Kako da; kako ne

Često čujem pitanje „kako da ostanem u povišenom stanju?“;

„kako da se zadržim u svjesnijem i odvojenom stanju?“. Čak sam i
nekoliko pita dobivao pitanje „kako da ostanem u budnom stanju?“. Ili,
„kako da ne padnem nazad?“ i slično.
U Radu je jako bitno znati kako postaviti ispravno pitanje. Ne
postoji pogrešno pitanje, da se razumijemo, ali postoje pitanja koja su
momentum nesvjesnog i mehaničkog razmišljanja i pitanja koja su
momentum svjesnog i inteligentnog razmišljanja. Moramo naučiti kako
izgleda pitati iz nesvjesnog i mehaničkog stanja a kako izgleda pitati iz
svjesnog i povišenog stanja. To nije isto. Većina ljudskih pitanja su
proizvod nesvjesnog, automatskog, reaktivnog stanja i postavljaju se
čisto „reda radi“ ili iz radoznalosti i čak i ako se odgovori na ta pitanja
čovjek od njih neće imati nikakve koristi. Rad teži tome da čovjek
NAUČI kako da pita. No, također znam da je to nešto što se najteže uči.
Temelj rada nalazi se u nekoliko osnovnih praksi.
Promatranje, svjesnost, odvajanje, ne-identifikacija, upoznavanje
sebe. To je osnova. Svaki od tih segmenata Rada nadovezuje se jedan
na drugi ali se i prepliću jedan sa drugim. Ako je jedan slab oslabit će
i drugi segmenti što generalno znači da će cijeli sistem Rada unutar nas
da oslabi i time ponovo se nalazimo u dubokom snu. Iako je san prosto
san i treba se na taj način vidjeti, cjelovito vidjeti kao san, možemo
pričati o stupnjevima sna. To doživi svatko tko radi na sebi. Imamo
trenutke kada smo dublje upleteni u san a imamo trenutke i kada je san
slabiji, kada smo prisutniji, svjesniji, manje u snu, tj. samo djelovanje sna
slabi u odnosu na nas kao svjesni dio. No, iako možemo govoriti u
stupnjevima sna to je san i ništa više od toga.
Pitanja koja dolaze iz sna su pitanja koja pita usnula osoba i to
nisu dobra pitanja, ona ne daju odgovor, niti daju ispravnu poziciju.
Mjesto iz kojeg pitamo uvjetuje odgovor. Ako je pitanje iz svjesnog
stanja takvo je pitanje sasvim drugog karaktera ali i mjesta s kojeg se pita
te to znači da razumijemo poredak i razumijemo način na koji radimo sa
sobom ili na sebi. Pitanje poput „Kako da se održim u stanju budnosti?“
je pitanje iz sna te time odgovor na to pitanje neće pomoći onom koji
pita. Samim pitanjem stavljamo sebe u lošu poziciju. Ali ako pitamo
„Kako da ne upadnem u san?“ takvo pitanje ukazuje na ispravan
unutarnji poredak, mjesto s kojeg pitamo, i odgovor će ukazati na
problem ili ono što nas uvlači u san, što nas kao gravitacijska sila povlači
snu. S druge strane ukazat će na ispravno korištenje načela, principa, i
samog Rada kao Rada.
Na prvo pitanje se ne može odgovoriti ili će odgovor biti veoma
kompliciran, filozofski, teoretski ali teško da ćemo ga praktično
upotrijebiti. Odgovor poput „budi svjestan“, „ne identificiraj se“, „odvoji
se od procesa i reakcija“ i slično će pasti na pogrešan dio, dio u snu, ili
san, i time osoba koja je san ne može da ga upotrijebi, neće da ga
upotrijebi ili joj to zadaje „glavobolju“, tj. teško joj je da učiniti bilo šta
po tom pitanju. Osoba u snu želi „čarobni štapić“ koji će joj omogućiti da
prođe putem, zaobiđe procese i reakcije, identifikacije i negativne
emocije i momentalno se „stvori“ u poželjnom stanju, mogu reći i
poklonjenom stanju. Ona ne želi da radi na onom što je drži u snu, ali i
teško da može da radi na tome jer ona NE POSTOJI. Postoji SAN koji
se pita kako da bude „budan“. San ne može biti budan. On je stvoren
da bude san. Ono što čovjek jeste je SAN. On u sebi ima potencijal
Budnosti ali to je samo potencijal baš kao što je potencijal bogatstva
samo potencijal ali ne i stvarnost većine. Svi imamo potencijal da
budemo bogati, uspješni, snažni i slično, ali također znamo da samo mala
manjina to i postaje. Time, u nama se uvjetovano pojavljuje mržnja
prema tim ljudima, agresija, osuda i slično, što jako često vidimo oko
sebe, a to nije ništa slabije kod onih koji se nazivaju „duhovnima“. Jer je
jako često duhovnost uvjetovana našom nemoći da budemo ono što
želimo da budemo. Nemoći da uspijemo, da budemo snažni, bogati,
uspješni, poželjni, voljeni, zadovoljni i slično. Tada uvjetovano
postajemo religiozni i duhovni. Težnja ka duhovnosti, ako to mogu tako
reći jer to je laž, dolazi iz pogrešnog motiva i cilja. Ona dolazi iz sna.
