„Sebe“ ne postoji

Da ne vrtimo misli i ideje o sebi, da ne vrtimo projekcije o sebi, da emocijama ne dajemo

ideju da ih mi imamo, da tijelu ne lijepimo lažni osjećaj “ja” i mentalnu konstrukciju o sebi,
šta bi smo bili? Ono najčešće, da tako kažem, jesu mentalne konstrukcije koje o sebi
imamo – ideje, koncepti, uvjerenja, vjerovanja, mišljenja i stavovi, stalno vrćenje misli koje
su automatske i nimalo ne ovise o našoj volji, a koje uvijek uključuju “nas” u njima,
povezivanje svega oko nas i drugih oko nas u vezi sa nama, itd. – i te mentalne
konstrukcije daju nam osjećaj da smo mi stvarni; da smo mi kao osoba, kao ime i
prezime, ali i to tijelo koje vidimo i osjećamo, stvarna osoba. Kroz stalnu projekciju
“sebe”, podržavajući “sebe” sa mentalnom i emotivnom konstrukcijom,
potvrđujemo “sebe” kao stvarno, odvojeno od drugih i svaka misao i emocija se
trudi potvrditi duboko vjerovanje koje imamo o “sebi”. Čim krenemo ispitivati to
“sebe” pojavljuju se prvi razbuđujući efekti kroz koje uviđamo da je “sebe” samo ideja oko
koje je to iluzorno “sebe” izgrađeno. A osjećaj “ja” je specifični osjećaj postojanja povezan
za tijelo i time ono nema jedinstvenost, posebnost ili odvojenost od drugih “ja” koja su
povezana sa drugim tijelima, bilo to ljudska tijela, životinjska tijela ili bilo šta od organskog
života na zemlji. Ulazeći dublje u ispitivanje osjećaja “ja”, što znači odbacivanje posebnog ili
pojedinačnog “ja” u nama, dolazimo do čistijeg osjećaja bivanja, postojanja, životne sile.
Uskoro osjećaj posebnog “ja” nestaje, jer je on lažan i temelji se na nizu drugih faktora –
kao ovi koje sam ovdje iznio – i uviđamo da postoji samo Bivanje koje nije emocija, ali
se emotivno može osjetiti u pozadini, i da je ono jedno te isto u svim oblicima, da
svaki fizički oblik na ovoj planeti – sav organski život – ima isti osjećaj Bivanja,
Postojanja, Životne Sile. POTPUNO ISTI. Razlika je površinska i ona ne postoji u
dubljim aspektima bilo kojeg živog bića. Osjećaj “sebe” koji imate potpuno je isti kao
osjećaj sebe bilo kojeg drugog živog bića.
Čak i kada spoznate da nema nikakvog “sebe” za kojeg možete tvrditi da ste vi, ostaje
spontani pokret lažnog “sebstva” koji se vrti, ali on više nije ličan, nije vaš, ne doživljavate
ga više kao “sebe” već spontanu i prirodnu manifestaciju, koja je tu, mogu tako reći, sama
od sebe. Vaše misli više nisu vaše misli, vaše emocije nisu vaše emocije, vaše tijelo nije
vaše tijelo, vaši procesi nisu vaši procesi, itd. To je naizgled “vaše” kao i “vi” sami. Nema
ničeg “vašeg” u “vama” niti takvo nešto kao “vi”, “sebstvo”, “ja”, “moje”, itd. To je prosto tu
