UNIVERZITET „DŽEMAL BIJEDIĆ“

NASTAVNIČKI FAKULTET

RAZREDNA NASTAVA

PREDMET: LIKOVNOST U SCENSKOM IZRAZU I LUTKARSTVU

TEMA : MULTIDISCIPLINARNOST I KORELACIJA U REALIZACIJI LUTKARSKE

PREDSTAVE

STUDENT: MENTOR:

Jazvin Melisa dr. mr. Selma Loose

MOSTAR, DECEMBAR, 2022 GOD.

SADRŽAJ

1.UVOD............................................................................................................................................3

2.ODREĐENJE OSNOVNIH POJMOVA......................................................................................4

2.1.Multidisciplinarnost................................................................................................................4

2.2.Korelacija...............................................................................................................................4

3.MULTIDISCIPLINARNOST I KORELACIJA U REALIZACIJI LUTKARSKE

PREDSTAVE...................................................................................................................................5

3.2.Lutka………………………...………………………………………………………………5
3.3.Nastajanje lutkarske predstave...............................................................................................6

ZAKLJUČAK…………………………………………………………………………………….10

LITERRATURA………………………………………………………………………..………..11

2
 1.UVOD

Lutkarstvo je scenska umjetnost slična glumačkom pozorištu. Razlika između lutkarstva i

glumačkog pozorišta je u prisustvu lutke kao posrednika između glumca i publike. Lutkarsko
pozorište je spoj književne, lutkarske i režijske, likovne i muzičke umjetnosti. Posebnost
lutkarstva nije samo ta što ono nudi djeci brojne mogućnosti za kreativno izražavanje, već to
omogućuje i odraslima. Kazalište lutaka ima za cilj pobuditi kod gledatelja maštu i imaginaciju.
Također ga uči moralu, izaziva potrebu za umjetnošću, produbljuje njegovo znanje i obogaćuje
estetske doživljaje. Ovaj rad ima za cilj da predstavi multidisciplinarnost i korelaciju u realizaciji
lutkarske predstave. Također cilj rada je istaknuti sve discipline koje su potrebne u realizaciji
lutkarske prestave i predstaviti povezanost svih faktora u nastanku jedne lutkarske predatave.

U daljem tekstu ovog rada biće prikazana i objašnjena multidisciplinarnost i korelacija kroz
realizaciju lutkarske predstave.

3
 2.ODREĐENJE OSNOVNIH POJMOVA

2.1.Multidisciplinarnost

Multidisciplinarnost se odnosi na situaciju kad se određenim problemom bave dvije ili više
različitih znanosti, ali ne sa istog stajališta, nego svaka istražuje za sebe. Multidisciplinarnost je
okupljanje svih znanosti relevantih za određeno područje, interdisciplinarnost je poticanje
dijaloga i suradnja disciplina, a transdisciplinarnsot nadilaženje međusobnih razlika, odnosno
objedinjavanje različitosti u jedinstveno gledište. Dok multidisciplinarnost potiče kontakt,
interdisciplinarnost dijalog među disciplinama, transdisciplinarnost predstavlja kombinaciju
multidisciplinarnosti terdisciplinarnosti.1

2.2.Korelacija

Korelacija predstavlja suodnos ili međusobnu povezanost između različitih pojava predstavljenih
vrijednostima dvaju varijabli. Promjena vrijednosti jedne varijable utječe na promjenu vrijednosti
druge varijable. Varijabla koja svojom vrijednošću utječe na drugu varijablu naziva se neovisna
varijabla. Varijabla na koju se utječe naziva se ovisna varijabla.2

1
Debouny, E. (2002). Lutke kao nastavno sredstvo. U L. Kroflin (ur.), Lutka… divnog li čuda! (str. 87-96). Zagreb:
Međunarodni centar za usluge u kulturi.str.21