Ona dolazi OD sna. I samim time i religija i duhovnost su novi san, dublji
i opasniji od prethodnog. Takva duhovnost osnažuje san, osobu,
uvjerenja, duboka vjerovanja i umjesto da čovjeka gura u to da on vidi šta
je to što je želi biti duhovno ono ga gura u suprotnu stranu. Nove
identifikacije, nove snove, nove i naizgled opravdane reakcije, i slično.
San nije postao slabiji već je, dapače, postao jači i moćniji.
Sanjali noćnu moru ili sanjali duhovnu bajku sasvim je
svejedno, to je san. Mi smo san. Sanjamo. Budnost ne dolazi sanjanoj
osobi. Zbog toga Rad kreće na način na koji kreće. Uvidom u san,
mehaničnost, nemoć, ropstvo emocijama i vjerovanjima, pogrešnim
stavovima i konceptima, itd. Početni koraci u Radu su upravo koraci ka
viđenju sna, mehaničnosti, nesvjesnosti, negativnosti, itd. Jako je mali
broj ljudi koji žele takav način buđenja.
 Kada postavimo ispravno pitanje, kao što je recimo pitanje „Kako
da ne padnem u nesvjesnost ili san?“, to pitanje dolazi iz dublje pozicije,
iz svjesnijeg ili budnijeg stanja ili mjesta. Odgovor je prirodan ali on
traži da čovjek zna da je on san, da on sanja, i da sve što o sebi zna i
misli dolazi OD SNA. Na takvo pitanje ili takvom čovjeku odgovor će
biti da uvidi, vidi, prepozna ono što ga zarobljava, djeluje na njega,
što nije osvijestio ili čemu nije dao dovoljno pažnje i rada sa tim. On
zna što mu je rečeno i, jako često, spreman je da primjeni ono što mu je
rečeno. Jer on pita iz povišenog stanja svijesti. Gravitacijska sila sna vuče
iz mnogih razloga – nesvjesnosti, straha, uvjerenja, uvjetovanja,
zapetljanosti u neki odnos, pretpostavki, davanja značaja, dubokih
vjerovanja, negativnih i pozitivnih emocija, želje, dubokih sukoba, itd. – i
sve to pripada stanju snu i osobi koja je sam san.
Bljeskom budnosti, a i to je jako rijetko, čovjek uviđa da ono što
je mislio o sebi nije on, da je to san, da je to zabluda, da to nije istina. Što
je više i duže u tom stanju on to bolje i dublje uviđa. Problem nastaje u
trenutku kada se svijest vraća ili biva povučena gravitacijskom silom sna
nazad u san. Rad kaže da je jedan od njegovih ciljeva novi
gravitacijski centar. I mnogi u Radu koji su ovo pročitali ili čuli nisu to
shvatili na ispravan način, na način koji će im omogućiti određenu
praksu. U Radu se kaže da je život taj koji upravlja čovjekom i da je
neutralna sila životna sila i ona upravlja čovjekom. To je san. Utjecaj
generalne sile nesvjesnosti i sna. On čuje da se govori i piše o novom
„mjesecu“ u njemu, novom centru gravitacije i često čak i može govoriti
o tome, ali najčešće ne razumije o čemu se radi. Ponavlja pročitate riječi
misleći da razumije.
