Cilj Rada

Navika da živimo „svakodnevno“ iz uobičajenog stanja toliko je duboka, jaka,

nepromjenjiva, inertna, teška, tako da bilo kakav rad da poduzmemo, da uzmemo bilo
kakvu sadhanu, oni neće moći napraviti bilo šta u našem životu jer mi uvijek potvrđujemo
onu naviku koji svakodnevno živimo. Rad inzistira na odvajanju od stare ličnosti jer
jedini način koji vodi ka transformaciji jeste upravo razumijevanje da san koji sanjamo
u sebi nije stvaran i da je ono što je stvarno, a što je naša priroda, zloupotrebljeno od
sna, projekcije, neznanja, kompletne strukture koju smo stekli odgojem i djelovanjem
okruženja. Upravo zbog toga ličnost se još naziva i „stečena ličnost“. To je nešto što
smo stekli životom i održavamo u životu putem vjerovanja da je to stvarno, da je ta ličnost
s kojom smo identificirani i za koju mislimo da smo mi sami – mislim da većina ne razumije
dovoljno što znači „ime i prezime“ i što znači da mi nismo „ime i prezime“ (ovo je
simbolično) – održavana prošlošću, a to znači svim konceptima, uvjerenjima, dubokim
vjerovanjima koja su ubačena u nas, nesvjesno ili svjesno, i za koja vjerujemo da su naša
prošla i stvarna činjenica te ju ponavljamo svaki dan, tj. svakodnevno je živimo te time to
postaje naša sadašnjost, a uskoro i naša budućnost. To vjerovanje da smo mi ta mrtva
prošlost koju tako živi održavamo ne može biti uništeno sve dok se ne uništi bilo
kakva identifikacija sa tim, tj. dok ne urušimo stvarnost bilo koje „činjenice“ iz
prošlosti. No, problem je u tome što se te „činjenice“ oslanjaju na tjelesno-čulnu
percepciju i stvarnost tako da naš površinski um, iz kojeg djelujemo svaki dan cijeli dan, i
koji smo u stvari mi kao ljudsko biće ograničeno tjelesno-čulnom percepcijom, ne prestane
da bude dominantni um u našem životu i ne prekinemo da mu dajemo snagu koju on nema,
a ponajmanje svrhu koju on nema niti bi trebao da ima. Da bi se to desilo, da bi u tome
uspjeli, percepcija se mora prebaciti na dublju razinu, stvarniju razinu, ono što nazivamo
„unutarnjim umom“.
Vidjeti „staru ličnost“ kao nagomilanu prošlost – iskustva, memorija, uvjerenja, duboka
vjerovanja, koncepte, ideje, itd. – kao nestvarnu, kao san, kao iluziju kojoj robujemo, kao
stari način života koji više nije optimalan i koji više ne treba da se podržava je osnova bilo
kojeg Rada ili bilo koje duhovnosti. Da bi se to učinilo potrebno je nešto što nije uvjetovano
umom, što je slobodno od uma i tijela i na čemu treba da se radi temelj. Nešto što je
stvarnije, nešto što je dublje, postojanije, drevnije. To je dio u Radu koji govori o
svjesnosti, promatranju, pamćenju sebe. Sve što nastaje nakon ili poslije Svjesnosti, ili
osjećaja Bivanja, je prosto koncept koji se sastoji od niza uvjerenja, stavova, ideja,
projekcija, itd., te time nije stvaran. Nema stvarnost jer on nastaje i on nestaje. Ali kada
čovjek ne zna da on nije „ime i prezime“, tj. sve ono što je stečeno i naziva se „ličnost“ –
maska – a sam nije radio na tome, nije vidio da je ličnost samo stečena, naviknuta, nije
stvarna te da takva ličnost u stvarnosti ne postoji – „ne-sebe“, „ne-ja“, „čovjek ne postoji“,
„ti si iluzija“, itd. – on ne može ništa da promijeni osim da zamišlja promjenu, imitira
duhovnost, glumi Rad. Da je to lako cijela duhovna i religiozna scena bi bila autentična i
danas bi pucali od duhovnog zdravlja, ali to nije tako. Ono Stvarno obučeno je u košulju
koncepta, a koncept se temelji na „imenu i prezimenu“ kao stvarnom te tijelu koje podržava
to „ime i prezime“ (pod ovim je uključeno sve – od nacije, naroda, bilo koje identifikacije,
polariteta, itd. jer sve je to koncept). Tijelo, samo po sebi, samo odražava, reflektira onu
operativnu snagu koja je ono što stoji iza koncepta o sebi kojeg imamo. Ta operativna
snaga je sama svjesnost, svijest o sebi bez ikakve karakteristike, bez ikakvog
oblika i forme, bez strukture kako je mi poimamo.
