Narativno, drama i složeni poticaj

© John Somers, University of Exeter, UK

J.W.Somers@ex.ac.uk

(Prevod članka "Narrative, Drama and the Compound Stimulus". Education and
Theatre, Number 9, March 2008.)
___________________________________________________
___

Kratak sadržaj
Ovaj članak sadrži šest djelova. Prvi dio govori o centralnom mjestu koji zauzima
priča u životu čovjeka, o ključu djelotvornosti drame kao sredstva promjene. Drugi
dio propituje implikacije takvih teorija na mlade ljude i dramu koju oni stvaraju. Treći
dio opisuje teoriju koja podupire korištenje „složenih poticaja“ kao načina na koji se
sudionici mogu uvesti u fikcioni svijet te istraživanja pojedinih priča. Četvrti dio
izlaže načine na koje se složeni poticaj koristi dok peti dio opisuje četiri slučaja
upotrebe složenih poticaja. Šesti dio sadrži promišljanja o primjeni složenih poticaja.

1. Centralno mjesto koje zauzima stvaranje priče

Pripovijedanje - stvaranje naracija - nužan je aspekat ljudske egzistencije. Kako o

njemu kaže Barbara Hardy, to je „fundamentalan čin uma premješten iz života u
umjetnost“, (Hardy, 1977;12). Priča prožima cijelo naše postojanje jer, bez njene
organizacijske okosnice, mi bismo postojali samo u momentu iskustva. Stvaranje
priče dozvoljava nam uključivanje u tri fundamentalna procesa:
 Organizaciju trenutnog iskustva u niz sjećanja
 Predviđanje budućnosti
 Iskustva, koja stičemo posredno putem priča drugih ljudi, aspekti svijeta koje mi
osobno nismo iskusili.

Prvo područje podiže pitanje: tko smo mi - identitet ukorijenjen u sjećanju. Drugo
nam omogućuje nadu, očekivanje i organizaciju naših postupaka. Treće uobličava
temelje mnogih naših saznanja i porijeklo je većine formalnog obrazovanja.

Osobna priča
Jedna od temeljnih čovjekovih psiholoških potreba je saznati “tko je on”. Naš osobni
identitet brižljivo se izgrađuje kroz naš život i ugrađuje u njega, putem našeg
poimanja, samovrijednosti. David Novitz smatra da svoje osobne priče gradimo
poput umjetnika koji stvara svoje remek-djelo, izborom i nizanjem iskustva u osobnu
memorijsku banku koja pri tom postaje našim identitetom. 1 Mnogo toga što nam se
događa u životu našom je memorijom iskreirano i označeno kao nevažno te ostavljeno
sa strane, dok „film” o onome šta mi jesmo konstantno montiramo i preobražavamo.

Meta-priče
Mi se pomjeramo u svijet priča koje nisu „one naše” jer priče nas konstantno
okružuju. Neke su iskustvene poput sapunica, filmova ili TV programa dok su druge u
potpunosti nevidljive, poput zraka koji udišemo - priče nacijonalnog identiteta,
1
Novitz, D. „Art, Narrative and Human Nature“ u Memory, Identity, Community, SUNY Press,
NY,1997

1
neizgovorene priče naših obitelji, obrasci društvenog ponašanja koje usvajamo
tijekom života. Neke su dobrohotne i suglasne; druge iskreirane obrascima društva s
određenim ciljem da - npr. negativno osvijetle druge nacije, da podupiru određene
političke ideologije, da nam nešto prodaju i sl.

Intertekstualnost
Neizbježno smo pod utjecajem priča sa kojima se susrećemo. Neke, posebno one koje
podupiru našu vlastitu priču, poprimaju intertekstualne karakteristike, aktivni
međuodnos naše osobne priče sa nekom drugom. Iz ovog procesa izvire mogućnost
modifikacije, odnosno prerade vlastitih, osobnih priča.

2. Mladi i priče

Pričanje priča glavno je sredstvo putem kojega roditelji svojoj djeci predstavljaju
svijet: priče koje potiču saznanje, razumjevanje, prikladne postupke i moralno
ponašanje.

Kada glavnina komercijalnih interesa kontrolira stvaranje i prijenos priča uglavnom se

stvara nezdrava dominacija narativne dijete, prava se raznolikost gubi i konzumenti su
primorani prihvatiti globalne vrijednosti i ponašanja strana njihovoj vlastitoj kulturi.

Dok intertekstualnost osobne priče i komercijalne naracije (priče) može biti poticajna,
također važno je da se djeca i odrasli potiču na stvaranje vlastitih priča, a ne samo na
prihvaćanje priča drugih ljudi. Prepušten slobdi izbora, vjerujem da svaki individualac
bira da iskusi onu priču koja je najznačajnija za njega osobno, odnosno priču koja
posjeduje mogućnost najviše stvaralačke interakcije sa onim “tko su oni”.

