Znakovi u kazalištu lutaka: Poljski semiotičar Tadeus Kowzan tvrdi

kako je predmet kazališne semiotike predstava ili mizascena, a ne

književni tekst. Nabrojio je 13 sustava znakova: govor,ton, miminka,
pokret, kretnja,šminka, frizura,kostim, rekvizit,dekor, rasvjeta,glazba I
zvučni efekti. Lutki je u sustavu znakova posvećeno posebno poglavlje.
Osim kao figura u pokretu ona može nastati I pokretanjem
razl.materijala:papira, platna, drva, kartona i spužve. Skladnim odnosom
razl.sustava nastaje dobra predstava.
2 skupine znakova – znakovi u kazalištu lutaka se dijele na one koji su
nužni za oživljavanje nežive materije
(lutkovnost,gesta,kretanje,glazba,govor,ton I rekviziti), te na dr.znakove
koji nisu nužni za oživljavanje neživoga(kostim,dekor,rasvjeta I šumovi)
Lutkovnost(da bi od beživotnog predmeta nastala scenska lutka
potrebno je kretanje, u sebi i po sebi) Polazeći od pretpostavke da bi
svaki predmet mogao biti lutka ako se animira, kao ishodišni znak se
uzima lutkovnost, a ne scenska lutka. Gesta je pokret ili držanje ruku,
šake, noge,glave ili cijelog tijela u svrhu stvaranja ili priopćavanja
znakova. Uloga glazbe- da proširi, razvije I opovrgne ili zamijeni
znakove iz drugih sustava te oživi atmosferu, sredinu ili vrijeme
događanja.
U kazalištu lutaka na 1.su mjestu vizualni, a tek onda akustični znakovi
(glazba, govor I ton)
Kostim- konvencionalan način za ocrtavanje ljudskih osobina jer
označava spol, dob, pripadnost staležu..u kazalištu lutaka kostim je
sveden na samo 1 oznaku (kapu,rubac, pregaču..)Likovi u lutkarskoj
predstavi: najbolje da se likovi pojavljuju u parovima jer je lutkarstvo
mala forma koja se najbolje izražava kad nema mnogo likova na sceni. 1
sudionik može igrati više uloga na taj način ako je potrebno. Moralne
osobitosti likova dobiju se tako da se likovi postavljaju u međusobne
odnose.
Izrada lutaka- za nju nije potrebno potrošiti mnogo vremena. Najbolja
je najjednostavnija lutka. Potrebno je poštivati osnovnu konstrukciju
lutke što znači da treba imati glavu, tijelo i ruke, odnosno noge I da se
može animirati. Sitni detalji nemaju veliko značenje jer se na nekoliko
metara ne vide.
Animacija lutke – počinje od proučavanja njezine mehanike pokretanja
I od njezine umjetničke i izražajne bitnosti. Animator djeluje po
zakonima koje mu diktira lutka jer ona ima ograničena izražajna
sredstva. Čim animator dobije lutku u ruke počinje istraživati mogućnost
pokretanja svih dijelova tijela. Pri tome se najprije smišljaju elementarni
pokreti: sjedanje, ustajanje, gledanje u ruke i sl. Lutka se nije dužna
podčinjavati lukaru, već se on treba prilagođavati njoj I treba se radovati
onomu što ona može. Tad će se publici činiti da lutka može sve.
Odnos lutka- glumac – Lutka je animatoru predmetno sredstvo
izražavanja jer bez toga on ne može ostvariti svoju specifičnu glumu.
Lutkar lutku oživljava unoseći u nju svoju pokretačku sposobnost.
Glumac je nadopuna lutki I obratno. On joj poklanja kretnju koja će je
oživjeti na sceni. Posredstvom animatora lutka prima ljudske osobine, a
animator u sebi izaziva ono što je lutkarsko. Animator je subjekt svoje
akcije i objekt u službi lutke. Lutka ne oponaša, ona ne mora izvesti sve
ono što čovjek izvodi jer to njoj ne treba. Animator će posuditi lutki ono
što joj je potrebno za određenu svrhu. Od čovjeka posuđuje one osobine
koje su dovoljne da joj omoguće kako bi kao biće egzistirala u svijetu
koji je za nju I po njoj kreiran. Animator će osjetiti koju kretnju lutka
zahtijeva od njega te postoje pravila kako se izvode najjednostavnije
fizičke radnje.
