Mašta

Mašta je glumcu iznimno bitna, jer bez mašte ne može biti glumac. Ona mu
omogućava da uz pomoć ,,kad bi'' i ,,datih okolnosti'' koje pisac nameće, stvori
vlastite ,,kad bi'' i ,,date okolnosti'' te time stvori punu i istinsku sliku, tj. život
lika.
No, nemaju svi glumci istu vrstu mašte. Postoji mašta s inicijativom, ona radi
samostalno i razvija se bez naročitog truda. Zatim postoji mašta bez inicijative
iliti sugestivna mašta. Ona se ne može razvijati bez malog poticaja, sugestije.
Primjer sugestivne mašte. Zažmirite. Zima, zima, zima, zima, zima… Da li vam
je pao na pamet snijeg, hladnoća?
Ako kao glumci želimo vježbati našu maštu, moramo izbjegavati raditi sljedeće
greške:
1. Ne smijemo silovati maštu, npr. sjesti i reći:,, Idem sad o nečemu maštati.'', tj.
maštati samo da maštam.
2. Ne smijemo maštati bez ,,kormila''. Naše maštanje mora imati neku svrhu,
neki cilj, zadatak.
3. Ne smijemo biti pasivni u vlastitoj mašti - npr. ako maštamo da se vozimo u
vlaku mi smo pasivni jer ništa ne radimo. Aktivni bi bili kad bismo mi, recimo,
bili strojovođa koji upravlja tim vlakom ili kad bismo kao putnik vodili neki
razgovor, obavljali neku radnju.
Kako od unutarnjeg rada mašte, tako se glumačko stvaralaštvo tvori i od
izvanjskih otjelovljenja našeg maštanja. Kada uspijemo staviti sebe u centar
zamišljenih okolnosti, osjećamo kako se nalazimo u njima, postojimo u njima i
počinjemo djelovati u svoje ime, tada možemo reći ,, Ja jesam''. I kad smo se
stavili u te zamišljene okolnosti, bitno je da svaka radnja koju odlučimo izvesti
bude logična i da povjerujemo u njenu neophodnost, inače se maštanju gubi
smisao.
Da bi glumac mogao istinski proživjeti neku ulogu, osjetiti radost, tugu, mržnju
nekog lika, iznimno je bitno da si stvori ,,vizualnu sliku'' njegova života. Gdje je
taj lik bio, što je radio, što je mogao proživjeti i što će tek doživjeti u
budućnosti. Time si glumac stvara svojevrsnu ,,filmsku vrpcu’’ života lika. Ona
glumcu jako pomaže jer pomoću vizualnih slika lakše možemo postići određene
emocije. Kad bi se mi prisjećali vlastitog života, u mislima bi vidjeli slike, neke
etape našeg života, najbitnije dijelove. Oni bi u nama izazvali određena
raspoloženja. Život uloge stvaramo tako da si odgovaramo na pitanja tko, kada,
gdje, zašto, radi čega, kako. Kad imamo odgovore na sva ta pitanja, imamo
smislenu cjelinu izmišljenog života lika.

Glumac filmsku vrpcu života lika gleda ,,unutarnjim vidom''. Što je to unutarnji
vid? Pogledajte u svoju ruku. Vi je vidite pred sobom, izvan vas, ona se nalazi u
materijalnom svijetu. Zažmirite. Probajte sada, po sjećanju, vidjeti svoju ruku u
koju ste maloprije gledali. Vi ste, rekli bismo, uvukli ,,pipke vaših očiju'' s
kojima gledate na vanjski, materijalni svijet i kad ste zažmirili, te ,,pipke'' ste
ponovno pustili na, nešto što Stanislavski zove, ,,ekran unutarnjeg vida''. Na
njemu ste mogli vidjeti svoju ruku, u svojim mislima.

Ako ilustracija koju je glumac stvorio vjerno odražava date okolnosti i magično
"kad bi" komada, ako to izaziva u njemu raspoloženja i osjećanja podudarna s
raspoloženjima i osjećanjima uloge, onda će se glumac, najvjerojatnije, svaki
put zaraziti svojim slikama i pravilno proživljavati osjećanja uloge prilikom
svakog unutarnjeg pregleda filmske vrpce. Trajni pregled filmske vrpce
unutarnjih viđenja, s jedne strane zadržat će glumca u oblasti života komada, a s
druge, - usmjeravat će njegovo stvaralaštvo trajno i točno.

Za kraj bih samo rekao, pazite da ne počnete živjeti život vaših uloga kao da je
vaš, u mašti se dade lako izgubiti!