To je slično onom kada pročitate neki tekst, recimo kao ovaj, i
kao da se nešto u vama probudi i shvatite da ste to sve već znali ali ako
ste znali kako se toga niste sjetili prije no što ste pročitali? To samo
znači da niste znali. Ono što dobijete kroz neki tekst ili tumačenje
principa Rada jeste novo preslagivanje kockica u glavi. Nešto što ste
shvatili presloži se na ispravan način. I tada vam sine. I imate osjećaj da
ste to cijelo vrijeme znali. No, umjesto da budete brutalni sa sobom, a to
nitko u početku nije, i priznate sebi da niste znali dok niste pročitali,
osoba ili san formatiran kao osoba, potvrdi suprotno. Ona je to znala ali
se, eto, nije odmah sjetila. Zanimljivo. San se potvrdio.
Prosjajima dublje svjesnosti, suptilnije svjesnosti, povišenog
stanja, dublje odvojenosti od sna i slično, ali i razumijevanjem Rada
stvara se novi centar gravitacije. To znači da se stvara novi centar
djelovanja unutar vas koji postaje vi. On je svjesniji, razumniji, bolje
razlučuje, nije pod istim djelovanjem sna kao i prvobitni centar
gravitacije sna i on može da razumije a time i može da postavi ispravno
pitanje. S druge stane on postaje ono što radi sa snom. „Ja“ koja se u
njemu „stvaraju“ ili koja u njemu postoje potpadaju pod svjesna ili
budnija „ja“. Tu su „ja“ koja imaju razumijevanje situacije i njihova
pitanja su snažnija i često puta ta „ja“ će upotrijebiti odgovor koja dobiju.
Ona podsjećaju čovjeka, ukazuju mu na potrebu da vidi veze, niti koje ga
još uvijek vezuju sa silom sna, nesvjesnošću, mehaničnošću i ona znaju
šta treba da učine. Ona ne pitaju bez veze, iz radoznalosti.
Pitanja uvijek otkrivaju našu poziciju unutar nas. I u životu
primjećujemo razliku u pitanjima. Kada pitanje postavi čovjek koji zna
svoj posao i kada ga postavi početnik vidimo razliku. Čim je pitanje
„kako da se iz nečega izvučemo“ znak je da spavamo. „Kako da
prestanem da pušim?“ je jedno. A pitanje „Kako da ponovo ne krenem
da pušim?“ je nešto sasvim drugo. Oba pitanja ukazuju na poziciju
čovjeka. U Radu je još brutalnije. Odgovor će uvijek da vas usmjeri na to
što vas vuče u san, na tu gravitacijsku silu sna i njenu specifičnu nit koja
vas veže s njom.
Naučiti kako uspostaviti ispravan odnos sa sobom je od
presudnog značaja. Mi smo uvijek u tom odnosu ali on može biti
nesvjestan ili svjestan. U svjesnom odnosu znamo da ono što smo
smatrati sobom nije stvarno i da takvo što ne postoji, već da je to
zamišljanje, uvjerenje, uvjetovanje, kondicioniranje, program, itd., i
to nismo mi. U nesvjesnom odnosu sa „sobom“ mi smo to „sebe“ koje je
sačinjeno od zamišljanja, uvjerenja, uvjetovanja, kondicioniranja,
programa, reakcija, procesa, negativnih i pozitivnih misli i emocija, itd.
To u biti nije odnos, ali nemam drugu riječ. Kada je čovjek svjestan
sebe on je svjestan tog nesvjesnog koje se predstavlja kao „on“, kao
„sebe“, kao „ja“. On zna da ono što nije osvijestio može da ga povuče
nazad i povući će ga nazad. Neka briga koju nije osvijestio, neki proces,
reakcija, ono što nije upotrijebio a bilo je bitno za Rad i njega samog da
upotrijebi, itd. Sve to postaje zamka, prepreka, nit koja ga vezuje za
centar sna i gravitaciju sna. To je „mjesec“ u njemu koji ga drži
zarobljenim. Stvoriti novi „mjesec“ u sebi znači prebaciti percepciju,
stvoriti stvarno u sebi.
Tu dolazimo do novog „problema“.
Smijemo li dopustiti životu da djeluje na nas ili se
pokušavamo, putem povišene svjesnosti i budnosti, ako je čovjek
doživio autentično buđenje, izvući iz djelovanja života?
