AKADEMIJA LIKOVNIH UMJETNOSTI U ZAGREBU

Student: Iva Perovi Odjsek: nastavniki Smjer: kiparstvo

Esej : PORTRET, AUTOPORTRET I HEAUTOSKOPIJA (autoportreti sa facebooka, slike profila)

Kolegij: Suvremene teorije Predmetni nastavnik: mr.sc. Leonida Kova Rujan 2011. Moe se dogoditi da budem gledan ne znajui to, a o tome jo ne mogu govor iti, jer sam odluio da me vodi svijest o vlastitom uzbuenju. Ali su me esto (i suvie esto, po mom miljenju) fotografirali i tako da sam to znao. No im osjetim da me ob jektiv gleda sve se mijenja: postavljam se tako da "poziram", smjesta sebi proiz vodim drugo tijelo, unaprijed se preobraavam u sliku.

Na ovoj fotografiji Dragica O. pozira pred foto objektivom svoga d ugogodinjeg partnera koji se u slobodno vrieme bavi fotografijom. itajui Rolanda Barthesa uvidjela sam da smo svi slini u po gledu promatranja vlastitih fotografija. Meutim, razliito reagiramo u situaciji ka da sami odluujemo hoe li naa fotografija pred oi svijeta, ili ne. Ja ne volim da me ljudi promatraju onako kako volim, po skriveki, sa svoje privatne strane facebook a, promatrati njih i ono to su oni odluili da ja gledam. Promatram ih kako mi se p redstavljaju. Svjesno ili nesvjesno oni modeliraju svoj portret od hrpe fotograf ija u kojima priaju prie o sebi, svom ivotu... O sebi.

Nema dvojbe, od fotografa primam ivot samo metaforino. Ali makar je ta ovis nost imaginarna (i pripada najiem Imaginarnom), ivim je u tjeskobi neizvjesne veze: rodit e se slika moja slika: hou li biti poroen od antipatine osobe ili od "tipa u r edu"? kad bih mogao "izai" na papiru kao na klasinom platnu, obdaren plemenitim iz razom, zamiljen inteligentan, itd.! Ukratko kada bih mogao biti "naslikan" (od Ti cijana) ili "nacrtan" (od Cloueta)! Ali kako je ono to bih elio da se uhvati fina

moralna tekstura, a ne mimika, a fotografija nije ba suptilna, osim ako je rije i najvem portretistima, ne znam kako da iznutra radim na svojoj koi. Odluujem da "pus tim lebdjeti" na usnicama i u oima lagani smijeak za koji bih volio da je "neodre div", i kojim bih pruio na uvid istodobno i dobra svojstva moje naravi i svjesnu zabavu to mi je prua cijeli fotografski obred: preputam drutvenoj igri, poziram, zna m to, hou da i vi to znate, ali viak poruke ne smije ni u emu izmijeniti (istini za volju to je kvadratura kruga) dragocjenu esenciju moga bia: onoga to ja jesam, mi mo svakog izgleda. elio bih, sve u svemu, da se moja slika, nepostojana, podbaciv ana izmeu tisuu promjenjivih snimki, ovisno o situacijama i dobima, podudara uvije k s mojim "ja" (dubokim, kako je poznato); ali treba rei suprotno: "ja" se nikada ne podudara sa slikom; jer slika je teka, nepomina, tvrdoglava (zato se drutvo opi re o nju), a "ja" sam lagan, podijeljen, raspren, i poput jopca ne mogu stajati n a mjestu, vrpoljei se u vru: ah, kad bi mi barem fotografija mogla dati neutralno, anatomsko tijelo, tijelo koje ne znai nita!

Na ovoj fotografiji sam ja i pravim se da ne vidim da me prijatelj slika . Na kraju nisam zadovoljna. elim izgledati ljepe. Fotografija je i nastala zbog t oga to sam eljela neku slikicu na kojoj u izgledati pametno, ljepo i jedinstveno da me ta ista moe predstavljati na facebooku. Ovo je fotografija moje prijateljice Marte H. od strane profesionalnog fotografa. To je taj mali smjesak u kutu usana (pod pritiskom objektiva koji pa mti) . Pred objektivom ja sam u isti as: onaj koji vjerujem da jesam, onaj kakvim bih hti o da me smatraju, onaj kakvim me smatra fotograf i onaj kojim se on slui da prikae svoju umjetnost. Drugim rijeima udan podvig: neprekidno sam sebe oponaam, i zato s vaki put kad me fotografiraju (kad se dadem fotografirati) beziznimno me okrzne osjeaj neautentinosti, ponekad prevare (kao to je mogu prouzroiti stanovite more). I maginarno, Fotografija (ona kojoj razabirem namjeru) predstavlja onaj vrlo supti lni trenutak kad ja, zapravo, nisam ni subjekt ni objekt, nego prije subjekt koj i osjea kako postaje objektom: tada ivim mikro-iskustvo smrti (zagrade): zaista po stajem duh. Fotograf to dobro zna, i sam se (pa makar iz komercijalnih razloga) boji te smrti u koju e me njegova kretnja balzamirati. Neki to rade kroz autoportret. To je nekako sigurniji nain jer svaka je fotog rafija pod kontrolom. Kroz autoportret daje ono to eli prikazati o sebi dok fotograf irajui drugu osobu moemo pokazati sve to ona jest i nije, i one detalje koje ona mr zi ili voli prikazati. Vlast nad fotografijom ima onaj koji okida okida.

