...
- Tko je, opet, to?
- Susjeda, prijateljica kućevlasnice. Nemojte je pustiti.
- U redu! Zašto da strada? Ili smeta!
-Samo...
-Što?
- Pitajte je što je s pletaćim iglama gospođe Harrington.
Nije ih vratila...
- Hm - prezirno je rekao policajac.
- Nemojte to zaboraviti! Gospoda Harrington me to izričito
zamolila, pa ne bih htio da njezina posljednja molba upućena
meni ne bude...
- U redu, u redu - prekinuo me policajac, kojem je, čini se,
dosadio taj razgovor kroz prozor.
- Do viđenja! - rekao sam mu tužno i zatvorio prozor.
On mi se nasmiješio preko stakla i odrješitim koracima prešao cestu. Njegovi ljudi
poprimili su držanje nevinih šetača; jedan je prodavao novine, dvojica su se interesirala za
nešto na nebu, a dvojica su sagnula glave nad otvorenu karoseriju starog »forda« što se tu
našao. Ulica je poprimila svakidašnji izgled, s neznatno povećanim prometom.
Ja sam sjedio u naslonjaču i čekao da pozvoni zvonce.
Odjeknulo je kad sam to najmanje očekivao.
- Došao je kraj! - rekao sam poluglasno i dotakao revolver.
Zatim sam krenuo u predsoblje. Noge su mi bile kao od olova.
19. POGLAVLJE
Bila je to Jennifer. Lukavo me gledala i vrškom jezika vla-žila usne.
- Dakle? - pitala me izazovno. - Je li plavuša još ovdje?
Bez riječi, širom sam otvorio vrata i propustio je pokraj sebe
u predsoblje. Ona je iskoristila taj trenutak da me okrzne desnim bokom, a rukom da mi
pomiluje obraz. Nisam reagirao.
Ušli smo u sobu. Kathleen je još spavala, a odrezak joj je spuznuo s oka na nos. Modrica se
lijepo isticala na blijedu licu.
Jennifer se iznenadila kad je ugledala plavušu. Valjda je mislila da lažem i da se pravim
važan?
- To... - prosiktala je. - To zaista nisam od tebe očekivala.
Ti... pokvarenjače, seksualni manijače!
Tražila je još neku prikladniju riječ, ali bez uspjeha.
- Ni ja od tebe nisam očekivao mnogo toga! - odgovorio
sam što sam mogao mirnijim glasom, koji je ipak malo podrhta
vao.
-Ma nemoj?
Jennifer se podbočila i pogledala me podrugljivo. Kimnuo sam glavom.
- Da - ponovio sam odlučnije. - Mislio sam da si obična
djevojka iz Prenticevillea, mirna malogradanka, možda odviše
koketna, ali ipak...
Jennifer me gledala iznenađeno.
-A što sam ja?
Nismo baš šaptali pa se Kathleen probudila.
- Oh! - kriknula je tiho kad je spazila pokraj sebe Jennifer.
Ustala je i bacila odrezak na stolić. - Što vi radite ovdje?
Jennifer se okrenula djevojci čim je čula njezine pokrete na kauču, a pitanje joj je dobro
došlo da ospe paljbu:
- A što vi ovdje radite?
Kathleen ju je odmjerila od glave do pete.

- Timothv je mene doveo ovamo. A vas?

- Ja sam došla sama - odgovorila je izazovno Jennifer. -
Navikla sam da ovamo dolazim sama!
Tako nekako valjda izgledaju peruanski pijetlovi prije nego što započnu bitku, s britkim
nožićima na čaporcima. Mjerile su se prezirno i micale prstima sa zašiljenim noktima, kao
da su ih počeli svrbjeti.
Nastavile su uvredama, psovkama i bijesnim uzvicima, a onda su se odjednom, prije nego
što sam dospio intervenirati, pograbile! Jennifer je uhvatila Kathleen za kosu, a Kathleen je
njoj oderala haljinu s ramena. Onda su se počele gušati, palo je i nekoliko pljusaka, a
šiljasti su nokti tu i tamo zaderali nježnu kožu suparnica. Htio sam ih rastaviti, ali nisam
mogao jer se to klupko ženskih tjelesa pokretalo poput zvrka po maloj sobi obarajući sve
oko sebe. Napokon je Kathleen udarila Jennifer koljenom u trbuh. Mislio sam daje to kraj,
ali Jennifer je, pošto se ponovo uspravila, dobila novu snagu i bijesnim naletom oborila
suparnicu na kauč. Legla je na nju i zgrabila je za vrat. Kath-leenino lice bilo je poput
karmina, oči su joj kivno gledale vještiju protivnicu, a razgolićenim je nogama uzalud
pokušavala dohvatiti Jennifer. Ova joj je jednim koljenom stala na trbuh, a drugim se
čvrsto oduprla o rub kauča. Ruke su joj sve jače stezale Kathleenin vrat.
Tada sam ja izvukao revolver, pristupio kauču i zabio cijev u leđa Jennifer.
- Uh! - otelo joj se. - Što hoćeš?
Nije okrenula glavu. Nije ni znala čime je pritišćem u leđa.
- Makni se! - rekao sam. - Ostavi Kathleen i ustani!
Po strogosti mojega glasa osjetila je da nisam na njezinoj strani. Ruke su joj popustile. Kad
se okrenula meni, iskolačila je oči.
- Timothv! - šapnula je prestrašeno.
Ustala je s kauča poput sablasti svejednako buljeći u cijev od revolvera, koji je bio uperen
u njezin trbuh. Dotle se Kathleen oporavila, hitro ustala i na brzinu dotjerala haljinu, kosu,
čarape. Teško je disala, ali na ustima joj je titrao zadovoljan smiješak pobjednice. Oči su joj
se krijesile.
- Timothv, što namjeravaš? - upitala me Jennifer.

- Dosta je bilo šale! - rekao sam suho. - Sad je i tebi došao

kraj!
Djevojka je zateturala, prihvatila se rukom za stolić i tako spriječila pad.
- Dakle, ipak ti... - šapnula je bez daha.
- Da, ja! - rekao sam. - Mislila si nastaviti sa mnom tu
đavolsku igru, ali prešla si sve granice.
Jennifer je sklopila oči. Nije ni vidjela kako joj se Kathleen unijela u lice uz slavodobitan
smiješak. Ali, to je za Jennifer bila i posljednja prilika: Kathleen se ispriječila između
revolvera i njegova dotadašnjeg cilja, što je Jennifer odmah shvatila i iskoristila. Brzinom
mačke skočila je na plavušu, okrenula je oko njene osi i, uhvativši je straga za obje ruke,
postavila Kathleen između mene i sebe kao živi zid.
- Sad pucaj! - viknula je slavodobitno. - Imaš i u što, u tu
svoju nepokvarenu ljepoticu!
Iz usta mi je izletjela gadna psovka. Prokletnica! Revolver mi sad više nije pomagao, kad je
ta zlikovka držala pred sobom Kathleen. Pucati u djelić tijela Jennifer, ili pramen kose koji
je virio iza njezina štita, bilo bi isuviše riskantno. Osobito kad ni sam nisam mogao
vjerovati u svoje streljačke sposobnosti.
- Kathleen, bježi! - kriknuo sam bijesno i, odbacivši revol
ver, pojurio prema njima. Kathleen me shvatila i svom snagom
trgnula se udesno. Jennifer ju je čvrsto držala, ali je ipak posr
nula, a moj nalet oborio je obadvije. Valjali smo se po podu. Sad
sam u rukama držao Kathleenino koljeno, sad kosu za koju
nisam znao kome pripada, pa ruke sad jedne, sad druge, a o
ostalim dijelovima tijela da i ne govorim. Sad me jedna ugrizla
za uho, sad druga udarila laktom pod rebra. Naočale su mi
spale, haljina Jennifer omotala mi se oko glave tako da sam se
našao u mraku, a moju desnu ruku pritisnula je šiljasta peta. U
toj općoj gužvi zaista se nije znalo tko pije, tko plaća.
Ipak, menije prvome pošlo za rukom da se iskobeljam iz tog zagrljaja utroje. Strgao sam
haljinu s lica, a onda svom snagom odskočio u stranu. Pod rukom sam napipao revolver.
Ustao sam i rekao:
- Jennifer, diži se!