Osnovni pokreti lutke – osnovni pokret je hodanje. Najjednostavnije je
hodanje na načelu okretanje lutke lijevo-desno. Najprije animator okrene
šaku tako da njegov dlan i prsti, a onda I lice lutke gledaju u lijevu str.
Zatim vraća lutku u osnovni položaj. Okret oko svoje osi je jedan od
najvažnijih pokreta lutke ginjol. Kada lutka treba sjesti onda se iz
osnovnog položaja okreće licem prema stolici. Kada lutka želi ćućnuti
animator gurne lakat prema naprijed. Nadlakticu spusti gotovo do
vodoravnog položaja. U isto vrijeme zglob šake gurne prema natrag,a
time se podlaktica malo nagne prema dolje. U takvom položaju ruka
ostaje sve dok traje ćućanj.
Animatori iza paravana – dolazi do promjene u tipičnom razmišljanju
jer glumac u lutkarskom kazalištu osjeća lik izvan sebe. On ne samo da
stvara fizičko ponašanje lutke, nego I prati process kojim se dolazi do
njega. Animator je I glumac I redatelj svog tijela. Animator s
1.str.usmjerava pažnju gore, iznad paravana- na pokrete ruku I
oživljavanje lutke, a s 2.str.ispod I iza platna gdje izvršava potpuno
drukčije fizičke radnje. Dvije polovine – gornja I donja djeluju
samostalno jedna od druge I izvršavaju različite radnje. Teško je
pomisiti da pripadaju istom glumcu.
Stvaranje scenske radnje – u radu za stolom se odradi djelić koji je
potrebno pretvoriti u konkretnu scensku radnju.To je dosta složen proces
koji se radi postupno. Ugl.započinje improvizacijama koje se obično
ukomponiraju u scensku radnju. Pronalaze se jednostavne životne
situacije u svakodnevnom životu (ući u proctor, pomaknuti se da netko
prođe, iznenaditi se.. Važno je povjerovati u ono što se radi, a za to je
potrebna mašta. Najčešće sami sudionici odabiru djelove u kojima žele
izravno sudjelovati. Prve se improvizacije provode bez riječi. Dobro
usvojenim pokretima dodaju se govorne radnje
Govor lutke – potrebno je ne naglašavati detalje nego istaknuti osnovnu
misao, u rečenici može biti samo 1 rečenični naglasak. Ako se animator
ne vidi potrebno je uspostaviti razlike među likovima u glasu. Zbog
svojih dimenzija lutka ne može podnijeti pun ljudski glas pa mora doći
do prilagodbe glasa budućoj oživljenoj materiji. Za svaku je lutk
potrebno naći osnovnu visinu glasa, a onda je moguće varirati vrednote
govornog jezika. Gesta lutke – mora biti obilna, masivna, izražajna,
postupna i jednoznačna s jasno određenim ciljem. Pokreti ne moraju biti
raznovrsni, već tipični, takvi da im se odmah odgonetne nedvosmisleno
značenje. Mizanscena – je raspored lica,stvari I svega vidljivog na
sceni; likova i njihova kretanja,mimike I gesta, rekvizita, dekora I kulisa.
Položaj likov na mizansceni ovisi o njihovu odnosu i o cilju njihova
postupka u tome trenutku. U takvim se situacijama rukovode životnim
pojavama:neprijatelji u sukobu okreću leđa jedan drugom, gledaju se u
oči I sl. Visok položaj u društvu traži uzvišen položaj u odnosu na druge.
Kad netko govori nešto važno onda se ustane..Likovi moraju biti
raspoređeni tako da gledatelji mogu što je moguće bolje vidjeti I čuti ih.