 Odgovor na ovo pitanje je jako bitan. I on će također odrediti
mjesto na kojem se u sebi nalazimo, sve što smo do sada naučili, sve što
smo postigli ili smo umislili da smo postigli.
U duhovnost smo, između ostalog, ušli iz straha i potrebe da nas
nešto – što god; bog, anđeli, viša svijest, znanje, budnost, prosvjetljenje i
slično – zaštiti od života, da nam postane utočište jer nismo sposobni,
bojimo se, ne znamo kako da živimo život i bojimo se njegovog utjecaja
na nas. To je pogled i djelovanje iz stanja sna. S tom potrebom izmislili
smo bogove, anđele, demone, više razine, niže razine, bolju i lošiju
poziciju, molitve, meditacije, religiju, duhovnost, itd. Njihova namjena,
između ostalog, je da nas zaštite. Da zaštite onog koji sanja, san.
U povišenoj svjesnosti čovjek još uvijek ne zna istinu. On vidi
razliku između „biti u snu“ i „biti svjestan“ ali ne zna istinu. Možda je
čuo za nju, pročitao, imao neki uvid u nju ali taj uvid nije dubok i nije
stalan kako bi doveo do promjene. On može vjerovati nekome tko je
Budan i primjenjivati nešto od onoga što mu taj čovjek savjetuje, ali on je
i dalje u snu i dalje misli da postoji nešto, neki Superman, koji treba da ga
izvuče iz pozicije u kojoj se nalazi. Bio taj Superman stanje, lik ili
fiktivni lik sasvim je nebitno. On misli da će ga stanje povišene svjesnosti
izvući iz patnje, bola, straha i slično, ali to nije moguće. Takvo stanje
daje bolji uvid u sve to ali ne izvlači čovjeka iz stanja sna. Ono ga
približava, hajde da tako kažem, rubnom području ali ono nema snagu da
ga izvuče. Svjesnost služi samo jednom a to je da postepeno
kristalizira novu poziciju, osvijesti sam san, da nam uvid u način
funkcioniranja, ukine nesvjesnost na neko vrijeme i da nam
mogućnost da je vidimo takvom kakva ona jeste ili barem da nam da
uvid u neke dijelove nesvjesnosti. Uviđamo da svjesnost troši velike
resurse energije. Mogu reći čak i enormne količine energije. I da mi
prosto nemamo dovoljno energije kako bismo ostali u svjesnom stanju.
To je samo druga pozicija uvida da nas gravitaciona sila sna povlači kao
centru sna ili nesvjesnoj životnoj sili i njenom djelovanju. Vidjeti to što
nas povlači i boriti se da presiječemo niti koja nas drže je isto kao i
vidjeti da nam nesvjesnost, navike, procesi, reakcije, negativne emocije i
misli UZMAJU svu energiju i ne ostaje nam dovoljno energije za Rad.
No, najbolje je vidjeti oboje. Beskoristan razgovor nam, recimo, troši
energiju i povlači nas u san. Što je potpunije razumijevanje to je i
upotreba znanja i Rada potpunija. Trenutak kada vidimo da u svijetu
djeluje sila hipnoze i sugestije, sila fantazije, sna, nesvjesnost, negativnih
emocija, itd. - ujedno ta sila su zakoni koje Rad spominje - brže se
oslobađamo upetljavanja u život, upotrebljavanja u izbor strana u životu i
slično. Jer niti jedna stana nije izvan sna, hipnoze, sugestije, fantazije,
nesvjesnosti, negativnih emocija, itd. Bilo koju stranu da izaberemo
izabrali smo svoju propast. Uvid u to uči nas da prepoznamo zapetljanost,
vezanost, niti sna koje nas povlače za sobom i kojima nije bitno koju
ćemo stranu izabrati jer obje spavaju i sanjaju već joj je bitno da nas
ponovo povuče u san.
To je jedan od razloga zašto se Budni ljudi ne petljanju u zbivanja
u svijetu. Danas imamo prilike vidjeti kako se pojedinci koji su
prepoznali manipulaciju nazivaju „budnima“ i „probuđenima“. Svatko
tko zna šta je to u autentičnom nazivu zna da su ti ljudi upali u još dublji
san i da kao takvi oni nisu „budni“ i „probuđeni“ već su izabrali naziv za
sebe i upotrebljavaju ga kao način borbe i sukoba sa onima
„uspavanima“, „ovcama“, „nesvjesnim“ i slično. Isto je i unutar nas.
