PAMĆENJE SEBE

Kolovoz 1939.

Mr. O.: Od svega što ste do sada čuli i svih zapažanja koje ste iznijeli, morate napraviti
određene zaključke. Ako se vratite na početak, kada smo prvi puta govorili o svijesti i
odsutnosti svijesti, sigurno ste svi primijetili jedno te isto u promatranju funkcija. Sigurno ste
shvatili da što god da radimo, što god govorimo, što god mislimo, što god osjećamo, nikada se
ne sjećamo sebe.
Izraz „pamtiti sebe“ uzet je posebno, namjerno, jer u običnom razgovoru vrlo često
kažemo „zaboravio se“, „nije se sjećao sebe“ ili „sjetio se na vrijeme“. Zapravo, nikada se u
potpunosti ne sjećamo sebe. Nikada se ne sjećamo na vrijeme. Nikada ne shvaćamo da smo
prisutni, da smo svjesni, da smo ovdje.
To se mora razumjeti; a u isto vrijeme, mora se shvatiti da, ako uložimo dovoljno napora
i dovoljno dugo vremena, možemo povećati svoju sposobnost pamćenja sebe, počinjemo se
češće sjećati sebe, počinjemo se sjećati dublje, počinjemo se sjećati sebe u vezi s više ideja –
idejom svijesti, idejom rada, idejom centara, idejom samoproučavanja, idejom škola;
počinjemo se sjećati sebe u vezi sa svim tim idejama.
Dakle, jedna od prvih točaka je: kako se sjetiti sebe, kako se osvijestiti. I tada ćete otkriti
da su negativne emocije jedan od glavnih čimbenika zbog kojih se ne sjećamo sebe. Dakle,
jedna stvar ne može ići bez druge. Ne možete se boriti s negativnim emocijama, a da prestanete
pamtiti sebe, a ne možete pamtiti sebe u većoj mjeri bez borbe s negativnim emocijama. Ako
zapamtite ove dvije stvari, sve ćete bolje razumjeti. Tako da, kad god razmišljate o tome,
pokušajte imati na umu ove dvije ideje, koje su povezane.

PITANJE: Budući da je pamćenje sebe tako važno, možete li dati neke naznake kako mu
pristupiti?

Mr. O.: Prva i najvažnija stvar je razumjeti da ne pamtimo sebe te što to znači i koliko time
gubimo. Kada shvatimo koliko gubimo time što ne pamtimo sebe, imat ćemo snažan impuls da
se prisjetimo sebe kad budemo mogli. Ovo je jedini pravi način da bi se razumjelo. Prvo se
moramo sjetiti da se ne sjećamo sebe; drugo, koliko time gubimo; treće, koliko ćemo dobiti
ako se sjećamo sebe.
PITANJE: Čini se da postoje različiti stupnjevi pamćenja sebe; mislim, stupnjevi koje čovjek
sam primijeti.

Mr. O.: Da, postoji nekoliko stupnjeva, ali uvijek govorimo o sljedećem stupnju, ne možemo
govoriti o nekoliko stupnjeva u isto vrijeme; ali mislim da ne govorite o različitim stupnjevima,
već o emotivnijim i manje emotivnim.

PITANJE: Čini se da postoje trenuci kada smo svjesni samo mentalno…

Mr. O.: Pamćenje sebe uvijek postaje emocionalno. Ono o čemu govorite samo je početak.
Možete se pokušati sjetiti sebe kroz um, ali ako se zaista sjećate sebe, čak i na kratko, to postaje
emocionalno. To nije stupanj. To je jedna stvar. Potrebno je pokušavati sve više i više.

PITANJE: Je li moguće sjetiti se sebe s emocionalnim centrom koji pušta intelektualni centar
da nastavi raditi što god radio?

Mr. O.: Zapravo, pravo pamćenje sebe počinje kada se prisjetite sebe s emocionalnim centrom.
Ali to se događa nakon mnogih drugih stvari – kada netko stekne određenu kontrolu nad
emocionalnim centrom. A početak, ono što je moguće za nas, je nastojanje da ne izražavamo
negativne emocije. Zatim moramo proučavati negativne emocije i naučiti kako se s njima
boriti; a jedini način je borba s identifikacijom. Nakon dugog rada na ovim linijama, stječete
određenu kontrolu nad emocionalnim centrom i tek će se tada moći govoriti o tome kako ga
iskoristiti za jednu ili drugu svrhu.