Iz gomile pred mojim nogama izvukla se jedna silueta. Druga mi je prišla.

- Evo ih! - čuo sam Kathleenin glas i pružio ruku prema
njoj. S mukom sam, samo s pomoću jedne ruke, stavio naočale
na nos i ustanovio da se jedno staklo razbilo. Ipak, vidio sam
Jennifer kako bijesno pokušava pokriti svoja ogoljena ramena.
- Kathleen, pođi u kuhinju - naredio sam. - Tamo ćeš naći
nekakvo uže ili tako nešto!
- Sto namjeravaš? - prošaptala je Jennifer.
- Šuti! - otresao sam se na nju.
Kathleen je nestala u kuhinji, a onda se vratila noseći u ruci pojas od mojega kućnog
ogrtača, nekakav kratak konopac i električnu žicu koju je valjda istrgla iz peći.
Prišla je Jennifer, koja je htjela uzmaknuti, ali sam je smirio mahnuvsi revolverom.
Kathleen ju je dogurala do kauča, a onda je svezala tako brzi i vješto da sam bio zadivljen.
Tek mi je tada palo na pamet da pogledam kroz prozor. Šetači su i dalje šetali, stručnjaci za
automobile i dalje zurili u rasklopljenu karoseriju, jedino su oni što su se prije zanimali za
pojave u zraku svu pažnju posvetili novinama.
Vratio sam se do Kathleen i svezane Jennifer. U usta ove posljednje bila je ugurana njezina
vlastita čarapa.
Zadjenuo sam revolver za pas i prišao Jennifer. Uhvatio sam je ispod pazuha i dobacio
Kathleen: - Podigni je! - na što ju je ova zgrabila za noge.
- Odnijet ćemo je prijeko, da nam ne smeta! - rekao sam i
podigao zarobljenicu. Bila je teža nego što sam mislio, a Kath
leen, izmorena borbom, nije mi bila od velike pomoći. Više smo
je vukli nego nosili kroz sobu i predsoblje, do stana moje stano
davke. Pred vratima sam je spustio na pod. Onda sam potražio
ključ od stana pod otiračem i, našavši ga, otključao vrata. U
stanu je bilo mračno jer su zastori bili spušteni. Mirisalo je po
starini, vlazi i uredno složenim jastučnicama.
U kutu blizu prozora stajao je staromodan naslonjač kardinalski crvene boje.
- Ovamo ćemo je smjestiti! - rekao sam i povukao Jennifer
za sobom. Kathleen je oprezno ušla u tuđi stan. Onda smo pos-

jeli Jennifer u naslonjač. Gledala nas je pogledom u kojem su se očitovali strah, mržnja i
nemoć.
- Pazi na nju! - rekao sam svojoj saveznici. - Vidiš da je
opasna!
-A ti?
- Ja idem prijeko! Moram!
Pogledao sam nježno Kathleen i, uhvativši je za ruku, prinio nadlanicu ustima. Iza svilene
čarape Jennifer je režala.
- Daj mi revolver! - zamolila me Kathleen.
Odmahnuo sam glavom.
- Bojim se - šapnula je i žalosno uzdahnula.
Porazmislio sam, a onda sam joj pružio revolver; neka se
smiri! Meni jedan revolver ne može promijeniti sudbinu.
Jedan je automobil naglo stao pred kućom. Gume su zacvi-ljele, vrata su se naglo otvorila.
Dotrčao sam do prozora i malo odmakao zastor. Na ramenu sam oćutio Kathleeninu
bradu. Osjetio sam kako je zadrhtala kad je ugledala kroz uski prorez trojicu snažnih
muškaraca koji su izašli iz automobila.
- Oni! - rekao sam suspregavši dah.
- Ja se bojim tih ljudi! - prošaptala je Kathleen i grčevito se
privila uza me.
Odgurnuo sam je blago ali odlučno. Iz ruke sam joj uzeo revolver i pojurio do vrata. Izašao
sam iz stana gospode Har-rington i za sobom zaključao vrata. Neka barem ona bude na
sigurnom!
Ulazna vrata zatresla su se od njihovih šaka. Nisu zvonili nego lupali šakama po vratima.
Priznajem, sav sam drhtao dok sam se približavao vratima. Malo sam još zastao, a onda
sam ih otvorio. Ništa5ni drugo nije preostalo.
Jedan čovjek stajao je preda mnom.
- Ti si Tatcher? - upitao me.
Kimnuo sam glavom i progutao slinu.
Čovjek je ušao u predsoblje i gurnuo me prema sobi.
- Hajde - rekao je - nemamo mnogo vremena.
Slijedila su me trojica razbijača. Njihov voda išao je odmah iza mene, a ona druga dvojica
malo iza nas.
Ušli smo u sobu i vođa bande gurnuo me u naslonjač.

- Ovo su Vic i Jonathan - rekao je voda pokazujući debelim

palcem svoje kolege. - Govori li ti to nešto?
Odmahnuo sam glavom i prešao pogledom preko njihovih glomaznih tijela i tupih lica.
- Ja sam Jeff - nastavio je voda. - Govori li ti to nešto?
Da, to ime mi je nešto govorilo. Dakle, to je Jeff, čovjek
koga ne vole zbog loših manira!
- Dakle?
- Čuo sam za vas, gospodine Jeff - promrmljao sam.
- Nadam se samo dobro - nasmijao se Jeff i pokazao srebrni
zub.
Kimnuo sam glavom.
- E pa, kad smo se ovako lijepo upoznali - počeo je goros
tasni Jeff - da prijeđemo na stvar! Slažete li se, gospodo?
Oni tipovi Vic i Jonathan nešto su promumljali. Ja sam šutio prisluškujući jednim uhom
prema vratima, odakle bi trebalo da nahrupe policajci.
- Timothv Tatcheru - nastavio je Jeff - zašto si onako gnus
no prevario gospodina Wyllisa?
Iskolačio sam oči.
- Prevario? - promucao sam.
- Da, prevario - potvrdio je Jeff. - Došao je k tebi kao
gospodin, porazgovarao s tobom kao gospodin, a ti njemu...
praznu lisnicu!
Još nisam shvaćao.
- Pa, ja sam mu dao...
Jeff je dobrodušno kimnuo glavom.
- Da, ti si mu dao lisnicu Harolda Ingersolea. Ali, ona je bila
prazna. Razumiješ li? Prazna. Osim nekih bezvrijednih sitnica.
Ono što je gospodin Wyllis tražio nije našao: prevario si ga!
Nastojao sam dobiti na vremenu.
- Meni je vrlo žao...
- Ha-ha - nasmijao se Jeff praćen roktanjem ostale dvojice
gangstera. - Vjerujem da ti je žao. Žao je i onim klipanima iz
New Yorka koji su ga ucmekali da bi se domogli lisnice, a kad
tamo... lisnica je bila prazna...
- A njega su... iz New Yorka? - raspitivao sam se. - Nisam
znao da je to njihovo djelo. A Rowe? Je li i to njihovo...?

