Pregledni lanak

UDK 8221:111.852Aristotel

ARISTOTELOVO ODREENJE TRAGINOGA

Ivan Dodlek
Kaptol 29
Zagreb, Hrvatska
ivan.dodlek@zg.t-com.hr

Primljeno: 7. 2. 2011.

Budui da Platon u Dravi smatra da su pjesnici tragiari imitatori

i da su zato trostruko udaljeni od istine, zanimat e nas na koji nain
Aristotelov koncept onog traginog kao svrhu zapravo ima otkriti istinu o ovjeku. Aristotel u Poetici definira tragediju kao oponaanje
ozbiljne i cjelovite radnje primjerene veliine ukraenim govorom i
to svakom od vrsta ukraavanja napose u odgovarajuim dijelovima
tragedije. Oponaanje se vri ljudskim djelanjem, a ne naracijom i ono
saaljenjem i strahom postie oienje takvih osjeaja (VI, 24). Dok
Platon eli iskljuiti tragediju iz svoje idealne drave zbog njezine pogubnosti po hrabrost, Aristotel u svojem shvaanju traginoga ukazuje
na sasvim suprotno djelovanje, a to je da tragedija, pobuujui doivljaje ganutosti i uasa, oslobaa od potisnutih emocija, daje ugodno
olakanje i vodi prema hrabrosti. U tom kontekstu razradit e se Aris
totelovo odreenje traginoga kao put prema hrabrosti i proienju
emocija.
Kljune rijei:Aristotel, tragedija, oponaanje, saaljenje (), strah
(), proienje ()

Uvod
kao:

U Poetici Aristotel progovara o pjesnikom umijeu i opisuje ga

filozofskije od povijesti i treba ga shvatiti ozbiljnije od nje. Pjesnitvo
naime govori vie ono to je openito, a povijest ono to je pojedinano.
(Aristotel, 1983, 24)

Filozofi, poevi od Aristotela pa sve do naih dana, pokuavaju

tragediju oznaiti i predstaviti kao posebno podruje umjetnosti koje se
31

I. Dodlek: Aristotelovo odreenje traginoga

METODIKI OGLEDI, 18 (2011) 2, 3139

razlikuje od drugih podruja po svojim specifinostima, a one se temelje na onome to zovemo nosivim elementima onoga traginoga.
Pokuat emo stoga, ponajprije pomou Sofoklove tragedije Car
Edip, doi do svevremenskog znaenja tragedije kroz teme koje izlaze
na vidjelo preko tog konkretnog djela, a zatim pomou Aristotelove
Poetike iitati same nosive elemente tragedije, ono tragino to uope
tragediju ini tragedijom i na kraju doi do znaenja tih spoznaja za nas
danas.

1. Car Edip kao traitelj istine

U Tumaenju snova Freud tvrdi da Car Edip predstavlja sve ljude.
Prema njemu, grka tragedija dira dananjeg ovjeka isto onako duboko
kao to je doticala i Grke vremena u kojem je djelo nastalo. Djelo nas
dotie ponajprije zato jer Edip predstavlja ovjeka, a njegova tragedija
predstavlja ovjekovu sudbinu (usp. Freud, 2001, 294). Bez ulaenja u
Freudovo podrobnije analiziranje u svrhu psiholokih istraivanja, pogledajmo u emu Sofoklov Edip predstavlja ovjeka kao takvog.
Edip je prije svega traitelj istine i cijeli zaplet tragedije Sofoklo
gradi upravo na tom elementu (usp. Kaufmann, 1989, 92). U tom traenju istine kroz tragediju, otkrivamo nekoliko velikih tema koje dolaze
u prvi plan.
Car Edip je ponajprije tragedija o iskonskoj ovjekovoj nesigurnosti. Edip je junak najplemenitiji meu ljudima, no iznenada i neoekivano pada u nesreu, a to pouava da nitko ne moe biti siguran kakav
ga kraj moe snai. Prikazuje nam se nagli i neoekivani pad iz sree i
uspjenosti u propast (usp. Kaufmann, 1989, 95).
Nadalje, Edip je tragedija o ovjekovom sljepilu. Edip je slijep s
obzirom na svoj vlastiti identitet, a zatim i s obzirom na identitet onih
koje najvie voli. To je sljepilo reprezentativno za svakog ovjeka jer i
mi sami osjeamo da esto ne razumijemo najbolje one koji su nam najblii (suprunika, roditelje, djecu). Tragedija ljudskog sljepila jedan je
od arhetipova tragedije, a Car Edip je paradigma takve tragedije (usp.
Kaufmann, 1989, 98).
Zatim, Edip je tragedija kletve potenja. To potenje proizlazi iz
njegovog nepokolebljivog traganja za istinom. Edipa ne zanima vlastita
srea ukoliko bi ona bila izgraena na samoobmanjivanju. Njega brine
dobrobit naroda za koji je kao kralj odgovoran. Zna da kuga nee proi
32