Drama i priča
Učesnici Odgojne drame potiču se na ulazak u zamišljeni svijet. Taj je svijet sličan
onome svijetu uživanja djeteta zaigranog u slobodnoj igri. Razlika je u tome što je
predmet igre izabran, uglavnom svjesno, od strane voditelja/ice i/ili sudionika. Medij -
dramski izraz - putem kojeg se predmet oblikuje, polako se tijekom vremena usvaja.
Nema sumnje da dramski voditelji/ce, osim što imaju namjeru da stvore djelotvornu
dramu, imaju namjeru postići i promjenu stava učesnika 2 (iako to nerado priznaju jer
nema pouzdanog načina kako bi se potvrdila i provjerila promjena stava). Moja
istraživanja potvrđuju da je promjena stava moguća (Sommers 1996.) Iako su veoma
oprezni kod postizanja promjene stava, ciljevi učitelja svakako podrazumijevaju
odgoj, razvoj humanih i osjetljivih ljudi te ih veoma pogađa kada se govori da njihovi
učenici ostaju netaknuti i nepromjenjeni dramskim iskustvom ili čak da učenici, kao
ishod tog iskustva, postaju negativniji. (Sommers 1999.)

Sredstva pomoću kojih učesnike uvodimo u fikcijoni svijet

Postoji niz različitih tehnika putem kojih učesnike uvodimo u zamišljeni svijet drame.
Kako kroz vrijeme dramska rješenja i ideje nastale od strane učesnika jačaju, često
korištena poticajna sredstva gube svoju primarnu važnost. Poticajna sredstva opisana
u prvom primjeru su poput pogonske rakete, koja svoju kapsulu - dramsku priču
sudionika, likove iz te priče i svijet u kojem oni obitavaju - diže u orbitu, prije nego
sama raketa otpadne. Energija i interes koju evociraju složeni poticaji presudni su u
2
vidi Sommers, J. “How Teachers Choose What to Teach` in Miller, C.& Saxton, J. International
Conversatio IDIERI and UVIC, Canada

2
osiguravanju uključenosti samih učesnika. Oni proizvode snažan prvobitni poticaj za
priču korisnika – stvaranje snage i sposobnosti te, nakon što se to utvrdi, složeni
poticaji mogu služiti kao stalna referenca kroz dramu – u procesu stvaranja.

3. Teorija složenih poticaja

Svi neanimirani predmeti za osobnu upotrebu ukazuju na njihove vlasnike. Alat tako
može ukazivati na rad i na radnika; detalj sa komada odjeće na onoga tko je nosi i na
njegovo ponašanje; pismo na motiv za njegovo pisanje i na odnose onih ljudi koji se
dopisuju. Pojedinačne rukotvorine imaju ograničene potencijale stvaranja priče.
Fotografija male bebe je, naravno, fotografija male bebe i teško je stvoriti priču osim
one utemeljene na pojmu „beba”. Dodate li zvuk metronoma toj istoj slici, dobit ćete
dodatni poticaj za stvaranje priče. Priča često nema svoje polazište u „fotografiji
bebe” ili „otkucavanju metronoma”, već je sadržana u kreativnoj snazi područja
njihove interakcije.

Slika br.1.

Dokumenti mogu biti detaljniji i složeniji u priči koju predlažu, npr. dva pisma
prikazana u slici br.1.: pismo pravnika i osobno pismo (neke osobne bilješke). Kod
korisnika ona izazivaju viziju nekog odnosa koji je pošao po zlu, intime koja se sad
eksponira na pravnim raspravama. Priča lebdi između ta dva dokumenta, treba je
pronaći u prostoru koji postoji između.

Naziv „složeni poticaj” izveden je iz razloga što složeni ovdje označava skup više
elemenata, a poticaj poriv za stvaranje, odnosno pokretanje priče. Sastavljen je od
niza rukotvorina poput predmeta, fotografija, pisama i drugih dokumenata npr.
pohranjenih u odgovarajuće spremnike. Složeni poticaji i priča koja iz njih proizlazi
daju značaj pažljivom jukstapoziciom njegovog sadržaja – vezom između njih – i
kako pojedini detalji tih predmeta sugeriraju ljudsku motivaciju i akciju – npr. neka
rascijepana fotografija ili pismo.

Ovdje se nalazi potencijal kreativnosti složenog poticaja. Elementi priče koji proizlaze
iz svake pojedine rukotvorine moraju, jednom kad se jukstapozicioniraju, stvoriti
mrežu veza koje, niti su odmah razumljivi i jasni tako da priču čine očiglednomom,

3
niti su toliko udaljeni da se iz njihovih veza i napetosti koju u priči stvaraju ne može
ništa isčitati. Raznolike veze među rukotvorinama u složenom poticaju mogu biti
predstavljene kvalitetom udaljenosti. Pokušaj prikaza ovog principa nalazi se u
sljedeća tri dijagrama.
U Slici br.2. veze između rukotvorina su prečvrste tako da insinuiraju očigledne
poveznice. U Slici br.3. veze su preslabe, te se time otežava dolazak do same priče
koja adekvatno povezuje rukotvorine. Ovdje ne nailazimo na napetost koja se
produktivno može istražiti u drami. U Slici br.4. veze su u potpunosti ispravne i
dovode do produktivnog istraživanja putem improvizacije.