Bez osobnog iskustva te slobodne svjesnosti u sebi, te rada na njenoj kristalizaciji, ili da
kažem stjecanju, bilo kakva promjena ili transformacija nije moguća. Dva koraka su bitna.
Prvi, odvojiti se od stečene ličnosti sa svim što ona u sebi ima i drugi, razumjeti da
je istinska priroda sama svijest koja je svjesna unutar nas. Pretpostavljati ovo je kao
da pretpostavljate da ste direktor uspješne firme dok ste u stvari čistačica u njoj. Sama
riječ „pretpostaviti“ ima određenu snagu, ali ako se radi na ispravan način. Problem
je u tome što ako to pretpostavlja stečena ličnost to će ostati u domeni fantazije i neće
postati stvarnost. Mi uvijek pretpostavljamo fizičku stvarnost. Te „znanjem“ da je ona
stvarna potvrđujemo i kreiramo tu stvarnost. Pretpostavka osnažena kreativnom silom
stvara fizičku stvarnost. Pretpostavka da smo mi stečena ličnost i vjerovanjem u to, te
svjesnom ili nesvjesnom ljubavlju prema njoj, mi činimo jednu, da tako kažem, mističnu
formulu kreiranja. Te ta pretpostavka postaje naša fizička stvarnost. Da bi se ta
prethodna pretpostavka urušila moramo se odvojiti od stare pretpostavke, prestati
vjerovati u njenu stvarnost i prestati voljeti ono što nije stvarno, tj. stečenu
ličnost za koju mislimo da smo mi, „ime i prezime“ ili „ja“. Drugačije rečeno,
moramo naučiti PRETPOSTAVITI drugačiju stvarnost.

Nekom tko je na početku nemoguće je odvojiti se od kompletne stečene ličnosti. Time jedan
od zadataka u Radu jeste proučavanje stečene ličnosti i samog njenog fizičkog života. Ali da
bi se bilo šta proučavalo mi ne smijemo biti to što proučavamo. Potrebno je prestati se
identificirati sa stečenom ličnošću i životom koji je ona imala. Drugim riječima, potrebno je
da je „ubijemo“. Ona mora „umrijeti“. „Smrt“ stečene ličnosti započinje činom
odvajanja i svjesnosti iste. Nastavlja se prestankom vjerovanja u nju i davanja snage
staroj ličnosti, tj. stečenoj ličnosti. Vjerovanje znači da ne poznajemo stvarno već da
vjerujemo da je nešto stvarno i time djelujemo i živimo kao da je to stvarno. „Nevidljivo
kreira vidljivo“. Stara i puno ponavljana formula. Ličnost je nevidljiva. Ali naš način
življenja, navike, ponašajni obrasci i slično su vidljiva manifestacija naše „nevidljivosti“ tj.
nevidljive ličnosti. Snaga koja iza nje stoji je kreativna snaga, kreativna sila koja nije
svjesna sebe u čovjeku. Ali i koja je rasuta unutar čovjeka, ne surađuje unutar njega,
nije ujedinjena i time nije cjelovita. Životna Sila unutar čovjeka nije ujedinjena, nije
cjelovita, duboko je razjedinjena i podijeljena na različite funkcije, mehanizme,
oprečne sile, želje, male volje (mala „ja“), kontradiktorne emocije, itd. Time, ona
nema snagu koju ona može imati, i ta snaga koju može imati je njen potencijal koji mora
biti povraćen ili osvojen, kako vam odgovara.