kao film koji se odvija na platnu i “vi” ga promatrate, vidite, svjedočite mu. Svjesni ste
“sebe” i “svijeta” kao filma koji se vrti sam od sebe, podržan svim onim glumcima koji nisu
svjesni da su glumci, već da su uloge koje glume. Šok nastaje kada otkrijete da većina
“glumaca” nije živa. Pod tim se misli da oni kao nešto svjesno, živo, postojeće ne postoji iza
projekcijskog platna na kojem se odvija film za koji oni misle da su oni. Nekad taj film
nazivamo dramom, komedijom, tragedijom, ili slično i on nije ništa drugo do film i u sebi
nema ništa stvarno osim ideje “o sebi”. Tada shvatite još nešto. Ne postoji takvo što
kao prosvjetljenje “osobe” jer “osoba” ne postoji. Ne postoji takvo što kao prosvjetljenje
“sebe” jer “sebe” ne postoji. I to što to ZNA jeste ono što je Budno, Probuđeno, ali to
nije “vi” i nije “vaše”. Ni u jednom trenutku ne možete reći da ste to “vi”. To je tu, samo
od sebe, budno samo za sebe, probuđeno samo za sebe, i to nimalo ne uključuje
“vas”, “sebe”, “mene”, “ja”, “sebstvo”, “jastvo”, lažno “ja jesam” ili čak ono
duhovno “prosvjetljeno” “Ja Jesam” kojim se kuraže oni koji nisu zagrebli ni milimetar
“svoje” kože. A da bi bilo šta shvatili trebalo da ogule svu “kožu”, “meso” sa kostiju, a onda
i “kosti” pretvore u prah.
Kad promatrate “svoje” misli vidite da se one same od sebe pojavljuju i pošto se pojavljuju
u “vašoj” glavi vi im dajete nesvjesnu karakteristiku “ja” ili “sebe” ili “moje misli”. Kada se
promatranje nastavlja vidi se da one same dolaze i same odlaze, a vi više u njima ne
učestvujete. Čije su onda misli? Ako mislite da ste “vi” odvojeni od misli, još niste
dobro vidjeli. “Vi” ste misao o sebi. To što je odvojeno i promatra niste “vi” kao ono
“sebe” koje smo malo prije dotaknuli. Postoji to odvojeno od, a pošto znate da “vi”
nastajete idejom o “sebi” to odvojeno nije “vi”, nije “sebe”. To je tu, i to je to. Ništa
više sa tim. Postoji to nešto što nazivamo Prisustvo, nešto što Svjedoči, ali to niste vi. Jer
“vi” ili “mi” smo projekcija. Jasno, unutar komunikacije moramo koristiti te zamjenice. I u
jednom trenutku to postane smiješno. Kažete “ja mislim to i to” i u vama se javlja smijeh.
Naravno, luđe bi bilo da kažete “taj i taj misli to i to”, u trećem licu jednine. Možda je bolje
u trećem licu množine, barem će drugima biti zabavno to slušati. Jer u stvari, to “ja” za koje
mislim da je jednina sastoji se od niza malih “ja” koji su u stvari množina. Ali za to vaša
svjesnost sebe mora postati mnogo suptilnija i snažnija. Tada vidite to što je Gurđijev
nazvao “mala ja”, ili mnoštvo u čovjeku.

