Iz Savršena blistava mirnoća, David Carse

Kada se desi prosvjetljenje organizam ne postaje savršen. On je cjelina a cjelina uključuje

obje suprotnosti. Težnja savršenstvu je temeljna, glavna zabluda i janniju je ovo jasno. To
je osnova razumijevanja. Sve što se desi, dio je funkcioniranja Sveukupnosti. (Ramesh)

U ovom slučaju, unutar davidovog tijelo/um organizma postoji puno uvjetovanosti i

programa koje bi, oni tome skloni, mogli osuditi. Postoji sklonost iritaciji, preplavljenosti;
nestrpljenje, općenito loše snalaženje u društvu koje može izgledati kao arogancija ili
isključivost, svako ponašanje čiji uzrok nije razumljiv lako može biti protumačeno na taj
način.

Na užas bližnjih, Razumijevanje, samo po sebi, ne pretvara momentalno čovjeka u sveca ili
savršeno ljudsko biće! Lik u snu većinom ostaje lik u snu kakav je i bio, sa uglavnom istim
uvjetovanostima i programima. Čini se sigurnim kako ovaj organizam nije dizajniran da bi
ikada igrao ulogu sveca ili ljubljenog učitelja, jer malo je tu ičega što bi u drugima probudilo
devociju. Više je poput glasa koji urla u diviljini, rušitelja, buntovnika.

Naravno, iz perspektive tijelo/um organizma u kojem se ovo odigrava Razumijevanje,

između ostalog, znači i jaku dozu novog uvjetovanja. Na taj način, naizgled postoje
promjene. Ektremnu osjetljivost koja postoji u ovom tijelo/umu se jednostavno promatra,
zajedno s ostalim karakteristikama, bez da se o njoj prosuđuje.
Pojavljuje se zadivljujuća suosjećajnost dok je prije nije bilo mnogo. I moram reći da dolazi
do neprekidnog pojavljivanja onog što bismo mogli nazvati malim čudima; slojevi starih
obrazaca ponašanja i razmišljanja, bez posebnog obraćanja pažnje ili napora, jednostavno
otpadnu. Perspektiva, percepcija „iznutra“ je posve transformirana; ja znam da nisam
david, da david nikada nije postojao osim tek naizgled, kao prazan instrument kroz kojeg
teče Prisutnost. Nema više osjećaja individualnog postojanja; samo duboke, konstantne
Blistavosti onkraj svjetla; postojanog, dubokog Mira onkraj mira; neprekidnog prštanja
zahvalnosti prema svemu i u svemu. „Iznutra“, svaka je „nepoželjna“ karakteristika viđena
s nezainteresiranošću i s nešto zabavljenosti: „nepoželjna“ po čijim mjerilima?!

Pitanje: „Kažu da se samo-spoznata osoba primjereno ponaša u svakoj situaciji.

Maharaj: „Zašto? Primjereno po čijim mjerilima?“

Time, nema naročitog motiva za „ulaganjem truda“ u „mijenjanje“ „sebe“ (budući da ovi
izrazi nemaju nikakvu stvarnost), postoji samo neprekidno priznavanje (molitva) Svega što
jeste. „Budi volja tvoja“... i znanje da će i ovo proći.
Bit će šta bude; a tad će i to proći.
Tokom sna naizgled dolazi do promjena i preoblikovanja unutar ovog tijelo-um organizma,
kao i u svim ostalim, ali nema saznanja o tome u šta. „Moja koža nije moja vlastita“.
Ovo je šamar u lice tradicionalnim idejama i ego-idealima duhovnih tragalaca koji žele
plemenite, ljubljene duhovne učitelje i majstore koji se svakako moraju i lijepo ponašati
kako bi ih stavili na pijedestal, te koji će im vlastitim primjerom pokazati način kako da
pobjegnu od svih nezgodnih, negativnih i mračnih stvari u životu.
Sve je to fantazija. Slušaj. Nema bježanja. Ono čega se želiš osloboditi, što odbacuješ, što
želiš da ne postoji, ono što ne želiš da tvoji učitelji budu – je To. To je Prisutnost, Svijest.
To, tu. Ne treba ti duhovni učitelj, ponajmanje neki na pijedestalu, da bi ti pokazao nešto
drugo. Nema ničeg drugog. Prosuditi to kao „tamnu“ ili „svjetlu stranu“ je iluzija. Ako nisi
izgubio iluzije u vezi svog duhovnog učitelja, on ne radi svoj posao. Svaki duhovni učitelj
koji nešto vrijedi razbija iluzije.
Perfect Brilliant Stillness, David Carse