Miljanovic 06.05.

2022 –predavanja

Baskijat je izasao na ulicu jer mu nije galerija bila dovoljna I rekao je- umjetnik mora da postavi
rad tamo gdje ce drugi da ga vide. On je vec tad zakljucio da je prostor muzeja i galerije jedan
limitiran prostor, ograniceni prostor posjeta.
Muzeji su postali ogranicena mjesta distribucije umjetnosti, oni su nazalost postali samo
simbolicka moc umjetnosti. Prava moc umjetnosti je sada izvan muzeja- ne racunajte na muzeje.
Racunajte na ulicu, racunajte na drustvene mreze, na gerilu, na zivu rijec, na uskakanje u stvarni,
realni prostor, intervenisanje u njemu- na to racunajte. Na muzeje i na to da ce oni od vas
napraviti zvijezde, da ce neki mali rad na zidu eksplodirati, pokrenuti lavinu interesovanja za vas-
to se nece desiti. Znaci vi morate da udjete u stvarnost. Na neki nacin to vec radite, u vidu
javnog istupa. Bitno je uplesti se u stvarnost I na bilo koji nacin pomjeriti nesto u toj stvarnosti.
Interesovanje je tu, non stop prisutno ali ga mi ne koristimo.
Druga veoma bitna stvar je, ne aura lokacije/mjesta, sad je doslo do subjektifikacije aure, to bi
bilo da aura nije vise lokacija nego je vasa licna poetika. Kao sto odredjeni teritorij ima svoju
auru, sta ja aura vas kao umjetnika i umjetnica i kako se ona gradi, na temelju cega vi
subjektivizirate vasu umjetnicku praksu. Najcesce se umjetnici stide istine ovoga o cemu ja
pricam, znaci da je to sto oni rade u svojoj praksi temelji se na nekoj traumi iz djetinjstva,
psiholoskoj, socijalnoj, drustvenoj kakvoj god bili, ili se temelji na ljubavi prema necemu ili se
temelji na nekom dogadjaju, sto znaci , nije bitan samo rad da napravite I da vi izmislite neki
narativ koji se pridaje tom radu, bitno je sta taj rad I taj narativ znace unutar konteksta vase
aure. Pokusajte da razmislite o vasoj auri koja nije umjetnickog karaktera, znaci ona nema veze
sa umjetnoscu. Umjetnost je tehnologija- umjetnost je samo sredstvo, medjutim ovo o cemu ja
pricam je aura, stvarni zivot koji je glavni fundament I temelj svega sto nastaje dalje iz vas, bilo
da je to arhitektura, dizajn, umjetnost sta god da radite, sta je ta aura kod vas? Jel mozete
razmisliti? Kada nekome objasnjavate sta vi radite kao umjetnik to daje ne samo licni kontekst,
nego I socijalni kontekst I drustveni kontekst, tek onda nakon te aure koja je subjektivizirana
dolazi aura lokacije, pa onda aura nekakve teritorije, drustva, drzave , nacije ili cega god.
Znaci mi sad pricamo kao vama o licnostima , kao nekom grumenu zemlje , iz kojeg raste neka
biljka cvijet, e sad taj grumen mene interesuje, taj grumen mene zanima, da vidimo sta je
njegova specificnost.
Mi kao umjetnici smo goli, mi smo goli pred publikom,ako nismo goli pred publikom, nismo
nista. Goli u onom smislu da uz sebe nemamo forme koje kriju sta je sustina, ako nismo iskreni
sa onim sto jesmo, upravo u toj subjektivizaciji aure, onda jednostavno lazemo sve oko sebe. A
da bi cvjetala ta umjetnost I taj odnos nas prema drugima kroz umjetnost mi moramo prije
svega biti iskreni I ogoljeni do koske skroz, znaci tu moramo da priznamo I sve svoje najvece
mane I najvece strahove koji ujedno tog trenutka priznanja postaju nasa najveca snaga. O tome
se radi, mi moramo uciniti sebe ranjivima, ako nismo ranjivi jednostavno ne mozemo postici
stepen toga da budemo sigurni u sebe, jer cemo sve vrijeme lagati I zamazivati sve druge oko
nas da mi jesmo I radimo nesto sto ne zelimo sebi da priznamo. Danas ljudi vise zele da znaju
umjetnikov privatni zivot nego njegovu umjetnost, njih zanima kako on zivi, kako ona zivi, s kim
se zabavlja, gdje hoda, sta jede, sta je sustina te price, ne trebate imati neku posebnu strategiju,
ali treba biti prisutan, ali prisutan u smislu , odrzavati tu vrstu odnosa, koliko brzo odgovoris na
mejl, ili neko ti kaze za 15 minuta da objasnis svoj rad, sta ces ti reci za 15 minuta, to morate
imati spremno, bukvalno da vas zovem u 4h ujutru. Ne samo da napravite iz licnog aspekta,
nego da povucete reference, da napravite jednu citavu mrezu svjesnosti sebe u vremenu I
svijetu u kome zivimo u odnosu na umjetnost. Da li cete citirati Groysa, da li cete citirati Oyo-a ili
nekog treceg to nije bitno, naucinika nekakvog , filozofa to nije bitno, ali morate reference sebe
postavljati u odnosu na druge.
