Professional Documents
Culture Documents
PREDGOVOR
čar Stanko Lasić poslužio se primjerima iz njega u svojoj knjizi Problemi narativne
strukture (1977) govoreći o nekim stilskim osobitostima suvremene hrvatske proze.
Nakon odlaska u mirovinu zaredala je serija Brixyjevih humoris-tičkih krimića pod
pseudonimom Timothv Tatcher: Tri i pol mrtvaca (1975), Potraži me u pijesku (1976),
Rupa u čelu (1976), Vampir u taksiju (1976), Noge uvis (1976), Plati pa ostavi (1976),
Pokal za utopljenika (1976), Gola i mrtva (1976), Važno je (u)biti prvi (1976), Slijedeća,
molim (1976).
Svi su ti romani izašli u visokim nakladama od najmanje 20.000 primjeraka u popularnoj
»Vjesnikovoj« biblioteci krimića »Trag«. Napisao je i dvadesetak priča o nespretnom
detektivu Timothvju Tatcheru.
Pod svojim je imenom objavio i roman Sve ili nešto (1976), Noćne igre (1979) i
Zagrebačka veza (1980), Tajna crvenog salona (1983) i Les na klupi (1984). Napisao je i
roman za djecu Bijela loptica (1982) koji je također doživio lijep uspjeh.
Njegove su komedije obično imale kriminalistički zaplet, a tematski su uvijek bile
aktualne. Najveći je uspjeh postigao Slučajem Forester izvedenim 1954. u zagrebačkoj
»Komediji«, a zatim u više gradova u bivšoj Jugoslaviji i Čehoslovačkoj. U »Komediji« mu je
praizvedena i Crna kronika, a mjuzikl, za koji je glazbu napisao Ljubo Kuntarić, Hotel
Maestral, izvedena je u Varaždinu 1958. godine. Radio Zagreb emitirao mu je radio-
komediju Miran život (1964) i Anketa (1977).
Velik je doprinos hrvatskoj kulturi Nenad Brixy dao i uređivanjem nekih visokotiražnih
tjednika, napose »Plavog vjesnika«, »Tine«, »Gola« i »Sve oko nas«... U zlatno doba prvoga
od njih, »Plavoga vjesnika«, nastala je, zahvaljujući dobrim dijelom nastojanjima glavnog
urednika, tzv. zagrebačka škola stripa, u kojoj su se afirmirali mnogi mladi crtači što su
pronijeli slavu te škole i izvan granica svoje domovine.
Upravo je stoga 1983. godine Brixy u Ljubljani dobio nagradu »Andrija Maurović«. U
obrazloženju te nagrade stoji između ostalog: »... zato što je u vrijeme njegova
urednikovanja spomenuti omladinski tjednik stvorio danas već klasičnu 'zagrebačku školu
stripa' koja je označila jedan od vrhunaca u povijesti domaćeg stripa«.
Nenad Brixy bio je dakle svestrana ličnost koja je obogatila našu kulturu mnogim djelima,
od kojih su neka postala i ostala omiljena medu čitateljima, osobito mladima. Gotovo se
cijelog života družio s mladeži, pa je valjda i zato ostao mlad u srcu do samog kraja. Mnogi
zbiva kod nas nego u Sjedinjenim Američkim Državama. Stoga i glavni junak govori u
prvom licu.
Međutim, još je važnije to što Mrtvacima ulaz zabranjen i nije pravi krimić, nego parodija
krimića. Za razliku od klasičnih kriminalističkih romana u kojima glavni junak obično na
vrlo dovitljiv i oštrouman način razrješava zamršene slučajeve ubojstva ili serije
ubojstava, pri čemu iskazuje veliku hrabrost, spretnost i odlučnost, Timothv Tatcher je
nespretan i smušen čovo koji nehotice upada u vrzino kolo zagonetnih umorstava i
neočekivanih događaja, pa biva osumnjičen da je ubojica, iako je tek nevina žrtva pravih
ubojica i gangsterskih bandi. On nije ni osobito dovitljiv ni oštrouman, a pogotovo nije
hrabar ni odlučan. Štoviše, teško se snalazi u prilikama u kojima se našao protiv svoje
volje, a kad ostane bez svojih debelih naočala (kakve je inače nosio i njegov tvorac Nenad
Brixy), potpuno je nemoćan. ,
jpTimothy"Iatcher nije nikakav junak, nego antijunak. Toliko je naivan i lakovjeran da
vjeruje i najprozirnijim lažima i obmanama svojih bližnjih. Želio bi, između ostaloga,
osvajati ženska srca, ali ne uvida da ga ženske obično samo vuku za nos, i da je on više
njihova nesretna žrtva nego slavodobitan osvajač. Pa čak i kad se uvjeri da ga je neka
ljepotica grdno nasamarila, on joj uskoro sve oprašta i ponovo joj poklanja povjerenje, do
idućeg teškog razočaranja. v>;
Po profesiji je novinar koji radi u lokalnim novinama gradića u kojem živi, »Bubnju«. Ni
kao novinar nema velikog uspjeha, a premda mu se događaju neobične i nevjerojatne
stvari, ne zna od toga izbiti korist i proslaviti se izvješćima o događajima u kojima sam
sudjeluje ili im je u najmanju ruku svjedok.
Jednom riječju, Timothv Tatcher je šeprtlja i u životu i u svojoj profesiji te uzalud sanjari o
nekakvoj blistavoj karijeri. Pa ipak, možda je baš zato simpatičan i drag čitatelju. Svi mi
prepoznajemo u njemu slabosti i mane od kojih i sami patimo, svi se mi pitamo kako
bismo se ponašali u situacijama u koje Timothv Tatcher upada protiv svoje volje. Možda
bismo čak i gore prošli i ispali veće budale od Brixyjeva dobroćudnog antijunaka?
Jer, doista, kad nesreće i nezgode zaredaju, kad Timothv Tatcher upada iz jedne neprilike
u drugu, kad ga snalaze posve neočekivane i grdne nevolje, teško je zamisliti kako bi se
svatko od nas u takvim prilikama i neprilikama snašao. Nevjerojatno je, doduše, da ikoga
od nas zadesi takva serija užasnih slučajnosti i pehova, ali da nema toga, ne bi bilo ni
romana. Treba zamisliti da je takvo što ipak moguće, ako
ne kod nas, a ono bar u Americi, kao što možemo razabrati i iz svih onih silnih
bjelosvjetskih krimića koje smo u međuvremenu pročitali. <!~? Ono što nam posebno
olakšava čitanje ovoga antikrimića jest blag i vedar humor koji nas prati od prve do
posljednje stranice. Ponekad nam se može učiniti da je taj humor ponešto nategnut i
neprirodan, ali teško je biti neprestano duhovit u romanu ovakva opsega. Moramo pristati
i na neke klišeje i možda stereotipne šale, koje autoru služe da održi veseo i optimističan
ton kroz cijelo djelo. . x
Događaji se pak tako naglo smjenjuju i neprestance se pojavljuju nove i nove osobe, a
tempo je kazivanja sve ubrzaniji tako da nije čudo što su do sada snimljene već dvije
filmske verzije ovoga romana.
Pišući 1979. godine o Brixyjevu romanu Noćne igre, književni kritičar Igor Mandić
ustvrdio je, između ostaloga, općenito o kriminalističkoj literaturi kod nas i ovo: »Sve je to
još napola u zraku, jer nemamo specijaliziranih izdavača za takvu domaću literaturu,
nemamo određenih edicija koje bi mogle promicati rad na krimiću, nemamo
specijaliziranih časopisa za tako nešto (ovdje su starinske iluzije još na snazi!) nemamo
dobrih zastupnika i kritičara žanra, nemamo prikaza te literature u novinama i si.
Napokon, krimić kao žanr još nije osvojio barem minimalno mjesto u nastavi književnosti,
pa se ne predaje ni na fakultetima, kad već ne može u školama (u kojima ostaje samo
ispod klupe)...«
Od tog se vremena ipak štošta promijenilo. Pojavila se nova generacija hrvatskih pisaca
koja je taj, do tada prezreni žanr uzdigla na višu razinu dokazujući svojim djelima da se i u
njemu mogu ostvariti visoki literarni dometi. Tu mislim u prvom redu na tzv. borhesovce
(nazvane tako po argentinskom piscu Borgesu, iako sami pisci ne vole tu etiketu koju su
im zarana prilijepili književni kritičari), napose Pavao Pavličić i Goran Tribuson. Njihovi se
krimići već godinama ravnopravno nose sa stranim autorima (npr. Patriciom Highsmith,
Boileauom i Narcejacom, Jaroslavom Bočekom u biblioteci HIT).
Istaknuti književni znalci napisali su čitave knjige o toj vrsti literature, recimo Stanko
Lasić objavio je zapaženo djelo Poetika kriminalističkog romana, a jedan mlađi književni
kritičar, Ivica Župan, objelodanio je knjižicu o romanima Mickeva Spillanea. Pojavilo se,
doduše zakratko, i nekoliko specijaliziranih biblioteka krimića (uz »Vjesnikov« »Trag«). A
evo i krunskog dokaza da se situacija iz temelja izmijenila - ono što Mandić nije mogao
zamisliti 1979. godine, dogodilo se nedavno: Brixyjev krimić Mrtvacima ulaz zabranjen
uvršten je u školsku lektiru u Republici Hrvatskoj! Istinabog, riječ je o
parodiji kriminalističkog romana, ali priznat ćete da je i to velik pomak u našem poimanju
tog donedavno prezrenog žanra.
Dopustite mi da na kraju iznesem i neka svoja osobna sjećanja na pokojnog Brixyja.
Godine 1982. objavio sam mu, kao urednik biblioteke »Evergrin«, posljednje izdanje
romana Mrtvacima ulaz zabranjen prije ovoga koji držite u rukama. Zanimljivo je da sam
ga jedva uspio nagovoriti da se prvi put potpiše svojim pravim imenom na to svoje djelo. U
svih je osam dotadašnjih izdanja kao autor knjige figurirao njezin glavni junak, ili
antijunak, Timothv Tatcher.
Brixy je bio vedar i duhovit čovjek. Iako je, kako rekoh, nosio naočale s debelim staklima,
nije bilo teško zapaziti da su mu oči vječito nasmijane. Kretnje su mu bile živahne i
nestrpljive. Širio je oko sebe optimizam i dobru volju. Bio je uvijek spreman na šalu.
Jednom ga je neki novinar pitao kako je ušao u književnost, a on mu je spremno odgovorio
da je ušao preko Jaroslava Hašeka. U Dobrom vojaku Švejku postoji naime detektiv koji se
zove Brixy.
Zlatko Crnković
1. POGLAVLJE
Priznajem, bio sam uzbuđen.
Danas sam doživio poraz. Jutros u redakciji. Sad mi se pružila prilika da se rehabilitiram,
ali to nije ovisilo samo o meni.
Stajao sam usred sobe za dnevni boravak, u ruci držao stručak plavog cvijeća, što mi ga je
utrapila cvjećarica iza ugla, a pogledom sam prelazio s predmeta na predmet ne nalazeći
ništa prikladno što bi moglo poslužiti kao vaza. Prazna konzerva što stoji na ormaru, iznad
onih starih novina? Ne. Boca od viskija što izviruje iza širokog francuskog kauča? Ni
govora. Hm, a kad bih cvijeće utaknuo između knjiga na polici u kutu sobe? Ne, nikako, na
to ne smijem ni pomisliti.
Osjetio sam ispitljiv pogled uperen u leđa i znao sam kome pripada. Ipak sam se okrenuo i
tako izložio paljbi svoje stanodavke, poštovane Cassandre Harrington, udovice i
umirovljenice.
- Mladiću, zar ste promijenili zanimanje? - pitala me me
denim glasom, dok joj je medaljon na crnoj vrpci lagano pos
kakivao ispod kondorskog vrata.
- Ja? Kako? Ne razumijem...?
- Vidim da ste se počeli baviti cvjećarstvom - nastavila je
Dosad ste me uvjeravali da vam je poziv novinarstvo.
ona.
Ne trpim takav način razgovora. U devedeset pet posto slučajeva takvi su izazovi obično
svršavali svađom, prijetnjama, davanjem otkaza. Ali, danas nisam imao vremena za svađu.
Pogledao sam na sat i ustanovio da nedostaje samo dvanaest minuta do devet, a u devet...
- Ne znam kamo bih sa cvijećem... - rekao sam pokazujući
joj stručak u desnoj ruci.
- Kulturni svijet stavlja ga obično u vazu - poučila me Cas-
sandra.
-Alija nemam...
- Kulturni svijet ima vazu! - nastavila je ona, a oči su joj se
sjajile od zadovoljstva. Takva prilika ne pruža joj se baš često.
Na stolić sam stavio bocu s viskijem. I sodu. Kolačići su već bili tamo. Pogledao sam na
zidni sat. Još dvije minute. Ruka mi je drhtala. Duboko sam uzdahnuo.
Valjda će doći...! Ta obećala je...
Današnji dan nije mi bio sretan. Ovo jutros... Počeo sam bijesno hodati po sobi jer sam se
sjetio svojega šefa.
Dakle, to je zaista svinjarija, kako taj uobraženi glupan postupa sa mnom! Zar se uopće
smije tako razgovarati s punoljetnom osobom, bićem koje marljivo i savjesno obavlja
dužnost za koju - uostalom - prima onako bijednu plaću? Uzmimo ovo danas, s izložbom
pasa. Ne tvrdim da je to bila fantastična reportaža u stilu njujorških reportera (ali, kažite
mi, molim vas, koliko njih zapravo i ima, tih njujorških reportera, i pod kakvim uvjetima
rade oni, a pod kakvim ja, kad već uspoređujemo naše radove!), ali, nije to bilo ni
pučkoškolsko zamuckivanje kakvim je taj šugavi Irac nazvao moj napis. Bila je to za
jednog početnika pristojna informacija, sazdana klasičnim načinom, od nekoliko
konkretnih činjenica i nekoliko duhovitih opaski, materijal kakav bi uvrstio svaki iole
potkovaniji urednik. A on? Znate li što mi je rekao pročitavši moj sastavak?
- Mladiću - i tu se kažiprstom počeše po ćeli, kojoj, to mož
da ne znate, nema kraja do tabana - ovo je najbolje sredstvo za
povraćanje proizvedeno u Sjedinjenim Državama poslije Dru
goga svjetskog rata. Plasirajte ga nekoj tvornici lijekova ili utra-
pite vojsci, ona sve kupuje, ali nemojte time mučiti moj nedužni
želudac!
Od bijesa zamaglile su mi se naočale.
- Dakle, tako!! To je za vas sredstvo za povraćanje - zaurlao
sam. - E, onda, da znate što ste vi za mene; najveća neznalica na
kugli zemaljskoj, u čijoj glavi vlada vakuum dostojan sažaljenja!
Osim toga, vi ste i prostak i neotesani grubijan koji će, jednom,
završiti na električnoj stolici!
Uh, što bi Mike O'Keefe zinuo da sam mu to odgovorio jutros u redakciji, a ne sada, u
samoći svojega stana. Zinuo bi kao som i oči bi mu ispale iz očnih šupljina. Ali, tamo, u onoj
prokletoj redakciji, zauzeo sam dostojanstven stav i odgovorio mu šutnjom skupljajući po
podu papire što ih je bio razbacao, uz pratnju najprostačkijih kletvi. Jer, i to je snažan
odgovor, samo
što ne znam može li uopće takav prostak, koji ne sluti da osim Mikea Spillanea postoje još i
stanovita gospoda Balzac, Tolstoj i Whitman, osjetiti svu oštrinu dostojanstvene šutnje i
ponosnog uzdizanja iznad niskosti ljudi njegova kova. Možda je ipak trebalo...
Slika na zidu - reprodukcija Wateaua - malo se nakrivila, pa sam je popravio. Odabrao sam
i ploču koja je trebala poslužiti kao uvod u intimniju atmosferu. Bio je to stari prokušani
»Night and Day« kojemu teško može odoljeti žena kad u polumraku sjedi s muškarcem
kao što sam ja.
Sve je bilo u redu, ustanovio sam, i izvadio rupčić da još jednom obrišem stakla na
naočalama. Popravio sam i kravatu te izvadio, ponovo previo i stavio u gornji džepić
ultrabijeli rupčić. Čak sam obrisao i desnu cipelu o navlaku od kauča, premda sam bio
uvjeren da se ljeskala kao planinsko jezero. Zatim sam duboko uzdahnuo i zadržao dah da
bih što bolje mogao čuti zvuk zvonca.
Srećom da nisam uporan, pa ono što naumim ne izvedem do kraja. Zbog toga sam opet
izdahnuo zrak iz pluća i to mi je spasilo život. Naime, da sam zadržavao dah do zvuka
zvonca, bio bih već odavna mrtav. Minute su prolazile a da se ništa nije čulo, osim koraka
moje stanodavke, u njezinu stanu od kojega me dijelio samo tanak zid.
Mozgom mi je prohujala heretična misao: zar je Jennifer vrijedna svega toga?
Časkom sam bio neodlučan, a zatim je pobijedio osjećaj: jest, vrijedna je. Zaljubljen sam u
nju, i to je dovoljan razlog. Zaljubio sam se jutros, isti tren kada je.pristala da me posjeti. A
to je učinila pola minute nakon što je kroz prozor redakcije spazila onog odurnog Georgea
Middletona kako u novom »che-vroletu« odvodi neku plavokosu ljepoticu u smjeru koji
nesumnjivo vodi prema šumama, livadama, ljubavnim sastajalištima.
Ne vjerujem da znate kako već duže vremena, gotovo otkad sam ovdje, nagovaram
Jennifer da jedne večeri dođe k meni da slušamo gramofonske ploče. U toku tih
nagovaranja još nisam bio zaljubljen u nju. Htio sam samo imponirati svojim vršnjacima,
kod kojih Jennifer vrlo dobro kotira zbog lijepih nogu, još ljepših bokova i najljepših grudi
u Prenticevilleu. Osim toga,
priča se da se Jennifer ljubi akademski perfektno pa svaki mladić u gradu, koji drži do
sebe, želi da to jednom iskuša. Razumljivo, i ja.
No, vjerovali ili ne, Jennifer nikad nije potvrdno odgovorila na moje nagovore, čak se
prema meni odnosila kao da sam zrak, možda još i nešto gore, premda sam joj nebrojeno
puta pomogao odnijeti kući pakete i paketiće iz trgovine, a jednom sam joj vlastoručno
pokrpao gumu na autu. Tješi me jedino to što se ni mnogi drugi momci, barem koliko ja
znam, ne mogu pohvaliti uspjesima kod Jennifer, zbog čega je, vjerojatno, iza njezinih leđa
i zovu »konjskom gubicom«, kako bi zlobno preuveličali njezinu ponešto izduženu donju
vilicu i isturene zube. Kod nje »pale« samo mladići u prolazu, i to oni što dolaze iz velikih
gradova, i - onaj nesretni George Middleton!
George je poglavlje za sebe u našoj priči. Ne bih želio trošiti na njega mnogo riječi, jer on
toga nije vrijedan. Spomenut ću jedino to da je on, uz onog prokletog Mikea O'Keefea i
mene, jedini profesionalni novinar u našem »Bubnju«, da ima protekciju kod šefa koji mu
tiska svaku bljuvotinu što je nadrlja, da ima bogatog oca koji ga redovito opskrbljuje
novim automobilima, da je fizički lijep i da lijepo pjeva. Da je uz to glup, umišljen,
antipatičan i nedorastao za novinara i osvajača - to uopće neću spominjati.
Nego, da se vratim na pristanak Jennifer. Dogodilo se to jutros. Kao da ju je sama
providnost nanijela u redakciju nešto poslije moje svađe s O'Keefeom i uputila joj pogled
kroz prozor prema Georgeovim kolima. Vidio sam kako je problijedjela, pocrvenjela, pa
opet problijedjela, a kad je nešto poslije pogled skrenula prema meni, u očima joj se
zrcalio nestašluk.
- Timothv - rekla je navlaživši jezikom gornju usnu - čula
sam da posjeduješ najkompletniju zbirku ploča u Prenticevilleu!
- U cijelim Sjedinjenim Državama - odgovorio sam.
- Doista? Baš bih htjela čuti te tvoje ploče.
Ruka joj je našla utočište na mojem ramenu. Osjetio sam znoj na čelu.
- Doći ću večeras k tebi, znaš! - rekla mi je unijevši mi se u
lice. - Da čujem ploče, da malo brbljamo, i tako dalje, znaš...!
Znao sam - da sam zaljubljen u Jennifer do ušiju, vjerojatno i preko njih. Obožavao sam
njezinu crvenkastobakrenastu kosu, divio se njezinu tijelu, proždirao očima njezine grudi,
u mislima joj milovao noge, bokove. Bio sam oduševljen čak i njezinim pjegavim licem,
njezinom izduženom vilicom, isturenim zubima. Srce mi je snažno kucalo, Adamova
jabučica penjala se i spuštala u sinkopama, krv nadirala u lice. Odjednom sam zaboravio
na sve nedaće u životu.
- Jennif... - promucao sam, a naočale su mi se sve više
maglile.
- Hoćeš li? - pitala me nježno i sama zaključila: - Doći ću
oko devet. Ne, nego točno u devet. Čekaj me! I nastoj da ne
bude previše bagre s tobom!
Ruka joj je napustila moje rame, došla do obraza, lagano ga pomilovala, prešavši bez
komentara preko gnojnog prištića u blizini nosa, i zaustavila se na usnoj resici koju je
mangupski povukla. Putene usne bile su joj vlažne, a zubi su joj provirivali zaista
anđeoski...
Sad je devet i sedamnaest, a nje još nema. Oh, Jennifer...!
Znajte, divno je biti zaljubljen! U svojoj dvadeset i sedmoj godini osvjedočio sam se u to
već četvrti put. Prvo je bilo s Evelvn, pa onda s onom malom što je imala crne pletenice a
stanovala je preko puta škole, pa onda s Vivian - s njom sam se i poljubio - a sad s...
U taj čas odjeknulo je zvonce. Odlučno, nestrpljivo.
Bože, došla je! Instinktivno sam se uhvatio za grlo i usput vratio odande srce u prirodan
položaj. Popravio sam kravatu, pogledom još jednom obuhvatio sobu, kauč, abažur na
svjetiljci, gramofon, bocu, čaše, cvijeće, sve, udahnuo da ustanovim smrdi li još onaj
prokleti orahovac (srećom: ne smrdi!) i - iskašljao se. Ruka mi je zadrhtala kad sam
uhvatio kvaku. Ali, svladao sam se. Čvrsto stisnuvši vilice i udahnuvši zrak u količini
dovoljnoj za jednotjedni boravak u zrakopraznom prostoru, izašao sam u predsoblje i
odlučnim koracima prišao ulaznim vratima. U prolazu sam dospio još registrirati
poluodškrinuta vrata koja iz tog predsoblja vode u stan poštovane Cassandre Harrington,
jedno radoznalo oko ispod naherene perike i medaljon na crnoj traci.
Zatim sam desnom rukom uhvatio patentni otvarač a lijevom povukao vrata.
- Napokon, draga... - rekao sam glasom dostojnim Casa-
nove. Ispružio sam ruke prema Jennifer i uhvatio revere na
kaputu nepoznatog muškarca, koji je silom nastojao da se po
kraj mene ugura u predsoblje. Imao je na glavi panama šešir,
bio je nizak, još niži od mene, ali djelovao je snažno. Pritisak
kojim me nastojao maknuti da bi ušao, natjerao me da upo
trijebim svu snagu kako bih mu se odupro. Stanodavkina vrata
zatvorila su se bučno.
- Gospodine, vi... - počeo sam mu oponirati. Uspio sam da
suzbijem neznančevu navalu i prešao sam u protuofenzivu gu
rajući ga prema stubištu.
- Želite li nešto, onda to i kažite! - govorio sam oštro držeći
ga još za ovratnik. Odjednom sam osjetio kako je šutljivac iz
gubio ravnotežu. Da ga nisam čvrsto držao, vjerojatno bi pao na
leđa, možda bi se i ozlijedio. No, samo bi mi još to trebalo,
incident na stubištu u trenutku kad treba da dođe Jennifer! Opet
sam ga privukao sebi, a on mi se naslonio na prsa priljubivši lice
uz moj vrat. Šešir mu se naherio nadigavši obodom moje na
očale, tako da sam izgubio predodžbu tko ili što je to preda
mnom.
- Čovječe, pa vi ste pijani! - uzviknuo sam ozlojeđeno, oslo-
bodivši jednu ruku i vraćajući vid smještanjem naočala na nji
hovo mjesto. Tek sam onda osjetio kako mu je nos, zaboden u
moju bradu, zapravo hladan. Upravo leden.
- Ali! - glas mi se pretvorio u pištanje.
Stupio sam korak natrag, a neznanac me slijedio, najprije je posrnuo a zatim se skljokao
pred moje noge. Okrenuo sam ga na leđa. Tup, nepomičan pogled nije upro u me nego
nekamo iza mojih leda, u strop, svjetiljku, što li.
Prodrmao sam ga. Nije reagirao. Uhvatio sam ga za ruku. Bila je ledena i pala je beživotno
čim sam olabavio stisak. Turio sam mu prst u oko. Ostalo je kao i prije zapiljeno u strop a
da mu se ni kapak nije pokrenuo.
- Gospode Bože! - jeknuo sam bespomoćno.
Sada mi je već bilo jasno da je čovjek koji leži pred mojim nogama mrtav. Umjesto Jennifer,
posjetio me mrtvac.
2. POGLAVLJE
Stajao sam koju minutu nijem nad uljezom. Nisam znao što da radim: da li da vičem, da
plačem, da škrgućem? Kako li je taj upao ovamo...? Kleknuo sam pokraj njega da se još
jednom osvjedočim diše li ili ne diše. Jer, časkom mi se učinilo da se desna obrva neznanca
lagano podigla, onako podrugljivo kao što to već rade samouvjerene osobe, a ovaj tu preda
mnom djelovao je samouvjereno, bez obzira u kakvom se stanju nalazio.
Na žalost, prevario sam se. Obrva, rijetka, žućkasta, bila je kao i prije gotovo ravna iznad
plavosivog oka, jednako kao i ona s druge strane lica. I usne su mu bile stisnute, brčići
nakostri-ješeni, sve onako kao što je bilo kad se neznanac našao iznenada u mojem
naručju.
Mrtav, to sam ustanovio po deseti, stoti put. Ali, od čega? Klijenut srca, ovapnjenje žila,
kolera? Ili...?
Stresao sam se od te pomisli, ali je nisam odbacio. Brzim pokretom prešao sam mu rukom
preko prsa, trbuha, i onda, gurnuvši ruku ispod tijela, preko leda. Ne, nigdje nikakav nož,
niti igla. Čak ni krv koja bi natapala fino, flanelsko plavkasto-sivo odijelo.