- Mladiću, previše brbljaš - prekinuo me Jeff. - Radije ti nama

izruči ono pa da mi lijepo odmaglimo. Dostaje bilo pričanja!
Zašutio sam. Kako ću se sada izvući? Vjerojatno opet traže ček na milijun dolara, a ja... Gdje
ću ga pronaći?
-No?
Jeffov glas postao je grub, mnogo grublji nego u toku dotadašnjeg razgovora. I dvojica
njegovih pratilaca poprimila su mrgodne izraze.
Slegao sam ramenima, sav očajan.
-Ali, ja...
Jeff mi se približio nadohvat šake. Njegove, ne moje.
- Daj ček! - zagrmio je. Onda mi je pod nos turio revolver,
koji nisam opazio kad ga je izvukao.
Uzmakao sam koliko mi je to dopuštao naslonjač. To je bilo zaista bijedno uzmicanje. Vic i
Jonathan prišli su mi svaki s jedne strane i, prihvativši me za ruke, podigli sa sjedala. Jedan
od njih gurnuo je nogom naslonjač u stranu. Sada više nisam sjedio, ali nisam ni stajao.
Visio sam u zraku uzalud pokušavajući nogom dodirnuti pod.
Jedna pljuska odbacila mije glavu ulijevo. Bio je to Jeff koji je napokon došao na svoj račun.
Zamaglilo mi se pred očima. Jonathan mi je grubim pokretom vratio glavu na mjesto, a
onda ju je Jeff odbacio drugom pljuskom udesno. Vic je tada preuzeo dužnost osobe koja
postavlja glavu u prirodni položaj.
Suze su mi navrle na oči. Kada sam pogodio Jeffa nogom u slabine, to nije mnogo popravilo
moj položaj. Štoviše, još ga je pogoršalo jer su pljuske sada nadolazile bržim tempom: bek-
hend, forhend, bekhend, forhend...
- Prokleti balavce! - psovao je Jeff. - Zar tako misliš razgo
varati s pristojnim ljudima?
Kad mu je dosadilo, naredio je Vicu i Jonathanu da me usprave. U tren oka skljokao sam se
u naslonjač. U Jeffovoj ljevici još se nalazio revolver.
- Hoćeš li nam sada predati ček? - pitao je.
Pogledao sam ga pogledom punim molbe.
- Shvatite me - zaplakao sam -ja nemam nikakav ček!
- Pretražite sobu! - zapovjedio je Jeff svojim ljudima, koji su
prišli tom zadatku vrlo savjesno. Izbacili su iz ormara kompletan

njegov sadržaj, rasparali kauč, podigli sag. Nisu se mnogo obazirali čine li pri tom štetu ili
ne. Kad je Jonathan zapeo nogom za vrata od ormara, odbacio ih je snažnim udarcem. U
tren oka od sobe je nastalo pravo razbojište.
Za to vrijeme Jeff je sjedio uza me na rubu naslonjača i drškom revolvera lagano i
sistematski kuckao me po čelu. Nervirali su me ti udarci, ali strpljivo sam ih podnosio jer
me iskustvo naučilo da treba biti krotak s tim grubijanima.
- Ništa - doviknuo je Vic iz kuhinje.
- Ništa - ponovio je poput jeke Jonathan iz kupaonice.
Jeff se nagnuo da me pogleda u oči.

- Gdje je? - pitao je i revolverom mi počeo šarati po čelu.

Pogledao sam ga kroz ono jedino staklo od naočala.
- Uvjeravam vas... - rekao sam skrušeno nastojeći ganuti
njegovo okorjelo gangstersko, nepovjerljivo srce.
- Prokletstvo, mora da je ovdje! - zagrmio je Jeff i skočio s
ruba naslonjača. - Unovčiti ga nije mogao. Nikom drugom si
gurno ga nije dao, znači da je ček negdje u ovom stanu! Ili - lice
mu je pobjedonosno sinulo - ili je kod njega!
Vic i Jonathan vratili su se u sobu privučeni riječima svojega šefa. Ja sam dotle bacao
poglede od prozora do vrata, uzdajuci se da će policajci banuti i spasiti me.
- Pretresite ga! - rekao je Jeff.
Vic i Jonathan počeli su zavlačiti ručetine u moje džepove.
Najprije su izvukli revolver, zatim rupčić, češalj i druge sitnice. Čini se da su ih porazni
rezultati izbacili iz takta. Vic mi je svukao kaput, zatim mi je izvukao košulju i grubo je
strgao s tijela, zbacivši pri tom i naočale. Jonathan je počeo s drugog kraja. Skinuo mi je
jednu po jednu cipelu i pažljivo ih pregledao. Zatim su na redu bile čarape, a onda... Da,
onda mije svukao i hlače.
- Digni nogu! - naredio mi je. Poslušao sam ga, digao naj
prije jednu, pa drugu nogu i ostao u gaćama.
Gangsteri su tada još pažljivije pregledali svaki djelić moje odjeće, pretpostavljajući,
valjda, da sam ušio ček u podstavu ili na neki sličan način sakrio dragocjenost za kojom su
tragali.
Jeff podigne s poda naočale i pruži mi ih.
- Na, obuci se! - rekao je.

- Ništa, Jeff! - rekli su momci šefu, pošto su najsavjesnije

pregledali i odjeću.
Jeff se odjednom okrenuo meni i zabio mi cijev revolvera u prsa.
- Ako odmah ne priznaš, ustrijeli! ću te kao psa! - zavikao
je. Sudeći prema njegovim zakrvavljenim očima, bio bi to sigur
no i učinio.
Sklopio sam oči čekajući kraj.
-Priznaj gdje je, ili...
Izvana, iz predsoblja, čuo sam neku buku. Kao da netko razvaljuje vrata. Znači, ipak...
Gangsteri u bijesu nisu ni na što drugo pazili nego na moja usta, odakle je trebala izaći
tako željena riječ.
- Gospodo, ja... - povikao sam odjednom, ne bih li svojim
glasom nadjačao buku izvana. - Pokazat ću vam, pokazati...
- Gdje? - vikao je Jeff.
- Ne, gospodine Tatcheru, nećete dati ček njima nego nama
- rekao je netko s vrata vrlo ugodnim glasom.
v Sva četvorica pogledali smo prema vratima i zaprepastili se. Čak i ja. Jer, tamo nije stajao
Lou sa svojim njujorškim detektivima nego četiri gospodina u tamnim odijelima.
Onoga koji je izgovorio ove riječi nisam prepoznao, ali iza njih vidio sam Guša i Phila,
pomalo nezgrapne ljudeskare u novim odijelima.
- Gospode, opet gangsteri! - promrmljao sam i sklopio oči.

20. POGLAVLJE
- Što hoćete? - grubo je Jeff upitao došljake.
- Isto što i vi - odgovorio mu je elegantni voda druge grupe.
-Ček!
Jeff je podigao revolver. Istodobno su se pojavile jedva primjetne izbočine na džepovima u
kojima su držala zavučene ruke i ostala gospoda. Zrak je bio nabijen elektricitetom.
Voda došljaka obratio se meni ne haj ući za revolver u Jef-fovim rukama.
- Gospodine Tatcheru, dopustite mi da se predstavim. Ja
sam Frederick Mills, iz New Yorka. Poslovno sam zainteresiran
za sadržaj novčarke nesretno preminuloga Harolda Ingersolea.
Mi smo svojedobno već uspostavili stanovite kontakte, na ža
lost, ne osobne, i vi ste izrazili želju da vam odstupninu isplati
mo u stranoj valuti. Došao sam ovamo da pregovaramo. Doveo
sam sa sobom i nekoliko prijatelja. Guša i Phila već ste imali
čast upoznati, a ovaj treći je Pinky.
Držanje, govor, nastup, sve je to dokazivalo da Fredericka Millsa treba izdvojiti iz kola ovih
divljaka. Odlanulo mi je jer sam, napokon, došao u doticaj s odgojenim i kulturnim
čovjekom.
- Drago mi je, gospodine Mills - rekao sam. - Ali ne znam
hoću li vam moći učiniti željenu uslugu...
Jeff je priglupim pogledom buljio sad u jednog, sad u drugog. Očito se nije snalazio u
salonskom ambijentu.
- Dosta, vas dvojica! - zalajao je napokon. - Što sad tu
blebećete?
Mills se nije obazirao na protivnika.
- Čini mi se da se ne razumijemo - nastavio je ne obraćajući
nimalo pozornosti na divljaka s revolverom u ruci i njegove
mrkoglede kolege. - Ja tražim stanoviti ček iz novčarke dragog
nam Ingersolea, a sada se, vjerojatno...