I to je ono što nazivamo Svjestan Čovjek. No, on još uvijek ima nešto što ga vezuje sa
idejom o “čovjeku”. Na kraju, i to je samo ideja, misao, konstrukcija ili kako jedna žena
prevodilac kaže “deluzija”. Meni jako smiješno. Drugim riječima, zabluda.
Opet, kažem, glupo je pomisliti da će to sve da nestane. Nestat će osjećaj “vas”, “ego”,
“osobnost”, “emocije” ili šta već. Neće. Sve će i dalje biti tu. Samo “vi” više nećete biti
tu. Mogu reći da će Praznina biti tu. I smiješno mi je dok ovo pišem jer znam kakve
asocijacije većina ima na ideju “praznine”.
Svaka ova riječ kojom opisujemo “sebe” je potpuno bez značaja, bez značenja. Samo riječi i
ništa više. Isto takvo je i ovo što opisujemo kao “mi”, “ja”, “vi”, “sebe”, “sebstvo”, “jastvo”,
“ja jesam” ili čak i ono tzv. “prosvijetljeno Ja Jesam”.
Previše navodnika. I to je zamka jezika. Ili da kažem “Deluzija” jezika. Zabluda jezika.

No, svjesnošću ili, kako to duhovnije zvuči, prisutnošću stvara se, kristalizira se nešto
svjesno u nama (neću više navodnike, ali ih zamislite na ličnim zamjenicama). Svjesno koje
ćemo u svojoj zabludi nazvati “sobom”, ali nije naše. To je tu, samo od sebe, svjesno
samo za sebe. I pošto je tu, u ovom tijelu i ulazi u ove umove, navika davanja lične
zamjenice, koja nije niti će nestati, prosto kaže “ja sam svjestan” ili “moja svjesnost”. I
možemo uvjetno tako reći. Ali bitno je da znamo o čemu se radi. Jer vezivne sile će brzo
prevariti sistem, brzo će vas vezati za novo nastalu situaciju i ponovo ćete upasti u deluziju
(zabavna mi je riječ, oprosti Sanja), ili zabludu o sebi.
Daljnja kristalizacija ili osvješćivanje ili dovođenje svijesti u ovo tijelo i ove umove nastaje
na ovom znanju, da tako kažem. Stalnom bdenju u sebi, stalnoj svjesnosti lažnog
“sebe” i svim onim što ono sadrži u sebi. To ne znači da se nećete zaboravljati – ovdje
treba malo pojašnjenje. Kako nam je jedna od jačih prepreka jezik, moramo i dalje koristiti
te lične zamjenice kada opisujemo određenu putanju. Bez njih bi nam bilo teško bilo šta
opisati, ali jako je bitno da znate za razliku.
Kada kažemo “zaboraviti se (sebe)” govorimo o tom Svjesnom, Budnom u vama.
Ne “vama” kao u prethodnom dijelu teksta. Već vama u smislu te svijesti o sebi, toga što je
svjesno lažnog sebe ili sebstva ili jastva. Jer stvarno “vi” rađa se ili, drugim riječima,
kristalizira se svjesnošću, pažnjom, promatranjem, prisutnošću, itd. Iako to nazivamo Sebe,
sa velikim početnim slovom, to je samo zato da bismo mogli nastaviti komunicirati.
Djelovanje sile neznanja ili sila nesvjesnosti neće prestati sa ovom spoznajom o
kojoj govorim. Dapače, moguće da će se i pojačati neko vrijeme.
Zaboraviti Sebe znači da ste ponovo pali u san o sebi. Zabludu (deluziju) o sebi.
Ponovo ste zaspali. U tom trenutku Rad postaje Borba za Sebe, borba da ostanete
svjesni, prisutni, budni. Drugačije rečeno, morate se kristalizirati do kraja. To svjesno u
“vama”, to što se kristalizira kao svjesno i budno nazivamo još Novo Sebe, Novi Čovjek. Sve
dok “on” nije rođen do kraja, kristaliziran do kraja, vi kao svjesno ste u procesu stvaranja,
procesu koji Gurđijev naziva Kristalizacija. Još uvijek nemate “dušu”.
Dobro, neću miješati igru učenja jer ću vas deluzirati – pardon, zbuniti (zabludjeti).

Održavanjem te “povišene” svijesti o “sebi” sve više i više kidate veze, niti koje
vas vezuju za projekciju sebe, projekciju o drugima i svijetu. No, morate znati, to što
se vi budite ne znači da se svijet mijenja. Drugi će i dalje biti to što drugi jesu i film će
nastaviti da se vrti. Morat ćete igrati igru i morat ćete, zarad drugih i svijeta, svjesno igrati
igru, tj. biti u filmu. Priče će se i dalje vrtjeti, drame će i dalje biti drame, tragedije će biti
tragedije, itd. Ali vi više nećete postojati. To je početak smrti sa jedne strane i početak
rađanja sa druge strane. Postoji i smrt bez rađanja. To doživljava većina oko vas. Oni
umiru bez da se ponovo rađaju. Ono što je zanimljivo jeste da će u toj svojoj konačnoj smrti
pokušati i vas da uvuku u taj proces. To je mentalitet krabe (kratkorepi rakovi). Sada, to
je odlično ako se to dešava, jer to traži da se borite za sebe. “Kada svi spavaju, vi morate
da bdijete”. Mnoga učenja govore o tome.
Kroz stalno bdenje kristalizira se Stvarno. Kristalizira se ono što nazivamo Istinsko
u vama. Teško mi je reći “ja” u smislu Istinskog “ja” jer takvo što ne postoji, ali postoji to
što je svjesno i što je istinsko i vi ste to. (Opet zamka jezika). To što se u vama kristalizira
mora iz svjesnog preći u Budno. Tj. mora se kristalizirati do kraja. To je proces
transformacije.