Ali, što ja to radim ovdje u predsoblju? Zar ću vječno klečati pokraj tog mrtvaca i buljiti u
njega da vidim hoće li se možda ipak udostojati da mi već jednom namigne? Treba zvati
policiju, pa neka se oni zabavljaju s njim! Što me briga za tog čovjeka iz prošlosti kad mene
očekuju slasti budućnosti!
Pogledao sam na sat. Bože, već je devet i trideset tri! Jen-nifer samo što nije došla. Negdje
se malo zadržala, ali svaki trenutak treba da pozvoni.
Oh, pa nisam ni vrata zatvorio, cijeli grad može gledati Ti-mothvja Tatchera kako se
zabavlja s mrtvacem u naručju. Ustao
sam, provirio na ulicu, u kojoj nije bilo ni žive duše, zatvorio vrata, a zatim krenuo prema
telefonu. Koji je ono broj policije?
Stavio sam prst u otvor s brojkom i zastao. Hm, ako ih sad zovnem, doći će tek za pola sata,
a onda će mjeriti, slikati, ispitivati... Trajat će to satima prije nego što se pokupe. A Jen-
nifer...?
Odložio sam telefonsku slušalicu i pogledao mrtvaca. Pogled mi se susreo s njegovim.
Nisam izdržao ja; odvratio sam pogled i ponovo uzeo u ruke telefonsku slušalicu. Neka već
jednom ode taj tip iz mojega predsoblja!
Ne znam zašto, ali pred očima mi se pojavila najprije lijeva, pa desna noga Jennifer
Sandbourne. Onda njezini bokovi, pa trbuščić, što sam ga imao priliku vidjeti ljetos na
kupalištu, kad je svojim bikinijem izazvala proteste Lige za miran san. Onda su na red
došle grudi s gornjim dijelom kupaćeg kostima, pa bez njega, i tu je moje priviđenje
nestalo. Uzdahnuo sam, po drugi put odložio slušalicu i prišao odlučnim koracima
došljaku. Uhvatio sam ga za ruke i povukao prema sobi. Nogom sam otvorio vrata, ušao u
sobu, dovukao svog iznenadnog posjetioca, koji me poslušno slijedio, i ostavio ga usred
polumračne prostorije. Onda sam se vratio u predsoblje i uzeo njegov panama šešir, koji
mu je bio spao s glave. Vraćajući se u sobu, zastao sam kod vrata i pogledao prema
prebivalištu gospode Cassandre. Ništa. Vrata njezina stana bila su zatvorena, nikakav
pokret nije se čuo. Očito joj je pogled na muškarca, koji mi dolazi na kartanje, pokvario
očekivani užitak, pa se u znak protesta povukla na spavanje.
Vratio sam se u sobu i zatvorio vrata. Svladao sam se da ne prasnem, znajući da mi je sada
potrebna hladnokrvnost i snalažljivost.
Bio sam s time načisto - treba mrtvaca skloniti dok ne prođe ljubavni sastanak. Za njega je
zapravo svejedno leži li mrtav ovdje kod mene, na policiji ili u mrtvačnici. A za mene je
bolje da mi se policajci ne miješaju, barem za sada, u privatni život. Znači, treba odgoditi
susret mrtvaca i policije, kako bi se na istom terenu mogao održati mnogo značajniji i
zanimljiviji meč: Jennifer-Timothv.
Problem je bio, jedino, kamo smjestiti tog došljaka. Ovdje, nasred sobe, nije mogao ostati.
Jennifer sigurno ne bi mogla pažljivo slušati ploče kad bi joj do nogu ležao nepoznati
muškarac, uz to još i mrtav. Ne bi mi mogla u društvu trećega posvetiti pažnju koju
zaslužujem. Uostalom, izričito je naglasila da želi biti sama, i ja treba da poštujem tu
njezinu želju.
Sada sam se uvjerio kako je sitnica smjestiti nekamo stručak cvijeća - problem koji me
maloprije mučio - u usporedbi sa smještanjem mrtvaca. Pogledom sam i opet kružio po
sobi, ali nigdje nisam mogao pronaći prikladno skrovište. Ormar mi je ionako bio prepun
raznih drangulija, a kad bih ga ispraznio, da tamo uguram neznanca, ostalo bi neriješeno
pitanje kamo sa svim onim starim čarapama, poderanom košuljom, klupskom majicom s
inicijalom »T« i svim ostalim tričarijama. Vjerujem da bi gomila takvih stvari usred sobe
djelovala još nepriličnije od ovog trupla, odjevenog, uostalom, u uredno i kvalitetno
odijelo. Znači, ormar otpada.
Pod kauč? Hm, kad prave tako glup namještaj, sve do poda, pa ne možeš pod kauč strpati
ni najobičnijeg mrtvaca. U kauč? I to otpada. Tamo je Cassandra smjestila neke stare
sagove, a tu je još i krevetnina, dakle, sve puno puncato.
Pogledao sam kako izgleda u udubini prozora, ali ni tamo nije postojala nikakva
mogućnost. A hladnjak? Zadovoljno sam se pljesnuo po čelu. Razumljivo, u hladnjak!
Zapravo je i naj-higijenskije držati mrtvaca u hladnjaku. Ne treba se bojati da bi mogao
zaudarati. Osim toga, nekako je i najestetskije.
Zgrabio sam neznanca i odvukao ga u čajnu kuhinju, gdje je u kutu stajao hladnjak. Otvorio
sam vrata, izvukao iz njega bocu mlijeka, komad sirova mesa, tri rajčice i dvije limenke
grepfruta, a onda počeo gurati mrtvaca u hladnjak. Nije išlo. Najprije je zapinjao
ramenima, a onda mije stvarala teškoće njegova glava. Nakon dobrih deset minuta
natezanja, uspjelo mi je napokon ugurati tijelo, ali vani je ostala lijeva noga. Nju nikako
nisam mogao utrpati. Jedino da izvučem desnu, a onda sam opet na istom.
Problem je ostao nerješiv. Izvukao sam čovjeka iz hladnjaka i razočaran vratio tamo
mlijeko, meso, konzerve i rajčice. Čo-
vjek je ležao nasred kuhinje, sad već pomalo deranžiran i s golemom tamnom mrljom od
vlage na lijevom ramenu.
- Oprosti - prošaptao sam - ali nisam ja kriv!
Zatim sam ga ponovo odvukao u sobu i zamislio se.
Zaista je to zanimljivo! Nikad ga dosad nisam vidio, a sada
se.za njega brinem više nego za rođena brata. Da mi je barem znati tko je, kako se zove,
odakle je? Hm, zar je to tako teško ustanoviti? Posegao sam rukom u unutrašnji džep
njegova kaputa i odande izvukao novčarku. U njoj sam našao iskaznicu Udruženja ribiča,
da ne govorim o snopu novčanica. »Harold Ingersole«, pisalo je u iskaznici. Rođen u New
Yorku, godina rođenja 1921.
- Ja sam Timothv - predstavio sam mu se. - Timothv Tat-
cher, rođen u Wallaceu, godina rođenja 1943. A sad, kad se
poznajemo, da se napokon pobrinem za tvoj smještaj!
Ali, nisam dospio. Zvonce, čiji sam zvuk trenutak prije očekivao s toliko čežnje, odjeknulo
je kao fijuk metka i potpuno me zbunilo. Jennifer! Stigla je. Pogledao sam na sat, bilo je već
10,03, dakle, zakasnila je cijeli sat, ali još je došla prerano. Osjećao sam se kao zvijer u
zamci. Zvonce me opet ujelo za srce, ovaj put kratko i isprekidano, a ja sam stajao iznad
Harolda zvjerajući po sobi i tražeći izlaz. Napokon sam ga odlučno zgrabio i odvukao u
najtamniji kut i preko njega prebacio navlaku što sam je strgao s kauča. Lisnicu s
iskaznicom hitnuo sam pod naslonjač. Zvonce je postajalo sve nestrpljivije.
- Odmah, odmah - viknuo sam i s vrata još jednom pogle
dao gomilu koja se gubila u tami. »Valjda neće ništa opaziti?«
pomislio sam i jurnuo u predsoblje.
Nije trebalo da se tako žurim, jer je gospoda Cassandra Harrington, odjevena u kućnu
haljinu, prebačenu preko spa-vaćice, s čipkastom noćnom kapicom na glavi, preuzela
dužnost vratara. Čuo sam njezin glas:
- Da, ON je kod kuće, ali, koliko je meni poznato, ON je
zauzet!
Preko njezinih ramena Jennifer je zavirivala u unutrašnjost kuće.
- Zauzet? Ne vjerujem da je zauzet kad zna da ću ja doći!
Glas joj je bio ispunjen samouvjerenošću.
Postalo mi je vruće, premda nisam ni osjetio viski koji sam izlio u grlo. A ploča? Umalo da
nisam zaboravio. Prišao sam gramofonu i stavio ga u pokret. »Night and Day«, valjda me
sad nećeš iznevjeriti!
Jennifer je malo pjevušila njišući nogom u taktu glazbe, a zatim zašutjela gledajući me
pozorno.
- Dakle? - rekla je.
Uzeo sam ponovo čašicu u ruku i prevrtao je malo, a onda je opet stavio na stolić.
- Da još natočim?
Nasmijala se:
- Kakve su ti namjere?
Nasmijao sam se i ja, ali zbunjeno. Zaista nisam znao što da joj odgovorim. Kao da me
smetao Harold u svom kutu.
- Dakle? - ponovila je Jennifer.
- Ovaj... pa, čini se da će... ovaj... lijepo vrijeme još dugo
potrajati... George mije rekao da ima izgleda...!
- Ne spominji mi Georgea! - rekla je oštro a onda nastavila
nježno: - Zar me nećeš poljubiti?
Nasmijao sam se glupo, priznajem, ustao i prišao joj. Ona je zabacila glavu i, uhvativši me
rukama za ovratnik, prisilila me da se prignem, upravo toliko da moja usta poklope
njezina. Instinktivno sam se htio uspraviti, ali tada sam shvatio da taj poljubac zapravo
želim i ja, pa sam je strastveno zagrlio. Zaista, imali su pravo svi oni koji su pronosili
glasine da se ta djevojka ljubi akademski. Na trenutak mi se zavrtjelo u glavi, izgubio sam
tlo pod nogama, činilo mi se da lebdim. a »Night and Day« nije više pjevao Pat Boone nego
zbor rajskih anđela.
Kad sam se napokon vratio na zemlju i otvorio oči, vidio sam tamo u mraku, iza naslonjača
i Jennifer, gomilu prekrivenu navlakom. Harold! Učinilo mi se da se pomakao, pa sam
razrogačio oči napinjući se da zamijetim još koji pokret.
Iz daljine sam čuo nekakav šapat. Bila je to Jennifer koja je ponovila glasnije:
- Poljubi me u vrat, mali moj! Zar me ne čuješ?
Još sam buljio u navlaku i osjećao kapljice znoja na čelu. A ako nije mrtav?
3. POGLAVLJE
Prenticeville je malen grad, u njemu ne živi ni deset tisuća stanovnika. Svi se međusobno
poznaju, ako nikako drukčije a ono iz viđenja. Ja sam ovdje već tri mjeseca i poznajem već
podosta mještana. Čovjek koji je ležao u kutu, sklupčan pod navlakom za kauč, nije bio iz
ovoga grada. Nikad ga prije nisam vidio.
Radi čega je onda došao upravo k meni?
Već je prošla ponoć a ja sam još razmišljao o nedaćama koje su me zadesile toga dana.
Onda sam ustanovio da sam umoran, strahovito umoran. Pomislio sam da bi bilo
najpametnije otići u krevet, ali sam se sjetio da moram obaviti još jednu formalnost.
Umorno sam se dovukao u predsoblje i digao telefonsku slušalicu. Okrenuo sam broj i
čekao.
- Halo? - javio se pospan glas.
- Halo - rekao sam i zijevnuo. - Dođite, molim vas, ovamo
da preuzmete jednog mrtvaca.
Glas s druge strane žice bio je zlovoljan:
- Mladiću, ako vam je do šale, ne činite to sa mnom. Ima i
drugih ljudi u gradu koji imaju telefon!
I prekinuo je vezu.
Namrštio sam se i ponovo okrenuo isti broj.
- Ja se ne šalim - rekao sam dežurnom policajcu prije nego
što se dospio javiti - i htio bih da što prije to obavite!
- A što to?
- Dođite po mrtvaca koji se nalazi kod mene!
- Kakvog mrtvaca? Tko ste vi? Gdje stanujete?
¦ - Ovdje Timothv Tatcher, novinar »Bubnja«. Stanujem kod gospode Cassandre
Harrington, odmah uz poštu. Na broj 8. Mrtvac je meni potpuno strana osoba, vjerojatno je
iz New Yor-ka - deklamirao sam poput automata.
- Ali, kako je dospio k vama? Od čega je umro? Zašto baš
vi...
Osjetio sam da netko stoji iza mene. Instinktivno sam ustao i naglo se okrenuo. Bio je to
narednik Callaghan, ovaj put hladan i služben.
»Kazna zbog ometanja policije u radu!« sijevnulo mije kroz glavu.
- Timothv Tatcher? - pitao me kao da je upravo sada saznao
kako se zovem.
- Da! - odgovorio sam.
- Hapsim vas zbog umorstva nepoznate osobe pronađene u
vašem stanu! - rekao je narednik Callaghan, očito zadovoljan
što se i njemu jednom posrećilo da nekoga uhapsi zbog umor
stva.
Redakcijskom prostorijom prošao je uzvik zaprepaštenja.
- Napokon! - rekao sam umorno. - Kamo idemo? - pitao
sam narednika Callaghana, jer nisam bio siguran treba li da
pođemo u moj stan ili na policiju.
- Na policiju! - odgovorio je narednik ponosno.
Pošli smo u tišini. Nitko nije disao. Tek na vratima čuo sam prvi ljudski glas.
- Rukopis? Kamo si stavio taj rukopis? - vikao je za mnom
Mike O'Keefe, glavni i odgovorni urednik »Bubnja«.
- Poslao sam ga »Jeci Springhota« - odgovorio sam i izašao
na ulicu, gdje su nas čekala policijska kola.
4. POGLAVLJE
Dvije snažne svjetiljke blještale su mi u oči. Iz mraka dopirala su do mene pitanja, uvijek
jedna te ista.
- Zašto si ga ubio? - pitao me Callaghan.
- Kad si ga ubio? - pitao me detektiv poznat u Prenticevilleu
pod nadimkom »Debeli Bugsy«.
- Gdje si ga ubio? - nastavljao je Callaghan.
- Čime si ga ubio? - pomagao je Debeli Bugsy.
A ja sam im po šesti put ponavljao jedno te isto: da ga nisam ubio, da nisam imao razloga
da ga ubijem, da ne znam tko je on.
- Kažeš da ga nikad prije nisi vidio? - pisao je Debeli Bugsy.
- Nikad.
- Ne znaš ni tko je ni odakle je?
- Zove se Ingersole, Harold Ingersole. A došao je, čini se, iz
New Yorka.
- Kako to znaš?
- Pa, vidio sam u njegovoj iskaznici.
- Gdje se nalazi ta iskaznica?
- Pa, u njegovoj novčarci.
- Gdje se nalazi novčarka?
Nisam izdržao. Ona prokleta svjetla potpuno su me zablije-
štila.
- Utrnite to svjetlo! - molio sam ih.
- Gdje se nalazi novčarka? - povisio je glas Debeli Bugsy.
Skinuo sam naočale i rukom pokrio upaljene oči.
- Molim vas, ugasite to svjetlo! - ponovio sam umolno.
- Treći put te pitam, gdje je novčarka? - zagrmio je Cal
laghan.
Tek sam tada primijetio da oni tom pitanju pridaju posebnu
pažnju.
- Pa, u njegovu kaputu - odgovorio sam iznenađeno. - U
_ unutrašnjem džepu njegova kaputa.
Debeli Bugsy je ustao, otišao u drugi kraj sobe i ubrzo se vratio. Na svijetlom krugu
pojavile su se njegove ruke i izručile na stol preda mnom nekoliko predmeta. Pokušao sam
ih ras-poznati bez naočala, ali nije išlo. Stavio sam naočale i opazio crvenkastoplavi rupčić,
tri-četiri patent ključa na okrugloj vezici, naliv-pero, poništenu kino-ulaznicu, dugme i još
neke sitnice.
- Ovo je sve što smo našli kod njega u džepovima! - rekao je
Debeli Bugsy potmulim glasom.
Slegao sam ramenima.
- U unutrašnjem džepu... Novčarka s nekoliko novčanica,
iskaznica i još neki papiri. Sjećam se dobro...!
- Možda - rekao je Callaghan značajnim glasom - možda se
ti sjećaš dobro. Ali, novčarke tamo više nema, nema ni legi
timacije. Mi nismo mogli utvrditi njegov identitet, a ti znaš kako
se zove i odakle je došao. Objasni!
- Sto ja imam da vam obnjašnjavam? - povikao sam očajno.
- Rekao sam vam, sve sam vam rekao što znam, i pustite me
kući!
- Kući? - iznenadio se Callaghan.
- Da, kući. Bole me oči, potreban mi je odmor, ležanje u
polumraku.
- Hm, što se ležanja u polumraku tiče, tu ti možemo izaći u
susret - primijetio je Debeli Bugsy. - Ali, kući? To ne.
Sad mi je bilo već svega dosta.
- Slušajte, vi - proderao sam se gnjevno. - Mislite li vi mene
dugo ovako mučiti? Rekao sam sve što znam. Štoviše, još sam
sinoć sve to htio reći, ali gospoda iz policije nisu htjela vjerovati
da se kod mene u stanu nalazi mrtvac. Oni ne obraćaju pažnju
na obavijesti poštenih građana nego ih smatraju budalama. A
ako netko u ovom gradu i jest budala, onda ga ne treba tražiti
drugdje nego u zgradi policije.
- Timothy Tatcher - rekao je narednik Callaghan neprirod
no mirnim glasom - čini mi se da ćete sebi, osim električne
stolice, natrpati na vrat i koji tjedan stroge samice zbog vri
jeđanja policije.
Narednik se nakašljao da istakne važnost svoje izjave, a onda se obratio detektivu:
- Gdje smo ono stali?
- A tko bi to znao? - uzdahnuo je onaj. - Sve mi se čini da
ćemo opet morati iz početka!
- Oh - uzdahnuo je i Callaghan. - Po šesti put!
- Sedmi - ispravio sam ga i uzdahnuo također.
I počeli smo opet sve iz početka.
- Tatcheru - tiho je pitao Debeli Bugsy - vi tvrdite da je
netko zvonio, da ste izašli, otvorili vrata i na vratima se našao
taj, kako vi tvrdite, Harold Ingersole. Točno?
- Da - rekao sam umorno.
- Je li tko bio s njim?
- Ne, koliko sam mogao ustanoviti, nije.
- Znači, vi ste mogli shvatiti da je sam Ingersole pozvonio?
- To sam u prvom trenutku pomislio, ali poslije...
- Odgovarajte na pitanja. Poslije ima vremena za ono po
slije... Idemo dalje. Prema vašim riječima, Ingersole vas je gurao
u stan, vi njega na stubište. Hrvali ste se i, nakon kraćeg vre
mena, on je pao pred vaše noge. Mrtav.
- Samo čas. Meni se učinilo da smo se hrvali. Ali, on je već
bio mrtav kad mije pao u naručje. On je bio mrtav prije nego što
sam otvorio vrata.
Callaghan preuzme riječ:
- Slušajte, mladiću, vi ste uvijek davali dojam inteligentnog
čovjeka.
- Hvala Bogu - promrmljao sam - napokon prestaju lu
dovati.
Bit će da Callaghan nije čuo te moje riječi; nastavio je u
prijašnjem stilu:
- Jeste li ikad vidjeli ili čuli da je mrtav čovjek došao na vrata
i pozvonio? Da ili ne?
- Ali...
Callaghan zagrmi:
- Odgovarajte: da ili ne?
- Ne, ali...
-Oh!
- Moramo opet iznova!
- Moramo! Po osmi put!
Dijalog u mraku bio je završen. Nastupila je kratka stanka prekidana jedino uzdasima i
škripom stolica. A onda sam čuo Callaghanov glas:
- Timothv, sjećaš li se kad sam ti pomogao da se popneš
preko ograde bejzbol igrališta? Nije ti bilo ni pet godina, sjećaš
liše?
- Sjećam se, Callaghane.
- Onda si mi zahvaljivao, od srca si mi zahvaljivao. Sjećaš li
se, Timothv?
- Sjećam se, Callaghane.
- Bila je to usluga, neprocjenjiva usluga jednom petogo
dišnjem dječaku, zar ne, Timothv?
- Bila je, kako ne bi bila!
- Timothv. Učini mi protuuslugu!
- Hoću, Callaghane, ako mogu.
- Možeš, kako ne bi mogao.
- O čemu je riječ?
- Timothv, priznaj da si ubio tog čovjeka. Učini mi protu
uslugu, priznaj to malo umorstvo, meni za ljubav. Zašto ne bi to
učinio starom čovjeku koji ti je pomogao, tamo u tvom rodnom
mjestu, da besplatno gledaš »Orlove Wyominga« u borbi protiv
»Skačućih tigrova«...
- ... protiv »Letećih šampiona«, Callaghane!
-... protiv »Letećih šampiona«! Dakle, hoćeš li? -Što?
- Pa, priznati da si otrovao tog prokletog Ingersolea, drugo
nije ni zavrijedio, bijednik! Hajde, potpiši to priznanje, pa da
smo na miru i ti i ja i jadni Debeli Bugsy. Gledaj kako je već
posivio od gladi.
Gledao sam napregnuto u mrak, ali nisam vidio ni Debelog Bugsvja ni njegovo sivilo.
Odande se samo čulo moljakanje:
- Hajde, Timothv, usluga za uslugu...
- Žao mi je, Callaghane - odgovorio sam mu ganut - ali ne
mogu. Možda kojom drugom zgodom...
5. POGLAVLJE
Glavinjao sam niz stubište policijske zgrade, još nenavikao na danje svjetlo. Kad sam
izronio na ulicu, umalo što nisam oslijepio od blještavila. Pokrio sam oči rukom i onda,
malo-pomalo, odmicao dlan, kao što pasionirani igrač pokera pregledava kupljene karte.
Tako mi je uspjelo da opet progledam.
Pred sobom sam ugledao skupinu od dvadesetak građana Prenticevillea, ne računajući tu i
čopor dječurlije.
- Spašavajmo se, evo ubojice! - vrisnula je najstarija gospo
đica našega grada, Svbile Payce. - Sve će nas poubijati! Možda
čak i silovati!
- Čime si ga udesio, Timothv? - zapitao me, goreći od zna
tiželje, mesar Vic Turner. - Jesi li ga priklao?
Pogledom me pomilovao da priznam.
- Ako ne budeš jeo rajčicu, postat ćeš razbojnik kao ovaj
ovdje - odgajala je jedna brižna majka svojeg nejakog dječačića,
koji joj se mrzovoljno skutrio u naručju.
- Neću rajčice, ipak neću! - suprotstavio se ovaj pedagoškim
naporima svoje hraniteljice.
- Kako je snažan! - uzdahnula je jedna šiparica.
- Kako je lijep! - nadovezala je druga, njezina vršnjakinja.
- Timothv, jedna formalnost - pristupio mi je George Mid
dleton vadeći iz džepa bilježnicu.
- Što hoćeš? - upitao sam ga grubo.
- Izjavu za »Bubanj«! Nešto ekskluzivno! - rekao je vadeći
olovku.
- Tornjaj se! - odvratio sam mu i odgurnuo ga. Zakoračio
sam medu gomilu, koja mi je odmah, razmaknuvši se, učinila
prolaz. George je potrčao za mnom.
- Ali, moraš to učiniti. Mike je naredio! - začuđeno je go
vorio George nastojeći da ulovi korak sa mnom.
- Neka se i on tornja, zajedno s tobom! - odbrusio sam. -
Ima li ovdje tko od »New York Timesa«?
što nije prošlo bez podužeg natezanja, nastojao mu se unijeti u lice kako bi napokon
shvatio s kim govori.
- Steve - vikao sam - optužuju me zbog ubojstva!
- Vrati mi knjigu - režao je on potmulo, škiljeći jednim
okom kroz staklo spuzlih naočala na korice što su izvirivale iza
mojih leda.
- Vratit ću ti ako me saslušaš! - odgovorio sam mu.
- Hoćeš sobu? - upitao me u nadi da će izdavanjem ključa
brzo riješiti problem.
- Steve, osumnjičili su me da sam ubio jednog stranca! -
nastavio sam u tonu sirene vatrogasnih kola.
- Pa, što ja imam s tim? - upita me on, razočaran što neću
sobu i što će, dakle, izgubiti još neko vrijeme raspravljajući.
- Moraš mi pomoći da nađem pravog ubojicu!
-Ja?
- Da, ti - odgovorio sam mu, sretan što je ipak prihvatio
razgovor.
- Kako?
- U prvom redu, ti si najpotkovaniji stručnjak za rješavanje
svih zločina koji su ikad opisani u literaturi - udvarao sam mu
se, a on je kimnuo glavom kao da je ta ocjena sasvim na mjestu.
-I?
- Znači, pomoći ćeš mi. Onako kao što si pomogao Lem-
myju Cautionu da smlavi bandu podmuklog Joea Cormicka!
I opet je kimnuo glavom. -I?
-1, i, i... Do vraga, moram brzo pronaći ubojicu, dok sam uz kauciju na slobodi. Zato mi
moraš pomoći! -1 onda ćeš mi vratiti knjigu? Steve Roggers je zaškiljio prema žutim
koricama.
- Hoću!
- Sigurno?
- Kunem ti se!
Bio je zadovoljan.
- Dakle, što hoćeš?
- Reci mi tko je sve odsjeo u »Celticu« u posljednje doba?
- Hm, pa to si mogao ustanoviti a da me ne ometaš u čitanju
- progunđao je portir i gurnuo pred mene knjigu u koju se
upisuju gosti.
Zgrabio sam je, otvorio i nestrpljivo listao dok nisam stigao do stranice s današnjim i
jučerašnjim datumom. Pogledom sam grozničavo istraživao kolonu u koju se upisuje
mjesto stalnog boravka.
»Celtic« se nikad nije mogao pohvaliti da ima mnogo gostiju. Medu malobrojnima koji su
stigli u posljednja dva dana, nije bilo teško pronaći došljaka iz velikoga grada.
HAROLD INGERSOLE - pročitao sam na početku sljedeće stranice i osjetio kako me nešto
zazeblo u području želuca.
- Harold Ingersole - ponovio sam posve tiho.
Steve se nagnuo prema mjestu gdje se zaustavio moj prst, a onda me pogledao preko
naočala.
- To je ubojica?
- Ne, to je taj kojeg sam ubio!