Treba vam studio, da to bude vas prostor I vrijeme za misljenje.To je prostor u koji vam se
dolazi. To je prostor u kome mogu da vladam svim onim sto su moje I fizioloske potrebe I
umjetnicke potrebe I filozofske I svake druge. Ali ako provedem mjesec dana samo misleci u
ateljeu onda imam dva mjeseca intenizvnog rada gdje crtam, varim, brusim, rezem, vjezbam,
drugi ljudi dolaze rade ili druze se. Taj studio, atelje je jedna mentalna kategorija prvo. Problem
je prekidanja misli, znaci treba imati neki prostor u kome se zapravo misao ne prekida.
Sad, da se vratimo, gradnja subjektivne aure je mnogo mozda bitnija od onoga sto cemo mi
poslije raditi. Evo nekoliko primjera, umjetnik Alfredo Zar, on je bio u Ruandi…

RADOS ANTONIJEVIC 22.03.2022

Govori Nikoli o njegovom radu:
KLjucna stvar je bila da ste vas dvoje bili tu, da ste bili u paru, da ste radili u dogovoru, da ste
otkrili lokaciju, da ste definisali kadar, I da ste isli u istrazivanje stvari okolo, a onda ste od toga
pokusali da napravite neku arhitektonsku celinu, neki stap pa ima neku gumu u sredini – glavno
I okacili periferno. Nisi se ti tamo igrao, ti si napravio organizovanu akciju tamo. Jos bi mi
organizovanije zvucalo ako bi tu akciju organizovao jos na nekom mjestu koje je tebi uzbudljivo
gdje bi provodio neko vrijeme. Na nekoj pescanoj plazi mogao bi da napravis skulpturu od peska
i sta ta skulptura govori- Bio sam ovde. Bila sam ovde. Nista drugo. Kada neko ostavi dva
kamena jedan na drugom, imamo jedan jedini zakljucak – neko je ovde bio. I nema nista drugo
da kaze- osim da je tu bio. I meni se taj concept svidja, samo treba da procistis I ides prema
tome bez preterane drame.
- Ako dvoje saradjuju i ako hocemo da to uspije moramo da prebrodimo sujete.
Ambijent prezentacije rada. Uradis rad I onda treba da izaberes ambijent kako ces svoj rad da
prezentujes. Treba da osvestimo tu prezentaciju, kako prostor u kome se stvar postavi mora da
bude artikulisan. Pa recimo kad su bile salonske izlozbe imao si zid da okacis sliku.