2
https://hr.wikipedia.org/wiki/Korelacija

4
 3.MULTIDISCIPLINARNOST I KORELACIJA U REALIZACIJI LUTKARSKE
PREDSTAVE

3.1.Lutka

Djeca se od svog najranijeg djetinjstva vežu za neki neživi predmet, bilo to klasična lutka,
plišani medvjedić ili obična platnena pelena. U dječjim rukama i mislima taj predmet oživljava,
preko njega nam dijete govori kako se osjeća, čega se boji i što mu se događa. Odabrani predmet
umiruje i služi kao dobro poznata zona sigurnosti. Dijete ga osjeća svim čulima, snažno se
emotivno veže uz njega i kad odrasta uvijek se sjeća svog vjernog pratitelja ili pratiteljice iz
djetinjstva. U nekim se jezicima lutka za igru označava istom riječi kao i scenska lutka ili
animabilna lutka, dok u nekim jezicima, primjerice engleskom, postoje dva različita pojma: doll
označava lutku za igru, a puppet scensku lutku3„Lutka razvija učeničku maštu, utječe na
psihofizičke osobine, koordinira pokrete, potiče pravilan govor, razvija smisao za život i rad u
zajednici, njeguje osjećaj odgovornosti“4 i mnogo više.

Lutka je prisutna u ljudskom životu od njegovog rođenja. Dijete koje se igra lutkom
dajući joj karakter, svrhu i postavljajući je u odnos prema sebi, daje joj zapravo život. Isto to čini
i glumac-animator koji svojom vještinom pokreta predstavlja publici lutkino trenutačno
raspoloženje kroz mimiku, gestu, glas i pokret. Dijete svojom maštom oživljava lutku i određuje
pravila i ponašanje lutke. Na taj način dijete pokušava razriješiti unutarnje probleme i konflikte.
Lutkarstvo objedinjuje više važnih faktora za razvoj djeteta: percepciju, shvaćanje, pokret,
koordinaciju, interakciju s okolinom, govor i priču. Dijete kroz pokret, glas i vanjski izgled lutke
može osjetiti, prihvatiti i razumjeti simboličku situaciju.

3
https://hrcak.srce.hr/file/121896

4
Jasna Vukonić-Žunić, Božena Delaš, Lutkarski medij u školi : priručnik za učitelje i voditelje lutkarskih družina,
Zagreb : Školska knjiga, 2006. Str. 51.

5
 3.2. Nastajanje lutkarske predstave

Pozorište lutaka više je nego bilo koja druga pozorišna forma sintetska umjetnost jer u
sebi objedinjuje književnost, pozorište, likovnu i muzičku umjetnost veoma ravnopravno.

Za nastanak lutkarske predstave potrebni su: autor, glumac animator, likovni umjetnik, muzički
umjetnik, muzički prostor, rasvjeta i publika te je upravo zbog toga lutkarska režija najbliža
pojmu kolektivne režije. Da bi prestava bila uspješna potreban je visok stepen korelacije među
svim akterima i faktorima prestave.

Režiser

Budući da su lutkarske predstave prožete muzikom, ali i likovnim ostvarenjima lutke i scene,
režiser bi trebao biti poznavalac navedenih umjetnosti.

Režiser mora znati zainteresirati glumca svojim objašnjenjem uloge, nadahnuti ga, također mora
voditi računa o obrazovanju i uopće razini ansambla. Treba vježbati i provocirati sposobnost
opažanja kod glumca lutkara, njihovu imaginativnost i maštu.

Glumac

Instrumenti rediteljeve partiture kojima prenosi književno djelo u književni oblik, jesu: glasovni
efekt glumca lutkara i gesta lutke u nerazdvojivu jedinstvu (drugim riječima glumac lutkar i lutka
u nerazdvojivu jedinstvu). I nasuprot „efektu otuđenja“ glumca od uloge, lutkarsko pozorište
zahtijeva od glumca psihološku, intelektualnu, imaginativnu i tehničku identifikaciju s lutkom.