- Zaista?
- Oni bar tako tvrde. Ali, nisam, vjeruj mi da nisam. Jedino
su njegov leš pronašli u mojem stanu, ispod navlake za kauč.
- Kako je tamo dospio?
- Stavio sam ga tamo jer mi nije stao u hladnjak.
- U hladnjak?
Prenuo sam se.
- Oprosti, Steve, pričam gluposti. Bio sam na policiji, ispi
tivali su me nekoliko sati i sad više ne znam što govorim.
- Hm - iskašljao se Steve - ako ti nisi ubojica, tko je onda?
- To bih i ja htio znati. Možda netko od preostalih tvojih
gostiju iz New Yorka?
- Ovdje je, čini mi se, samo još jedan - rekao je Steve sa-
živjevši se napokon potpuno s događajima na ovome svijetu. -
To je nekakav nosati klipan koji se boji da bi mu otpala ruka kad
bi dao napojnicu.
- Kako se zove? - nestrpljivo sam upitao i zapiljio se ponovo
u knjigu prijavljenih.
- Charlie... ili tako nekako - rekao je portir i nagnuo se
zajedno sa mnom nad rubriku »Pristigli«.
- Chester, Chester Rowe - ispravio sam ga čitajući iznad
mojega i njegova prsta. - Chester Rowe - promrmljao sam os
vetnički. - Ti li si, dakle? Gdje je? - dreknuo sam iznenada.
- Ovdje netko umire! - sinulo mi je. - Ili je on, u nastupu grižnje savjesti, počinio
samoubojstvo, ili... Ilije nekoga upravo otrovao, pa taj jeca pokraj sadističkog manijaka! Da
barem nisam ušao na ona vrata, maločas, možda bih još stigao na vrijeme...
Htio sam pokucati, ali sam se predomislio. Uzeo sam kratak zalet i svom snagom naletio na
vrata. Otpor je bio gotovo ništavan, jer vrata uopće nisu bila zaključana, pa sam se našao
na drugom kraju uske sobe, posrnuvši prethodno preko nekog niskog tvrdog predmeta i'
udarivši glavom o prozorsko staklo. Srećom, od posjekotina me spasila zavjesa koja se
spuštala od stropa do poda. Ona me i zadržala da nisam izletio na ulicu.
Sada sam sjedio na podu, jednom se rukom oslobađao zavjese iz koje je zveckajući
ispadalo staklo, a drugom tražio naočale koje su mi spuzle na prsa. Stavio sam ih na oči i
odmah usmjerio pogled prema krevetu tražeći žrtvu. Našao sam je tamo gdje sam i
očekivao, ali u položaju koji nije odgovarao mojoj predodžbi. Bila je nalakćena u krevetu, s
velikim crvenim šalom omotanim oko glave, kao da pokušava pokriti golemu oteklinu na
obrazu. Žrtva me gledala zaprepašteno.
A ubojica?
Pogledao sam sobu, istodobno žaleći što nisam ponio revolver. Ali, nije mi bio potreban.
Osim čovjeka sa crvenim šalom i mene, nitko se drugi nije nalazio u sobi broj 13.
Opet sam pogledao čovjeka na krevetu. Bio je u neukusnoj pidžami (crveno-ljubičasto-
zelenih pruga), neobrijan, bolna izraza.
Vidio sam na njemu da želi progovoriti, ali mu to ne uspijeva. Kao da se muči s nekakvom
loptom koju je stavio u usta da bi mu obraz sličio lubenici. Osim dugačkog nosa, imao je i
klasičnu ćelu koju je samo djelomično sakrio crveni šal. Naposljetku je ipak propentao:
- Imate li... prašak protiv zubobolje?
Požalio sam što nisam od Callaghana saznao kakvim je otrovom umoren Harold Ingersole,
da poslužim i Chestera Rowea, ali sad je već bilo kasno.
- Vi ste iz New Yorka? - upitao sam ga strogo.
Ćelavac je kimnuo glavom.
6. POGLAVLJE
Zaškripao sam zubima.
- Ipak ću ja njega preslušati! - rekao sam više sebi nego
Steveu.
Roggers je shvatio da sam njemu uputio te riječi.
- Koga? - upitao je.
- Toga Wyllisa. I to odmah!
Steve me pogledao mršteći se.
- Što namjeravaš?
- Poći ću za njim do te djevojke i postaviti mu nekoliko
pitanja!
Stari portir gledao me nekoliko trenutaka, a zatim izustio vrlo odlučno:
- To nećeš učiniti!
Pogledao sam ga iznenađeno.
- Zašto?
- Nemaš prava ulaziti u hotelske sobe. To je zabranjeno!
Osjetio sam nelagodu. Jučer se u Prenticevilleu dogodilo jedno ubojstvo. Tko jamči da
danas nije na redu drugo?
Ubrzao sam korake, ali to je učinio i on. Pogledom sam potražio taksi - uzalud. Htio sam
ući u neku trgovinu, ali nisam uspio jer je kroz vrata prokuhala četa dječaka i djevojčica,
vjerojatno učenika mjesne osnovne škole, koji su - u znanstvene svrhe - obilazili trgovine.
Skrenuo sam u prvu pobočnu ulicu. Tu sam pogrešku mogao platiti životom. Mladić je
požurio za mnom. Potrčao sam. I on. Moj sprint bio je strašan, ali protivnik je bio brži!
Odjednom sam na ramenu osjetio njegovu ruku.~~i
(Noge~"su mi se presjekle. Stao sam kao ukopan. Srce mi je\
(lupalo poput Big Bena. Odjednom sam shvatio da mije svejed-J
/no_što će se sa mnom zbiti. ~~
- Jesfe^^"TrnT6ThyTatcher? - upitao me mladić, također
zadihan od snažnog sprinta.
Kimnuo sam glavom i očekivao udarac.
- Ovo je za vas - rekao je zlovoljno i gurnuo mi nešto pod
rebra^ ___
^-/»Znači nožem,irponiišlio sam u djeliću sekunde i sklopio)
/oči. ' -¦¦'¦ "
- Ta, uzmite već jednom! - počeo se mladić nervirati, pa sam
otvorio očne kapke, još živ. Osjećajući njegovo bockanje u pre
djelu ispod rebara, okrenuo sam se na tu stranu i opazio nje
govu ruku u kojoj nije bio nož nego pismo u običnoj plavoj
omotnici.
- Šššššto? - upitao sam ga razgovijetno.
- Dali su mi ovo pismo i rekli da vam ga odmah predam! -
rekao je mladić i pogledao me zlovoljno. - Niste me trebali tako
izmučiti. Za dva pišljiva dolara nije mi se ovo isplatilo.
Mladić mi je gurnuo pismo u ruku, okrenuo se i ubrzo zatim nestao iza ugla. A ja sam,
naslonjen na zid, mislio na svoj lijepi rodni kraj, plast sijena na pokošenu polju i večeru
koju nam je majka spremala poslije napornoga posla. Iza ugla čuo sam koračnicu iz filma
»Most na rijeci Kwai«.
Drhtavom rukom poderao sam plavu omotnicu. Odmotao sam obični uredski papir i
pročitao kratku poruku ispisanu na stroju:
Timothy, voliš li likere?
Začudio sam se kad sam, nakon pet minuta, primijetio da sjedim na pločniku. Ali, upravo
toliko mi je bilo potrebno da se saberem. Za daljnjih sedamnaest minuta uspio sam stići i
do kuće gospode Cassandre Harrington, do koje mi inače, pod normalnim okolnostima,
treba najviše šest minuta.
U jednoj ruci držao sam uredski papir s vrlo sadržajnom porukom, a drugom sam
pokušavao otključati ulazna vrata. Nije mi išlo od ruke. Ruka mi je drhtala pa mi je najveći
problem bio turiti ključ u ključanicu. Na sreću, vrata su se otvorila sama od sebe, odnosno
zaslugom gospođe Cassandre, koja me promotrila od glave do pete. S velikim zanimanjem.
- To ste vi? - upitala me.
- Još sam ja - odgovorio sam. - Očekivali ste nekog drugog?
Cassandra Harrington slegla je ramenima.
Ušao sam u sobu, radoznao da vidim kako sada izgleda. Za mnom je ušla i Cassandra.
Promatrala me, slijedila moj pogled i onda se javila:
- Soba je opet u redu. Ako ne namjeravate čekati presudu u
tamnici, možete spavati i ovdje. Ja sam sve pospremila, očistila,
provjetrila. Nema više ni smrada od cigareta ni smrada od viski
ja i onog likera. Razumljivo, to ćete osjetiti i kod plaćanja stana
rine za sljedeći tjedan!
Zavalio sam se u naslonjač i spustio očne kapke. Pred očima mi se najprije pojavio Harold
Ingersole kako leži preda mnom i promatra me između desne noge i lijeve ruke, onako
odozdo, a zatim Jennifer s prekrštenim nogama i zadignutom suknjom koja joj je otkrivala
koljeno i drugo.
Otvorio sam oči i najprije ugledao mršave gležnjeve gospođe Cassandre Harrington, a
onda njenu tamnu haljinu.
- Tko je otkrio leš? - upitao sam je.
- Ja! - odgovorila je stanodavka. - Dvorkinja ima anginu, pa
sam došla da uredim sobu. Najprije sam se uzrujala kad sam
vidjela ogoljeni kauč, a još više kad sam navlaku našla izgužvanu
u kutu. Podigla sam je i otkrila vašeg prijatelja.
- To nije bio moj prijatelj! - izustio sam umorno.
- Ne znam. Možda i nije bio. Vjerojatno nije bio kad ste ga
ubili. Zatim sam ga odvukla nasred sobe da vidim tko je i što je.
Kada sam vidjela da ga ne poznajem, pozvala sam policiju. Da,
prethodno sam popila čašu viskija. Osjetila sam iznenadnu po
trebu, vjerujte mi.
Vjerovao sam joj.
- A novčarka? - šapnuo sam.
- Sto? - upitala me Cassandra nagnuvši se prema meni da
bolje čuje.
- Novčarka?
- Kod mene je.
Dignuo sam glavu i pogledao je u oči.
- Niste je pokazali policiji?
Ona me začuđeno pogledala.
»Zašto?« - pitale su me njezine oči.
- Što se policije tiče vaša novčarka? - pitao me njezin glas.
Pogledao sam je oštrije, da ustanovim ne krije li se što iza tih njezinih riječi. Nije se krilo
ništa, tako se barem meni činilo.
- Hoćete li mi je vratiti? - upitao sam je oprezno.
Ona se okrenula na peti i izašla iz sobe. Trenutak zatim vratila se s novčarkom i predala mi
je bez riječi.
- Niste je pregledali?
Pogledala me prijekorno.
- Pa, što vi mislite o meni? - upitala me uvrijeđeno.
Ispričao sam se zbog svoje neuviđavnosti i odmah strpao
novčarku u unutrašnji džep kaputa, gdje se već nalazila i moja.
- Rado bih spavao - rekao sam stanodavki.
- A vi spavajte! Imali ste burnu noć, pa je i red da se malo
naspavate. U koliko je sati otišla mlada djevojka?
- Nešto poslije jedanaest! - odgovorio sam već napola kroz
san.
- Bilo je 22 i 57 - precizirala je gospoda Harrington. - Ne
sviđa mi se kod te djevojke što odviše pokazuje noge!
- Ni meni - potvrdio sam i smjestio se na kauč, na kojemu je
opet bila ona kobna navlaka.
Cassandra je otvorila vrata ali nije izašla. Vratila se do kauča.
- Jutros ste imali mnogo posjetilaca - rekla je.
- Policija? - pitao sam gotovo već u snu.
- Tražili su vas i neki drugi.
Rasanio sam se.
- Tko? - uspravio sam se na kauču i stavio noge na pod
tražeći naočale, koje sam čas prije bio stavio na policu s knji
gama.
- Najprije vaš kolega, onaj lijepi reporter!
- George? Što je htio?
- Silom je htio prodrijeti u sobu da ovdje nešto uzme, ali ja
mu nisam dopustila. Bio je i drzak, tako da sam ga morala iz
baciti.
- Dobro ste učinili. A poslije?
- Poslije su došla dva gospodina. Jedan od njih predstavio se
kao advokat iz New Yorka. Nisam mu zapamtila ime, samo
znam da djeluje vrlo njegovano i da je nekako zdepast!
Gospode, pa to je bio Wyllis!
- Kada me je tražio?
- Ne znam točno, ali čini mi se negdje između 10 i 11!
Krv mi je udarila u glavu. U to doba još sam bio u redakciji. Callaghan je došao po mene
poslije 11, točnije u 11,03, to znam sigurno, jer mije u času kad smo ulazili u policijska
kola pogled pao na veliki sat kod urara Petersa, čija je radionica nasuprot redakciji. A on
se uvijek hvalio da je to najtočniji sat u Pren-ticevilleu! Znači, tražio me prije nego što je
policija došla po mene. A mogao me trebati samo u vezi s ubojstvom, koje u to doba još
nikome nije bilo poznato.
Na moju veliku žalost, Cassandra nije dodala ništa značajno prvoj obavijesti, osim daje taj
advokat ostavio na nju vrlo dobar dojam i da je umnogome podsjeća na nekog njezinog
znanca, kojega je imala priliku upoznati 1911. godine (ili 1912?) u New Orleansu.
- Tko je bio s tim simpatičnim gospodinom? - upitao sam
vrlo radoznao.
- Ne znam. Neki grdosija koji se zadovoljavao samo njuš-
kanjem kroz ulazna vrata. Uostalom, rekli su da će vas potražiti
na drugom mjestu. Da, tako su rekli, a advokat je još dodao da
zna gdje će vas sigurno naći!
Hm, zaista je znao gdje me može naći! -1 onda? - pitao sam.
- Ništa i onda. I onda su otišli! - završila je stanodavka. -1
onda su došla još dva gospodina, ali se nisu predstavila.
- Tko je to bio? Poznajete li ih?
- Nikad u životu nisam ih vidjela. Ali, oni su na mene os
tavili vrlo loš dojam, potpuno oprečan od advokata iz New Yor-
ka. Taj čovjek posjeduje stanoviti šar...
Nisam joj dopustio da dovrši ocjenu Tuba Wyllisa.
- Na što su vam bila nalik ta druga dvojica? - pitao sam bez
daha. v
- Činilo mi se da su to ljudi koji vole da tuku!
- Tuku? Koga?
- Bilo koga - slegla je gospođa Harrington ramenima. -
Možda i vas, kad vas traže!
Jeknuo sam iz dna srca. Još bi mi i to trebalo!
- Je li me još tkogod tražio? - upitao sam bez nade.
7. POGLAVLJE
Letio sam avionom u Pariz kad je izbila oluja. Avion je lepršao poput hrastova lista u jesen,
putnici su vrištali, a lijepa plavokosa stjuardesa revno ih je hrabrila.
- Još nismo pali. Još imamo barem tri minute života!
Njezine utješne riječi nisu djelovale na prestrašene putnike.
Jedino sam ja bio miran i šapnuo joj između dva praska groma:
- Imate divne zube, ljepotice!
Nasmiješila mi se i pružila mi usku bijelu ruku s noktima crvenim poput krvi. Htio sam je
nježno uhvatiti, ali kako je u tom trenu avion propao, stisnuo sam je snažno.
- Divni ste! - rekao sam joj poprativši to smiješkom, a ona
mi je odgovorila:
-A vi ste tako jaki!
Držali smo se za ruke i zaljubljeno promatrali. Onda me ona iznenada počela rukom
pljeskati po obrazu, jednom pa drugom. Ne snažno, ali tako da sam to osjetio. I probudio
se.
Jedna me ruka još pljeskala po obrazima. Bila je mala, namirisana, ali pripadala je
muškarcu. Otvorio sam oči i ugledao lice nalik na lice odvjetnika Tuba Wyllisa.
- Oh - rekao sam i uspravio se na kauču.
- Mister Tatcheru - smiješio mi se advokat - oprostite što
sam vas probudio. Na žalost, bio sam na to prisiljen. Vani me
čekaju kola, moram hitno u New York. Osim toga, moja je de
viza: »Uradi sve što brže možeš!« pa sam zbog toga i dojurio
odmah pošto sam primio vašu poruku!
Ustao sam jer u ležećem položaju imam osjećaj manje vrijednosti u odnosu na
sugovornika. Stavio sam naočale na nos, popravio kravatu i rukom zagladio kosu.
- Gospodine Wyllis - rekao sam - vi ste prvi mene tražili. Još
jutros. Znači, na vama je da kažete o čemu je riječ.
- Razumljivo, u dolarima!
Čelo mi se lagano orosilo kad sam osjetio teret koji me odjednom počeo pritiskati na
mjestu gdje novčarka dodiruje tijelo.
-A Jeff?
- Sjedi u autu - odgovorio je odvjetnik nehajno. - Želite li
ga upoznati?
- Ne, ne, ne... - uvjeravao sam ga.
Ruka mi je posegla u unutrašnji džep. Napipao sam novčarku, izvadio je i bez riječi predao
Tubu Wyllisu.
Lice mu je ponovo ozario osmijeh. Uhvatio je novčarku i lagano je spustio u džep. Onda se
trgao, opet je izvadio i otvorio. Trenutak je po njoj prekapao, a onda mi ju je bacio u prsa.
- Vaše su šale prilično neslane! - rekao je grubo, što go
spoda Cassandra Harrington sigurno ne bi očekivala od svojega
znanca iz New Orleansa 1913. ili 1912. godine.
Novčarka je pala na pod između nas dvojice. Pogledao sam najprije njega, iznenađeno, a
onda novčarku - zaprepašteno. Jer, na podu je ležala moja novčarka, već pomalo izlizana i
poderana, a iz nje je provirivala slika neke moje znanice.
Krv mi je jurnula u glavu. Shvatio sam da bi takva zabuna mogla proširiti krug mojih
poznanstava s ljudima koji imaju loše manire, pa sam brzo izvukao iz džepa i drugu
novčarku i gurnuo je odvjetniku u ruke. Ovaj ju je pogledao, a kad je u njezinu kutu spazio
inicijale H. I., opet je od bijesnog vukodlaka postao dobroćudni advokat iz New Yorka.
- Hvala, mister Tatcher - rekao je. - Već sam se pobojao da
ću o vama steći loše mišljenje.
Zatim je iz vanjskog džepa na kaputu ponovo izvadio onaj svežanj novčanica kojim mi je
maloprije mahao pred nosom.
- Za uslugu - protuusluga!
Svežanj je pao na stolić i srušio čašicu koja se još tamo nalazila.
- Oprostite - rekao je uglađeni gospodin.
- Ništa, ništa - rekao sam i podigao čašicu. Onda sam uzeo
novčanice i vratio ih Wyllisu.
- Ja, ovaj, ne bih...! - promucao sam.
- Ali, zašto? - čudio se on.
Progutao sam dobru količinu sline prije nego što sam mu objasnio:
- Smatram da nemate razloga da me plaćate. Učinili ste mi
uslugu time što ste me izbavili iz zatvora. Zašto?
- Prijateljska gesta!
- Onda shvatite i to vraćanje novčarke kao prijateljsku ges
tu, ovaj put s moje strane! - rekao sam i gurnuo mu novac u
džep.
Čovjek me gledao kao kakvo čudo. Onda je slegao ramenima i rekao:
- Ako nećete, neću vas siliti...! Ionako smo imali već dosta
troškova.
Gledao sam ga kako prebacuje novac u unutrašnji džep.
- Zbogom! - rekao je i pružio mi ruku.
- Do viđenja, pardon, zbogom! - odzdravio sam mu i is
pratio ga do izlaznih vrata. Izašao je i, okrenuvši se, još jednom
mi se nasmiješio i mahnuo. Onda je ušao u dugački crni »pack-
ard« u kojemu je sjedio neki gorostas, sigurno jedan od onih
koji tuku. Jeff?
Zatvorio sam vrata, vratio se u sobu i klonuo na kauč.
- A 10.000 dolara? - upitao sam sam sebe tiho.
- A život? - odgovorio sam glasno. - Bolje je s njima nemati
posla.
Legao sam i protiv svoje volje počeo razmišljati što sve čovjek može kupiti za 10.000
dolara. Nakon toga prisilio sam se da razmišljam o tome što se sve čovjeku može dogoditi
kad zaigra kolo s gangsterima. A ovo su gangsteri, o tom nema sumnje.
Kad sam se već dao na razmišljanje, iskoristio sam priliku da razmotrim i situaciju u vezi s
Ingersoleom. Odnosno sa mnom, jer odjednom sam se našao u središtu događaja koji su
bili, najblaže rečeno, čudni.
Nisam mogao razmišljati bez olovke i papira. Zbog toga sam ustao, dovukao stolac do
stolića i, izvadivši olovku, počeo zapisivati na komad papira:
»1. Otrovan je Harold Ingersole i prislonjen na moja vrata;
2. Policija smatra da sam ga ja ubio, i ima indicija da je zaista
tako;
3. Ja sigurno nisam ubio Ingersolea (posjedujem li dokaze?);
Požalio sam sina, ako ga Gus uopće ima. Premda je, zapravo, trebalo žaliti mene.
- Kad si budala! - prosiktao sam bijesno.
- Što? - kriknuli su gangsteri i prijeteći mi se približili. Gus
je ponovo podigao ruku.
- Tko je budala? - pitao je.
- Misliš li ti to mene? - graknuo je Phil.
- Ne, ne, gospodo - nastojao sam brzo popraviti pogrešku.
- Rekao sam to sam sebi zato što vam nisam točno odgovorio na
pitanja!
- Napokon si se opametio! - odahnuo je Phil i uzjahao
stolac. S velikim sam zanimanjem pratio Gusovu šapu. Spustila
se.
- Dakle, pjevaj! - naredio mi je Phil.
Ispričao sam im sve o posjetu odvjetnika Wyllisa. Da stvar bude uvjerljivija, a ja da
ispadnem žrtva, u priču sam upleo i Jeffa, koji me je, kako sam im objasnio, propisno
istukao prije nego što su mi oteli novčarku, koju im ja, razumljivo, nisam imao ni u snu
namjeru dati. Čuvao sam je kao oko u glavi.
- Za koga? - upleo se Gus.
- Za vas! - odgovorio sam brzo.
- Ma nemoj? - nadigao je obrvu Phil.
Potvrdio sam.
- Kako si znao da ćemo mi doći po novčarku? - raspitivao se
gangster.
Rekao sam mu kako mi je odmah bilo jasno da Wyllis nastoji na nepošten način doći do
tuđe svojine, i da on nije njezin pravni nasljednik. Ako nije on, onda je netko drugi, a taj se
drugi ne žuri jer zna da ona pripada njemu. Prema tome, on će zakasniti, a zakasnili su Phil
i Gus, znači da su oni nasljednici novčarke.
Moji slušaoci gledali su me vrlo priglupo za vrijeme te moje priče. Očito nisu shvatili o
čemu je riječ. Ali, budući da sam na najružniji način opisao njihove suparnike, spoznali su
da govorim istinu.
- I taj je čovječuljak, kažeš, odnio novčarku u New York? -
uzdahnuo je Phil na kraju balade.
Sažalno sam kimnuo glavom.
8. POGLAVLJE
U predsoblju je zazvrjao telefon. Digao sam slušalicu i čuo odrješit glas:
- Tatcher?
- Ja sam.
- Jeste li kod kuće?
-Da.
- U Prenticevilleu?
- Razumljivo. Pa razgovarate sa mnom...
- U redu. Budite i nadalje kod kuće. U Prenticevilleu!
-Ali...
Iznenađeno sam buljio u slušalicu. Glas s druge strane se izmijenio. Na bolje i blaže.
- Halo, Tim?
- Ja sam.
- Ovdje Callaghan. Znaš, htio sam provjeriti.
- Jesam li kod kuće?
-Da.
-1 jesam li istodobno i u Prenticevilleu...? -Pa...
- A čemu te mjere, narednice?
- Ti si pod sumnjom, znaš, i ne smiješ se udaljivati iz grada.
Razumiješ?
- Pomalo.
- Još nešto, Timothv. Bit ćeš praćen.
-Što?
- Svaki tvoj korak pratit će moji ljudi. Ne pokušaj mi po
bjeći, Timothv!
- Neću.
- Ne bi ni mogao. Pratit će te najbolji moji ljudi, Timothv. .
- U redu, narednice. Obavijestit ću ih o svakom svom ko
raku.
Odmahnuo sam rukom. Zar to treba objašnjavati, i to još trgovcu vatrenim oružjem?
On je upravo tako i shvatio moju kretnju i zašutio. Zgrabio je tubu i grčevitim pokretima
pokušavao ugurati ljepilo. Svakog drugog dana gledao bih taj pokušaj s velikim
zanimanjem, ali danas me to nije privlačilo.
- Hm - rekao sam milujući i dalje staklo.
Gil me pogledao i neka iskrica pojavila mu se u očima.
- Prodati ti ne mogu... - počeo je polagano.
- Da, shvaćam - odgovorio sam rasijano.
- ... ali mogu ti posuditi revolver - dovršio je misao.
Nije mi bila jasna razlika.
- Čuj, Timothv - zadahtao se Gil od genijalnosti. - Ako te
ukebaju, pitat će te gdje si kupio revolver. Ili, jesi li ga kupio kod
mene, zar ne? I ti ćeš se moći zakleti da ga nisi kupio kod mene,
što je živa istina, je li?
Počeo sam shvaćati.
- Nikome neće pasti na pamet da bih ti \aposudio revolver
- uzbuđivao se Gil - a ti nećeš imati potrebe da to sam od sebe
vješaš na veliko zvono. Znači, što se policije i mene tiče, stvar će
biti u redu!
- Potpuno u redu - rekao sam zadovoljno. Zaista je taj Gil
momak od oka.
Još me jednom pogledao, a zatim se okrenuo i iščezao u prostorijici koju je sakrivala
prljava zavjesa. Malo zatim pojavio se s revolverom na dlanu, jednakim kao što je bio onaj
pod staklom.
Uzeo sam ga u ruku, vagnuo i stegao prstima.
- Puca? - pitao sam.
Ovo pitanje kao da ga je uvrijedilo. Ipak je odgovorio:
- Puca... kad je nabijen!
- A je li nabijen? - upitao sam. Jezik mi se odjednom osušio.
-Da!
Brzo sam vratio revolver u Gilovu ruku, ali pomisao na Guša i Phila primora me da se opet
latim oružja.
- Trebaš li rezervne municije? - upita me trgovac.
- Ne, bit će dovoljno - rekao sam.
- Znači, ne misliš masovno?
- Ne - odgovorio sam.
Spremio sam revolver u unutrašnji džep od kaputa i pogledao se u masno ogledalo, koje
se, tko zna iz kojih razloga, također nalazilo u trgovini. Na prsima mi je iskočila golema
grba. Ne, ovako ne ide. Strpao sam revolver u desni džep od hlača, ali to nije bilo ugodno
već pri prvom koraku; u stražnji džep na hlačama nisam htio iz principijelnih razloga.