Guranje pod tepih:
Da li ti papirici za sebe mogu da se pretvore u neke kratke stejtemente. Da li treba da se njihova
dokumentarnost izlozi ili fotografije tih ljudi ili ti papirici koje se smjenjuju na ekranu i ti ih
artikulises. Morao bi da vidim, cini mi se da rad nekako treba da se ubrza ali ne znam gde je to
mesto ubrzanja. To su zapravo dva rada, tepih I guranje pod tepih, ti si ih spojila u jednom
trenutku I to vise kroz recenicu gurati pod tepih, znaci postojanje te formulacije je povezalo te
dve linije, a zapravo nije tepih bio za sakrivanje tudjih problema, to je tepih vezano za identitet,
prostorno moza BiH , Hrvatska , Crna Gora, Srbija, jedan tepih koji je predmet kucni a mislim da
bi njega trebalo da vidim kako izgleda. Morao bi da vidim fotografije. Kako to izgleda? (Onda ja
objasnim?) Laze me muz- to moze da bude bilbord, to moze da bude sta god, ali sad kad tebe
vidim kad sedis na lepom tepihu u lepo suknji pa je to sve lepo.. To bi moglo da bude skulptura,
pa recimo. Taj rad bi mogao da se krece u raznim pravcima, tepih ne govori o tebi, tepih je tu
samo sticajem okolnosti I ja mislim da ti sama tu u prezentaciji moras da se sklonis, jer ti onda
otvoris jednu drugu, doneses sebe, a zapravo kljuc je u tajnama koje svako od nas u zivotu ima I
ne moze da ih saopsti I mi sad imamo neku drustvenu situaciju koja se bazira na necemu sto mi
otvoreno pricamo a sad mozda ja imam problem u porodici a mozda imas I ti a mozda imas sa
komsijom ,a mozda imas zdravstveni, sa pticama, ne znam sta I to mi svo vrijeme precutkujemo
a to svo vrijeme stoji tu oko nas I zapravo tvoj rad je to. Kako zapravo nevidljive sile konstruisu
nase zivote a nevidljive su zato sto ih mi ne otvaramo u nekom drustvenom krugu, u
svakodnevnoj komunikaciji. I meni se dopada sad kad ti to kazes, sad ce to biti neki tepih I sad
ispod tog tepiha biraj te orginalne poruke koje god da imas koje mozes da nabavljas ovako,
onako kako god a onda u nekom trenutku recimo to izlozis u galeriji I nekom muzeju , to ti je
jedna hrpa I prekrivena tepihom I onda to jedan tepih ne moze da sakrije I onda mogu reci to je
tako ali to publici necemo dati da vade, to su neki autenticni zapisi ali to je neka arhiva, ti mozes
onda iz arhive da izvuces neke za koje mislis da bi mogli da govore o nekoj temi pa moze da
bude nasilje, pa moze da bude strah, pa moze da bude sta god, jer ako izneses sve tebi ce to
onda da bude mesano, mislim meni se to tako cini ili je laz ili je sta ili na kraju krajeva to moze
da bude jedan zid za jedno I to meni sad izgleda kao neka cista situacija. E sad, tebe nema , ti si
sad uglavnom medijator bila, dok ubedis ljude da to stave , mislim da je za ovaj rad dobro da se
ti sklonis da bi se ti tekstovi pojavili, jer ako se tit u pojavis ti se tekstovi nesumnjivo vezu za tebe
, kao ko je ova devojka na ovom tepihu a ciji su sad ovi tekstovi, a ti su tekstovi sad nekih ljudi
kojih nema, pa je tu malo .. tako da bi ja tu krenuo na tu stranu. A drugi rad bi mogla da budes ti
sa tim tepihom, gde bi ti sad bila na nekom trgu, kao neki vid.. na nekom tepihu, ali onda ne
moraju da zapisuju, a ovo je sad da ti sa njima razgovaras o necemu. Kod Marine Abramovic mi
kad gledamo mi samo vidimo ljuspu od rada jer se kljucna stvar desava izmedju dvoje ljudi koji
sjede I gledaju se-taj rad postoji tu. E sad da li je tebi do toga, nije, ali u neku ruku to se vec
desavalo… ti si kao bila kao neki gradski psihijatar, doktor za probleme..
Rados: Mogu da zamislim ovu prvu varijantu, kao udjem u neku prostoriju I imam gomilu nekih
pisama, necega prekrivenih tepihom I tepih to ne moze da sakrije , to je vec skulptura i sad je
pitanje kako publika da se upozna kako je ta skulptura nastala jer je kljucna ta stvar, nastajanje
te skulpture je zapravo intrigantno, ono ima vec neko svoje telo I ti sad treba da napravis neki
stejtment , kad dolazis da napises – ovo je neki tepih, ja sam ta I ta , nosila sam tamo , pricala sa
ljudima u tim I tim gradovima I oni su neke svoje probleme napisali I stavili pod taj tepih I sad iz
toga ti izvlacis tu konstrukciju da zapravo tvoju skulpturu cine neizrecivi problemi, ono sto ne
mozes da kazes, znaci ti si izvajala to. (da si se zaljubila, ne smes da kazes, da si videla nekog
svog rodjaka pa te sramota da kazes, da te muz vara pa da ne mozes nikom da kazes, ni mami
tati ni drugarici ni nikome I sad a to pri tome je sila kojom uzmes pa oblikujes neki materijal jer
to oblikuje tvoje svakodnevno raspolozenje , u tom smislu je to kljucno, da je to tema, da ti
pokusavas da doneses.. Kad ti imas proizvod to je vec katarzicno . kad se stvar vec izoblikuje, on
avec pomaze da dodje do katarze, ovde zapravo dolazis ti do katarze. Znaci ne dovodis njih do
katarze , njih ne mozes da dovedes, oni moraju da razrese svoj problem, sa svojim svestenikom,
sa samim sobom, sa covekom koji im pravi problem ali ti kao umetnik koja si otkrila neki
problem I bavila se s tim, ti se zapravo dosla do nekog oblika koji manifestuje tvoja katarza,
baveci se time ti zapravo artikulises koja je ta situacija u kojoj ti ne mozes da izdefinises sta je
to, kako treba da izgleda skulptura koja se zove- Muz me laze. Ovako.