I. Dodlek: Aristotelovo odreenje traginoga

METODIKI OGLEDI, 18 (2011) 2, 3139

dok se ne pronae ubojica i ne moe odustati od traganja za istinom

samo zato to vidovnjak vidi istinu od koje on nee imati koristi (usp.
Sofoklo, 1996, 37). U tome se i sastoji Edipova veliina i time izaziva
strahopotovanje kod gledatelja i itatelja, jer vrhunsko potenje ne
usreuje potenog ovjeka. esto poten ovjek pati, no ta je patnja
uvijek oduhovljena. Potenje ima svoju cijenu, kao to su otuenje od
drugih i oaj. Edip je tako i paradigma o otuenju od prirode, od sebe
samog i od drutva, jer kad otkriva svoj identitet eli se odmah osakatiti, oslijepiti i eli da ga prognaju iz grada (usp. Kaufmann, 1989, 102).
Ne treba posebno naglaavati koliko je aktualna ova slika otuenja i u
dananjem drutvu.
Neizbjenost tragedije, tj. traginog razvoja situacije daljnja je karakteristika Cara Edipa. Dobrobit ljudi za koje je Edip odgovoran izis
kuje tragino samortvovanje. Zbog svojeg potenja koje je od koristi
za narod, ali ne i za Edipa, to god uinio on na sebe navlai strahovitu
krivicu.
Na kraju, Edip je tragedija o pravdi. Za pitati se je: je li Edipova
propast pravedna? Zasluuje li on ono to mu se dogaa? Edip s jedne
strane postavlja pitanja o nepravednosti ljudskih patnji, jer plemeniti i
poteni esto prolaze gore od onih koji zasluuju manje divljenja. Na
taj nain Sofoklo dovodi u pitanje uobiajenu pretpostavku da je pravda
uvijek neosporno dobra (usp. Kaufmann, 1989, 105).

2. Platon vs. Sofoklo i Edip

Prema Platonu, pjesnici rade samo ono to godi nerazumnoj masi i
ponavljaju uobiajena miljenja (usp. Platon, 2001, 361). Sofoklo s Carom Edipom pokazuje upravo suprotno, to je naroito vidljivo po tome
to dovodi u pitanje uobiajeni stav prema pitanju pravednosti. Prema
Dravi, pjesnitvo je puko oponaanje izgleda i nau panju skree u
krivom smjeru. Platon inzistira na tome da se vrlina mora nagraditi u
knjievnosti (Zakoni, 663), a za dobrotu da se mora pokazati da je ugodnija. Sofoklo je na tom podruju iao puno dublje. U Zakonima (660)
Platon bi prisilio pjesnike da piu samo o ljudima koji su u svakom
pogledu izvanredni. Sofoklo je opisivao i slabe ljude i loe karaktere.
Sofoklo je imao namjeru uiti poniznosti time to nas podsjea na
ovjekovu sljepou i nesigurnost. To je neto to je svakako protivno
Platonovom pouzdanju u sebe i vlastitu racionalnu viziju. Iako Edipu ne
33

I. Dodlek: Aristotelovo odreenje traginoga

METODIKI OGLEDI, 18 (2011) 2, 3139

nedostaje ponosa i gordosti, na kraju dolazi do jednog velikog otkria, a

to je da je najdivnija vrsta ponosa u potpunom skladu s dubokom poniznou (usp. Kaufmann, 1989, 109). Sofoklo, za razliku od Platona,
pokazuje da nije nuno da vrlinu nuno prati i srea, a naglasio je i da
su neke vrline sporne. Platon je pak smatrao da su sve vrline koherentne
i da je poeljno da svatko bude to je mogue vie pun vrlina.