- Nema ga! Nemal - vikao je Jeff. - Mi smo pretražili sobu,

njega, sve. Ništa nismo našli. Treba ga mučiti da prizna kamo ga
je sakrio!
Frederick Mills se trgao kao da je tek sada primijetio Jeffa. Lagana grimasa iskrivila mu je
lijepo, odnjegovano lice.
- Mučiti? - zgranuo se. - Gospodin Tatcher je džentlmen i s
njim treba razgovarati kao sa džentlmenom, a ne revolverima,
batinama i prijetnjama! Oh!
Sa gnušanjem je pokazao masnice na mojem licu, na nered u mojoj sobi.
- Zgražam se zbog takvih metoda! - rekao je napokon
Jeffu je, čini se, dozlogrdilo to diplomatsko nadmetanje.
- Van! - kriknuo je. - Van! Mi smo došli prvi i Tatcher je
naš! Baš nam je htio priznati gdje je ček kad ste se vi ovamo
ugurali, prokleti Njujorčani!
Revolver mu se ponovo našao uperen u trbuh gospodine Millsa. Ali, svojim eksplozivnim
temperamentom on se, čini se, malo odviše približio Fredericku. Zrakom je sijevnula šaka i
čuo se potmuo udarac. Jeff se uhvatio za vilicu i s bolnim uzvikom posrnuo na koljeno.
Revolver mu je ispao iz ruke.
- Prok...! - jeknuo je Jeff.
Ostatak riječi zaglušio je plotun revolverskih metaka.
Kad sam opet otvorio oči, soba je bila prazna. U zraku je lebdio plavičast dim, smrdjelo je
po barutu, a nedaleko od mjesta gdje sam stajao crvenjela se mala lokva krvi. Ali, nikoga
osim mene nije više bilo.
Tek nakon nekoliko sekunda, kad sam se posve osvijestio, slijedeći trag krvavih kapljica,
ustanovio sam da su sva sedmorica još ovdje, ali zaklonjena iza ono malo predmeta u
mojoj sobi. Iza kauča činilo mi se da nazirem Vica i Jeffa, ispod naslonjača virila je cipela
koja, po eleganciji, mora da je pripadala Fredericku Millsu, ili barem Pinkvju. Iza ormara
netko se krio, ali nisam uspio odgonetnuti tko. I vrata ormara sumnjivo su podrhtavala,
sigurno se netko i tamo sklonio. Netko je gurao revolver uz vrata što iz kupaonice vode u
sobu, a jedan njegov suparnik sklonio se u kuhinju, a samo dio rukava novog odijela
svjedočio je da je to čovjek iz New Yorka, vjerojatno Gus ili Phil.
Protivničke armije ušančile su se u mojem stanu, jedna nadomak drugoj, a na čistini, na
ničijoj zemlji, nalazio sam se

jedino ja, sam, nenaoružan, još i gol, samo u gaćama. Na nosu su mi bile naočale, s jednim
razbijenim staklom.
Tišina. Samo iz ormara čulo se lagano pucketanje, a iza kauča netko je teško disao. Onda je
opet netko ispalio metak a cipela iza naslonjača naglo je nestala. Iz revolverske cijevi na
vratima kupaonice kuljao je proziran dim.
Htio sam i ja u neki zaklon, ali sva su mjesta bila zauzeta. Na moj pokret pojavila se iza
ormara sivkastocrna revolverska cijev, pa sam klonuo na sag.
Odjednom sam začuo glas Fredericka Millsa.
- Gospodo - rekao je iza naslonjača. - Smatram da nema
smisla ratovati revolverima. Jedan zalutali hitac ili sitna neo
preznost može nas lišiti poštovanog Timothvja Tatchera, što bi
ste vi, Čikažani, kao i mi, Njujorčani, požalili iz dubine duše.
Zato predlažem da odbacimo revolvere koji nas tište.
Iz raznih kutova stana razleglo se mrmljanje i kašljucanje. Jeff i njegovi ljudi sigurno nisu
bili navikli na razgovor bez revolvera, pa ih je zbunio poziv njihova protivnika. A opet,
gubitak Tatchera svakako bi i njih pogodio, jer bez mene ne mogu doći do čeka. Dakle...
Ipak, nitko se nije pomolio iz skloništa, nitko nije odložio revolver. Vjerojatno nitko nije ni
vjerovao riječima otmjenog Fredericka.
- Nemojte očekivati podvalu - nastavio je Mills nakon kraće
stanke. - Ja, u prvom redu, vodim brigu o ljudima i žao bi mi bilo
kad bi neki od mojih momaka ostavio ovdje kosti. Sigurno ni
vama nije u interesu da izgubite nekog svog. Gubitak pošto
vanog gospodina Wyllisa, do čega je, na žalost, moralo doći,
sigurno vas je ražalostio, kao uostalom, u krajnjoj liniji, i mene,
jer sam uvijek cijenio advokatove sposobnosti. Sve u svemu, ne
preostaje nam drugo nego da prihvatimo pakt o razoružanju.
Da smo negdje na otvorenu prostoru, u nekoj četvrti vašega
lijepog Chicaga ili našega New Yorka, stvar bi bila drugačija.
Tamo bismo se mogli zabavljati revolverima do mile volje. Ali, u
ovom skučenom prostoru, gdje zapravo svaki hitac iz revolvera
može probušiti mojega ili vašega čovjeka, nema smisla nastav
ljati. Zato...evo...

Iza naslonjača uzdigao se privlačan lik Fredericka Millsa. Njegov je revolver u elegantnom
luku poletio zrakom i pao u najudaljeniji kut, daleko od barikada. Tri revolvera koja su se
kao na komandu pojavila uperena u pravcu Millsa kolebljivo su zadrhtala.
I opet je tišina zavladala sobom. Ja sam razrogačenim očima, kroz suze, gledao herojskog
ljepotana. Onda je s druge strane poletio još jedan revolver prema neutralnom kutu. Pa
drugi, treći. Nakon kraćeg mirovanja, i četvrti, peti, napokon i sedmi.
Iz kupaonice pojavilo se namrgođeno lice Jonathanovo. Iz ormara je provirio, kroz
poluodškrinuta vrata, Phil. Iz kuhinje je zirkao Gus. Iza kauča čulo se neko mrmljanje.
Napokon su i odande iskrsli mračni likovi Vica i Jeffa. Vic je mrzovoljno bacio još jedan
revolver u kut. Onaj koji je domaloprije pripadao meni.
Mills je odahnuo.
- Drago mi je što smo dokazali kako u našoj struci ima
džentlmena i časnih ljudi.
Zadovoljno se nasmiješio prijateljima i neprijateljima koji su ga promatrali svaki sa
svojega mjesta, a zatim je namignuo meni.
- A sad da nastavimo pregovore! - rekao je Frederick Mills.
Njegove riječi djelovale su poput udarca gonga pred početak posljednje, odlučne runde u
Madison Square Gardenu. Njujorčani i Čikažani navalili su u tren oka jedni na druge.
Umjesto revolvera, nastao je rat šakama.
Sve se zbilo kao na filmu. Najprije je Vic odalamio Guša desnicom preko vilice, tako da se
Gus vratio u kuhinju, ali u letu. Onda je Phil udario Jonathana nogom u trbuh. Jonathan je
samo kratko zahroptao i presavio se na podu. Ali, Phil nije dospio likovati jer ga je Jeff
udario dlanom po šiji udarcem koji bi srušio i vola. Frederick je elegantnim krošeom
oborio Vica, zatim je naletio na Jonathana baš kad je ovaj imao najbolju namjeru da se
uspravi. Na njih dvojicu sručio se Jeff, i tu se sad zametnula zanimljiva borba na podu, koju
je teško bilo pratiti jer je klupko bilo odviše zapetljano.