Životna Sila u čovjeku je Kreativna Sila ili Snaga. I reći da mi imamo životnu ili
kreativnu silu potpuno je pogrešno. Mi nemamo životnu ili kreativnu silu. Ako tako gledamo
mi potvrđujemo da smo stečena ličnost. Moramo promijeniti percepciju, način
percepcije. Ali to nije moguće samo prostim tvrdnjama, citatima, umišljanjem super-
veličine. To je ono što je u osnovi Rad, Autentična Duhovnost ili Religija, bilo koji sistem ili
učenje koje nešto može napraviti.

Prije svega, ako stečena ličnost radi Rad, sve što će se desiti jeste dodatna
kristalizacija stečene ličnosti. Drugim riječima, Rad postaje ličnost, Radna Ličnost.
Čovjek ima dojam da on radi, da se mijenja, dok se u stvarnosti ništa ne dešava. Kažemo
da on radi na pogrešnom dijelu sebe. Radi po sebi, ne NA sebi.
Tijelo i ličnost bi trebali biti izražaj Svjesne Kreativne Sile ili Snage čovjeka,
Budnog Čovjeka. Ne obrnuto, kakav je slučaj. Ne možemo mi biti duhovni kao „ime i
prezime“. Ne možemo „mi“ raditi na sebi. Zato nema promjene. „Mi“, „ime i prezime“ ili
„stečena ličnost“, nismo stvarni. „Mi“ smo koncept, ideja, uvjerenje, duboko
vjerovanje. Riječ „mi“ zamijenite sa riječju „ja“. „Ja, ime i prezime, nije stvarno!“
Time, to što zna da „ja“, „ime i prezime“ nisu stvarni je ono što je stvarno. Ali to ne
može biti memorija, sjećanje, izgovoreno iz sna i spavanja. Morate stvarno ući u taj
Stvarni osjećaj Sebe. To nije moguće bez odvajanja, prestanka identifikacije sa bilo kojim
dijelom „stečene ličnosti“ – ili „ja“ ili „ega“ ili „lažne ličnosti“ ili „iluzornog sopstva“, itd. – a
samim tim i života kojeg imate i koji nastaje iz stečene ličnosti. Onda morate ojačati,
kristalizirati, skupiti, ujediniti taj Stvarni Osjećaj – „Stvarno Ja“, „Istinsko Ja“, „Ne-Ja“,
„Bezobličnu Prirodu“, „Stvarnu Prirodu“, „Božansku Prirodu“, „Duhovnu Prirodu“, itd. – i
„postati“ ta priroda. Biti ta Priroda. To je Budno Stanje. Probuditi se unutar sna. A
onda, to Stanje, to Stvarno gurnuti ponovo nazad u život, u svakodnevno, u
izraženo sebe, u novi koncept, u novo ja, u novo sebe, novog čovjeka. U početku, to
je Svjestan Čovjek. Kada on više nije identificiran sa starim čovjekom ili starom stečenom
ličnošću, i svjestan je sebe kao „Ne-Ja“ ili „Ne-ime i prezime“ ili „Ne-ego“ ili „Svijest
slobodnu od tijela i uma“, itd., tada on postaje Budno Biće. Neću reći „ljudsko“ iz prostog
razloga što je „ljudsko“ samo projekcija stare i stečene ličnosti, a taj osjećaj Sebe ili „Ne-
sebe“ je ogroman i izvan bilo koje kategorije ili definicije.
Kroz taj Osjećaj svako definiranje sebe prestaje, više nema nikakvu vrijednost i
čovjek živi „ne-sebe“, „ne-ja“. Kao slobodna svijest, kao novi čovjek, kao probuđeno
biće. On više „nije-ja“, nije „ime i prezime“, tj. kažemo za njega da on više ne postoji, da je
on kao „ime i prezime“ ili „ja“ umro.