3. Aristotelova Poetika: i kao sr traginoga

Aristotelova Poetika je rasprava podijeljena na dvadeset i est poglavlja, od kojih poglavlja od VI. do XV. predstavljaju sr knjige. Za
nae promiljanje o traginome znaajno je svakako Aristotelovo odreenje tragedije u VI. poglavlju:
Oponaanje ozbiljne i cjelovite radnje primjerene veliine, ukraenim govorom i to svakom od vrsta ukraavanja napose u odgovarajuim dijelovima
tragedije. Oponaanje se vri ljudskim djelanjem, a ne naracijom i ono saaljenjem i strahom postie oienje takvih osjeaja Tragiko pak umijee
kao cjelina ima est elemenata: fabula, karakter, dikcija, misli, vizualni dio
predstave i skladanje napjeva. (Aristotel, 1983, 1819)

Tragedija je oponaanje . Ovaj se ne odnosi na

kopiranje, nego upuuje na ulogu koju ima imaginacija ili zamiljanje
radnje koja bi se mogla dogoditi i na taj nain potie na razmiljanje o
openitostima (neto kao: to je toboe to i to) (usp. Edwards, 1967,
155). Aristotel naglaava da je tragedija i to ne ljudi, nego ljudskih djela i ivota (Aristotel, 1983, 19). Platon u vidi samo
oponaanje kao puko kopiranje i smatra da je pjesnik tragiar imitator,
te je stoga, kao i svi imitatori, trostruko udaljen od prijestolja istine
(Platon, 2001, 354). U X. knjizi Drave govori o tri vrste kreveta ime
preciznije eli ukazati na razliite razine onoga to je prema njemu stvarnost i onoga to je obmana. Prva vrsta kreveta: oblik kreveta kojeg je
nainio Bog. Druga: krevet koji je napravio stolar. Trea: krevet koji je
naslikao umjetnik. Tragedije, kao i slike, pripadaju treoj razini stvarnosti. Po toj X. knjizi pjesnici i umjetnici nas mame da krenemo, ne od
onoga to se ini da jest prema onome to doista jest (od stolarskog kreveta do oblika kreveta npr.), nego od varljivih izgleda do izgleda izgleda,
do pukih slika obmanjivog, promjenjivog i nestalnog svijeta (usp. Platon, 2001, 356). Poimanje umjetnosti kao zasigurno je preuzeto
od Platona, ali kod Aristotela ono nema Platonovih tonova patvorine.
34

I. Dodlek: Aristotelovo odreenje traginoga

METODIKI OGLEDI, 18 (2011) 2, 3139

Platon, smatra Kaufmann, ne pogaa bit stvari. Sofoklova tragedija na

neki nain jest puki izgled neke radnje, no na drugi nain ona donosi
duboko vienje ljudske sudbine i bogatstvo uvida koji su moda ravni
Platonovoj mudrosti ili je ak nadmauju (usp. Kaufmann, 1989, 24).
Dramska lica, prema Poetici, ne sudjeluju u radnji da bi oponaala
karaktere, nego se karakterizacija ukljuuje radi radnje. Zato su, prema
Aristotelu, dogaaji i fabula koji su u slubi radnje, temelj i dua tragikog umijea i svrha tragedije (Aristotel, 1983, 20). Radnja nadalje mora
biti ozbiljna i cjelovita. to se pod tim misli? U kojem
smislu ozbiljna i cjelovita radnja? Ne neobjanjive radnje koja bi bila
triava, prezira dostojna i smijena, nego znaajne i upeatljive radnje
junakih razmjera. Mogli bismo je nazvati i plemenitom radnjom (usp.
Kaufmann, 1989, 41).
Ovdje dolazimo do sri onoga to Aristotel smatra traginim u tragediji. Rije je o buenju osjeaja saaljenja () i strahu () te
o njihovom proienju (). Dakle, da bismo neko djelo nazvali
tragedijom, ono mora imati ono to ga ini traginim, a to su i
. Saaljenje se odnosi na duboku patnju koja nas dira i potresa
toliko da i mi u njoj sudjelujemo. Kaufmann predlae jo nekoliko izraza koji bolje od saaljenja opisuju kao osjeaj koji odreuje to
je to ono tragino. To je ponajprije suosjeanje/simpatija, a predlae i
ganutost (usp. Kaufmann, 1989, 43). O tome Aristotel poneto govori i
u II. knjizi Retorike. Tu je
neka vrsta bola to ga zadaje prizor zla, smrtonosnog ili bolnog, koje se
okomljuje na onoga tko to ne zasluuje; zla za koje bi ovjek mogao oekivati
da e snai njega ili nekog od njegovog prijatelja, a kad izgleda da je blizu.
(Aristotel, 1989, 107)