Dijelovi koji nas uvjeravaju kako su budni i svjesni i pokazuju
„prstom“ ne nesvjesne i uspavane dijelove ISTI su kao i ti dijelovi, ali
su izabrali poseban naziv za sebe, dali su poziciju koja nije opravdana i
koja je samo fantazija i ništa više. Dio koji je stvarno budan u nama,
ako postoji, i ako je autentičan, ne daje karakteristike, ne bira
stranu, ne staje na jednu ili drugu stranu, jer vidi da su obje stane u
snu, da obje strane spavaju.
Opustiti se i pustiti životu da djeluje na nas te ostati prisutan,
svjestan i promatrati na koji način nas to zarobljava, kako nas to hvata,
kako nas vara, šta u nama budi i to što u nama probudi kako nas uvlači
ponovo u san je znati da što god da se desi nismo mi, nije naše i od sna
je, pojavnog je, od ovog je svijeta. Trebao bih, ne bih trebao, moram i
ne moram, hoću i neću, volim i ne volim, bolje je i nije bolje, bolno je i
nije bolno, sve to je san i od sna te time čim nešto od toga izaberemo,
dopustimo da djeluje na nas, mi padamo pod njihovu gravitacijsku silu i
to nas uvlači ponovo u san. Ako je čovjek imao bljesak budnosti ili čak i
probuđenja nalazi se u malo boljoj poziciji jer zna da to nije njegovo. Ali
to ne znači da on ne može pasti pod ponovni utjecaj toga. Sve dok nije
ostao u stabilnom stanju budnosti ili probuđenja on će padati, ustajati,
boriti se, upotrebljavati ideje Rada, itd. Prva stvar koju treba učiniti jeste
prestati se kriviti. Smatrati se pogrešnim. Nema krivca i nema pogrešnog
čovjeka. To je san. San pokušava da ga zaigra i ponovo ga optereti ili
pokuša da ga uhvati preko niti koje još nije do kraja osvijestio.
Jednom sam čuo od jedne učenice nešto u stilu „promatrač joj
priča, govori“. Bilo mi je simpatično to što sam čuo. Ali Promatrač ne
postoji kao entitet i ne on ne govori. To je glas nekog „ja“ koji se sakrio
iza pozicije „promatrača“, glas sna koji se pretvara da je promatrač. Čim
smatrate da je promatrač ili svjedok neki nevidljivi entitet to dolazi iz
projekcije sna i osobe. Bog ne govori. Svjedok ne govori. Promatrač ne
govori. Kada kažemo „bog“, „svjedok“, „promatrač“ to je samo
način sporazumijevanja. Čak reći tome da je „stanje“ pogrešno je. To
nije ni stanje. Da je stanje ne bi moglo da prodre kroz druga stanja jer na
jednom mjestu ne mogu postojati dvojica ili dva stanja. Svjedočenje,
Promatranje prodire kroz sva stanja i može biti tu čak i ako je stanje tu,
dopušta stanju da i dalje postoji i traje ali promatra ga, svjedoči mu. Čak i
kada je osoba tu svjedočenje prodire kroz nju, obuhvaća ju, ispunjava ju i
time ono nije od osobe i od stanja. Kada kažemo „stanje budnosti“ ili
„stanje svjesnosti“ to je zato što je naš jezik ograničen. I obično ljudi
misle da govorimo o nekom „entitetu“. To nije istina. Takav entitet ne
postoji. Sve je u svijesti. Samo Svijest postoji. I ona je bez imena,
karakteristike, opisa, itd. Ono što joj daje opise je osoba, um,
uvjerenja, vjerovanja, fantazija, itd. koja je unutar svijesti i koja nije
svjesna svijesti. Jer svjesnost je prirodna sposobnost, funkcija, moć
Svijesti. A ona nije osoba, entitet, stanje, pojedinačno, individualno, itd.