Slika br. 2

Slika br.3

Slika br.4

To se može postići pružajući dovoljan broj informacija kako bi se stvorile uvjerljive

poveznice između rukotvorina, čiju prirodu mogu odrediti jedino hipoteze koje daje
učesnik procesa. Npr. postaviti na pismima imena sa inicijalima koji su već upisani na

4
neku od rukotvorina; podudaranje datuma; fotografija osobe koja korespondira sa
nekom već spomenutom osobom; poklon koji se čuva za uspomenu na neku vezu
sakriven u omotu dnevnika i sl. Jukstapozicioniranjem rukotvorina prikazanim u Slici
br.4. tvori se niz narativnih napetosti i korisniku se predlaže niz mogućnosti za priču
koje se kroz dramu mogu slijediti i razvijati.

4. Proces korištenja

Kada se korisnik suoči sa složenim poticajem, kako bi proizveo priču, on mora

upotrijebiti svoju imaginativnost. Prvi korak koji poduzima voditelj/ica radionice je
pokazivanje sadržaja (složenog poticaja tj. rukotvorina) koji se nalaze u
odgovarajućem spremniku (omotu, torbi, kutiji i sl.) uz objašnjenje gdje je sve to bilo
pronađeno – npr.ispod kreveta, zaboravljeno u autobusu, bačeno uz cestu i sl. Kao i u
svakom dramskom radu to zahtijeva određenu dozu zaigranosti i dobru volju za
ulazak u ozračje „igre”. S obzirom na to, voditelj/ica u periodu koji je predhodio,
mora provoditi vježbe sa učesnicima kako bi im „pravila igre” već do tada postala
jasna i bila usvojena. Ovdje su pravila igre nagađanja i hipoteziranje. Također,
korisnicima mora biti jasno da su sve ponuđene rukotvorine načinjene upravo za tu
svrhu i da nisu „prave”. Učesnicima najčešće postavljam pitanja kao: „Tko su ljudi
uključeni u ovu priču?” i „Šta se tim ljudima događa?”. U ovoj imaginativno-
asocijativnoj fazi toliko se toga može otkriti i dobiti diskusijom i nagađanjem te tako
stvoriti vjerodostojnu priču u kojoj svoje mjesto pronalaze, odnosno koju podupiru,
ponuđene rukotvorine.

Ako se složeni poticaji koriste u programu Interaktivnog teatra, izvedba može

uslijediti nakon. Ako se radni proces odvija u okviru radionice ili školskog sata sada
je trenutak da se krene na narednu etapu tzv. fazu istraživanja, u kojoj se koriste
dramske improvizacije u svrhu istraživanja života ljudi predloženih i proizišlih iz
priče. To je upotreba dramskog prostora kao društvenog laboratorija. Pitanje kojime
se povodimo u ovoj fazi je “Koju dramsku situaciju želimo stvoriti da nam omogući i
priskrbi što više informacija o tim ljudima?”. Neophodno je da postoji dramska
napetost u samoj improvizaciji kako bi raspolagali dramskom energijom, a jedna od
vještina koju učesnici usvajaju u ovoj etapi je identifikacija onih situacija koji takvu
napetost i sadrže. Učesnici najbolje rade u manjim skupinama, koristeći dramu kao
sredstvo istraživanja i saznavanja šta više potankosti. Takva istraga u jednu ruku
osigurava da osnovna priča poprima koherentnost ali isto tako, u drugu ruku pomalo
komplicira stvari stvarajući daljnje nedoumice i pitanja koja ponovno iziskuju daljnju
istragu.

Treća faza je izbor i oblikovanje. Ovdje grupa pažljivo izabire i propituje informacije
koje je dobila u predhodnoj fazi istraživanja i koje podupiru i odgovaraju priči te
likovima iz te priče. Način na koji se informacije pronalaze u fazi istraživanja nije isti
i za ovu fazu. Učesnici tako mogu npr. pronaći nešto o vezama između ljudi iz priče
kroz naturalističku improvizaciju ali se odluče da to oblikuju u stiliziranoj formi. Ono
što je oblikovano može biti poput nekog uvida, mudrosti koju je grupa stekla tijekom
istaživanja. Upravo kroz izbor i oblikovanje grupa dolazi do razumijevanja značenja
priče koju je stvorila i oživila.