Osvrui se na preveden kao strah, Kaufmann predlae

neto jau rije, a to je uas. Sam Aristotel e o tome rei:
Strah nastaje tako to prepoznajemo da je onaj koji doivljava nesreu slian
nama. (Aristotel, 1983, 29)

Aristotel postavlja i uvjete pod kojima se u fabuli izaziva i

. Uvjet je karakter osobe koja nosi cijelu priu u tragediji. Zato
Aristotel naglaava:
Takav je ovjek koji niti se istie estitou i pravednou, niti pada u nesreu zbog zloe i opakosti, nego zbog neke pogreke, jedan od onih koji uivaju
velik ugled i sreu kao npr. Edip. Nuno je, dakle, da umjetniki oblikovana

35

I. Dodlek: Aristotelovo odreenje traginoga

METODIKI OGLEDI, 18 (2011) 2, 3139

fabula bude jednostruka, te da prijelaz bude ne iz nesree u sreu, nego obrnuto, iz sree u nesreu, i to ne zbog opakosti, nego zbog velike pogreke
ovjeka takva kakva smo opisali ili boljega radije nego gorega od takvoga.
(Aristotel, 1983, 29)

Drugi je uvjet da i proizlaze iz posebnih vrsta dogaaja i bliskih odnosa meu likovima tragedije. Prema Aristotelu, to su
takve vrste dogaaja i odnosa u kojima:
bolni ini nastaju meu ljudima vezanim bliskom vezom, kao kad brat
ubija ili namjerava ubiti brata ili sin oca ili mati sina ili sin majku ili kad radi
neto drugo te vrste to su situacije kojima treba teiti. (Aristotel, 1983,
31)

Kao primjer Aristotel tu navodi Sofoklovog Edipa.

Ovi nosivi elementi onoga traginoga svoje sredinje mjesto imaju
u najvanijem od est elemenata koji tragediju ine onim to ona jest
u zapletu. Zato e u estom poglavlju Poetike napisati:
Dva su najvanija strukturalna elementa fabule kojima tragedija razonouje
peripetija (preokret) i prepoznavanje. (Aristotel, 1983, 20)

Tako je:
peripetija obrat radnje u protivno prema vjerojatnosti i nunosti kao
to je npr. u Edipu glasnik, koji je doao da razveseli Edipa i ukloni njegov strah u vezi s majkom, otkrivi mu tko je, postigao suprotno. (Aristotel,
1983, 26)

Prepoznavanje, pak, je:

obrat iz neznanja u znanje, bilo u stanje bliske povezanosti ili u neprijateljstvo, ljudi koji su bili u stanju sree ili nesree. (Aristotel, 1983, 27)

Kao konani cilj i imaju oienje () takvih

emocija. Nakon tragedije koja prua katarzu, gledatelji odlaze kui ras
tereeni i trezveniji. Aristotelovo shvaanje katarze donosi poboljanja
s obzirom na Platona. On se nije slagao s Platonovom tvrdnjom da izraavanje jakih emocija na pozornici moe navesti ljude da se pridrue
glumcima u izraavanju tih istih emocija, umjesto da se ue samosvladavanju. Zato bi Platon uredio drutva u kojima su suzdranost, prilagoavanje i trezvenost najvie norme. Sofoklove tragedije stoga nisu
doputene. Platon je smatrao da bi gledatelji tragedije koji vide junaka
gdje daje oduka svojem bolu (gdje vrite kao npr. Filoktet i Heraklo u
dva Sofoklova komada) mogli postati kukavice. Stoga tragediju treba
36