Ona ne govori, ne savjetuje, da daje poruke, nije sveta, nije ne-sveta, ne
kanalizira, nema anđele ili tko zna šta ili koga je opunomoćila da govori
za nju, itd. Ona je tiha, prisutna, svjesna, zna da jeste, nepoznata,
nespoznata, budna, prisutna, bez glasa, bez zakona i pravila, bez
uvjetovanja, bez uvjerenja, bez stavova, itd. Tim sve što čujete da
govori, priča, daje savjete, kanalizira, predstavlja se nekim svetim ili
manje svetim statusom i slično, OD SNA je. Nije stvarno. Pojavno je. I
ne mora i najčešće nije utemeljeno u svijesti. Upute koje vam netko daje
ili govori dolaze iz tog čovjeka, a ne iz Svijesti. No, taj čovjek može da
vidi o čemu se radi i time kroz um, iskustvo, znanje, sposobnost, itd.,
može dati uputu. No, to ne govori Bog ili tko zna tko ili šta.

Ništa izvan nas u svijetu ili u drugima i ne može da nas

povuče nazad osim ako to nije unutar nas. Drugim riječima, ne
povlače nas drugi, svijet, događaj i slično već mi padamo pod utjecaj
onoga što u nama nije osvijetljeno, osviješteno. Ništa nema moć nad
nama osim našeg sna. Moja ljutnja dolazi iz mene i moje popustljivosti,
nedostatka svjesnosti, budnosti, neosviještenosti, a ne od osobe izvan
mene. Svi ste to doživjeli. Kada ste u povišenom stanju reakcije osoba ili
događaji teško da vas mogu povući u san. Isto je i sa Budnošću. Ako me
je nešto povuklo u reakciju to je dio koji u sebi nisam osvijestio.
Ovdje se nalazi još jedna velika duhovna zabluda. A to je da
kada čovjek doživi Buđenje on ostaje u tom stanju zauvijek. Isto tako
kada čovjek doživi Probuđenje on će zauvijek ostati u tome. Da, u
fantaziji. Samo je Svijest ili Bog ili Nespoznati ZAUVIJEK. U stvarnosti
jedan od milion ostane u stabilnom stanju ili doživi konačno, finalno,
potpuno Probuđenje ili Buđenje. To je samo idealizacija onih koji to
stanje nisu doživjeli. Meni je ta idealizacija pričinila jako puno problema
sve dok nisam shvatio o čemu se radi.
Jako je mali broj onih koji su odmah, iz prve, ostali u tom stanju.
Obično to bude prosjaj, „iskustvo“, bljesak, koji traje neko vrijeme – dan,
dva, par dana, mjesec ili par godina – i čovjek se vraća u nazad. Zbog
čega? Tu je mnoštvo razloga. Ali većinu sam rekao gore u tekstu. Postoje
još neki razlozi ali to znači da moram da pojašnjavam metafiziku razina,
itd. Što ne namjeravam. Ali zbog te idealizacije i pretpostavke koji smo
čuli od onih koji nisu bili dovoljno iskreni ili su idealizirali sebe ili su
imali neki objektivan razlog zašto to nisu rekli – recimo, to je jako često
u Indiji zbog toga što ljudi idealiziraju i ako čuju da to nije tako kako
zamišljaju napustit će bilo kakav trud, tada se to skriva i laže se o tome.
Ja nisam bio na vrijeme upozoren na to. Majstor nije dobro procijenio.
Kada sam uletio u to stanje i bio u njemu nekih desetak dana, povratak je
bio veoma strašan. Išao je do te mjere da sam htio da umrem, ne da se
ubijem, što je izazvalo veoma jake konflikte u meni. Imao sam oko 26
godina kada sam imao duboko iskustvo Budnosti a još uvijek sam imao
jake idealizacije tog stanja i tih ljudi. Cijena koja se plaća je užasna. Zato
danas svaki čas ponavljam učenicima što ih čeka i kako da se pripreme za
to što će se desiti poslije tog iskustva kada ga budu imali. Čak koristim i
njihova iskustva povišene svjesnosti kako bi im ukazao na taj problem ili
situaciju i kako bi se pripremili za to.

Rad inzistira na tome da ne definiramo sebe. On govori da sebe

vidimo kao „nitko i ništa“. Kroz to pokušava da umanji ili uništi
idealizacije, snagu osobnosti, umišljanja, aroganciju, itd. Naučiti ne
definirati sebe – ni procesom, ni reakcijom, ni stavom, ni uvjerenjem,
dubokim vjerovanjem, itd. – traži dug i cjelovit Rad. Buđenje i
Probuđenje nisu jeftini. To je nešto najskuplje čemu možemo težiti. Istina
nije nikad niti će ikad biti jeftina.