Četvrta faza prirodno proizlazi iz predhodnih i to je faza komunikacije. Ovdje ono što
je izabrano i oblikovano u izjavu, kroz medij dramskoga, sada se komunicira drugima

5
(uglavnom ostalim učesnicima većeg kolektiva kojemu i ta grupa pripada). Ako se to
izvede u zajedništvu grupe, komunikacija je ono što se nudi kao produkt istraživačkog
procesa za ostale kolege istraživače. Još uvijek ovdje ne nalazimo na potpunu
opremljenost i cjelovitost izvedbe. Ono što nalazimo jest osnovna priča, posložena i
oblikovana na način da stvori koherentnu cjelinu. U ovoj se fazi vješto mogu
upotrebljavatii ljudska sredstva poput: naracije, pjesme, žive instrumentalne glazbe
kao pratnje scenama iz dramatizirane priče. Ono što je bitno je to da materijal koji se
komunicira posjeduje dramsku formu i snagu. Uglavnom, ovdje je aplauz malo
neprikladan jer se ne izvodi, već se prikazuje ono što je proizišlo kroz zajedničko
istraživanje – dijeljenje uvida i otkrića sa ostalim istraživačima. Sa sofisticiranom
pričom, dovoljno vremena i volje grupe, faza komunikacije može biti i dalje razvijana
da poprimi formu prave izvedbe.

Često upotrebljavam termin “istraživanje”.To je stoga što cijeli taj proces poimam
istraživačkim:

 Prva faza, imaginacije-asocijacije, područje je nagađanja i hipoteziranja;

 Druga faza, istraživanje, je vođenje rada kroz područja. U dinamičkom odnosu
između hipoteziranja i empirijskog rada, nagađanja iskušana u prvoj fazi
modificiraju se onime što se otkrilo sada;
 Treća faza, izbora i oblikovanja, faza je analize i obrade podataka te njihovo
slaganje u logičan slijed koji evocira značenje;
 Četvrta faza, komunikacije, i to onoga što se dobilo istraživanjem sa širim
istraživačkim kolektivom (drugim učesnicima procesa, ostatkom razreda).

Izbor rukotvorina koji ulaze u složeni poticaj nužno određuje priče koje iz njih
proizlaze.
Tako da je sasvim moguće organizirati poticaje tako da sudionike vode u točno
određeni aspekat života. Kvaliteta rukotvorina i njihova prezentacija mora biti na što
višem nivou i izgledati autentično. Korisnici moraju obratiti pažnju i svaki detalj
shvatiti ispravno. Ako se originalni primjerci ne mogu upotrijebiti, moraju se osigurati
njihove autentične kopije. Rukotvorine se moraju pohraniti u odgovarajućem
spremniku (torba, kutija,omot i sl.) koji cijelokupnom sadržaju – kolekciji, daju
vjerodostojnost i koherenciju. Poticaje je također potrebno predstaviti i uvesti ih na
odgovarajući način sukladno priči koja postavlja spremnik (omot, kutija, torba..) i
rukotvorine u odgovarajući ljudski kontekst.

U Slici br.5. prije samog izvođenja Interaktivnog teatra u Taivanu facilitator npr.
poziva publiku da pogledaju unutar školske torbe. Obratite pažnju na pripremljenu
površinu na koju će sadržaj biti odložen. Glumci u tom trenutku stoje sa strane
izvođačkog prostora.

6
Slika br.5.

Svrha ove vježbe je zaintrigirati sudionike i razviti empatijski osjećaj te identifikaciju

sa ljudima i dilemama predstavljenim u složenom poticaju. Također, vrlo je važno da
voditelj/ica sa složenim poticajima postupa oprezno i sa poštovanjem, te djeluje
naspram njih sa istim „nepoznavanjem“ njihovog značenja kao i sama publika. Ako
slučajno voditelj/ica nastupi kao nezainteresiran/a ili upoznat/a sa njihovim
značenjem, korisnici se odmah na samom početku mogu osjetiti obezvrijeđenima.
Voditeljevo odgovarajuće rukovanje rukotvorinama i način na koji se otkriva sadržaj
spremnika (omota, kutije, torbe) presudni su za njihovu djelotvornost. Npr. ako
izgleda da grupa “kopa” po privatnim stvarima treba to činiti obzirno i prikladno toj
situaciji. Kako primijećujemo na slici, od velike je pomoći odložiti sadržaj
(rukotvorine) na način i površinu koja omogućuje da korisnici primijete i osvijeste
njihovu međusobnu povezanost.

Slika br.6.

Sadržaj se postupno otkriva na način da svatko od sudionika dobije priliku uzeti i

opisati nešto iz sadržaja ostatku grupe. Značaj svake pojedine rukotvorine uzme se u
obzir i istražuje se njihova potencijalna veza sa ostalim predmetima. Ponešto od toga
zbiva se kroz otvoreni razgovor u grupi ali mnogo se više toga događa u samim
glavama sudionika, u njihovim mislima. Nakon eksponiranja složenog poticaja često
slijedi potreba sudionika da detaljnije istraže pojedine aspekte sadržaja. Normalno je

7
držati sadržaje zajedno na vidljivom mjestu, površini namjenjenoj njihovom
odlaganju, negdje pri ruci sudionika kako bi se, u slučaju da osjete potrebu, mogli
vratiti da ih još koji put pogledaju tjekom faze istraživanja.