Umjetnica Petra Dinjaki esto i hrabro sebe prikazuje u onoj istinitoj varijanti. I skrena koliko se moe biti dok ovijek govori sam o sebi.

Njene fotogtafije sadre prie koje su istinite na jednostavan i iv nain . Ona je doslovna. Tu bih voljela povui paralelu sa Cindy Shaerman koja prkticira potpuno drugaiji koncept u prikazivanju same sebe. Cindy Sherman radi autoportrete u serijiama. Ona se presvlai u razliite ko stime i na taj nain koncipira prie koje predstavlja, ali te prie ne predstavljaju n ju. Ona sama kae da se u svom radu gubi. Nestaje pred objektivom, uspjeva joj da iz vlastitog autoportreta izbaci samu sebe.

Ne znam da li za stvaranje autoportreta moramo biti hrabri i iskreni ili spremni na to da vjeto ili nevjeto laemo ,spremni na opasnost da izgubimo vlast iti lik.

O svom radu, Sherman je objasnila za New York Times 1990.god. "Osjeam da sam anonimna u svom radu. Kad sama pogledam na slike, sebe nikada ne vidim. Pon ekad sama nestatjem." Njezin proces rada je intuitivan, ona reagira na postavlje ne elemente kao to su svjetlo, raspoloenje, mjesto i kostim, i nastavilja mijenjat i vanjske elemente sve dok ne nae ono to eli. Ona je rekla o procesu svog rada: "Mi slim da e postati druga osoba. Gledam u ogledalo pokraj kamere ... to je trans-ka o. Gledam u njega i pokuavam postati taj lik kojeg vidim kroz objektiv ... Kada u gledam ono to elim, moja intuicija preuzima, gluma i ureivanje. Druga osoba je sa d ruge strane objektiva i to je ono to elim. To je kao magija." Filmu je mnogo vie stalo da glumac predstavi aparatu sebe nego nekoga drug og publici. Jedan od prvih koji je osjetio tu preobrazbu glumca kroz oglednu kre aciju bio je Pirandello. Neugodan glumev osjeaj pred aparaturom, kao to ga opisuje Pirandello, potpun o je isti kao i neugodan osjeaj svakog ovjeka pred svojim odrazom u zrcalu. Samo o vdje se odraz moe odvojiti od njega, postaje prenosan. A kamo ga odnese? Pred pub liku. Putem facebooka i drugih drutvenih stranica, stvaramo autoportrete prez entirane u kontekstu pria iz vlastitih ivota smjetenih u virtualnom prostoru. Tako ovdje, na koncu, dospjevam do najvanije svoje toke da je posljednja mu tacija u prostoru, postmoderni hiperprostor, konano uspjela transcendirati mogunos t ljudskog tijela da se smjesti, da perceptivno organizira svoju neposrednu okol inu, te da spoznajno ucrta svoju poziciju u planibilnom vanjskom svijetu. Portreta ja nemam; slikar koji bi ga imao izraditi morao bi nadii sama sebe i samnom se skladiti, a to je nemogue, jer nitko ne zna tko sam ja, i, pravimo se, ni ja sam. Tin Ujevi POPIS KORITENE LITERATURE: I. Walter Benjamin, Umjetniko djelo u razdoblju tehnike reprodukcije, kolska k njiga, Zagreb 1986. II. Ferdric Jameson, Postmodernizam ili kulturna logika kasnog kapitalizma, u (Postmoderna: nova epoha ili zabluda), Naprijed, Zagreb 1988. III. Roland Barthes, Svijetla komora: biljeka o fotografiji, Antibarbarus, Zag reb, 2003. IZVORI FOTOGRAFIJA: I. www.moma.org II. www.facebook.com