Za to vrijeme vratio se Gus iz kuhinje noseći u ruci golemu staklenu posudu za zlatne
ribice, napunjenu do vrha vodom. Najprije je nekoliko sekunda gledao kome da to pokloni,
a onda je posudom udario Jonathana, čija je glava upravo provirila iz klupka na podu.
Siromašni Jonathan, baš mi ga je bilo žao! Ležao je na podu, a jedna zlatna ribica bacakala
mu se po kosi.
Jeff i Frederick ostali su sami na podu. Izmjenjivali su kratke udarce šakama u trbuh, ili
snažnim zamasima koljena nastojali jedan drugome razbiti vilice. Odjednom, brzo, kako su
se sastavili, tako su se i rastavili. Ustali su i jedan drugome okrenuli leda tražeći na
drugom kraju gužvu u koju bi se uključili.
Kad sam opet obratio pozornost na Vica, ustanovio sam da je zabavljen trganjem jedne
noge od stolića. Ali nije uspio u svom naumu, Phil mu je prišao s leda i najprije ga nogom
snažno udario u stražnjicu, tako da je Vic uletio u ormar i, probivši tanka vrata, zaglavio se
u ostacima krpa i odjeće, a zatim je ponovo doletio Phil i nastojao ga čitava ugurati u
ormar. Ormar se raspao i gornja stijena od teške hrastovine lupila je Phila po tjemenu i
oborila ga na pod. To je jedva dočekao Jeff i, veselo ijujuknuvši, odbacio se objema nogama
u zrak da se sa svojih 110 kila obori na leda Philu, koji je tako barem neko vrijeme bio
izbačen iz igre.
Usred sobe formirala se nova skupina u sastavu: Frederick, Jonathan, Pinky i Gus.
Izmjenjivali su tako brzo udarce šakama, nogama i glavama da bi i najsavjesniji sudac bio
nemoćan da zabilježi sve bodove u tom fantastičnom klinču. I Jeff i Vic bili su zadivljeni
žestinom s kojom su borci izmjenjivali udarce, pa su zaboravili da priskoče u pomoć svom
drugu koji je i opet stradao. Ali, Jonathan je imao i sreću i nesreću: Pinky, Gus i Frederick
zadavali su udarce ne samo protivniku nego i međusobno. To im se nije moglo zamjeriti, u
onoj brzini i na maloj udaljenosti koja ih je dijelila jednog od drugoga.
Nastojao sam iskoristiti priliku da se dovučem do kuta u kojem je bila gomila revolvera.
Šuljao sam se iza naslonjača, iza ostataka stolića, iza kauča, još me samo malo dijelilo od
oružja. Rukom sam posegnuo za prvim revolverom, kad...
- Hej, ti, ušljivče! - odjeknuo je Jeffov glas. Ruka mi je klonula kao mrtva, nadomak cilju.
- • _ . . 193

Šest pari očiju (bez Philovih) bijahu uprte u mene, osjećao sam se vrlo bijedno. Savjest me
počela peći. Polagano sam ustao ij posramljen, vratio se u drugi kraj sobe. Borba je
nastavljena. Šakači kao da su zaboravili na moj prijestup.
Naslonio sam se na prozor i promatrao Pinkvja kako Jef-fovim licem glača parkete,
Jonathana kako, napokon, nekoga udara po vilicama; bio je to Gus. Frederick se našao u
lošem položaju u odnosu na Vica. Vic mu je uspio prići odostraga i počeo ga gušiti
ručetinama. Millsovo lice već je bilo posve po-plavjelo, a ispod elegantnih brčića provirio
je jezik. Srećom, Phil se osvijestio, dotrčao do Vica i bacio mu se u noge. Vic je za-glavinjao
i pao, povukavši za sobom i Fredericka, ali ispustivši mu vrat.
Sada je opet Jeff trčao za Pinkvjem oko kauča. Pinky je pobjegao u predsoblje, Jeff za njim.
Obojica su mi nestala iz vida, ali su se ubrzo vratili nekako preplašeni. Netko je ušao za
njima u sobu.
Zaprepastio sam se. Na vratima je stajala Cecilie Swan, sva zapuhana i zajapurena.
Pogledom je preletjela po sobi i, spazivši mene, lice joj se razvedrilo.
- Timothv! - kriknula je razdragano. Ja sam se osupnuo i
stresao od groze. - Timothv, nešto ću ti priznati! - vikala je
Cecilie i krupnim koracima grabila prema meni. Na putu joj se
ispriječio Vic, koji se upravo htio uspraviti pošto se oslobodio
Phila. Ona ga je jednostavno zgazila snažnom dlakavom nogom
u sportskoj cipeli i jadan Vic opet je klonuo na parket. Sljedeća
žrtva bio je Frederick: njega je Cecilie gurnula u kauč tako da su
se prevrnuli i kauč i Frederick. Ali Phil se nije dao. Sapleo je
Bugsvjevu ženu i prebacio je džudo-zahvatom preko sebe. Go
lema masa u crnoj haljini prekrila je tri neidentificirana borca u
sredini sobe. Žena je iznenađeno dahnula i, ispruživši ruke i
noge, ostala ležati na podu. Ispod nje, kao pilići ispod kvočke,
počeli su provirivati Gus, Jeff i Pinky. Očajno se koprcajući,
uspjeli su se izvući i nastaviti borbu koju je prekinula gospoda
Swan.
- Timothv! - bolno je odjeknulo iz sredine sobe.
Nisam mogao i dalje biti nemilosrdan.
- Cecilie! - viknuo sam. - Dođi!

Ovo je bio pravi doping. Debela žena, čuvši moj poziv, odbacila je borce na potrebnu
udaljenost da bi mogla ustati. Zatim je, poput buldožera, prokrčila sebi put do mene,
zagrlila me i privila na grudi tako da sam izgubio dah.
- Ljubavi, ne ljutiš se? - šaptala mi je u uho natapajući ga
slinom i suzama.
Izmigoljio sam iz njezina dekoltea i začuđeno je pogledao.
- Ne ljutiš se, zaista? Ali, pomogni barem Bugsvju. On nije
ništa kriv!
- Što je? O čemu je riječ? - pitao sam.
- Pa, pisma... - mucala je Cecilie. - Ona anonimna pisma što
sam ti ih pisala. Sada su sve svalili na jadnog Bugsvja, a on nije
imao pojma...!
- Ti...? Ti si ih pisala?
Ona je žalosno kimnula glavom.
- Ja. Najprije da te privučem, a zatim da ti se osvetim što si
mi pobjegao. Ali, bez ikakve zle namjere, Bog mije svjedok. Tek
tako!
- A ovi? - pitao sam je pokazujući na borce u mojoj sobi.
- Tko su oni? - upitala me Cecilie iznenađeno.
Odlanulo mi je. Dakle, ona nema nikakve veze s bandama!
Sve je to radila da uposli svoju silnu energiju, da zadovolji svoje želje. A Debeli Bugsy? On
sad nedužan sjedi u samici i nikako ne može shvatiti zašto ga povezuju s banditima iz New
Yorka i Chicaga.
Za to vrijeme borba je jenjavala. Sudionici su već bili umorni, izubijani, svi s modricama,
čvorugama, raskrvavljenim licima, poderanom odjećom. Sada su se već lijeno vukli i
zadavali mlake udarce, kao profesionalni boksači u petnaestom kolu, koji jedva čekaju da
gong objavi svršetak borbe, nezainteresirani za odluku suca. Phil je otišao u kupaonicu da
hladnom vodom ispere razbijenu arkadu. Pinky i Jonathan više su mar-' kirali borbu nego
što su zadavali udarce, sjedeći jedan pored drugog. Jedino je Jeff neumorno tražio žrtvu
kojoj bi ručetinama prebio vrat. Frederick je u jednom kutu rupčićem istjerivao nešto iz
oka, a kraj njega je stajao Vic i čekao da operacija završi, pa da ga tek onda opali nogom od
stolića koju je držao u ruci. Ponestalo je borbenosti.