M. Čečuk izdvaja četiri odnosa između lutke i animatora: 1. odnos glumca/ animatora/ lutkara
prema lutki mehaničke je naravi kao predmetno sredstvo izražavanja; 2. odnos je transpozicijski
jer pretpostavlja zbližavanje čovjeka s mrtvim predmetom na emocionalnoj osnovi; 3. odnos
lutke i lutkara je posve pigmalionski, događaju se dvije preobrazbe jer lutkar najprije preobražava
sebe u zadani lik, a onda to sugerira lutki; 4. odnos lutkara prema lutki je kao prema

6
ravnopravnom partneru u scenskoj igri. Glavni zadatak redatelja postaje zapravo totalna
animacija (anima ili duša, što znači udahnuti život lutki), a on postaje usmjerivačem procesa koji
bi već prvom scenom trebao otvoriti mnoštvo metafora koje lutkarski tekst pruža. 5 Bez dobrog
teksta nema dobre režije lutkarstva, niti dobre lutkarske predstave. Kako bi nastala dobra
predstava, potrebno je ostvariti skladan odnos različitih cjelina u lutkarskome kazalištu.

Znakovi koji su nužni za oživljavanje nežive materije kao što su lutkovnost, gesta,
muzika, kretanje, govor, ton i rekviziti te na one koji nisu neophodni, ali se upotrebljavaju u
lutkarskom izrazu poput kostima, dekora, rasvjete i šumova. Svaki oživljeni predmet nestaje u
sebi samome i postaje znak i tako izvodi prvu distinkciju. Da bi od beživotnoga predmeta nastala
scenska lutka, potrebno je kretanje. Gesta je pokret ili držanje ruku, šake, noge, glave ili cijeloga
tijela u svrhu stvaranja ili priopćavanja znakova i po tome se razlikuje od svih kinetičkih
znakovnih sustava. Postoji razlika između geste koju upotrebljava živi glumac i onih koje
upotrebljavaju lutke. Lutka teško svladava psihološke nijanse, zbog toga s nekoliko
karakterističnih i značajnih pokreta ostvaruje, odnosno pokazuje svoje psihičko stanje. Njezine
geste nisu raznovrsne, nego tipične, kako bi se odmah otkrilo nedvosmisleno i jasno značenje.

Muzički suradnik i muzički prostor

Uloga muzike je da proširi, razvije i opovrgne ili zamijeni znakove iz drugih cjelina te
oživi atmosferu, sredinu, ili vrijeme događnja. S pomoću tona može se utvrditi semantički
kontekst riječi. Ton u ovome slučaju znači intonaciju, ritam, brzinu i jačinu izgovorenih riječi.
Rekviziti mogu biti bilo koji predmeti iz života, isto kao što lutka može biti bilo koji predmet.6

Scenski prostor lutkarske predstave

Važan faktor lutkarske predstave upravo je njezin scenski prostor, a on služi lutkaru da što
uvjerljivije obavi svoj posao. Stilska jednostavnost lutkarskog kazališta zahtijeva da na pozornici
ne bude ništa suvišno, tj. ništa što ne sudjeluje u igri. Glibo navodi kako je idealno za lutkarsko

5
https://hrcak.srce.hr/file/36660

6
GLIBO, R. (2000) Lutkarstvo i scenska umjetnost, Zagreb: Ekološki glasnik.str.33

7
pozoriđte da ima oko dvjesto sjedišta te da ih nikako ne bi trebalo biti više od četiristo. Ono što je
potrebno istaknuti jest činjenica da npr. u marionetskoj inscenaciji ne dolazi u obzir pogled
odozgo ili s balkona ili iz posljednjih redova pozorišta koje se ukoso uzdiže. Dakle, scenski
prostor mora biti u potpunosti funkcionalan te što bliže publici kako bi mogli dobro vidjeti i
doživjeti lutke. Dekor se uglavnom svodi samo na jedan predmet koji obično predstavlja mjesto
odvijanja radnje. U ovom bi se poglavlju trebao izdvojiti i pojam mizanscene koji označava
raspoređivanje i raščlanjivanje scenskoga prostora dekoracijama, lutkama, dodacima i svjetlom
pa tako boje koje stvara rasvjeta imaju semantičku ulogu. U stvaranju mizanscene režiser zapravo
polazi od pozornice, a ona mora izražavati ideju svakoga prizora. U mizansceni svaki je detalj
važan jer se sve obraća gledateljevoj svijesti ili podsvijesti, stoga neće biti svejedno ako su vrata
otvorena ili zatvorena, ako je scena okomita ili vodoravna.