Da se vratim na početak.
Shvaćanje da nema nikakvog “ja” ili “sebe” početak je dublje realizacije. Većina misli da će
sve u vama nestati. Neće. Ništa neće nestati osim ako ne odradite transformaciju. No,
trebat će vremena da pustite da sve teče svojim tokom kao i prije, čak i slobodnije nego
prije. Kada saznate da ne postoji “ja”, da ne postoji nikakvo “sebe” i da je sve to samo
konstrukcija, strah će i dalje biti prisutan, sve emocije i misli će i dalje biti prisutne i
predstavljat će vaše “odumiruće sebe”. Daljnji tok zavisi od toga želite li stvoriti ili želite do
kraja završiti proces, tj. odbaciti bilo kakve ideje o transformaciji i slično.

Lično, ne podržavam ideje vedantističke advaete, već tantričke advaete. Drugim riječima,
ne mislim da treba da pobjegnem odavde, kako to radi gyana i vedantistička advaeta, već
da treba da se to svjesno, budno, probuđeno kristalizira ovdje, manifestira ovdje u ovoj
realnosti. Da svjesno i Budno zamijeni nesvjesno, mehaničko i san. I u tom trenutku, na
ovom križanju, moj Rad i ono što ja pratim kao Liniju, razilazi se sa popularnom
vedantističko-gyana-advaetom (advaitom).
U sve-popularnom procesu vedantističke advaete idete ka Oslobođenju. Do kraja. Bez
mogućnosti da se vratite u ovaj “san”. Napuštate san i ne namjeravate da se vratite u
njega. U tom procesu, sve što ste bili prije ostat će i nakon spoznaje. Ali više o tome nećete
brinuti, neće vam biti važno, nećete tome dati ni “pet para”. To je inercija sna koji se
nastavlja, to je film koji ide sam od sebe čak i kada napustite kino salu. Ali pošto nemate
gdje da odete, izlazak na vrata kino sale znači momentalno ili simultano vraćanje u nju. Bit
ćete svjedok filma i filma o ljudima koji identificirano gledaju film. I to je to. Čekate smrt
tijela i prekid filma i kraj.
Nikad nisam vidio smisao u tome. Jer nekako nemam dojam da To što je sve manifestiralo
želi da što prije pobjegne iz svega. A dio koji podržavam mnogo je teži od popularne new
age advaete, čak i one stare, istinske advaete.

Kao što rekoh, na tom križanju izabiramo različite puteve. Ali do tog križanja sve je skoro pa
isto. Razlika je samo u tome što jedni napuštaju igru do kraja i više ne žele da igraju, budu
u filmu, iako nitko ne zna šta ide dalje. Drugi žele da osvijeste sve što mogu da osvijeste,
spuste tu svijest u život, u ovo tijelo, kristaliziraju je do kraja. No put do tog križanja je isti
za sve. Dalje nije.

Kristalizacija ili razbuđivanje ne znači da se san prekida, dapače, ona znači da se

san sanja na budan način. Izvan kina nema nikakve projekcije. I nema u čemu da se
bude svjestan. Došli ste do projektora, vidjeli da sve nastaje ispred objektiva, a o onom iza
objektiva nemate pojma, nemate pojma šta je to. To je za vas Prazno, Ništa, Apsolut, Bog,
Izvor ili kako želite to nazvati. Ispred objektiva je projekcija, film, nepostojeće, nestvarno,
itd. I to iza objektiva je vaše Prava Priroda ako smijemo upotrijebiti riječ “vaša” jer nije
vaša. To je Prava Priroda Stvarnosti, ali i Prava Priroda projekcijske stvarnosti. U toj
Prirodi projekcije Stvarnosti čovjek je projekcija. On nije stvaran. Ali u samoj
projekciji projicirano doživljava svoju “stvarnost”.