Moje misljenje je da kljucna stvar, seme savremene umetnicke prakse je da ona mora da bude
apsolutno subjektivna,.. to znaci da vi treba da se bavite necim sto je iskljucivo vase , nesto cime
ste iskljucivo vi motivisani a s druge strane da tome date komunikacioni potencijal da moze
univerzalno da bude shvaceno I time vi zapravo izbegavate svaku mogucnost neke , onda niste u
problemu da vas zakljuca neki medij , ili da vas zakljuca neka ideja, ali nas zivot je mnogo
slozeniji I mislim da je najiskrenije sto mi svedocimo da smo bili ovde I sad umetnost ako hocete
da dotakne ona mora da bude to.

Rados 23.03.2022

“Glasno cutanje” – Rados Antonijevic

Kako da se susretnemo sa tvojim radom, tu je neka kutija I ti tu stojis, sta je za tebe vazno I koji
su tvoji dometi. Ti komentari koji su se iskonstruisali su kao papirici ispod tepiha, te stvari pusti
ljudima, ja bi ih pustio njima. Obicno se desi da kad nam se desi tako neki rad, mi u njega
udjemo intuitivno, niko od nas nema toliko znanja da bas sad sve zna, nego rad ti se desi, malo
imas srece, malo imas talenta I onda se stvari skockaju i ti si sad u radu i onda je jako bitno da
sad posle rada da vidis sta su dobre stvari, odakle to moze dalje da krene, a sta je neka
promenljiva komponenta, npr. taj tekst, komentari, je neka promenljiva komponenta, on moze
da bude i ne mora da bude, kljucna je stvar da si ti tu, bez toga nema rada, moze bez kutije,
moze bez teksta ali bez tebe ne. Da li taj rad treba da bude festivalski , da te neko pozove pa da
ti njega izvodis negdje ili si ti to izivjela ili ti treba malo varijacija tog rada.
Komentari u ovom radu, stvari koje su se iskonstruisale okolo, te stvari pusti njima. Ja bih se
pit’o sto si ti stala na tu kutiju, sta si ti htela s tim? Sam bi sebe pitao. Hteo sam da kazem da
sam tu da sam ziv da imam neki pokusaj, da pokusavam da artikulisem sopstveno telo , slusao
sam neki predmet na nekom predavanju ali kljucno bio sam motivisan da napravim neki rad
kojim cu reci , evo me tu sam. Vise na to su posle novi lejeri, jer da si htela samo da se udas,
imala bi drugaciju taktiku. Ti si htela da pravis neku umetnost koja te se tice I ja bi sad to
pokusao da, da hocu fotgrafiju toga, necu video.. da li imas neki segment , neki video koji moze
da bude u loopu I da li je on uopste interesantan. Ti mozes da izvadis to kad komade, kao kod
mesara. Ovde imam 5 minuta, ovde imam fotografiju i zapravo cak nije ni slajd projekcija, samo
fotografije toga, posto mi se cini da u tvom radu ima tri vrste, nisu te slucajno nazvali zivi kip na
trgu, jer to je onda umetnost za gledanje onda treba da se gleda, onda moze da se zavrsi kao
slika kao video , kao foto dokumentacija, meni to nista ne bi bilo kao da imam fotografiju toga
pa da onda kazem to mi je taj rad, pa onda imam fotografiju sa parolom-hoce li me neko
ozeniti.. odnosno, sad tebe ceka tezak posao, da vidis kako da sve zapakujes kako da se proda,
ne u smislu banalne prodaje nego to treba sad da ima neko pakovanje, ti sto si radila taj
performans treba da dovedes u neko pakovanje (mladen je sebe slikao u kasarni pa je imao niz
fotografija, svaki dan jedna fotografija), da li je to vazno jel trajalo tri mjeseca, jedan mjesec..