Proces Buđenja i dolaska do Buđenje znači učenje kako da se
odvojimo od onog s čim smo biti cijelo vrijeme poistovjećeni, kako da
naučimo razmišljati i postavljati pitanja, kako da prepoznamo gdje se
identificiramo i s čim se i dalje poistovjećujemo, da naučimo da ono što
promatramo nije naše jer „naše“ ne postoji. Postoji samo to što se
prepoznaje kao proces i s čim se nesvjesno poistovjećujemo i kroz to
definiramo sebe kao to. Učimo kako da promijenimo percepciju i time
način percepcije. Bljesak budnosti daje uvid ali primjena je nešto sasvim
drugo. Posao koji treba odradit poslije Buđenja ili Probuđenja često puta
je veći i teži od onoga koji smo radili prije. Rad od samog početka
čovjeka gura u taj „posao“ jer zna o čemu se radi. Zato u Radu ne
govorimo previše o Budnosti i Probuđenom stanju već o onome što je
prepreka za to, onom u snu i samom snu. Čovjek spava, a prije no što se
probudi mora da upozna san, da prepozna san kao san i da ne
razumije da on nije taj san. Rad je od prvog koraka „imitacija“
budnosti i, mogu reći, probuđenja. Što više osvijestite sebe, što više
upotrijebite Rad manje ćete imati posla nakon Buđenja i Probuđenja. A i
posao koji ostane biti će mnogo lakši i jednostavniji jer će čovjek na
vrijeme naučiti kako da se suoči sa tim.
Život nam je saveznik jer nam pokazuje gdje još nismo budni,
gdje nismo svjesni, gdje nismo prisutni. Život postaje Učitelj ali tek
onda kada čovjek nauči da Radi na sebi. To je dio u Radu koji govori o
neutralnoj sili Rada ili života. Kada čovjek stvori novo gravitacijsko
središte u sebi, novi centar, novi „mjesec“ tada život postaje Učitelj.
Ne prije toga. Da bi život postao učitelj vi morate postati nešto drugo
do proizvod života. Time većina koja govori da im je život učitelj lažu,
skrivaju se, dok je istina u stvari suprotna tome što govore. Da bi vam
život postao učitelj, a ne neki Živi Čovjek, morate postati nešto drugo od
onog što jeste. Sve dok ste od života život vam nije učitelj već karma.
Pitanje karme, kad sam je već dotaknuo, je isto tako pod
djelovanjem sile sna i onog koji je u snu. Duhovnost karmu koristi kao
religija Vraga. San ima karmu ono što je Živo u vama ne može da ima
karmu. Ono je slobodno od karme, kakva god ona bila. Karmičko
opterećenje koje vas vraća u san je ono što sam gore u tekstu opisivao.
Ako bih to želio izreći na metafizički i misteriozan način rekao bih vam
da je to „karmičko opterećenje“. Ako pošto to nisam želio na taj način
iznijeti opisao sam to onako kako sam opisao.
Život nam uvijek pokazuje našu poziciju. Učiti od njega je već
skoro biti budan čovjek. Imati temelj u Radu. Prestati se bojati samog
života i ne bježati od njega u religiju i duhovnost, zamišljanja i fantazije
već ga vidjeti takvim kakav on jeste. Svjesnost, Budnost, Probuđenje
ne smiju postati način bježanja od života. Iako je takav slučaj na
duhovnoj sceni, vi to treba da razumijete. Jer to je laganje i varanje
samog sebe. Ne nekog drugog već samo sebe. Život koji živite produkt
je vas kao Svijesti i time zbog čega biste bježali od njega? Sve priče i
idealizacije duhovnosti nisu ništa drugo do priče, bajke, idealizacije.
 Sasvim je prirodno u jednom trenutku biti povišene svijesti,
budnije svijesti a onda ponovo zaspati. To je jako važno da znate.
Budnost je pravedna, ako smijem tako da kažem. Ona vam pokazuje
životom, nesvjesnošću, snom gdje i šta treba da osvijestite, dovedete
svijest o sebi, prestanete se poistovjećivati, prestanete davati značaj i
značenje, vrijednost, fantaziju, itd. Budnost nije nešto što zadobivate.