PITANJE: Koja je razlika između pamćenja sebe i samopromatranja?

Mr. O.: Najbolje je kad idu u isto vrijeme. Ali u početku učenja kako da pamtite sebe, bit će
dovoljno ako ste svjesni sebe. Ali ako ste u isto vrijeme svjesni nečeg drugog, vašeg okruženja,
ljudi, vašeg cilja, ideja, to je bolje; što više, to bolje. Ali prvo morate biti svjesni sebe, jer u
običnom životu ljudi mogu biti svjesni svega osim sebe, a to nema nikakvu vrijednost. U
početku ljudi dijele ova dva procesa. Cilj pamćenja sebe je samo biti svjestan sebe. Sa
samopromatranjem također promatrate različite činjenice.

PITANJE: Ali samopromatranje je potpuno mentalno, zar ne?

Mr. O.: Mora biti mentalno, da — ali opet, može biti drugačije.

PITANJE: Možemo li se emocionalno promatrati?

Mr. O.: Ne, ne baš, ali to može doći. Trenutno nemate kontrolu nad emocionalnim centrom pa
ne možete; ali može doći, a emocionalni element mora doći u promatranje određenih stvari
kasnije.

PITANJE: Kako je moguće prepoznati pamćenje sebe?

Mr. O.: Prvo se mora razumjeti umom, što to znači i što bi značilo imati ga. I tada se može biti
na različitim udaljenostima od njega. Pretpostavimo da čovjek nikada nije siguran, ali
udaljenost između tog stanja i našeg sadašnjeg stanja se mijenja, i nakon nekog vremena
shvatite u svom umu što je pamćenje sebe, i jednog dana možete reći da je udaljeno pet tisuća
milja, a drugog dana samo tri tisuće milja — postoji razlika.

PITANJE: Pokušavam otkriti što je pamćenje sebe…

Mr. O.: Pokušajte razumjeti što nije pamćenje sebe, jer je to lakše. Uvijek smo u ovakvom
stanju i nikada to ne primjećujemo. Stoga počnite sa zaboravljanjem sebe.

PITANJE: Poteškoća ovog rada je u tome što mi nijedna ideja ne može biti potpuno jasna.

Mr. O.: Nemoguće je to razjasniti formativnim načinom razmišljanja i riječima. Ljudi misle da
razumiju stvar kada joj mogu dati ime, ali ne shvaćaju da je to umjetno. Kada nešto možete
osjetiti, i kada to možete potvrditi višom sviješću i višim umom, samo tada možete reći da je
to stvarno istinito i da stvarno postoji. A škole se ne bave običnim intelektualnim idejama i
zato nitko u Europi (pretpostavljam da joj možemo ući u trag zadnjih dvjestotinjak godina), sa
svim njezinim razradama i svom njezinom znanošću, nije mogao doći do ideje pamćenja sebe
i mogućnosti pamćenja sebe. A to znači da ne može biti jasno bez viših centara; to znači da se
bez viših centara ne može doći do istine. Škole su djelo viših centara; daju nam nešto što ne
možemo postići sami, jer mi možemo koristiti samo običan um. A običan um ima konačne
granice koje ne može preskočiti. Može akumulirati materijal, zaboraviti ga, ponovno
akumulirati i ponovno zaboraviti, i svesti ovaj sustav samo na besmislicu slijedeći previše
ravnu liniju u jednom smjeru.

PITANJE: Je li predmet pamćenja sebe postupno otkrivanje trajnog „ja“?