Tamo nose oružje još samo konzervativni gangsteri. A futrolu ispod lijevog ramena,
kakvom je bio opremljen Glen Ford u posljednjem filmu što sam ga gledao, nisam imao.
Zbog toga sam gurnuo revolver između hlača i košulje, na mjesto gdje po prilici treba da
bude slijepo crijevo. Učinio sam nekoliko koraka. Revolver me žuljao, ali nije mi bilo
pomoći. Morao sam trpjeti, pravde radi.
Krenuo sam prema vratima.
- Hvala ti, Gil - rekao sam prijatelju. - Ponio si se kao
džentlmen!
- Nije to ništa - odgovorio je skromno. - Samo... zaboravio
si...
Pogledao sam ga upitno.
Micanje palca i kažiprsta njegove desne ruke bilo je očito.
- Ali... - rekao sam - pa ti mi...
Gil je uvijek bio prvoklasan trgovac.
-1 posudba se plaća. Pogotovo ako je vezana za šutnju!
Izvukao sam novčarku.
-Koliko?
- Prije si sam odredio cijenu - nemarno je dobacio Gil. Da
me izvuče iz nedoumice, promrmljao je: - Sto!
- Nije li to...
- Nije - rekao je mirno, preuzeo novčanicu i brzo je gurnuo
u džep od hlača. - A što se tiče policije - poučio me - kupio nisi
ništa!
Kimnuo sam glavom i izašao.
Opet sam se našao u glavnoj ulici. Krenuo sam prema »Cel-ticu«. Prokleti revolver žuljao
me pri hodanju.
Putem sam sreo nekoliko znanaca. Neki su izbjegli moj pozdrav, drugi su odjednom
ustanovili da ih neobično zanimaju izlozi trgovina koji već godinama stoje neizmijenjeni, a
treći su mi odzdravljali mrmljanjem kroza zube.
»Vrlo važno,« mislio sam uvlačeći trbuh kako bih smanjio bolove.
U predvorju »Celtica« i opet nije bilo nikoga. U portirskoj loži, razumljivo, Steve i,
razumljivo, knjiga žutih korica.
- Zdravo - rekao sam, a on mi je odzdravio ne gledajući me.
Izvukao sam revolver i stavio ga na stranicu po kojoj je
upravo zobao njegov napregnuti pogled. Ustuknuo je ugledavši cijev vatrenog oružja koja
kao da je izrasla iz teksta. Oči su mu se raširile, nosnice nadule, knjiga se počela tresti.
Digao je pogled.
- Ti si! - odahnuo je kad me prepoznao.
- Ja - kimnuo sam glavom. - Baci to!
Pogledao me ne razumijevajući, ali kad je vidio moju argumentaciju u obliku 9-
milimetarskog mauzera, odmakao je knjigu i spremio je u ladicu.
- Dakle? - upitao me. - Oboružao si se?
- Kako vidiš!
-1 što sad namjeravaš?
Bacio sam pred njega papir sa svojim bilješkama. On ga je pažljivo proučio.
- Ovo posljednje možeš prekrižiti! - rekao sam.
Kimnuo je glavom i uzeo iz džepa olovku. Njen vrh prešao
je preko »Treba nabaviti oružje«.
- Preostaje još ovo - rekao je za se Steve, opet čitajući popis.
- Stari moj, moraš mi pomoći! - nagnuo sam se tik do njega.
On je kimao glavom, ali - shvatio sam - nije znao kako i na
koji način. Pomogao sam mu.
- Ti mnogo čitaš - rekao sam - vjerojatno više i od našeg
direktora koledža.
Steve se složio.
- Ti si, vjerujem, veći stručnjak za kriminal i od našeg Cal-
laghana!
I s tim se Steve složio.
- Onda mi savjetuj što da činim!
Gledao sam u njegove oči pun nade.
- Hm - rekao je i podbočio bradu objema rukama.
Bojao sam se da ne zaspi, pa sam nabacio:
- Sto rade u takvim situacijama tvoji detektivi?
- Koji detektivi?
- Oni iz knjiga. Junaci Spillanea, Gardnera, Queena!?!
Steve je živnuo osjetivši da nailazi na poznati teren.
- Pa, ovaj... kako koji. Ali, svi se, uglavnom, odmah bacaju
na posao!
Upravo me to zanimalo.
- Koji posao?
Steve se počešao iza uha.
- Kako koji. Lemmy Caution, na primjer, ode u gangstersku
jazbinu i razbije nos »bosovim« momcima. Johnnv Lidell po
traži »Kralja prosjaka« i od njega dobije sve informacije. A onaj
od Spillanea, znaš, namigne prvoj lijepoj djevojci, koja ga zatim
pozove u krevet...!
Način rada toga junaka najviše mi se svidio. Ali, nedostajala mije lijepa djevojka...!
- A ostali?
Steve je malo razmišljao, a onda izvukao knjigu iz ladice i prelistao nekoliko stranica
čitajući pojedine pasuse.
- Ovaj ovdje čeka da ubojica učini sljedeći korak!
-I?
- Ako ubojica učini pogrešku prilikom sljedećeg umorstva,
on ga raskrinka!
- A ako ne učini?
- Čeka novo umorstvo! Jednom će pogriješiti i najperfekt-
niji zločinac, uvjeravam te.
- Makar pri desetome umorstvu?
- Makar pri desetome!
Ne, ni to mi nije odgovaralo, osobito u gradiću s malo stanovnika kao što je Prenticeville.
- Dalje!
Steve je zašutio.
- Ne sviđa ti se ono od Lemmvja?
-Što?
- Da odeš u jazbinu i tamo sve izmlatiš?
- Hm, nije loše - odgovorio sam - ali u tome i jest problem
što ne znam gdje je jazbina!
- To je zaista problem - suglasio se Steve. - Znači, moraš
početi sasvim od početka!
9. POGLAVLJE
Gamble je bio dostojanstven čovjek između pedeset i pet i sedamdeset i pet godina.
Čupave prosijede obrve nadsvodivale su mu vodnjikave oči, a ispod ljubičasta nosa kočio
se njegovan brk. Lice mu je bilo crveno. Bio je odjeven u odijelo koje je tamo negdje, u
doba kad su Nijemci potopili »Louisitaniju« i upleli nas u Prvi svjetski rat, bilo vjerojatno
na izmaku mode. Na glavi je imao crn polucilindar slomljenog oboda, a kravata mu je bila
žuta sa crvenim križićima i tamnim, masnim mrljama. U ruci nije držao štap sa srebrnim
drškom, što me iznenadilo. Njemu bi, naime, pristajao upravo takav štap.
Došavši u predvorje, lagano mi se naklonio i onda upitno pogledao portira.
- Gospoda žele?
- Gamble - odgovorio mu je Steve - provest ćeš ovog mla
dića kroz sve noćne lokale našega grada, kroz sve jazbine, kroz
sva mjesta u kojim se toče alkoholna pića.
Gamble je kimnuo glavom.
- Svrha obilaska?
- Da se utvrdi gdje se toči liker od oraha!
Gospodin s polucilindrom podigao je lijevu obrvu, ali se suzdržao od komentara.
- Tko financira?
Steve je pokazao glavom na mene, pa sam se odmah uhvatio za novčarku.
- U redu - predusreo me Gamble - možemo krenuti.
- Da vam rastumačim o čemu je riječ - rekao sam.
- Nije potrebno - odmahnuo je Gamble glavom. - Uosta
lom, imamo vremena, možete i putem, ako vam je baš do toga
stalo.
Gamble je pogledao prijatelja Stevea i diskretno mu namig-
nuo.
Poslije mi je bilo lakše. Čak sam osjetio da mi se glava bistri. Iskoristio sam pogodan
trenutak, kad je pod mirovao, da ustanem i, teturajući od predmeta do predmeta, napipam
vrata. Imao sam sreću. Vrata su vodila u kupaonicu. Doklatio sam se do slavine, otvorio je i
podmetnuo glavu pod cijev.
Divna je stvar hladna voda kad si malo dobre volje. Klizila mi je niz vrat, na prsa, preko
košulje, kaputa, hlača. Hlače? Opipao sam se i odahnuo. Ne, tu nije bilo nikakva revolvera,
premda mi se činilo da mi ga je tamo netko ugurao, još davno, davno, valjda prije sat-dva.
Kvasio sam slobodnom rukom kosu, a drugom sam se grčevito držao za slavinu, bojeći se
da je netko ne zatvori.
Ne znam koliko je dugo trajao taj užitak. Onda sam osjetio hladnoću. Počeo sam cvokotati
zubima, tresti se. Voda je bila ledena, užasno ledena, a nikog nije bilo u blizini da je zatvori.
Otrgao sam se posljednjom snagom od slavine i, osovivši se na noge, zaglavinjao prema
sobi iz koje je odjekivalo snažno disanje crvenokose Peggy. Ogledao sam se po
polumračnoj prostoriji i vidio djevojku kako leži u krevetu. Haljina joj nije dosezala ni do
koljena, jedna joj je čarapa bila spuzla do gležnja, a druga je bila prebačena preko niskog
naslonjača.
Ušao sam u sobu i ugledao nekog čovjeka kako me pomno promatra. Prišao sam mu; i on
se meni približio. Gledali smo se oči u oči, nekoliko palčeva udaljeni jedan od drugoga, ja i
Ti-mothy Tatcher, slavni reporter prentisvilskog »Bubnja«. Onda mi se on nasmijao, pa i ja
njemu.
Zapravo, nasmijali smo se jedan drugome istodobno, jer to je bio moj lik u ogledalu, nisam
bio toliko pijan da to ne bih shvatio.
Smijao sam se od sveg srca i spustio se na okruglu francusku stolicicu ispred zrcala.
Ogledao sam se oko sebe da vidim ima li što da se popije, jer sam ustanovio da su mi usta
suha a jezik otežao. Pravo stanje da čovjek poželi piće.
Prevrnuo sam neku bočicu, vjerojatno parfem. Onda sam napipao najlonsku četku,
prepunu crvene kose, pa okvir za fotografije iz kojega me gledao pametan pogled nekog
dječačića u kaubojskoj odjeći. A njegov otac?
10. POGLAVLJE
Užasno me boljela glava. Pokušao sam promijeniti položaj, ali tada je bilo još gore.
Otvorio sam oči. U vidokrug su mi ušli jedna jeftina sobna lampa iz bazara »Sve po
sedam«, izrezak iz neke revije s Clar-kom Gableom, mali križ s Isusom, bljedunjavoplavo i
srebrno obojen zid s napola razbijenim električnim prekidačem i čuperak kose. Ovo
posljednje pripadalo je, čini se, meni, ali čije je bilo sve ono što sam nabrojio?
Začuđeno sam okrenuo glavu ulijevo i spazio prevrnutu stolicu, jednu žensku čarapu
prebačenu preko niskog naslonjača, moju nogu i na njoj prasnu cipelu, a malo dalje
ogledalo i ispred njega toaletni stolić sa svakojakim drangulijama. Očito sam bio u tuđem
stanu.
Netko je u mojoj neposrednoj blizini prostenjao. Krevet na kojem sam ležao zaškripao je, i
osjetio sam udarac pod rebra. S mukom sam pridigao glavu i okrenuo je, za što sam bio
nagrađen novim napadom glavobolje.
Krevet sam dijelio - to sam ustanovio nakon nekoliko sekunda ispitivanja - s nekom
ženom. Bila je obučena u jeftinu i zgužvanu crnu haljinu. Jedna joj je čarapa neukusno
spuzla do gležnja, drugu nije ni imala. Žena je svakako htjela djelovati zavodnički, pa je
bojala kosu kestenjastocrveno, ali od tog datuma prošlo je već dosta vremena jer je pri
korijenju kosa bila žutosiva.
Bila je u godinama, što se vidjelo i po borama na vratu i blizu očiju, a razmazano rumenilo
po obrazima i neravna crta koja je trebala spasiti liniju obrva, djelovali su čak ružno. Na-
mrštio sam se. Kako li se samo usudila?
Žena je očito nešto lijepo sanjala. U snu se nasmiješila, promrmljala nježno: »Pilence!« i
stisla se uza me pipajući ko-štunjavom rukom oko moje kose. Odmakao sam se s
gađenjem.
Ali ruka joj je nastavila osvajački pohod i zaustavila se tek kad je čvrsto zgrabila moju
kosu. Zatim me potegla.
Nisam to mogao izdržati. I glavobolja i činjenica da ležim u istom krevetu s tom vješticom,
dovodili su me u očaj. Grubo sam istrgao ruku, a onda se, uz najveću moguću pažnju,
pokušao izvući iz kreveta. Uspjelo mije, ali kad sam stao na noge, osjetio sam da mi se vrti
u glavi. Mora da sam se noćas napio.
Nepoznata žena trzala je najprije desnim obrazom, kao da je uznemirava roj muha, a zatim
je otvorila oči, najprije jedno pa onda drugo. Nju, činilo se, nije iznenadilo što se neki
neznanac nalazi u njenoj (valjda) sobi. Nasmiješila mi se i namig-nula.
- Kako si, mali? - upitala me nježno.
Na brzinu sam stisnuo čvor na kravati. Neprijateljski sam je pogledao.
- Što ja ovdje radim?
Nasmijala se, kriještavo poput kakve ptice grabljivice.
- Vodiš sa mnom ljubav, pilence!
Povukla se na svoj dio kreveta. Dekolte na njezinoj izno-šenoj haljini još se više otvorio i
otkrio mršave, mlohave grudi. Pokretom ruke me pozvala.
- Zar nećeš opet k svojoj Peggy?
Peggy? Ime mi je bilo poznato. Barem mi se tako pričinilo.
Iz jednog kuta sobe strahovito je zaudaralo. Krenuo sam natraške i spotakao sam se o neki
predmet. Čas kasnije, našao sam se u niskom naslonjaču, s obje noge preko prirucja. Peggy
se smijala pokazujući zlatan zub.
- Slatki moj mali, kako si samo nespretan! - rekla je. - A
noćas si bio pravi dasa!
Polako mi je svitalo. Dakle, noćas sam bio pijan, temeljito pijan, toliko pijan da sam se
uspio zbližiti s tom starom kri-ještalicom. Možda mi se tada čak i dopadala?
Ipak, nešto me kopkalo. Tamo negdje, na kraju mozga, postojalo je nešto što je
opravdavalo moj boravak u ovoj sobi, moju vezu s Peggy. Samo što?
Objema sam se rukama uhvatio za glavu. Znao sam da je postojao razlog da se opijem,
čvrsti razlog koji opravdava čak i ovaj moj pad.
čarapu. Ipak, žena je iskoristila priliku, kad je bila nagnuta nada mnom, da me poljubi u
čelo. Nekako majčinski.
- Zlatni moj mali, zar si loše volje? Ne možeš se potužiti na
svoju Peggy, to sigurno ne. Nitko se nikad nije potužio na Peg-
gy!
Stresao sam se. Jednu sam ruku i dalje držao kao obrambeni pojas, a drugom sam počeo
bjesomučno trljati čelo na mjestu gdje me poljubila.
- Volim te, pilence - nastavila je žena ne primjećujući moje
kretnje. - Zbog toga ti i neću zaračunati punu tarifu.
-Nećeš... punu...?!? Pogledala me nježno.
- Dvadeset dolara! Poseban popust za moje pilence!
Glava me opet užasno zaboljela.
- Zar nisam dobra?
Kako sam ja i dalje šutio i trljao obeščašćeno mjesto na čelu, Peggy je počela gubiti živce.
- Dobro, a što je sad? Misliš li ti vječno ovako sjediti, šutjeti
i oštećivati moj teško skucani namještaj a da se ne prihvatiš
novčarke?
Njezin izazov donio je rezultat. Skočio sam iz naslonjača kao oparen i progovorio:
- Vještice! - dreknuo sam. - Zar ne shvaćaš da si me omela
u obavljanju zadatka? Zar ti nije jasno da sam zbog tebe propu
stio da uhvatim ubojicu? Zar ti treba posebno naglašavati da si
mi možda upropastila život?
Moj glas dosegao bi možda i visoki »c« da se nije u posljednji čas prelomio. Ali, to nju nije
impresioniralo. Podbočila se rukama, udahnula duboko zrak i uzvratila mi punom
mjerom. Dobar odgoj i urođeni stid ne dopuštaju mi da ovdje ponovim sve one izraze što
ih je Peggy upotrijebila, da me ocrni i prikaže kao zavodnika koji ju je zaveo na pogrešan
put, krivca za njezin moralni pad i slično, a da joj za sve te strahote uopće ne plaća, kao što
treba da plati svaki čovjek. Ali ona, naglasila je, tek sada uvida da nema posla s poštenim
čovjekom nego s gangsterom, izrabljivačem i pohotnikom, koji najprije iskoristi
nezaštićenu ženu a onda je bezobzirno odbaci. Kad se samo sjeti - tu je prinijela obje ruke
čelu i zadržala ih neko vrijeme u vrlo teatral-
noj pozi - kako su drugi muškarci bili džentlmeni s njom, kako su joj galantno plaćali
njezine usluge, kako su se nježno s njom oprostili, kako su joj nekad čak i pisali...
- Onaj posljednji, mali iz New Yorka, na primjer... - počela
je navoditi konkretne primjere. Naglo sam je prekinuo:
- Koji iz New Yorka?
- Onaj što je ovih dana prespavao kod mene...
- Tko? Kako se zove?
- A šta ja znam kako se zove! Zar ti misliš da pitam svaku
mušteriju kako joj je ime i prezime? Tko bi zapamtio tolika
imena]
- Čekaj, Peggy. Sjeti se, važno je!
Peggy se namrštila.
- Sto ti, zapravo, hoćeš? - upitala me Peggy i prijeteći za-
koraknula prema meni. Instinktivno sam se povlačio. Stao sam
tek kad me pritjerala do toaletnog ormarića. Rukama sam na
pipao bočice za parfem, kutijicu za crvenilo. Odjednom su mi
prsti počeli grozničavo tražiti po površini toaletnog ormarića.
Čak sam i znao što traže.
Najprije sam nabasao na okvir za fotografiju i prevrnuo ga. Znao sam, a da ne gledam, da je
u njemu slika dječaka u kau-bojskom odijelu. Onda sam napipao još jednu fotografiju, bez
okvira i manju, koja je ležala na ormariću.
- Što hoćeš od mene? - siktala mi je u lice Peggy.
Strelovitom brzinom prinio sam joj malu fotografiju pred
oči.
- Tko je ovaj čovjek?
Gledao sam s napetom pažnjom njezino lice, usta, oči. Hoće li se odati?
Pogledom je preletjela preko fotografije i slegla ramenima.
- To je taj mali iz New Yorka...!
- Kako se zove?
Usta su joj se razvukla u grimasu.
- Nisam li ti već rekla da ne pamtim imena mušterija? Znam
li, možda, tvoje? A tvoja mi je faca zapravo poznata...
- Ne zove li se možda Harold Ingersole? - viknuo sam.
Šutjela je.
posljednji centimetar mojega tijela prešao preko praga njezina stana, zaustavila se:
- Prokleti podlace! Odlazi prije nego što te svojeručno ne
izbacim na ulicu! I ne izlazi mi više na oči!
Nakon toga snažno je pljunula. Ustanovivši da je pljuvačka promašila cilj, pljunula je još
jednom, ovaj put točno na moje lijevo rame. Zatim je protrljala ruke i bučno zatvorila za
sobom vrata. s,
¦Priznajem, osjećao sam se prilično nelagodno na prašnom i hladnom stubištu, sav
ugruvan, s glavoboljom koja se opet-p©-. ^ *~ javila, udružena i s potmulim bolovima na
svim mjestima gdje me Peggy dohvatila. Podigao sam glavu i susreo se s radoznalim
pogledom starčića s kozjom bradicom, koji je provirivao s po-luodškrinutih vrata preko
puta Peggvna stana.
- Hi, hi, hi - smijao se jarac - zar je Peggy jutros loše volje?
Dostojanstveno sam okrenuo glavu od njega. Čovjek uvijek
mora biti na visini događaja. To me, valjda, i ponukalo da se mašim novčarke i izvadim
novčanicu od 20 dolara. Dat ću joj, pomislio sam, premda je nisam ni taknuo. Ali, neka! Da
vidi drolja da sam džentlmen!
Zakucao sam na njezina vrata iz ležeće perspektive u kojoj sam se nalazio i čekao. Nakon
kraćeg vremena vrata su se otvorila, a iznad mene pojavila se Peggvna glava.
- Još si ovdje? - zarežala je i podigla nogu da me dohvati
vrškom cipele.
Nisam ništa rekao, samo sam podigao novčanicu da je ona spazi.
Ciknula je bijesno:
- Zar misliš da ću primiti tvoj prljavi novac?
Vršak njezine cipele pogodio me u zglob ruke. Zastenjao sam i ispustio novčanicu. Ona ju
je još jednom pogledala, a onda se sagnula, nijemo je zgrabila i smotala u džep.
- I da te nikad više nisam vidjela! - dobacila mi je bijesno,
zatvorivši zatim vrata.
Zaprepašteno sam gledao u zglob svoje ruke koji me još bolio.
- Hi, hi, hi - smijao se ponovo onaj jarac - taj novac ste si
zaista mogli uštedjeti!
Naljutio me. Ustao sam i pošao prema njemu. Njegovo lice najprije se od nasmijanog
preobrazilo u iznenađeno, a zatim je poprimilo preplašen izraz. Shvatio je pravodobno i
naglo zatvorio vrata.
U glavi mi je bučalo, bio sam zbunjen, premlaćen, nesretan. Svakako, u kondiciji koja je
bila posve oprečna s onom kakvu čovjek želi za susret sa Jennifer. A osoba s kojom sam se
sudario na izlazu iz veže bila je upravo ona.
- Timothv! - kriknula je poluglasno.
Pogledao sam je, kimnuo joj glavom i pokušao da je za-obiđem.
- Timothv, dragi!
Njezin uzvik bio je ispunjen strahom i nježnošću, zaista vrlo ugodnom kombinacijom.
Nastojao sam prozreti o čemu je riječ.
- Ranjen si?
Njezine ruke grčevito su me uhvatile za lijevu mišicu, upravo na mjestu gdje me još boljela
od udarca plesne cipele. Jauk-nuo sam.
- Krvariš?
Jennifer je bila blijeda. Obuhvatila me oko ramena i nježno privukla sebi. Ogledala se oko
sebe i mahnula vozaču taksija, koji se, srećom, našao sa svojim vozilom u blizini. On je
prišao i nas dvoje smo se smjestili na udobnom sjedalu. Jennifer me i dalje držala jednom
rukom oko ramena a drugom mi nježno milovala obraz.
- Krvariš? - upitala me još jednom.
Odmahnuo sam glavom i taj pokret iskoristio da prislonim obraz na njezinu desnu dojku.
Bila je topla, mirisna i lagano se nadimala. Zatvorio sam oči i ugledao - Peggy. Brzo sam
podigao j»lavu.
- Sto je? - upitala me Jennifer zabrinuto.
- Dakle, kamo ćemo? - upitao je nestrpljivo vozač.
- U bolnicu! - rekla je Jennifer glasom iz kojega je odzva
njala odlučnost.
Zavrtio sam glavom, što je, nadao sam se, moglo značiti i da ih nemam, i da možda nisu
važne taj tren. Djevojka me gledala zadivljeno.
- Dakle? - prekinuo je scenu vozač.
Promrmljao sam adresu i stavio jednu ruku na njeno koljeno. Položaj nije baš bio dobar,
pa sam ruku malo povukao gore, tako da mi je sada šaka ležala na njezinoj butini. I ona je
bila
topla.
Jennifer mi je pomilovala ruku.
- Opet si nekog?
Odmahnuo sam glavom.
- Pokušali su tebe?
Ponovo sam odmahnuo glavom. Ruku sam pomakao i opet vratio u prijašnji položaj.
- Gangsterska banda! - promrmljao sam.
Osjetio sam po njezinoj butini da je sva zadrhtala, pa sam je nastojao umiriti milujući je
lagano.
- Koliko ih je bilo? - pitala je bez daha.
- Ne znam! - odvratio sam. - Nikad ne brojim!
Kroz prozor sam ustanovio da smo već blizu mojega stana. Rukom je opet pomilovala
moju ruku, ovaj put onu drugu.
- Sto to imaš u ruci? - upitala me.
Pogledao sam iznenađeno. Zar nešto držim u ruci?
Otvorio sam šaku i u njoj našao zgužvan papir. Odmah sam se prisjetio; bila je to
fotografija Harolda Ingersolea. Jennifer je izvukla papir, izravnala ga i pažljivo promotrila
muškarca s pa-nama šeširom.
- Tko ti je to? - upitala je.
- Čovjek ispod presvlake za kauč - odgovorio sam jednos
tavno.
Ona je na trenutak sklopila oči. Mislio sam da će se onesvijestiti. Automobil je u tom
trenutku snažno zaokrenuo u ulicu u kojoj stanujem, a Jennifer mi se, bačena inercijom,
objesila oko vrata.
- Obožavam te! - šapnula je.
- Dolar i dvadeset centa! - nadovezao je vozač.
Izvukli smo se iz automobila. Platio sam vozaču i okrenuo se Jennifer. Pokraj nje primijetio
sam Debelog Bugsyja, koji me gledao kao da sam mu ukrao velik komad pite s mesom.
11. POGLAVLJE
Plavojka je turpijicom sa sedefastim drškom prevlačila preko šiljastog nokta na lijevoj
ruci. Podigla je pogled i rekla poslovno:
- Mister Tatcher, pretpostavljam?
Progurao sam se pokraj Jennifer i ušao u sobu.
- Da, ja sam Tatcher. Timothv Tatcher - rekao sam vrlo, vrlo
ljubazno. Pod rebrima sam osjetio kratak udarac. Javila se, da
kle, i Jennifer.
Plavojka je prebacila nogu preko noge. Obje su bile prvoklasno oblikovane.
- Ja sam Kathleen Wright - nastavila je. - Predstavnica sam
tvrtke »Adonis«, muško rublje, gaće, potkošulje. Posljednji
modeli, prema najnovijim dostignućima londonskih kreatora.
Došla sam vam ponuditi najbolje što se na američkom tržištu
može naći. Koliko naručujete?
Glas joj je bio poslovan, reklo bi se i pomalo nezainteresiran. Ali, sve ostalo na njoj
djelovalo je kao ponuda, pa sam se odmah odlučio.
- Tucet, tucet!
Podigla je obje obrve. Moj brzi pristanak kao da ju je iznenadio.
- Čega? - upitala je Kathleen Wright i izvukla iz džepa mali
notes uvezan u ružičastu kožu.
- Hmmm - u glavi sam grozničavo pretresao svoje potrebe.