5. Primjeri složenih poticaja

Ovdje, na fotografijama, prikazana su dva primjera složenih poticaja. Niti jedna

fotografija, međutim, nije u mogućnosti da u potpunosti zamjeni opipavanje ili čitanje
stvarnih rukotvorina, no nadam se da će čitaoc ovog članka ipak otkriti tajne bitnih
odluka pri izboru sadržaja složenog poticaja. Ovisno o veličini same grupe sa kojom
se radi, idealni format za grupni rad je običan, jednostruki krug (broj sudionika koji ne
prelazi dvadeset) ili pak polukrug sačinjen od niza redaka sudionika (broj sudionika
preko dvadeset). Također, postoji mogućnost dupliranja složenih poticaja kako bi se
olakšalo njihovo ispitivanja (pogledaj drugi primjer u tekstu koji slijedi) ali to može
znatno umanjiti osjećaj njihove jedinstvenosti.

Primjer prvi
Prvi opis je opis kutijice za uspomene koju sam koristio niz godina diljem različitih
zemalja. Spremnik je kutija za velike cigare sa crvenom vrpcom. Kutiju sam
predstavio pričom o odlasku na jednu rasprodaju. Na rasprodaju sam krenuo u namjeri
da kupim komodu sa ladicama. Kada sam je kupio i odnio kući, u svom nastojanju da
je detaljno pregledam i očistim, pronašao sam, osim da su sve ladice obložene starim
novinskim papirom, i ovu kutiju za cigare. Tada sam odmotao crvenu vrpcu, otvorio
kutijicu i pozvao sudionike da postepeno, jedan po jedan, pogledaju predmet i opišu
ga ostatku sudionika. Tada su predmeti/rukotvorine bili odlagani na bijelu plahtu u
sredini kruga.

Kao što je moguće primjetiti iz fotografije, kutijica sadrži material nalik na onaj iz
perioda oko 1920. godine:
 Osušeni cvijet;
 Sjemenke cvijeta kojeg na engleskom jeziku nazivaju
„poštenje/čestitost/iskrenost”;
 Grupna fotografija ljudi u svečanoj odjeći;
 Fotografija čovjeka;
 Pero;
 Rođendanska čestitka, ručno ispisana:

Slika br.7.i

 Ručno ispisano pismo koje kaže:

8
 Slika br.8.ii

Iz ovog složenog poticaja izviru različite priče. Opis jedne od priča može pomoći
čitatelju da shvati kako poticaji mogu pomoći i olakšati stvaranje priče. Jedna grupa
nedavno je osmislila sljedeću priču:

Žena imenom Florence Astell iz Bleadona, malog gradića grofovije Cambridge, u par
navrata tijekom svojeg odrastanja sreće Petera Connaughta. Na vrtnoj zabavi održanoj
u vrtovima Rectory, susreću se ponovno. Nakon što je Florence pomogla Peteru da
shvati i razjasni sebi svoju poziciju i ulogu u očevoj firmi koja ga je povukla na samo
dno, on je poziva na svoju rođendansku zabavu. Ona prema njemu osjeća izvjesnu
i
Prijevod teksta Slike br.7.
“ Samo da ti poželim još mnogo povrataka sretnih
dana. Pročitaj pažljivo stih na poleđini. I prihvati ovaj
mali znak pažnje i prijateljstva od mene.
Iskreno tvoja,
Florence”
ii
Prijevod teksta Slike br.8.
“Draga Florence,
Divne li vijesti! Znaš da sam ti rekao kako sam pisao svom ujaku Richardu u Vermont
– dakle, javio mi se ovoga jutra i rekao da ako na posao dođem spreman da naporno radim,
postoji mogućnost za mene. Florence, ovo je možda prilika koju sam dugo čekao.
Znam da nakon onoga što mi se dogodilo ne mogu više ostati u Bleadonu, no jednoga
dana kada ostvarim svoju sreću, možda se i vratim.
Uspio sam srediti ukrcaj na brod „Oriole” koji isplovljava ovoga petka i zbog nekog
razloga pristaje u Londonu. Ja odavde odlazim već danas poslijepodne. Majka već svima
objašnjava kako će proslava mog rođendana biti otkazana. Žao mi je što nam to oduzima
mogućnost još jdnog susreta, no isto tako znam da nakon našeg razgovora u subotu na
vrtnoj zabavi, sigurno ćeš biti presretna zbog mene.
Hvala ti što si mi pomogla da jasnije sagledam stvari oko sebe. Pisati ću ti iz Amerike kada
se budem skrasio.
Srdačnan pozdrav,
tvoj prijatelj
Peter”

9
privlačnost i smatra da je ta privlačnost obostrana iako se ništa o tome nije konkretno
izgovorilo. On ubire cvijet iz vrta u kojem se zabava odvija i stavlja ga na prednji dio
njene haljine. U jednom trenutku škaklje joj vrat sa perom pronađenim, također, u
istom vrtu. Povodom njegovog rođendana ona mu piše rođendansku čestitku, no
dobiva njegovo pismo prije nego što čestitku uopće uspjeva i poslati. Nisu se uspjeli
susresti ponovno prije njegovog odlaska u London. Tijekom svog života ona je cijelo
vrijeme brižljivo čuvala sve te predmete u kutijici uspomena na odnos koji se nikada
nije uspio ostvariti i razviti.