To su, čini se, i čekali policajci. Ušli su kada je sve bilo gotovo i kada nitko od boraca više
nije imao volje da pruži otpor.
Nasmijani Lou stajao je na vratima sobe i pozivao svoje momke:
- Hajde, sve je O. K.! Treba samo da ih pokupimo i odve
demo u zatvor!
U sobu su nahrupili policajci i spretnim pokretima stavljali lisičine na ruke gangsterima
koji su ih pružali bez opiranja. Jedino je Jeff protestirao i udario jednog neopreznog
policajca šakom posred lica. Policajac je pao onesviješten, ali njegova su tri druga skočila
na Jeffa i brzo ga svladala udarcima gumenih palica.
- Stigli ste kasno, čovječe! - rekao sam umorno Louu.
- Kasno? - on se iskreno začudio. - Ja smatram da smo stigli
upravo na vrijeme. Svi su ovdje, i svi su pokorni!
Ne, nisu bili svi. Phil se vratio iz kupaonice ne znajući što se ovdje događa. Zastao je na
vratima i jurnuo na Vica, ali je onda stao i blesavo se zapiljio u protivnike s lisičinama na
rukama. Nije ni primijetio kako mu je pristupio jedan policajac i rekao mu:
- Pruži ruke!
Pružio je ruke i jednako blesavo i dalje gledao oko sebe. U sobu je ušao poručnik Clay iz
New Yorka u pratnji plećata muškarca s povezom oko glave.
- Dakle, sve je O. K.! - zadovoljno je rekao šef. - Sve smo ih
pohvatali, a sad je na njima da priznaju tko je koga ubio. Momci
- šef se obratio policajcima - dobro ste obavili posao!
Zatim je prišao meni. Osjećao sam se nelagodno, onako polugol.
- A treba odati priznanje i Timothvju Tatcheru! - rekao je
šef. - Da nije bilo njega, teško da bismo okupili ovdje tako
kompletan zvjerinjak!
Svi su me gledali s poštovanjem. Premještao sam se s noge na nogu, a gospoda Swan
zaštitnički mi je prebacila ruku preko golih ramena. Čovjek s povezom oko glave pažljivo
me promatrao.

- Što je? - upitao ga je poručnik Clay, primijetivši taj ispi

tivački pogled.
- Ništa - odgovorio je onaj. - Pričinilo mi se da je nalik na
jednog vatrogasca koji me napao kad sam htio uhapsiti Vivian!
Ali valjda se varam!
Meni se zamaglilo pred očima.
- Ah, Vivian - čuo sam šefov glas. - Još nedostaje samo ona
pa da banda bude kompletna. Ona je jedna od najvažnijih pti
čica!
Kao sumanut, pojurio sam, onako u gaćama, prema vratima. Svi su me gledali iznenađeno,
ne shvaćajući razlog mojem bijegu u času kad su se mogli očekivati još pozdravni govori i
daljnja usmena priznanja. Ali, ja sam vrlo dobro znao kamo hitam.
Dotrčao sam do vrata što vode u Cassandrin stan i uhvatio za kvaku. Uzalud, stan je bio
zaključan. Pa, ja sam ga zaključao! Nestrpljivo sam gledao oko sebe. Gdje je ključ?
Zaboravio sam kamo sam ga stavio onda kad sam, izlazeći pred gangstere, zaključao vrata.
Pogled mi se zadržao među resicama saga. Do vraga, što je ono tamo?
Sagnuo sam se, praćen pogledom dvojice policajaca koji su došli za mnom u predsoblje.
Bio je to ključ. Nervoznim pokretom ugurao sam ga u bravu i otključao. Otvorio sam širom
vrata.
U sobi se jedna djevojka nervozno šetala od vrata do prozora, a druga, zavezana u
naslonjaču blizu prozora, promatrala ju je kivno. Bio sam zaprepašten. Šetala se - Jcnnifer,
a u naslonjaču, isprepletena konopcima, nalazila se Kathleen, ili Vivian, kako su je zvali
policajci:
- Jennifer! - kriknuo sam još ne shvaćajući promjenu situ
acije. Kad me spazila, Jennifer mi je prišla i opalila mi snažnu
pljusku. Onda je promakla pokraj mene i kroz otvorena vrata
izjurila na ulicu. Policajci su pritrčali, ali su bili prespori.
- Ostavite je - rekao sam im. - Uhapsite ovu!
Rukom sam pokazao na plavušu koja mi je dobacivala bijesne poglede. Policajci su joj
prišli i pokušali je uhvatiti za ruke i noge, ali se ona bacakala u naslonjaču. Govoriti,
srećom, nije

mogla. Svilena čarapa sad je nju priječila da izrekne sve što misli o policajcima, o Jennifer,
o meni.
Momci su bili praktični: podigli su naslonjač i ponijeli ga zajedno s djevojkom kroz
predsoblje. Potrčao sam da ih prestig-nem i, pojavivši se na vratima prije njih, obratio sam
se poručniku Clayu:
- Gospodine, tražite Vivian Drake? Evo, poklanjam vam je!
Svi su izbuljili oči kad su policajci unijeli u sobu naslonjač s plavokosom ljepoticom.
Najviše možda Frederick Mills, koji je rekao tužnim glasom:
-I ti?
Clay je zijevnuo.
»Kako ste uspjeli?« - pitao me pogledom.
Slegao sam ramenima.
»Nije to ništa, sitnica!« - značilo bi to u prijevodu.

21. POGLAVLJE
f
Osjećao sam se uzvišeno. U novom smećkastom odijelu, s jarkožutom leptir-kravatom, s
novim naočalama i kosom zalizanom briljantinom, sviđao sam se sam sebi. I zbog toga
sam, koračajući lijevo-desno, nastojao da ulovim svoj pobjednički lik "Ti staklu
poluotvorena prozora.
~ - Dakle, momci, vas zanima cijeli rasplet, zar ne? - upitao sam dvadesetak novinara i
foto-reportera okupljenih iz raznih krajeva Sjedinjenih Država, koji su se stisli u maloj
dvorani za sastanke mjesne policije. - Vjerujem vam. Slučaj je zanimljiv i ja bih, da sam na
vašem mjestu, lako ispunio prvu stranicu lista. Na žalost, u ovom slučaju prisiljen sam
zatomiti svoj reporterski nerv i prepustiti užitak pisanja vama!
Prošetao sam se do prozorskog stakla, popravio kravatu i vratio se slušaocima, koji su me
pažljivo slušali bilježeći svaku moju riječ.
- Dakle, da počnem od početka - nastavio sam. - Kao što vam je poznato, prva je žrtva bio
Harold Ingersole, bankar iz New Yorka, koji je ovamo upao slučajno, zaustavivši se u
prolazu, na svom putu za San Francisco. Sa sobom je nosio ček od milijun dolara, koji je
glasio na donosioca, a bio je namijenjen financiranju nekog prilično prljavog posla u
Frišku. Ingersole je znao da ga prati grupa Fredericka Millsa, uglednog člana nju-jorškog
podzemlja. Millsu je bilo poznato što Ingersole nosi u svojoj novčarci i poslao je svoju
ljubavnicu, Vivian Drake, u akciju. Ali, ona nije uspjela smotati Ingersolea iz jednostavnog
razloga što on nije volio žene. Jedino što je uspjela - a to se dogodilo već ovdje u
Prenticevilleu - da mu umjesto praška za spavanje podmetne otrov s polaganim
djelovanjem. Ingersole nije uzeo prašak u hotelu, kako su Mills i Vivian mislili, nego ga je
ponio sa sobom u grad. Osjećaj da ga prate natjerao ga je na očajnički korak: potražio je
zaštitu u stanu jedne prostitutke,