- Za početak mi dajte tucet potkošulja... I...
Lice joj je odavalo još veće iznenađenje.
-1? - pitala je upisujući vjerojatno potkošulje u svoj notes.
- Gaće se izrađuju po mjeri, ili?... - upitao sam. - Osim toga,
zanima me da li možda?...
Ona je malo oklijevala s odgovorom.
- Imamo nekoliko standardnih mjera - odgovorila je na
pokon. Pogledom je ispitljivo prešla preko onoga dijela mojega
Odjednom sam osjetio kako je zapravo lako razgovarati s lijepim djevojkama. I kako je
divno biti pomalo i drzak, osobito kad ljepotice porumene ili poniknu pogledom. A
Kathleen je upravo poniknula pogledom na moju opasku.
- Ne znam - promucala je. - Robu obično šaljemo poštom.
Možda će u ovom slučaju, pošto je narudžba velika, zaista netko
doći k vama. Hoću li to biti ja...
Slegla je ramenima.
Pogledao sam Jennifer. Bila je vidljivo bijesna. I opet sam malo porastao i osjetio da mi
prilike dopuštaju da nastavim nevinu igru.
- A boja? - upitao sam.
- Čega? - prošaptala je Kathleen.
- Gaća, razumljivo!
- Oh! - uzdahnula je po sedamnaesti put ljepotica. - Zar
imate i tu nekih posebnih želja?
Zagledao sam se u strop praveći se da duboko razmišljam.
- Ne želite li boje kakve se ovdje najviše nose?
Glas gospođice Wright bio je potpuno skrhan, ajojni se svidjelo. Kad se samo sjetim kako
se ukrućeno držala_k.ad smo _
ušli u sobu, kako nas je samo naduto pogledala! A sad_ pjuzi^
upravo puzi pred Timothvjem Tatcherom!
Nehajno sam popravio kravatu.
- A kakve se kod nas nose? - upitao sam ležerno.
- Ovaj... - djevojka se smela. - Ja...
- Timothv! - prekorila me Jennifer.
Nadmoćno sam šutio i uporno gledao u plavojku očekujući odgovor.
- Pa, valjda znate... - rekla je napokon.
- Znam kakve gaće nosim ja, ali to ne znači da su gaće takve
boje u modi u cijelim SAD. Prema tome...
Kathleen je čedno skupila noge i nervozno počela prelaziti rukom preko haljine koja joj je
dobrano pokrivala koljena.
- Uostalom, nije važno - pomogao sam joj. - Želim gaće
kakve se sada nose u Engleskoj! Razumijete?
-Ali...
- Ne znate koje boje?
-Ne!
sam još jedino zatvoriti za njom izlazna vrata, tako joj se odjednom žurilo.
- Kako možeš...?
Čini se da se Jennifer smilila ta djevojka. Slegao sam ramenima.
- Zar ti nije žao?
Opet sam slegao ramenima.
- Ti si nesmiljen sa ženama!
Još jednom sam slegao ramenima. Zar je tu bio potreban neki moj komentar?
Jennifer mi je prišla i obavila mi obje ruke oko vrata. Htio sam je odgurnuti, što bi bilo u
skladu s razgovorom, ali to nisam učinio. Ne treba, naime, propustiti priliku.
Poljubac je bio veličanstven.
- Okrutniče! - prošaptala je Jennifer, to je bilo sve što je
dospjela reći. Jer meni nije nikad dovoljan jedan poljubac. Na
kon petog me upitala:
- Jutros ne kriješ nikakvog mrtvaca u sobi?
Nisam to shvatio kao šalu.
- Ne - odgovorio sam.
- Ni u kupaonici?
- Vjerujem da ne!
Ona se privila uza me.
- Znači, nitko nam ne smeta?
Sada je bio na meni red da postavljam pitanja:
- A ti? Nećeš li i sada telefonirati Georgeu?
Ljutito je napućila usne iz kojih su tek malo provirivali zu-bići.
- Ili da nećeš, možda, otići? Bijesna kao posljednji put?
Ostaviti me samog?
Odlučno je odmahnula glavom i poljubila me. Uzviknuo sam. Djevojka me ugrizla za
usnicu. Izvadio sam rupčić i obrisao krv koja je navrla.
- Nemoj tako... - rekao sam pomalo ljutito.
- Oprosti, dragi - odgovorila je pokorno. - Ne mogu se
svladati.
Razumio sam je i dopustio joj da me još jednom poljubi. Ovaj put bio je to nježan poljubac
koji se otegao i, na kraju,
Zajecala je. Skočio sam s naslonjača kao uboden iglom. Uhvatio sam je za ruke koje su joj
pokrile divno pjegavo lišće.
- Jennifer!
- Kako sam nesretna!
Glava joj je počivala na mojem ramenu. Nježno sam joj milovao kosu, a onda je podigla
glavu i šapnula mi sasvim izbliza, tako da mi je njezin topao dah zamaglio naočale:
- Dragi, ti ćeš mi pomoći!
Kimnuo sam uvjereno glavom.
- Hoćeš li, zaista?
U glasu joj je bilo toliko bespomoćnosti i toliko očaja da sam još jednom kimnuo glavom.
- Hoćeš li sve to napisati?
Trgao sam se i pogledao je iznenađeno. Na žalost, stakla na naočalama bila su mi još
zamagljena od njezina daha tako da nisam mogao odgonetnuti izraz njezinih očiju.
-Ali?
- Napisat ćeš, zar ne, dragi, sve ćeš mi to napisati.
- Ali, zašto, Jennifer?
- Hoćeš, Timothv, hoćeš - šaptala je ona i dahom mi još jače
zamagljivala stakla.
- Zar neće biti dosta da ti sve ispričam?
Odmahnula je glavom.
- Kad sam tako zaboravljiva! I zbunjena. Bolje da ti to na-
pišeš. Ti si reporter, znaš to bolje od mene. Daj, molim te!
Odjednom se magla počela razilaziti. Na staklima i u mojoj glavi.
- Tko to traži od tebe?
-Što?
Odmakla se i prestrašeno me pogledala. Izvadio sam rupčić iz džepa i pažljivo obrisao
naočale, pa sam je oštro pogledao.
- Tko je tražio od tebe da doneseš prikaz onoga što se sve
ovdje dogodilo?
Ustala je i ispružila obje ruke prema meni, ali ne da me približi sebi nego da se obrani.
- Timothv, kako možeš posumnjati u mene? Kako možeš i
pomisliti da bih ja tako nešto uradila? Pa, George za mene ništa
ne znači. On je podlac, a ti...!
Prekinula je tiradu i prestrašeno stavila ruku pred usta koja su tako mnogo brbljala.
- Dakle, George!
Bio sam bijesan, užasno bijesan.
-Ah, ne, nemoj!
Pošao sam prema njoj, ona je uzmicala. Nije imala dovoljno prostora za uzmak. Došla je do
kauča, a kad je htjela uzmaknuti još korak-dva, pala je nauznak. Oči su joj se zaustavile na
presvlaci za kauč, onoj koja je preksinoć pokrivala Ingersolea. Pogledala me užasnuto i još
jednom kriknula.
Spustio sam ruke koje su pošle prema njezinu vratu.
- Znači, i opet si došla k meni glumeći da me voliš. A ja,
budala...! To je bilo za »Bubanj«?
Jennifer je kimnula glavom.
- George te je nagovorio?
- On i O'Keefe.
- Krasno društvo! Prvoklasni novinari! Šalju djevojku da im
piše reportažu...!
Nervozno sam se ushodao po sobi. Za to vrijeme Jennifer se sabrala. Ustala je s kauča i
počela se dotjerivati. Podigla je suknju i popravila čarapu ne obazirući se na mene. Čelo joj
bilo namršteno, usnice stisnute. Bila je ljuta na samu sebe.
Zaustavio sam se i promatrao kako popravlja i drugu čarapu.
- Jennifer! - pozvao sam je.
Nevoljko je podigla glavu.
- Zar me zaista ne voliš?
- Tebe? - Ona je prasnula u smijeh. - Zar ti još nije jasno
kakvo mišljenje imam o tebi?
-Jennifer...!
Prišao sam joj i ispružio ruke. Spustila je suknju i prezirno mi se nasmijala. Udarila me po
rukama.
- Makni se! - rekla je ljutito. Onda je izašla u predsoblje i
prišla telefonu. Ponovila se scena kao i prije dva dana. Nazvala
je Georga, mogao sam se kladiti.
- George? - dopro je njezin glas u sobu u kojoj sam stajao
kao izgubljen.
Jennifer ga je izvještavala o neuspjehu svoje misije.
I
Oglasilo se zvono.
- Odmah - viknuo sam iz kupaonice.
Pogledao sam se još jednom u ogledalo i ustanovio da me iz njega promatra bistar mladić
pun samopouzdanja.
- Tako je, glavu gore, momče. I na posao! - rekao sam mu
zadovoljno.
Pošao sam prema vratima i otvorio ih. Preda mnom je stajao onaj odvjetnik iz New Yorka,
debeljuškasti i uglađeni Tub Wyl-
lis.
- Vi? - iznenadio sam se. - Sto opet želite?
Nije mi odgovorio. Pao mi je u naručje, a zatim spuznuo na pod. Njegove oči zurile su u
mene stakleno, bezizražajno, s ulaštena poda, gdje je ležao raširenih ruku.
Bio je mrtav, naravno.
12. POGLAVLJE
Suze su mi navrle na oči. Obuzeo me bijes, nemoćan bijes. Najprije onaj Ingersole, a sad i
ovaj prokleti advokat! One budale, policajci, sigurno će mi i ovoga htjeti natovariti na leda.
Promatrao sam odvjetnika i bijesno gunđao riječi od kojih bi pocrvenjeli i okorjeli cenzori.
Tek nakon dvije minute opazio sam nešto tamno na onom dijelu bijele košulje Tuba
Wyllisa što ga je djelomično sakrivao kaput. Gurnuo sam tamo ruku i odmah je izvukao,
kao da sam dotakao žeravicu. Ruka je bila mokra, krvava.
Dakle, odvjetnik nije otrovan!
- Hej, Timothv! - čuo sam nečiji glas. Podigao sam pogled i
na vratima ugledao Debelog Bugsvja. - Zar ne običavaš zat
varati vrata? - pitao me prijazno. - Znaš dobro da i u Pren-
ticevilleu...
Ostatak rečenice sačuvao je za sebe. Vidjevši odvjetnika podno mojih nogu i zakrvavljenu
ruku koju sam još držao u zraku, nadomak očima, pretvorio se u lososa na suhom. Samo je
otvarao i zatvarao usta iz kojih se čulo tek šištanje.
Pomogao sam mu.
- Da, to je Tub Wyllis, advokat iz New Yorka. Mrtav! Ubijen
metkom u prsa!
- Ti? Opet ti?
Odmahnuo sam glavom.
- Nisam ja!
Debeli Bugsy kleknuo je pokraj mrtvaca.
- Ne dirajte ga! - upozorio sam ga.
- Zašto?
Nisam mu odgovorio pretpostavljajući da to gradivo uče policajci na samom početku
stručne izobrazbe, odmah nakon Ustava i baratanja oružjem. Pokazao sam mu glavom
telefon.
- Pozovite Callaghana!
Pogledao me, a onda se bez riječi uputio do telefona. Prolazeći pokraj mene, dobacio mi je:
- Ne diraj ga!
Nisam se osvrtao na njegove riječi. Odjednom sam ustanovio da me više ne zanimaju ni
odvjetnik, ni Ingersole i njegov ubojica. Ništa, ama baš ništa, osim možda Kathleen, i to
samo na sentimentalno-erotskoj osnovi. Zašto, zapravo, da se ja tu bakćem sa svim tim
problemima, umorstvima, nepoznatim žrtvama? Sve se to mene nimalo ne tiče, ja sam čist
u tim stvarima, niti sam ubio niti me zanima tko je to učinio. Želim jedino da me ostave na
miru.
Okrenuo sam se i otišao najprije u kupaonicu, gdje sam vrlo savjesno oprao krvavu ruku, a
zatim se vratio u sobu. Došavši do naslonjača, uvukao sam u nj i skinuo naočale. Pričekat
ću, mislio sam, još narednika, jer znam da formalnosti oko utvrđivanja identiteta
ubijenoga i ostalih nužnih sitnica ne mogu izbjeći. Ali, nakon toga želim da me ostave na
miru.
Ne znam koliko sam vremena sjedio zavaljen u naslonjaču i igrao se naočalama vrteći ih u
ruci, buljeći u prazno i ne misleći ni na što, kad je u sobu banuo narednik Callaghan i sve
pokvario.
- Timothy, ovo već graniči s drskošću! - viknuo je s vrata.
- Što? Tko? Što?
Nisam se snašao, vraćen tako grubo na zemlju.
- Dokle ćeš ubijati ljude ne obavještavajući prethodno po
liciju?
Narednik se nagnuo nada me tako da sam mu iz usta osjetio zadah luka.
- Što želite?
Stavio sam naočale na nos i sad već dobro raspoznavao sve crte njegova lica. Činilo mi se
čak, ali se ne bih usudio kladiti, da sam na desnom krajičku njegovih usnica primijetio i
mrvicu kobasice.
- Namjeravaš tjerati šegu sa mnom?
U blizini mojega nosa zaustavila se njegova golema dlakava šaka.
Ne, ne, samo ne nasilje!
- Narednice - uzdahnuo sam uzmakavši - ja sam nevin.
Neviniji od najbezazlenijeg dojenčeta, kunem vam se!
- Nikako!
Moja grimasa dovoljno je rječito govorila, ali narednik nije bio zadovoljan.
- Ti tvrdiš da advokat nije prije sat vremena mogao ući u
njegov stan?
- Nikako! - odgovorio je debeljko.
Callaghan me prepredeno pogledao.
- A prije dva sata? Tri? Četiri sata? Zar ga nije mogao
čekati u stanu? Tatcher ga već nalazi ovdje i - puf! - ucmeka!
Debeli Bugsy je i dalje odlučno odmahivao glavom.
- Isključeno! - rekao je uvjereno.
- Zašto?
- Ja sam se ovdje utaborio odmah nakon što mi je Taxter
rekao da je izgubio Tatcherov trag! Rezonirao sam: nekamo
mora doći, najvjerojatnije ovamo. I tu sam ga čekao! I zbog toga
bih vidio Wyllisa da je došao prije. A od sinoć je tu bio Taxter.
Rekao bi mi da je tko ulazio u stan!
- Nisi se udaljio ni na sekundu? - uzaludno je Callaghan
tražio rupu u iskazu.
- Jesam, kad su djevojka i on ušli...
- Eto! - uzviknuo je Callaghan slavodobitno.
- Ali, samo do ugla! Vratio sam se odmah. Rezonirao sam:
vrag ne spava!
Borio sam se protiv želje da ga potapšem po ramenima. Jednom ću mu se odužiti, u
novinama ću o njemu nešto napisati, bogami hoću!
-1? - Glas narednika Callaghana odjeknuo je šuplje.
- I... - Debeli Bugsy je završio svoj iskaz. - Nitko nije ni
izlazio ni ulazio!
- Kako se onda tu stvorio mrtvac, do vraga? - razbjesnio se
Callaghan.
- Netko je pozvonio i ja sam išao otvoriti vrata. Jennifer je
još prije bila otišla. Otvorio sam vrata i u naručje mi je pao
Wyllis. Isto onako kao onda Ingersole!
- A Bugsy, taj revni policajac, to nije vidio, premda je sjedio
na kućnom pragu! - Callaghan je poskakivao od bijesa prskajući
nas obojicu slinom.
Debeli Bugsy je pocrvenio.
predsoblje. Nije opazio mrtvaca na podu oko kojega su se još vrzmali fotografi, stručnjaci
za otiske prstiju i drugi iz narednikove ekipe. Starac je nogom zapeo za nogu pokojnog
Wyllisa, to gaje upozorilo da je još netko u prostoriji. - Pardon! - rekao je Gamble s
francuskim naglaskom i dostojanstveno skinuo polu-cilindar pred mrtvacem. Zatim je
krenuo prema meni.
Nije se obazirao na narednika i Debelog Bugsvja. Njih je počastio samo dostojanstvenim
pozdravom, a meni je pružio ruku.
- Mister Tatcher - rekao je - drago mi je što vas vidim u
sretnijim okolnostima od onih noćašnjih.
-1 meni, Gamble - odgovorio sam. - Steve mi je rekao...
- Da, mister Tatcher - prekinuo me Gamble. - Nastavio sam
posao i došao do stanovitih rezultata. U prvom redu, ustanovio
sam da se piće o kojem je riječ - Gamble je tu letimice pogledao
narednika i debeljka tako da sam smatrao potrebnim da ga po
kretom ruke natjeram da nastavi bez ikakve bojazni - prodaje
samo u jednom dragstoru! Kod Perkinsove, na uglu gdje je ne
koć, prije 25 godina, imao bar pokojni Shortv. Nije uspjela pro
dati već desetljećima ni boce! Sve dok...
Gamble je načas ušutio, ponovo se osvrnuo i onda nastavio šaptom:
- ... sve dok odjednom orahovac nije ušao u modu!
- U modu? - upitao sam ne shvaćajući.
- Prije tri dana kupljena je jedna boca. Istog poslijepodneva
još šest, a dan poslije još jedna! Nije li to prava pošast?
- Hm, s obzirom na cijela desetljeća...
- Evo popisa!
Gamble je turnuo ruku u unutrašnji džep otrcana kaputa i tu dugo nešto čeprkao. Napokon
je izvadio zgužvan papir. Učinilo mi se da je to izrezak iz novina.
- Oprostite - trgao se starac kad je razmotao. - To je pro
gram utrka. Ako biste, možda, ponekad, znate, ja sam stručnjak
i za te stvari. Da? Ne? Kako želite. Ali, ako biste ipak... No,
dobro, dobro...!
Prijekornim pogledom ošinuo je Callaghana koji je počeo pokazivati znakove nestrpljenja.
Napokon se iz unutrašnjeg džepa kaputa pojavila i ceduljica. Tutnuo mi ju je u ruku.
13. POGLAVLJE
Započeo sam s viskijem. I to ne kod kuće nego u baru, kod Maca. Popio sam dvije čašice, a
onda sam s pomoću telefonskog imenika ustanovio gdje stanuju osobe s popisa što mi ga
je dao Gamble. Za svaki slučaj uzeo sam adresu i Henrvja Jarvisa, u nadi da će me možda
on ipak uputiti do Michaela.
Zašto sam sve to radio? Viski sam pio jer sam osjećao potrebu za nečim žestokim, a adrese
sam prepisivao jer sam odlučio da posjetim sve te ljude i da malo s njima porazgovaram.
Steve Roggers mi je jednom pričao da mnogi slavni detektivi vole razgovarati s ljudima,
bez obzira jesu li oni manje ili više umiješani u »stvar«. Uvijek to dobro dođe, ti razgovori.
Jer, ponekad se nešto omakne, neka riječ, neka pojedinost, i tako odjednom naletiš na
krivca, riješiš zagonetku.
Hoće li policija poći tim putem? Vrlo vjerojatno, čim je Callaghan naredio da se prepiše
popis. Ali, oni će to vjerojatno sporo, možda i ne tako pažljivo kao ja, pa sam odlučio da se
ne obazirem na njih. Osim toga, oni već unaprijed stvaraju zaključke. Jedna je
gradonačelnikova žena, drugog je narednik ispratio na vlak, treći... taj treći sam ja... četvrta
je žena policajca, a peta čangrizava i opasna samo za susjedstvo...!
To mi je bilo još jasnije nakon treće čašice. Osjećao sam se jak i sposoban da obavim
zadatak. Bacio sam barmenu zgužvanu novčanicu i upravo htio izaći kad me zaustavi
dijalog koji je dopirao do mene iz neposredne blizine:
- Ne valja ti posao, momče - govorio je promukao glas. - Ne
smiješ oklijevati. On priđe, a ti odmah taf, taf, taf! Da ne stigne
ni pisnuti!
- Zar sam oklijevao? - protuslovio je drugi glas. - Vidio si i
sam kako se svalio. Ne vjerujem daje dospio pomisliti na mater,
ako je uopće ima!
Stajao sam kao sleden. Tu iza mojih leda razgovaraju profesionalne ubojice, a ja upravo
njih tražim! One monstrume koji su otrovali Harolda i ucmekali Tuba, i hladnokrvno ih
prislonili na moja vrata! Oh, kad bih se sad mogao okrenuti i sasuti im šaržer u trbuh,
jednome i drugome. To bi bio pravi razgovor s ubojicama!
Na žalost, nisam se mogao ni maknuti. Noge su mi postale glinene, a krv kao da mi je
istekla iz žila. Barmen se nagnuo preko šanka.
- Pozlilo vam je, prijatelju?
Njegov me glas malo smeo. Zar on nije čuo riječi tih ubojica? Zar može biti zabrinut zbog
moje trenutačne slabosti, a ne obazirati se na profesionalne egzekutore koji se, usred
bijela dana, hvale zločinima?
Procijedio sam:
- Ništa, sve je u redu!
Barmen se tada, napokon, obratio ubojicama:
- A koliko vam plaćaju za statiranje?
- Statiranje? Budalo! Pa to je rola, jedna od najvažnijih rola
u filmu koji smo došli snimati u vaš šugavi grad! A on govori o
statiranju, čuješ li, Joe?
Nisam čuo odgovor Joea ni njegovo reagiranje na vrijeđanje glumaca-stručnjaka za
kriminalističke filmove. Noge su mi opet očvrsle, pa sam izašao iz bara. Pogledao sam još
jednom na cedulju i promrmljao:
- Nellie Ferguson!
Gradonačelnik Prenticevillea stanovao je, kao što mu i priliči, u lijepoj zgradi na kat, s
modernim širokim prozorima u prizemlju i sa zelenim kapcima na katu. Pokraj kuće
prostrana garaža u kojoj su smještena troja kola, poznajem ih dobro sva troja. I crni
»studebacker«, i zeleni »valiant« njegove žene, i žućkasti »jaguar« njihove kćerke. Jasno,
poznajem ih onako iz daljine.
Pozvonio sam ponavljajući u sebi pitanja što sam ih namjeravao postaviti gospodi Nellie.
Otvorila mi je mlada vitka djevojka u kućnoj haljini, nemarno zakopčanoj. Učinilo mi se da
djevojka nema ništa ispod haljine, ali to sad nije smjelo biti
važno. Još sam jednom u sebi ponovio prva tri pitanja za Nellie Ferguson.
- Ha... ovaj, da... trebao bih gospođu Nellie Ferguson! -
rekao sam.
- Mamu? A zašto? - djevojka me odmjerila od glave do
pete.
- Tako... Nešto bih je pitao...
Iz dubine stana netko je riknuo. Djevojka se okrenula i malo se nagnula. Tom sam prilikom
ustanovio da zaista nema ništa ispod kućne haljine. Barem ne u predjelu lijeve dojke. Ali,
to sad...
- Traži mamu! - odgovorila je gradonačelnikova kćerka na
rikanje. - Ne znam... Neće da kaže. Čini mi se da nešto prodaje.
Uostalom, dođi!
Djevojka me još jednom pogledala, a onda mi okrenula leđa i udaljila se lagano njišući
donjim dijelovima tijela. Za nju vjerojatno nisam postojao. Umjesto nje, pred očima mi se
ukazao gorostasni lik gradonačelnika Fergusona, s obrijanim lijevim dijelom lica. Bio je
odjeven samo u hlače i bijelu potkošulju, iznad koje su se raširila snažna ramena
prekrivena kovrčavim crnim dlakama.
-Sto je? - upitao je grubo. - Ako nešto prodaješ, nosi se! A ako želiš gnjaviti o službenim
stvarima, za to postoji ured. Dođi sutra! Ja sad putujem u Springhot i nemam vremena da
brbljam! Dakle?
- Trebam vašu gospođu! - rekao sam čim mi se za to ukazala
prilika.
- Zašto? Reci meni!
- Trebam upravo nju, a ne vas, gospodine Fergusone. Go
spođu osobno!
- Balavce, kako to sa mnom razgovaraš? Što ti treba ona?
Kazuj!
- Htio bih joj postaviti nekoliko pitanja...
- Kakvih pitanja? U vezi s čime?
- Pa, ovaj, kad već navaljujete... - Premjestio sam se s noge
na nogu. - Ja, ovaj, rješavam slučaj jednog umorstva, zapravo
dva, pa ispitujem ljude koji su na popisu osumnjičenih. A kako
je i vaša...
Nisam dospio dovršiti rečenicu. Gospodin Ferguson me zgrabio desnom rukom za kaput,
košulju i kravatu, sve istodobno, podigao u zrak i ponovo spustio na zemlju.
- Kakav zločin? Kakvi osumnjičeni? Moja žena?
Podigao sam se i počeo prašiti hlače, ali sada s veće udalje
nosti od neljubaznog domaćina.
- Hej, nisi li ti ono piskaralo što radi za Joea, a sada je
umiješan u trovanje onog stranca? Ha? Govori!
Kimnuo sam glavom.
- Ja sam Timothv Tatcher i radio sam kod »Bubnja«. Dvaput
sam imao čast da se upoznam s vama, ali vi, čini se...
-1 ti, ubojico, što šećeš gradom zahvaljujući gluposti našega zakona koji dopušta polaganje
kaucije, ti se usuđuješ govoriti o nekim osumnjičenima... Eh, sad ću telefonirati policiji...!
Okrenuo se oko svoje osi i jurnuo u stan. Ja sam se okrenuo također oko svoje osi i jurnuo
što dalje od gradonačelnikove kuće. Sad sam već i ja dijelio Callaghanovo mišljenje da
Nellie Ferguson treba brisati s popisa osumnjičenih. Pametnije je to nego sukobiti se s
njezinim mužem.
Kad sam se zaustavio, ustanovio sam da mi je najbliža adresa Henrvja Jarvisa. Zapravo,
kuća iza koje sam se sklonio i provjerio postoji li još opasnost zvana Ferguson, bila je
upravo ona u kojoj je stanovao Henry Jarvis. Njegovo ime našao sam i na zvoncu kod
ulaznih vrata. Popeo sam se na treći kat i pozvonio na kraju hodnika.
Vrata je otvorio muškarac razbarušene kose, s koštanim naočalama crne boje, s novinama
u ruci.
- Stanuje li ovdje Henry Jarvis? - upitao sam i istodobno
pokazao na mesinganu pločicu na kojoj je pisalo to ime.
Čovjek razbarušene kose potvrdio je.
- Je li kod kuće?
Potvrdio je i to.
- Mogu li s njim razgovarati?
I treći put čovjek je dao potvrdan odgovor.
- Hoćete li ga, molim vas, pozvati? - zamolio sam.
- Što ga trebate?
- Htio bih ga nešto pitati - rekao sam.