Grupa je koristila improvizaciju kako bi istražila situaciju iz priče – šta im se sve

dogodilo tijekom njihove šetnje vrtom; kako je reagirala Florence dobivši Peterovo
pismo i saznavši da je rođendanska zabava otkazana; šta se dogodilo kada se Peter
nakon izvjesnog vremena vratio u Bleadon i sureo sa Florence itd. Svi korisni podaci
dobiveni iz same improvizacije koriste se kako bi se pojasnila i podkrijepila priča
učesnika.

Ove složene poticaje moguće je koristiti za istraživanje odnosa ovih ljudi postavljenih
u društveni kontekst 1920.-tih godina, otprilike oko četiri sata. Također, moguće je i
proširiti rad na duže vrijeme kako bi se dobio mnogo sofisticiraniji uradak, odnosno
stvaranje i postavljanje cjelovite izvedbe.

Primjer drugi
Sljedeći složeni poticaj koristio se kao dio programa Odgojnog teatra 3 za učenike
(uzrasta od oko13 godina) škola iz okolice Devona u Engleskoj. Složeni poticaj
poslužio je da uvede učenike u stvaranje priče tjedan dana prije dolaska družine
Odgojnog teatra. Kako se u tom periodu radilo, u tijeku jednoga dana, sa dvije stotine
i sedamdeset učenika, podjeljenih u tri grupe od po devedeset (tako da u svakoj grupi
bude tri razreda sa po trideset učenika), odlučeno je bilo duplirati složene poticaje
kako bi se olakšao rad. Tako je svaki razred od trideset učenika dobio šest složenih
poticaja kako bi mogli razgovarati u grupama od po pet učenika. Sveukupno, bilo je
potrebno pedeset četiri složena poticaja te se, kako bi se olakšalo njihovo dupliranje,
odlučilo da se složeni poticaji sastoje samo od dokumenata i fotografija.

“Paket” se sastojao od:

 Povjerljivih podataka iz školske arhive o učenici Lucy White (14). U podacima je
bilo nekoliko navoda nastavnika, uključujući i komentare na uspješnu prilagodbu
Lucy prilikom premještanja u drugu školu. Kako je Lucy odrastala, bilješke i o
tome da djevojčica Sarah Richards sve više pod pritisak stavlja Lucy i ugrožava
njezin odnos sa dragom prijateljicom Rachel;
 Razglednice koju je Rachel poslala Lucy sa nekog putovanja;
 Stranica iz radne bilježnice francuskog jezika, nedovršenog rad koji je, vidi se,
prekinut nasilno nečijim šaranjem po istom tom radu;
 Dokumenta umotanog i zaljepljenog sa debelim natpisom „Pazi”. Kada se otvori
omotnica naiđe se na grupnu fotografiju grupe učenika nazvanu „Naš razred iz

3
Odgojni teatrar uključuje korištenje konteksta odgojnog teatra. Uvijek uključuje i izvedbu integriranu
u interaktivni program raznih drugih aktivnosti koje uključuju učenike u istraživanje motivacija likova i
u stvaranje priče, često kroz njihovu moralnu dužnost prema priči i likovima iz priče. Za daljnje
obrazloženje vidi: Jackson, A. ‘Learning Through Theatre,

10
 Francuskog na izletu u Cean” sa zabilješkama koje iskazuju odnos vlasnika
prema svakom učeniku iz razreda na slici;
 Policijskog izvještaja policije Devona i Cornwala, potpisanog od strane
„detektiva Constable Denisa Waltersa” pozvanog na očevid u lokalnu bolnicu -
hitni trakt u 02:28h. U bolnicu je dovedena djevojčica u nesvijesnom stanju
Rachel Hurst sa velikim promilom alkohola u krvi. U izvještaju su navedeni još
neki podaci koji opisuju pod kakvim se okolnostima odigrao incident te mjere
predostrožnosti koje detektiv propisuje;
 Posebnog formulara za izvještaj, koji učenica Sarah Richards mora nositi sa
sobom na svaki od predmeta koje u školi sluša, potpisan od nastavnice, sa
praznim prostorom koji je namjenjen da se unesu podaci i zapažanja o Sarinom
ponašanju;
 Pet stranica iz Lucynog dnevnika u kojima se iskazuju njena intimna promišljanja
o odnosima, pritisku, strahovima i nadanjima;
 Izvoda telefonskih poziva hitne službe iz lokalne bolnice sa pojedinostima o
pozivu koji je netko uputio i potražio kola hitne pomoći na izvjesnu adresu te
zapise medicinskog osoblja iz kola hitne pomoći;
 Seta fotografija dvije djevojčice;
 Računa o kupovini veće količine alkohola;
 Pozivnica za „prespavati kod nekog i video party”

Svi ovi dokumenti bili su pohranjeni u plastičnoj vrećici sa reklamom za trgovinu koja
prodaje alkoholna pića.