koja ga je vrlo rado primila, osobito zato što ju je Harold dobro plaćao, a od nje ništa nije
tražio. Uzeo je prašak kod nje i ispio ga s likerom od orahovca. Nije ostao dugo kod te
žene. Nemiran i prestrašen, Ingersole je izašao iz prostitutkina stana...
- Oprostite, Tatcheru, jedno pitanje: kako se zove ta prosti
tutka? - ubacio je bubuljičav reporter iz nekog lista sa zapadne
obale.
Nasmiješio sam se i odgovorio dostojanstveno:
- Osoba nam je učinila uslugu pa joj nećemo spominjati ime
i prezime. Zadovoljite se bilo kakvim imenom; Peggy, na pri
mjer, jer one u službi nikad ne nose prava imena!
Pogledao sam ostale novinare i uhvatio pogled dva plava oka. Pripadala su reporterki iz
Dallasa. Sjedila je u prvom redu i visoko prekrižila prekrasno oblikovane noge. Nasmiješio
sam joj se a ona mi je lagano kimnula glavom. Onda sam nastavio izlaganje:
- Ingersole je izašao da malo prošeta gradom, misleći da će
mu svježi zrak pomoći. Ali, otrov je učinio svoje. Kad je osjetio
da mu je sve gore, Ingersole je htio zatražiti pomoć od bilo koga.
Na svoju nesreću, zalutao je upravo u ulicu u kojoj ja stanujem,
koja je prilično mirna i pusta. Koliko je dugo trajala njegova
agonija, ne znamo. Činjenica je da je posljednjim atomima sna
ge dopuzao do mojih vrata i, osovivši se na noge, pritisnuo zvon
ce. Tu je i klonuo, zauvijek. Kad sam otvorio vrata, Ingersole je
već bio mrtav.
Udahnuo sam zrak i pogledao Callaghana i Debelog Bug-syja koji su stajali u dnu dvorane.
- Revna policija odvela me, kao što je i logično, ovamo i
stavila u pritvor. Ali, javio se netko tko je položio kauciju kako
bih ponovo izašao na slobodu. Mills? Vivian? Njihovi ljudi? Ne,
ne, i opet ne! Onda tko? Advokat Tub Wyllis, također iz New
Yorka, osoba sumnjive prošlosti, vješta u zakulisnim poslovima.
Wyllis je trebao ugrabiti ček za stanovite ličnosti iz Chicaga,
koje su mu u tu svrhu poslale i pomoć u obliku nekoliko tipičnih
čikaških »gorila«. Pokušao je najprije da se nagodi s Vivian, ali
nije uspio. Onda je odlučio da sam stupi u akciju. Wyllis je
rezonirao ovako: ako je ček igrom slučaja dospio u ruke tog
Tatchera, onda postoji samo jedan način da se ček preseli u

njegov džep, a to je da Tatchera oslobodi uplatom kaucije, a onda iskamči vrijednosni

papir od mene.
- Kako je Wyllis znao gdje je Ingersole, to jest kod vas, a
Mills i Vivian nisu? - ubacio je krupni reporter s naočalama
debela okvira iz drugoga reda. - Bilo bi logično...
- Razumljivo je da bi bilo logično da su njih dvoje pomno
pratili Ingersolea i, podmetnuvši mu otrov, nastojali iskoristiti
plodove svojega zločina - suglasio sam se. - Ali, dogodilo se što
se dogodilo. Mills i Vivian su zakasnili, a Wyllis, vješt advokat iz
velegrada, lijepo ih je nadmudrio. Prisilio me oružjem da mu
predam novčarku, i ja sam mu je predao. On je pojurio prema
New Yorku, ali nije daleko stigao. Millsovi ljudi, Gus i Phil, koji
su odmah nakon advokata došli k meni po novčarku, pohitali su
za njim, stigli ga i ubili. Novčarku su pronašli, ali ne i ček. Vratili
su se ovamo i sve to referirali Vivian, koja je ostala u Prentice-
villeu da zastupa interese svojega ljubavnika.
Casak sam zatvorio oči i sjetio se lijepe plavuše, a onda sam
nastavio:
- Ona nije oklijevala; došla je u moj stan, ali ne da mi prijeti revolverom nego da pokuša
milom. Zatekavši me u društvu druge osobe, Vivian je govorila u simbolima. Predstavila se
kao trgovački agent koji prodaje muško rublje i pitala me koliko trebam. Ja sam je odmah
prozreo i rekao: jedan tucet - to je značilo 100.000. Onda sam povisio sumu na 200.000
dolara. Da stvar još više zapetljam, tražio sam da mi svotu isplate u engleskim funtama.
Vivian se zbunila. Nije imala odobrenje od Millsa da pregovara o tako visokim svotama.
Otišla je od mene saznavši da me dva-tri dana prije toga posjetio jedan drugi prodavač
muškog rublja. Do toga je došlo zapravo nesporazumom: da joj se narugam, da joj
pokažem kako sam odmah prozreo kako je njezina priča o muškom rublju zapravo lažna,
spomenuo sam joj nesretnog Chestera Rowea, koji je zaista prodavao rublje. Da je bila
inteligentna, shvatila bi moju šalu. Ali, nije bila, i to je dovelo do smrti simpatičnog
Chestera. Gangsteri su znali da im se netko plete u posao. Advokata su likvidirali, a
smatrali su da i Rowe puše u Wyllisov rog. Međutim, ni kod njega, sasvim razumljivo, nisu
pronašli ček.
Prišao sam stolu u kutu sobe i nagnuo iz boce eoca-colu.
- Tri umorstva zbog jednog čeka, to je mnogo i za veći grad
nego što je Prenticeville. Zbog toga su došli i momci iz New
Yorka da pomognu riješiti stvar. Ali gangsteri, i ovi njujorški i
oni iz Chicaga, nisu mirovali. Okomili su se na mene!
Kratka pauza dobro je djelovala na publiku. Dva plava oka gledala su me vatreno.
- Učinio sam nešto što oni nisu očekivali. Dok su razbijali
sebi glavu kako da dođu do čeka, ja sam se jednostavno, priz
najem, bez odobrenja šefa udarne grupe njujorške policije, od-
šetao do hotela u kojem su odsjeli. Tamo je bio moj čovjek
povjerenja, portir Roggers, molim da zabilježite njegovo ime,
koji me obavijestio da je ponovo stigao Mills s pobočnikom
Pinkvjem. Pošao sam ravno u lavlji brlog i potražio Vivian. Ali,
ona me vješto namamila u jednu sobu gdje su me s leda napali
Gus i Phil. Oborili su me, razoružali i strpali, obavijenog konop
cima, u ormar. Ali, Vivian nije imala sreće. Phil i Gus su dobili
zadatak da pretresu moj stan, a ona je u istom hotelu naletjela
na članove suparničke bande, Jonathana i Vica, koji su je one
sposobili i ubacili, igrom slučaja, u isti ormar u kojem sam bio
već ja. Uspio sam osloboditi sebe i nju, ali sam nastavio igru kao
da je ona tobože prodavačica rublja Kathleen. Ona je to, ne
sluteći da znam sve o njoj, prihvatila, nadajući se da će tako
najlakše doprijeti u moj stan i ukrasti mi ček. Zbog toga je i
pristala da pode sa mnom. Kad smo došli tamo, ja sam je svla
dao, svezao i zaključao u stan svoje stanodavke, gospode Har-
rington. Ubrzo zatim stigao je Jeff sa Vicom i Jonathanom, pa
poslije Mills i njegovi ljudi, i razvila se velika bitka između nas
osmorice. Priznajem, bilo je teško jer momci izvrsno barataju
revolverima i šakama. U pravi čas u stan su upali policajci, pod
vodstvom hrabroga Loua, i... ostalo vam je poznato.
Nasmijao sam se skromno, dokrajčio coca-colu i popravio kosu.
- Momci, sad pitajte što vas zanima!
- Gdje je ček? - počeo je jedan.
Slegao sam ramenima.
- To neka ustanovi policija!
- Zašto su i ostale žrtve nakon Ingersolea bile prislanjane
na vaša vrata? - dobacio je drugi.