- Što?
nozi. Viknuo sam od boli, ali se nisam oborio na vjerolomnog Indijanca nego sam mu
ponudio lulu mira.
- Ne pušim lulu, samo cigarete - rekao je dječak normalnim
glasom i skinuo perjanicu s glave. Odbacio je tomahavk u hod
nik i izašao na stubište, zatvorivši za sobom vrata.
- Daj! - rekao je i pružio ruku.
Eto neprilike! Ja ne pušim, prema tome, ne nosim sa sobom ni cigarete, a o jednoj cigareti
ovisi možda tajna smrti Harolda Ingersolea. Ipak, izvukao sam se. Lukavo sam pogledao
dječaka - moglo mu je biti deset, najviše jedanaest godina, ali bio je nizak rastom. Pogled
mu je bio bistar.
- Ne znam kakve želiš - rekao sam mu - zbog toga je bolje
da uzmeš novac i kupiš što ti odgovara!
Usta su mu se raširila od uha do uha, oči zasjale. Bio je to pun pogodak. Pružio je ruku.
Stavio sam mu na ispruženi dlan novčanicu od jednog dolara. Očito je bio zadovoljan.
Trebalo je, dakle, iskoristiti situaciju.
- Mike, dobit ćeš još dva dolara ako mi odgovoriš na jedno
pitanje - rekao sam dječaku i povjerljivo ga odvukao u sasvim
suprotni kut stubišta.
- Zar i vi želite znati gdje se sastaje žena kućevlasnika s
onim trubačem? - upitao me užarenih očiju. - Ja ću vas odvesti,
sigurno ću vas odvesti.
- Ne, mene to ne zanima.
- Ne? - bio je razočaran.
- Nešto drugo - rekao sam. - Nešto u vezi s likerima.
- S likerima? - iznenadio se.
-Da.
Iz džepa sam izvukao još dvije novčanice po dolar i zamahnuo mu njima pred nosom.
- Što želite? - upitao je nestrpljivo.
- Jesi li ti ovih dana kupio bocu likera od oraha kod stare
Jenkinsove?
Kimnuo je glavom i sa zanimanjem očekivao nastavak.
- Zašto? Za koga? - upitao sam.
- Zašto? Skupili smo nešto novaca, nas petorica iz kuće i Al
iz kuće preko puta. Onda su došle cure, pa smo htjeli s njima
plesati, malo se ljubiti, štipati i tako dalje. Znate već što rade muškarci sa ženama, zar ne?
Potvrdio sam.
- A onda je Pete rekao da to neće ići bez alkohola jer, koliko
on poznaje žene, one dopuštaju sve tek kad se opiju. Odlučili
smo kupiti alkohol. Ja sam otišao u dućan i tamo mi je stara
utrapila orahovac. Cure su počele cugati kao divlje, maloj Betty
je odmah pozlilo, Diana je počela pjevati i plesati, a samo je
Pearl dopustila da je štipamo. Onda smo se posvađali, Betty je
povraćala niz stube i došao je Armour, kućevlasnik, i sve nas
otjerao. I... to je dosta?
- A boca?
- Bacio sam je u dvorište. Razbila se na deset milijuna tisuća
komadića!
- Bila je prazna?
- Sasvim prazna. Ono malo likera što je ostalo izlio je Pete
Diani za vrat. Rekao je da će možda biti popustljivija, ali nije
bilaninakon toga. Inače...
- Što inače?
- Ne sviđa mi se orahovac. Onaj od naranče je bolji. Vama
nije?
- Da, imaš pravo - rekao sam uvjerljivo.
- A moj novac?
Ispružena ruka podsjetila me na neizvršenu obavezu. Gurnuo sam novčanicu na prljavi
dlan.
- Gospodine, ako ipak želite vidjeti gdje se sastaje gospoda
Armour s trubačem, za dolar bih vas...
- Nije potrebno, Brza Nogo! Požuri jer u 3 i 30 imaš sat, a
Apaši ne čekaju!
Jurnuo sam niz stube praćen zaglušnim »Iiiiiii...«. Još jedan manje s popisa osumnjičenih. I
tri dolara manje u mojem džepu. Neka, pomislio sam, ipak se isplatilo!
Alice Štake bila je sljedeća osumnjičena osoba. Ona čangrizava žena koja je, prema
riječima Debelog Bugsvja, prava opasnost za susjedstvo.
I to je bila neugledna i tmurna stambena zgrada. Alice Štake, ud. želj., kako je pisalo na
emajliranoj pločici, stanovala je u prizemlju. Vrata je otvorila ona osobno. Bila je to mršava
žena
žute kože i sivih očiju. Kosu je imala savijenu u punđu iz koje su virile dvije igle.
Pogledala me vrlo nepovjerljivo. Uvidio sam da ovdje treba promijeniti taktiku.
- Ja sam reporter »Bubnja« - rekao sam i, ne čekajući njezin
poziv, gurnuo vrata i ušao u mračan hodnik. - Provodim anketu,
razgovaram s građanima i građankama Prenticevillea, pitam ih
o njihovim brigama i planovima, ras...
Udova Štake držala je još ruku na kvaki, ali oči su joj promatrale reportera »Bubnja« sa
zanimanjem.
- Vi pišete za novine, mladiću? - upitala je meketavim gla
som.
- To mi je posao! - rekao sam i lagano se naklonio.
Ona je zatvorila vrata, zaključala ih i pokazala mi put u kuhinju. Tu je izvukla stolac ispod
golema stola, na kojemu se zadržalo još nešto brašna, dva-tri listića salate, prljav tanjur i
nož.
- Sjednite! - rekla je.
Sjeo sam. U posljednji trenutak sjetio sam se da mi je potreban notes. Prekapao sam
očajnički po džepovima, ali ništa nisam uspio naći. Pod ruku mi je stalno dolazio papirić s
popisom osumnjičenih i papir što sam ga upotrijebio da na njemu ispišem svoje zadatke u
»slučaju Ingersole«. Odlučio sam se napokon za ovaj drugi, izvadio ga, previo i pripremio
se za pisanje.
Udova Štake promatrala je sa zadovoljstvom moje pripreme.
- Zašto vi - upitala me, podbočivši se rukama - ne pišete u
»Bubnju« o Bessie Nichols?
- O? - Nagnuo sam se prema njoj da bolje čujem.
- O Bessie Nichols! O onoj pokvarenoj kurvi, pijanici, pro
palici, ispičuturi, o onom državnom neprijatelju broj 1!
Lagano sam se nakašljao.
- Oprostite - rekao sam - moja je dužnost da vodim anketu.
Da s vama razgovaram o vašim brigama i problemima, o vašem
mišljenju, o...
- Pa, to su upravo moje brige i moji problemi. Sad ću vam
reći i svoje mišljenje o toj prokletoj Bessie Nichols, o kojoj
»Bubanj« ne piše, a imao bi pisati dane i dane, samo kad bi sve čuo o njoj... - počela je Alice
Štake.
Ženin pledoaje potrajao je svakako više od trideset minuta. Samo u početku slušao sam što
je sve rekla o svojoj susjedi Nicholsovoj, s kojom je inače do prije tri tjedna bila intimna
prijateljica, a koja je... Srećom, misli su mi ubrzo skrenule drugim putem, prema ostalim
osumnjičenima, pa onda nečemu što sam jutros zapazio, zatim Fergusonu i njegovoj kćerci
i njezinoj kućnoj haljini, pa Callaghanu...
Trgao sam se osjetivši kako me netko poteže za ruku.
- Ali, ništa niste zabilježili - čuo sam glas udove Štake. - A
rekla sam vam nekoliko vrlo važnih pojedinosti koje nećete ni
kako moći zapamtiti...!
- Budite uvjereni da hoću - promrmljao sam i jedva otvorio
oči. Preda mnom na stolu, uz dvije minijaturne čašice, stajala je
boca likera. Zatreptao sam očima i ponovo ih širom otvorio. Ne,
nisam se prevario. Bila je to boca likera. Orahovca.
- Sad ću ja otvoriti, odmah! - rekla je udovica, uhvativši moj
pogled. Dok je ona švrljala po kuhinji tražeći otpirač, zgrabio
sam bocu i prinio je bliže očima. Da, boca je bila čvrsto zatvo
rena. Onakva kako je stigla iz tvornice.
Starica je donijela vadičep.
- Kupila sam bocu da se osladim na dan kad Bessie dobije
otkaz - nastavila je - ali sad, kad ste došli vi i kad »Bubanj«
uzima cijelu stvar u svoje ruke, sad ćemo je otvoriti.
- Ne, ne, ne, nikako! - uzviknuo sam dižući se sa stolca. - Na
dužnosti nikad ni kapi alkohola, to je moja deviza. Osobito kad
je riječ o tako važnom materijalu kao što je ovo što ste mi
ispričali...
- Ali, kamo se žurite? - prepala se žena. - Imam još toliko
toga da vam ispričam...
- Zurim se radi lista. Da materijal ude u prvo izdanje. I da
pošaljem foto-reportera. Znate, treba nam slika!
Jednostavno, pobjegao sam ostavivši je s punom, neotvorenom bocom.
Tek sam na ulici odahnuo. Riješio sam se udovice Štake i još jedne boce likera. Izvukao
sam papirić s popisom osumnjičenih.
I opet sam mogao precrtati jedno ime. Bez bojazni da, možda, griješim.
To sam i učinio položivši papirić na koljena. Bilo je to opasno balansiranje na jednoj nozi,
ali posao sam uspješno obavio.
Odjednom sam začuo škripu i zvuk automobila. Tik pokraj mene projurio je crni auto. Bila
su to otvorena kola najnovijeg tipa. U automobilu su sjedila dva muškarca.
- Hej, Timothv, šta to radite? - upitao me netko odozgo.
Pogledao sam najprije dolje i ustanovio da još držim lijevu nogu,
savijenu u koljenu, u zraku. Onda sam pogledao gore i vidio na
prozoru ukrašenom cvijećem glavu Debelog Bugsvja. Spustio
sam nogu i nasmijao se znancu.
- Uplašio sam se da će vas ovi u automobilu pregaziti -
vikao je dalje policajac sa svojega prozora. - Čini mi se da su se
predomislili u posljednji trenutak! Ili su vidjeli mene na prozoru
pa su_sL prepali!
Uplašen,~pogtedacrsam na^ćestu. Vidio se trag automobila
koji je skretao prema pločniku, nekako baš prema mjestu na
kojem sam ja stajao, a onda je ponovo skrenuo prema sredini
:olnika._Počeo_sani_drhtati. /—
- Dođite goreT^pozvaolne debeli policajac. - Moja će vam
žena nešto spremiti da se oporavite od straha.
Više mrtav nego živ, uspeo sam se do stana Debelog Bug-syja.
14. POGLAVLJE
Vrata su se otvorila i, prije nego što sam pozvonio, dvije su me ruke snažno zagrlile.
- Uđite - šapnuo mi je dubok glas u samo uho.
Osjećao sam se vrlo siguran i miran u snažnim rukama krupne crnomanjaste žene. Povela
me u sobu kao da sam dijete i smjestila u naslonjač blizu prozora ukrašenog cvijećem, po-
milovala me po kosi, a zatim jurnula u kuhinju njišući svojim snažnim bokovima i vukući
za sobom papuče, s ružičastim kuglicama od filca na bosim maljavim nogama.
- Sad će Cecilie, sad - govorio mi je Debeli Bugsy tapšući
me po ramenu. Košulja mu je bila razdrljena na prsima, a silna
trbušina pravila je nekoliko nabora iznad hlača na kojima nije
bilo zakopčano najgornje dugme.
Cecilie je donijela golemu čašu punu soka od grepfruta u kojem su se kupale kockice leda.
Godila mi je hladna tekućina koja mi je klizila niz grlo. Ispio sam čašu do dna i onda opazio
da je sok bio pomiješan s rumom.
- Je li vam prijalo? - upitala me gospoda Swan.
- Jeste li se smirili? - raspitivao se njezin suprug, koga, čini
se, nije smetala ženina nježnost što ju je iskazivala prema meni.
Kimnuo sam glavom jednome i drugome, a zatim se naslonio na naslonjač, proživjevši u
duhu još jednom scenu s automobilom. Stresao sam se i šapnuo:
-Još!
-Sok?
Kimnuo sam glavom.
- Jadni mali! - rekla je žena mužu i papuče su joj još jednom
zakloparale prema kuhinji.
Otvorio sam oči i sreo Bugsvjev pogled.
- Umalo da vas nisu... - uzdahnuo je.
- Nisam ih primijetio - promrmljao sam. - Tek kad ste me vi
upozorili, shvatio sam što su namjeravali.
Mislio sam da ovaj put znam tko je naredbodavac, ali to svojoj sugovornici, jasno, nisam
priznao.
- Zašto mu to niste rekli?
Nasmijala se.
- Tom šeprtlji? Uostalom, zašto da vas tjeram iz kuće? Ne
mislite li da bismo se mogli bolje zabaviti? Osobito sada. Oso
bito sada kad smo sami?
Približila mi se i stavila svoju snažnu ruku na moju kosu. Glava mi se malo ulekla pod
pritiskom. Htio sam se pridići, ali bez uspjeha. Gospoda Svvan prikliještila me u naslonjač.
- Već godinama želim takvu štrklju kao što si ti - šaputala mi
je strastveno. - Dosta mi je debelih mješina! Žudim za sitnim
stvorenjem, kosturom prekrivenim samo kožom, mužjakom ko
mu će škripati kosti kad ga zagrlim!
Zagrljaj Cecilie Swan nalikovao je na zagrljaj anakonde. Jedino što zmija nema brčiće iznad
usnica, pa njezini poljupci vjerojatno ne škakljaju žrtvu u tragičnoj situaciji!
Izmigoljio sam se ispod tijela strastvene žene.
-Ja bih...
- Što god želiš, mali moj - rekla je Cecilie i teatralno raširila
ruke. - Samo reci, ispunit ću ti svaku želju!
-... Još malo voćnog soka!
Pogledala me iznenađeno, ali je krenula prema kuhinji.
- Ili - predomislio sam se - imate li možda likera? Od oraha,
možda?
Odlučno je odmahnula glavom.
- Na žalost, nemam! Ali, soka koliko ti duša želi!
- Zaista nemate? Ni za mene?
Uložio sam mnogo napora da u pogled koji sam joj uputio unesem i dozu zavodljivosti.
Raznježila se.
- Slatki moj mali - vrisnula je zadivljeno - kako si dražestan
kad me pogledaš tako milo preko tih svojih naočala. Ljubim te!
Tijelo joj se počelo kotrljati prema meni. Uzmaknuo sam i ispružio obje ruke pred sebe.
- Ne! - viknuo sam. - Ako me imalo ljubiš, dat ćeš mi ora-
hovac!
Stala je u nedoumici. Casak kao da se u njoj vodila velika borba. Napokon je žalosno
odmahnula glavom.
I
Gospoda Jenkins, koja je znala sve tajne ovoga grada, odmakla se od mene i podigla
pletivo.
- Zanima li vas još štogod? - upitala je.
- Ne, ne - rekao sam brzo.
- A onaj advokat - nastavila je onda ona - što ste ga našli na
vratima, bio je odsjeo u »Celticu«? On je iz New Yorka, zar ne?
- Neee, nnne znam - promucao sam i pozdravio sveznajuću
osobu. Kad sam izlazio iz trgovine, čuo sam još njezin ljubazni
glas:
- Lil, ovo je bio Tatcher, onaj koga sumnjiče...
Vozač je već zaspao za upravljačem, premda nisam dugo izbivao. Kad sam ušao u kola, on
je lijeno stavio u pokret auto i zapitao:
- Kamo sada?
- Tamo gdje sam prije rekao - odgovorio sam suho. Bio sam
ljut i zbog toga što sam mogao i gospodu Swan brisati s popisa
osumnjičenih, premda sam joj poželio električnu stolicu kao
djelomičnu naknadu za zagrljaj kojim me bila usrećila.
Otto Quarda, kao i gradonačelnik, stanovao je u predjelu vila. Ali, nije ga bilo kod kuće.
- Njega uglavnom nikad nema kod kuće - rekla je služavka,
simpatična debela Crnkinja. - A kad dođe, zadrži se samo dan-
dva. Poslovan čovjek!
- Žao mi je - rekao sam, a Crnkinja mi je na to pokazala dva
reda bijelih zuba.
15. POGLAVLJE
Odredili su da budem mamac.
Nešto nalik na sir postavljen usred mišolovke, ili na tele koje treba da privuče lava. Jedina
je razlika, po mom shvaćanju, bila u tome što sir, pa donekle i tele, imaju više mogućnosti
da se izvuku. Miševi i lavovi ne operiraju otrovima i revolverima kalibra 9 milimetara. A
osobe koje ja treba da namamim, stručnjaci su za takve igračke!
Bilo mi je jasno da će mi i Chester Rowe, treći iz serije mrtvaca dopremljenih na vrata mog
stana, pričiniti poteškoće. Ipak, nisam vjerovao da će to uroditi tako teškim posljedicama.
Dotad su me optuživali da sam kriv za prva dva umorstva; ovaj put kaznili su me tako što
su me proglasili nevinim. Ali, zaključili su da, s pomoću mene, mogu pronaći prave ubojice.
I na tome je počivala cjelokupna moja tragedija.
Najprije sam bio oduševljen kad su na policiji, kamo smo došli gospoda Harrington i ja,
nekoliko minuta nakon što sam Callaghanu javio posljednje novosti iz svoga predsoblja,
zaključili da me ne treba smatrati ubojicom. To je bio, u neku ruku, i rezultat mojega
čvrstog alibija, cementiranog izjavama taksi-vozača koji je, srećom, imao dobru memoriju,
zatim gospode Štake, Henrvja Jarvisa, Crnkinje, pa čak i tako krupnih svjedoka kao što su
debeli Bugsy i sam gradonačelnik Prenticevillea Fer-guson. Slično mišljenje iznio je i
Callaghan, koji je skupu, što se sjatio u meni već poznatoj sobi za preslušavanja, predočio
situaciju u vezi s umorstvima u našem gradu.
Skup je bio zaista impozantan. Doduše, nedostajala je Cas-sandra Harrington koju su
odmah, nakon nekoliko njezinih otrovnih primjedaba na račun policije, njezina šefa i
gradonačelnika, otpremili kući, ali su zato bili mnogi drugi odličnici. U prvom redu
Ferguson.
L.
Susrevši se s njegovim pogledom, sav sam se stresao. Sjetio sam se našeg razgovora prije
nekoliko sati, i to mi je bilo dovoljno da požalim što umjesto Rowea nisam ja pao u naručje
gospodi Cassandri.
Tu je bio i šef policije, Ralph Husted, tamnoputi čovjek, uvijek masna lica. Njih dvojica
stalno su nešto šaptali i ponekad bacali pogled na mene.
Govorio je uglavnom samo jedan čovjek.
Nisam poznavao tog suhonjavog muškarca. Bio je nizak, niži od mene, a govorio je
pospanim glasom, što je prekidao od vremena do vremena zdušnim zijevanjem.
- Gospodo - govorio je - nisam došao ovamo pričati. U
Prenticevilleu su ubijena tri čovjeka. Na meni je da otkrijem
ubojicu. Vi mi u tome ne možete mnogo pomoći. Bolje je da mi
mnogo ne smetate. To će biti vaš najbolji prilog hajci na ubojice!
Ferguson i Husted zgledali su se, crveni u licu. Iz drugog kuta, Callaghan je gledao oniskog
čovjeka s nesumnjivim poštovanjem. Debeli Bugsy se nije usudio ni disati, takav je dojam
učinio na njega taj došljak.
- Kao što ste se i sami osvjedočili - nastavio je Archibald
Clay, tako se naime zvao govornik - u Prenticeville su sada
uprte oči Sjedinjenih Država. Ne zbog njegovih turističkih vred
nota ni uspjeha njegove momčadi bejzbola. Vaš grad postao je
poznat zbog serije ubojstava, i zbog načina na koji su žrtve pro
nađene: naslonjene na vrata ovoga čovjeka (tu je pokretom ra
mena pokazao na mene). Svakako, zanimljiv slučaj kojim ću se
sad ja pozabaviti!
Govornik je nakon tih riječi zastao i vrškom kažiprsta izvukao iz oka žućkast krmelj. Ta
stanka pojačala je učinak njegovih riječi, a istodobno je omogućila Fergusonu da nešto
šapne šefu policije, Debelom Bugsvju da otare nos, Callaghanu da se premjesti s noge na
nogu, a meni da sklopim oči razmišljajući što će sada biti.
- Ja nemam vremena na bacanje - nastavio je Clay. - Zbog
toga ćemo ja i moja ekipa odmah prići poslu. Vas pak, gospodo,
ponovo molim da nas u tome što manje smetate!
U tom stilu došljak je govorio još dvije minute. Iz njegovih riječi napokon sam razabrao da
je on poručnik s Odjela za
umorstva njujorške policije, da je doveo sa sobom svoje najbolje ljude - nije rekao koliko -
da ima sva ovlaštenja i da kaponjama Prenticevillea ne ostaje drugo nego da mu prepuste
da vodi istragu.
- Dakle, sve je jasno - rekao je poručnik iz New Yorka
glasom iz kojega je izbijala dosada. - Odlučio sam da on (to sam
bio ja, Timothv Tatcher!) bude mamac s pomoću kojega ćemo
ščepati zlikovce!
Riječi su mu bile ispunjene samouvjerenošću i nadutošću.
- A ako se oni više ne pojave? Ako su završili posao? -
napokon je izrazio bojazan šef mjesne policije.
- Gdje su tri, tu mora biti i četvrti! - odgovorio je zijevajući
oniski muškarac u staromodnom dvorednom odijelu. - Ne vje
rujem da imamo takav peh da će oni prestati djelovati upravo
sada kad smo se mi pojavili!
- Prema tome, možemo očekivati i četvrtu žrtvu?!? - za
prepastio se Ferguson.
- Vjerojatno - odgovorio je njujorški policajac. - Barem još
jednu.
Sobom je prostrujao drhtaj jeze. Valjda me to potaknulo da se i ja javim.
- Oprostite, gospodine, ovaj... - počeo sam nesigurno. Čo
vjek se iznenađeno okrenuo meni. Možda je tek sad prvi put
shvatio da sam i ja čovjek od krvi i mesa, i da posjedujem dar
govora, pa možda i razum.
- No? - rekao je nestrpljivo.
- Kazali ste da bi moja uloga bila...
- Mamac! Mamac s pomoću kojega ćemo uloviti gangstere!
- A ne pretpostavljate li da bih ja tom prilikom... ovaj, kako
da kažem... da bih mogao stradati... Jedan hitac... Promašaj i...
On je raširio ruke.
- Hja - rekao je - tko radi, taj i griješi.
- Znači da bih mogao i poginuti...? - propitkivao sam se.
On je slegao ramenima i time mi sve rekao.
Pogledao sam sve oko sebe, ali nije se čula ni jedna jedincata riječca ohrabrenja. Samo je
Callaghan oborio pogled.
Njujorčanin je opet zaboravio na mene. Obratio se ostalima završnom rečenicom:
bih im spominjao, ali za mene su one ipak bile nešto, možda čak i stanovite karike i
karičice u lancu koji treba da sastavim.
Prema tome, vidite da nisam napustio namjeru da pronađem ubojicu. Zaista, nisam! Zašto
bi Timothv Tatcher prepustio slavu drugome, sada kada je već ipak nešto postigao i kad je
za to nešto i dobrano stradavao, primao batine, proživio svakakve strahote, nagrlio se
mrtvaca i prostitutke, a uza sve to jamačno izgubio namještenje? Da ne govorim o dobrom
glasu i ugledu...
Samo...
Da, tu postoji zaista teško rješiv problem. Policajci su me stavili u kućni pritvor, dopuštaju
mi izlaz samo uz njihovu kontrolu, onaj šutljivac, eto, i sada šeće - tobože nehajno - s druge
strane ceste i ispod oka gleda na vrata mojega stana, jednom riječju: ne mogu se maknuti.
A da bih proveo svoje planove, neophodno mi je potrebno da napustim stan. Makar samo
na sat-dva.
Ustao sam, prošetao se po sobi i ponovo legao. Moram van! Moram izbjeći njihovoj
kontroli, moram porazgovarati s Peggy!
Instinktivno sam osjećao da u smrdljivoj sobi ostarjele prostitutke treba potražiti ključ
koji otvara zagonetku smrti trojice došljaka.
Osim toga, moram porazgovarati i sa Steveom. Njegovi savjeti u tim sudbonosnim
trenucima bili su mi i te kako potrebni. A preko njega mogu doći i do Gamblea, a Gamble...
Kao podboden, skočio sam s kauča. Tako je, Gamble će mi pomoći da pobjegnem iz svojega
zatvora. Otrčao sam u predsoblje i nazvao Stevea.
- Steve, ovdje Timothv... - prošaptao sam u telefonsku školj
ku kad sam čuo portirov dremljivi glas. - Slušaj me pažljivo!
- Što je opet? - pitao je Steve. - Koliko već ima mrtvih?
- Zasad tri - odgovorio sam. - Ali, to sad nije važno. Nego,
stvori mi Gamblea. I to hitno.
- Zar se danas niste vidjeli? Rekao mi je...
- Da, ali trebam ga opet. Neka odmah dođe k meni! Na
pomeni mu da će mu se posao isplatiti, a neće biti potrebno
ništa drugo nego da leži na kauču!
- Hm, to će mu, koliko ga znam, sigurno odgovarati. A...
Šutljivac je buljio u mene još nekoliko sekunda, a onda se okrenuo i otišao. Bez pozdrava.
Razgovor s Gambleom nije trajao dugo. Brzo je shvatio što želim, i pristao je ne pitajući za
uvjete pod kojima ga unajmljujem.
- A oružje? - upitao sam ga na kraju.
Izvukao je revolver iz unutrašnjeg džepa kaputa.
- Evo. Kupio sam ga u prolazu. Trideset dolara!
Uzeo sam oružje, odvagnuo ga u ruci i pažljivo razgledao. Ne bih se mogao zakleti, ali
revolver me podsjećao na oružje koje sam jednom kupio kod svojega znanca Gila. Ali, sad
nismo imali vremena da raspravljamo o porijeklu tog devetmilime-traša. Glavno da imam
pucaljku...
Šutljivi detektiv bio je sigurno zadovoljan što se Gamble nije dugo zadržao u mojem stanu.
Osjećao sam na svojim leđima njegov prodorni pogled i nastojao da što brže odmaknem.
Gam-bleovo odijelo nije mi baš dobro pristajalo, polucilindar mi je svaki trenutak mogao
spuznuti preko lica, a revolver, zataknut za hlače, iznova me žuljao. Svemu tome dodajte
još i tremu, pa možete zamisliti kako sam se osjećao kad sam kradomice napuštao svoj
stan, u kojemu se Gamble već sigurno baškario na kauču ili u naslonjaču. Rekao sam mu
neka što češće prolazi pokraj prozora...