Pozornica je određena i tipom lutke koja sudjeluje u predstavi pa će npr. pozornica za ručne lutke
biti izrađena u obliku kutije s tri paravana koji su sklopivi. Pozadina ili stražnja strana pozornice
može se pomaknuti kako bi lutkar mogao izaći i ući u nju. Scenografija pak za predstavu u kojoj
sudjeluju marionete najčešće je svedena na scenski volumen koji poštuje tri zahtjeva: da se može
demonstrirati, da se može transportirati s obzirom na svoju malu zapremninu i težinu, da se može
montirati na svakom mjestu. Iz toga proizlazi i činjenica da su i scena i lutke minijaturne veličine.

Osim mizanscene prostora, postoji i mizanscena likova koja predstavlja mehanički

razmještaj likova na pozornici, određivanje njihovih dolazaka i odlazaka i sl. U stvaranju
gledateljeve slike o liku, nije svejedno gdje lik stoji u scenskom prostoru, sjedi li, stoji ili pak
leži. Svakako će veći dojam na gledaoca ostaviti lutka koja gleda licem u publiku od lutke koja je
okrenuta leđima. O odnosu među likovima na pozornici govori i njihov razmještaj pa će tako dva
lika s približenim licima predstavljati bliskiji, emotivniji odnos od onih koji su udaljeni jedni od
drugih. Iako je lutkarsko kazalište u znatnoj mjeri likovna umjetnost, prilikom rješavanja
mizanscene likovni bi aspekt trebao biti u drugom planu. Na prvom je mjestu dramatski
argument. Što se tiče kostimografije lutaka, svakako da je u lutkarskom pozorištu likove moguće
bolje okarakterizirati kostimom negoli licem, posebno ako je riječ o većem broju gledalaca kojim
je lice slabo vidljivo. Kostim nikako ne bi smio ograničavati lutku pri kretanju pa se može reći da

8
je podređen lutki, a mora odgovarati karakteru lika, stilu i ritmu govora. Kostim lutke ovisi i o
tipu lutke pa tako marioneta podnosi svaku vrstu raskoši, realistične frizure, nakit i obuću, dok
ginjol iziskuje simbolički naznačenu, ali jednostavnu i neupadljivu kostimografiju kako bi lice i
ruke lutke došli do izražaja.

Radoslav Lazić navodi pet čimbenika koji zajedno čine dobru lutkarsku predstavu, a to
su: odmjerenost, umjerenost, „nenatrpanost“, decentnost boja i pravilno tehničko rješenje s
obzirom na kretanje lutke (Lazić, 1991: 196).

Rasvjeta u lutkarskoj predstavi

Nezaobilaznu ulogu u nastajanju lutkarske predstave zauzima rasvjeta i njihov

organizator, odnosno osoba zadužena za scenska svjetla. Teodora Vigato posvetila se
proučavanju ovoga fenomena o kojemu progovara u članku O scenskom svjetlu ili skica za
portret dizajnera svjetla Ive Nižića. U članku navodi kako se osvjetljenje na sceni kroz povijest
smatralo manje važnim pa i nije bivalo predmetom istraživanja sve do novijega vremena kada se
o scenskom svjetlu počelo ne samo razmišljati, nego i pisati priručnike. Isto tako, Vigato ističe da
bi se oblikovanje svjetla trebalo promatrati zasebno od režije i scenografije te bi se prema
definiciji Mondecara trebalo smatrati samostalnim kodom koji bitno pridonosi ukupnosti
umjetničkog učinka. Upravo je zato u ovome radu posebno poglavlje posvećeno rasvjeti.
Tehničke mogućnosti osvjetljenja sve se više otkrivla u posljednjim godinama dvadesetoga
stoljeća te je to ujedno i vrijeme kada se se dizajneri svjetla počeli smatrati umjetnicima.
Scenskim se svjetlom najbolje uspostavlja komunikacija i stvara atmosfera kojom se utječe na
osjećaje publike, najčešće uzbuđenje te je ono jedan od najvažnijih faktora koji daje predmetima
drugu ili drugačiju vrijednost. Njime se također mogu stvarati odnosi između likova ili jednoga
predmeta na drugi pa tako sjena pridonosi zbližavanju i intimnoj povezanosti predmeta uopće.
Uloga scenskoga svjetla je i, kako navodi Vigato, osvijetliti, komentirati neku radnju, izdvojiti
nekog glumca ili scenski element, dati ritam predstavi. U lutkarskoj predstavi svjetlo poprima još
kompleksnije značenje činjenicom da i lutka može biti svjetlo. Svjetlo utječe na čovjekove
emocije i ono je jedino izvanjsko sredstvo kojim se djeluje na gledateljevu maštu ne ometajući