I. Dodlek: Aristotelovo odreenje traginoga

METODIKI OGLEDI, 18 (2011) 2, 3139

iskljuiti iz idealne drave, jer bi tragedija mogla dovesti u pitanje hrab

rost i trezvenost (usp. Platon, 2001, 366 i 367).
S druge strane, Aristotel je drao da emotivni ljudi imaju potrebu
za oienjem/katarzom upravo zato da bi se u svakodnevnom ivotu
ponaali s vie suzdranosti. Tragedija bi ih oistila od priguenih emocija i otrijeznila ih (usp. Aristotel, 1983, 18).
Platonov je prigovor ovdje opravdan i danas vrlo aktualan. Radi
se, dakle, o pitanju: raa li prikazivanje jakih emocija i nasilja u knjievnosti jake emocije i nasilje u svakodnevnom ivotu ili je njegovo
djelovanje katarzino? Odgovor na ovo pitanje moe biti vieslojan,
osobito s obzirom na sadraj i na razliitost stilova. Neki opisi nasilnog
ponaanja potiu na nasilje, no iz toga ne proizlazi da sluanje glumca
u tragediji koji vie pola sata izaziva elju da se ini isto i to zato jer
i neki drugi opisi nasilja ne moraju nuno poticati na nasilje. O emu
ovisi kakav e utjecaj prevladati? To ovisi o razliitosti stilova, smatra
Kaufmann. Razliiti stilovi, tj. opisi slinog sadraja, mogu vrlo razliito djelovati na nas. Sve, dakle, ovisi o nainu prikazivanja. Iste nedae mogu se prikazati ili kao komine ili kao tragine (usp. Kaufmann,
1989, 47). Aristotel je, ini se, smatrao da grka tragedija sa svojim
posebnim stilom budi u gledateljima i i na taj nain vodi
prema oienju emocija. Jo jedno vano pitanje ovdje dolazi u obzir.
Tko ili to u nama budi i zbog kojih smo ganuti i potaknuti
na suosjeanje? Jesu li to glumci koji e izvrsnom izvedbom u nama
probuditi te osjeaje ili je to neki lik s kojim se poistovjeujemo ili pak
sam in ili radnja koja se u tragediji izvodi? Prema kome osjeamo
i ?
Ne prema glumcima. S obzirom na njih puni smo divljenja. Ne
prema Edipu ili Za njih smo uvjereni da nikad nisu ni postojali. Nas
preplavljuje neka potisnuta tuga i neto zbog ega sami alimo. Dira
nas patnja onih koji su nam bliski. Sjeamo se odreenih traginih dogaaja iz ivota koji nas se tiu. Kroz velike teme tragedija o ljudskoj
nesigurnosti, sljepilu i nepravdi koja se dogaa dobrim ljudima, postajemo svjesni jednostavno ljudske bijede. Glumci, tj. pojedini likovi,
postiu taj uinak kroz simboliku radnju koja nam u kratkom vremenu
(za razliku od romana i epova kojima se pripisuje epitet traginoga) pokazuje kako bezbroj agonija pripada jednom velikom obrascu agonije
i daje nam na znanje da ni mi nismo izdvojeni, nego pripadamo jednoj
velikoj ljudskoj zajednici koja obuhvaa najvee junake ovjeanstva
37

I. Dodlek: Aristotelovo odreenje traginoga

METODIKI OGLEDI, 18 (2011) 2, 3139

(usp. Kaufmann, 1989, 6970). U tom smislu zanimljiva je Kaufman

nova odredba tragedije:
Tragedija je knjievni oblik koji prikazuje simboliku radnju koju izvode
glumci i u sredite stavlja ogromnu ljudsku patnju tako da nam u svijest dovodi vlastite zaboravljene i potisnute alosti, a takoer i alosti naih bliskih
osoba i ovjeanstva, rastereujui nas izvjesnom slutnjom da je patnja sveopa a ne neka nezgoda naem iskustvu, da su hrabrost i izdrljivost u patnji
ili plemenitost u oajanju divljenja dostojni a ne smijeni i jo, obino da
se sudbine gore od nae mogu doivjeti kao rastereujue. Po duini, izvedba
moe trajati od neto manje od dva sata do oko etiri, a doivljaj je visoko
koncentriran. (Kaufmann, 1989, 72)