Mr. O.: To nije otkriće. To je pripremanje terena za otkriće. Trajno „ja“ mora rasti. Njega nema.
Ali ne može rasti kada je sve prekriveno negativnim emocijama i identifikacijom i svim tim.
Dakle, započnite s pripremom terena za to. Ali prije svega potrebno je razumjeti što je
pamćenje sebe, zašto je pamćenje sebe bolje nego zaboravljanje sebe, kakav će učinak to
proizvesti i tako dalje. Treba puno razmišljati o tome.
Možete dobiti mnoge stvari, ali samo emocionalno, ne na neki drugi način. Što ste emotivniji,
više možete dobiti. Kada se nađete u stanju dolaska u viši emocionalni centar, tada ćete biti
zaprepašteni kad otkrijete koliko toga možete shvatiti odjednom – a onda se vratite u normalno
stanje i sve to zaboravite. Vrlo je čudna stvar kada upornim pamćenjem sebe i nekim drugim
metodama nakratko dođete u viši emocionalni centar; iznenadit ćete se koliko ste shvatili u
jednom trenutku – ali nećete to moći zadržati. Ako sve to zapišete, neće imati smisla kad kasnije
budete čitali s intelektualnim centrom.

PITANJE: Je li moguće pamtiti sebe dok radimo druge stvari?

Mr. O.: Da, moguće je. Potrebno je stvoriti određenu energiju ili točku (koristeći je u
uobičajenom smislu), a koja se može stvoriti samo u trenutku vrlo ozbiljnog emocionalnog
stresa. Sav rad prije toga je samo priprema metode. Ali ako se nađete u trenutku jakog
emocionalnog stresa, i ako se tada pokušate prisjetiti sebe, onda će to ostati i poslije, i tada ćete
se moći sjetiti sebe. Dakle, SAMO uz vrlo intenzivne emocije moguće je stvoriti ovaj temelj
za pamćenje sebe. Ali to se ne može učiniti ako se ne pripremite za to. Trenuci mogu doći – i
od njih nećete dobiti ništa. Ti emotivni trenuci dolaze s vremena na vrijeme, a mi ih ne
koristimo, jer ih ne znamo iskoristiti. Ali ako ste se dovoljno snažno pokušali prisjetiti sebe i
ako je pamćenje sebe u trenutku emocionalnog stresa dovoljno snažno, ono će ostaviti određeni
trag, a to će poslužiti za pamćenje sebe u budućnosti.

PITANJE: O kojoj pripremi govorite?

Mr. O.: Samoproučavanje, samopromatranje, samorazumijevanje. Ne možete još ništa
promijeniti ili jednu stvar učiniti drugačijom. Sve se događa na isti način, ali već postoji razlika
– činjenica da vidite mnoge stvari koje niste prije vidjeli, a mnoge se stvari već počinju događati
drugačije. To ne znači da ste išta promijenili – stvari se samo DOGAĐAJU drugačije.

PITANJE: Ali što nam je sada najvažnije učiniti?

Mr. O.: Jednako je važno sve ono o čemu govorimo – pamćenje sebe, neidentifikacija,
unutarnje nepridavanje značaja, samoproučavanje, proučavanje centara, sve. Ne postoji ništa
bolje od nečeg drugog. Sve je potrebno.

PITANJE: Pamćenje sebe je puno teže u nekim životnim okolnostima. Treba li ih izbjegavati?

Mr. O.: Pogrešno je misliti da životne okolnosti, odnosno vanjske okolnosti, mogu promijeniti
bilo što ili utjecati na to. Ovo je iluzija. Što se tiče toga treba li ih izbjegavati ili ne – pokušajte
ih izbjeći ili ih pokušajte uzeti kao dio. Ali ako ih uspijete izbjeći, vidjet ćete da je potpuno
isto; mogu postojati iznimke, ali opća ravnoteža ostaje ista.

PITANJE: Nikakvim naporom koji ulažem ne mogu uopće doći do stanja kao što su ona stanja
koja dolaze slučajno. Postoji li neki napor koji se može uložiti?

