Scenska pažnja

Gumcima početnicima u stvaranju na sceni često smetaju svakojake prepreke,

smetaju nam partneri na sceni, ponajviše gledatelji, a kada igramo sami za sebe,
onda i sami vlastiti gledatelji, smetamo sebi kao glumcima. Toga ćemo se riješiti
kada svladamo kako gledati i zaista vidjeti na sceni. O tome govori Konstantin
Sergejevič Stanislavski u svojoj knjizi Rad glumca na sebi 1 u poglavlju
Scenska pažnja. U tome poglavlju Stanislavski nam govori da nema niti jednog
trenutka u životu a da naša pažnja nije privučena nekim objektom; valja
objasniti što su to objekti, dakle ako sam ja subjekt objekti su sve ono što nas
okružuje. Trebamo pomoću sustavnih vježbi razviti psihotehniku koja će nam
pomoći da svoju pažnju vežemo za objekt koji se nalazi na sceni kako bi nas on
odvojio od onoga što je izvan nje. Naravno, pažnja prema objektu izaziva
prirodnu potrebu da s njim nešto učinimo. Radnja još više fokusira pažnju na
objekt. Na taj način pažnja se stapajući se sa radnjom i uzajamno se
prožimljujući stvara čvrstu vezu s objektom, da bismo zadržali svoju pažnju na
objektu što je moguće dulje, moramo naše gledanje opravdati zamislima mašte.
Trebamo preobraziti objekt u našoj mašti i tako preobražen objekt stvara
unutarnju, uzvratnu emotivnu reakciju i tako se naša pažnja preobražava iz
hladne racionalne u toplu zagrijanu osjećajnu pažnju. Kao što objekt točke
dijelimo prema blizini dakle bliska srednja i udaljena objekt točka tako postoje i
krugovi pažnje, oni ne predstavljaju jednu točku, već čitavo područje malog
razmjera i sadrže mnogo samostalnih točaka. Pogled skače s jednog na drugi ali
ne prelazi označene granice. Postoje tri kruga pažnje – uži, srednji i veliki. Kako
bismo najlakše oformili uski krug pažnje poslužit ćemo  se bliskom objekt
točkom koju često koristimo kada nam je potrebno da saberemo pažnju i da se
ona  ne rasprši, (primjer prsta) u uskom krugu pažnje smo kao kod kuće ne
bojimo se i ne stidimo ničega, lako nam je živjeti najintimnija osjećanja i misli,
javlja se pojam javne osamljenosti, javne zato štio je publika oko nas a
osamljenosti zato što smo odvojeni od njih uskim krugom pažnje. Kada želimo
uspostaviti srednji krug pažnje najlakše ćemo to učiniti uz pomoć srednje objekt
točke on nam pogoduje široj radnji i scenama sa više ljudi, bit će nam ugodnije
razgovarati o općim, a ne osobnim pitanjima. Veliki krug pažnje obuhvaća cijelu
scenu. Kada se naša pažnja u njemu rasprši pronaći ćemo objekt točku oformiti
oko nje uski krug pažnje i postupno ga proširivati. Zapravo što je veći i
nenastanjeniji veliki krug pažnje to u njemu moraju biti uži i zbijeniji mali i
srednji krugovi pažnje i zatvorenija javna osamljenost.
Osim vanjskih možemo imati i unutarnje objekte pažnje npr. kažem vam da
zamislite okus čokolade, prvo ćete vizualizirati kako je odmatate,  lomite i
stavljate u usta i tek onda osjetite njen okus, zapravo pomoću predodžaba
budimo unutarnje osjete jednog od pet čula  i onda fiksiramo na njemu svoju
pažnju. Ali i tu trebamo paziti jer kao što nam vanjska pažnja odvlači pogled na
gledalište tako unutarnja odvlači glumca od života uloge na vlastiti život.