Zaokrenuvši iza ugla, odahnuo sam. Ubrzao sam korake, ali nisam smio skinuti ni
polucilindar ni otkopčati kaput. Za Pren-ticeville, kao i za njujoršku policiju, ulicama grada
koračao je ipak Gamble.
I Steve se prevario.
- Već si se vratio? - upitao je ne dižući pogled s knjige.
- Da - rekao sam.
Iznenađeno je podigao glavu.
- Ti? Čemu ta parada?
- U ilegalnosti sam - priznao sam mu.
- U Gambleovu odijelu?
Kimnuo sam glavom i ispričao mu kako je to bio jedini način da se izvučem iz stana koji je
pod paskom policije. Upoznao sam ga i s događajima u vezi s Rovveom.
Pred vratima sam zastao, popravio uniformu, stegao opasač namjestio odlikovanja. Onda
sam pokucao. Uzalud. Pokucao sam još jednom, snažnije.
- Tko je? - čuo sam iznutra kriještav glas.
Gurnuo sam vrata i ona su se otvorila. Peggy je sjedila pred zrcalom i vezala trake od
novinskog papira u kosu. Mršavo lice još joj se više izdužilo kad je u zrcalu spazila
vatrogasca sa šljemom kako joj se prikrada na prstima, s vatrogasnom sjekiricom u
podignutoj ruci.
Kriknula je i uhvatila se rukama za mršave grudi.
16. POGLAVLJE
Stao sam i gledao je što sam mogao krvožednije.
- Što hoćete? - prošaptala je napokon.
- Tebe!
Nacerila se koketno, ali pogled uperen u uzdignutu sjekiricu nije joj dopustio da to shvati
kao ljubavni izljev.
- Mene?
Rukom se dotakla kose. Nekoliko papirića promijenilo je položaj.
- Oh, mladiću, ali zar to moramo pod takvim uvjetima?
Oružjem? Ili da ti nisi od onih?
- Kojih? - upitao sam.
- Onih sadista, ili kako se već zovu.
Djevojčura se očito oslobodila straha, ili je to pokušavala, želeći stvoriti ugodniju
atmosferu.
- Jedan takav bio je već kod mene. Tukao me narameni
cama po golom trbuhu, a zatim sam mu morala noktima grepsti
kožu na leđima. Bio je, inače, vrlo drag čovjek! I bogato me
nagradio!
- Peggy - rekao sam - moraš mi reći istinu!
Ona me pogledala razrogačenim očima.
- Istinu?
Skinuo sam šljem sa glave.
- Ti? - vrisnula je i posegla rukom za cipelom sa šiljastom
petom. Ali, ponovo sam podigao sjekiricu i približio se djevojci.
- Da, ja! - procijedio sam. - Ovaj put nećeš uspjeti da me
otjeraš prije nego što sve saznam o onom čovjeku iz New Yorka!
Ruka joj se vratila na grudi.
- Misliš na onog malog...? Onog zbog kojega si me osum
njičio da sam ga otrovala?
Kimnuo sam glavom.
- Gospode Bože, što te toliko zanima...?
Da, tu je bila i boca orahovca. Prst, ili najviše dva, smećkaste tekućine nalazilo se još u boci.
- Što je rekao? - upitao sam Peggy, vrativši se do nje.
- Tko? Taj Ingersole, ili kako ga zoveš? Ništa. Ubrzo zatim
se oprostio i otišao.
- Zašto?
- Ne znam. Rekao je da ide leći u hotel jer da se ne osjeća
dobro. Ja sam ga isprva zadržavala, ali sam ga pustila, pogotovo
što mi je dao 50 dolara. A nije bilo više od devet sati, najviše
devet i četvrt, mogla sam još izaći da zaradim koji dolar... I tako
je otišao.
- Zauvijek?
- Nikad ga više nisam vidjela. Da, a onda sam pročitala u
novinama da je netko umoren, pa si došao ti i mene optužio, ali
nisam povezala malog iz New Yorka s otrovom... I to je sve!
- Da, to je sve! - ponovio sam i ustao. Strpao sam revolver
u džep, popravio uniformu i posegao za šljemom.
- Ideš? - upitala me Peggy prijateljski. Bacio sam na krevet
novčanicu od 20 dolara.
- Idem!
- Ovaj put bez svađe? - rekla je Peggy prateći me. - Znaš,
sad mi je žao za ono...
-Hm...
- Hoćeš li pristati na nešto? - upitala je, uhvatila me za ruku
i naslonila se na me.
- Što? - Odmakao sam se što sam dalje mogao.
- Popijmo čašicu i poljubimo se. Za pomirenje!
Vratila se do ormara i posegla za bocom koja joj je prva bila nadohvat ruke. Naravno, i
opet je to bila boca orahovca!
- Hvala! - dreknuo sam i jurnuo prema vratima.
Trebalo je što prije stići do »Celtica« i pronaći djevojku koja
dijeli praške protiv glavobolje od kojih se umire.
Brzo sam našao taksi i zatražio od vozača da me što prije doveze do hotela. Auto je krenuo
punom brzinom. Odjednom, vozač je naglo zakočio. Umalo da nije pregazio čovjeka koji je
dostojanstveno prelazio preko ceste u odviše tijesno skrojenom odijelu, navlas nalik na
moje odijelo što sam ga bio kupio kad sam primio prvu plaću.
17. POGLAVLJE
Hitao sam hodnikom i prelazio pogledom s broja na broj iznad dugačkog niza vrata. Iza
leda čuo sam zvuk: kao da su se neka vrata naglo otvorila i bučno zatvorila. Okrenuo sam
se i izvukao revolver.
- Vi? - prošaptao sam kad sam tri metra pred sobom ugle
dao Kathleen Wright. Bila je odjevena u sivi sportski kostim koji
nije mogao prikriti zamamnost njezinih oblina. Držala je u ruci
mali putni kovčeg.
- Vi? - prošaptala je ona i, uzmaknuvši, naslonila se na
vrata, koja je, čini mi se, trenutak prije bila zatvorila.
Nasmijao sam se zbunjeno i prišao joj, sakrivši revolver iza leđa.
- Kako ste? - upitao sam i pružio joj ruku koja je bila slo
bodna. Lijevu. Ona me gledala razrogačenim očima. Kao da ju
je zbunjivala moja prisutnost. Napokon je prebacila kovčežić iz
desne u lijevu ruku i rukovala se sa mnom.
- Koga tražite? - upitala me. - Mene?
- Na žalost, ne vas - odgovorio sam ne ispuštajući njezinu
meku ruku. - Drugu djevojku. Sasvim službeno! - dodao sam
brzo. Istodobno sam gurao revolver u stražnji džep na hlačama,
što je bilo teško jer mi je smetao kaput.
Djevojka je, čini se, svladala iznenađenje pa je sa zanimanjem stala razgledati moju odjeću.
- Čudite se? - upitao sam je.
Kimnula je glavom.
- Ne razumijem - rekla je.
Soba je bila prazna, krevet pospremljen. Učinio sam još nekoliko koraka kad sam
odjednom osjetio udarac po glavi. Zateturao sam, ali nisam pao. Pred očima mi se ukazala
nečija ruka koja mi je skinula šljem s glave. Jedan je glas rekao:
- Još jednom!
Odmah nakon toga uslijedio je i drugi udarac i sve oko mene obavila je noć.
I kad sam otvorio oči, oko mene je bio mrak. Glava me strašno boljela, ruke i noge također.
Pokušao sam se pomaknuti. Bez uspjeha. U ustima sam osjećao nekakav predmet. Pokušao
sam govoriti, ali nisam mogao. Jedino sam mogao disati, ali zrak je bio suh i vonjao je po
znoju.
Polako mi se počelo bistriti u glavi. Ustanovio sam da su mi ruke i noge svezane, da mi je
nekakva krpa u ustima i da sam u uskom, zamračenom prostoru. Nešto me škakljalo na
vrhu nosa, a kad su mi se oči malo privikle na tamu, utvrdio sam da je riječ o odjeći
obješenoj tik iznad mene. To me i navelo na pomisao da sam u - ormaru.
Glava me i dalje boljela, krpa u ustima imala je bljutav okus, osjećao sam se zaista bijedno.
Nisam znao koliko je vremena prošlo, je li dan ili noć.
Pokušao sam se prisjetiti prošlih događaja, detalj po detalj. Sjećam se vrlo dobro kako sam
došao u »Celtic« da potražim Vivian Drake, kako sam sretnim slučajem sreo Kathleen i s
njom proveo nekoliko ugodnih minuta, kako sam pošao u sobu broj 17. A dalje?
Da, netko me udario po glavi. Sjećao sam se dobro kako me pri prvom udarcu spasio šljem,
ali kako sam drugi udarac bio prisiljen podnijeti bez šljema na glavi. Tako su me
onesvijestili i vjerojatno strpali u ormar u hotelskoj sobi.
Ali, tko?
Odgovor je bio jednostavan: ubojice Harolda Ingersolea, Tuba Wyllisa, Chestera Rowea!
Nedostajala je još samo jedna malenkost: identitet!
U mraku je vrijeme sporo prolazilo. Izvana nisam čuo nikakvu buku, ničije pokrete,
nikakve znake života, pa sam zaista imao divnu priliku da temeljito proučim situaciju,
osobito u svjetlu najnovijih otkrića kod Peggy. Trag, koji sam sada već
prilično sigurno slijedio, navodio me da se ne zaustavljam na pola puta. Samo kad bih se
nekako izvukao iz ovog prokletog ormara...
I taj Steve je budala svoje vrste! Zar mu nije jasno da mi se nešto dogodilo kad me nema
toliko dugo?
Hm, a jesam li ja još u »Celticu«? Ili da me napadači možda nisu prenijeli na neko drugo
mjesto?
Ova moja razmišljanja prekinuli su zvukovi koji su svjedočili da je netko ušao u sobu. Kroz
vrata ormara čuo sam razgovor, ali nerazgovijetan. Odjednom su se vrata ormara otvorila
i svjetlo je obasjalo unutrašnjost mojeg privremenog boravišta.
Otvorio sam oči da vidim tko je došao. Uzalud. Jedno odijelo visilo mi je upravo iznad
glave.
- Misliš li da je to zaista najbolje mjesto? - čuo sam nečiji
glas.
- Nemamo mnogo vremena! Baci je ovamo i gotovo! - od
govorio je drugi.
Odjeća preda mnom se zaljuljala. U ormar je smješten neki teški predmet, i to tako da mi je
pritisnuo noge. Ali, krpa u ustima nije mi dopustila da se potužim.
U ormaru je ponovo nastao mrak. Noge su me već očajno boljele pa sam, ustanovivši da u
sobi više nema nikoga, počeo micati koljenima, milimetarskim pokretima, koliko su mi to
omogućivali konopci. Treba biti strpljiv, mislio sam. Nisam prestajao s tim pokretima ni
onda kad sam već htio svisnuti od boli. Ako sam želio odmaknuti onaj teški predmet, bio je
to vjerojatno jedini način.
Nisam se prevario. Moje micanje koljenima postiglo je nešto. U mraku ormara čuo sam
nakon stanovitog vremena slab uzdah, pa onda jači, i još jači, i napokon jecaj. Teret koji je
pritiskivao moje noge bilo je živo biće.
- Jao! - čuo sam sad sasvim razgovijetno. - Boli!
Osoba se počela micati, odjeća iznad nas zaplesala je divlje, a onda je bila zbačena u kut
ormara. Jedna ruka pipala je oko sebe i odjednom se zaustavila na mojem nosu. Tu je stala,
pa je oprezno nastavila istraživati. Došla je do mojih naočala, zatim se spustila na krpu
ugurana u usta.
Svjetlo je ponovo prodrlo u ormar, protrnuo sam od straha. Ali, to nisu došli prijašnji
posjetioci; to je moj sustanar otvorio vrata da ustanovi tko sam ja. Kathleen i ja istodobno
smo uzviknuli od iznenađenja. Ona glasno, a ja - s krpom u ustima.
- Ti? - kriknula je Kathleen. Kimnuo sam glavom koliko sam mogao, i pogledao je patnički.
Ona se počela odlučno me-školjiti i odjednom je ispala iz ormara, oslobodivši mi noge.
Zatim je otvorila i drugo krilo ormara. Čudio sam se što nije ustala, ali sam tek tada opazio
da su joj noge na koljenima stegnute remenom za hlače. Međutim, ruke su joj bile
slobodne, a rubac, kojim su prije vjerojatno bile svezane, ležao je na podu. Tako joj nije
bilo teško da se potpuno oslobodi, a onda posveti malo pažnje i meni.
Nagnula se prema unutrašnjosti ormara. Tek sam tada ustanovio da joj je lijepo lice
nagrđeno golemom masnicom oko lijevog oka. Kosa joj je bila razbarušena, a dražesni
kostim djelomično rasparan po šavovima. Dakle, i nju su napali!
Kathleen me uhvatila ispod pazuha i povukla prema sebi. Pokušao sam joj olakšati posao,
ali bio sam bespomoćan. Malo-pomalo, ipak sam se počeo micati. Djevojka je još snažnije
povukla, pa sam licem lupio o pod sobe. Nos me zabolio, ali osjećao sam se ipak ugodno.
Moja osloboditeljica okrenula me na leda, a onda se uspravila. Pogledom sam je nježno
milovao. I iz ove perspektive bila je dražesna.
Začudio sam se što me ne oslobađa konopaca. Otišla je nekoliko koraka dalje, pa je
dogurala naslonjač tako blizu da su mi vršci njezinih cipela, kad je sjela, dodirivali mišice.
Gledala me zamišljeno.
Bio sam zbunjen. A naš poljubac? A naše uzajamne simpatije? A naša zajednička
stradanja?
Učinilo mi se da Kathleen rješava problem koji nadmašuje njezine mogućnosti
prosuđivanja. Promatrala me i dalje ispitivački, a onda odnekud iz džepa iščeprkala
zgužvan paketić cigareta, izvadila jednu i zapalila. Otpuhujući dim, i dalje me promatrala
lijepim pametnim očima, od kojih je jedno bilo u modrom okviru.
Očima sam joj govorio mnogo toga. I kako mi je drago što me upravo ona spasila, i kako
me tište konopci urezani u ruke i noge, i kako je odurna krpa u mojim ustima, i kako ima
lijepe noge, i kako je volim. Na isti način pitao sam je što čeka, zašto me ne oslobađa?
Djevojka nije odgovarala.
Napokon je ustala iz naslonjača i prišla mi. Spretnim prstima vrlo je brzo odriješila uzao
kojim je bila stegnuta krpa. Ispljunuo sam je kao što žvakači duhana izbacuju svoju
omiljenu masu, a onda, udahnuvši zrak, izustio sam jednu jedinu riječ:
- Kathleen!
Ona se rastreseno nasmiješila, a zatim, i opet ozbiljna lica, nastavila odrješiti konopce na
mojim rukama. Kad joj je to uspjelo, konopce na nogama razvezao sam sam.
Nekako instinktivno osjetio sam da se nešto ispriječilo između nas, ali nisam uspio
dokučiti što. A više nisam bio u onako idealnoj prilici da razmišljam kao maloprije u
ormaru.
Osovio sam se na noge i posrnuo. Glava mi je, čini se, još patila od posljedica mučkog
napada iza vrata. Dovukao sam se do naslonjača i sjeo:
- Tko je to tebe napao? Zašto si došla za mnom, ili da nisu
oni provalili u tvoju sobu?
Kathleen nije odgovarala na pitanja koja su provalila iz mene.
- Treba da zbrišemo odavde! - rekla je i upitno me pogle
dala. Potvrdio sam da sam to kadar provesti u djelo. Od Rogger-
sa ću saznati sve što me zanima.
Kod vrata smo se sudarili. Iskoristio sam gužvu da je zagrlim, ali je ona pokretom ruke
suzbila moje pokušaje.
- Požurimo! - rekla je suho.
Izašli smo u hodnik. Bio je prazan, barem dok se nismo približili stubištu. Onda se pojavio
neki plećati muškarac. Njega, siguran sam, nikad dotad nisam vidio. Upravo sam se htio
vratiti u sobu da potražim svoj vatrogasni šljem, koji sam, činilo mi se, opazio ispod
kreveta, kad sam začuo prepirku između Kathleen i neznanca. Zapravo, on je nju držao za
ruku i silom je htio privući sebi, a ona se bijesno branila grebući ga noktima slobodne
ruke. Boreći se, stalno su mijenjali mjesta, tako da sam, dotrčavši do njih, morao malo
pričekati prije nego što sam
napadača udario sjekiricom po glavi. Prvi udarac nije bio najuspješniji, ali je zato drugi bio
pun pogodak. Nasilnik se skljokao na sag bez riječi.
Kathleen mi je zadihana pružila ruku i, pogledavši me nježno, šapnula:
- Hvala ti, dragi!
Onda smo pobjegli iz hotela ne obazirući se na histerične povike portira Stevea Roggersa.
18. POGLAVLJE
Kad je taksi krenuo, još sam vidio Stevea Roggersa kako se, vjerojatno prvi put u
posljednjih pet godina službe, izvukao za radnog vremena iz svoje portirske lože. Stajao je
na vratima hotela i, očajnički mašući rukama, davao mi znakove da stanem.
- Dalje! - vikala mi je u uho Kathleen, privivši se uza me.
Dao sam vozaču adresu svojega stana.
- Brže, što brže možete! - rekao sam mu.
- O. K.! - odgovorio je čovjek i dao gas.
Kathleen nije znala kamo se vozimo. Tek kad smo se zaustavili pred kućom koju je
upoznala onog dana kad mi je ponudila rublje, lecnula se:
- Ne! Ne! - kriknula je. - Neću k tebi!
Postala mi je još draža u svojoj čednosti i nevinosti. Nije kao druge koje na prvi poziv
dolaze u momačke stanove i bez trunka stida bacaju se u zagrljaj znanca kojeg su upoznale
prije pola sata.
- Draga, ne moraš se bojati mene, nego onih koji nas napa
daju. A jedino mjesto gdje smo sigurni, to je moj stan. Dođi!
- Ne! - Kathleen se još opirala, ali sam znao da nemamo
vremena za objašnjavanje. Otvorio sam vrata i, bacivši prethod
no novac vozaču koji me podrugljivo gledao, izašao iz kola i
povukao za sobom djevojku. Onda sam je uhvatio ispod koljena
i pazuha i, podigavši je, ponio prema stanu. Kathleen se oti
mala, bacakala nogama, vrištala, ali ja se nisam obazirao na to,
pa ni na poglede prolaznika privučenih nesvakidašnjom scenom
u toj inače vrlo mirnoj ulici. Jedini koji se nije mnogo obazirao
na događaje oko sebe, bio je čovjek na drugoj strani ulice. Njega
sam već prije bio zapamtio po šutljivosti.
Otključati vrata nije bilo baš tako jednostavno s teretom u rukama, ali i to mije pošlo za
rukom. Unio sam Kathleen u stan.
S Rovveom je, doduše, ne mogu povezati, ali zar nije i ovo dovoljno?
I još nešto: dobro se sjećam kako je problijedjela kad me ugledala da izlazim iz kuće u
kojoj stanuje Peggy. A morala je znati da je Ingersole potražio sklonište kod prostitutke.
Dakle, tada je posumnjala da sam joj na tragu...!
A pokušaj moje likvidacije automobilom? Sigurno su i njih dvoje imali tu svoje prste! Tako
je: atentat je pokušan upravo pred stanom Bugsvja Swana, vjerojatno zbog toga da me on
identificira, jer profesionalne ubojice nisu znale kako izgledam!
Srce mi je lupalo poput bubnja. Disao sam sve teže, a prsti su mi se posve zapleli u kosi što
sam je mrsio u nervozi.
A sada su se pojavili gangsteri. Odmah zatim i Jennifer, koja ima prokletu sklonost da bude
ovdje kad god je riječ o leševima.
Leševi? Zasad ih još nema, ali... Da, jedino Kathleen, jadna djevojka koja je upala u sve to
samo zbog toga što je revno obavljala svoj posao. I ja, koji i opet nisam ni za što kriv, osim
možda... Da, za to što sam razmrsio to klupko u kojem su se zaplela tri mrtvaca, nekoliko
plaćenih ubojica iz velikih gradova, pa i nekoliko građana Prenticevillea, koje su svi
smatrali mirnim i bezopasnim!
Pogledao sam Kathleen s bolom u srcu. Daje probudim? Ili da je pustim spavati? Bježati
nema smisla; osim toga, policajci nam to ne bi ni dopustili. Dakle, čekati, čekati, čekati...
Ustao sam i pomilovao djevojku po kosi. Nije se ni pomakla, jadnica! Spavala je dubokim
snom. Onda sam turio ruku pod jastuk i napipao revolver. Ipak je bolje da bude kod mene.
Ako već moram umrijeti, neka prije toga strada i netko od njih!
Kroz prozor sam vidio još više orijaša. Dakle, kuća je pod paskom. To bi možda ipak
mogao biti spas? Valjda neće dopustiti da budemo posmicani a da ne stupe u akciju!
Otvorio sam prozor i rukom pozvao šutljivca. Umjesto njega, došao je Lou.
- Šta je? - upitao je poslovno.
- Sad će doći! - šapnuo sam.
- Znamo! I?
- Pa, ovaj... hoćete li ih dočekati pred vratima?
- Ne. Pustit ćemo ih da udu. Onda ćemo tek nahrupiti!
jeli Jennifer u naslonjač. Gledala nas je pogledom u kojem su se očitovali strah, mržnja i
nemoć.
- Pazi na nju! - rekao sam svojoj saveznici. - Vidiš da je
opasna!
-A ti?
- Ja idem prijeko! Moram!
Pogledao sam nježno Kathleen i, uhvativši je za ruku, prinio nadlanicu ustima. Iza svilene
čarape Jennifer je režala.
- Daj mi revolver! - zamolila me Kathleen.
Odmahnuo sam glavom.
- Bojim se - šapnula je i žalosno uzdahnula.
Porazmislio sam, a onda sam joj pružio revolver; neka se
smiri! Meni jedan revolver ne može promijeniti sudbinu.
Jedan je automobil naglo stao pred kućom. Gume su zacvi-ljele, vrata su se naglo otvorila.
Dotrčao sam do prozora i malo odmakao zastor. Na ramenu sam oćutio Kathleeninu
bradu. Osjetio sam kako je zadrhtala kad je ugledala kroz uski prorez trojicu snažnih
muškaraca koji su izašli iz automobila.
- Oni! - rekao sam suspregavši dah.
- Ja se bojim tih ljudi! - prošaptala je Kathleen i grčevito se
privila uza me.
Odgurnuo sam je blago ali odlučno. Iz ruke sam joj uzeo revolver i pojurio do vrata. Izašao
sam iz stana gospode Har-rington i za sobom zaključao vrata. Neka barem ona bude na
sigurnom!
Ulazna vrata zatresla su se od njihovih šaka. Nisu zvonili nego lupali šakama po vratima.
Priznajem, sav sam drhtao dok sam se približavao vratima. Malo sam još zastao, a onda
sam ih otvorio. Ništa5ni drugo nije preostalo.
Jedan čovjek stajao je preda mnom.
- Ti si Tatcher? - upitao me.
Kimnuo sam glavom i progutao slinu.
Čovjek je ušao u predsoblje i gurnuo me prema sobi.
- Hajde - rekao je - nemamo mnogo vremena.
Slijedila su me trojica razbijača. Njihov voda išao je odmah iza mene, a ona druga dvojica
malo iza nas.
Ušli smo u sobu i vođa bande gurnuo me u naslonjač.
njegov sadržaj, rasparali kauč, podigli sag. Nisu se mnogo obazirali čine li pri tom štetu ili
ne. Kad je Jonathan zapeo nogom za vrata od ormara, odbacio ih je snažnim udarcem. U
tren oka od sobe je nastalo pravo razbojište.
Za to vrijeme Jeff je sjedio uza me na rubu naslonjača i drškom revolvera lagano i
sistematski kuckao me po čelu. Nervirali su me ti udarci, ali strpljivo sam ih podnosio jer
me iskustvo naučilo da treba biti krotak s tim grubijanima.
- Ništa - doviknuo je Vic iz kuhinje.
- Ništa - ponovio je poput jeke Jonathan iz kupaonice.
Jeff se nagnuo da me pogleda u oči.
20. POGLAVLJE
- Što hoćete? - grubo je Jeff upitao došljake.
- Isto što i vi - odgovorio mu je elegantni voda druge grupe.
-Ček!
Jeff je podigao revolver. Istodobno su se pojavile jedva primjetne izbočine na džepovima u
kojima su držala zavučene ruke i ostala gospoda. Zrak je bio nabijen elektricitetom.
Voda došljaka obratio se meni ne haj ući za revolver u Jef-fovim rukama.
- Gospodine Tatcheru, dopustite mi da se predstavim. Ja
sam Frederick Mills, iz New Yorka. Poslovno sam zainteresiran
za sadržaj novčarke nesretno preminuloga Harolda Ingersolea.
Mi smo svojedobno već uspostavili stanovite kontakte, na ža
lost, ne osobne, i vi ste izrazili želju da vam odstupninu isplati
mo u stranoj valuti. Došao sam ovamo da pregovaramo. Doveo
sam sa sobom i nekoliko prijatelja. Guša i Phila već ste imali
čast upoznati, a ovaj treći je Pinky.
Držanje, govor, nastup, sve je to dokazivalo da Fredericka Millsa treba izdvojiti iz kola ovih
divljaka. Odlanulo mi je jer sam, napokon, došao u doticaj s odgojenim i kulturnim
čovjekom.
- Drago mi je, gospodine Mills - rekao sam. - Ali ne znam
hoću li vam moći učiniti željenu uslugu...
Jeff je priglupim pogledom buljio sad u jednog, sad u drugog. Očito se nije snalazio u
salonskom ambijentu.
- Dosta, vas dvojica! - zalajao je napokon. - Što sad tu
blebećete?
Mills se nije obazirao na protivnika.
- Čini mi se da se ne razumijemo - nastavio je ne obraćajući
nimalo pozornosti na divljaka s revolverom u ruci i njegove
mrkoglede kolege. - Ja tražim stanoviti ček iz novčarke dragog
nam Ingersolea, a sada se, vjerojatno...
jedino ja, sam, nenaoružan, još i gol, samo u gaćama. Na nosu su mi bile naočale, s jednim
razbijenim staklom.
Tišina. Samo iz ormara čulo se lagano pucketanje, a iza kauča netko je teško disao. Onda je
opet netko ispalio metak a cipela iza naslonjača naglo je nestala. Iz revolverske cijevi na
vratima kupaonice kuljao je proziran dim.
Htio sam i ja u neki zaklon, ali sva su mjesta bila zauzeta. Na moj pokret pojavila se iza
ormara sivkastocrna revolverska cijev, pa sam klonuo na sag.