Kristalizacija ili stvaranje stvarnog znači dovođenje ili bivanje u

Svjesnom/Budnom stanju. To je cilj Rada. To je proces transformacije. U tom
procesu i dalje ćete vidjeti da sve što ste o “sebi” mislili, pretpostavljali, bili uvjereni, imali
duboko vjerovanje, NIJE istina. I trudit ćete se da na mjesto nestvarnog dovedete svijest,
svjesnost, budnost.
Većina želi budnost jer se boje da ne nestanu. Čak i kada govore sve ovo što sam
ovdje napisao, oni nisu u tom stanju, jer da jesu znali bi šta je to što je Budno u njima, šta
je to što je Svjesno, šta je to što je Bivanje. A to nisu oni. Projekcija o “sebi” se
nastavlja, ali ovaj put je lijepe za Svjesno i Budno kao način samo-preživljavanja
sistema. Vjerujte, to nije njihova volja, samo tako izgleda. To je upravo taj nestvarni
entitet “sebe” ili priljepak na Stvarno koje želi da preživi. I ako stvarno želite biti Budni, on
mora da umre. Na kraju dolazimo do toga da se čovjek boji ne-sebe, tj. nepostojanja
“sebe”. Ne boji se bez razloga. To je instinktivni strah. On je istinit. Čovjek kao “ja”, kao
“sebe”, kao “taj i taj”, kao osjećaj da “postoji” NE POSTOJI. On je projekcija. I to
je ono što osvještavate Radom na sebi. I od toga idete dalje.
Rođeni ste kao ne-svjesno, živjeli ste kao ne-svjesno. Sada počinjete živjeti kao
svjesno. To je značenje da “prije probuđenja niste postojali”, “ako niste svjesni niste ni
živi”, itd.
“Da biste se ponovo rodili morate da umrete, a prije no što umrete morate da se
probudite”. Koju god drugu kombinaciju izaberete to je kraj, konačna smrt. Vaš prvi cilj
u Radu jeste da se probudite iz sna o sebi i životu. A onda da to “ja”, “sebe”, “vi”
umrete kako bi se Novo moglo roditi, moglo ispuniti manifestaciju koja je prije bila
nesvjesna i ne-živa, drugim riječima “mrtvac koji hoda”, “mrtvi koji sahranjuju mrtve”, itd.
Jasno, u početku vam je ovo simbolika, a onda se desi kroz proces Rada da ovo više nije
simbolika već bukvalno. Strašno je početku, a uvijek kreće kroz bljeskove, kada vidite da je
vaša žena ili muž mrtav, da su vaši roditelji, prijatelji, svi ljudi oko vas mrtvi. Kasnije se
naviknete. Ono što je zanimljivo jeste, prije no što postane strašno, da u djeci vidite da su
živi. A onda kako ih promatrate vidite kao “umiru” u sebi, nestaju i zamjenjuje ih nestvarni,
mrtvi identitet, ličnost, mrtvo “ja”, itd. I morate pustiti taj proces da ide do kraja. Tada ako
znate kako ide borba da u njima zadržite nešto živo, nešto što može u jednom trenutku da
se ponovo oživi. Generalno govoreći, proces umrtvljivanja završava se oko 35 godine. I
većina je u tim godinama već mrtva iznutra. Jako se rijetko desi da čovjek može poslije tih
godina da se “oživi”. To ne znači da mrtvilo ne može biti religiozno i duhovno,
dapače, može i najčešće i jeste. Jer mrtvilo želi da preživi. Čak ulazi i u Rad kako bi
preživjelo. Ali nikad ne prijeđe prag koji mora prijeći kako bi bilo oživljeno. I to jako često
vidim u ljudima u Radu. Bez obzira kojem sistemu učenja taj Rad pripadao. Ljudi žele da to
mrtvo što su oni preživi, da bude budno, probuđeno, a to nije moguće. Zato glume budnost,
Rad, probuđenje. I kažemo “dobro došli u san o duhovnosti”. Na kraju i taj san umire
kao i svi drugi snovi i bojim se da neće otkriti da nisu nikada bili živi, već su pokušavali da
mrtvo, kroz Rad ili duhovnost ili religiju, održe živo-mrtvim. Jasno je da vas nitko ne voli i
ne želi čuti kada ovo kažete. Ali to ne mijenja činjenicu.