S Budnim Stanjem Rad tek počinje. Iako i prije toga kažemo da čovjek radi na sebi, to nije
krajnja istina. On se samo priprema za Rad. Rad počinje u momentu kada se to što radi
probudi. Neću reći u njemu, jer to je pogrešna percepcija. On, kao Budna Svijest, se
probudi u konceptu o sebi, u umu, u tijelu. On je svjestan da njegova stečena
ličnost nije on, da „on“ nije nikad postojao, da je sve bila iluzija, zamišljanje, san.
Njegov osjećaj individualnog „ja“ prestaje da postoji ili je u prestanku postojanja. On vidi
sve što se „unutar“ njega dešava, svaki proces, emociju, misli, koncept i prestaje da tome
daje snagu, prestaje vjerovati u to. U stvari, on više nije vjernik u svakodnevnom
tumačenju te riječi. On je ostvario ono što vjernik sanja, s tim da je ovdje riječ „vjernik“
upotrijebljena u svakodnevnom žargonu.

Budan čovjek i Svjestan Čovjek primaju utisak koji do njih dolazi ali ovaj put
utisak ne ide u stečenu ličnost i ne kristalizira ličnost, već se njegova energija
transformira ili ide u Svjesno, Budno i hrani Svjesno i Budno. Drugim riječima,
osnažuje i dalje kristalizira svjesno u njemu, njegovo „ne-ja“. Kažemo „on je Prisutnost“.
Ne kažemo „on ima prisutnost“. Kažemo „on je ne-ja“. Ne kažemo „on ima ne-ja“.
Kažemo „on je Božansko“. Ne kažemo „on ima Božansko“, itd. Ta Prisutnost,
Svjesnost, Budno Bivanje, Ne-ja, Božansko, Brahman, Svijest, itd., je u stvari
Stvarno Ja ili On. Pošto nema identifikacije – ni sa tijelom, ni sa umom, ni sa „ja“ (ime
i prezime, stečena ličnost, itd.), ni sa funkcijama uma, ni sa procesima, niti emocijama i
mislima, niti bilo kojom konstrukcijom, konceptom, uvjerenjem, stavom, dubokim
vjerovanjem – Slobodno je, bez forme i oblika, Svjesno, Budno, Postojano, Stvarno,
samo od Sebe Prisutno, izvan uzroka i posljedice, izvan vremena i prostora, izvan
koncepta i konstrukcije – svaki koncept i konstrukcija, svako malo „ja“, svako uvjerenje,
stav, duboko vjerovanje, tijelo, um, proces, emocija, misao, itd. ovisno je o tome i ne može
postati niti postojati bez toga – TO je alfa i omega, početak i kraj, pra-uzrok, Istinska
Priroda, Ne-Priroda, Ono izvan bilo čega, Božansko, Bog, Istina, Nirguna Brahman,
itd.
I to ne možete imati. To ne možete doživjeti, vidjeti, svjedočiti tome, biti svjesni toga, na
bilo koji način percipirati to. Možete TO BITI i iz toga sve ostalo percipirati, znati, osjećati,
itd. To možete izraziti u tijelu, umu, životu i To postaje Novo, Božansko u Životu, ali ne i
„vi“. „Vi“, „ti“, „ja“, „mi“ smo konstrukcija unutar toga, nestvarno u stvarnom, san
unutar Budnosti, „ja“ unutar Vječnog i Bezgraničnog Ne-ja. Mi smo san Toga,
manifestacija Toga, izražaj Toga, koncept Toga, tijelo i um Toga, itd.