9
mu pozornost. Čovjek brže i bolje reagira na promjenu svjetla nego na promjenu boje, oblika ili
zvuka.

ZAKLJUČAK

Na osnovu svega prethodno navedenog u ovom seminarskom radu, možemo izvesti neke od
sljedećih zaključaka:

Poticanje kreativnosti, samostalnog učenja, kritičnosti, razvijanje inicijativnosti uklopljene u igriu

stvaralačko-korelativni odnos triju interdisciplinarnih kolegija umjetničkog područja (Scenska
kultura, Likovna radionica, Metodika muzičke kulture) jesu vrijednosti koje se uklapaju u sustav
obrazovanja budućih učitelja kako bi ih oni mogli primjenjivati u radu s učenicima razredne
nastave.

Pozorišna lutaka više je nego bilo koja druga pozorišna forma sintetska umjetnost jer u
sebi objedinjuje književnost, pozorište, likovnu i muzičku umjetnost znatno ravnopravnije nego
npr. drama ili opera. Za nastanak lutkarske predstave potrebni su: autor, glumac animator, likovni
umjetnik, muzički suradnik, muzički prostor, rasvjeta i publika te je upravo zbog toga lutkarska
režija najbliža pojmu kolektivne režije.

Da bi jedna lutkarska predstava bila uspješna svi učesnici moraju biti veoma uspješni u svojim
poslovima i dobri poznavaoci tih disciplina, a režiser mora biti vrstan poznavalac književnosti,
glume, likovne i muzičke umjetnosti, to jeste mora biti poznavalac svih disciplina koje su
potrebne za jednu lutkarsku predstavu. Bez svih disciplina lutkarska predstava nebi predstavljala
ono što danas predstavlja. Korelacija je veoma izražen faktor u nastanku jedne lutkarske
predstave od samog autora predstave pa sve do publike, odnosno gledalaca.

10
 LITERATURA

1. Bastašić, Z. (1988). Lutka ima i srce i pamet. Zagreb: Školska knjiga.

2. Coffou, V. (2004). Lutka u školi. Zagreb: Školska knjiga.
3. Debouny, E. (2002). Lutke kao nastavno sredstvo. U L. Kroflin (ur.), Lutka… divnog li
čuda! (str. 87-96). Zagreb: Međunarodni centar za usluge u kulturi.
4. GLIBO, R. (2000) Lutkarstvo i scenska umjetnost, Zagreb: Ekološki glasnik.
5. Ivon, H. (2013), Lutka u dječjem vrtiću (priručnik za odgojitelje), Split: Filozofski
fakultet u Splitu – Odsjek za predškolski odgoj.
6. Prikaz likovnog stvaralaštva u vrtićkoj skupini, http://www.mamatataja.hr/aktualno/artic-
krece-u-desetu-sezonu/ (14.12.2022.)
7. Županić-Benić, M. (2009), O lutkama i lutkarstvu, Zagreb: Školska knjiga
8. https://hr.wikipedia.org/wiki/Korelacija
9. https://hrcak.srce.hr/file/36660

11