Zakljuak
Bit se kazalita, prema Gadameru, oituje u igri stvorenoj radi promatranja koja gledatelje vodi prema meusobnom sjedinjenju. Budui
da je religijskog podrijetla, ono je svetkovina koja se slavi. Ta pak svetkovina ima neto to uzvisuje, njezine sudionike izdvaja iz svakodnevice i vodi prema zajednitvu koje zahvaa sve sudionike. To svetkovanje/kazalina igra nije samo vrijeme koje je bez svrhe i kojom se eli
ispuniti dokolicu, nego je to vrijeme stvaranja i uzdizanja u preobraeni
bitak (usp. Gadamer, 2003, 249).
Aristotelovi i u tragediji ine bit onoga to zovemo
traginim. Uzeti iz konteksta svakodnevnoga i stavljeni u kontekst kazaline igre, u sudionicima bude vlastite zaboravljene i potisnute alosti
i potekoe i ukazuju na plemenitost i hrabrost kao put preobraenja
vlastite svakodnevice (). Ne moemo se, dakle, sloiti s Platonom koji u traginome vidi opasnost da oni koji sudjeluju i promatraju
tragine situacije postaju kukavice i gube hrabrost i trezvenost. U tom
smislu je i danas vana aktualizacija Aristotelovog odreenja traginoga, jer patnja i bol su svevremene i sveope stvarnosti. Hrabrost, pak, i
izdrljivost u patnji, sveope su i svevremene vrline i jedan od naina
suoavanja s tom munom stranom nae stvarnosti.
Aristotelovo odreenje tragedije i traginoga prvi je sustavni pokuaj takvog odreenja. Mnogi su autori nakon Aristotela (Boccaccio,
Chaucher, Cornelie, Racine, Hegel, Schopenhauer, Nietzsche) sve do
naih dana nastojali kroz svoja istraivanja dati vlastiti doprinos u definiranju onog traginog i ta se nastojanja, dakako, esto ne poklapaju
s Aristotelovima, no nitko nije zaobiao Aristotela to opet ukazuje na
38

I. Dodlek: Aristotelovo odreenje traginoga

METODIKI OGLEDI, 18 (2011) 2, 3139

sveobuhvatnost njegovog pristupa problemu i nezaobilaznost postavljenih kriterija u promiljanju onog traginog koji su relevantni za svaki
pokuaj teorije tragedije u kasnijoj povijesti.
Literatura
Aristotel (1983), O pjesnikom umijeu, Zagreb: August Cesarec.
Aristotel (1989), Retorika, Zagreb: Naprijed.
Gadamer, Hans-Georg (2003), Ogledi o filozofiji umjetnosti, Zagreb: AGM.
Edwards, Paul (ur.) (1967), The Encyclopedia of Philosophy, Volume eight, New
York: The Macmillan & The Free Press.
Kaufman, Valter (1989), Tragedija i filosofija, Novi Sad: Knjievna zajednica Novog Sada.
Freud, Sigmund (2001), Tumaenje snova, Zagreb: Stari Grad.
Sofoklo (1996), Kralj Edip; Antigona, Zagreb: SysPrint.
Platon (2001), Drava, Zagreb: Naklada Juri.

ARISTOTLES DEFINITION OF TRAGICAL

Ivan Dodlek
Since Plato in The Republic argues that tragedian poets are imitators and
therefore triply distant from the truth, we will be interested in how Aristotles concept of the tragical in fact has a purpose to reveal the truth about the man. Aristotle in Poetics defines the tragedy as an imitation of an action that is serious,
complete, and of a certain magnitude; in language embellished with each kind of
artistic ornament, the several kinds being found in separate parts of the play; in
the form of action, not of narrative; through pity and fear effecting the proper purgation of these emotions (VI, 24). While Plato wants to exclude tragedy from his
ideal state because of its fatality for the courage, Aristotle in his comprehension of
the tragical points to the completely opposite effect. Thus tragedy inspiring experience of pity and fear liberates from the suppressed emotions, gives pleasant relief
and leads to the courage. In that context Aristotles defining tragical as a way to
leading courage and purification of emotions will be elaborated.
Key words: Aristotle, tragedy, imitation, pity (), fear (), purification
()

39