Da bismo odgovorili na život moramo biti koncept, moramo biti konstrukcija. Vremenom ta
konstrukcija preuzima Slobodnu Svijest i dolazi do samo-zaborava. Zaboravljamo šta smo i
tko smo, misleći da smo ovo „ja“, ovo „ime i prezime“ sa svim konceptima, vjerovanjima,
uvjerenjima, idejama o sebi, projekcijama, reakcijama, itd. Kristaliziramo stečenu ličnost i
na kraju živimo život kreiran od kristalizirane stečene ličnosti, slike o sebi, ideje o sebi,
projekcije, tzv. ega, lažne ličnosti, itd. Rad je razložiti, otopiti, rastvoriti pa ponovo
zgusnuti, odbaciti, ubiti, prestati se poistovjećivati, itd. sa stečenom ličnošću.
Kristalizirati rasutu svijest, ujediniti je, promijeniti percepciju, promijeniti
identifikaciju, probuditi se unutar, probuditi se izvan, te ponovo izraziti Stvarno u
tijelo i umu i time u životu. Drugim riječima, ostvariti Istinsku Prirodu. Ne mogu reći
„svoju“ jer to nije naše. Ispravnije je reći da smo „mi“ Njegovo, Njeno, od Toga.
Koliko je to teško, ili rijetko, govori nam i cijela duhovna i religiozna scena. Jako je mali broj
ljudi koji su ovo ostvarili ili koji su na putu da ovo ostvare. Biti u Radu a ne ostvariti ovo je,
ili težiti da se ovo ostvari, je prosto gubljenje vremena. Isto je i sa duhovnošću i religijom.
Iako netko tko ovo zna više ne može za sebe reći da je „duhovan“ ili „religiozan“ i cijeli tekst
govori i zašto to ne može reći. A opet, s druge strne, on je ostvario srž cijele duhovnosti i
religije. To je paradoks. A Istina je paradoks. Vi jeste ta Istina, ali „vi“ niste nikad,
niti ćete ikad biti, ta Istina. Čak i samo Budno stanje niste „vi“. „Vi“ se u njemu
pojavljujete. I time, pošto se pojavljujete, „vi“ niste Budno Stanje. A opet, to Budno stanje
ste Vi kao Budno Stanje, a ne kao „vi“ u Budnom stanju. Zato i kažemo da je to „ne-ja“,
„ne-sebe“. Zato i kažemo da „vi“ ne postojite. „Vi“ ste samo iluzija, san, koncept, ideja,
zamisao, mašta, imaginacija, konstrukcija unutar Slobodne Svijesti, Istine, Budnosti, itd. I
zato kažemo da je „čovjek san“.
Znati ovo znači ZNATI, ne misliti o tome, imati mišljenje, čuti, imati informaciju, itd. To je
ono ka čemu autentični Rad, Duhovnost, Religija vode. A lažni rad, duhovnost, religija samo
sanja i imitira. A lažni su zato što ste „vi“, „ja“, „mi“, „stečena ličnost“, lažni, ne-stvarni, ne-
postojeći, itd.
Gurđijev je rekao da je „život stvaran samo kada Ja Jesam“. I danas imamo tisuće onih
koji to ponavljaju, a da to nisu ostvarili, uvjeravaju druge da znaju, a nemaju, niti su to. Ja
Jesam je Ne-ja. Većina osjeća „ja jesam“ tijela, tj. život i postojanje tijela kao „ja jesam“,
a Mr. G. nije na to mislio. Ovo što sam ovdje opisao je ono na što je G. mislio kada je rekao
da je život stvaran samo kada (bezlično, bez-tjelesno, ne-osobno, ne-ja) Ja Jesam. Ili je
možda bolje reći samo Jesam. Jer Jesam je Istinsko Ja bez osjećaja „ja“ ili „moje“ ili
„mene“.
Do toga Radom trebate doći i to na kraju živjeti. Iz toga djelovati, iz toga primati utiske, iz
toga transformirati ostatke starog ili stečenog „sebe“, itd. Svjesnost i trud da živite svjesno
je početak ove Istine, ovog cilja. Početak Rada na transformaciji i transcendenciji.

https://www.bhaerava.com/