To je uvijek tu. Biti Budan je izgubiti, odustati, odumrijeti. Gubiti
vezanost, san, odustati od sna, odumrijeti kao produkt sna, osoba.
Kada se vratite nazad iz bilo kojeg stanja najvažnije je da ne upadnete u
krivicu, osjećaj pogrešnosti, nedostojnosti, i slično. Jer to je djelovanje
sila sna i njihove gravitacije i to je prirodno djelovanje. Ono nije
neprirodno. Jer stvoreni svijet stvoren je upravo na taj način,
oduzimanjem, zarobljavanjem svijesti u projekciju, u materiju, u razine.
Ali to je bila Volja te Svijesti. To se nije desilo slučajno. Na istini način
povratak nazad u san je prirodan i on nam ukazuje na čemu moramo da
radimo. Ne da postignemo stanje Budnosti, već da naučimo kako da ne
padamo na san, na njegovu gravitacijsku silu, procese, reakcije, itd. U
budnost smo se „uzdigli“ tako što smo se odvojili, bili prisutni, svjesni,
nismo se poistovjećivali. Na taj način se u njoj i održavamo. Ali
najvrijednije je da shvatimo da ono što se u njoj hoće održati je
upravo ono što se u njoj ne može održati. San. Osoba. Tim
razumijevanjem Rad postaje mnogo lakši, jednostavniji, snažniji,
prodorniji.
Naučiti prepoznati kada iz sna pokušavate otići u povišenu svijest
ili budnost i kada iz budnosti i povišene svijesti ne pasti u san su dvije
različite stvari. Dvije temeljno različite percepcije. Kroz to učite
prepoznati percepciju u kojoj se trenutačno nalazite. Ali i učite kako da
prepoznate ono što vas vuče ponovo u san i kako da se suočite sa tim.
Prepoznati san i njegovu gravitacijsku silu je pola posla. Kada čovjek
prepozna san kao san on je već svjestan sna. Ako zna tko je i šta je,
onda je u tom trenutku Budan u Životu ili Budan u Snu. Jer svjesnost
koju održavate uvijek je u odnosu na san, na procese, na reakcije, itd. Ali
postoji temeljna razlika u tome kada pokušavate iz sna postati svjesni i
kada se trudite da vas san ne povuče iz svjesnosti, budnosti. Ali još je
bitnije prestati se bojati da vas povuče, da vas preuzme. Također je bitno
da izbjegnete konflikt koji će se desiti ako ovo ne znate. Sve to je
prirodno. Ništa nije neprirodno. Sve dok ne ostanete u probuđenom
trajnom stanju san je tu da vas uči, život je tu da vas uči, ali to ne smije
postati opravdanje. Mnogi, tj. velika većina ulazi i izlazi iz tog stanja
ponovo u stanje sna. Sve dok se to stanje ne ustali u čovjeku, dok čovjek
ne ostane u njemu. No, čak i biti u tom stanju ne znači da će san nestati.
No vi više nećete biti od sna. Vi ćete biti kao Stvarnost koja se
pojavljuje u snu, životu, svijetu ali neće biti od njih. To je velika
razlika.
Tek nakon buđenja ili bljeskova buđenja Rad postaje istinski,
autentičan, snažan. Jer tada znate o čemu se radi. Znate prepoznati
Stvarnost i San. Ali to ne znači da je učenje prekinuto. Dapače, ono se
dalje nastavlja. Naučiti kako razmišljati, kako osjećati, kada biti emotivan
a kada biti uman, kada djelovati a kada se povući, kako postaviti pitanje,
kako prepoznati zamke i prepreke, kako ne pasti na njih, to je ono što,
između ostalog, Rad cilja. Rad ne teži samo da vas probudi. Već i da
vas nauči svemu ovom što sam spomenuo. Probuđenje i Budnost su
prirodna reakcija Stvarnosti koja više nije pod djelovanjem kapka
sna. To je prirodno stanje svega u univerzumu. One neće nestati ili
prestati. Ono je Stvarnost. Sve ostalo je u nama od sna. I treba biti
prepoznato kao takvo. Time prepoznavanje sna postaje način
Buđenja, a ne način novog uspavljivanja.

Uživajte u Radu
Bhaerava