Ja: Jel mislite da nema veze sto je od tad proslo skoro 10 godina?
Rados: Vanista kaze da svaki svoj umetnik nosi sve svoje radove na ledjima. Ne mozes ti da se
oslobodis tvog rada. Ti vec imas rad, nema sta da brines, ti si glavnu stvar uradila, to sto je
glavno ti si urdila, ti sad mozes da kazes ja sad hocu da ponovim ovaj rad ponovo , ti ces da ga
ponovis kad budes znala sta je vazno u tom radu. Ti moras da znas sta je sad taj rad, Prijedor je
tvoj rad pa ima neku vrstu lokalnog odnosa ali ako ocemo da izadjemo iz Prijedora onda mora da
ima malo univerzalnije citanje. Posto sam ja iz Beograda, ja uopste ne citam to Prijedorski, meni
se svidja sto si ti to uradila u Prijedoru, jer da si uradila u Njujorku ne bi mogla ni da se popnes
na kutiju, jer to penjanje na kutiju je zapravo pokusaj da se izvuces iz blata, da se izvuces iz
nekog horizonta, jer niko ne izlazi ispod horizonta, svi su ispod te linije, ti se sad penjes I kazes-
ja sam tu I nista drugo a sta ces lepse od toga, trazimo da nas neko voli jer smo takvi, trazimo da
neko s nama deli vreme ali ne da nas prevaspitava, da nas prihvati, a to je najlepse u ovom
svetu, nema nista prekomplikovano i tvoj rad je zato lep jer on kaze-evo tu sam, nema sta da se
ukrasava nego tu sam. I ti imas tu vrstu hraborosti i mentalnu snagu da to izdrzis mesec dana da
radis. Sedi pa napisi esej o tome, sta sam htela a sta sam dobila? Najiskrenije! Jer onda ces
time doci u poziciju da taj rad mozes da ponovis hiljadu puta, znas ti si nesto napravila, a ne
znas sta si napravila.
– ja znam sta sam htjela da napravim!
R- To jer super za pocetak!
 - Ali imam problem sa tim sta sam dobila.
To sto se tebi desava, to se desava kad brzo udjes u neki rad pa onda sve se brzo izdesava pa ti
ne znas sta se tu desilo. To sto se tebi desava, desava se i drugima. A ja bih da te ohrabrim,
rezultati su vazni i kod tebe dobri, a ti ne moras da racionalizujes postupak i mozes da to ostavis
iza sebe ali ako ti zelis da se bavis umetnoscu ti moras to sto si radila nekako da zapakujes u svoj
ranac i da krenes dalje, ovako ti to ostaje kao raspakovani rad. A rad je dobar, ima potencijal ,
mogao bi da se uradi, kad ti osetis da ima logiku da se uradi i tu se stvara ,to je radila devojka od
18 ali sad bi radila zena od 37, treba videti ima li za tim potrebe. Ti si kao deca u onoj igri
zmurke, ti si zapljunula svoj rad i sad je on tvoj, niko vise ne sme da stane na kutiju i sad ti vidi
sta ces s tim, to sto si ti rekla-ovde je moja teritorija obelezena. A mislim da je ovaj put sa
tepihom nesto na tom tragu, pokusala si nesto slicno , da ga malo usloznis sa tim papirima, ali ti
iz toga izvuci skulpturu , instalaciju sa nekim tekstovima, pa ce se iskristalisati jesi li ti performer
ili nisi performer ili si umetnik koji povremeno radi performanse, gde je tacka tvog uzbudjenja.
Vazno je da nadjes tacku motivacije koja ja tebi kljucna da bi se bavila time cim se bavis. Meni su
oba ova rada sad super, ovo sa tepihom mora malo da se artikulise.