Nastavnici škole bili su obučeni od strane članova družine Odgojnog teatra o tome
kako da koriste složeni poticaj. Podijelivši razred na šest grupa od po pet učenika,
nastavnik je učenicima rekao da družina Odgojnog teatra stiže u školu sljedećeg
tjedna kako bi se pozabavila pitanjem o zlouporabi alkohola. Raditi će na priči koja
uključuje sadržaj vrećice prije nego što sama družina Odgojnog teatra stigne. Njihov
je zadatak bio da sakupe što više podataka o ljudima iz te priče i o onome što im se
događalo. Nastavnici su naknadno izvjestili o velikom interesu i uključenosti za
sadržaj vrećice i priče koja je iz poticaja iznicala (vidi Cousins, H.& Sommers, J.
2001)4.

Tijekom narednog tjedna, družina Odgojnog teatra posjetila je školu. Predstavili su

izvedbu priče koristeći sadržaj vrećice u trajanju od oko dvadeset i pet minuta.
Učenici su tada imali priliku sresti Sarah Richards i vidjeti njen utjecaj na Lucy i
Rachel; vidjeli su situaciju u kojoj su Lucy i Rachel snimili svoje fotografije; bili su
svjedoci kako se jedan bezbijedni „prespavati kod i video party” pretvorilo u
posjedovanje i konzumiranje alkoholnih pića – posebno Rachel, koju je na to
nagovarala njena draga prijateljica Lucy, inače i sama pod lošim utjecajem Sare
Richards.

Tijekom izvedbe učenike su pitali da odluče čija je krivica bila to da Rachel završava
u kolima hitne pomoći (koja se zagrcnula u vlastitoj bljuvotini i pala u nesvijest). Da
bi se potpomogla diskusija, na velikim listovima papira bila su nataknuta imena i
fotografije likova iz priče u svakom od tri razreda. Kako bi se još više usredotočili na
4
Za cijlokupnu evaluaciju programa vidi: Cousins, H. & Somers, J. (2001) ‘The Use of Theatre in
Education in Health Education’ New England Theatre Journal, Br: 12 2001 str.1-26

11
diskusiju i donošenje odluka, učenici su bili pozvani da te fotografije sa imenima
razmjeste na način na koji misle da su likovi iz priče krivi za incident u kojemu
Rachel završava u bolnici. To su bili likovi, npr. Sarini roditelji koji su napustili kuću
prije nego se sam party održao i sl. Tokom njihove diskusije (svaki razred od trideset
učenika bio je u odvojenim prostorijama) mogli su na vruću stolicu pozvati bilo kojeg
lika iz priče, postavljajući tako pitanja kako bi razjasnili motiv ili samu priču.

Nakon toga, sva tri odvojena razreda ponovno su spojena u sali za izvođenje. Papiri sa
imenima i fotografijama kako su ih oni poredali po krivici likova bili su postavljeni
jedni do drugih. Tada se poveo razgovor o tome zašto su ti likovi postavljeni upravo
tim redoslijedom. Nastavnici su nastavili u narednom tjednu sa istom aktivnošću .

Tjedan dana nakon što je završen program i priča u svaki je razred poslano pismo
kojega šalje Rachelina majka. To je bila obavjest da se Rachel dobro oporavlja i da će
uskoro kući. Također, zahvalila se učenicima na njihovoj pomoći u otkrivanju onoga
što se odvilo i uzokovalo incident. Kao što se učiteljima prije provođenja
cijelokupnog programa pokazalo i objasnilo kako je on osmišljen i kako se izvodi te
koje su njihove uloge u cijelokupnoj priči, također, objasnilo im se i savjetovalo šta
sve može uslijediti nakon izvršenog programa. Kako je postavljanje programa
Odgojnog teatra obično dio školske zdravstvene edukacije, škole ponekad koriste
naknadno i neki svoj, dodatni materijal po njihovom izboru.

6. Primjena složenog poticaja

Funkcija složenog poticaja je da uvede korisnika u stvaranja priče tako da on postaje

koristan i primjeren gdjegod postoji potreba za samim stvaranjem priče. To može biti
na satu materinjeg jezika sa fokusom na pričanje i pisanje (ne dramu). Tako se može
kroz diskusiju istražiti neka moralna dilema sugerirana od strane složenih poticaja a
nastaviti rad npr. pisanjem pisma, pisanjem (iz uloge) refleksija likova iz priče i sl. U
svakom slučaju, najbolje funkcionira kada se dramske tehnike koriste u samom
uvođenju ili podizanju priče.

Kao što je prije spomenuto, ljudsko ponašanje ovisi o prirodi i interakciji pojedinaca.
Kako otac reagira kada sazna da njegov sin eksperimentira sa opojnim sredstvima
ovisi o njenom stavu prema drogama, o tome da li on voli svog sina, njegovom stavu
prema potencijalnoj društvenoj stigmi i dr. Svaka diskusija o detaljima iz reagiranja
pojedinca na točno određene okolnosti dovodi do odgovora „ To ovisi o tome kakvi su
ti ljudi”. Drama nam omogućuje da izmislimo detalje, da stvorimo autentičan kontekst
za istraživanje nekog pitanja ili teme koja nas zanima.