Mr. O.: Da, ali vi kažete da dolazi slučajno. Ako je to ono što mislim, dolazi kao rezultat vaših
napora, prethodnih napora, samo što ne dolazi u to vrijeme. Ali da se niste potrudili, to ne bi
došlo slučajno. Što više napora ulažete, više imate ovih „slučajnih“ trenutaka pamćenja sebe,
razumijevanja, bivanja emotivnim i sličnih stvari. Sve je to rezultat truda. Samo ne možemo
povezati uzrok i posljedicu u ovom slučaju; ali uzrok ostaje i on će proizvesti svoj učinak.
Vjerojatno ih ne možemo povezati zbog mnogo malih stvari – identifikacije, fantazije i slično.
Ali uzrok je tu; naći će trenutak i donijeti rezultate. Nikada ne smijemo očekivati trenutne
rezultate. Potrebno je dugo raditi i stvarati svojevrsne trajne standarde da bismo imali te
trenutne rezultate. Pa čak i to dolazi samo u vrlo emotivnim stanjima. Kada bismo, voljom ili
željom ili namjerom, mogli postati emotivniji, tada bismo mnoge stvari vidjeli drugačije. Ali
ne možemo. Emocionalno se nalazimo jako nisko i zbog toga većina rada koji obavljamo sada,
čak i ako ga stvarno obavljamo, ne može imati trenutačne rezultate. Ali uvijek nešto ostaje;
nije izgubljeno; nijedan trud nije izgubljen; samo što ga moraju pratiti drugi napori, i to sve
veći napori. Dakle, jedno od prvih pitanja je kako postati emotivniji, ali to ne možemo učiniti.
Drugo pitanje je kako koristiti emocionalna stanja kada dođu – a to je moguće; to je ono na što
se moramo pripremiti. Emocionalna stanja i emocionalna napetost dolaze, ali onda ih gubimo
u identifikaciji i sličnim stvarima. A mogli bismo ih iskoristiti.

PITANJE: Trebamo li se kontinuirano prisjećati njihovog okusa?

Mr. O.: Ne. Mislim na upotrebu. Ako se pokušate prisjetiti u emocionalnom stanju – vidjet ćete
sami, to je stvar promatranja – to će vam dati drugačiju moć razmišljanja, drugačiju moć
razumijevanja. Stvari možete razumjeti posve drugačije. Ako je emocija vrlo jaka, i ako se
sjetite sebe u to vrijeme, čak ćete i stvari vidjeti drugačije; vidjet ćete mnoge stvari koje sada
ne možete vidjeti. Ali to se ne može opisati jer to mora biti osobno iskustvo.

PITANJE: Ponekad nakon što sam se pokušao sjetiti sebe, imam osjećaj o neživim predmetima,
kao što su stolovi i stolice, kao da su na neki način imali neku vrstu svijesti ili svjesnosti, ali
poslije mi to uvijek izgleda tako nevjerojatno da ne mogu vjerovati.

Mr. O.: Isključite mogućnost zamišljanja. Recite to ovako: osjećate nešto novo u stvarima. Ali
kada to počnete objašnjavati, počinjete zamišljati. Ne pokušavajte objašnjavati. Samo pustite.
Ponekad na taj način možete osjetiti čudne stvari, ali objašnjenja su uvijek pogrešna, jer
osjećate s jednim vrlo dobrim aparatom, a objašnjavate s vrlo nespretnom mašinom koja
zapravo ne može objasniti. Vrlo često se tako događa.

PITANJE: Postoji li neki način rješavanja prilično nejasnih, dosadnih, negativnih stanja koja
proizlaze iz osjećaja umora ili hladnoće?

Mr. O.: Da, mnogo načina, ali pod pretpostavkom da je toliko dosadno da u danom trenutku ne
možete ništa učiniti i pod pretpostavkom da ste se potrudili prije, u boljem stanju; to će onda
pomoći. U svakom slučaju ne smijete se identificirati – morate zapamtiti da će to proći, da nije
normalno – i to pomaže.

PITANJE: Govorim sebi da sam samo umoran itd., ali entuzijazam ne dolazi.
Mr. O.: Ništa se ne može učiniti. Morate učiniti ono što je u tom trenutku prijeko potrebno i
samo znati da će to proći. Ne možemo uvijek biti isti. Ponekad se možete boriti s tim a ponekad
i ne, ali ne smijete se identificirati s tim, ne smijete vjerovati da je to trajno. Budući da
emocionalno uvijek vjerujemo u stvari – emocionalni centar ne zna za sutra – sve je prisutno,
sve je trajno za emocionalni centar. Stoga se ne smijete identificirati s ovim osjećajem: morate
znati da će se on promijeniti.

PITANJE: Možemo li se truditi samo kroz svoju intelektualnu funkciju?

Mr. O.: Napori mogu biti različiti, ali u početku se možemo voditi samo time, samo
razumijevanjem. Dakle, dugo vremena sav posao mora biti koncentriran na razumijevanje.
Kada bolje razumijete stvari, mnoge druge stvari postaju moguće.