Jedina bitna stvar, a većinu drugih saznat ćete nakon nje, jeste probuditi se u ovom životu.
Probuditi se iz sna koji sanjamo. Probuditi se iz sna o “sebi”, “drugima”, “svijetu”.
Odbaciti taj san. Biti svjesni sna. To je početak razbuđivanja. Ali ne na način da čujete
za to i sada “znate”, već da to stvarno postanete. Dopustiti snu da se vrti, a “vi” biti svjesni
iza njega. Kroz to se kristalizirate. Svijest koja je rasuta u nizu procesa i reakcija postaje
kristalizirana u “vama”. I vi prebacujete svoju percepciju, hajde da tako kažem jer je
jednostavnije, u kristaliziranu svijest o “sebi”. Mogu napisati mnogo stranica šta će tada biti,
ali imitirat ćete i nećete dostići to. Zato o tome ne pišemo. Ali ono čega se bojite da će
nestati, da više nećete moći, i slično NIJE istina. Dapače, moći ćete mnogo više od toga što
sada možete. Mnogo intenzivnije, mnogo snažnije, mnogo potpunije. Ali više nećete biti u
deluziji (sorry Sanja – i nadam se da si kroz ovaj tekst dobila odgovor na mail koji si mi
poslala), zabludi, o “sebi”, o “svom ja” i slično. Bit ćete slobodni od “sebe”. Ali i slobodni za
to “sebe”. To je zanimljivo. Tada ono što je bilo zatvor postaju neka vrsta “čula” kroz koje
doživljavate sve što treba ili želite da doživite, ali i da izrazite slobodnu svijest.

Kada počnete spoznavati ovo što sam ovdje opisao, javljat će se strah i dalje, negativne
emocije i dalje će da postoje, misli će i dalje da vrte svoj film, ali ovaj put znat ćete i više u
njih nećete vjerovati, znat ćete da oni nisu “vi” i da to “vi” za koje ste mislili da ste ne
postoji i da nikada nije ni postojalo. Znat ćete šta je to što postoji. Sada, ne želim da idem u
tom pravcu. Postoji mnogo razloga za to. Čak ćete i za to “Postojanje” znati šta je to i
nećete biti u zabludi oko njega, niti ćete njega smatrati “sobom”. Postoje nazivi za to, i svi
ste ih čuli i pročitali, a ja ne želim da ih napišem.