R- ja volim rad jednog britanskog umetnika, rad se zove ‘Linija napravljena hodanjem’. On je
hodao po livadi gore dole i ostavljao trag na travi i taj se rad/fotografija zove ‘Linija napravljena
hodanjem’. Ta fotografija je taj rad, nije rad to sto je on setao, nema videa, odnosno sta hocu da
kazem-tvoj rad treba da dobije pakovanje, kad pomislimo na tvoj performans, sta prvo
vizualizujemo, izaberes fotografiju koja najbolje reprezentuje taj tvoj performans. Da hoces da
konkurises negde sa tvojim radom, kako ga prezentujes? To ce ti unaprediti tvoj rad. Da ne bude
ja sam stajala na trgu. Ti moras da izaberes to, da li je to samo fotografija glave, ili se vidi kutija,
ili se vidi samo telo, kad jednog dana bude u citankama – Jelena Topic, performans u Prijedoru I
ta fotografija, koja je to fotografija. Moras nekako da izvuces stvari, da stvar pojednostavis,

21.03.2022 Miljanovic - Ai Wei Wei

Poklopiti sto vise kazaljki na jednom radu!

Znaci socijalnih, drustvenih, politickih, rodnih , etnickih, geografskih i umjetnickih i on to
uspjeva.
On je uzeo armaturu iz gradjevina koje su u zemljotresu unistene i onda je ispravljao i onda je
izlagao, te zgrade su se srusile jer nisu bile dovoljno cvrste , jer nisu imale dovoljno armature I
to sto su imale armature on je iskorsitio da reciklira i da napravi rad. Kad znamo da je to zeljezo
bilo u kucama u skolama, u bolnicama koje su srusene taj material i rad sam dobije jedno drugo
znacenje.
- Umjetnik ima pravo da napravi I los rad, sta je problem da napravimo los rad.- onaj
njegov rad sa djecakovim tijelom migrantom na obali rijeke- u tom radu smo
istovremeno afirmativni sa ovim da umjetnik ima pravo da napravi los rad I kriticni.
- Tu je jedno pitanje vazno- ko smo mi da radimo tu umjetnost, da li to sto mi radimo ima
veze sa nasim zivotom.
Jusuf Hadzifejzovic je rekao –Cvijece treba brati oko sebe. Umjetnost je jedna livada na
kojoj se nalazimo. Gdje si ti , na kojoj se livadi nalazis, tad se zna s koje ti livade dolazis I da
li ti uzivas iz livade iz koje si ti. To je lijepa metafora, za razmisliti kako primjeniti to u
drustvenom smislu, naciljati drustvene kontekste.
Ai Wei Wei je zanimljiv kako ide na ta mjesta nesrece, desio se taj zemljotres, kako sad
napraviti umjetnost s tim i od toga, a da ne udjes u neku socijalnu patetiku mrtvog djeteta,
gdje eksploatises to dijete, njegovi pametni nacini su bili rad sa torbama, sa armaturom, e to
je jedan dobar pristup- umjetnost koja na kraju ispegla te armaturne sipke, tektonska
pomjeranja koja se dese u drustvu tj. kako ih u materijalnom smislu ispeglati.
- Gdje vi u tome sto su vase ideje prepoznajete da umjetnost koju vi stvarate govori o
vama.
- Svi smo mi razvijali svoje manije jos dok nismo znali da cemo biti umjetnici i umjetnice
(zato sam trazio od studenata da donesu svoje omiljenje predmete od malena), jer dok si
umjetnik ti sve sto dalje radis radis sa svijescu, da to moze I ima potencijal da bude
umjetnost. Prije nego sto si pocela, odlucila da budes umjetnik, sve to je bio aspekt
cistog zivota neopterecenog da ce se taj zivot mozda sutra manifestovati u nekoj
umjetnickoj formi i on je mnogo znacajniji od ovog poslije. Kad postanemo umjetnici,
onda pocnemo da namisljamo, pocnemo da pratimo , a mozda ja mnogo znacajnije to
sto smo kao mali poceli da sijemo na masini. Mi svijet gledamo i tumacimo na osnovu
nasih iskustava i ne treba nista diskvalifikovati iz naseg zivota kao nepotrebno, lose, da
je ne znam kakvo, to iskustvo i stanje, zato sto sve, pa makar bilo lose ne treba odsjeci
iz naseg iskustva. Ti si kao umjetnik pozvan , jos pozvaniji da kazes- ovom jebenom
svijetu su potrebni ljudi koji se nece dijeliti za Putina, za Ameriku, nego su potrebni samo
jedna vrsta ljudi – da li su za mir Ili su za ubijanje. Svi mi kao umjetnici imamo
odgovornost da inisitiramo na tim vrijednostima a to su vrijednosti svakog covjeka
injegovog zivota, svakog djeteta I njegovog zivota, svakog starca I njegovog zivota a ne
njegovog pripadanja. Mi smo unistili ovaj svijet sa raznim pripadanjima, pripadamo
stranama svijeta,pa smo podijelili po kontinentima.. koliko je covjek jedno bice, koje je
ustvari diskriminatorski nastrojeno i mi treba da se borimo protiv diskriminacije ali u
svim oblicima i ako uspijemo malo nesto pomjeriti u umjetnosti na nekom malom mikro
nivou, da sa svojim komsijom sjednemo porazgovaramo, da mu kazemo dobro jutro ili
dobar dan, kako ste komsinice, mogu li vam donijeti nesto iz prodavnice, tu su koraci koji
su mali univerzalni ali koji su globalni.