- Hm, vjerojatno se gangsterima dopalo da i dalje svaljuju

krivnju na mene, a to su postizali prislanjanjem svojih žrtava na
vrata mojega stana.
Pitanja su pljuštala poput ljetne kiše. Sat i pol kasnije oprostio sam se od novinara.
- Nudim vam 25.000 dolara da napišete memoare! - rekao
mi je na vratima sjedokosi dugonja s južnjačkim naglaskom. -
O.K.?
- Razmislit ću! - odgovorio sam mu.
- Zašto ne biste vi napisali niz reportaža za »Dallas Echo«?
- upitala me lijepa Rosie s prvoklasnim nogama, a plave oči
gledale su me nasmijano. - Mogli biste skoknuti u Dallas i tamo
pisati na miru?
U njezinu glasu, pa i u tijelu, ako ćemo pravo, bilo je nešto što mi se svidjelo. Uhvatio sam
je za ruku. Bila je topla i nježna.
- Timothv, kad ćeš nastupiti na posao? - zabrundao je iz
nebuha glavni urednik »Bubnja«, Joe O'Keefe.
- Ostavi me na miru, Joe - rekao sam nehajno. - Zar ne
vidiš da pregovaram s redakcijom iz Dallasa?
Dogovorio sam s Rosie kompletan program za Dallas. Callaghan mi je pokvario zabavu.
Odvojio me od djevojke i
rekao:
- Timothv, momče, ovo moramo proslaviti. Dođi večeras k
meni. Bit će divno društvo, moja žena, Debeli Bugsy, njegova
Cecilie, znaš, i još nekoliko zgodnih momaka. I dobra jela i piće!
Dođi, bit će divno!
- Eh, narednice, žao mi je - rekao sam - večeras ne mogu.
Umoran sam i željan spavanja.
- Onda sutra?
- Sutra? U redu!
Callaghan me lupnuo po leđima golemom rukom. A onda je na vrata banula Jennifer.
Čim sam je spazio, osjetio sam da je opasnost na pomolu. Da je preduhitrim, izašao sam joj
u susret, uhvatio je za ruku i
zagrlio.
- Jennifer! - rekao sam nježno. - Valjda sad razumiješ moje
jučerašnje ponašanje?

Djevojka se zbunila. Čini se da je pripremila materijal za razgovor druge vrste, ali sada, u
mojem zagrljaju, kao da se pokolebala. Povukao sam je za ruku i, izjurivši na ulicu, pozvao
taksi.
- Slušaj ti, gade... - počela je ipak kad smo ostali sami u
kolima.
Nisam joj dao do riječi: poljubio sam je dugim cjelovom.
- Ja ću tebi već... - pokušala je opet kad je došla do zraka,
ali moj ju je poljubac omeo u namjeri da napada. Napokon se
pomirila sa sudbinom.
Ušli smo u stan držeći se za ruke. Kad sam ulazio u sobu, netko me tiho zazvao. Bila je to
gospoda Harrington. Smiješila mi se i pokretom ruke dozivala k sebi.
- Oprosti, Jennifer - rekao sam djevojci koja je već ušla u
sobu - samo časak!
Ušao sam za gospodom Cassandrom u njezin stan. Ona me bez riječi povela do otvorena
ormara s rubljem, pročeprkala nešto ispod već požutjelih stolnjaka i plahta i, napokon,
izvukla omotnicu snježnobijele boje.
-Ovo... -reklaje.
Zgrabio sam omotnicu i upitno je pogledao.
- Ovo je sigurno vaše - rekla je gospoda Harrington.
Pokušavao sam se prisjetiti prilike u kojoj sam, možda, pri
mio tu omotnicu, ali uzalud.
- Našla sam je onog jutra kad sam pospremala vašu sobu
umjesto bolesne dvorkinje! - objašnjavala mi je stanodavka. -
Kad sam saznala da su vas odveli u zatvor, spremila sam je
ovamo, misleći da ću vam to dati kad se vratite s robije. Ovdje se
to ne bi izgubilo. A kad ste došli istog dana, zbunila sam se i
zaboravila. I sada, eto vam!
Razmišljao sam još neko vrijeme, a onda sam odlučno otvorio omotnicu. Iz nje sam
izvukao komad papira i rasklopio ga.
U glavi mi se zavrtjelo; broj sa šest nula iskakao mi je pred očima.
- Oh, pa to je... - povikao sam.
Jurnuo sam u predsoblje i zgrabio telefon.
- Dajte mi narednika Callaghana... - rekao sam dežurnom
policajcu... - Ili šefa policije... Ili šefa udarne grupe iz New Yor-

ka, ako je još ovdje... Ili bilo koga, samo žurno, hitno, ekspresno!
Prvi je stigao na telefon Callaghan. Uzbuđeno sam mu javio da sam našao ček Harolda
Ingersolea.
- Kako? Gdje? - zaurlao je Callaghan na drugome kraju
žice.
Oko vrata osjetio sam dvije ruke. Bila je to Jennifer. Odmah
sam postao mirniji.
- To je moja stvar - rekao sam naredniku. - Glavno je da
sam našao! A vi pošaljite nekoga po ček. Ne volim da mi se takvi
papiri motaju po stanu!
Tri minute kasnije ček je bio u rukama policije, pet minuta kasnije Jennifer je poslala do
vraga Georgea koji ju je tražio telefonom.
- Zašto? - upitao sam je.
- On je uobražen glupan, a ti...
-Aja?
Umjesto odgovora, Jennifer me poljubila poljupcem vrijednim Nobelove nagrade.
- Nešto mi ipak moraš priznati - rekao sam joj pola sata
kasnije, kad smo sjedili u naslonjaču, usko sljubljeni na prostoru
za jednu osobu.
Upitno me pogledala.
- Kako si uspjela? Ono s Vivian, da se oslobodiš, da je
svežeš, i to...?
Na njezinu pjegavu licu zasjao je pobjedonosan smiješak.
- Zar misliš da su djevojke iz New Yorka spretnije i pamet
nije od nas iz Prenticevillea?
-Ipak, kako...?
- Svezala me vrlo nestručno, iako si se ti divio njezinoj vje
štini. A kad je u tvom stanu nastao lom, nastojala je pobjeći kroz
prozor. Na moju sreću, prozor kod tvoje Cassandre teško se
otvara. I dok se ona mučila oko njega, ja sam se oslobodila,
zgrabila cipelu i pljus...! Jesi li vidio kako sam je stručno za
vezala?
U predsoblju je zazvonio telefon.
- Ovdje Tatcher - rekao sam podigavši slušalicu. - Tko je
tamo?
Ovdje stan gradonačelnika Fergusona - zacvrkutao je pre
ko telefona nježni ženski glas. - Na telefonu njegova kćerka
Arabella...
- Ah! - uzviknuo sam.
- Moj otac moli da sutra dođete k nama na večeru.
»Jadni Callaghan, baš nema sreće«, pomislio sam, a glasno
sam rekao:
- Vrlo rado.
- A ja vas molim - nastavila je Arabella - da mi posebno
ispričate sve pojedinosti o vašem pothvatu.
- Vrlo rado! - ponovio sam, a srce mi je počelo jače kucati
pri pomisli na njezin lik u kućnom ogrtaču.
- Dakle, O.K.?
-O.K.!
I razgovor je bio završen.
- Treba iskoristiti konjukturu! - pomislio sam vraćajući se u
sobu. Ali nisam stigao do naslonjača kad me zvonce s ulaznih
vrata ponovo vratilo u predsoblje.
Prišao sam vratima i naglo ih otvorio. U naručje mi je pao jedan muškarac. Polucilindar
mu se zakotrljao po podu.
Bio je to Gamble. Zaudarao je po alkoholu. Otvorio je svoje sitne oči i veselo zažmirkao.
- Tatcheru... hik... ustanovio sam gdje još ima... hik... ora-
hovca... hik! Ali, zato sam... hik... morao proći cijeli... hik... grad!
Zbog toga honorar... hik... iznosi...
Strpao sam mu u džep novčanicu od 10 dolara, a onda ga, onako mrtvog pijanog, pokušao
odvući preko praga na stubište.
Iza sebe sam začuo krik. Na vratima sobe stajala je Jennifer i prestrašeno zurila u
pijančevo polumrtvo tijelo.
- Zar... opet...?!? - užasnula se.
Prislonio sam poštovanog gospodina Gamblea na vanjski zid i ušao u predsoblje.
Zatvorivši vrata za sobom, rekao sam veselo:
- Ne boj se. To mi je samo jedan prijatelj. Živ!
- Kako sam se prepala! - rekla je Jennifer i zagrlila me.
Poveo sam je u sobu.
- Znaš, kad god netko zazvoni, pobojim se da nam neki
mrtvac ne bane u sobu! - priznala je riđokosa djevojka.

- To se više neće dogoditi, uvjeravam te! - rekao sam joj veselo i izvadio iz ormara komad
kartona. Na njemu sam velikim slovima napisao tušem:
MRTVACIMA ULAZ ZABRANJEN!
Zatim sam to odnio na ulicu i prikucao na ulazna vrata.