K.S.

Stanislavski – Rad glumca na sceni 1

VIII. Osjećanje Istine i vjera

Započet ću svoje izlaganje sa jednostavnim pitanjem ; tko je sve od vas prisutnih

ovdije pročitao Stanislavskog ? U redu, ali kako da ja to vama povjerujem, kako da znam što
je istina i u što se moram uvjeriti da bih datu situaciju mogao proživjeti na sceni.
Upravo o tome piše Stanislavski u njegovom 8. poglavu knjige Rad glumca na sebi
pod naslovom osjećanje istine i vjera. Da bi jasnije shvatili sistem Stanislavskog podjeliti
ćemo stvarnost na dvije vrste, jedna koja je realna - ona koja postoji sad i ovdje u ovom
trenutku i jednu koju je potrebno izmisliti i dodatno namaštavati.
U stvaranju i snalaženju u izmišljenoj stvarnosti će nam najviše pomoći alati poput
„kad bi“ i pravilno shvaćanje datih okolnosti, jer tad ćemo se, prenijeti na nivo života u mašti.
Na sceni možemo vidjeti kako se realistički želi imitirati stvarnost kostimima,
scenografijom, rekvizitom, ali ako glumac sam, ne vjeruje u izmišljenu stvarnost, teško ju je
potom prenijeti na publiku i ostaviti dojam stvarnog života, da se glumcu to ne bi događalo,
koristimo se procesom opravdavanja u kojem moramo opravdavati svoje postupke i radnje
svojim „kad bi“ i datim okolnostima.
Djeca su ti koji najviše vjeruju u svoju igru i zamišljenu realnost i prema tome bi mi
trebali težiti, vjerovati i igrati zamišljenu istinu u koju ćemo vjerovati.
Kako bi trebali imati osjećaj za vjeru i istinu, tako trebamo stvoriti osjećaj za laž – ono
što glumac ne bi trebao raditi na sceni – ono neprirodno. Na scenu ne smijemo doći sa zamisli
„samo da ne falširam“ niti sa zamisli da stvorimo pravu istinu, nego u svemu moramo biti
umjereni.
Pobijediti laž možemo jednostavnim pitanjem „ djelujem li ja ili se borim sa laži“,
otkrijemo li sebe u tome pitanju, nađemo li umjerenost, obavljamo li svrsishodnu i
produktivnu radnju na sceni, pobijedili smo laž.
Glumac nije sudac u trenutku kad stvara, već njegov partner koji ako utječe na njega i
povede ga na pravi put on će povjerovati u istinitost osjećanja i odnosa, stvaralački cilj će biti
postignut i laže će biti pobjeđena.
Ako nam je teško povjerovati u radnju koju radimo, treba je podjeliti na više manjih,
logičnih radnji koji čine stvarnu sliku vjerodostojne radnje. Stanislavski daje primjer čovjeka
na samrti, njegov prijatelj ili žena će mu mjeriti temperaturu, davati lijekove, stavljati obloge
sa velikom pažnjom jer sve te male radnje daju veliki značaj u životu bolesnika.
Izvježbati to možemo pomoću bezpredmetne radnje koja nam pomaže lakše organizirati
radnju, jer ćemo se fokusirati na sitnice koje su logične i imaju smisla.
Tko uspostavlja odnos sa partnerom, a ne sa gledateljem, taj se zadržava u predstavi,
ulozi, atmosferi pravog života, istine, vjere „ja jesam“ – taj živi istinito na pozornici.