- Ali mislim da zivimo u vremenu u kom smo mi teski Evropi , a nazalost sad se desava da
je Evropa postala mi. Jer je kod njih sad rat, hocu da kazem da treba malo zamijeniti
teze.I mi mnogo stvari mozemo da naucimo njih, upravo sto su mas pocijepali do
najsitnijih mikorna. Na koji nacin diskriminacija, u Poljskoj je Srbiji ukinuta izlozba jer nisu
ukinuli sankcije Putinu, do koje mjere se diskriminacija sad desava, da se zabranjuje
Cajkovski, Dostojevski koji je bio vec protjeran iz Rusije.
- Sustina price je da razmislimo koja je nasa teritorija na kojoj djelujemo.
- Nikad ne znamo ko se krije pod kojom zastavom. Sve zastave imaju svoju svijetlu I
mracnu stranu.
- Mi kao umjetnici treba da razmislimo kako da sa materijalom te
destrukcije pokusamo graditi bolji svijet danas, to je sustina price.
- Mi imamo najveci mandat da kazemo nesto, jer smo rat vec prosli i sta je iko dobio od
ovog rata kod nas?! Nije niko nista. Ali ne treba sjesti plakati, nego treba sjesti i siriti
ideje za koje mi mislimo da su korisne.
- Aura lokacije (ono sa uganutom nogom studenta kad se na stazi izmakao profesoru, pa
je to izvajao u skulpturu noge) i kontekst to je jedan odredjeni postament na koji mi
trebamo znati sta mozemo postaviti I tad forma dobije duplu vrijednost u odnosu na
onu koju bi imala tek tako da je postavljena. To su one kazaljke koje smo spominjali na
pocetku koje treba da se postave u ideji u materijalu u ne znam cemu sve, da bi rad na
kraju bio odlican-kada kazemo, au kakva ideja kako se ja toga nisam sjetio.
- Kada neko u umjetnosti uradi ideju koja je nama bila na umu to samo znaci da smo na
pravom putu, nista drugo.
- Te drustvene okolnosti, dogadjaji koji se desavaju, zatim problem medija gdje smo
previse optereceni jeftinom propagandom gdje jedva da mozemo da razmisljamo izvan
paravana, ne kao u matriksu sa dvije pilule, ja mozda hocu trecu pilulu i sta je sustina,
nas svijet uci da polarizujemo stvari, na crno i bijelo. Sto se manje nijasni prikazuje, to se
vise diskriminacija povecava. Ja mislim da je to danas zadatak umjetnika i umjetnica a
to je da nude ljudima vise nijasni izmedju crnog i bijelih tacki u svijetu, o cemu god da se
radi.
- Mi nekako stalno zaboravljamo da budemo srecni sto smo umjetnici, zato sto u isto
vrijeme terapeutrski djeluje to sto smo radili, djeluje na nas terapeutski.
- Neka istrazivanja su dosla do zakljucka da najduze zive umjetnici ali oni realizovani.
- Posmatrajte sebe prvo kao stanovnika planete zemlje. Sve ispod ovoga, nekoga ko
pokusava da nas cjepka, posmatrati kao neko njegovo stavljanje nas u neke sablone, a ne
posmatrati sebe iz neke male ulice u banjaluci pa da je sve vise I vece od nas, pa da mi
kao preskacemo neke nivoe onda-pogresno. Oslobadjajuce je, covjek mora sebe
oslobadjati.
RADOSEVA IDEJA JE DA NAPRAVIM SKULPTURU OD TEPIHA, NEKI PROBLEMI
ZAUVIJEK DA OSTANU ISPOD TEPIHA A NEKE DRUGE DA IZLOZIM. SUPA-CAMAC-
SUPA JE RAD ONOG UMJETNIKA STO GA JE PREZENTOVO.