Korišteni na ovaj način, složeni poticaji mogu potpomoći u mnogim segmentima

nastavnog plana i programa. U predmetu Povjest omogućuju nam oživljavanje osoba
iz minulih događaja. Složeni poticaji mogu se koristiti i kao uvod u novo područje ili
se mogu koristiti da istraže ljudske aspekate pojedinih situacija iskustvenim
saznavanjem njenih korisnika. Njihova je glavna uloga da pogledaju implikacije
događaja na uključene ljude, da stvore empatiju. Tako npr. korisnici mogu u
potpunosti razumjeti datume i činjenice Azorijske migracije u Brazil ali ne osjetiti
kako je bilo biti na jednom takvom putovanju, u oskudici, u odlasku na nepoznato,
napetost prvog susreta između Azorijskih emigranata i domaćeg stanovništva. Učenici
tako mogu saznati činjenice o otkriću Jennerovog cjepila protiv velikih boginja ali ne

12
mogu znati osjećaje neke žene kojoj je to otkriće spasilo život ili sumljičavost
Jenerovih kolega u njegove ideje.

U Zemljopisu, složeni poticaj može biti zapisnik posljednjih godina života na farmi,
zemlja koja se treba prodati za razvoj industrije, tako da sve to može pomoći usmjeriti
pažnju na sukob interesa, pravo vlaništva i korištenja zemlje. U Stranim jezicima,
putem složenog poticaja može se zahtijevati prijevod sa nekog stranog jezika prije
nego što se od tih složenih poticaja načini neko smisleno značenje ili improvizira neka
scena.

Navedene su dvije upotrebe složenih poticaja u različitim kontekstima. Prvi se primjer

može koristiti u dramskim sekcijama (dramskim radionicama, satovima drame) za
stvaranje drame koje, ako bude interesa, može prerasti i u cijelovitu izvedbu. Također,
može se prilagoditi pojedinom povjesnom događaju ili tako da se tiče izvjesnih pitanja
o odnosima, obitelji ili migracijama. Drugi primjer pokazuje kako složeni poticaji
mogu koristiti družine Odgojnog teatra u podizanju i propitivanju neke socijalne
tematike. Isto tako, može se sve prilagoditi tako da se dotakne određena problematika
poput nasilja među vršnjacima, zloupotreba droga ili sitnog kriminala.

U svakom radu mora postojati poštovanje prema nastaloj priči. Krhke ideje lako
bivaju slomljene nekom nesmotrenom izjavom voditelja/ice ili školskog kolege/ice.
Saznanja koja se javljaju tjekom faze istraživanja često su probna i provizorna te se
kao takva moraju i prihvatiti. Improvizacije koje se izvode moraju se shvatiti kao
načini razvijanja različitih hipoteza više nego isprobavanje izvjesnog saznanja. Samo
ako praktični dramski rad odvede učesnike dalje od samog razumijevanja potrebnog
za diskusiju vježba će zaista biti uspješna. Voditelj/ica grupe mora sam odlučiti kako
on/a želi da učesnici koriste poticaje proizišle iz složenog poticaja. Kako je poviše i
prikazano, može se koristiti u nizu odgojno-obrazovnih sadržaja.

Zaključak

Ne smatram da je sama ideja “složenog poticaja” neka novina. Prihvaćam da su

mnoge “kutije sa pričama” ili “paketići drame” već bili korišteni i prije, te da su bili
opisani u nekim izdanjima. Ono što sam pokušao ovdje je otkriti osnove na temelju
kojih funkcioniraju poticaji, iznijeti teorijsku osnovu koja bi mogla podpomoći
njihovom stvaranju i korištenju. U cilju da proširim moje praktične i teoretske
spoznaje, rado bih čuo različita iskustva ljudi koji su koristili sličan pristup u svom
dramskom radu ili čije iskustvo podržava ili narušava sve izneseno u ovom članku.

REFERENCES
Boal, A. (1992) Games for Actors and Non-Actors. London: Routledge.
Cousins H. & Somers J, ‘The Role of Theatre in Education in Health Education’ in
New England Theatre Journal, Vol. 12 2001 (Mass, USA) str. 1-26
Hardy, B. (1977) Narrative as a primary act of mind. In M. Meek, A. Warlow and G.
Barton (eds) The Cool Web. London: The Bodley Head.
Somers, J. (1996) ‘The Nature of Learning in Drama in Education’ in Somers, J. (Ed.)
Drama and Theatre in Education: contemporary research, North York (Canada);
Captus Press.

13
Somers, J. (1999) ‘How Teachers Choose what to do in Drama Lessons’ in Drama
and Theatre in Education: International Conversations, Miller, C. & Saxton, J. (Eds.)
IDIERI/Uvic, Victoria, str. 289-297

14