Odjednom sam začuo glas Fredericka Millsa.
- Gospodo - rekao je iza naslonjača. - Smatram da nema
smisla ratovati revolverima. Jedan zalutali hitac ili sitna neo
preznost može nas lišiti poštovanog Timothvja Tatchera, što bi
ste vi, Čikažani, kao i mi, Njujorčani, požalili iz dubine duše.
Zato predlažem da odbacimo revolvere koji nas tište.
Iz raznih kutova stana razleglo se mrmljanje i kašljucanje. Jeff i njegovi ljudi sigurno nisu
bili navikli na razgovor bez revolvera, pa ih je zbunio poziv njihova protivnika. A opet,
gubitak Tatchera svakako bi i njih pogodio, jer bez mene ne mogu doći do čeka. Dakle...
Ipak, nitko se nije pomolio iz skloništa, nitko nije odložio revolver. Vjerojatno nitko nije ni
vjerovao riječima otmjenog Fredericka.
- Nemojte očekivati podvalu - nastavio je Mills nakon kraće
stanke. - Ja, u prvom redu, vodim brigu o ljudima i žao bi mi bilo
kad bi neki od mojih momaka ostavio ovdje kosti. Sigurno ni
vama nije u interesu da izgubite nekog svog. Gubitak pošto
vanog gospodina Wyllisa, do čega je, na žalost, moralo doći,
sigurno vas je ražalostio, kao uostalom, u krajnjoj liniji, i mene,
jer sam uvijek cijenio advokatove sposobnosti. Sve u svemu, ne
preostaje nam drugo nego da prihvatimo pakt o razoružanju.
Da smo negdje na otvorenu prostoru, u nekoj četvrti vašega
lijepog Chicaga ili našega New Yorka, stvar bi bila drugačija.
Tamo bismo se mogli zabavljati revolverima do mile volje. Ali, u
ovom skučenom prostoru, gdje zapravo svaki hitac iz revolvera
može probušiti mojega ili vašega čovjeka, nema smisla nastav
ljati. Zato...evo...
Iza naslonjača uzdigao se privlačan lik Fredericka Millsa. Njegov je revolver u elegantnom
luku poletio zrakom i pao u najudaljeniji kut, daleko od barikada. Tri revolvera koja su se
kao na komandu pojavila uperena u pravcu Millsa kolebljivo su zadrhtala.
I opet je tišina zavladala sobom. Ja sam razrogačenim očima, kroz suze, gledao herojskog
ljepotana. Onda je s druge strane poletio još jedan revolver prema neutralnom kutu. Pa
drugi, treći. Nakon kraćeg mirovanja, i četvrti, peti, napokon i sedmi.
Iz kupaonice pojavilo se namrgođeno lice Jonathanovo. Iz ormara je provirio, kroz
poluodškrinuta vrata, Phil. Iz kuhinje je zirkao Gus. Iza kauča čulo se neko mrmljanje.
Napokon su i odande iskrsli mračni likovi Vica i Jeffa. Vic je mrzovoljno bacio još jedan
revolver u kut. Onaj koji je domaloprije pripadao meni.
Mills je odahnuo.
- Drago mi je što smo dokazali kako u našoj struci ima
džentlmena i časnih ljudi.
Zadovoljno se nasmiješio prijateljima i neprijateljima koji su ga promatrali svaki sa
svojega mjesta, a zatim je namignuo meni.
- A sad da nastavimo pregovore! - rekao je Frederick Mills.
Njegove riječi djelovale su poput udarca gonga pred početak posljednje, odlučne runde u
Madison Square Gardenu. Njujorčani i Čikažani navalili su u tren oka jedni na druge.
Umjesto revolvera, nastao je rat šakama.
Sve se zbilo kao na filmu. Najprije je Vic odalamio Guša desnicom preko vilice, tako da se
Gus vratio u kuhinju, ali u letu. Onda je Phil udario Jonathana nogom u trbuh. Jonathan je
samo kratko zahroptao i presavio se na podu. Ali, Phil nije dospio likovati jer ga je Jeff
udario dlanom po šiji udarcem koji bi srušio i vola. Frederick je elegantnim krošeom
oborio Vica, zatim je naletio na Jonathana baš kad je ovaj imao najbolju namjeru da se
uspravi. Na njih dvojicu sručio se Jeff, i tu se sad zametnula zanimljiva borba na podu, koju
je teško bilo pratiti jer je klupko bilo odviše zapetljano.
Za to vrijeme vratio se Gus iz kuhinje noseći u ruci golemu staklenu posudu za zlatne
ribice, napunjenu do vrha vodom. Najprije je nekoliko sekunda gledao kome da to pokloni,
a onda je posudom udario Jonathana, čija je glava upravo provirila iz klupka na podu.
Siromašni Jonathan, baš mi ga je bilo žao! Ležao je na podu, a jedna zlatna ribica bacakala
mu se po kosi.
Jeff i Frederick ostali su sami na podu. Izmjenjivali su kratke udarce šakama u trbuh, ili
snažnim zamasima koljena nastojali jedan drugome razbiti vilice. Odjednom, brzo, kako su
se sastavili, tako su se i rastavili. Ustali su i jedan drugome okrenuli leda tražeći na
drugom kraju gužvu u koju bi se uključili.
Kad sam opet obratio pozornost na Vica, ustanovio sam da je zabavljen trganjem jedne
noge od stolića. Ali nije uspio u svom naumu, Phil mu je prišao s leda i najprije ga nogom
snažno udario u stražnjicu, tako da je Vic uletio u ormar i, probivši tanka vrata, zaglavio se
u ostacima krpa i odjeće, a zatim je ponovo doletio Phil i nastojao ga čitava ugurati u
ormar. Ormar se raspao i gornja stijena od teške hrastovine lupila je Phila po tjemenu i
oborila ga na pod. To je jedva dočekao Jeff i, veselo ijujuknuvši, odbacio se objema nogama
u zrak da se sa svojih 110 kila obori na leda Philu, koji je tako barem neko vrijeme bio
izbačen iz igre.
Usred sobe formirala se nova skupina u sastavu: Frederick, Jonathan, Pinky i Gus.
Izmjenjivali su tako brzo udarce šakama, nogama i glavama da bi i najsavjesniji sudac bio
nemoćan da zabilježi sve bodove u tom fantastičnom klinču. I Jeff i Vic bili su zadivljeni
žestinom s kojom su borci izmjenjivali udarce, pa su zaboravili da priskoče u pomoć svom
drugu koji je i opet stradao. Ali, Jonathan je imao i sreću i nesreću: Pinky, Gus i Frederick
zadavali su udarce ne samo protivniku nego i međusobno. To im se nije moglo zamjeriti, u
onoj brzini i na maloj udaljenosti koja ih je dijelila jednog od drugoga.
Nastojao sam iskoristiti priliku da se dovučem do kuta u kojem je bila gomila revolvera.
Šuljao sam se iza naslonjača, iza ostataka stolića, iza kauča, još me samo malo dijelilo od
oružja. Rukom sam posegnuo za prvim revolverom, kad...
- Hej, ti, ušljivče! - odjeknuo je Jeffov glas. Ruka mi je klonula kao mrtva, nadomak cilju.
- • _ . . 193
Šest pari očiju (bez Philovih) bijahu uprte u mene, osjećao sam se vrlo bijedno. Savjest me
počela peći. Polagano sam ustao ij posramljen, vratio se u drugi kraj sobe. Borba je
nastavljena. Šakači kao da su zaboravili na moj prijestup.
Naslonio sam se na prozor i promatrao Pinkvja kako Jef-fovim licem glača parkete,
Jonathana kako, napokon, nekoga udara po vilicama; bio je to Gus. Frederick se našao u
lošem položaju u odnosu na Vica. Vic mu je uspio prići odostraga i počeo ga gušiti
ručetinama. Millsovo lice već je bilo posve po-plavjelo, a ispod elegantnih brčića provirio
je jezik. Srećom, Phil se osvijestio, dotrčao do Vica i bacio mu se u noge. Vic je za-glavinjao
i pao, povukavši za sobom i Fredericka, ali ispustivši mu vrat.
Sada je opet Jeff trčao za Pinkvjem oko kauča. Pinky je pobjegao u predsoblje, Jeff za njim.
Obojica su mi nestala iz vida, ali su se ubrzo vratili nekako preplašeni. Netko je ušao za
njima u sobu.
Zaprepastio sam se. Na vratima je stajala Cecilie Swan, sva zapuhana i zajapurena.
Pogledom je preletjela po sobi i, spazivši mene, lice joj se razvedrilo.
- Timothv! - kriknula je razdragano. Ja sam se osupnuo i
stresao od groze. - Timothv, nešto ću ti priznati! - vikala je
Cecilie i krupnim koracima grabila prema meni. Na putu joj se
ispriječio Vic, koji se upravo htio uspraviti pošto se oslobodio
Phila. Ona ga je jednostavno zgazila snažnom dlakavom nogom
u sportskoj cipeli i jadan Vic opet je klonuo na parket. Sljedeća
žrtva bio je Frederick: njega je Cecilie gurnula u kauč tako da su
se prevrnuli i kauč i Frederick. Ali Phil se nije dao. Sapleo je
Bugsvjevu ženu i prebacio je džudo-zahvatom preko sebe. Go
lema masa u crnoj haljini prekrila je tri neidentificirana borca u
sredini sobe. Žena je iznenađeno dahnula i, ispruživši ruke i
noge, ostala ležati na podu. Ispod nje, kao pilići ispod kvočke,
počeli su provirivati Gus, Jeff i Pinky. Očajno se koprcajući,
uspjeli su se izvući i nastaviti borbu koju je prekinula gospoda
Swan.
- Timothv! - bolno je odjeknulo iz sredine sobe.
Nisam mogao i dalje biti nemilosrdan.
- Cecilie! - viknuo sam. - Dođi!
Ovo je bio pravi doping. Debela žena, čuvši moj poziv, odbacila je borce na potrebnu
udaljenost da bi mogla ustati. Zatim je, poput buldožera, prokrčila sebi put do mene,
zagrlila me i privila na grudi tako da sam izgubio dah.
- Ljubavi, ne ljutiš se? - šaptala mi je u uho natapajući ga
slinom i suzama.
Izmigoljio sam iz njezina dekoltea i začuđeno je pogledao.
- Ne ljutiš se, zaista? Ali, pomogni barem Bugsvju. On nije
ništa kriv!
- Što je? O čemu je riječ? - pitao sam.
- Pa, pisma... - mucala je Cecilie. - Ona anonimna pisma što
sam ti ih pisala. Sada su sve svalili na jadnog Bugsvja, a on nije
imao pojma...!
- Ti...? Ti si ih pisala?
Ona je žalosno kimnula glavom.
- Ja. Najprije da te privučem, a zatim da ti se osvetim što si
mi pobjegao. Ali, bez ikakve zle namjere, Bog mije svjedok. Tek
tako!
- A ovi? - pitao sam je pokazujući na borce u mojoj sobi.
- Tko su oni? - upitala me Cecilie iznenađeno.
Odlanulo mi je. Dakle, ona nema nikakve veze s bandama!
Sve je to radila da uposli svoju silnu energiju, da zadovolji svoje želje. A Debeli Bugsy? On
sad nedužan sjedi u samici i nikako ne može shvatiti zašto ga povezuju s banditima iz New
Yorka i Chicaga.
Za to vrijeme borba je jenjavala. Sudionici su već bili umorni, izubijani, svi s modricama,
čvorugama, raskrvavljenim licima, poderanom odjećom. Sada su se već lijeno vukli i
zadavali mlake udarce, kao profesionalni boksači u petnaestom kolu, koji jedva čekaju da
gong objavi svršetak borbe, nezainteresirani za odluku suca. Phil je otišao u kupaonicu da
hladnom vodom ispere razbijenu arkadu. Pinky i Jonathan više su mar-' kirali borbu nego
što su zadavali udarce, sjedeći jedan pored drugog. Jedino je Jeff neumorno tražio žrtvu
kojoj bi ručetinama prebio vrat. Frederick je u jednom kutu rupčićem istjerivao nešto iz
oka, a kraj njega je stajao Vic i čekao da operacija završi, pa da ga tek onda opali nogom od
stolića koju je držao u ruci. Ponestalo je borbenosti.
To su, čini se, i čekali policajci. Ušli su kada je sve bilo gotovo i kada nitko od boraca više
nije imao volje da pruži otpor.
Nasmijani Lou stajao je na vratima sobe i pozivao svoje momke:
- Hajde, sve je O. K.! Treba samo da ih pokupimo i odve
demo u zatvor!
U sobu su nahrupili policajci i spretnim pokretima stavljali lisičine na ruke gangsterima
koji su ih pružali bez opiranja. Jedino je Jeff protestirao i udario jednog neopreznog
policajca šakom posred lica. Policajac je pao onesviješten, ali njegova su tri druga skočila
na Jeffa i brzo ga svladala udarcima gumenih palica.
- Stigli ste kasno, čovječe! - rekao sam umorno Louu.
- Kasno? - on se iskreno začudio. - Ja smatram da smo stigli
upravo na vrijeme. Svi su ovdje, i svi su pokorni!
Ne, nisu bili svi. Phil se vratio iz kupaonice ne znajući što se ovdje događa. Zastao je na
vratima i jurnuo na Vica, ali je onda stao i blesavo se zapiljio u protivnike s lisičinama na
rukama. Nije ni primijetio kako mu je pristupio jedan policajac i rekao mu:
- Pruži ruke!
Pružio je ruke i jednako blesavo i dalje gledao oko sebe. U sobu je ušao poručnik Clay iz
New Yorka u pratnji plećata muškarca s povezom oko glave.
- Dakle, sve je O. K.! - zadovoljno je rekao šef. - Sve smo ih
pohvatali, a sad je na njima da priznaju tko je koga ubio. Momci
- šef se obratio policajcima - dobro ste obavili posao!
Zatim je prišao meni. Osjećao sam se nelagodno, onako polugol.
- A treba odati priznanje i Timothvju Tatcheru! - rekao je
šef. - Da nije bilo njega, teško da bismo okupili ovdje tako
kompletan zvjerinjak!
Svi su me gledali s poštovanjem. Premještao sam se s noge na nogu, a gospoda Swan
zaštitnički mi je prebacila ruku preko golih ramena. Čovjek s povezom oko glave pažljivo
me promatrao.
mogla. Svilena čarapa sad je nju priječila da izrekne sve što misli o policajcima, o Jennifer,
o meni.
Momci su bili praktični: podigli su naslonjač i ponijeli ga zajedno s djevojkom kroz
predsoblje. Potrčao sam da ih prestig-nem i, pojavivši se na vratima prije njih, obratio sam
se poručniku Clayu:
- Gospodine, tražite Vivian Drake? Evo, poklanjam vam je!
Svi su izbuljili oči kad su policajci unijeli u sobu naslonjač s plavokosom ljepoticom.
Najviše možda Frederick Mills, koji je rekao tužnim glasom:
-I ti?
Clay je zijevnuo.
»Kako ste uspjeli?« - pitao me pogledom.
Slegao sam ramenima.
»Nije to ništa, sitnica!« - značilo bi to u prijevodu.
21. POGLAVLJE
f
Osjećao sam se uzvišeno. U novom smećkastom odijelu, s jarkožutom leptir-kravatom, s
novim naočalama i kosom zalizanom briljantinom, sviđao sam se sam sebi. I zbog toga
sam, koračajući lijevo-desno, nastojao da ulovim svoj pobjednički lik "Ti staklu
poluotvorena prozora.
~ - Dakle, momci, vas zanima cijeli rasplet, zar ne? - upitao sam dvadesetak novinara i
foto-reportera okupljenih iz raznih krajeva Sjedinjenih Država, koji su se stisli u maloj
dvorani za sastanke mjesne policije. - Vjerujem vam. Slučaj je zanimljiv i ja bih, da sam na
vašem mjestu, lako ispunio prvu stranicu lista. Na žalost, u ovom slučaju prisiljen sam
zatomiti svoj reporterski nerv i prepustiti užitak pisanja vama!
Prošetao sam se do prozorskog stakla, popravio kravatu i vratio se slušaocima, koji su me
pažljivo slušali bilježeći svaku moju riječ.
- Dakle, da počnem od početka - nastavio sam. - Kao što vam je poznato, prva je žrtva bio
Harold Ingersole, bankar iz New Yorka, koji je ovamo upao slučajno, zaustavivši se u
prolazu, na svom putu za San Francisco. Sa sobom je nosio ček od milijun dolara, koji je
glasio na donosioca, a bio je namijenjen financiranju nekog prilično prljavog posla u
Frišku. Ingersole je znao da ga prati grupa Fredericka Millsa, uglednog člana nju-jorškog
podzemlja. Millsu je bilo poznato što Ingersole nosi u svojoj novčarci i poslao je svoju
ljubavnicu, Vivian Drake, u akciju. Ali, ona nije uspjela smotati Ingersolea iz jednostavnog
razloga što on nije volio žene. Jedino što je uspjela - a to se dogodilo već ovdje u
Prenticevilleu - da mu umjesto praška za spavanje podmetne otrov s polaganim
djelovanjem. Ingersole nije uzeo prašak u hotelu, kako su Mills i Vivian mislili, nego ga je
ponio sa sobom u grad. Osjećaj da ga prate natjerao ga je na očajnički korak: potražio je
zaštitu u stanu jedne prostitutke,
koja ga je vrlo rado primila, osobito zato što ju je Harold dobro plaćao, a od nje ništa nije
tražio. Uzeo je prašak kod nje i ispio ga s likerom od orahovca. Nije ostao dugo kod te
žene. Nemiran i prestrašen, Ingersole je izašao iz prostitutkina stana...
- Oprostite, Tatcheru, jedno pitanje: kako se zove ta prosti
tutka? - ubacio je bubuljičav reporter iz nekog lista sa zapadne
obale.
Nasmiješio sam se i odgovorio dostojanstveno:
- Osoba nam je učinila uslugu pa joj nećemo spominjati ime
i prezime. Zadovoljite se bilo kakvim imenom; Peggy, na pri
mjer, jer one u službi nikad ne nose prava imena!
Pogledao sam ostale novinare i uhvatio pogled dva plava oka. Pripadala su reporterki iz
Dallasa. Sjedila je u prvom redu i visoko prekrižila prekrasno oblikovane noge. Nasmiješio
sam joj se a ona mi je lagano kimnula glavom. Onda sam nastavio izlaganje:
- Ingersole je izašao da malo prošeta gradom, misleći da će
mu svježi zrak pomoći. Ali, otrov je učinio svoje. Kad je osjetio
da mu je sve gore, Ingersole je htio zatražiti pomoć od bilo koga.
Na svoju nesreću, zalutao je upravo u ulicu u kojoj ja stanujem,
koja je prilično mirna i pusta. Koliko je dugo trajala njegova
agonija, ne znamo. Činjenica je da je posljednjim atomima sna
ge dopuzao do mojih vrata i, osovivši se na noge, pritisnuo zvon
ce. Tu je i klonuo, zauvijek. Kad sam otvorio vrata, Ingersole je
već bio mrtav.
Udahnuo sam zrak i pogledao Callaghana i Debelog Bug-syja koji su stajali u dnu dvorane.
- Revna policija odvela me, kao što je i logično, ovamo i
stavila u pritvor. Ali, javio se netko tko je položio kauciju kako
bih ponovo izašao na slobodu. Mills? Vivian? Njihovi ljudi? Ne,
ne, i opet ne! Onda tko? Advokat Tub Wyllis, također iz New
Yorka, osoba sumnjive prošlosti, vješta u zakulisnim poslovima.
Wyllis je trebao ugrabiti ček za stanovite ličnosti iz Chicaga,
koje su mu u tu svrhu poslale i pomoć u obliku nekoliko tipičnih
čikaških »gorila«. Pokušao je najprije da se nagodi s Vivian, ali
nije uspio. Onda je odlučio da sam stupi u akciju. Wyllis je
rezonirao ovako: ako je ček igrom slučaja dospio u ruke tog
Tatchera, onda postoji samo jedan način da se ček preseli u
Djevojka se zbunila. Čini se da je pripremila materijal za razgovor druge vrste, ali sada, u
mojem zagrljaju, kao da se pokolebala. Povukao sam je za ruku i, izjurivši na ulicu, pozvao
taksi.
- Slušaj ti, gade... - počela je ipak kad smo ostali sami u
kolima.
Nisam joj dao do riječi: poljubio sam je dugim cjelovom.
- Ja ću tebi već... - pokušala je opet kad je došla do zraka,
ali moj ju je poljubac omeo u namjeri da napada. Napokon se
pomirila sa sudbinom.
Ušli smo u stan držeći se za ruke. Kad sam ulazio u sobu, netko me tiho zazvao. Bila je to
gospoda Harrington. Smiješila mi se i pokretom ruke dozivala k sebi.
- Oprosti, Jennifer - rekao sam djevojci koja je već ušla u
sobu - samo časak!
Ušao sam za gospodom Cassandrom u njezin stan. Ona me bez riječi povela do otvorena
ormara s rubljem, pročeprkala nešto ispod već požutjelih stolnjaka i plahta i, napokon,
izvukla omotnicu snježnobijele boje.
-Ovo... -reklaje.
Zgrabio sam omotnicu i upitno je pogledao.
- Ovo je sigurno vaše - rekla je gospoda Harrington.
Pokušavao sam se prisjetiti prilike u kojoj sam, možda, pri
mio tu omotnicu, ali uzalud.
- Našla sam je onog jutra kad sam pospremala vašu sobu
umjesto bolesne dvorkinje! - objašnjavala mi je stanodavka. -
Kad sam saznala da su vas odveli u zatvor, spremila sam je
ovamo, misleći da ću vam to dati kad se vratite s robije. Ovdje se
to ne bi izgubilo. A kad ste došli istog dana, zbunila sam se i
zaboravila. I sada, eto vam!
Razmišljao sam još neko vrijeme, a onda sam odlučno otvorio omotnicu. Iz nje sam
izvukao komad papira i rasklopio ga.
U glavi mi se zavrtjelo; broj sa šest nula iskakao mi je pred očima.
- Oh, pa to je... - povikao sam.
Jurnuo sam u predsoblje i zgrabio telefon.
- Dajte mi narednika Callaghana... - rekao sam dežurnom
policajcu... - Ili šefa policije... Ili šefa udarne grupe iz New Yor-
ka, ako je još ovdje... Ili bilo koga, samo žurno, hitno, ekspresno!
Prvi je stigao na telefon Callaghan. Uzbuđeno sam mu javio da sam našao ček Harolda
Ingersolea.
- Kako? Gdje? - zaurlao je Callaghan na drugome kraju
žice.
Oko vrata osjetio sam dvije ruke. Bila je to Jennifer. Odmah
sam postao mirniji.
- To je moja stvar - rekao sam naredniku. - Glavno je da
sam našao! A vi pošaljite nekoga po ček. Ne volim da mi se takvi
papiri motaju po stanu!
Tri minute kasnije ček je bio u rukama policije, pet minuta kasnije Jennifer je poslala do
vraga Georgea koji ju je tražio telefonom.
- Zašto? - upitao sam je.
- On je uobražen glupan, a ti...
-Aja?
Umjesto odgovora, Jennifer me poljubila poljupcem vrijednim Nobelove nagrade.
- Nešto mi ipak moraš priznati - rekao sam joj pola sata
kasnije, kad smo sjedili u naslonjaču, usko sljubljeni na prostoru
za jednu osobu.
Upitno me pogledala.
- Kako si uspjela? Ono s Vivian, da se oslobodiš, da je
svežeš, i to...?
Na njezinu pjegavu licu zasjao je pobjedonosan smiješak.
- Zar misliš da su djevojke iz New Yorka spretnije i pamet
nije od nas iz Prenticevillea?
-Ipak, kako...?
- Svezala me vrlo nestručno, iako si se ti divio njezinoj vje
štini. A kad je u tvom stanu nastao lom, nastojala je pobjeći kroz
prozor. Na moju sreću, prozor kod tvoje Cassandre teško se
otvara. I dok se ona mučila oko njega, ja sam se oslobodila,
zgrabila cipelu i pljus...! Jesi li vidio kako sam je stručno za
vezala?
U predsoblju je zazvonio telefon.
- Ovdje Tatcher - rekao sam podigavši slušalicu. - Tko je
tamo?
Ovdje stan gradonačelnika Fergusona - zacvrkutao je pre
ko telefona nježni ženski glas. - Na telefonu njegova kćerka
Arabella...
- Ah! - uzviknuo sam.
- Moj otac moli da sutra dođete k nama na večeru.
»Jadni Callaghan, baš nema sreće«, pomislio sam, a glasno
sam rekao:
- Vrlo rado.
- A ja vas molim - nastavila je Arabella - da mi posebno
ispričate sve pojedinosti o vašem pothvatu.
- Vrlo rado! - ponovio sam, a srce mi je počelo jače kucati
pri pomisli na njezin lik u kućnom ogrtaču.
- Dakle, O.K.?
-O.K.!
I razgovor je bio završen.
- Treba iskoristiti konjukturu! - pomislio sam vraćajući se u
sobu. Ali nisam stigao do naslonjača kad me zvonce s ulaznih
vrata ponovo vratilo u predsoblje.
Prišao sam vratima i naglo ih otvorio. U naručje mi je pao jedan muškarac. Polucilindar
mu se zakotrljao po podu.
Bio je to Gamble. Zaudarao je po alkoholu. Otvorio je svoje sitne oči i veselo zažmirkao.
- Tatcheru... hik... ustanovio sam gdje još ima... hik... ora-
hovca... hik! Ali, zato sam... hik... morao proći cijeli... hik... grad!
Zbog toga honorar... hik... iznosi...
Strpao sam mu u džep novčanicu od 10 dolara, a onda ga, onako mrtvog pijanog, pokušao
odvući preko praga na stubište.
Iza sebe sam začuo krik. Na vratima sobe stajala je Jennifer i prestrašeno zurila u
pijančevo polumrtvo tijelo.
- Zar... opet...?!? - užasnula se.
Prislonio sam poštovanog gospodina Gamblea na vanjski zid i ušao u predsoblje.
Zatvorivši vrata za sobom, rekao sam veselo:
- Ne boj se. To mi je samo jedan prijatelj. Živ!
- Kako sam se prepala! - rekla je Jennifer i zagrlila me.
Poveo sam je u sobu.
- Znaš, kad god netko zazvoni, pobojim se da nam neki
mrtvac ne bane u sobu! - priznala je riđokosa djevojka.
- To se više neće dogoditi, uvjeravam te! - rekao sam joj veselo i izvadio iz ormara komad
kartona. Na njemu sam velikim slovima napisao tušem:
MRTVACIMA ULAZ ZABRANJEN!
Zatim sam to odnio na ulicu i prikucao na ulazna vrata.