Prvi korak je jasan. Proučavanje Ideja Rada i svjesnost “sebe”. Početi razmišljati
“iz Rada” kako kažemo, iz Ideja Rada i stalno, često, intenzivno promatranje
“sebe”. To je početak. Osnova. Bez nje ne možete ići dalje ako vam je cilj istovremena
transcendencija i transformacija. A to je cilj Rada. Kad Rad kaže da to što vidite niste vi,
nije vaše, to je istina. Ali u početku to ne znate. Rad vam kaže da prebacite percepciju u
ono što je svjesno, prisutno, što promatra i da je to vaše Stvarno “vi”. I to je početak
razbuđivanja. Dugotrajan proces. Malo je drugačije u transcendenciji, mnogo je kraći. Par
godina. No, problem je što se u transcendenciji jako rijetko dešava “povratak” nazad na
život. I ako to niste prije odradili, tj. radili sa svjesnošću, pažnjom, promatranjem,
transformacijom nećete ni nakon postizanja cilja transcendencije. Kada realizirate,
spoznate Istinu, nećete vidjeti razlog zašto biste bilo šta radili sa iluzijom, snom,
nestvarnim, pojavnim jer ono nije stvarno. Čak nećete moći naći ni razlog zašto da
budete svjesni unutar života, jer i to je i dalje san, ali svjestan san. Zato i kažemo ako
čovjek nije prije Spoznaje radio na sebi neće ni nakon nje. Što je očigledno kod
većine vedantističkih advaeta i gyanija.
Mnogi ne znaju u što se upuštaju kada krenu na stazu advaete. Ali isto tako mnogi ne znaju
bilo šta kada krenu na duhovno-religioznu stazu. Srećom, jako često, neznanje ih štiti, pa
završe u fantaziji i dubljem snu i time su zaštićeni. Jeste da je to iluzija, ali iluzija štiti
iluziju. Zabluda štiti zabludu. Probuditi se unutar toga znači ostati bez zaštite iluzije, ali tada
nešto drugo preuzima zaštitu “vas” ali ne na način na koji mislite da će se to desiti. Jer, kao
što smo rekli, nema nikakvog “vas” osim iluzije “vas”. I to je isto na svim istinskim ili
autentičnim učenjima. Na kraju se svi susretnu sa Prazninom ili Ništavilom. I to nije ono što
ljudi misle da jeste. To niti je Prazno, niti je Ništa. Ali kako više nema “vas”, nema procesa
u “vama” to što ostaje iza liči na ništa, na prazninu i nemamo bolju riječ za to. Reći to je
“Bog” i eto nove iluzije. Zato i ne koristimo te riječi, osim u slučaju kada ih ispravno
razumijete. Što je jako rijetko. Tumačiti ovo značilo bi da moram napisati jako dug test i
pitanje je koliko ljudi bi ga razumjelo osim ako nisu pripremljeni da razumiju.
Kada se probudite u ovom što nazivamo snom, iluzijom, pojavnim, igrom, filmom, pričom,
dramom, itd., tada vidite da Rad cijelo vrijeme govori istinu u odnosu na “čovjeka” i “san”.
Ne prije toga. Ako nemate transformaciju za cilj tada nastavljate ka potpunoj
transcendenciji bez da se osvrćete. A ako vam je oboje cilj, pa dobro došli u “pakao”. Zato
mnogi ne žele da rade na transformaciji. Problem je samo u tome što oni koji će reći
da žele da idu u transcendenciju samo MISLE da žele da idu, i to je samo priča.
Ništa više. Priča za raju. U kojoj se dobro osjećaju jer raja vjeruje u priču. Oni koji
stvarno teže tome nemaju “raju”. Jer znaju šta je “raja”. Znaju šta su “oni”. Znaju da to
ne postoji. Ostali, pa ostali prosto uživaju u svom novom filmu/snu o prosvjetljenju,
duhovnosti, dezintetima, kanaliziranju, srodnim dušama i slično. Ugodan san i ništa više.
Znači, korak po korak i bez žurbe. Kada vidite istinu o nečemu u sebi ne vraćajte se
nazad u neistinu, laž. Kako bi se reklo, zadržite poziciju. Kada se utvrdite u njoj,
idete dalje. Postoji jako puno načina, ali najdirektniji su najbolji i najbrži. I da, pamet u
glavu, ne govorite drugima što radite osim ako niste do kraja “zagrizli” i više vas ne
interesira njihovo mišljenje. Na kraju, svo osvještavanje i buđenje dešava se samo u vama i
nema nikakve veze sa bilo čim izvan vas, a time ni sa kim drugim, koliko god da su vam ti
“drugi” važni i dajete im vrijednost ili ste emotivno povezani sa njima. Igrajte igru dalje,
a u “sebi” nastavite sa procesom buđenja. Gurđijev bi rekao da “svjesno glumite”.
I u pravu je. Samo to na početku ne razumijete jer mislite da ste “vi” stvarni. I često ne
želite da upotrijebite tu uputu jer je ne razumijete. Kada dosegnete određeni nivo
razbuđivanja, da to tako kažem, tada razumijete šta ta uputa znači.

Sretno i uživajte u procesu razbuđivanja

Bhaerava

https://www.bhaerava.com/